Fotografi svih zemalja naoružajte se...

nedjelja, 21.12.2025.

GDPR kao izgovor za zabrane

Koja je razlika između Boga i birokrata?
Bog ne umišlja da je birokrat.

A birokrati se u današnje vrijeme često ponašaju kao da su "bog i batina", odnosno nekakav "vrhovni autoritet", prvenstveno po pitanju interpretacija raznih direktiva, uredba i zakona, a zatim i nametanja vlastitih ideja o tome kako bi ljudi trebali živjeti i funkcionirati, da apsolutno sve bude u skladu sa tim istim direktivama, uredbama i zakonima.

Štoviše, vrlo često se događa apsurd da birokratske interpretacije postojećih zakona - pogotovo kada su ti zakoni nedorečeni ili previše općeniti - budu izuzetno restriktivne. Umjesto da rješavaju konkretne i stvarne probleme, nerijetko prekomjerno reguliraju ono što uopće ne bi trebalo regulirati, stvarajući ljudima nepotrebne komplikacije i više problema nego što ih rješavaju.

Jedan od najpoznatijih primjera takve birokratske prakse je, naravno, GDPR - famozna Uredba o zaštiti osobnih podataka koju je EU nametnula svim državama članicama. Iako je GDPR donesen s legitimnim ciljem - zaštitom osobnih podataka u digitalnom okruženju - problemi nastaju jer se njegova načela često mehanički, po injerciji i bez konteksta primjenjuju i na područja na koja očito nisu bila primarno usmjerena, poput ulične i dokumentarne fotografije.

U praksi se već pokazalo da mnoga birokratska tumačenja GDPR-a, od strane AZOP-a i raznih drugih "GDPR eksperata", ne spriječavaju i ne rješavaju stvarne probleme krađe, curenja, preprodaje i zloupotrebe osobnih podataka. Umjesto toga, ta tumačenja često samo proizvode kaos, nameću nerazumna ograničenja i zabrane, te stvaraju probleme ljudima koji uopće nisu izvor problema - a sve to iz deklarativno "plemenitih razloga", koji u praksi vrlo često prerastaju u čistu birokraciju i birokratska pametovanja koja su sama sebi svrha.

Fotografija kroz prizmu birokracije

Kada se govori o fotografiji, ponekad se stječe dojam da se birokrati zapravo bave fotografijom, a da bi se fotografi trebali baviti birokracijom. Time se birokrati, a ne ljudi iz fotografske ili novinarske struke, postavljaju kao "vrhovni autoritet" u području u kojem često nemaju ni elementarna znanja, a kamoli praktična iskustva.

Iako sam GDPR u članku 85. predviđa iznimke koje se odnose na novinarsko izvještavanje, te umjetničko izražavanje, čini se da se te odredbe u praksi od strane birokracije ponekad tumače preširoko, mehanički, ili svode tek na puku formalnost.

Naime, prema dominantnim birokratskim tumačenjima, ispada da je gotovo svaka fotografija osobe automatski "osobni podatak", čak i kada kontekst i svrha fotografije to realno ne opravdavaju. Posljedično, dokumentarna i ulična fotografija se prema takvim preširokim i preslobodnim interpretacijama tretira kao nešto što se ne bi smjelo raditi bez prethodne privole svake prepoznatljive osobe u kadru, a što je u slučaju spontane, ulične i dokumentarne fotografije praktično neizvedivo.

Spontana ulična i dokumentarna fotografija, koja nastaje kao jednokratno bilježenje nekog trenutka i stvarnosti kakva jest, teško da se može usporediti s organiziranom, sustavnom obradom osobnih podataka, s obzirom da ulični fotografi i fotoreporteri ne vode baze podataka, ne profiliraju prolaznike i ne obrađuju podatke u komercijalne ili nadzorne svrhe. Oni dokumentiraju javni život u javnom prostoru.

Identifikacija i stvarna obrada podataka

Često se zanemaruje ključna stvar da prema samim načelima GDPR-a, osoba na fotografiji snimljenoj na javnom mjestu nije nužno identificirana (ili ju je moguće indirektno identificirarati) samom činjenicom da se nalazi na slici. U velikom broju slučajeva takva osoba ostaje anonimna sve dok fotografiju ne prate dodatni podaci koji bi omogućili njezinu identifikaciju, poput imena i prezimena ili drugih konkretnih osobnih podataka, jer nikome na čelu ne piše tko je i što je, već ulična fotografija pokazuje samo da je netko u određenom trenutku bio dio javnog prostora.

Jednako tako, ulična i dokumentarna fotografija u pravilu ne predstavljaju "sustavnu obradu osobnih podataka“, osobito kada ne postoji baza podataka, evidencija osoba, niti svrha praćenja ili profiliranja pojedinaca. Unatoč tome, u praksi se birokrati ponašaju i prezentiraju kao da ulični fotografi vode svojevrsne "dosjee o građanima“, a što nema veze sa stvarnosti.

Preventivna cenzura kao standardna praksa

U objavama u medijima se sve češće nameće svojevrsna "preventivna cenzura“, deklarativno radi "zaštite identiteta ljudi". To uključuje cenzuriranje lica, zamagljivanje registarskih oznaka i svega onoga što su birokrati proizvoljno proglasili osobnim podatkom, a koju smatraju "nužnom", jer svaku objavu unaprijed smatraju potencijalnom "obradom podataka".

Pri tome, jedan od najčešćih argumenata kojima se birokrati (i oni koji ih nekritički slijede) služe u opravdanju cenzure i ostalih restriktivnih tumačenja jest „prevencija moguće zloupotrebe“. Drugim riječima, tvrdi se da bi se fotografije mogle zloupotrijebiti, pa se sam čin fotografiranja i objavljivanja a priori tretira kao sumnjiv.

No slijedeći tu "logiku" o "prevenciji zloupotrebe", moglo bi se jednako tako zabraniti predmete i alate svakodnevne uporabe, poput npr. čekića, jer se i oni mogu zloupotrijebiti - čekić sam po sebi nije opasan, već je opasna njegova zloupotreba, a društvo već ima zakone koji takvu zloupotrebu sankcioniraju, nakon što se ona dogodi.

Isto vrijedi i za fotografiju i fotografiranje. Fotografije same po sebi nisu opasne, a njihova eventualna zloupotreba već je itekako regulirana i kažnjiva postojećim odredbama kaznenog zakona, bez potrebe za "preventivnim" birokratskim intervencijama.

Problem preventivnih zabrana

Zabrane ili ograničavanje nečega isključivo zbog teoretske mogućnosti zloupotrebe nije samo nerazumno, već i opasno, pogotovo kada zadire u ljudska prava. Sankcije bi se trebale odnositi na stvarno činjenje štete, nakon što je ta šteta učinjena, a ne na preventivno zabranjivanje i ukidanje legitimnih aktivnosti koje same po sebi nisu problem.

Štoviše, takav pristup stvara društvenu klimu u kojoj su svi koji nešto rade unaprijed osumnjičeni za nešto, te upravo oni koji ne rade ništa loše niti zlonamjerno snose najveće posljedice, dok istovremeno oni koji jesu problem zakone ionako zaobilaze ili ignoriraju.

Birokratski apsurd u praksi

Kao ilustrativan primjer jednog birokratskog apsurda i gotovo fanatične opsjednutosti "zaštitom podataka", može poslužiti i situacija iz komunalne prakse - prema komunalnim propisima, u stambenim zgradama tijekom zimskog perioda mora na oglasnoj ploči biti istaknut raspored čišćenja snijega. Međutim, prema "stručnim mišljenjima" i tumačenjima AZOP-a, takav raspored ne bi smio sadržavati prezimena stanara "radi sigurnosti, privatnosti i zaštite osobnih podataka".

Rezultat je apsurdna situacija u kojoj se jasna zakonska obveza zbog birokratske interpretacije ne smije izvršiti na jednostavan i razumljiv način, već isključivo na birokratski - maksimalno zakompliciran. U suprotnom, taj isti birokratski aparat prijeti sankcijama.

Ukratko...

1. Fotografija u javnom prostoru nije automatski obrada osobnih podataka!
GDPR se u pravilu primjenjuje samo kada postoji organizirana ili sustavna obrada osobnih podataka. Jednokratna, spontana ulična fotografija u pravilu ne ispunjava taj uvjet.

2. GDPR izričito štiti umjetničko i dokumentarno izražavanje
Članak 85. GDPR-a nalaže usklađivanje zaštite podataka sa slobodom izražavanja, uključujući umjetničko izražavanje. Ulična fotografija u to izravno spada!

3. Javna vidljivost ne podrazumijeva razumno očekivanje privatnosti
Osoba koja se nalazi na ulici, trgu ili javnom događaju ne može razumno očekivati istu razinu privatnosti kao u nekom privatnom i od pogleda javnosti zaštićenom prostoru. To je temelj dugogodišnje pravne prakse.

4. Zahtjev za prethodnom privolom uništava samu svrhu ulične ili dokumentarne fotografije
Ako je privola potrebna unaprijed, spontana fotografija prestaje postojati. Zakon koji se može primijeniti samo u teoriji, ali ne i u stvarnom životu, nije funkcionalan već besmislen zakon.

5. Dokumentiranje događaja u javnom interesu mora imati prednost
Snimke raznih prekršaja, nasilja ili drugih događaja od javnog interesa ne mogu i ne smiju biti zabranjene samo zato što uključuju prepoznatljive osobe. U suprotnom, zaštita osobnih podataka pod paskom GDPR-a postaje alat za prikrivanje društveno štetnog ponašanja, a koje ide na ruku onima koji namjerno krše zakon i prijetnja su društvu.

Zaključak

GDPR sam po sebi zapravo čak i nije toliko problem koliko birokratski refleks da se zakon primjenjuje bez razuma, bez konteksta i bez stvarnog razumijevanja područja koje se regulira. Kada se zaštita privatnosti pretvori u preventivnu cenzuru, a sloboda izražavanja u administrativni rizik, tada zakon prestaje služiti ljudima i počinje služiti samome sebi. Štoviše, društvo u kojem se spontana fotografija tretira kao prijetnja, a birokratska interpretacija kao neupitni autoritet, nije sigurnije društvo već društvo lišeno jednog oblik slobodnog izražavanja.