Jedan od suosnivača kompanije Adobe, Charles Geschke, umro je u 81 godini.
Između ostaloga, zaslužan je za nastanak programskog jezika PostScript, koji je osnova gotovo svih grafičkih programa današnjice (uklučujući i Photoshop). Adobe Founder Charles Geschke Dies at 81
Jedna od poznatih povijesnih fotografija jest fotografija koja prikazuje ženu i njeno četvero dijece na stepenicama, a pored njih stoji natpis "4 children for sale"" (4 djece za prodaju)
Koloriranje, odnosno dodavanje boje starim crno-bijelim fotografijama nije novost. Još u vrijeme dok su glavni mediji za snimanje bili crno-bijeli filmovi ili čak stakleni negativi, bilo je pokušaja koloriranja, odnosno ručnog bojenja dobivenog pozitiva kako bi barem koliko-toliko nalikovali stvarnosti. Ti tadašnji pokušaji često nisu bili baš naročito uspješni, dok su pojavom modernijih tehnologija, pogotovo računala i digitalije, takve stvari postale maltene rutina svakog malo vještijeg "photoshopera".
Međutim, kao i u svemu drugome, i u tome treba imati granicu...
Prva je ta da bi se to koloriranje povijesnih fotografija trebalo koristiti samo kao ilustrativnu metodu prikazivanja kako su nekad bića, stvari i pojave u realnosti otprilike izgledali, ali ni u kom slučaju da se koloriranom verzijom pokuša zamijeniti ili "ispraviti" originalni crno-bijeli snimak.
Druga stvar je da bi sve takve snimke trebale sadržajno ostati nepromijenjene, bez retuširanja i fotomontaža (dodavanja, oduzimanja ili mijenjanja elemenata slike), osim ako se baš radi o restauraciji oštećenih (izbljedjelih, izgrebanih ili izgužvanih) snimaka.
Međutim, ponekad se pretjera, i to ne malo.... Jedan takav slučaj se dogodio nedavno gdje je čovjek ne samo kolorirao, već i retuširao fotografije zatvorenika iz vremena vladavine Crvenih kmera u Kambodži, na način da je snimljenim osobama promijenio izraz lica, na način da im je namontirao osmijeh!
Takvi zahvati na fotografijama takve vrste, zapravo spadaju u totalni manjka poštovanja prema žrtvama čiji likovi su na tim slikama! Potpuno jednako neprihvatljivo bilo bi na sličan način retuširati portretne fotografije npr. zatvorenika iz Auschwitza, ili bilo kojeg sličnog logora, ili pak žrtava nekog genocidnog režima... jer dotičnima zasigurno nije bilo do smijeha!
[Nije baš sasvim fotografska tema, ali jednostavno moram....]
"Što je veliko kao kuća, troši 20 litara goriva na sat, proizvodi gomilu buke i dima, i prereže jabuku na tri dijela?
Ruska mašina za rezanje jabuke na četiri dijela."
(iz serije "Černobil", epizoda 3)
Kako u svakom vicu ima istine, može se slobodno reći kako ovaj vic jako dobro oslikava princip rada hrvatske birokracije i državnih institucija. Naime, mi imamo "institucije" i birokratski aparat koji imaju tendenciju hipertofije uhljebljivanjem kojekakvih funkcionera i aparatčika, i koja guta goleme količine novca (kako iz državnog proračuna, tako i putem kojekakvih nameta i taksi), u medijima često diže buku oko nekog "problema" (često izmišljenog od strane te iste intitucije ili birokracije), malo "zadimi" nekim uredbama, direktivama i pravilnicima (da bi ostavili dojam kako "mnogo i naporno rade"), da bi na kraju po pitanju onoga što bi kao trebali riješiti i napraviti naprave - jedno veliko ništa.
Puno češće, zapravo gotovo redovito, samo izazovu kontraefekt, jer u ogromnom broju slučajeva one bitne probleme uopće ne rješavaju, već samo stvaraju probleme i tovare birokraciju onima koji uopće nisu problem - svojstveno je "institucijama" i birokraciji da za banalne stvari rade "overkill", odnosno djeluju preko svake mjere zdravog razuma, i pri tome su agilni poput Usaina Bolta na 100m, dok su po pitanju velikih i vrlo ozbiljnih problema inertni poput mrtvog puža u pekmezu, redovito ne podizimaju ništa značajno, a eventualno se pokrenu tek onda kad njihovi gafovi i nerad završe u medijima, pa javnost dozna da ne rade posao za koji su plaćeni!
Dokazalo se to u zadnjem tragičnom slučaju smrti premlaćene dvogodišnje djevojčice - sustav je zakazao jer je "institucija" vratila dijete iz udomiteljske obitelji biološkim roditeljima koji su već bili poznati toj istoj "instituciji" po nasilništvu i zanemarivanju djece, a što je na kraju rezultiralo premlaćivanjem i smrću djevojčice od strane tih istih "roditelja". Iako je ta ista "institucija rekla kako je "sve bilo po propisima", sad je samo upitno hoće li druge "institucije", one pravosudne, odraditi posao "po propisu" i strpati te monstrue od roditelja iza rešetaka na dugi rok...!? Ili će se opet dogoditi da će dotični dobiti neku simboličnu kaznu, tek reda radi (i ako uopće) i to nakon maratonskog suđenja..?
No s druge strane, kada se npr. u nekom vrtiću ili školi dvoje djece malo počupaju oko nečega, odmah se dižu na noge socijalne službe, psiholozi, sociolozi, pedagozi, itd..., i pri tome svi od reda bulazne o "nultoj toleranciji (na nasilje)", a najviše se u problemima nađu roditelji kojima socijalne službe prijete oduzimanjem djece! A to se najčešće događa djetetu (i roditeljima tog djeteta) koje je zapravo žrtva u toj čitavoj situaciji (npr. u slučajevima bullyinga, kad zlostavljani više to ne može trpiti pa "pokaže zube" i odvali šamar zlostavljaču).
Uz to, po svemu sudeći ispada da kod nas zbog nebuloznih zakona i birokracije zlostavljači čak imaju veća prava od zlostavljanih, i onih koji zlostavljanima pomažu!
Dovoljno je još samo spomenuti proceduru usvajanja djece, a u kojoj glavnu riječ naravno imaju "institucije" i birokracija, a procedura traje toliko dugo da je dijete maltene već odraslo kada (i ako uopće!) bude usvojeno!
Nažalost, zadnjih dana se u medijima može čitati tragične vijesti o slučaju teškog zlostavljanja djevojčice od 2 godine koja je zaprimljena u bolnicu za teškim ozlijedama glave, a koje su joj po svemu sudeći nanjeli roditelji (i to uglavnom "majka"), i koja je nažalost od zadobivenih ozlijeda preminula.
Nameće se pitanje hoće li sada, nakon ovog tragičnog događaja, dupeglavcima od birokrata, "institucija", ostalih dežurnih dušebrižnika i paranoidnih roditelja, koji do šume ne vide stablo, doći "iz dupeta u glavu" da ima daleko gorih i opasnijih stvari koje se mogu dogoditi djetetu od toga da ga netko negdje uhvati u kadar fotoaparatom ili videokamerom, a oko čega dotični uporno dižu paniku?
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
