Prolazim noću pored nestvarnog prizora, latice magnolije padaju u tmini na ruševni stari zidić i stazu, padaju mi na kosu, spuštaju se s neba ružičaste lađice iz kojih se iskrcavaju male vile zvončice i cijučući i mašući prozirnim krilcima trče u mrak šikare, vrijeme je, vrijeme je. Spuštaju se sa zvjezdanog neba spore cvjetanja, pale se fenjerčići u šikarama, jantarno žute oči mačaka gledaju iz mraka, male vještice lete na metlicama i mašu mi u prolazu, skuplja se čaroban svijet slaviti proljeće na tajnim mjestima gdje remetilačka ruka još nije posijekla drvo, uništila vrbu, srušila brezu, asfaltirala travu, uništila park, zatrovala šikaru, izbetonirala potok, otjerala zauvijek žabe i krijesnice iz djetinjstava.

Sve se to povlači i uzmiče, sva ta magija, proljetna noć i priroda, biljni i životinjski svijet i mali magi i čarobnjaci pred čovjekom uništiteljem. Sva ta njegova lažna urednost, košenje i betoniranje, neurotično metenje lišća, latica i šišarki punih sjemenja, stalno brijanje trave i dekapitiranje uličnog drveća, jer da s drveća pada „smet“ i „gadi“ lišćem cestu i korijenjem mu nadiže asfalt koji si je samovoljno zalio preko parka tik do svojih ulaznih vrata uništivši javni parkić u kojem uživali smo godinama, pa sad umjesto zelene oaze i divnih vrbinih krošanja što se zlate noću pod uličnom svjetiljkom a zimi pružaju veličanstven prizor pod snijegom (ima li ljepšeg prizora u gradu od snijegom prekrivenog drveća?), i ljeti daju predah i hladovinu prolazniku, gledamo samo široku ružnu asfaltnu fleku od ceste do njegovog dvorišta. I po istom principu samovoljno ogoljuje gradske ulice i ruši drveće mu na putu, nema ga više, ni srebrnog bora na uglu sad već potpuno ogoljene ulice, ni vitkih bjelokorih breza više nema, ni bagremova kraj pruge, svo to drvocidno i antiklorofilno pustošenje i betoniranje, sve je to manifestacija asfalterskog mozga u društvo i prirodu. I dok turistima licemjerno nudi „čarobnu ljepotu netaknute prirode“, oko sebe samo sječe, betonira, popločuje i asfaltira. Drveće mu je „smet“, posebno ono najviše i najljepše.

I samo duboko u proljetnoj noći i samo odabranima, upravo u ovo doba spuštanja malih svilenih čamčića punih vila i vilenjaka s magnolija što cvatu ispod lazuritno modrog baršuna neba, ukazuju se po gustišu i šikarama duhovi obrastanja i prekrivanja, duhovi pavitina, mahovina i paprati, dišu šikare dahom groblja i ruina po kojima pužu bršljani i iz čijih rupa i truleži izlaze mali kukci razgrađivači i leptirice sa šarama u obliku lubanja, pretrčavaju runjave zidiće dvorepe gušterice i sline ih balavi pužići, pulsira u mraku veliko zeleno čekanje čekajući obrasti, prepuzati i prekriti zaboravom i asfaltera. Ništa nije uzaludnije od njegovog betonizirajućeg nastojanja i predvidljivije od njegovog poraza u ratu protiv trava na kojoj jednoj u mraku gustiša i otrovnih žbunova piše njegovo ime.

Dodatak:
„U studiji nedavno objavljenoj u prestižnom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States (PNAS), autori sa Sveučilišta u Winsconsinu su pronašli da su stabla ključna za buduću klimu u gradovima. Gradovi diljem svijeta bilježe rekordne temperature tijekom ljetnih mjeseci, što također dovodi do ozbiljnih posljedica na ljudsko zdravlje. Iako se povećanje površina prekrivenih stablima često predlaže kao jedno od rješenja za prilagodbu klimatskim promjenama, dosada nije bilo poznato kolika je potrebna površina prekrivena stablima da bi se umanjio utjecaj povišenih temperatura iznad nepropusnih površina kao što su ulice, pločnici i zgrade. Znanstvenici su koristili mjerenja prikupljena pomoću bicikla, te na taj način kvantificirali međudjelovanje između drveća i asfaltiranih podloga na temperaturu u gradu. Pronašli su da za tipičnu veličinu gradskog bloka od 60 do 90 m u slučaju kada je prekrivenost stablima veća od 40 % dolazi do značajnog smanjenja dnevnih temperatura zraka, osobito za vrijeme najtoplijih dana.“

Šikara

Kao i sve djetinje ljubavi, madre Antonia je bila moja najtrajnija i najneobičnija ljubav.
Nikada joj nisam vidio lica, ni lika, ni stasa. Volio sam samo njen glas.
Kada bismo prašnom livadom prilazili samostanu U boriku, zapitao bi me moj stari stric:
- Hajde, lijepo, što ćeš reći badessi madre Antoniji?
Ja nisam znao što bi trebalo da joj kažem. Zato sam stricu samo ponavljao pozdrav kojim smo pozdravljali badessu:
- Sia lodato Gesů Cristo!
Ali moj stari stric kao da je bio i time zadovoljan. Koračajući uspravan i vitak pored mene, zagledao bi se daleko prema moru iza vršaka čempresa, kojima je bio okružen samostan U boriku, i poluglasno bi odgovarao na taj pozdrav:
- Sempre sia!... Sempre sia!... Sempre sia lodato!!! - kao da je on badessa, a ja stari stric.
Iz žutih i oronulih zidova staroga samostana izlijetali su sivi golubovi; pod golubinjacima bila je u zidu velika sura ploča od glatkoga kamena, a u nju zataknuta tanka šipka. Na taj željezni štapić slijetale su ptice i sjedali golubovi, pa kad bi stric moj pokucao svojim štapom o stijenu, oni bi se na sve strane razletjeli. Tada bi on uvijek sa žaljenjem govorio da će golubice slomiti kazaljku nebeske ure, koju je izjela rđa.
Prozora nije bilo, a na vratima visio je crni zvekir. Mamilo me nešto da dosegnem tu srcoliku kariku, da je podignem i zalupim njome o mali željezni nakovanj na vratima, ali moj stari stric povukao bi visoko u zidu pored vrata mjedenu kruškicu sličnu glavi njegova štapa, i zacinkalo bi zvonce daleko negdje u zatvorenom samostanskom dvorištu. Nevidljiva uzica škljocnula bi gvozdenim kračunom – vrata bi se pomakla. Odgurnuvši ih, ja sam ulazio prvi u polutamno predvorje. Tamo je u uglu visila olinjala slika: leteći križ i na njemu razapet koštunjavi svetac, bili su s mnogo tankih niti povezani sa malim svecima u nizini. Taj križ, onako u letu, s onim napetim konopčićima, ličio je na papirnatog zmaja s kojim djeca trče uz vjetar otpuštajući konac.
Pored te slike ja sam uzdignute glave osluškivao korake po stropu. Stric bi se za to vrijeme zamišljeno smiješio ispod sijedih obrva podupirući se objema rukama o svoj štap i očiju oborenih na izlizane ploče predvorja.
U vrhu širokog okrečenog dimnjaka iznad nas zakloparao bi pomičući se teški drveni poklopac, i čim bi se koludrica oglasila »hvaljenisusom«, ja bih uletio u riječ:
- Trebamo madre Antoniju.
To bi mog starog strica trglo iz misli.
- Molim vas, sestro, madre badessu! - ispravljao bi tada blagom molbom moju djetinju naglost.
Poklopac tamne govornice ostao bi otvoren, a umjesto odgovora začuli bi se opet mukli koraci kao maločas, kada je sestru vrataricu pozvalo zvonce. Stric bi se opet oslonio o svoj vitki štap, a na njegovu licu sledio bi se zbunjen i odsutan smiješak. U takvim trenucima znao mi je prstom i usnama davati znak da se umirim ako i nisam bio nemiran. Često se i sam hvatao u besmislenim kretnjama, i kada bih ga začuđeno gledao, on je naizmjence, ili čak istovremeno, bivao i nasmiješen i ozbiljan, pa na koncu, da prekine svoju zabunu, udario bi dvaput vrškom štapa o kameni pod i glasno se nakašljao.
Badessa bi dolazila sitnim koračićima i lupkajući potpeticama kao da su drvene. Čim bih osjetio njen dah u tamnoj kaseti govornice, izrekao bih naučeni pozdrav. Stric bi samo nešto promrsio, i uvijek sam
razumio zadnju riječ » ... Antonia«.
- Sempre sia!... Sempre sia!... jadni mali Alojsije... Sempre sia lodato!
Badessa me je oduvijek zvala Alojsije, jer joj se nije dopadalo moje svjetovno ime. A sa stricem govorila je samo talijanski.
Premda nisam razumio njihove razgovore, osluškivao sam njezin glas, koji je naličio glasu rastužene djevojčice. Poput kristalnog zvonca u tihom samostanskom dvorištu, poput anđeoskog pjeva negdje visoko u noći iznad betlehemskih jasala, cinkao je u drvenoj trubi parlatorija loman glasić badesse madre Antonije. Rasipao se kao glas ptica, zvonio kao teške kapi u crnoj dubini kamenoga zdenca, šuštio kao voda, kao svilena trava.
Istezao sam vrat, ne bih li joj ugledao barem obrise. Pričinjalo mi se katkada kao da iz dna bunara vidim dvije blijede, iskričave zvijezde kako drhte u dalekoj tami svoda, ali one su se javljale i gubile, i ne bih znao reći, jesu li to bila priviđenja ili badessine oči. Umjesto njena lika treperio je iznad moje glave topli cvrkut piskutave samostanske talijanštine, slijevao se na moje užagrene obraze, i samo je cvrkut i pisak draškao moje sljepočice.
Onda bi se madre Antoniji odjednom i glas izgubio. Činilo mi se kao da je postiđena što je tražim očima. Jer stric mi je jednom rekao: Badessa nas iz mraka lijepo vidi.
- Scusi - dahnula bi ona za strica obraćajući se meni. - Mali sveti Alojsije, jadan,... madre Antonia zaboravila medenjaci... je li?!
Začas bi se na konopcu spustila pred moje lice bijela pletena kotarica i u njoj jedan tvrdi medenjak. To je bila moja redovita nedjeljna poslastica, i uvijek bi na nju madre Antonia isprva zaboravila, a onda bi iznenada rekla: »ah, da, da, medenjaci!«, jer je tako bolje odgovaralo njenom govoru, a bio je uvijek jedan, samo jedan medenjak. - Zahvali, mali moj, lijepo... našoj madre Antoniji! - rekao bi stari stric tako glasno, da je mogla čuti i badessa.
- Hoćemo i stricu, Alojsije, dati medenjaci?! - pitala bi ona u šali. Stric bi na to smiješeći se nešto odgovorio na meni nerazumljivu jeziku, a onda bi uzeo medenjak, lagano ga primicao usnama kao da će se pričestiti, i opet mi brzo vraćao tapšući me po ramenu. Obično je on gledao u čudnu sliku s letećim križem, ili je, gladeći me po kosi, promatrao istrošeni vršak svoga štapa. Ali kad bi se pričešćivao mojim medenjakom, uzdizao bi lice ka tamnom otvoru na stropu i zahvalno se smiješio gledajući u oči darovateljki.
Jednom sam ga i zapitao, vidi li on badessu kada pogleda u parlatorij. Rekao je posve ozbiljno da vidi, oči su mu zasjale kao kod »pričesti«, učinilo mi se kao da je i sad vidi i kao da je on može vidjeti kad god hoće, ali zatim se nasmijao, i odmah sam shvatio da je to rekao u šali.
Tako sam u tim nedjeljnim popodnevima volio glas badesse madre Antonije. A zavolio sam zapravo nju. I više se nisam trudio da joj zamislim lica. Slutio sam da je vrlo mlada, jer je ponizno i s mnogo poštovanja razgovarala sa mojim starim stricem i jer je imala blag i dječji glas.
Majke ni oca nisam imao. Imao sam samo staroga strica. Zato sam njega morao zapitati i to, koliko ima godina naša badessa. On je na to zaljuljao glavom kao da hoće reći: »Hej, tko bi to sada mogao znati?«, ali mi je ipak objasnio da je sasvim mlada, sasvim mlada, i da je veoma dobra i blaga, i da se djeci ne pristoji postavljati takva pitanja.
Kada se moj stari stric razbolio, nosio sam nedjeljom pismene poruke madre Antoniji. Dobivao sam tada po dva medenjaka. Trebalo je jednoga nositi bolesnom stricu.
A kada nam je strica odnijela smrt. Kada nam je strica odnijela smrt, odlazio sam s ostalim dječacima u samostan moliti otpatke hostija.
Dugo je vrijeme bilo prošlo, a da nisam razgovarao
s madre Antonijom. Ali jednoga dana rekla mi je sestra vratarica neka počekam badessu, jer da me hoće vidjeti. Među glave dječaka spustila se ona ista bijela kotarica vrhom puna izrezuckanih polumjesečastih hostija. Dječaci su ih razgrabili puneći pregrštima usta i hruskali u samostanskom predvorju neslane bijele listiće. Ja nisam ni dotakao hostija. Čekao sam glas svoje badesse.
Kada je došla, nije mi imala što reći. Htjela je samo da me vidi.
- Jadni mali Alojsije - govorila je nekim ugašenim ali omamljivim glasom - siromašna madre Antonia uvijek moli za našeg jadnog starog strica!
Ja sam govorio mnogo i koješta, po nekoliko puta isto, samo da badessa ne ode tako brzo. Osjećao sam da smo ona i ja dvoj nejake siročadi, jer, eto, i ona žali »našeg strica«. Zato sam joj i ponovio što mi je on rekao kad je umirao: »Ti i naša badessa ćete me preporučiti...«
Badessa je ponovila, kako uvijek, uvijek za njega moli i kako ga ne može zaboraviti, a onda mi iznenada reče:
- Kako te je lijepo vidjeti da rasteš!
Otada nije me vidjela sve dok nisam gotovo potpuno dorastao. To je bio i posljednji put što je čujem. Kada me je ugledala, rekla je, kako brzo rastem i kako je lijepo vidjeti me kako rastem, i kako bi moja majka, da je živa, bila sretna što me ima i što sam tako lijepo izrastao.
Poslije, nikada nisam mogao zaboraviti glas badesse madre Antonije. I nikad nisam razmišljao o tome, kada je ona dorasla do crnog vela koludrice. Mislio sam da je anđeo koji ne stari, da je bestjelesni glas koji se vraća i obnavlja, jeka koju pomlađuju vjetrovi. Znao sam da je neće zbrisati godine.


Njezin glas zvao me mnogo godina kasnije prašnom livadom prema starom samostanu U boriku. Više nije bilo samostana samo razvaline. I tu pod tamnim i okamenjenim čempresima, koji se nisu promijenili, priviđao mi se jasnije i lik staroga strica: Lupkajući štapom o debele samostanske zidove, u nekoj zagonetnoj i vidovitoj slutnji on je govorio: »Eto, golubovi će skršiti kazaljku nebeske ure!...«
Zemljište oko razorenog samostana bilo je ograđeno visokom daščanom ogradom. U ogradi sjedila je na travi stara žena pasući crnoga jaganjca.
- Ne karaj me, božji gospodine, sad ću janjca... - ubrzano istjerujući janje, ona me molećivo i podozrivo zagledavala i postajkivala. - Vidi mi se gospodine, da ti nisi od zabrane, - osmjeli se napokon starica i povuče novu pređu s kudjelje. - Ovdje mi je pitoma paša za ovo janjeta, bujna, niko je ne čupa, i ne gazi, i ne gadi. A bojim se, biskupska je, kažu, zabrana da se ruševine krče i da se zalazi u ogradu!
Preda mnom se otvorila svodovita unutrašnjost samostana, u koju ni ja ni moj stari stric nikada nismo stupili. Kamenje i drač ugušili su pjev žalosne djevojčice, naše badesse, a iza ruševina prostrlo se veliko modro more.
- Koludrice je sve do jedne pobilo. Kad su ga bombe raznijele, bilo je što i vidjeti! U dimnjacima, gospodine, u zidu, pod pločama u dvorištu, pod zemljom u konobi, i posvuda, moj dragi gospodine, sami dječji skeleti! Kosturčići: Sinko gospodine, novorođenčad tamanile, gušile zeleni plod ženske utrobe, satirale glavice! Eno je i sad jedna glava pod onim kamenom, ja sam je pogrebla, nije veća od mogranja...
Splele su mi se u kovitlac riječi stare žene. More mi je zvonilo u ušima. A iz tog šuma izvijao se, kao pređa u ruci zloguke starice, topli i blagi glas badesse madre Antonije. Kao kristalno zvonce u sjeni samostanskog dvorišta, kao cvrkut, kao voda, svilena trava.
Razdražila je ženu moja mirnoća. Ona se zasopila nadglasavajući moje uspomene:
- A i ona... bila je već izlapjela babetina, prošla sedamdesetu, osušila se od jalovosti! Nadstojnica! Pa ona je primala pisma od svojega... iz mladosti! Badeša! Glavarica! Madre Antonija!
Zalio mi je srce ledeni val. Bilo mi je mračno, jer nisam još znao ni pitao, čemu, i ko je kriv. Ali znao sam već tada, izlazeći iz ograde, da će mi uvijek biti draga uspomena o nesretnoj badessi madre Antoniji.

SLOBODAN NOVAK (Split, 3. studenoga 1924. – Zagreb, 25. srpnja 2016.)

(Novela Badessa madre Antonia tiskana je prvi put u časopisu »Krugovi«, broj 1, Zagreb, 1953. godine. U ovaj izbor preuzet je tekst iz knjige Tvrdi grad.)

Izgubljena olovka je nagrađivani hrvatski i jugoslavenski film iz 1960. te prvi srednjometražni igrani film za djecu redatelja Fedora Škubonje, snimljen po scenariju njegove žene Stanislave Borisavljević samo s tri profesionalna glumca i fantastičnom djecom naturščicima iz bosanskohercegovačkih sela Đimrija nedaleko Han Pijeska i Sokolovići u blizini Sokolca. U izuzetno skromnim produkcijskim uvjetima Fedor Škubonja je ostvario remek djelo dječjeg filma koje je i dan danas razumljivo djeci i inspirativno kao primjer u medijskom i filmskom opismenjavanju djece i mladih u Republici Hrvatskoj. Za današnje redatelje posebno je inspirativan rad Fedora Škubonje s djecom koja su sva, bez iznimke, ostvarili odlične i višeslojne uloge. Izgubljena olovka snimljena je u produkciji Zora filma, a scenarij je, kao i za sve ostale njegove filmove, napisala Škubonjina supruga Stanislava Staša Borisavljević (rođena 1931. u Prijepolju, Srbija), koja je radila na ovom filmu i kao asistentica redatelja. Snimatelj je bio Hrvoje Sarić (Knin, 1922.- Zagreb, 2007.), nagrađivani filmski redatelj i snimatelj koji je surađivao i s Antom Babajom, Zvonimirom Berkovićem, Obradom Gluščevićem i Matom Reljom, a od početka šezdesetih snimio i desetak vlastitih kratkometražnih filmova, od kojih mnoge u produkciji Zora filma. Zanimljivu i funkcionalnu glazbu napisao je skladatelj i dirigent Miro Belamarić (Šibenik, 1935.- Beč, Austrija, 2017.), autor tri opere i brojnih orkestralnih, zborskih i komornih djela, dok je montažer zvuka je bio Anđelko Klobučar.

Sadržaj:Mlada, još neiskusna seoska učiteljica preuzima posao u lokalnoj školi. Jedan od najboljih učenika Diko, zaljubljuje se u nju i čini sve ne bi li joj privukao pažnju, što nju izuzetno nervira. Dikinom kolegi nestane olovka, a učiteljica optužuje malog Dika da je on ukrao olovku. Zbog toga Diko od jednog od najboljih učenika postaje izopćenik i inkriminirani lopov. Kada tu olovku slučajno pronađe školski poslužitelj, učiteljica traži priliku da se učeniku ispriča ...

Film je 1960. godine u Puli osvojio posebnu glumačku nagradu za malog naturščika Boška Gaševića u ulozi Dike te nagradu Kekec kao najbolji film za djecu. U Veneciji, na Smotri 1961. godine osvojio je Zlatnog lava u kategoriji igranog filma za djecu, godinu poslije i nagradu za dječji film na Festivalu u Mar del Plati u Argentini. Četiri godine nakon snimanja film je osvojio i nagrade publike i kritike te drugu nagradu stručnog žirija na Četvrtoj smotri omladinskog filma u Cannesu, a 1966., na jubilarnom, Dvadesetom filmskom festivalu u Cannesu uvršten je među deset najboljih filmova za djecu. Film je bio distribuiran u Italiji ("La matita perduta"), Argentini ("El lápiz perdido"), Istočnoj Njemačkoj ("Der verlorene Bleistift"), Finskoj ("Kadonnut kynä"), Švedskoj ("Den förlorade pennan"), Francuskoj ("La crayon predu"), Sjedinjenim američkim državama ("Lost pencil") i drugdje. Glavna glumica Mira Nikolić dobila je UNICEF nagradu za ulogu u filmu i za njegov doprinos međuljudskom razumijevanju.(Wikipedija)
Cijeli film:

Plinskim laternama

Plinske laterne,
vi ste ostale vjerne
prošlom dobu;
mirno pada vaš zeleni sjaj
u moju sobu.

Vaši plamenovi slabo sjaju
i trepeću.
Električne lampe daju
svjetlost mnogo veću,
al ne mogu dati ko vi
tihu sreću.

Plinske laterne,
dršćete stare i smjerne
samo još na kraju grada,
gdje niste na pogled strancu
i gdje noću pijancu
noga u blato propada,
a slabi dim se vuče
iz tvorničkih zgrada.

Plinske laterne,
vi ste ostale vjerne
prošlom dobu;
kada vaš zeleni sjaj
pane u moju sobu
oćutim radost,
kako ste svijetlile tiho
kroz moju mladost.

Vjekoslav Majer (1900-1975)

Svjetiljka na Griču, moja fotka

moja sinoćnja fotka, pusta ulica i pomislih u sekundi što da taj mrtav stroj naglo oživi, pa se prisjetih i RoboCopa

VLADIMIR NAZOR
GALIOTOVA PESAN

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela?
More, more sinje!

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu.
Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se, sunce, ugasilo?
More, more sinje!

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!
More, more sinje!

Pest zemlji mi prinesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju.
More, more sinje!

Muklo ćeš mi pesan pevat: "Utopit ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
Trajna, nina, nena!"

Srušen spomenik Vladimiru Nazoru

moje knjige

Kad prebacim kaput preko ramena
I istrčim na ulicu, a snijeg do koljena
I krenem polako do prve kavane
I pijem s neznancem sve dok ne svane
'Ko je kriv
'Ko je kriv
I dok trčim s jednog prozora na drugi
Kako minuti mogu biti dugi
Baš svaki šum k'o tvoj korak zvuči
Postajem sve manja u toj praznoj kući
'Ko je kriv
'Ko je kriv
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Kad zapalim dvije cigare k'o jednu
A nepoznate cure pitaju da sjednu
A ja tražim tvoju ruku u džepu mog kaputa
I tramvaj se vuče za mnom k'o da luta
'Ko je kriv
'Ko je kriv
Kad pozvonim u zoru s vrućim kruhom ispod ruke
I poljubim te sočno, onako s puno buke
I zagrlim te čvrsto, osjetim u duši
A vrući kruh na stolu i dalje se puši
'Ko je kriv
'Ko je kriv
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Zar je važno 'ko je kriv
Dok me pitaš gdje si
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
Zar je važno 'ko je kriv
Kad se već sve to desi
'Ko je kriv
'Ko je kriv

fotografska poezija labuda u prozoru kontemplira mitove i simboliku labuda - prizor prozora s porculanskim labudom koji plovi u modrini proljetnog neba doziva čarobne zvukove Čajkovskovog Labuđeg jezera, priziva prizore krhkih balerina zatočenih zauvijek na Degasovim slikama i u teškim baršunima zavjesa raskošnih pozornica, to su oni jungovski arhetipski simboli koje nosimo u kolektivnoj svijesti i manifestiraju se u deja vu-ima i u snovima, praslike, sjećanje na Raj kakav je bio i u koji đavo još nije ušao i instalirao banku, bandu, pljačku, bijedu, eksploataciju, mučenje i zločin, kojima nasuprot plovi nebeskim modrinama bijeli porculanski labud

U krajnjem kutu svoje dnevne sobe
Gdje ne moze doprjeti nepozvani pogled
Na dnu svojih prepunih vitrina
Kriješ slatku fasciklu s natpisom Intima
Medj' slikama tebi dragih lica
Gdje čuvaš svoje spomene i pisma
Sve u formi poezije, stiha
Nalazi se i moja ljubav tiha
To su pjesme nikad objavljene
Napisane zbog voljene žene
Al' datumi na njima su stari
Već odavno nema novih stvari
Jer umjesto poetskih visina
Iz mene izlazi samo tuga i gorčina
I misao što se reći ne sm'je
Ko te kara nek' ti piše pjesme
Htio bih da budem gospodin
I izbjegnem reakcije bijesne
Ali reći ću kao pravi primitivac
Ko te kara nek' ti piše pjesme
Znam da slušaš moje nove ploče
Sa njima se branim od samoće
I ubacim nešto da te štrecne
Ko te kara nek' ti piše pjesme

„19. III 1968

Josipovo. Šezdeset i šest godina od imendana Josipa Klobučara, kad smo mu nosili torte sa Kaptola u Vlašku.

Sivo svitanje. Za devedeset dana ode naše sunašce, koje još nije ni stiglo, a već sprema kofere. Zaustavlja se tu nad našim krovovima, usput, na čas, ni toliko, a koji ga đavo tjera da trajno putuje, što dolazi kad ne će da ostane, i kad mu je ljepše u mračnoj ekvatorskoj džungli, šta ćemo, tamo je zapravo doma, k nama stiže s lastavicama na izlet.

Pilsudski i njegov konj. Pišem o tom konju i usred posla, gospodine moj, sjetim se da je trebalo nekud stići na vrijeme, a nismo stigli, dakako, pišem neku sitnu knjigu, a nadžirava me gospar Julije od Beneša. To je pismo neka vrsta ispričnice, upravo učtive molbe, pišem na brzinu pod Julijevim nadzorom, »pa znam, valjda, kako ću pisati i što, pusti me, molim te«, govorim Juliju, koji mi zanovijeta da nije dobro što sam napisao, a dobro je, znam ja bolje da je dobro, ima nas mnogo, tu se pojavio i Svetozar Pribićević. Svršavam Messer Antonija, a od sutra vraćamo se »Zastavama«. Forumaši telefoniraju nervozno.

Prve ptice u svitanju jučer su poludjele, a jutros kao da ne vjeruju da je istina da je stiglo sunce. Ruska budilica na klaviru se žuri. Njoj se uvijek žuri.

Nad grobom Preradovim peroracije! »U tvom polju daj mu groba«, isti patos kao i prije pedeset punih godina, kad je tamo isto tako halabučio Milan Kašanin.

»Hrvatska književna laž«, to su laži hrvatske književnosti (»Plamen«, 1919). Stogodišnje klečanje pred našim drvenim svecima, koji nikada nisu zapravo zaslužili to slijepo obožavanje, pretvara se danas u karikaturu. Što se želi dokazati kultom Petra Preradovića? Koja vrsta specifičnog hrvatskog nacionalnog identiteta ili literarne slave? Nikada ovaj general nije ni jedamput izustio hrvatsko ime, jer se nije ni osjećao Hrvatom, a našim carskim i kraljevskim civilima po tromosti duha još uvijek imponira kao austrijski general. I jedan Vladimir Nazor, intimno, u četiri oka, usudio se jedamput davno da mi prizna, kako Prerad spada među najispraznije versifikatore. Kreće na predavanje u Pedagošku školu, ima po nastavnom planu dužnost da djeci jedan puni sat deklamira same superlative o poeziji Petra Preradovića, a po svom uvjerenju melje praznu slamu, i to priznaje uz punu zagarantiranu diskreciju (1919).

Bez obzira na to što je P. P. bio u legitimističkom smislu čak i »regierungsfähig«, govorilo se o njemu da će postati hrvatski ban, pitao sam se već prije pedeset i više godina, što nam je trebala ona proslava godine 1918, a pitam se čemu nam služi ova danas? Kome je govorilo Preradovo »Slavenstvo« godine 1918? Meni već savršeno ništa. »Književnom jugu«, Niki Bartuloviću i kompaniji ono je poslužilo kao izlika za njihove makinacije, kad su mrtvog generala kao lutku vukli na svoj jugorojalistički karneval. Biti tada republikanac po uvjerenju, izjaviti to pred narodom, značilo je biti narodni izdajica, a ako si pak bio uvjeren da Đuro Arnold nije genije, riskirao si svoju rodoljubivu egzistenciju vo vijeki. U ovoj apolitičkoj zemlji čovjek može biti republikanac, superfederalist, antidinastičar, separatist, socijalist ili ultranacionalist, ali ako misli da Jelačić nije revolucionar ili da je opera »Zrinjski« sasvim prozirna apologija Habsburgu, pada pod udar narodnoga prezira bez milosti.“

Miroslav Krleža, DNEVNIK (MART 1968.)