Kutak za misli...
Zašto ljudski odnosi ne uspijevaju?
Neke obitelji su složne, u njima se razgovara, sluša, okuplja vikendom, zajedno se provode blagdani, godišnji odmori, ide se u šetnje i na izlete. Neke obitelji su pak kaotične, nema razgovora, nema slušanja onog drugog, nastaju nesporazumi koji se ne žele izgladiti, a onda i dugogodišnja tišina koju ću nazvati ''svađa u miru''.
U takvim obiteljima je normalno da braća ne razgovaraju zbog očeve ostavštine ili zbog neizglađenih odnosa među njihovim ženama, normalno je da dolazi i do razvoda jer se ljudi međusobno udalje na ovaj ili onaj način, normalno je i da se prvi rođaci niti ne poznaju, normalno je i da su svekrva i nevjesta dvije galaksije koje se nikada neće susresti. Normalno je i da prijateljstva iščeznu ili da se naglo prekinu nakon dugo godina. Sve je to postalo novo normalno.
Gdje je želja za harmonijom, bliskošću, njegovanjem obiteljskih, rodbinskih, prijateljskih odnosa? Kad je čovjek prestao biti drugome važan i počeo ''biti svoj čovjek i voditi svoj život''? Kakav je to zapravo život?
Ljudski odnosi ne uspijevaju ne zato što ne mogu uspjeti (navode se razlozi kao što su: prevelika razlika u karakterima, gadne pogreške u postupcima), nego isključivo zato što čovjek nema volju da uspiju. On se naprosto želi otuđiti i sebi dati za pravo, bez ikakve opcije razgovora ili oprosta. Svaki odnos može trajati, ne mora niti biti intenzivan ako su osobe u tolikoj mjeri različite da zbog takvih razlika redovito dolazi do konflikta, ali uvijek može biti održiv s elementarnom dozom pristojnosti i poštovanja. Time bi svatko imao bogatiju kvalitetu života da se tako postavi.
Pravi primjer je odnos majke i djeteta. Ona bezuvjetno voli svoje dijete, bez obzira na njegove riječi i postupke. Uvijek će mu oprostiti i s osmijehom ga pogledati, po potrebi i razgovarati s njim o nastalom problemu zbog jake želje da se taj problem... što što? Riješi! Majka se ne želi posvađati sa svojim djetetom, jer zna da se sve može izgladiti i da je najvažnije da su zajedno, bilo fizički ili kao potpora jedno drugom, jer eto ipak u ovom slučaju, samo je jedan život i oni su jedna krv.
U skladu s tim, čovjek sebi treba osvijestiti da je i svaki drugi čovjek isto nečije dijete, da nam svima teče krv u venama i da svi imamo jedan život.
Ovisno o pojedincu, u koga ili u što god vjerovali, negdje će ostati zapisano kako smo vodili svoj život - jesmo li egoistično nastavljali raditi svoje greške, jesmo li se iživljavali na drugima i jesmo li radili na sebi da uvijek budemo bolji.
