petak, 26.12.2025.
91-godišnji fotograf
David Hurn je 91-godišnji fotograf, koji je zaslužan za neke od prepoznatljivih fotografija iz prošlog stoljeća, ne namjerava prestati sa fotografiranjem...
From Beatlemania to Local News, 91-Year-Old Photographer David Hurn Won’t Give Up His Camera
četvrtak, 25.12.2025.
Prozorsko-balkonsko-birtijski "stručnjaci"
Svatko tko barem povremeno prati društvene mreže, a osobito razne kvartovske Facebook grupe, neminovno je naletio na ovu pojavu: fotografija ili video snimljeni s prozora, balkona ili “onako usput u prolazu”, popraćeno nizom “mudrosti” o tome što se radi krivo, što se ne radi, tko je nesposoban i kako je sve to, naravno, "pranje novca".
Riječ je o posebnoj vrsti ljudi - prozorsko-balkonsko-birtijskim “stručnjacima” - samozvanim ekspertima za sve tuđe poslove, osobito za one poslove koje sami u životu nikada nisu radili.
To su ljudi koji su duboko uvjereni da "sve znaju bolje" - kako treba asfaltirati, kositi, kopati, popravljati, čistiti snijeg, organizirati promet, odvoziti otpad, voditi grad i državu. Radnici su po njima redovito “neznalice” i “neradnici”, njihovi šefovi "budale sa kupljenim diplomama", a ako netko nešto ipak radi onda to "radi krivo".
Svojstveno im je da imaju nevjerojatno puno slobodnog vremena, toliko da satima mogu stajati na balkonu, visiti na prozoru ili sjediti u birtiji, zabadati u tuđi rad, brojati učinak i brojno stanje radnika, i onda o svemu tome temeljito “filozofirati” po društvenim mrežama. Količina tog slobodnog vremena često savršeno objašnjava i količinu njihovog pametovanja.
Svojstvena im je neprekidna kuknjava, lamentiranje i prigovaranje čim se za to pruži prilika.
Kada se ne radi, tada je kuknjava u stilu "Zašto se ne radi?", "Kako to da nitko ništa ne poduzima?", "Kada misle asfaltirati cestu", "Kada misle pokositi travu?", "Zašto nisu odvezli smeće?", "Za što mi plaćamo porez?"
Kada se radi, opet kuknjava, u stilu: "Zašto baš sad?", "Zašto baš to, a ne nešto drugo?", "Zašto ovako, a ne onako?", "Zašto ih je (samo/čak) toliko na gradilištu?", "Ja bih sam to završio za dva dana.", "A Japanci/Kinezi/Nijemci bi to puno brže i kvalitetnije napravili."...
Ako se netko od njih ipak udostoji sići s prozora, balkona ili izaći iz birtije, to je samo da bi radnicima glumio nadzor ili poslovođu. Tada gotovo uvijek slijedi nametljivo stajanje uz radnike, zapitkivanje, davanje "uputa" i "pametnih savjeta" koje nitko nije tražio, objašnjavanje kako bi se "to trebalo drukčije, brže ili pametnije” napraviti, ili pak nekakvo izvoljevanje da se napravi nešto mimo naloga kojeg radnici imaju.
Kada im radnici, koji su prvi su na udaru takvih samozvanih "eksperata" koji im uglavnom samo ometaju i usporavaju posao, jasnim tonom kažu da smetaju i da se maknu, ti "stručnjaci” ili postanu agresivni ili pak uvrijeđeno lamentiraju na Facebooku kako su ih "otjerali", "bili bezobrazni" i kako "se njima ništa ne smije reći".
Posebna podvrsta tih "stručnjaka" su oni koji se hvataju za floskule o noćnom radu! Naravno, samo do trenutka kada bi se nešto stvarno radilo noću pod njihovim prozorom - tada bi prvi zvali policiju zbog buke.
U stvarnosti, nije problem što se radi i kada se radi, zapravo im smeta svako narušavanje vlastite komocije: prašina, vibracije, buka, neugodni mirisi, ili zaobilazak zone radova … sve im je to "nepodnošljivo maltretiranje", ako im remeti komociju gledanja televizije, beskonačnog skrolanja po Facebooku, ili pak zahtjeva od njih da malo "protegnu noge" zbog nemogućnosti hodanja u ravnoj liniji, ili zato što ne mogu parkirati točno ispred svojeg ulaza.
Kada je sve gotovo i napravljeno, tek tada nastupa kreativna faza cijepidlačenja i izmišljanja "problema" i "nedostataka", ne zato što objektivno postoje ozbiljne greške, nego zato što se konačan rezultat nekog posla ne uklapa u fiks-ideju koju su ti samozvani stručnjaci složili u vlastitoj glavi... pa se onda može čuti kuknjava u stilu "Radovi su trajali predugo", "Asfalt je krive nijanse", "Šahtovi nisu savršeno ravni", "Ne sviđa im se nova regulacija prometa”, "Trava je prekratka", "Cesta je previše posoljena'"... Pritom im je potpuno nepoznat koncept da oni koji rade ponekad mogu i pogriješiti, dok oni koji nikad ne griješe, u pravilu ne rade ništa.
No ono što je svima njima zajedničko jest da su izuzetno su hrabri, glasni i pametni na društvenim mrežama, ali uglavnom potpuno pasivni i inertni u stvarnom životu. Kad bi trebalo nešto konkretno poduzeti - prijaviti neki komunalni problem nadležnim službama, poslati prijavu, nazvati, urgirati - ne poduzimaju ništa uz objašnjenje da "to nije njihov posao" i da bi "službe to trebale same znati". No po toj njihovoj logici, ne bi trebalo zvati vatrogasce kada gori kuća ili auto, niti hitnu pomoć kada se netko sruši na cesti - jer bi, eto, hitne službe to "trebale same znati".
No sve ovo zapravo nije priča o asfaltu, travi, smeću, snijegu ili šahtovima, već o mentalitetu ljudi koji žele rezultate bez ikakvog radnog procesa i savršeni red bez ikakvog sudjelovanja i osobne odgovornosti. To su ljudi koji zapravo ne žele biti odgovorni građani, nego prekomotna gotovanska publika - i to ona najglasnija, najnezadovoljnija i društveno najbeskorisnija.
Jer dokle god im je jedini doprinos zajednici snimka s balkona i status pun sraćkanja po radnicima komunalnih službi, uz povremeno glumljenje "stručnjaka” ili "žrtve", problem neće biti ni radnici, ni radovi, ni službe, već upravo oni – prozorsko-balkonsko-birtijski “stručnjaci” za koje je sve uvijek krivo, i za koje su svi nesposobni i neznalice - osim njih.
utorak, 23.12.2025.
Digitalna diktatura
Zadnji hir EU birokracije jest nametanje digitalizacije svega i svačega.
U posljednje vrijeme sve češće se u medijima spominju digitalne vozačke dozvole, digitalni novac, digitalna naplata cestarina, digitalna kontrola na granicama i slična digitalna "moderna rješenja", a pri tome se govori i o bezrezervnom oslanjanju na "umjetnu inteligenciju", koja se u praksi do sada vrlo često pokazala - prilično neinteligentnom.
Problem ovdje nije tehnologija sama po sebi, već slijepo, gotovo fanatično vjerovanje da je digitalizacija nečega automatski sinonim za napredak. Ta današnja fah-idiotska opsjednutost digitalizacijom svega vrlo često ignorira stvarni fizički svijet, stvarne ljude i stvarne probleme koje digitalizacija može uzrokovati.
Digitalizacija bez mogućnosti izbora
Jedna od stvari koja se uporno prešućuje i ignorira je činjenica da ne koriste svi ljudi pametne telefone! I to nije nikakav zločin, jer ne postoji ni zakon ni zakonska obveza koja propisuje da svatko mora posjedovati i koristiti pametni telefon, instalirati određene aplikacije, imati mobilni internet ili stalno biti "online".
Neki ljudi jednostavno to ni ne žele, već radije koriste starije, prokušane i pouzdanije tehnologije. Ima ljudi koji radije koriste starije "obične" mobitele. Jednako kao što ima ljudi koji i danas radije fotografiraju klasičnim fotoaparatima na film, umjesto da koriste isključivo moderne digitalne.
Unatoč tome, ide se u smjeru da se sve više osnovnih usluga za građane planira učiniti dostupnima isključivo u digitalnom obliku, bez onog fizičkog i materijalnog, i zapravo se pokušava građane prisiliti na korištenje tehnologije koju možda ne žele, ne razumiju, ili si je ne mogu priuštiti.
To pak najviše može stvarati probleme starijim ljudima koji su često slabije računalno pismeni jer su živjeli i odrastali u nekim drugim vremenima; ponekad im je već i samo osnovno korištenje pametnog telefona (poziv ili SMS poruka) veliki izazov, a kamoli prijavljivanje u razne on-line sustave, pamćenje PIN-ova i zaporki, korištenje aplikacija, autentifikacija u dva koraka, te stalna ažuriranja aplikacija i sustava koje često za sobom vuku i zbunjujuće promijene izgleda korisničkog sučelja... Štoviše, čak i mlađi korisnici ponekad imaju problema sa time.
Nametnuta digitalizacija koja bi isključivala i marginalizirala dio društva koji ju ne zna ili ne želi koristiti, nije napredak već diskriminacija.
Osjetljivi sustavi i stvarni rizici
Još jedan problem koji se uporno i sustavno ignorira jest potpuna ovisnost digitalnih sustava o računalnoj i komunikacijskoj tehnologiji koja nije apsolutno pouzdana, te o dostupnosti električne energije.
Što ako mobitel bude izgubljen, ukraden, ili padne pa bude oštećen do neupotrebljivosti? Što ako se isprazni baterija na mobitelu, a nema dostupnog punjača? Što ako negdje nema signala ili nestane internetske veze? Što ako padne centralni računalni sustav? Što ako dođe do kibernetičkog napada, pa procure osobni podaci milijuna građana?...
To nisu nekakvi hipotetski "najgori mogući scenariji" - to su realne situacije koje se već događaju, i to sve češće! I svaki put kada se dogode, ljudi se ni krivi ni dužni nađu u problemima.
S druge strane, papirnata vozačka dozvola ne treba ni mobitel ni internet. Gotovina ne treba server. Fizički dokument ne može se "hakirati", ukrasti ili izmjeniti s druge strane svijeta.
No bez obzira na to, digitalna rješenja se pokušavaju na silu nametnuti uz izliku veće sigurnosti, učinkovitosti i kontrole. U stvarnosti, kontrola se sve više centralizira, a građani gube autonomiju, jer kada sve postane digitalno, postaje i uvjetno - može se isključiti, ograničiti, suspendirati, ili nadzirati jednim klikom.
I tu više nije pitanje "hoće li se to zloupotrijebiti", nego kada i do strane koga.
Zaključak
Digitalizacija bi trebala biti opcija, odnosno alat koji olakšava život onima koji je žele koristiti, a ne nametnuta prisila od strane birokratskog sustava koja bi marginalizirala one koji ju ne žele. Jer dokle god se radi o nametanju bez alternative, bez slobode izbora, bez ozbiljne rasprave i bez uvažavanja stvarnih problema, ne radi se o napretku, već samo o još jednom birokratskom iživljavanju i eksperimentiranju koji se provodi na leđima običnih građana.
ponedjeljak, 22.12.2025.
Paradoks velikog izbora...
nedjelja, 21.12.2025.
GDPR kao izgovor za zabrane
Koja je razlika između Boga i birokrata?
Bog ne umišlja da je birokrat.
A birokrati se u današnje vrijeme često ponašaju kao da su "bog i batina", odnosno nekakav "vrhovni autoritet", prvenstveno po pitanju interpretacija raznih direktiva, uredba i zakona, a zatim i nametanja vlastitih ideja o tome kako bi ljudi trebali živjeti i funkcionirati, da apsolutno sve bude u skladu sa tim istim direktivama, uredbama i zakonima.
Štoviše, vrlo često se događa apsurd da birokratske interpretacije postojećih zakona - pogotovo kada su ti zakoni nedorečeni ili previše općeniti - budu izuzetno restriktivne. Umjesto da rješavaju konkretne i stvarne probleme, nerijetko prekomjerno reguliraju ono što uopće ne bi trebalo regulirati, stvarajući ljudima nepotrebne komplikacije i više problema nego što ih rješavaju.
Jedan od najpoznatijih primjera takve birokratske prakse je, naravno, GDPR - famozna Uredba o zaštiti osobnih podataka koju je EU nametnula svim državama članicama. Iako je GDPR donesen s legitimnim ciljem - zaštitom osobnih podataka u digitalnom okruženju - problemi nastaju jer se njegova načela često mehanički, po injerciji i bez konteksta primjenjuju i na područja na koja očito nisu bila primarno usmjerena, poput ulične i dokumentarne fotografije.
U praksi se već pokazalo da mnoga birokratska tumačenja GDPR-a, od strane AZOP-a i raznih drugih "GDPR eksperata", ne spriječavaju i ne rješavaju stvarne probleme krađe, curenja, preprodaje i zloupotrebe osobnih podataka. Umjesto toga, ta tumačenja često samo proizvode kaos, nameću nerazumna ograničenja i zabrane, te stvaraju probleme ljudima koji uopće nisu izvor problema - a sve to iz deklarativno "plemenitih razloga", koji u praksi vrlo često prerastaju u čistu birokraciju i birokratska pametovanja koja su sama sebi svrha.
Fotografija kroz prizmu birokracije
Kada se govori o fotografiji, ponekad se stječe dojam da se birokrati zapravo bave fotografijom, a da bi se fotografi trebali baviti birokracijom. Time se birokrati, a ne ljudi iz fotografske ili novinarske struke, postavljaju kao "vrhovni autoritet" u području u kojem često nemaju ni elementarna znanja, a kamoli praktična iskustva.
Iako sam GDPR u članku 85. predviđa iznimke koje se odnose na novinarsko izvještavanje, te umjetničko izražavanje, čini se da se te odredbe u praksi od strane birokracije ponekad tumače preširoko, mehanički, ili svode tek na puku formalnost.
Naime, prema dominantnim birokratskim tumačenjima, ispada da je gotovo svaka fotografija osobe automatski "osobni podatak", čak i kada kontekst i svrha fotografije to realno ne opravdavaju. Posljedično, dokumentarna i ulična fotografija se prema takvim preširokim i preslobodnim interpretacijama tretira kao nešto što se ne bi smjelo raditi bez prethodne privole svake prepoznatljive osobe u kadru, a što je u slučaju spontane, ulične i dokumentarne fotografije praktično neizvedivo.
Spontana ulična i dokumentarna fotografija, koja nastaje kao jednokratno bilježenje nekog trenutka i stvarnosti kakva jest, teško da se može usporediti s organiziranom, sustavnom obradom osobnih podataka, s obzirom da ulični fotografi i fotoreporteri ne vode baze podataka, ne profiliraju prolaznike i ne obrađuju podatke u komercijalne ili nadzorne svrhe. Oni dokumentiraju javni život u javnom prostoru.
Identifikacija i stvarna obrada podataka
Često se zanemaruje ključna stvar da prema samim načelima GDPR-a, osoba na fotografiji snimljenoj na javnom mjestu nije nužno identificirana (ili ju je moguće indirektno identificirarati) samom činjenicom da se nalazi na slici. U velikom broju slučajeva takva osoba ostaje anonimna sve dok fotografiju ne prate dodatni podaci koji bi omogućili njezinu identifikaciju, poput imena i prezimena ili drugih konkretnih osobnih podataka, jer nikome na čelu ne piše tko je i što je, već ulična fotografija pokazuje samo da je netko u određenom trenutku bio dio javnog prostora.
Jednako tako, ulična i dokumentarna fotografija u pravilu ne predstavljaju "sustavnu obradu osobnih podataka“, osobito kada ne postoji baza podataka, evidencija osoba, niti svrha praćenja ili profiliranja pojedinaca. Unatoč tome, u praksi se birokrati ponašaju i prezentiraju kao da ulični fotografi vode svojevrsne "dosjee o građanima“, a što nema veze sa stvarnosti.
Preventivna cenzura kao standardna praksa
U objavama u medijima se sve češće nameće svojevrsna "preventivna cenzura“, deklarativno radi "zaštite identiteta ljudi". To uključuje cenzuriranje lica, zamagljivanje registarskih oznaka i svega onoga što su birokrati proizvoljno proglasili osobnim podatkom, a koju smatraju "nužnom", jer svaku objavu unaprijed smatraju potencijalnom "obradom podataka".
Pri tome, jedan od najčešćih argumenata kojima se birokrati (i oni koji ih nekritički slijede) služe u opravdanju cenzure i ostalih restriktivnih tumačenja jest „prevencija moguće zloupotrebe“. Drugim riječima, tvrdi se da bi se fotografije mogle zloupotrijebiti, pa se sam čin fotografiranja i objavljivanja a priori tretira kao sumnjiv.
No slijedeći tu "logiku" o "prevenciji zloupotrebe", moglo bi se jednako tako zabraniti predmete i alate svakodnevne uporabe, poput npr. čekića, jer se i oni mogu zloupotrijebiti - čekić sam po sebi nije opasan, već je opasna njegova zloupotreba, a društvo već ima zakone koji takvu zloupotrebu sankcioniraju, nakon što se ona dogodi.
Isto vrijedi i za fotografiju i fotografiranje. Fotografije same po sebi nisu opasne, a njihova eventualna zloupotreba već je itekako regulirana i kažnjiva postojećim odredbama kaznenog zakona, bez potrebe za "preventivnim" birokratskim intervencijama.
Problem preventivnih zabrana
Zabrane ili ograničavanje nečega isključivo zbog teoretske mogućnosti zloupotrebe nije samo nerazumno, već i opasno, pogotovo kada zadire u ljudska prava. Sankcije bi se trebale odnositi na stvarno činjenje štete, nakon što je ta šteta učinjena, a ne na preventivno zabranjivanje i ukidanje legitimnih aktivnosti koje same po sebi nisu problem.
Štoviše, takav pristup stvara društvenu klimu u kojoj su svi koji nešto rade unaprijed osumnjičeni za nešto, te upravo oni koji ne rade ništa loše niti zlonamjerno snose najveće posljedice, dok istovremeno oni koji jesu problem zakone ionako zaobilaze ili ignoriraju.
Birokratski apsurd u praksi
Kao ilustrativan primjer jednog birokratskog apsurda i gotovo fanatične opsjednutosti "zaštitom podataka", može poslužiti i situacija iz komunalne prakse - prema komunalnim propisima, u stambenim zgradama tijekom zimskog perioda mora na oglasnoj ploči biti istaknut raspored čišćenja snijega. Međutim, prema "stručnim mišljenjima" i tumačenjima AZOP-a, takav raspored ne bi smio sadržavati prezimena stanara "radi sigurnosti, privatnosti i zaštite osobnih podataka".
Rezultat je apsurdna situacija u kojoj se jasna zakonska obveza zbog birokratske interpretacije ne smije izvršiti na jednostavan i razumljiv način, već isključivo na birokratski - maksimalno zakompliciran. U suprotnom, taj isti birokratski aparat prijeti sankcijama.
Ukratko...
1. Fotografija u javnom prostoru nije automatski obrada osobnih podataka!
GDPR se u pravilu primjenjuje samo kada postoji organizirana ili sustavna obrada osobnih podataka. Jednokratna, spontana ulična fotografija u pravilu ne ispunjava taj uvjet.
2. GDPR izričito štiti umjetničko i dokumentarno izražavanje
Članak 85. GDPR-a nalaže usklađivanje zaštite podataka sa slobodom izražavanja, uključujući umjetničko izražavanje. Ulična fotografija u to izravno spada!
3. Javna vidljivost ne podrazumijeva razumno očekivanje privatnosti
Osoba koja se nalazi na ulici, trgu ili javnom događaju ne može razumno očekivati istu razinu privatnosti kao u nekom privatnom i od pogleda javnosti zaštićenom prostoru. To je temelj dugogodišnje pravne prakse.
4. Zahtjev za prethodnom privolom uništava samu svrhu ulične ili dokumentarne fotografije
Ako je privola potrebna unaprijed, spontana fotografija prestaje postojati. Zakon koji se može primijeniti samo u teoriji, ali ne i u stvarnom životu, nije funkcionalan već besmislen zakon.
5. Dokumentiranje događaja u javnom interesu mora imati prednost
Snimke raznih prekršaja, nasilja ili drugih događaja od javnog interesa ne mogu i ne smiju biti zabranjene samo zato što uključuju prepoznatljive osobe. U suprotnom, zaštita osobnih podataka pod paskom GDPR-a postaje alat za prikrivanje društveno štetnog ponašanja, a koje ide na ruku onima koji namjerno krše zakon i prijetnja su društvu.
Zaključak
GDPR sam po sebi zapravo čak i nije toliko problem koliko birokratski refleks da se zakon primjenjuje bez razuma, bez konteksta i bez stvarnog razumijevanja područja koje se regulira. Kada se zaštita privatnosti pretvori u preventivnu cenzuru, a sloboda izražavanja u administrativni rizik, tada zakon prestaje služiti ljudima i počinje služiti samome sebi. Štoviše, društvo u kojem se spontana fotografija tretira kao prijetnja, a birokratska interpretacija kao neupitni autoritet, nije sigurnije društvo već društvo lišeno jednog oblik slobodnog izražavanja.
subota, 20.12.2025.
Rizik zbog fotke?
Zdravlje i život su svakako važniji od "spektakularne fotografije kakvu nitko nije snimio".
Međutim, događalo se, a i još uvijek se događa, da nekim fotografima to nije jasno, te u lovu na takve fotografije često ne mare za vlastitu sigurnost, a ponekad ni za sigurnost drugih... Pa se događalo da su fotografi padali sa zgrada, mostova, litica ili pogibali pod kotačima vozila. Ili bili jako blizu da im se to dogodi...
U Japanu u zadnje vrijeme, čini se, ima jako puno problema sa tzv. trainspotterima, tj. ljudima koji vole fotografirati vlakove, a koji, snimajući vlakove čini se da nimalo ne mare za svoju sigurnost, a ponekad i ometaju druge - bilo prolaznike i putnike, bilo osoblje željezničkih stanica. Od skakanja na tračnice neposredno prije nailaska vlaka, do korištenja raznih rekvizita kojima ometaju prolaz (npr. selfie štapovi, ljestve i slično...)
Iz tog razloga su Japanske željeznice pokrenule kampanju kojom bi se to spriječilo i educiralo ljude..
Japanese Railway Pleads With Photographers to Stop Being Dangerously Dumb
petak, 19.12.2025.
Willy Ronis
četvrtak, 18.12.2025.
Malo o instant fotografiji...
Kada se spomene instant fotografija, radi se o tehnologiji koja omogućava brzo dobivanje fotografske slike neposredno nakon snimanja, zahvaljujući kemijskoj reakciji unutar samog instant filma. Slika se pojavljuje na papiru gotovo odmah, bez potrebe za razvijanjem u laboratoriju.
Na području instant fotografije najpoznatiji su Polaroid i Instax, koji predstavljaju dvije različite tehnologije razvijene u različitim vremenskim razdobljima. Starije generacije češće su bile korisnici Polaroid kamera, dok su mlađe generacije više upoznate s Instax kamerama.
Polaroid je originalni začetnik instant fotografije, razvijen sredinom 20. stoljeća kao revolucionarni sustav koji nije zahtijevao zasebno razvijanje filma u laboratoriju. Najveću popularnost doživio je od 1950-ih do 1980-ih godina. Nažalost, tvrtka Polaroid je bankrotirala 2001. godine, no u novije je vrijeme, zahvaljujući entuzijastima i novim investicijama, ponovno oživjela i vratila se na tržište instant fotografije, iako u manjem obujmu nego prije.
Instax, koji je zapravo brend japanske kompanije Fujifilm, relativno je noviji sustav, razvijen krajem 1990-ih godina. Postao je iznimno popularan među mladima, koji ga često doživljavaju više kao oblik zabave nego kao ozbiljnu fotografiju. Unatoč tome, danas postoji i čitav umjetnički pokret koji koristi Instax film u svojim radovima, naglašavajući estetiku spontanosti i retro stila.
Što se tiče samog dobivanja slike, između Polaroida i Instaxa postoje značajne razlike u kemiji filma, načinu na koji se slika pojavljuje na papiru, kao i u veličini i formatu fotografija. Polaroid slike su obično veće, dok su Instax slike manje i dolaze u nekoliko varijacija formata. Također, dok je kod Polaroida za dobivanje slike bilo potrebno 10 do 15 minuta, kod Instaxa taj proces najčešće traje svega nekoliko minuta.
Važno je napomenuti da Polaroid i Instax slike nisu dugotrajne. U nepovoljnim uvjetima čuvanja, poput neodgovarajućeg rukovanja ili dugotrajnog izlaganja suncu odnosno UV svjetlu, slike mogu relativno brzo izblijediti. Stoga ih je preporučljivo čuvati u posebnim albumima, na suhom i tamnom mjestu, pri stabilnoj sobnoj temperaturi, kako bi im se produljio vijek trajanja.
srijeda, 17.12.2025.
Muke po memorijskim karticama...
Tko god se bavi digitalnom fotografijom zna koliko su važne memorijske kartice. Ono što je film bio za klasičnu, "analognu" fotografiju, to je memorijska kartica za digitalnu fotografiju - medij na koji se pohranjuju snimljene slike, ali i videozapisi.
Danas se u fotografskom (i videografskom) svijetu najčešće koriste tri vrste, odnosno tri formata memorijskih kartica: CompactFlash (CF), SD kartice i microSD kartice.
CompactFlash ili CF kartice dimenzija su približno 43 × 36 mm te su se dugo smatrale profesionalnim standardom, zbog svoje robusnosti i pouzdanosti. Još uvijek se koriste u starijim profesionalnim DSLR fotoaparatima.
SD kartice su dimenzija su oko 32 × 24 mm i danas su najrašireniji format. Koriste se u velikom broju fotoaparata, kamera, dronova, ali i u mnogim drugim elektroničkim uređajima. Zahvaljujući različitim podverzijama (SD, SDHC, SDXC), omogućuju velik kapacitet i visoke brzine zapisivanja.
microSD kartice su zapravo "smanjene" SD kartice, dimenzija svega 15 × 11 mm. Najčešće se koriste u akcijskim kamerama (npr. GoPro i tome slično), pametnim mobitelima i dronovima.
Većina proizvođača fotoaparata, kamera i drugih uređaja za snimanje koji se danas mogu naći na tržištu koristi jedan od ova tri formata.
No postoje, ili su postojali, i drugi formati kartica koji su danas vrlo rijetki ili potpuno zastarjeli te se više ne proizvode - bilo zato što je proizvođač u nekom trenutku prešao na "standardne" CF ili SD kartice, bilo zato što se ugasila tvrtka koja ih je proizvodila.
Jedan primjer toga je Olympus i njegov xD-Picture Card format, koji je bio popularan početkom 2000-ih, ali je s vremenom napušten. Iako još uvijek ima u opticaju kamera koje koriste ovu vrstu kartica, na tržištu je nove kartice gotovo nemoguće pronaći.
Sreća je u tome što danas postoje razni adapteri za memorijske kartice. Najčešći su adapteri koji omogućuju korištenje microSD kartica u SD utorima, a nešto rjeđe i u CF utorima. Takvi adapteri su jednostavni, povoljni i često jedino praktično rješenje za starije uređaje. Čak postoje i adapteri koji omogućuju korištenje SD ili microSD kartica u uređajima koji su izvorno koristili rjeđe i danas zastarjele formate kartica (poput npr. xD-Picture Card formata).
Iako upotreba adaptera ponekad ima svojih ograničenja (u brzini zapisa ili kompatibilnosti), u praksi, za nuždu, može biti sasvim upotrebljiva opcija.
utorak, 16.12.2025.
Hodogram za kupovinu
Za sve one koji imaju namjeru kupovati fotografsku opremu, bilo iz potrebe, prilike, ili zbog sindroma gomilanja opreme, evo jedan mali hodogram, odnosno flowchart, o tome da li kupovati, kada se to isplati i da li se uopće isplati...
1. Početak - Trebaš li novu opremu?
Da --> Idi na korak 2
Ne --> Kraj (ne kupuj ništa)
2. Je li oprema nužna za tvoj rad ili hobi?
Da --> Idi na korak 3
Ne --> Kraj (ne kupuj, bacanje novca)
3. Je li aparat ili objektiv koji već imaš dovoljno dobar?
Da --> Razmotri čekanje na bolju priliku ili štednju za buduću nadogradnju
Ne --> Idi na korak 4
4. Možeš li čekati Crni petak ili fotografski sajam za popust?
Da --> Idi na korak 5
Ne --> Kupuj po regularnoj cijeni ako je hitno potrebno
5. Je li popust značajan (npr. >10–20%)?
Da --> Kupuj opremu na popustu
Ne --> Idi na korak 6
6. Možeš li razmotriti kupnju rabljene opreme kao jeftinije alternative?
Da --> Pretraži rabljenu opremu, usporedi stanje i cijenu ’ Kupuj ako je zadovoljavajuća
Ne --> Kupuj novo po regularnoj cijeni ako je hitno potrebno ili čekaj bolju priliku
Kupnja obavljena --> Kraj
ponedjeljak, 15.12.2025.
Peter Turnley
nedjelja, 14.12.2025.
Još malo o AI generiranim šalama...
...za sve one ljude koje ne shvaćaju koliko AI generirane deepfake slike zapravo mogu biti opasne!
Nastavno na prethodni tekst...
Mala šala - veliki problem
Deepfake AI slike mogu staviti nečiji lik u neprimjerene, kriminalne ili kompromitirajuće situacije te izgledati dovoljno uvjerljivo da ljudi povjeruju kako su zaista stvarne. Problem je tim veći što takve slike i video-klipovi često nisu označeni kao sadržaj generiran pomoću AI-ja, a vrlo često se dijele bez ikakvog konteksta. Zbog toga ljudi na temelju same AI slike ili videa olako donose zaključke. Dodatni problem je to što AI tehnologija stalno napreduje te danas stvara iznimno uvjerljive slike i video-klipove koje ni obični ljudi, a nerijetko ni institucije (bez detaljnih, gotovo forenzičkih provjera), ne mogu odmah prepoznati kao lažne.
Takve slike ili video-klipovi generirani pomoću AI tehnologije, čak i ako su nastali "iz šale", kao "zabava" ili "zafrkancija", u stanju su ljudima stvoriti velike probleme - ponekad i toliko ozbiljne da ta „šala“ više nije šala.
Na primjer...:
Ako se neku osobu u realističnoj AI deepfake slici ili videu prikaže kako radi nešto potencijalno nezakonito, to može izazvati vrlo ozbiljne probleme, čak i ako je sadržaj lažan i napravljen iz šale. Ako takva AI fotomontaža ili video prikazuje osobu kako, npr. provaljuje, uništava imovinu, krade, zlostavlja ili ubija nekoga, sudjeluje u nasilju ili koristi nedozvoljene supstance, mogu reagirati policija ili druge institucije gonjenja (socijalne službe i sl.). Za osobu koja je iskorištena kao predmet takve AI foto ili video šale to može rezultirati privođenjima, ispitivanjima, pretresima i provjerama, a u nekim slučajevima i upisom u sustav kao "sumnjive osobe".
Ako se neku osobu u realističnoj AI deepfake slici ili videu prikaže kako sudjeluje na nekom prosvjedu, političkom skupu ili sličnom okupljanju, iako tamo nikada nije bila niti je politički angažirana, to također može izazvati vrlo ozbiljne probleme. Posebno je to osjetljivo u situacijama kada je prosvjed, u čiju je sliku ili video osoba umetnuta, ekstremistički, nasilan i/ili povezan s govorom mržnje ili drugim ilegalnim aktivnostima. U takvim slučajevima može se dogoditi da osoba, zbog nečije "šale", ima posla s policijom i drugim državnim institucijama, kao i probleme prilikom putovanja u druge države.
Ako se neku osobu u realističnoj AI deepfake slici ili videu, koja je u ljubavnoj vezi ili braku, prikaže kako s nekom drugom osobom (a ne sa svojim intimnim ili bračnim partnerom) razmjenjuje nježnosti ili čak i nešto više od toga, iako ta osoba to nikada nije učinila, takav sadržaj može rezultirati raspadom veze ili razvodom braka.
Općenito, sve takve "šale" mogu dovesti do toga da osoba koja je njihov predmet, ni kriva ni dužna, bude uvučena u ozbiljne i neugodne probleme. "Dokaz" u obliku AI generirane slike ili videa može se vrlo brzo, putem interneta i društvenih mreža, proširiti viralno, a čak i ako se naknadno utvrdi da je riječ o "samo šali“ ili "zabavi“, odnosno da su slika ili video lažni i stvoreni pomoću AI-ja, to neće poništiti već nastalu štetu.
Ta šteta može biti raznolika: narušavanje ugleda, stigmatizacija u društvu, disciplinski postupci, gubitak posla, razvod braka, javni linč na društvenim mrežama, cyberbullying, pa sve do primanja prijetnji nasiljem ili čak stvarnog nasilja.
Osoba koja stvori takvu "šalu“ zbog koje netko nedužan nastrada, može za to itekako odgovarati - npr. za klevetu, narušavanje ugleda, povredu privatnosti ili nedozvoljenu upotrebu osobnih podataka, s obzirom da u Hrvatskoj postojeći kazneni zakon i civilni propisi omogućavaju sankcioniranje zloupotrebe deepfakeova, i činjenici da legislativa postupno prepoznaje i regulira AI-generirane sadržaje te uvodi sankcije za njihovu zloupotrebu. Štoviše, u nekim drugim europskim zemljama, poput Francuske, Danske i Španjolske, već postoje ili se uvode posebne mjere protiv neovlaštenog dijeljenja AIgeneriranih sadržaja.
Jer kako je već rečeno, male šale mogu izazvati velike probleme!
četvrtak, 11.12.2025.
Mala šala - veliki problem
Male šale mogu izazvati velike probleme!
Međutim, postoje ljudi kojima to zbog intelektualne potkapacitiranosti nije jasno...
Događali su se već slučajevi da su zbog nečijih šala, "prankova" i sličnih zafrkancija drugi ljudi nastradali, bilo u fizičkom smislu (ozlijede ili smrt) bilo u društvenom (narušavanje ugleda u društvu, gubitak posla, razvod braka, pravni problemi isl.)
No očito se ne vodi previše računa o tome da danas lako dostupna AI tehnologija, odnosno umjetna inteligencija, u rukama izuzetno glupog i nepromišljenog čovjeka može biti itekako opasna stvar. Ne za onoga tko barata tim AI alatima za generiranje slika i videa, već za njegovu okolinu, odnosno druge ljude. Jer u vrijeme kada kada svi žive sa mobitelom pred licem, a u virtualnom prostoru interneta i društvenih mreža može se naći sve više i više AI generiranog sadržaja (bilo u obliku "video-klipova", bilo u obliku slika koje jako nalikuju fotografijama iako to zapravo nisu), ponekad je vrlo teško ili čak nemoguće razlučiti što je pravo, a što je AI generirano.
Naime, u zadnje vrijeme su se počeli pojavljivati AI alati i aplikacije kojima se, upravo zahvaljujući AI tehnologiji, može vrlo lako i bez imalo muke stvoriti fotomontažu (za što je nekad trebalo znanje rada u grafičkim alatima poput Photoshopa).
Takva AI tehnologija generiranja fotomontaža, odnosno deepfake, koristila se u situacijama kada se nekome baš zlonamjerno željelo napakostiti, nekoga diskreditirati, stvarajući lažne fotografije i videe (npr. situacija u kojma nikada nisu bili, ili izjava koje nikada nisu izjavili...), često u političke, propagandne i demagoške svrhe.
Međutim, počelo se događati da, upravo zahvaljujući AI aplikacijama za mobilne telefone, danas ljudi rade slične stvari iz puke zafrkancije, jer im je to "smješno i zabavno".
Pa se onda događa da netko namontira sliku ukućana, prijatelja, susjeda, kolege s posla ili nekog trećeg (slučajnog prolaznika, na primjer) u neku za njega vrlo nezgodnu situaciju ili lokaciju, pa zatim to onda tvorac takve slike ili videa iz zafrkancije pošalje nekome, ta osoba to dalje proslijedi svojim prijateljima, pa se to dalje proširi i zatim osvane negdje na internetu i društvenim mrežama, te na kraju takva deepfake slika ili video može onome tko je na slici izazvati nezamislivo velike probleme, iako u startu nije bilo loše namjere, ali ni upotrebe mozga o mogućim posljedicama!
A onaj tko bude objekt takve AI generirane fotomontaže mora nekome dokazivati da je ta slika lažna, a što je ponekad nemoguće, pogotovo nekome tko vjeruje u onu da "slike ne lažu".
utorak, 09.12.2025.
Kako odabrati...
ponedjeljak, 08.12.2025.
R.I.P. Martin Parr
Preminuo je britanski fotograf Martin Parr (1952-2025).
Smatran za jednog od najznačajnijih dokumentarističkih fotografa svoje generacije...
Acclaimed British Photographer Martin Parr Dies at 73
nedjelja, 07.12.2025.
Kada unuci otkriju djedove fotografije...
Danas se nažalost vrlo često događa da pronađene fotografije sve češće završavaju u kontejnerima za smeće, uglavnom iz razloga jer se onima koji ih pronađu to neda čuvati i jer "samo smeta i zauzima prostor". Posebno je žalosno kada to naprave članovi obitelji sa fotografijama koje su snimili njihovi preci. Međutim ima i pozitivnih slučajeva, kada ljudi otkriju pozamašnu foto-arhivu svojih predaka i ne pada im napamet da to "škartiraju", već naprotiv...
Tako je 2021. godine jedan čovjek među stvarima svojeg djeda, koji je bio fotograf amater, pronašao pozamašnu arhivu od oko 80 000 fotografija (dijapozitiva i negatva), koje je snimio u razdoblju od nekoliko desetljeća u 40 različitih zemalja, a nakon čega ih je ovaj odlučio pokazati javnosti...
Grandson Discovers 80,000 Stunning Travel Photos Taken By His Grandfather
U drugom sličnom slučaju iz 2014. čovjek je naslijedio aarhivu uličnih fografija koje je snimio njegov djed, a koje prije toga također nitko nije vidio, a koje su bile prilično impresivne...
Man Inherits Treasure Trove of Unseen Street Photos From His Grandfather
Također je bilo još takvih slučajeva, poput ovog...
Photographer Discovers an Old Leica and 20K Slides in Late Grandfather’s Belongings
Koliko god da možda netko to teško prihvaća, pogotovo ljudi koji nisu fotografski pismeni, sve fotografije (pogotovo ulično-dokumentarne i portretne) su zapravo svjedoci prošlih vremena, a za koje se ne bi znalo kako su izgledala da nema upravo tih fotografija...
subota, 06.12.2025.
Pavo Urban
petak, 05.12.2025.
Kineskom fotografu prijeti zatvor?
Kineski fotograf Du Bin, koji je u Kini dokumentirao narušavanje ljudskih prava od strane državnog aparata, uhićen je u Pekingu i prijeti mu do 5 godina zatvora.
Chinese Photographer Known for Human Rights Reporting Faces Five Years in Jail
China: RSF calls for the release of independent photojournalist Du Bin
četvrtak, 04.12.2025.
Koja je to zastava?
U medijima se zadnjih dana vrlo izdašno piše o velikim marševima antifašista koji su se održali u Zagrebu, Zadru, Rijeci i Puli, a u tim istim medijskim napisima, kao i na društvenim mrežama počele su kolati fotografije i objave sa tvrdnjama da je netko mahao "četničkom zastavom".
Međutim, onima koji šire takve dezinformacije su ili slučajno promaknuli, neki sitni, ali vrlo bitni detalji, ili su namjerno ignorirani.
Na zastavi četničkog pokreta iznad lubanje na ćirilici piše "Za kralja i otadžbinu", a ispod "Sloboda ili smrt". Na ovoj koja je snimljena na antifašističkom maršu ne piše ništa, a i lubanja je drugačija.
Štoviše, zastava s lubanjom koju je netko nosio na prosvjedu zapravo je iz japanske mange i anime serije "One Piece", a koriste ju na prosvjedima pripadnici tzv. "Generacije Z" kao svojevrsni simbol svojeg otpora prema tiraniji i ugnjetavanju.
Zastava s nasmiješenom lubanjom na maršu u Zagrebu nije četnička, radi se o simbolu otpora generacije Z
Zastava s lubanjom na zagrebačkom prosvjedu nije četnička, već prepoznatljiv simbol Generacije Z
What the 'One Piece' pirate flag means in Gen Z protests
A čini se da je već i prije bilo problema iz sličnih razloga, da je netko u običnoj piratskoj zastavi (Pirata s Kariba), vidio "četničku"...
'Ma kakva četnička zastava. Nisam želio nikoga uvrijediti'
Inače, (ne)sposobnost razlikovanja detalja, je jako dobar pokazatelj (ne)inteligencije... a kada netko u nečemu vidi nešto što ne postoji, ili sve tumači kao nekakve "opasne i skrivene namjere", to već spada u područje medicine koje se bavi mentalnim zdravljem.
