Kutak za misli...
Zašto ljudski odnosi ne uspijevaju?
Neke obitelji su složne, u njima se razgovara, sluša, okuplja vikendom, zajedno se provode blagdani, godišnji odmori, ide se u šetnje i na izlete. Neke obitelji su pak kaotične, nema razgovora, nema slušanja onog drugog, nastaju nesporazumi koji se ne žele izgladiti, a onda i dugogodišnja tišina koju ću nazvati ''svađa u miru''.
U takvim obiteljima je normalno da braća ne razgovaraju zbog očeve ostavštine ili zbog neizglađenih odnosa među njihovim ženama, normalno je da dolazi i do razvoda jer se ljudi međusobno udalje na ovaj ili onaj način, normalno je i da se prvi rođaci niti ne poznaju, normalno je i da su svekrva i nevjesta dvije galaksije koje se nikada neće susresti. Normalno je i da prijateljstva iščeznu ili da se naglo prekinu nakon dugo godina. Sve je to postalo novo normalno.
Gdje je želja za harmonijom, bliskošću, njegovanjem obiteljskih, rodbinskih, prijateljskih odnosa? Kad je čovjek prestao biti drugome važan i počeo ''biti svoj čovjek i voditi svoj život''? Kakav je to zapravo život?
Ljudski odnosi ne uspijevaju ne zato što ne mogu uspjeti (navode se razlozi kao što su: prevelika razlika u karakterima, gadne pogreške u postupcima), nego isključivo zato što čovjek nema volju da uspiju. On se naprosto želi otuđiti i sebi dati za pravo, bez ikakve opcije razgovora ili oprosta. Svaki odnos može trajati, ne mora niti biti intenzivan ako su osobe u tolikoj mjeri različite da zbog takvih razlika redovito dolazi do konflikta, ali uvijek može biti održiv s elementarnom dozom pristojnosti i poštovanja. Time bi svatko imao bogatiju kvalitetu života da se tako postavi.
Pravi primjer je odnos majke i djeteta. Ona bezuvjetno voli svoje dijete, bez obzira na njegove riječi i postupke. Uvijek će mu oprostiti i s osmijehom ga pogledati, po potrebi i razgovarati s njim o nastalom problemu zbog jake želje da se taj problem... što što? Riješi! Majka se ne želi posvađati sa svojim djetetom, jer zna da se sve može izgladiti i da je najvažnije da su zajedno, bilo fizički ili kao potpora jedno drugom, jer eto ipak u ovom slučaju, samo je jedan život i oni su jedna krv.
U skladu s tim, čovjek sebi treba osvijestiti da je i svaki drugi čovjek isto nečije dijete, da nam svima teče krv u venama i da svi imamo jedan život.
Ovisno o pojedincu, u koga ili u što god vjerovali, negdje će ostati zapisano kako smo vodili svoj život - jesmo li egoistično nastavljali raditi svoje greške, jesmo li se iživljavali na drugima i jesmo li radili na sebi da uvijek budemo bolji.
Mijenjaju li se ljudi?
"Vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud." stara je i poznata izreka, koja na pitanje mijenjaju li se ljudi odlučno i nedvojbeno odgovara sa: "Ne."
Ima tu istine, smatram, ali to je samo jedna strana medalje, ako se to može uopće usporediti s medaljom.
Kad se dvije osobe nađu u uskom životnom prostoru i kad ispolje sve različitosti po pitanju karaktera, načina razmišljanja, kućnih navika, prehrambenih navika, odgoja djece, nijedno ne mijenja sebe iz temelja da bi se uskladilo s drugom osobom. To mogu biti muž i žena, braća i sestre, svekrva i nevjesta, cimeri i slično.
Rijetki će pak usvojiti poneke tuđe obrasce, ali samo ako su po prirodi u potpunosti otvoreni za učenje i ako ne nadmeću svoj ego iznad svega i svakoga. Velika je vrlina ne nametati sebe, govoriti samo o sebi i isticati sebe i svoje načine: "Ja ovo, ja ovako, ja sam... ja ću... ja... ja... ja... bja... bja.. bla." Čovjek koji nije takav će više šutjeti, više slušati, više zapažati, više učiti, više uočiti, više shvatiti.
Dakle, koliko je poznata prva poslovica, toliko je poznata i ona druga: "Čovjek uči dok je živ." i zato odgovor ipak može biti i "Da."
Možemo čuti starije žene kako su kao mlađe mislile: "Promijenit će se on. Promijenit će ga djeca, brak, godine." Ali nisu. Neki su čak postali i gori s godinama. Čovjek je kao hrana, lako kvarljiv kako vrijeme odmiče. Može se lako prepustiti okolnostima s negativnim predznakom, odustati od ambicija, popustiti uže koje zna stezati, jer je tako lakše. Mislim da se tim ljudima nisu dogodili ključni trenutci koji su im bili potrebni za promjenu. A još više mislim da su ih imali, samo ih nisu znali prepoznati.
Slušala sam od takvih ljudi: "Ti si još mlada." Sve će se promijeniti (na gore). Nemojte slušati takve priče, nikad. Ako je netko stariji od vas, to ne znači nužno da je i pametniji u svemu. Za promjenu, učite od njih, što je dobro i bolje od vašeg, usvajajte - jer svatko ima nešto za ponuditi, a što je loše, učite, na način da ne postanete kao oni, da ne odustanete od dobrog života i harmonije koja ovisi o vama, a ne o ''svemu što se mijenja s vremenom, kao samo od sebe".
Ništa se ne mijenja samo od sebe i to nam ide u prilog, jer ćemo sami i u suradnji s ljudima oko sebe na to moći utjecati. Ako netko ne želi surađivati i nikakav razgovor ne pomaže, maknite se - koliko god to prilike dopuštaju. Ako ne možete fizički, onda mentalno. I ne dajte da to na vas negativno utječe i da postanete poput njih.
Da se vratim na ono ključno, na situacije u životu koje mijenjaju čovjeka ili na prilike za promjenu koje čovjek treba primijetiti i iskoristiti...
Nekad se događaju ružne stvari koje će čovjeku preokrenuti njegov svijet, ali u konačnici ga ojačati i učiniti ga boljim - kako za sebe, tako i za druge.
To može biti teška bolest osobno, bolest djeteta, roditelja, bliske osobe. Može biti i prometna nesreća u kojoj osoba sama ili netko blizak jedva preživi, ali preživi i bude dobro. Mogu biti porazi koji su uništili sve naše planove i snove, ali ipak se nađe novi put i novo svjetlo.
Može se dogoditi i nešto lijepo. To može biti nečiji pogled koji te toliko dotakne u srce u određenoj situaciji da ti rasvijetli srce i um, nečija ključna rečenica, rođenje djeteta, trenutak u prirodi, video s interneta.
I dogodi ti se nešto... I promijeniš ono što je trebalo promijeniti i život bude bolji, život bude lijep... Jer može biti lijep. Jer čovjek se može promijeniti, da bi bio sretniji - on i oni koji su pored njega i uz njega.
Sloboda i(li) konzumerizam
Sloboda. Ta ljupka ljepotica. Pluća života. Sunce dana. Povjetarac noći. Visina planine.
O njoj su se pisale pjesme, himne, knjige. Za nju su se vodili ratovi. Zbog nje se bježalo - od kuće, od sustava, iz države, iz zatvora. Zbog nje su se ljudi razilazili, ali i spajali. Sloboda je najveći graditelj.
Iz perspektive prosječnog čovjeka više nije pitanje je li čovjek slobodan ili ne. Pravo pitanje je koliko je čovjek slobodan?
Ne postoji jednadžba koja bi na to pitanje mogla dati odgovor, ali postoji niz aspekata iz kojih bi mogli sagledati koliko slobode osjećamo.
Osjećamo, jer sloboda je unutarnji osjećaj.
Netko će reći: "Zašto se tako lijep momak zaredio, baš šteta što je sam sebe zarobio." Ali vjerojatno uz sve prednosti i nedostatke takvog života (kao i svakog drugog načina života), taj ''momak'' osjeća veću slobodu nego mnogi od nas.
Dvije osobe sa sličnim načinom života mogu se osjećati sasvim različito. Jedna se može osjećati slobodno, zadovoljno i motivirano, dok druga može osjećati gušenje, nezadovoljstvo i sputanost.
Sad bi ovaj tekst mogao ići u sto smjerova, ali...
Postoji nešto specifično, što većina ljudi vidi kao slobodu, a ne prepoznaje kao prijetnju slobodi. To je konzumerizam. Trgovački centri, online kupovina, prodajni oglasi, akcije, reklame. Sa svih strana se toliko toga nameće do tolike mjere da nas baca u ropstvo stvari, a mislimo da smo slobodni.
Svaki dan nam se šalje poruka: "Trebaš ovo. Kupi ovo. Ovo je in'." A sve te stvari nas nepotrebno vežu, guše, a neke čak i fizički sputavaju kroz prolaze u kući. Počinju nam i smetati, stalno su tu u našem domu, ne odlaze, smetaju, ne daju proći - kao da su one nad nama. I onda više nije dovoljna kuća, potrebno je skladište ili u najmanju ruku puno organizatora koje opet treba - kupiti.
Pogledajmo u naš dom. Ima li stotinu sitnica koje baš i nemaju neku posebnu svrhu? Otvorimo naš ormar. Bi li nam dobro došao još jedan? Možda i dva, ako jedan nema dovoljno polica.
Natrpavamo li se stvarima? Sto ukrasa, svaki lijep, ali nijedan baš ne dolazi do izražaja kad ih je toliko. Koja mu je onda svrha? Da kupi prašinu? Kupujemo li odjeću koju ne stignemo nositi treću godinu zaredom? Toliko lijepe odjeće, a nigdje prilika za sve to iznositi.
Je li nam potrebno iskoristiti akciju seta ručnika koji su jeftiniji za 40 kuna na 6 komada, a lani smo kupili nove? A tek ona sredstva za čišćenje, ponuda 2+1? Onda ih imaš devet komada i ne stigneš ih potrošiti u godinu dana, a u međuvremenu još pet puta bude takva ponuda.
Čemu je sve još lani prošao rok trajanja? O ne, ovi lijekovi stoje skoro od prošlog tisućljeća, nisam ih valjda koristila? Očito ne, glava je na ramenima, a pali su u zaborav tako dugo jer su bakini, a nije ih stigla potrošiti.
Stanimo! Ne bi li bilo lakše održavati čistoću i prozračnost našeg doma da malo promijenimo postavke u glavi? Ne bi li osjetili jednu neočekivanu razinu slobode i poletnosti da imamo 70 % manje stvari?
Prvo moramo nadmudriti sami sebe u situacijama kad vidimo nešto što je lijepo i povoljno.
Razlozi poput "Pa bila je akcija. Vidi ovo, baš je dobro, neka stoji." nisu dobri razlozi.
Riješimo se stvari kojima je istekao rok trajanja, stvari koje su odavno poslužile svojoj svrsi, dijelova za koje ne znamo čemu uopće pripadaju, odjeće i obuće čija prilika za nošenje dolazi ama baš nikad (vjenčanica može ostati, pogotovo ako je bakina).
Pokrenimo svoju akciju, akciju oslobađanja od nepotrebnih stvari - daj, prodaj, baci. Promijenimo balkanski mentalitet sakupljanja i odlaganja.
Vjerujte, život će poprimiti jednu sasvim novu dimenziju. Novčanik također.
Za razliku od većine proizvoda, garancija za ovu akciju iznosi duže od 10 godina.
Divni ljudi odlaze
Dobar dan. Ili pak da kažem evo još jedan novi dan, a još jedna dobra i kvalitetna osoba koja odlazi - iz domovine. Nikakva novost, o tome se priča u vijestima, emisijama, među ljudima.
Ali... osobno se ne mogu oteti dojmu da su to oni ljudi koje malo bolje poznajem i koje prepoznajem kao iznimno kvalitetne osobnosti, inteligentne, radišne i neiskvarene mlade ljude, koji su moj život, a neki i moju svakodnevnicu nezamjenjivo obogaćivali onako kako samo oni znaju i umiju samom svojom prisutnošću i originalnošću.
Pitam se je li im to samo život tako posložio (pa time i meni da mi nedostaju) ili iz hrvatske države mahom odlaze baš takvi ljudi.
I odlaze svima, državi i ljudima, nedostaju obitelji i prijateljima.
I kad se smjeste, snađu, zaposle, skrase
i kad ih pitaš: "Kako ti je tamo? Hoćeš li se vratiti ubrzo?",
mahom isti odgovori: "Odlično je, ljudi su odlični, nemam primjedbi, ništa mi ne nedostaje, upoznali smo super ljude, svugdje se poštiva red, napokon se osjećam da sam po mentalitetu tamo gdje pripadam."
Pritom uskoči i lagani prijedlog: "Zašto i ti ne dođeš, svidjelo bi ti se i bili bi blizu..." Tako je i otišla prijateljica prijateljice, pa druga prijateljica, pa treća, pa se sprema i četvrta... ili je to već sedma... I svaka je zadovoljna svojom smjelom odlukom.
Onda se zahvališ i kažeš: "Već sam pustila korijenje... Ali nikad se ne zna što život nosi. Zasad mi je dobro i ovdje."
Onda pustiš da te nosi doživljaj svijeta kojeg vidiš oko sebe, sa svim manama i vrlinama sustava (u vrline sustava ću prvenstveno ubrojiti sustavnu ljepotu Lijepe Naše i to mi je nedvojbeno najljepši doživljaj).
Onda pustiš (ili ne daš) da ti doživljaj čine (ili kvare) ljudi, sa svim manama i vrlinama koje imaju.
E tu smo.
Zašto imam osjećaj da ljudi koji se općenito lažno smiješe, pristupaju ti da bi "pokupili" informacije koje njih zanimaju da bi napredovali u svojoj kreativnoj ogovaračkoj karijeri - neće prenositi drugima onako kako jest, jer to ipak nije tako zanimljivo,
već će dodati koktel svojih misli, osjećaja, doživljaja riječi i situacija koje nikom ne idu u prilog.
Nužno će stvoriti krivu i pogrešnu sliku o osobi A, B, C, D... pa sve do osobe Ž.
Da su kojim slučajem u inozemstvu, čak i o osobama X i Y.
Barem bi onda osobe Ć, Č, DŽ, Đ, LJ, NJ, Š i Ž bile pošteđene njihovog nepotrebnog društvenog aktivizma.
Toliko volje i interesa za tuđe živote, no ni "a" od aktivizma u temama od životnog pa i planetarnog značaja. Takve ih teme ne zanimaju.
Je li to taj mentalitet? Onaj od kojeg bježe ljudi koji su otišli (ili su možda pobjegli), onaj uz kojeg se nisu osjećali kao da mu pripadaju? Odu li nam pametni, trezveni, kulturni i emocionalno zdravi ljudi, tko će nam ostati?
Ostati će još neki ljudi, a kojom srećom i pokoji čovjek koji će biti dio naše nematerijalne kulturne baštine.
Sutra je opet novi dan i ovo će ovisiti o svakom novom sutra.
