Snimka zlostavljanja konja obišla je svijet, "FEI je ubrzo reagirao na snimku i suspendirao Dujardin na šest mjeseci. Predsjednik saveza objasnio je kako je dobrobit konja prioritet. Ovaj skandal znači da Dujardin neće imati priliku postati najuspješnija olimpijka u povijesti Velike Britanije, što je bio jedan od njezinih ciljeva za nadolazeće Olimpijske igre."

https://www.vecernji.hr/sport/video-snimka-zlostavljanja-zgrozila-mnoge-trofejna-sportasica-odmah-se-povukla-s-olimpijskih-igara-1787935

(Fotografija)

Jedan je kavez za ptice
Ulovio jedno lice
I jedno je lice
Ulovilo jedan kavez za ptice
Ostali su tako ulovljeni
Susretom
Za kojeg se ne zna
Je li bio slučajan ili predodređen
Da baš taj kavez i
Baš to lice
Poigraju se lovice



Remedios Varo: Cazadora de Astros, 1956

U prozirnoj kabini
Autobusnog stajališta
Žena prozirnih očiju
S prozirnom kartom
I prozirnim kažiprstom
Imitira čekanje
Autobusa kojeg ne treba
Na metalnoj klupici
Pulsira i žonglira
Molekulama svoje kose kože i kostiju
Vrteći oko prsta
Sebe kao spiralnu prečkastu galaksiju
Pretvara se u zvijezde i natrag
U konstrukciji od pleksiglasa
Pod drvećem praznog trga
Provincijskog gradića
Pored koje prolazim u ponoć
Ukazuje mi se
Usput i ne dižući pogled
Big Bang



Remedios Varo

Primijetila sam sasvim jedan čudan društveni fenomen, žrtvama zločina neshvatljiv, društveno nametani narativ o patnji u kojem se sasvim konkretna nečija patnja uopćava i banalizira, utapa se i razvodnjava morem filozofske apstrakcije, oduzima joj se intenzitet i identitet metodom relativizacije, umanjuje bol žrtve a žrtva i počinitelj bivaju prerađeni i apsorbirani filozofskim izjednačavanjem. Tako funkcionira princip vladajućeg zla oko nas i svakoj idućoj patnji i zločinu eventualno javno eksponiranima, utrapljuje se atribut neumitnosti i fatuma, aspekt filozofije, tako je oduvijek bilo i bit će bla-bla stav revizionista i relativizatora patnji u weltschmerzskovskoj školi zamagljivanja zločina i bacanja verbalne prašine u oči. Silovano, tučeno i mučeno nevino i posve konkretno dijete i žrtva sasvim konkretnog počinitelja patološkog i psihopatskog profila i identiteta, koji (koja) se nesmetano kreće u filozofiji patnje kao njen uzročnik, kao što i opasna bakterija sasvim konkretna izaziva sepsu i razaranje organizma i ima svoje ime i svojstva za borbu protiv nje, umjesto medicinskog klasificiranja i identificiranja, zločinac (zločinka) odmah postaje apstraktan, daleki pojam - misao o zločinu se udaljava od konkretnog slučaja namjernim poopćavanjem u filozofiju i udaljavanjem od kazne, bakterija ide dalje slobodna vrebati novu žrtvu ili istu, jer, pa zašto bi se ustezala kad je shvaćena kao samo karika u nužnom lancu patnje i zločina.

Jesu li manijaci, psihopati, relativizatori i izjednačivači zločinca i žrtve zavladali svijetom i kuju nam umove u zločinačke i psihopatske ili barem na patnju nevinih, tzv. kolateralnih žrtava, indiferentne i tolerantne promatrače? Zatvaramo oči pred barbarkom koja muči mačiće prije nego ih ubije, pred psihopatskim lovcem koji ubija radije žive ptice u plemenitom letu nego glinene golubove. Zašto psihopat ubija žive ptice, a nezainteresiran je za gađati glinu? Je li mučenje, bol i patnja žrtve elementarna potreba psihopatske osobnosti? Vara li nas on i obmanjuje svojim filozofskim umovanjem, manipulativnim pričicama i društvenim maskama? Udaljava li nas od zahtijevanja pravde za žrtve i efikasnosti institucija u obračunu s nasiljem psihopata?

Zatvaramo oči pred manijakom koji siluje našu curicu odgojenu na povjerenje psihopatu i sustavom koji ju pretvara u „drugotnu“ i meso bez identiteta i vlastite volje kakav sustav normiranja ljudi su stvorili paraziti iz vlastitog interesa, zadrigli u licemjerje i propovjedničku teoriju dok u praksi uništavaju cijele narode poklanjajući im bezvrijedna stakalca i zaražene deke a oduzimajući im i pljačkajući zemlju. Ako uništavaju cijele narode i provincije, zašto se sekirati zbog neke nevine iz obijesti upucane životinje, manijakalnog mučitelja pasa ili zbog silovane i pretučene žene i djeteta od snažnijegi psihopata, jer snazi i pucanju i pogotku se divimo, zar ne? Žrtva pljačke ili nasilja je nebitna kad presuđuje psihopat, njegova filozofija baca ju u anonimnost i delirij spoznaje nepravde, ona je oskrnavljen, uništen, ponižen i iskorišten predmet s bolnim i živim responsom tako potrebnim psihopatu u vječnoj potrazi za što ranjivijim i nevinijim bićem sa što većim odzivom boli u suodnosu, a onda svojoj žrtvi dodatno još propisuje imperativ poslušnosti i rađanja i poništava joj slobodu odlučivanja u svom patološkom žrvnju odlučivanja što će žrtva nametnutog joj odnosa i općenja s psihopatskim mozgom obući i jesti, kobasicu kad psihopat kaže, ribu kad psihopat kaže, tange kad psihopat kaže, etc., etc., psihopat je ušao u naše gaće i donosi odluke in situ.

Najprimitivnija zajednica, psihopat i njegov rob, i sve moguće varijante tog odnosa, dižu se na nivo zakona i propisa. Nepismeni barbar kokošar piše dvostruke zakone - jedan zakon za sebe, drugi za druge, drugi postaju drugotni kriminalčevim rješenjem i presudom.
Svi smo mi ubice! Zašto je to pop tražio na svečanom oproštajnom maturalnom domjenku od nas, da to svi vičemo? Zabio nam u glavu taj povik kad je civilno društvo osudilo zločin, pop ga je anulirao poistovjećujući nas sa zločincem a ne sa žrtvom? Pitam se dok gledam patnju i redove na kolodvorima za iseljavanje i redove gladne sirotinje pred popovskim kuhinjama kakvi redovi ponosnih radnika i radnica su nekad ulazili u hrvatske tvorničke hale danas pokradene, rasprodane i devastirane skupa sa odmaralištima za radnike koje radničke pokrete i prava pop stavlja u crvenu, „komunističku“ zonu a koja zona ga plaća i opslužuje dok joj on pere mozak mitskim pričicama i divinizacijom patnje sirotinje koju pretvara u sveti trans i patnja postaje u popovskoj paradigmi relativna a zločinac heroj a ne zločinac.

Od kad smo svi postali jednim dizanjem popove ruke u školskoj dvorani ubice, patnja žrtve je postala normalna, tekuća stvar. I da haračem od „pričuva“ kriminalci grade stanove za prodaju i privatne hotele dok haračene „socijalističke“ zgrade i naselja propadaju skupa sa stanarima i iseljavaju a apsolutnu prednost kod obnove imaju popovske kurije i bogomolje iako pop ne plaća ni poreze ni „doprinose“ ni „pričuvu“.

I masovno iseljavanje i pljačka osirotinjenih ljudi deložacijama, blokadama, mizernim mirovinama i šakalskim ovrhama odvjetničkih bandi u korist kriminalaca i kriminalnih ovršitelja postali su normalna stvar u pokrenutom procesu izumiruća i potonuća na dno retoričkim, političkim i stvarnim izjednačavanjem žrtve i zločinca i dogmom 'oprosta od grijeha' novčanim reciprocitetom. Kol'ko para toliko oproštenog zločina u općoj relativizaciji ZLA. Heroj i zločinac prostom relativizacijom patnje i zločina postaju isto. I tko je zatočio u logor i tko je spasio od plinske komore nevinu žrtvu - isti su. Svakakvi sumnjivi tipovi sjedaju na govornice i uzimaju mikrofon u usta za relativizaciju zla i svoje najprizemnije interese lagodnog parazitiranja suprotnog oskudnosti i skromnosti koju samo riječima ali nikada djelom, u imanentnosti pljačke i zločina, slave. Slavit će Josipa i djetešce ali se neće odreći pljačke, ovrhe i deložacije Josipa i djetešceta za dugoročne interese svoje nastrane i parazitske egzistencije. Crkva se tako i njen zakon utemeljuje na načelu kojem je važniji poredak od suosjećanja, hijerarhija od istine, zlato od pravednosti, zločinac od žrtve. Na Petru, kojem je Isus odgovorio: „SOTONO, IDI MI S OČIJU! TI SI SABLAZAN ZA ME.“.

Okruženi primamljivim izletištima nadomak ruke, presjekli smo monotoniju virtual realityja odlaskom na obližnje jezero, zeleno kao žad, namreškano prijepodnevnim vjetrićem, nije bilo nikoga radnim danom na šoderu parkirališta pod branom, ipak je stigao još jedan auto i parkirao se pored nas, izašla je žena sa djevojčicom, pozdravili smo se i uputili šumskom stazom u šetnju. Samo dva para na cijelom izletištu. Neću citirati Kierkegaarda o dobrobiti pješačenja, staza je bila posuta suncem i sjenama, vršci drveća završavali su u srpanjskom plavetnilu, kroz okomiti crvenkasti zemljani usjek stršalo je korijenje drveća i nicali zeleni otočići lišća i šumskog bilja, nedostaje mi znanje iz botanike, pomislim, voljela bih da svaku travku i list mogu imenovati i podvesti u klasifikaciju s latinskim nazivima. Achillea millefolium, npr., ili euphrasia officinalis, ili, urtica dioica pod raskošnom robiniom pseudoacaciom, nju sam jednom tu brala u proljeće, odmah na ulazu u šumu. I napravila nam omlet s mladom koprivom za večeru. No više od svega mamila me voda. Spustila sam se na lijep drveni mol s čamcima, savršeno uklopljen u prizor. Ispod je svjetlucalo, titralo, prelijevalo se svim tonovima ogromnog smaragda veliko šumsko jezero, okruženo zelenim brdašcima. Stigla sam. Uronjena i stopljena s Prirodom, lica okrenutog prema suncu, obavijena iscjeljujućim vibrama velike majke, prepustila sam se zagrljaju. “You always return to the water...“.

(zapis i fotke – Petnja, srpanj 2024.)

666

Stojim u grmu
Čekam neko živinče
Opušteno
Ide mama sa svinjicama
Gađam ju u čelo
Svinjice vrište
Gađam i njih
Masakr svinjica
Mission complete
Svršavam
Razmišljam o svinjicama
Koje su ostale
Umirati polako bez krmače
Svršavam još jednom

„JULI 1918

7. VII 1918,
ura je treća izjutra

Sviće. Trebalo bi da nam život bude zabava s muzikom, s raketama i s lampionima. Rođendanske meditacije. Jutarnji pijetlovi. Sviće nad Marovskom. Intenzivno zelenkastobakarna kupola kazališna, a za dvadeset i pet godina gdje ćemo se naći? Za lutanje hrvatskorapsodijskim krajevima ne bi se moglo reći da je slavno. Ovaj put je spor, ali nije dostižan. »Gospođa s mora«, »Bánk bán«. Prevodimo Katonu, a kao autsajderi fraziramo o Baudelaireu. To su sugerirane halucinacije. Kuriozum madžarskog jezika na Dunavu. Nije mi jasno gdje sam zapeo. »Balkanijada« (1913), testament što ga treba izvršiti. Trebalo bi otputovati, spasiti se od ovoga meridijana koji pati od fiksne ideje što ne će da bude ono što ipak jeste: Soldatenland.“

Miroslav Krleža