Za vrijeme prosvjeda koji su se dogodili u Radićevoj ulici 26.2., osim autora bloga i njegovog prijatelja, uhićen je i novinar Agence France Presse. Drugi snimatelj je tom prilikom protjeran s mjesta događaja kako nebi mogao snimiti postupanje pripadnika interventne policije prema fotoreporteru.
Povodom tog događaja oglasili su se Hrvatsko novinarsko društvo te Zbor fotoreportera Hrvatske:
Neprofesionalno ponašanje policijskih djelatnika dovelo do uhićenja fotoreportera
Kao što je javnosti već poznato, u subotu 26. veljače 2011. u Radićevoj ulici u Zagrebu dogodio se sukob prosvjednika i policijskih snaga. Tijekom spomenutih prosvjeda, policijski službenici uhitili su i pritvorili fotoreportera Agence France Presse Hrvoja Polana. Kolega Polan obavljao je svoju reportersku dužnost snimajući prosvjede i sukob prosvjednika s policijskim djelatnicima.
Uhićenje kolege Polana dogodilo se relativno daleko iza policijskog kordona, blizu mjesta gdje su policijski službenici privodili skupinu „huligana“ s kojima su se ranije sukobili. O ovome događaju postoje fotografski zapisi, dio kojih prilažemo, te čak i video zapis novinara Jutarnjeg lista kojeg se može pronaći na portalu Jutarnji.hr ili na YouTube kanalu.
U jednom od priopćenja, glasnogovornica PU Zagrebačke Jelena Bikić izjavila je da je „fotoreporter agencije France press Hrvoje Polan priveden u policijsku postaju radi vlastite sigurnosti”. Na gore navedenoj snimci jasno je vidljivo da je kolega Polan daleko od kordona i samih sukoba, te da ne postoji direktna opasnost za njegovu sigurnost, niti ometa policijske djelatnike u njihovom poslu. Nadalje, ukoliko je prema stavu Policije kolega Polan bio ugrožen, zašto ga se nije evakuiralo stotinjak metara dalje, na sigurnu lokaciju? Da li je stav policije da je novinar kojemu je život ugrožen u sigurnijoj poziciji kada provede 9 sati u pritvoru s ostalim uhićenim nasilnim prosvjednicima?
Već prema priloženim fotografijama i navedenom linku, očigledno je da je Policija povrijedila novinarska i ljudska prava kolege Polana. Zatražili smo očitovanje Policijske uprave Zagrebačke koje bi trebalo pojasniti kako je i zašto došlo do ovog slučaja.
Treba napomenuti da Policija i fotoreporteri kvalitetno surađuju na dnevnoj bazi, u raznim vrstama situacija, i obje strane su dobro upoznate s pravilima ponašanja. Ovdje se radi o samovolji zapovjednika koji je izdao nalog za uhićenje Hrvoja Polana i time ga onemogućio u obavljanju novinarskog posla te višestruko prekršio njegova prava.
Očekujemo žurno očitovanje Policijske uprave i po potrebi sankcioniranje djelatnika Policije koji su odgovorni. Ovaj slučaj treba razjasniti kako se ne bi ponovio i kako bi suradnja Policije s medijima ostala na visokom nivou.
Za sve one koji ne znaju, na Črnomercu se nalazi dežurni prekršajni sud.
U jeku protuvladinih prosvjeda koji se zadnjih dana događaju kako u Zagrebu tako i u nekim drugim djelovima Hrvatske, službeno izvješće za medije kaže da je policija u Zagrebu privodila samo nasilnike i izazivače nereda. No postoji jedan problem. To naime nije istina.
Prilikom zadnjeg prosvjeda 26.2., u sudaru mase i interventne policije u Radićevoj ulici, policija je tom prilikom trpala u marice i uhitila sve ljude (uključujući autora bloga i njegovog prijatelja također fotografa) koji su se iz nekog razloga zatekli na tome mjestu između dva policijska kordona, od koji se jedan kretao Radićevom nizbrdo od Krvavog mosta, a drugi istrčao iz prolaza koji spaja Radićevu i Tkalčićevu ulicu.
Treba spomenuti da su se u društvu od 13 ljudi koje je tom prilikom završilo u marici, nalazila dva fotografa amatera (autor bloga i njegov prijatelj), zatim čovjek koji je sjedio s ekipom u obližnjem kafiću i izašao da vidi što se vani događa, student koji je išao kod kolege po neke skripte, čovjek koji živi na gornjem gradu koji se vraćao kući iz dućana gdje je kupio kruh i mlijeko, još nekoliko drugih slučajnih prolaznika te možda 2 ili 3 izazivača nereda.
Svi oni su prošli isti tretman, od trenutka nailaska kordona interventne policije i uhićenja u jednom haustoru, preko policijske obrade u 5. policijskoj postaji u trajanju od 20-ak sati, do prebacivanja u Črnomerec i izlaska pred dežurnog suca za prekršaje, koji je nekima odredio daljnje zadržavanje, a neke pustio na slobodu (uključujući autora bloga i njegovog prijatelja).
Štoviše, iz onoga što se za vrijeme boravka u postaji moglo čuti, navodno je čak nekoliko fotoeportera domaćih novinskih aencija Pixsell i cropix, te snimatelj jedne strane agencije također tom prilikom uhićeni u Radićevoj.
Završni dojmovi? U neku ruku interesantni, s obzirom da za sve postoji prvi put. Štoviše iz svega viđenog i doživljenog iz prve ruke, dalo bi se zaključiti da pripadnici interventne policije nisu sposobni razlikovati ciglu od fotoaparata, dok su druge strane temeljni policajci u postaji (tj. oni koje se svakodnevno viđa na ulici), inspektori i ostalo osoblje zaduženo za obradu sasvim normalni ljudi.
No s obzirom da sada slijede žalbe na sudska rješenja i glavna rasprava na prekršajnom sudu, ovo je bio tek početak. Nastavak slijedi...
Prvi fotoaparat, nekakav bezimeni "idiot", dobio sam kao poklon za Božić kada mi je bilo 10 godina. Sa njim sam napravio svoje prve fotografske korake. To se uglavnom svodilo na snimanje školskih izleta, priredbi i rođendana. Tada je jedan film znao trajati čak godinu dana. Znalo je proći još toliko, pa i više vremena dok smo ga konačno dali razviti.
Sa otprilike 13 godina, prvi put sam, nakon malo moljakanja, dobio u ruke Zenit TTL da se okušam sa "pravim" aparatom. I to na maturalcu. No kako tada na tom aparatu svjetlomjer nije radio jer nije bilo baterije, a nismo znali koja ide, ekspozicije je trebalo određivati odokativno. Tako je spoj moje mladosti, neznanja, neiskustva i savjeta da "za dobru sliku treba puno svjetla" rezultirao time da su gotovo sve slike (sa dva filma koja sam ispucao) bile debelo preeksponirane. Obeshrabren tim velikim neuspjehom, odlučio sam se više ne baviti fotografijom.
Malo nakon toga, otprilike na početku srednje škole, u ruke mi je došla knjižica "Popularni kurs fotografije" Živojina Jeremića. Iz nje sam naučio svoja prva prava fotografska znanja o fotografiji, aparatima i objketivima, filmu, osjetljivosti, ekspoziciji, kompoziciji, motivima i foto-kemiji. Međutim, ozbiljni povratak fotografiji odgodio je nedostatak vremena i novaca uzrokovan srednjoškolskim obavezama. Uglavnom opet se sve svodilo na snimanje rođendana.
Nakon gotovo 10 godina poprilične fotografske neaktivnosti, dogodio se jedan veliki obrat. Inspiriran izložbom crno-bijelih fotografija jedne kolegice s fakulteta, a koja je povodom njezinog preranog odlaska postavljena u predvorju fakulteta koji smo pohađali, odlučio sam konačno pokušati ponovo. Kupio sam "za probu" jedan crno-bijeli film i njime napunio Zenit. Svjetlomjer sam osposobio pomoću baterije iz kalkulatora i komada aluminijske folije.
Iako mi je za ispucavanje tog prvog filma trebalo gotovo mjesec dana, ovaj put su fotografije sasvim dobro ispale. Nakon tog filma uslijedio je još jedan. Pa još jedan... Nažalost, zbog tereta godina i intenzivne upotrebe, Zenit se pokvario, a unatoč popravku više nije bio sasvim pouzdan. No s obzirom da su filmovi i njihovo razvijanje bili skupi, pao je zaključak kako bi možda bilo bolje da prijeđem na "digitaliju".
Iako sam imao nešto svoje ušteđevine, to nije bilo dovoljno za novi digitalni SLR fotoaparat. Međutim s obzirom da sam ozbiljo u to "zagrizao" roditelji su odlučili dati svoj doprinos i tako sam 2006.godine, od roditelja za rođendan dobio novi aparat, Canon 350D sa kit objektivom, koji koristim i danas.
Uglavnom snimam ulicu i dokumentarne motive u crno-bijeloj tehnici. Razlog tome je vrlo jednostavan; prve slike starih majstora s kojima sam došao u dodir su bile one Toše Dabca. Nakon toga sam "otkrio" i druge fotografe, kao što su Henri Cartier-Bresson, Robert Doisneau, Robert Capa i Gary Winogrand. Njihove slike i rad su mi velika inspiracija.
Uobičajeno mišljenje većine ljudi je to da je dovoljno imati fotoaparat da bi čovjek bio fotograf. Štoviše, ponekad čak ima onih koji smatraju da što netko ima bolji (skuplji) aparat znači i da je time bolji fotograf.
Međutim dotične pretpostavke su potpuno krive - činjenica da osoba koja kupi klavir i odmah počne udarati po tipkama ne znači da svira jazz, a isto osoba koja posjedje mercedes ne znači nužno da je zbog toga i vrhunski vozač.
Fotografija je jedna multidisciplinarna znanost.
Iako to na prvi pogled možda nije očito (jer većina ljudi misli da su fotografi ljudi koji samo sumanuto škljocaju aparatima i proizvode nekakve slike) svaki ozbiljniji fotograf mora imati barem neka osnovna znanja iz više određenih prirodnih i društvenih znanosti, ukoliko se želi ne duge pruge i uspješno baviti fotografijom...
Fizika
Svijetlo je glavni alat fotografa. No nije svako svijetlo isto. Isto kao što ni za svaku sliku ekspozicija nije ista.
Kemija
Iako je danas kemija puno slabije zastupljena nego prije, s obzirom da gotovo svi snimaju digitalijom, u nekim situacijama poznavanje kemije može izuzetno dobro doći; od izrade improvizoranih galvanskih članka, pa do razvijanja c/b filmova pomoću kave. Doslovno.
Mehanika i elektronika
Nije na odmet biti u mogućnosti saostalno otkloniti sitnije kvarove, očistiti senzor ili čak za silu sklepati stativ ili kameru obscuru, za razliku od onih koji za svaku i najmanju sitnicu nose aparat u servis.
Estetika i umjetnost
U čitavoj priči najbitniji je rezultat snimanja. Fotografija. Bitno je da ono što ona na sebi prikazuje bude zanimljivo promatraču. Upravo zato je bitno znati stvari kao što su osnove fotografske kompozicije i estetike (nauke o lijepom).
Pravo
Potrebno je poznavati zakone, pravila i ovlasti službenih osoba. U suprotnom bi se lako moglo dogoditi da "fotograf" više vremena provede s aparatom u torbi ili pak na sudu, ako prolaznici i službene osobe odluče iskoristiti njegovu neupućenost i izmišljati svoje "zakone".
Fizička spremnost
Čak i lagani fotoaparat nakon cijelodnevnog nošenja može izazvati poprilične bolove u vratu. Još je gore kada se nosi dodatna oprema teška nekoliko (desetaka) kilograma, pogotovo ako se radi o snimanju na terenu (kao npr. fotoreporterski posao, snimanje vjenčanja, ratno izvještavanja isl).
1. Na javnim površinama fotografiranje je dozvoljeno. Bilo da se radi o fotografiranju ljudi (muškaraca, žena, djece i staraca), životinja, stvari i pojava, ako se dotični u trenutku snimanja nalaze na javnoj površini ili ako su vidljivi s javne površine, ukoliko nije jasno istaknut izričiti znak zabrane. Čak i područja/zgrade/parkovi koja su pod nečijom upravom, a javno su dostupni, smatraju se javnom površinom - ako na ulazu nema znaka zabrane, fotografiranje je dopušeno.
2. Ako je netko na krivom mjestu u krivo vrijeme, pa bude snimljen od strane nekog fotografa, to je isključivo problem te osobe, a ne fotografa.
3. Unatoč uvriježenom mišljenju zbog medijski i dušebrižnički inducirane antipedofilske paranoje, fotografiranje djece na javnim površinama nije zabranjeno.
4. Članci zakona koji sankcioniraju fotografiju su članci u kaznenom zakonu koji sankcioniraju: a) snimanje djece u svrhu proizvodnje pornografije - odnosi se na snimanje fotografija koje prikazuju djecu u eksplicitnim seksualnim aktivnostima ili su fokusirane na njihove spolne organe; b) neovlašteno snimanje - tu se misli na tajno snimanje i špijuniranje/voajerizam u privatnom prostoru; c) članak prekršajnog zakona koji sankcionira kršenje istaknutih znakova zabrane fotografiranja.
5. Dozvola osobe na slici (tzv. model release) potreban je samo u slučajevima da se fotografije snimaju za komercijalnu upotrebu tj. u svrhu reklamiranja nekoga ili nečega, ili pak u svrhu prodaje fotografija (npr. na stranicama kao što su Istockphoto, shutterstock i sl.). Za sve ostalo model release nije potreban - osobna upotreba, izložbe, novinsko izvještavanje, modni editorijali isl.
6. Privatnosti na javnom prostoru nema! Postoje neke iznimne situacije u kojima se smatra da osoba javnom prostoru ima pravo na određenu dozu privatnosti, no to su uglavnom samo situacije tipa obavljanja nužde, dojenja djece isl.
7. Plaže su javna površina i na njima je fotografiranje dozvoljeno ako ne postoji vidljivo istaknut znak zabrane. Iznimka su nudističke plaže na kojima su fotografiranje i bilo kakvo drugo snimanje redovito zabranjeni, no tu redovito postoje vidljivo istaknuti znakovi zabrane, a takve plaže su često i ograđene.
8. Ured dječje pravobraniteljice izdao je svoje preporuke koje se tiču snimanja djece, međutim zaboravlja se da su to samo preporuke koje nemaju važnost zakona, te ih se može slobodno ignorirati. Osim toga, njih je sastavljala osoba koja nema blage veze o medijskom izvještavanju, sa jedinim ciljem otežavanja rada fotografima i prikazivanja istih u lošem kontekstu.
9. Što se tiče susreta sa organima reda treba upamtiti slijedeće:
a) jedino policija ima pravo legitimiranja (traženja osobne iskaznice)
b) zaštitari, čuvari i slični smiju jedino zadržati osobu do dolaska policije i ništa drugo!
c) zaštitari/čuvari imaju ovlasti samo na području objekta ili terena koji čuvaju
d) zaštitari nemaju pravo oduzimanja pedmeta niti pretresa
e) policija ima pravo oduzimanja predmeta i pretresa/gledanja slika u aparatu samo ako ima sudski nalog ili osnovanu sumnju da se čini kazneno dijelo.
f) niti policija niti zaštitari nemaju ovlasti tražiti brisanje slika/uništavanje filma.
g) bez obzira koliko se dotični organi reda služili metodama zastrašivanja (vikanje i prijetnje), to ne umanjuje fotografova zakonska prava, niti povećava njihove ovlasti. (točke a, b, c, d, e, f)
h) sa službenim osobama po mogućnosti treba nastojati biti ljubazan, jer se u suprotnom dotični mogu izvlačiti na "nasilničko ponašanje", "napad na službenu osobu" i slično...
10. Praksa je pokazala da su organi reda i paranoični slučajni prolaznici, često skloni "iz sigurnosnih razloga" zagorčavati život onima koji u rukama imaju malo veće (dSLR) aparate, dok istovremeno na one koji imaju male aparate ne obraćaju pažnju, potpuno ignorirajući činjenicu da i mali aparati, i veliki aparati (pa i mobiteli s kamerom) rade slike i snimaju video.
11. Što se pak autorskih prava fotografija tiče, vlasnik autorskih prava je ili fotograf koji je snimio sliku (bez obzira svojim ili tuđim aparatom), ili agencija za koju fotograf radi (ako je u svojstvu zaposlenika te agencije i tako naznačeno u ugovoru). Ograničavanje fotografiranja (npr. na koncertima) pozivanjem na "autorska prava" je glupost.
Na početku je potrebno razlučiti nekoliko bitnih pojmova....
Iako su ljudi svakoga tko u rukama drži fotoaparat i fotografira skloni nazivati fotografom, ili čak "novinarom" ako u rukama ima SLR aparat, ipak među fotografima postoje i određene razlike – nisu svi fotografi isti. No često zbog negativnih stereotipa i predrasuda razvijenih putem površnih medijskih izjvešća, neupućeni ljudi su skloni sve fotografe trpati u isti koš.
1. Fotoreporter – osoba koja radi za neku novinsku kuću i koja ima zadatak otići na neki događaj i fotogafirati, kako bi te sklike izašle u novinama. (Tu je bitno reći da ono što piše ispod slika nema sa njima nikave veze – novinske članke pišu novinari, dok se fotoreporteri brinu isključivo za fotografije.)
2. Slobodnjak – "freelancer", osoba koja nije vezana za neku novinsku kuću, već svoje usluge i fotografije prodaje najboljem ponuđaču ili naručitelju.
3. Paparazzi – rade po sličnom principu kao slobodnjaci, no uz tu razliku da vrebaju slavne ličnosti na javnim mjestima. Za razliku od fotoreportera (koji također ponekad po zadatku snimaju slavne osobe), paparazzi rade samo to. Uz to dosta često ne mare za fotografsku etiku ili sigurnost te agresivno progone "objekt" snimanja.
4. Fotograf-amater/umjetnik – osoba koja fotografira za sebe i to isključivo iz razloga što voli fotografiju kao način rekreacije, opuštanja i umjetničkog izražavanja, na potpuno jednak način kao što netko npr. uživa u uređivanju vrta, šetnji prirodom, bavljenju nekim sportom ili nekoj drugoj sličnoj aktivnosti.
5. Turist - osoba koja želi imati fotografiju kao uspomenu s putovanja.
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
