Kutak za misli...
Dvoje svetih
Danas sam, između ostalih, posjetila i jedan grob skriven u šumi. Ondje počiva dvoje mladih, prema priči mještana djevojka iz bogate obitelji i mladić siromah. Kad je njen otac saznao da se viđaju i da to kći ne želi prekinuti, nemilosrdno im je presudio.
Njihovi mladi životi su nasilno prekinuti zbog toga što nisu odustajali od iskrene ljubavi, što nisu znali za nametnute svjetovne podjele, što njihovo srce nije prihvaćalo iskrivljene svjetonazore starijih. Zasigurno, njihovim prelaskom, nebo je postalo bogatije za dvoje svetih.
Ondje je ostavljeno puno svijeća, krunica, kipova svetaca. Neki dolaze u molitvi na taj grob tri dana zaredom s osobnom nakanom te je mještanima poznato da su bili uslišani.
Počivali u miru Božjem.
Tako to biva... Neki mladi pupoljci su gubili glave zbog ljubavi, dok jedni i dan danas sami guše tu istu ljubav da bi bili s nekim tko će im osigurati dobar status u društvu, visok životni standard i obilje materijalizma.
Ljubav se ubija na različite načine. Nekad je zabranjena zbog razlika koje su stvorili ljudi kao prepreke, nekad se odbacuje zbog pogrešnih prioriteta, nekad se guši zbog neopravdanih strahova, nekad se izbjegava zbog krivih želja.
Tko pak upozna ljubav, prigrli je sebi i daje je drugome, raste u njoj, odbacuje strahove, briše predrasude, oprašta, razumije, sluša, stječe, jača, čuva.
Ljubav pokreće onaj svijet u kojem želimo živjeti. Svijet mira, sloge, razumijevanja, dobrote, poštivanja. Svijet sreće.
Moje je bolje
U čemu je duh Božića danas u odnosu na dvadeset godina prije?
Imati najbolje slike koje moraju ugledati svjetlo dana, a to svjetlo je ekran kroz koji sad gledaš.
Slike sa skrivenim porukama: imam ljepši bor, imam ljepši dom, bolje izgledam, imam skladnu obitelj, kod nas samo sreća i ljubav vladaju itd.
Kupuju se nepotrebne stvari, a sve da bi se na društvenim mrežama zadivilo ljude koje nije briga.
Naći će se i skupina onih kojima to ipak kopa oči, osjete malo zavist, ljubomoru, nelagodu. Onda pokušaju istim djelom riješiti svoj problem.
Jedan na jedan, pet na pet, tridesest na trideset, tisuću na tisuću. Širi se to, baš kao i naša posvuduša Coviduša. I sve je to postalo novo normalno.
U opisima su tu poruke mira i blagostanja.
Ne miriše mi na mir, više na nemir.
Zašto? Zato što postoji razlika kad vidiš nevidljive ljude s mirom u duši.
Karakteri s ulice
Ljudi različito doživljavaju druge ljude. Jednim dijelom smo sami zaslužni za to, dok je drugim dijelom osoba sa suprotne strane ta koja vlastitim razmišljanjima, stavovima, zapažanjima (ali i osobnim problemima, kompleksima te negativnostima koje gaji u sebi) stvara sliku i mišljenje o pojedincu.
Uobičajeno je da postoji jedna univerzalna slika o nekome i to upravo ona koju mi sami šaljemo, neverbalno ili verbalno. No, kako to obično biva, uvijek postoji druga grupa ljudi, bilo to dvoje ili njih pedeset, koji tu osobu percipiraju sasvim drugačije.
Jedan dio svoje osobnosti ispoljavamo unutar svoja četiri zida, u odnosu prema ukućanima. Drugi dio ispoljavamo u odnosu prema svojim prijateljima, dok je treći dio vidljiv osobama u prolazu.
Prva grupa ljudi:
Je li vam se ikad dogodilo da ste se igrom slučaja našli na istom mjestu s nekom nepoznatom osobom i da vam se ta osoba jako svidjela zbog načina na koji se ponaša? Primjerice, primijetili ste da se jako simpatično ponaša i da se smije na neki treći podražaj, baš kao i vi, dok drugi to uopće ne doživljavaju ili ne shvaćaju šalu ili uopće ne uočavaju da se nalaze u zanimljivoj situaciji.
Ili čujete osobu kako komunicira s nekim trećim, pa primijetite da je vaš istomišljenik u nečemu što vaša okolina baš i ne prihvaća ili ima neki problem koji i vas muči, a nemate nekoga tko bi to bolje razumio od osobe koju muče iste brige.
Ili vas nazove neka osoba i javi vam da je pronašla vašu osobnu iskaznicu, vaš novčanik s novcem, vaš mobitel i dovoljno joj je samo da vidi kako vam je drago što vas je pronašla da vam vrati vaše.
Ili ste na nekom istom predavanju ili slušate istog govornika pa imate iste vanjske reakcije i najradije bi se odvažili i stupili s tom osobom u kontakt, jer imate osjećaj da bi bilo sjajno družiti se s njome, ali nemate hrabrosti i bojite se da ćete ispasti nekakav čudak koji traži prijatelje na nasumično odabranim mjestima, jer nema nikog drugog oko sebe. I onda naravno, odustanete... I sjetite se te osobe kad idete kući ili sutradan i još koji put naknadno i žao vam je što je nikad više niste sreli...
Ili počnete pričati, na klupi u parku, na plaži, u čekaonici i baš se dobro osjećate, a onda morate ići i samo pristojno pozdravite i na tome ostane... Jer bi bilo čudno da ste išta drugo poduzeli.
Zapamtili ste te ljude, s ugodnim glasom koji bi htjeli češće čuti i s posebnim sjajem u očima koji bi htjeli češće vidjeti.
Druga grupa ljudi:
Onda vidite osobu koja se stvori na blagajni ili u ljekarni ispred vas dok vi čekate gotovo 10 minuta i ne pogleda vas, samo čvrstim korakom se usidri na mjesto ''ispred''. Ako kojim slučajem ovaj put ipak ne pustite da se po ko zna koji put to dogodi već prokomentirate da ste vi na redu, obavezno će reći: "Oh, nisam vas vidio/la." ili će reći da joj se žuri i da treba što prije biti gotova, pa je poslije vidite kako stoji negdje ispred surfajući na mobitelu bez ikakvih briga.
Zatim vidite osobu koja hoda sredinom u užem prolazu i ne pokazuje nikakve naznake da će se malo skloniti da bi oboje prošli u svom prostoru, jer očekuje od vas da ćete se vi dati u stranu i za sebe i za njega, a da njegov komoditet nećete narušavati.
Primijetite i vozače koji vam ne daju prednost koju imate, kao i one koji ignoriraju pješački prijelaz, iako teže pokretna starica ili maleno dijete treba prijeći cestu, ili one koji voze kroz naselje puno djece uz cestu kao da su upravo ukrali to auto.
Tu su i ljudi koji bacaju smeće po plaži, po prirodi i ne kupe ništa za sobom, jer ih nije briga.
Ponekad su to ljudi koji su bili iza vas kad vam je ispalo 100 kn, ali ne znaju ništa o tome, a poslije je kamera u trgovini pokazala da su ih bez razmišljanja upravo oni uzeli.
Ili se nađete negdje gdje pojedinci počnu komentirati neke stvari ili ljude i iz toga iščitate kako su otrovni.
Ta grupa ljudi su ljudi koje za razliku od prve grupe ljudi nemate želju upoznavati i ne želite više vidjeti takve obrasce ponašanja. Zbog njih gubite vjeru u ljude, možda i stvarate stereotipne načine razmišljanja, diskriminirate. Oni su kao hodajuće meso s maglom u očima i načinom govora koji bih opisala kao nasilan, nametljiv, zbrčkan-nesređen, neugodan uhu.
I to je taj treći dio vaše osobnosti koji nije vidljiv ni obitelji ni prijateljima, već samo ''slučajnim'' prolaznicima.
Naše ključne riječi
Kad je nama draga osoba tužna i beznadna, u strahu i u problemima, uvijek ćemo joj pokušati olakšati razgovorom, pokušati reći nešto za što mislimo da će joj pomoći da se bolje osjeća ili dati savjet kako da popravi određenu situaciju. No ponekad, u naizgled sasvim običnom razgovoru ili situaciji, djelujemo na nekoga tako intenzivno da ta osoba dobije snagu u nekom životnom izazovu i da nas se često s radošću sjeti.
Primjerice, kad sam na prvoj godini faksa izlagala jedan svoj seminar pred cijelom dvoranom studenata koje još nisam ni poznavala, negdje u sredini je sjedila jedna djevojka koja je imala strašan strah od javnog nastupa. Kad je ona vidjela kako sam bez velike treme i s lakoćom i pomalo zaigrano odrađivala svoju prezentaciju, bila je zadivljena i puna inspiracije, dok je naknadno pripremala svoj seminar. Poslije smo se upoznale i rekla mi je da je to bio prvi put kad me vidjela i da je to ostavilo snažan dojam na nju. Poslije se oslobodila tako velike treme koju je imala i koja joj je zaista bila velik problem u počecima. Isto tako, ona je svojim životom i svojim riječima na mene mnogo puta ostavljala snažan dojam i činila velike preokrete u mojim razmišljanjima o životu, tako da ja njoj puno više dugujem u tom smislu.
Druga djevojka, koju sam sasvim površno upoznala imala je veliki strah od poroda koji ju je uskoro čekao. Kad sam ju susrela nakon nekih godinu dana, rekla mi je kako se u trenutku najvećih bolova, u posljednjim trudovima prisjećala mene i mojih riječi koje sam joj utješno i ohrabrućuje uputila jedne večeri nakon mise. Rekla je da joj je to psihički najviše pomagalo, na što sam ostala zapanjena, oduševljena ali i ponosna. Čast mi je što sam ostavila tako lijep trag u mislima žene koja je donosila život na svijet.
Možda sam pozitivno utjecala na još koga, a da to i ne znam, kao što nisam imala pojma ni za navedene osobe. Moguće, jer ni ja nisam u mogućnosti to dati do znanja ljudima koji su na mene utjecali bez da su to uopće namjeravali. Kad mogu, uvijek dam do znanja da me nečije ponašanje i postupci raduju, da osoba zna da to što radi ima smisla i da to netko vrlo pozitivno doživljava, jer lijepo je znati...
Kako je tako s lijepim stvarima, nije drugačije ni s ružnim. Stoga, budimo promišljeni, pazimo što i kako govorimo i kako se ponašamo. Ne činimo ništa zbog čega bi se ikad mogli zasramiti. Neki naš postupak ili izjava bi mogla ostaviti ružan trag i loš poticaj u očima nekog djeteta, prolaznika, bliske osobe ili čak navesti nekoga da krene krivom stazom. Smatrajmo se uvijek odgovornima i važnima za dobrobit zajednice, ponašajmo se uzorno.
Zašto se tako ponašaš?
Još davno me oduševio jedan citat Ive Andrića koji u kratkoj rečenici toliko životne filozofije obuhvaća, a on glasi: "Svuda po svijetu oči vide ono čega je duša puna." U najjednostavnijoj formi objašnjava mnogo modela ljudskog ponašanja.
Ako osoba živi pošteno, ona najčešće pretpostavlja da je gotovo svatko pošten. Suprotno tome, ako je osoba lopov, neće baš vjerovati u tuđe poštenje.
Oni koji varaju svoje partnere, biti će ljubomorni i sumnjičavi čim je njihov partner neočekivano odsutan ''već'' sat vremena. Suprotno njima, parovi koji su vjerni i vjeruju jedno drugom neće praviti probleme čak ni ako je ovaj drugi pola noći negdje sa prijateljima sa kojima se tu i tamo okupi da se opusti.
Ako je žena zadovoljna sobom, bila lijepa ili ne, neće biti zavidna prema drugim ženama, već će joj biti drago vidi li lijepo i pristojno biće.
Ako je osoba ljubomorna na tuđe živote, to će sama sebi nijekati, a umišljati će si da je svatko ljubomoran na njen život, dok zapravo, nikog nije briga, niti treba biti briga za ičiji život u tom pogledu.
Ako osoba spletkari i laže, neće vjerovati da je itko čiste duše i čistog uma, te da jednostavno i iskreno pristupa ljudima te će smatrati da je u pitanju pretvaranje, baš onakvo kao što je u takve osobe.
Internet je preplavljen komentarima na različite ljude, situacije i ponašanja. Uvijek ćemo pročitati pozitivne, ali i negativne komentare. U negativnim komentarima najčešće uočavamo otrov i mržnju koju osoba usmjerava prema, najčešće, njemu relativno nepoznatim ljudima. To puno više govori o toj osobi koja to piše, nego o osobi kojoj je to usmjereno.
Dok god osoba ne poradi na samoj sebi, nijedan razgovor s njom neće biti od koristi u najboljem slučaju duže od koji dan, da bi se taj odnos zdravo razvijao i da ne bi bio ispunjen (ispražnjen) zaista nepotrebnim devijacijama. Najčešće takve osobe i ne žele raditi na sebi, nego problem vide u svima osim u sebi.
Ako stvari više idu na gore nego na bolje nakon dužeg vremena i uzaludnog truda, jedino što preostaje je pristojno svesti komunikaciju na minimum i ne uzimati to k srcu (doslovno), jer sve što možete dobiti je zdravstveni problem i loše raspoloženje. Čovjek si ne smije dopustiti da nečiji unutarnji problem postane njegov problem i ruši mu radost životne svakodnevnice.
Zašto ljudski odnosi ne uspijevaju?
Neke obitelji su složne, u njima se razgovara, sluša, okuplja vikendom, zajedno se provode blagdani, godišnji odmori, ide se u šetnje i na izlete. Neke obitelji su pak kaotične, nema razgovora, nema slušanja onog drugog, nastaju nesporazumi koji se ne žele izgladiti, a onda i dugogodišnja tišina koju ću nazvati ''svađa u miru''.
U takvim obiteljima je normalno da braća ne razgovaraju zbog očeve ostavštine ili zbog neizglađenih odnosa među njihovim ženama, normalno je da dolazi i do razvoda jer se ljudi međusobno udalje na ovaj ili onaj način, normalno je i da se prvi rođaci niti ne poznaju, normalno je i da su svekrva i nevjesta dvije galaksije koje se nikada neće susresti. Normalno je i da prijateljstva iščeznu ili da se naglo prekinu nakon dugo godina. Sve je to postalo novo normalno.
Gdje je želja za harmonijom, bliskošću, njegovanjem obiteljskih, rodbinskih, prijateljskih odnosa? Kad je čovjek prestao biti drugome važan i počeo ''biti svoj čovjek i voditi svoj život''? Kakav je to zapravo život?
Ljudski odnosi ne uspijevaju ne zato što ne mogu uspjeti (navode se razlozi kao što su: prevelika razlika u karakterima, gadne pogreške u postupcima), nego isključivo zato što čovjek nema volju da uspiju. On se naprosto želi otuđiti i sebi dati za pravo, bez ikakve opcije razgovora ili oprosta. Svaki odnos može trajati, ne mora niti biti intenzivan ako su osobe u tolikoj mjeri različite da zbog takvih razlika redovito dolazi do konflikta, ali uvijek može biti održiv s elementarnom dozom pristojnosti i poštovanja. Time bi svatko imao bogatiju kvalitetu života da se tako postavi.
Pravi primjer je odnos majke i djeteta. Ona bezuvjetno voli svoje dijete, bez obzira na njegove riječi i postupke. Uvijek će mu oprostiti i s osmijehom ga pogledati, po potrebi i razgovarati s njim o nastalom problemu zbog jake želje da se taj problem... što što? Riješi! Majka se ne želi posvađati sa svojim djetetom, jer zna da se sve može izgladiti i da je najvažnije da su zajedno, bilo fizički ili kao potpora jedno drugom, jer eto ipak u ovom slučaju, samo je jedan život i oni su jedna krv.
U skladu s tim, čovjek sebi treba osvijestiti da je i svaki drugi čovjek isto nečije dijete, da nam svima teče krv u venama i da svi imamo jedan život.
Ovisno o pojedincu, u koga ili u što god vjerovali, negdje će ostati zapisano kako smo vodili svoj život - jesmo li egoistično nastavljali raditi svoje greške, jesmo li se iživljavali na drugima i jesmo li radili na sebi da uvijek budemo bolji.
Mijenjaju li se ljudi?
"Vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud." stara je i poznata izreka, koja na pitanje mijenjaju li se ljudi odlučno i nedvojbeno odgovara sa: "Ne."
Ima tu istine, smatram, ali to je samo jedna strana medalje, ako se to može uopće usporediti s medaljom.
Kad se dvije osobe nađu u uskom životnom prostoru i kad ispolje sve različitosti po pitanju karaktera, načina razmišljanja, kućnih navika, prehrambenih navika, odgoja djece, nijedno ne mijenja sebe iz temelja da bi se uskladilo s drugom osobom. To mogu biti muž i žena, braća i sestre, svekrva i nevjesta, cimeri i slično.
Rijetki će pak usvojiti poneke tuđe obrasce, ali samo ako su po prirodi u potpunosti otvoreni za učenje i ako ne nadmeću svoj ego iznad svega i svakoga. Velika je vrlina ne nametati sebe, govoriti samo o sebi i isticati sebe i svoje načine: "Ja ovo, ja ovako, ja sam... ja ću... ja... ja... ja... bja... bja.. bla." Čovjek koji nije takav će više šutjeti, više slušati, više zapažati, više učiti, više uočiti, više shvatiti.
Dakle, koliko je poznata prva poslovica, toliko je poznata i ona druga: "Čovjek uči dok je živ." i zato odgovor ipak može biti i "Da."
Možemo čuti starije žene kako su kao mlađe mislile: "Promijenit će se on. Promijenit će ga djeca, brak, godine." Ali nisu. Neki su čak postali i gori s godinama. Čovjek je kao hrana, lako kvarljiv kako vrijeme odmiče. Može se lako prepustiti okolnostima s negativnim predznakom, odustati od ambicija, popustiti uže koje zna stezati, jer je tako lakše. Mislim da se tim ljudima nisu dogodili ključni trenutci koji su im bili potrebni za promjenu. A još više mislim da su ih imali, samo ih nisu znali prepoznati.
Slušala sam od takvih ljudi: "Ti si još mlada." Sve će se promijeniti (na gore). Nemojte slušati takve priče, nikad. Ako je netko stariji od vas, to ne znači nužno da je i pametniji u svemu. Za promjenu, učite od njih, što je dobro i bolje od vašeg, usvajajte - jer svatko ima nešto za ponuditi, a što je loše, učite, na način da ne postanete kao oni, da ne odustanete od dobrog života i harmonije koja ovisi o vama, a ne o ''svemu što se mijenja s vremenom, kao samo od sebe".
Ništa se ne mijenja samo od sebe i to nam ide u prilog, jer ćemo sami i u suradnji s ljudima oko sebe na to moći utjecati. Ako netko ne želi surađivati i nikakav razgovor ne pomaže, maknite se - koliko god to prilike dopuštaju. Ako ne možete fizički, onda mentalno. I ne dajte da to na vas negativno utječe i da postanete poput njih.
Da se vratim na ono ključno, na situacije u životu koje mijenjaju čovjeka ili na prilike za promjenu koje čovjek treba primijetiti i iskoristiti...
Nekad se događaju ružne stvari koje će čovjeku preokrenuti njegov svijet, ali u konačnici ga ojačati i učiniti ga boljim - kako za sebe, tako i za druge.
To može biti teška bolest osobno, bolest djeteta, roditelja, bliske osobe. Može biti i prometna nesreća u kojoj osoba sama ili netko blizak jedva preživi, ali preživi i bude dobro. Mogu biti porazi koji su uništili sve naše planove i snove, ali ipak se nađe novi put i novo svjetlo.
Može se dogoditi i nešto lijepo. To može biti nečiji pogled koji te toliko dotakne u srce u određenoj situaciji da ti rasvijetli srce i um, nečija ključna rečenica, rođenje djeteta, trenutak u prirodi, video s interneta.
I dogodi ti se nešto... I promijeniš ono što je trebalo promijeniti i život bude bolji, život bude lijep... Jer može biti lijep. Jer čovjek se može promijeniti, da bi bio sretniji - on i oni koji su pored njega i uz njega.
Sloboda i(li) konzumerizam
Sloboda. Ta ljupka ljepotica. Pluća života. Sunce dana. Povjetarac noći. Visina planine.
O njoj su se pisale pjesme, himne, knjige. Za nju su se vodili ratovi. Zbog nje se bježalo - od kuće, od sustava, iz države, iz zatvora. Zbog nje su se ljudi razilazili, ali i spajali. Sloboda je najveći graditelj.
Iz perspektive prosječnog čovjeka više nije pitanje je li čovjek slobodan ili ne. Pravo pitanje je koliko je čovjek slobodan?
Ne postoji jednadžba koja bi na to pitanje mogla dati odgovor, ali postoji niz aspekata iz kojih bi mogli sagledati koliko slobode osjećamo.
Osjećamo, jer sloboda je unutarnji osjećaj.
Netko će reći: "Zašto se tako lijep momak zaredio, baš šteta što je sam sebe zarobio." Ali vjerojatno uz sve prednosti i nedostatke takvog života (kao i svakog drugog načina života), taj ''momak'' osjeća veću slobodu nego mnogi od nas.
Dvije osobe sa sličnim načinom života mogu se osjećati sasvim različito. Jedna se može osjećati slobodno, zadovoljno i motivirano, dok druga može osjećati gušenje, nezadovoljstvo i sputanost.
Sad bi ovaj tekst mogao ići u sto smjerova, ali...
Postoji nešto specifično, što većina ljudi vidi kao slobodu, a ne prepoznaje kao prijetnju slobodi. To je konzumerizam. Trgovački centri, online kupovina, prodajni oglasi, akcije, reklame. Sa svih strana se toliko toga nameće do tolike mjere da nas baca u ropstvo stvari, a mislimo da smo slobodni.
Svaki dan nam se šalje poruka: "Trebaš ovo. Kupi ovo. Ovo je in'." A sve te stvari nas nepotrebno vežu, guše, a neke čak i fizički sputavaju kroz prolaze u kući. Počinju nam i smetati, stalno su tu u našem domu, ne odlaze, smetaju, ne daju proći - kao da su one nad nama. I onda više nije dovoljna kuća, potrebno je skladište ili u najmanju ruku puno organizatora koje opet treba - kupiti.
Pogledajmo u naš dom. Ima li stotinu sitnica koje baš i nemaju neku posebnu svrhu? Otvorimo naš ormar. Bi li nam dobro došao još jedan? Možda i dva, ako jedan nema dovoljno polica.
Natrpavamo li se stvarima? Sto ukrasa, svaki lijep, ali nijedan baš ne dolazi do izražaja kad ih je toliko. Koja mu je onda svrha? Da kupi prašinu? Kupujemo li odjeću koju ne stignemo nositi treću godinu zaredom? Toliko lijepe odjeće, a nigdje prilika za sve to iznositi.
Je li nam potrebno iskoristiti akciju seta ručnika koji su jeftiniji za 40 kuna na 6 komada, a lani smo kupili nove? A tek ona sredstva za čišćenje, ponuda 2+1? Onda ih imaš devet komada i ne stigneš ih potrošiti u godinu dana, a u međuvremenu još pet puta bude takva ponuda.
Čemu je sve još lani prošao rok trajanja? O ne, ovi lijekovi stoje skoro od prošlog tisućljeća, nisam ih valjda koristila? Očito ne, glava je na ramenima, a pali su u zaborav tako dugo jer su bakini, a nije ih stigla potrošiti.
Stanimo! Ne bi li bilo lakše održavati čistoću i prozračnost našeg doma da malo promijenimo postavke u glavi? Ne bi li osjetili jednu neočekivanu razinu slobode i poletnosti da imamo 70 % manje stvari?
Prvo moramo nadmudriti sami sebe u situacijama kad vidimo nešto što je lijepo i povoljno.
Razlozi poput "Pa bila je akcija. Vidi ovo, baš je dobro, neka stoji." nisu dobri razlozi.
Riješimo se stvari kojima je istekao rok trajanja, stvari koje su odavno poslužile svojoj svrsi, dijelova za koje ne znamo čemu uopće pripadaju, odjeće i obuće čija prilika za nošenje dolazi ama baš nikad (vjenčanica može ostati, pogotovo ako je bakina).
Pokrenimo svoju akciju, akciju oslobađanja od nepotrebnih stvari - daj, prodaj, baci. Promijenimo balkanski mentalitet sakupljanja i odlaganja.
Vjerujte, život će poprimiti jednu sasvim novu dimenziju. Novčanik također.
Za razliku od većine proizvoda, garancija za ovu akciju iznosi duže od 10 godina.
Divni ljudi odlaze
Dobar dan. Ili pak da kažem evo još jedan novi dan, a još jedna dobra i kvalitetna osoba koja odlazi - iz domovine. Nikakva novost, o tome se priča u vijestima, emisijama, među ljudima.
Ali... osobno se ne mogu oteti dojmu da su to oni ljudi koje malo bolje poznajem i koje prepoznajem kao iznimno kvalitetne osobnosti, inteligentne, radišne i neiskvarene mlade ljude, koji su moj život, a neki i moju svakodnevnicu nezamjenjivo obogaćivali onako kako samo oni znaju i umiju samom svojom prisutnošću i originalnošću.
Pitam se je li im to samo život tako posložio (pa time i meni da mi nedostaju) ili iz hrvatske države mahom odlaze baš takvi ljudi.
I odlaze svima, državi i ljudima, nedostaju obitelji i prijateljima.
I kad se smjeste, snađu, zaposle, skrase
i kad ih pitaš: "Kako ti je tamo? Hoćeš li se vratiti ubrzo?",
mahom isti odgovori: "Odlično je, ljudi su odlični, nemam primjedbi, ništa mi ne nedostaje, upoznali smo super ljude, svugdje se poštiva red, napokon se osjećam da sam po mentalitetu tamo gdje pripadam."
Pritom uskoči i lagani prijedlog: "Zašto i ti ne dođeš, svidjelo bi ti se i bili bi blizu..." Tako je i otišla prijateljica prijateljice, pa druga prijateljica, pa treća, pa se sprema i četvrta... ili je to već sedma... I svaka je zadovoljna svojom smjelom odlukom.
Onda se zahvališ i kažeš: "Već sam pustila korijenje... Ali nikad se ne zna što život nosi. Zasad mi je dobro i ovdje."
Onda pustiš da te nosi doživljaj svijeta kojeg vidiš oko sebe, sa svim manama i vrlinama sustava (u vrline sustava ću prvenstveno ubrojiti sustavnu ljepotu Lijepe Naše i to mi je nedvojbeno najljepši doživljaj).
Onda pustiš (ili ne daš) da ti doživljaj čine (ili kvare) ljudi, sa svim manama i vrlinama koje imaju.
E tu smo.
Zašto imam osjećaj da ljudi koji se općenito lažno smiješe, pristupaju ti da bi "pokupili" informacije koje njih zanimaju da bi napredovali u svojoj kreativnoj ogovaračkoj karijeri - neće prenositi drugima onako kako jest, jer to ipak nije tako zanimljivo,
već će dodati koktel svojih misli, osjećaja, doživljaja riječi i situacija koje nikom ne idu u prilog.
Nužno će stvoriti krivu i pogrešnu sliku o osobi A, B, C, D... pa sve do osobe Ž.
Da su kojim slučajem u inozemstvu, čak i o osobama X i Y.
Barem bi onda osobe Ć, Č, DŽ, Đ, LJ, NJ, Š i Ž bile pošteđene njihovog nepotrebnog društvenog aktivizma.
Toliko volje i interesa za tuđe živote, no ni "a" od aktivizma u temama od životnog pa i planetarnog značaja. Takve ih teme ne zanimaju.
Je li to taj mentalitet? Onaj od kojeg bježe ljudi koji su otišli (ili su možda pobjegli), onaj uz kojeg se nisu osjećali kao da mu pripadaju? Odu li nam pametni, trezveni, kulturni i emocionalno zdravi ljudi, tko će nam ostati?
Ostati će još neki ljudi, a kojom srećom i pokoji čovjek koji će biti dio naše nematerijalne kulturne baštine.
Sutra je opet novi dan i ovo će ovisiti o svakom novom sutra.
