Kutak za misli...
Moj najveći uspjeh na Splitskom maratonu
Ovaj vikend splitsku Rivu preplavilo je more - more ljudi s dobrim raspoloženjem i snažnom voljom unatoč vremenskim prilikama odnosno neprilikama. I sama sam bila dio tog događaja, zadovoljna rezultatom i osobnim postignutim rekordom. Da ne bi pomislili da sam trčala maraton ili polumaraton, napomenuti ću da se radi o kratkih, ali slatkih 5 km na kojem se također mogu pokazati snaga, brzina, ustrajnost i sav uložen trud i vrijeme koje stoji iza svakog trkača.
Ušla sam u cilj sretna i ponosna, dobila medalju za sudjelovanje, fotografirala nekoliko trkača kojima je ruka bila prekratka da bi obuhvatili željeni kadar i nakon nekog vremena krenula kući. Ovaj put nisam krenula Marmontovom do "Prime'' kao što sam to činila dosad, već preko Voćnog trga, malo za promjenu.
Na samom kraju moje putanje ispred mene je stajao starac. Skromno odjeven, umoran od života, naslonjen na hladan zid kamene kuće. Imao je blago ispruženu ruku u kojoj je držao kovanicu eura. Pomislih, koje li ironije. Prosjak s jednim eurom stoji uz kuću koja vrijedi milijune. Iz njega je zračila toplina i skromnost dok je stajao onako naslonjen na besramno skupu i hladnu kuću. Surovo.
Stala sam i rekla mu da pričeka trenutak dok sam prekopavala po svojoj sportskoj torbi. Nisam imala gotovine, već samo karticu u mobitelu, ali sam se sjetila da imam nekoliko ukusnih i hranjivih energetskih pločica. Kad sam ih napipala, zgrabila sam ih i napunila mu ruke.
Taj trenutak. To njegovo iznenađenje. Taj njegov pogled. U mene, u moje oči, a zapravo direktno duboko u srce. Potom oduševljenje. Počeo se smijati i tresti s tolikim ushićenjem da mi je jedva drhtavim glasom uspio reći hvala.
To je ustvari bio moj cilj. Ne onaj na Rivi, obilježen pljeskanjem, pohvalama i fotografijom... nego upravo ovaj, u maloj uličici u hladu, bez prisutnosti ljudi, aplauza i fotografije.
Tad sam shvatila: "Ovo je moj najveći uspjeh danas."
Oznake: splitski maraton
16.02.2026. u 10:12 | 175 Komentara | Print | # | ^