Fotografi svih zemalja naoružajte se...

nedjelja, 27.02.2011.

Da se predstavim

...i opišem svoj fotografski put

Prvi fotoaparat, nekakav bezimeni "idiot", dobio sam kao poklon za Božić kada mi je bilo 10 godina. Sa njim sam napravio svoje prve fotografske korake. To se uglavnom svodilo na snimanje školskih izleta, priredbi i rođendana. Tada je jedan film znao trajati čak godinu dana. Znalo je proći još toliko, pa i više vremena dok smo ga konačno dali razviti.

Sa otprilike 13 godina, prvi put sam, nakon malo moljakanja, dobio u ruke Zenit TTL da se okušam sa "pravim" aparatom. I to na maturalcu. No kako tada na tom aparatu svjetlomjer nije radio jer nije bilo baterije, a nismo znali koja ide, ekspozicije je trebalo određivati odokativno. Tako je spoj moje mladosti, neznanja, neiskustva i savjeta da "za dobru sliku treba puno svjetla" rezultirao time da su gotovo sve slike (sa dva filma koja sam ispucao) bile debelo preeksponirane. Obeshrabren tim velikim neuspjehom, odlučio sam se više ne baviti fotografijom.

Malo nakon toga, otprilike na početku srednje škole, u ruke mi je došla knjižica "Popularni kurs fotografije" Živojina Jeremića. Iz nje sam naučio svoja prva prava fotografska znanja o fotografiji, aparatima i objketivima, filmu, osjetljivosti, ekspoziciji, kompoziciji, motivima i foto-kemiji. Međutim, ozbiljni povratak fotografiji odgodio je nedostatak vremena i novaca uzrokovan srednjoškolskim obavezama. Uglavnom opet se sve svodilo na snimanje rođendana.

Nakon gotovo 10 godina poprilične fotografske neaktivnosti, dogodio se jedan veliki obrat. Inspiriran izložbom crno-bijelih fotografija jedne kolegice s fakulteta, a koja je povodom njezinog preranog odlaska postavljena u predvorju fakulteta koji smo pohađali, odlučio sam konačno pokušati ponovo. Kupio sam "za probu" jedan crno-bijeli film i njime napunio Zenit. Svjetlomjer sam osposobio pomoću baterije iz kalkulatora i komada aluminijske folije.

Iako mi je za ispucavanje tog prvog filma trebalo gotovo mjesec dana, ovaj put su fotografije sasvim dobro ispale. Nakon tog filma uslijedio je još jedan. Pa još jedan... Nažalost, zbog tereta godina i intenzivne upotrebe, Zenit se pokvario, a unatoč popravku više nije bio sasvim pouzdan. No s obzirom da su filmovi i njihovo razvijanje bili skupi, pao je zaključak kako bi možda bilo bolje da prijeđem na "digitaliju".

Iako sam imao nešto svoje ušteđevine, to nije bilo dovoljno za novi digitalni SLR fotoaparat. Međutim s obzirom da sam ozbiljo u to "zagrizao" roditelji su odlučili dati svoj doprinos i tako sam 2006.godine, od roditelja za rođendan dobio novi aparat, Canon 350D sa kit objektivom, koji koristim i danas.

Uglavnom snimam ulicu i dokumentarne motive u crno-bijeloj tehnici. Razlog tome je vrlo jednostavan; prve slike starih majstora s kojima sam došao u dodir su bile one Toše Dabca. Nakon toga sam "otkrio" i druge fotografe, kao što su Henri Cartier-Bresson, Robert Doisneau, Robert Capa i Gary Winogrand. Njihove slike i rad su mi velika inspiracija.