PROLJEĆE

27 veljača 2024

PROLJEĆE

Jedva čekam ići van
Vani je dan
Vani su oblaci
Vani je san
Vječno isto i ne da se
Barabama
Služiti im i slušati
Mother nature
Uzimati 2X dnevno
Ma uzimati stalno
Stalno biti na lijeku -
Oblacima i travama
Ali ne mičem
Zarobljena u uredu
Kablovi i bežične Sennheiser
Slušalice ispadaju mi iz uha
Opet je proljeće
Ljubice jaglaci i šafrani
Visibabe i đurđice
Mimoze i cica mace
Sad će i forzicije
Forzicije su me pratile u školu
Cijelim putem od Mažuranca Savskom
Do zgrade gimnazije
Da je to bio njemački regrutni centar
Kasnije sam čitala
A onda njihovo stratište
Ništa nisam osjećala
Od toga
Samo proljeće
Plutam ko Millaisova Ofelija
Sad nekim rukavcima šikarama i travama
U svemiru
Gnjilež mahovina i paprat
Raspadaju se i opet niču

image host

KAO KINA

26 veljača 2024

ČUJ OVO, kupila si je neku limenu zvjerotinju s kojom se hvali i da neće više na blog jer joj neki likovi idu na živce kao takvi. Osim toga, radi u instituciji koja služi svim ljudima a ne samo faštistima po vokaciji, i plaćaju taj institut i servis SVI ljudi a ne samo fašisti kojima pripada. Zamislite malog fašistu u ogromnom tenku kojim ide po gradu i raznosi sve koji mu se ne sviđaju, pedere, obojene, druge i drugačije, ljevičare, intelektualce, namjerno ne velim lijeve intelektualce jer desni intelektualac je oksimoron, i tako naša baba nabrijana na svijet po svom ukusu ubija, likvidira i eliminira sve „zle&pokvarene“ a koji mrcinu plaćaju, mrcina, mislim na tenk kojim ubijaju ljude, naravno, pop ga prije toga posveti, valjda da baba u tenku završi u raju preko popovske intervencije za nju iako zaslužuje goriti u paklu, jer babine kolateralne žrtve u tenkovskom pohodu i mijenjanju svijeta po njenom ukusu su i milijuni nevine dječice raznih boja i oblika a ne samo onog kakva su njena. I tako nam se vraća hitler na mala vrata kroz nevinu spiku o iritaciji ljudima koji ne recikliraju pravilno smeće, koji šire mržnju jer ne pišu onako kako baba želi, koji su inteligentniji, pametniji i kreativniji od babe, koji su ljepši od babe, koji su načitaniji od babe, koji su siromašniji a 100 puta bogatiji duhom od glupe babe, ali koji ne voze tenk jer su pacifilni i žele mir u svijetu a ne rat, i podmukle babe i prebogati popovi koji naučavaju klečanje, skromnost i poniznost a proizvode ratove i koje plaćaju svojim radom i porezimai haračima i daćama, im se – gade. Pustiti takvu babu da kroji svijet po svome je uništiti ga. Jednom jedinom babom. Pa to smo imali i prošli. Sad nas je milijun manje. Manji smo i siromašniji i nebitniji nego ikada. Zahvaljujući malom fašističkom egoizmu nadrkanih baba u misiji selekcije po vlastitom nahođenju. Jedina opcija opstanka sad kad nestajemo s lica zemaljske kore nam je pustiti da cvate tisuću cvjetova. Kao Kina.

XXXVII ODGOVARAJUĆI DRUGU KUO-MO-JOU

Mala, mala Zemljina kugla,
nekoliko muha nasrće na zidove.
Zuje, zuje:
jedne glasno ogorčene,
druge glasno tužeći.
Mravi na bagremu, ponosu svoga Velikog carstva,
mravi tresu drvo - kako je lako reći.
Sada, uz Zapadni vjetar, pada lišće na Č'ang-an,
u letu šume strijele.

Koliko zadataka, oduvijek hitnih;
Kretanje neba i Zemlje, potrebno je vrijeme.
Deset hiljada godina - odveć dugo,
nadmetati se od jutra do mraka
Četiri mora propeta, oblaci i voda bijesni,
pet dijelova Zemlje drhte, vjetar i grom razjareni.
Morali bi se pomesti, zli insekti:
nigdje inače neprijatelja.

Mao Ce-tung

image host

OVISNOST

24 veljača 2024

image host


OVISNOST

Može se živjeti
I bez ovisnosti
Kao dječak
Zagledan u sunce
Prije ere gadgeta
Ali ja kuham kavu
I palim komp.

image host

FILMORE PLACE

23 veljača 2024

„Maxie mi je, pričajući o Odesi, oživio mnoge uspomene iz djetinjstva. Iako nikad nisam dobio jasnu sliku Odese, njen dašak me je podsjećao na malu bruklinsku četvrt koja mi je toliko značila i od koje su me tako rano otrgli. Potpuno jasno je osjetim svaki put kad ugledam neku talijansku sliku bez perspektive; slika, recimo, predstvalja pogrebnu povorku, što će reći doslovno onaj isti doživljaj koji sam oćutio u djetinjstvu, doživljajo pun snažne neposrednosti. Prizor prikazuje ulicu, a žene po prozorima sjede na ulici, ne negdje iznad ulice, ili podalje od nje. Sve što se dogodi odmah svi saznaju, baš kao u svijetu divljaka. Umorstvo visi u zraku, sve je na kocki.
Baš kao što na slikama talijanskih primitiva nema perspektive, tako su i u maloj četvrti iz koje sam ponikao postojali samo okomiti planovi na kojima se sve odigravalo i kroz koje se, iz sloja u sloj, sve miješalo baš kao prilikom osmoze. Granice su bile oštre i jasno obilježene, ali nisu bile neprelazne. U dječaštvu sam stanovao negdje na granici između sjevernog i južnog dijela. Bio sam tek neznatno dublje na sjeveru, svega nekoliko koračaja od široke ceste koja se zvala Sjeverna druga ulica što je za mene bila prava granica između sjevera i juga. Inače je granica zapravo bila u Ulici Grand, što je izbijala na Broadway Ferry, ali ta ulica za mene nije imala nikakva značenja osim što su je već pomalo počeli naseljavati Židovi. Jeste, Sjeverna druga ulica bijaše tajanstvena ulica, granica između dva svijeta, od kojih je jedan stvaran, a drugi izmišljen - a između ta dva svijeta sam ja i proživio cijeli svoj život. Uličica, koja se protezala svega između dva ugla, od Ulice Grand do Sjeverne druge ulice, zvala se Filmore Place. Ta je uličica koso izbijala tačno nasuprot djedove kuće u kojoj smo mi stanovali. Bila je to najčudesnija ulica koju sam vidio u životu. Prava idealna ulica - za dječaka, za ljubavnika, za manijaka, za pijanicu, za lupeža, za bludnika, za ubojicu, za astronoma, za glazbenika, za pjesnika, za krojača, za obučara, za političara. Ta je ulica bila upravo takva kakva je, i u njoj su mahom bili baš sve takvi predstavnici ljudskog roda, a svaki je, iako svijet za sebe, skladno ili neskladno živio s ostalima, ali zajedno s njima, u čvrstom savezu, kao klijalište isprepletenih ljudskih bakterija koje se ne mogu raspršiti ako se i sama ulica ne raspadne.

Bar mi se tako činilo. I tako je potrajalo sve dok nije otvoren Viljemsburški most, poslije čega su navalili ovamo Židovi iz Ulice Delancey u New Yorku. To je izazvalo raspad našeg malog svijeta i uličice po imenu Fillmore Place koja je, baš kao i njen poziv, bila vrijedna, dostojanstvena, svijetla i puna iznenađenja. Kao što rekoh, nahrlili su Židovi i kao moljci su počeli nagrizati tkivo našeg života, sve dok nije ništa ostalo osim moljčaste stvarnosti koju su donosili sa sobom gdje god došli. Uskoro je ulica počela zaudarati, uskoro su pravi ljudi umakli, uskoro su kuće počele propadati, i to tako da su, jednako kao i žbuka, počele otpadati i stepenice. Ubrzo je postala nalik na neisprana usta u kojima više nema nijednog prednjeg zuba i gdje se jedino ovdje-ondje naziru pougljene krnje, dok su usnice već trule, a nepce nestalo. Uskoro je u kanalima bilo smeća do koljena, izlazi za nuždu puni čađave posteljine, žohara i zgrušane krvi. Uskoro su se židovski znakovi pojavili na izlozima i posvuda je bilo peradi, lososa, marinade i ogromnih kruhova. Uskoro su se pred svakom kućom, na stepenicama, po malim dvorištima i pred trgovinama pojavila dječja kolica. A ta je promjena donijela još jednu: nestalo je i engleskog jezika; posvuda se čuo samo jediš, samo taj šištavi, prigušeni, piskutavi jezik u kome i bog i truli krumpir jednako zvuče i isto znače.
Mi smo se odselili među prvima, neposredno iza najezde. Dva-tri puta godišnje bih navratio u stari kraj, o rođendanu, Božiću ili Danu zahvalnosti. Svaki put bih primijetio da je nestalo nešto što sam volio i do čega mi je bilo stalo. Bijaše to kao ružan san. Bivalo je sve gore i gore. Kuća u kojoj su mi rođaci još stanovali bila je nalik na tvrđavu što se raspada; sabili su se u jedno krilo tvrđave i vodili kukavan, pustinjački život postajući i sami plašljiva, hajkana, ponižena stvorenja. Čak su počeli otkrivati razlike među židovima iz susjedstva smatrajući da su poneki sasvim čovječni, čestiti, uredni, blagonakloni, milosrdni i tako dalje, i tako dalje. Srce mi je pucalo kad bih to gledao. Došlo bi mi da uzmem mitraljez i pokosim cijelu četvrt, i Židove, i arijevce.
image host
Baš nekako u vrijeme najezde, vlast je odlučila promijeniti naziv Sjeverne druge ulice u Aveniju Metropolitan. Ta cesta, koja je za arijevce oduvijek bila put na groblje, postala je sad ono što se naziva prometnom arterijom koja spaja dva geta. Na njujorškoj strani se obala brzo izmijenila jer su nikli brojni neboderi. S naše, bruklinske strane nicali su magazini a pristupi mnogobrojnim novim mostovima pretvarali su se u tržnice, javne nužnike, kladionice, papirnice, slastičarnice, restorane, prodavaonice odjeće, zalagaonice itd. U jednu riječ, sve je postalo metropolsko, u najgorem značenju te riječi.

Dok smo još živjeli u onoj četvrti, nikad nismo spominjali Aveniju Metropolitan: ona je za nas ostala Sjeverna druga ulica iako joj je ime bilo službeno promijenjeno. Možda sam istom poslije devet-deset godina, stojeći jednog zimskog dana na uglu te iste ulice, nasuprot rijeke, i promatrajući prvi put visoki toranj Metropolitanskog osiguravajućeg zavoda, napokon shvatio da Sjeverna druga ulica više ne postoji. Pomakle su se nestvarne granice mog svijeta. Sad bih se mogao baciti daleko preko groblja, daleko iza grada i države New York, bome daleko i iza Sjedinjenih država. U Point Lomi, u Kaliforniji, zagledao sam se u široki Pacifik i ondje sam osjetio nešto što me je prisililo da okrenem glavu u suprotnom pravcu. Vratio sam se u svoj stari kraj sa starim drugom Stanleyjem, koji je upravo bio izišao iz vojske, i šutke i zamišljeno smo koračali ulicama. Evropejac gotovo uopće ne može shvatiti kakav je to osjećaj. Čak kad u Evropi moderniziraju grad, ipak ostanu tragovi staroga. U Americi svaki trag, ako i ostane, brzo zatru i izbrišu u pamćenju, zgaze, smrve i unište novotarijama. A novotarije svakodnevno poput moljca nagrizaju tkivo života, sve dok ne ostane samo velika rupa. Stanley i ja smo prolazili kroz tu strahotnu rupu. Čak ni rat ne izaziva ovakva pustošenja i štete. U ratu se grad može pretvoriti u prah i pepeo i izgubiti sve svoje stanovnike, ali ono što iznikne na ruševinama, bit će opet nalik na staro. U smrti se oplođuje zemlja koliko i duh. A u Americi je pustošenje temeljito i uništava sve. Nema ni govora o preporodu, samo se pojavljuje kržljavo raslinje, taloži se novo tkivo u kojem je svaki sloj ružniji od bivšega.

Koračali smo u toj ogromnoj rupi, kako rekoh, a bila je zimska noć, vedra, studena i sjajna, i kad smo s juga prešli granicu, pozdravili smo sve stare ostatke ili mjesta na kojima su nekoć stajali pojedini predmeti ili kojima smo sami jednim svojim dijelom pripadali. A kad smo se približili Sjevernoj drugoj ulici, negdje između Sjeverne druge ulice i Fillmore Placea - na potezu od svega nekoliko metara koji ipak znače veliko i bogato područje zemaljske kugle - zastadoh pred kućerkom gospođe O'Melio i pogledah kuću u kojoj sam odista znao šta znači živjeti svoj život. Sve se sad skupilo u maljucne razmjere, pa čak i onaj svijet iza granice, svijet koji mi se činio tako tajanstven, toliko strahotno golem i čvrsto omeđen. Stojeći tako kao u bunilu, sjetih se odjednom sna koji bi mi se često prisnio i koji još i danas ponekad sanjam i za koji se nadam da ću ga sanjati sve do groba. To je san o prelasku preko granice. Kao i u svakom snu, i u njemu je najvažnija bila opipljivost stvarnosti, činjenica da čovjek doživljava stvarnost a ne da sanja. Kad pređem graničnu među, posve sam nepoznat i osamljen. I jezik je ondje čak drugačiji. Zapravo me neprestano smatraju za stranca, tuđinca. Imam neograničeno mnogo vremena i posve sam zadovoljan što ga provodim u skitnji po ulicama. Postoji samo jedna ulica, moram priznati - produžetak ulice u kojoj sam stanovao. Napokon stižem do željez nog mosta iznad manevarskog kolodvora. Uvijek je već mrak kad stignem do mosta iako nije daleko od graničnog prijelaza. Odozgo promatram splet tračnica, istovarišta, tendere, skladišta i dok tako piljim u to klupko stvari, koje se čudno kreću, dolazi do preobražaja, baš kao u snu. Uslijed tog preobražaja i izobličenja postaje mi jasno da je to stari san koji sam već toliko puta usnio. Spopada me paničan strah da ću se probuditi i posve sam siguran da ću se uskoro probuditi, baš u trenutku kad budem htio, nasred velikog otvorenog prostora, ući u kuću u kojoj se skriva nešto što je za mene od izuzetne važnosti. Baš kad se primaknem toj kući, dio mosta na kojem stojim počinje se na krajevima rasplinjavati, topiti, nestajati. Prostor me omata kao sag i guta me, i u njemu, naravno, nestaje i kuća u koju nikad nisam uspio ući.“

Henry Miller, JARČEVA OBRATNICA


ZABRANJENO VOĆE

21 veljača 2024

ZABRANJENO VOĆE

Samo par redaka
Uvijek si kažem
Kad uzmem knjigu
Čitati
A onda čitam i čitam
A imam stoput prečeg posla
I baš u tome je slast
U zabranjenom voću


čitam Leopardija, talijanski romantizam

image host

PROLJEĆE (I)

20 veljača 2024

„- Profesore! Hej, profesore! Što ste se tako zamislili! Na vratima apoteke stajao je sreski veterinar Priester. Spazio me iz sumračnog odjeljenja iza pregratka sa kristalnim bocama i s bistama Eskulapa i Galena, gdje je svakog jutra prije ureda pola sata ćaskao.
- Jeste li raspoloženi za izlet?
- Kakav izlet?
- Idemo u selo. Došao seljak po me. Ako vam je s voljom, možete sjesti sa mnom. Kola su na federima, put relativno dobar. Provozat ćemo se po suncu, a o ručku smo već natrag.
Ja oduševljeno prihvatim. Trknem kući po balonmantel i da obavijestim domaćicu, za slučaj da se dulje zadržim pa zakasnim na ručak.
Bio je vedar ranoproljetni dan, bistar, tih, bez daška vjetra. A Badrovac, koliko je god zimi očajan (vječito duva buretina, sve ogoli i posivi!), u proljeće se sasvim preobrazi: zazelene se pašnjaci, krpe uzorane zemlje iskamčene iz srebrnastosive kraške površine dobiju sočnu boju mljevene kave, u vazduhu zrače suzdržanom plemenitošću oskudne maslinove krošnje i trepte ružičasti oblaci rascvalih grana nekog drveća crne kore koje je zimi prezreno, golo i neugledno, a u proljeće nas iznenadi svojom bujnom cvasti kojom se zaodjene prije nego olista. (Ne znam mu imena, a često se viđa po sumornim i neveselim mjestima, u krugovima kasarnâ, u dvorištima starinskih bolnica, iza zidova kaznionica.) Ožive grmovi kupine uz cestu i kroz njih proštrecaju gušterice. A nad svim tim razapne se blijedo, ne odveć plavo, rekao bih štedljivo plavo platno neba, pod kojim je sve čisto i pod kojim stvari kao da nemaju sjene. Stran mi je jedri, mesnati krajolik, krajolik debelih zemalja. Oduvijek sam više volio ovaj oskudni, suzdržani pejzaž, s njegovim neobično diskretnim i profinjenim odnosom boja nevelikog raspona i bez jačih kontrasta, koji na mene djeluju kao neka blaga muzika za same gudače. I čini mi se da od tog pejzaža nikad nigdje nisam vidio plemenitijeg. Pejzaž koji nije stalan i jednom zauvijek fiksiran u grubu materiju, već koji se rađa uvijek snova, jedanput godišnje, i koji je, stoga, uvijek mlad, svaki put nov, svaki put djevičanski novorođen. U stvari to nije slika jednog kraja: to je proljeće. I kao što ima djetinjstava koja su tek mrtvi krajolik, tek anzihtskarta jedne dobi, tako ima i pejzaža koji su samo fiksacija jednog momenta, momenta djetinjstva nekog predjela: djetinjstvo svjetlosti, djetinjsvo zraka, djetinjstvo atmosfere. I, po tome, svaki put doživljaj jednoga novog, jednoga ponovnog djetinjstva.
Ubrzo se vratim s balonmantelom preko ruke i sa dva sendviča, koje mi je rodica na brzinu pripremila i na silu boga ugurala u džep.
Kola još nisu bila stigla.“

Vladan Desnica, PROLJEĆE U BADROVCU (Proljetna rapsodija)
odlomak

image host

image host

image host

image host

image host

image host

image host





Oznake: Književnost, fotografija, proljeće

POANTA

19 veljača 2024

“Poanta nije u tome da žene jednostavno preuzmu moć iz ruku muškaraca, jer to ne bi promijenilo ništa u svijetu. Radi se upravo o uništavanju tog pojma moći.”

 Simon De Beavoir

ŽELIM TI SRETAN PUT

18 veljača 2024

ZAVJET

Isus je umro radi nečijih grijeha
ali ne mojih
taleći se u loncu kradljivaca
adut mi u rukavu
neosjetljivi herc od kamena
moji grijesi moji su
u svoj dlan urezujem
nježno crno X
Adam me nije začarao
grlim Evu
i preuzimam punu odgovornost
za svaki džep koji sam ispraznila
podlo i vješto
i svaku pjesmu Johnnyja Acea
uz koju sam se hvatala
mnogo prije no što je crkva
sve to proglasila doličnim i kreposnim
Stoga Kriste
želim ti sretan put
dajem ti nogu noćas
i sama se mogu pobrinuti da mi svjetlost sja
ali i tama jednako štima
povlačiš konce za mog brata
ali ja povlačim crtu među nama
ti si umro radi nečijih grijeha
ne mojih

Patti Smith

image host




NAJBRŽE IZUMIRUĆE ZEMLJE EUROPE

17 veljača 2024

ET TU, BRUTE?

15 veljača 2024

Valentinovo je prošlo al ljubav nije
U njegovim očima ona se krije
Skriva se smješka pa siđe u grudi
Putevima raznim i sokovima bludi

I veljača će proći prolazi sve
Prolaze me srsi - samo ljubav ne
Majevi rajevi zime i lita
Od goda do goda ljubav se skita

Jer tako odozgor naređeno je
Il tko već pravi kalendare ljudske
Po kojima gegaju se i putuju guske
U ljubav vjerujuć njegovu božansku

I sad je ljubav opet u niskom startu
Iduća postaja na osmom martu
Pa idemo dalje do uskrsnih jaja
A onda do maksimirskog prvomajskog graja

Tu uvijek puknem i struja me strese
Previše ljubavi ipak smrdi
Ne kuvaj grah za praznik rada sirotinji
Zar radnica ponosna za prvi maj da prdi?

image host
https://artmuseum.pl/public/upload/collection/zoom/5478ad97b5b58.jpg

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.