Kreativni odjel

KRMENADLI PROŠLOSTI 5

huc.blog.hr

Prošlo je prilično vremena prije nego što je itko primijetio da se nešto uopće događa.

– Rupe! Sve rupa do rupe! Eto, to je to! – rekao je gradonačelnik Milan. – I nitko ništa nije vidio!
Gdje su dosad oni „stručnjaci“ sa svojim papirima i procjenama? Spavaju! Temelji – loši! Gradnja – loša! Ne treba ti fakultet da to vidiš!
I što sada? Ne brinite! Ovo je, iskreno, jednostavnije nego popraviti bicikl. Preuzimam odgovornost i garantiram vam da će biti riješeno u najkraćem mogućem roku. Idemo delati! Za Šipson! Za naše građane!

Tako je govorio gradonačelnik Milan.
I svi su se složili.
Od birokrata do vrhunskih stručnjaka.
Čak i glavni, vječito mrgudan, arhitekt grada, visoki i suhonjavi inženjer Crni u svojoj besprijekornoj crnoj Dolce & Gabbana dolčevitiki, koja ga je činila elegantnim put sjenke u podne.
„Bit će da je u tome stvar,“ promrmljao je, sretan što ne mora razmišljati i vratio se svom unutarnjem krajoliku, gdje je bijela kao duh, Marilyn Monroe čučala u pustinji Doline smrti, dok se pred njom u oblaku prašine propinjao divlji znojni crni mustang s spolovilom u erekciji.

Uistinu, Šipson je bio građen u doba kada građevni materijali nisu bili ni blizu današnjim standardima, kada se o nanotehnologiji još nije govorilo kao o spasonosnom ljepilu civilizacije. Tadašnji beton nije imao nikakvu unutarnju logiku samoodržanja: u njemu nisu postojale armije mikroskopskih vlakana i pametnih čestica koje prepoznaju pukotinu prije nego što se ona uopće pojavi. Nije bilo nano-veziva koje se aktivira pretjeranom vlagom, ni grafenskih mreža koje raspoređuju naprezanje poput živčanog sustava vrlo složenog organizma. Kamen je bio samo kamen, mrtav i glup, bez pamćenja i bez volje da potraje. Strojevi nisu vođeni algoritmom nanosili slojeve betona, keramike ili kompozita; laseri nisu precizno rezali mramor, u kvarcit i bazalt gravirali nemoguće super-detaljne geometrijske uzorke. U to doba, sve pomenuto bilo je znanstvena fantastika za pijane futuriste koji u ponoć psuju ovaj svijet i potom sanjaju električne ovce pametnije od ljudi. Gradilo se grubo, sporo: s čekićem, libelom i molitvom, bez iluzije da će materijal ikada znati više od onoga što mu čovjek nasilno utisne.

Stoga nije bilo nikakvo čudo što je vječni-grad počeo propadati. Ne dramatično, ne odjednom – nego polako, kao tijelo čije kosti gube gustoću. Šipson se nije rušio; on se raspadao, gubio je oblik i smisao, poput pogrbljene starice koja još uvijek hoda, ali više ne zna zašto.

Gradonačelnik je odmah predložio rješenje. Genijalno u svojoj jednostavnosti. Na svoj karakterističan, rudimentarni način izdao je direktivu:
– Ajmo to zatrpavati! Vidi na što grad liči! Ima da je gotovo za mjesec dana i neću da mi zbog toga ni furgut nestane iz proračuna. Jel jasno?
– Ali… – piskutavo se, sopranom koji je jedva probijao prostoriju, pokušao pobuniti Jozo, njegova desna ruka (premda je gradonačelnik bio ljevak, ali ruka je u politici uvijek – ruka – spremna odraditi posao, ako znate što mislim). Pokušao je objasniti da je zadržavanje proračunskog salda uz takav pothvat jednostavno nemoguće, da ni najbolji čarobnjak javnih financija ne može izvesti takvu čiri-biri-bariju.
– Nema ali – presjekao je Milan u startu. – Riješi. Inače – jaja u procep.

Njegov gromki, samodopadni smijeh odzvanjao je akustičnim ružičastim, crvenim i tamnim mramornim hodnicima gradskog poglavarstva kao zlokobna prijetnja.
Jozo se naježio i progutao knedlu od sira. Ne zbog straha za vlastita jajašca – njih ionako nije imao zahvaljujući poduzetnosti svoje majke, koja je u njemu još u djetinjstvu vidjela budućeg opernog pjevača – nego zbog stolca!

Jer taj stolac…

Taj je stolac bio čudesan spoj ergonomije i tehnologije. Unikatan, presvučen mekom, crnom kožom vogonske svinje, s naslonom koji se prilagođavao u osam smjerova. U naslon je bio ugrađen masažni sustav sposoban kirurški precizno detektirati akupunkturne točke duž kralježnice. Uz optimalan kut i pritisak, stolac je izvodio majstorsku akupresuru, dok je poseban program stimulacije vagus živca u sekundi bacao tijelo u stanje dubokog Zena. Naravno bila je tu i klasična tro-programska masaža leđa, razbijanje kvržica laktata uz diskretno grijanje naslona i ambijentalnu 3d muziku koja je dopirala od tko zna kuda. Sve u svemu, stolac koji te grli, grije i šapće: sve je u redu, volim te!

Biti degradiran, premješten ili – ne daj bože – otpušten značilo je zauvijek ostati bez tog stolca. A za Jozu je to bila najgora moguća kazna. Gradonačelnik je to znao. I igrao je prljavo.

Stoga je Jozo, mudrica domišljata, brže-bolje pokrenuo akciju pod imenom Zalog za Šipson, sa sloganom: Recite NE rupama!

Mediji su bili instruirani da pumpaju agresivnu kampanju. Sve je mirisalo na stare propagandne obrasce: domoljublje bez sadržaja, zajedništvo bez odgovornosti, parole koje ništa ne znače, ali zvuče odlučno. Plakati, jinglovi, patetični spotovi s uplakanim bakicama i djecom koja drže poluraspadnutu maketu Katedrale i druge spomenike kulture poput svetačkih zaštitnika gradova.
Izdane su i posebne gradske vjerodajnice, kolekcionarski primjerci, kao i čuveni šipsonski zrak u konzervi, koji se izvozio kao ekskluzivni dar u druge dijelove galaksije.

Na kraju su organizirane i dragovoljne radne akcije.
Svakih pet minuta gradonačelnik na televiziji, u maniri Uncle Sama, upirao prst u kameru i pozivao građane da se pridruže zajedničkoj stvari.
Vrtićka djeca su pjevala i plesala, držeći se za ruke:

Volon-ter, volon-ter,
to ne more biti svak,
za to trebaš biti jak,
jak duhom
da bi grad ogrno novim ruhom.

U offu, erotični ženski glas šaptao je: Pravo. Dužnost. Čast.
Zatim bi uslijedio rezolutni glas gradonačelnika:
Za-kop, za-kop, za-kop – neka to bude i vaša parola.

Modro

stella.blog.hr

Modro

More
u tvojim očima
nemirno
nestašno
nežno
divlje.

Morem ti duša
od malena
kao moja
modra.

Dugo tvoja barka
drugim morem
plovi,
a moja u luci
nasukana
osta.

(Ljubav plime i oseke 2021)

Modro

stella.blog.hr

Modro

More
u tvojim očima
nemirno
nestašno
nežno
divlje.

Morem ti duša
od malena
kao moja
modra.

Dugo tvoja barka
drugim morem
plovi,
a moja u luci
nasukana
osta.

(Ljubav plime i oseke 2021)

KRAJNOST

sewen.blog.hr

Iz krajnosti u krajnost, samo tako znam,
Samo tako funkcioniram...
Nazdravljam snježnoj noći
I pitam se zašto život provodim u samoći.
A znam!

Izmišljam razmažen razloge i opravdanja,
Za sve bjegove i skitanja.
Strah me se vezati jer ne vjerujem više...
Previše sam kažnjavan pod oblakom kiše
Da, znam!

Sve što sam upio, u tome nisam uspio,
A nadao se, živući se ubio...
Probudi se mladi starče, zagrebi površinu,
Iskopaj, zaroni u dubinu, u sudbinu,
Al ja odmaram...

Život je igra, monopol, rušimo, gradimo!
Ne uberemo sve, što mukom posadimo!
Ma mrva po mrva, skupi se kao prašina!
Kao kap po kap, kao boca dobroga vina!
Znam...

Kasno je opet, kasno za filozofiranje,
Vrijeme je za spavanje, za poneko diranje,
Onaj tko ima koga, tko ima s kim,
Prije nego se smirim i oči zatvorim...
Sam...

Louis Stettner

toco1980foto.blog.hr

Louis Stettner

Louis Stettner

toco1980foto.blog.hr

Louis Stettner

Ruža za Dijanu

mcind.blog.hr

*

ZEN TIGAR - JEDANAESTI DIO: HIPERBOREJA, C'EST LA VIE!

whiskybar.blog.hr

"Dobro je donjeti ispravnu odluku. Još je bolje donjeti ispravnu odluku i ne žaliti." Zen Tigar, Meditacije o gladi, str 7, Tigarlibris, Tigropolis, 10 AD
"Ono što je ispravno trebalo bi biti poput Hiperborejskog jutra. Vedro, svježe i kristalno jasno."
Apolon – bog istine, razuma, glazbe, sklada i svih lijepih stvari, Akaški arhivi, sekcija "1A-Hiperborejska"

Apolon se probudio. Ugledao je kristalno vedro nebo iznad tla prekritog bijelim nanosom snijega. Bio je u svojoj zimskoj rezidenciji.
Svake godine kada zahladi na jugu, Anatoliji, Pirinejima i na obje jadranske obale, Apolon putuje na sjever.
Putuje na Hiperboreju.
Zemlju gdje se ne stari i gdje ljudi ako umru, umru od dosade.
Zato bi uvijek ponio svoju liru sa sobom, kako ne bi, igrom slučaja, umro od dosade.
Međutim, to ne znači, upravilu, kako je na Hiperboreji dosadno.
Nikako.
Čovjek tamo može uđivati u svakim zimskim aktivnostima, poput grudanja, spuštanja niz padinu stojeći ili sjedeći na dasci, pravjljenja snješka, samo treba biti siguran kako na zimovanje nije pozvao Prometeja koji bi odmah oživio tog snješka te bi Apolonu trebala sva njegova božja vještina kako bi obuzdao snježnu neman.
Domaći ljudi su prosječno za pol metra veći od južnjaka i žive po tisuću godina. Prije negoli umru od dosade vole loviti.
Ima monoštvo zvijeri u hiperboreji, od grifona koji stvaraju vjetrove boreje radi kojih je uopće teško doći običnom čovjeku do ovog mjesta, pa do gene vukova (Apolonovo kušanje u genetskoj modifikaciji bića), sniježnih leoparda i svih vrsta medvjeda. Normalno, ima i polarnih medvjeda.
Apolon se rastegnuo na svježem zraku, upio prve hladne zrake sunca, uzeo svoju liru i zasvirao. Dok je svirao, za njegovo ošto oko strijelca, zapelo je komešanje Hiperborejaca blizu ulaza u Borejsku šumu. Borejevi je hiperborejsko zimzeleno drvo s igličastim listovima. Omiljeno mjesto medvjedima jer ima mnoštvo veprova i jelena. Usredotočen na komešanje, Apolon napravi nekoliko grešaka u sviranju. To ga ozlojedi te se ostavi lire i počne promatrati komešanje.
"Nešto ih je jako uznemirilio." pomisli Apolon
"Idem se malo provozati svojom nebeskom kočijom i izvidjeti." Apolon na sebe nabaci bijelo medvjeđe krzno i brončanim obručom ukroti dugu razbarušenu zlatnu kosu. Stane na nebesku kočiju koju je vuklo pet bijelih i pet crnih labudova.
"Hajmo ptičice moje u nebo!" zapjeva Apolon i zaputi se prema Borejskoj šumi.
Crni labudi su vukli prema dolje, bijeli prema gore, a Apolon kao bog razuma, sklada i istine držao je te veličanstvene ptice u balansu i na taj način održavao ravnotežu na zemlji.
"Cinici to nazivaju srednja žalost, ali ja smatram kako je umjerenost savršenstvo." mislio je Apolon dok je održavao kočiju u balansu koja se pravilom njegovog rođaka, boga koji živi kod velikih piramida Thota, metafizički preslikavala na cijeli svemir.
"Thot i njegovo kako gore tako dolje. A možda je sve to Hermesova izmišljotina. Ha, kad bolje razmislim, nisam još nikada ni vidio Thota, o njemu i njegovom učenju znam preko Hermesa. A Hermi...a on zna dodati ili čak izmisliti priču samo kako bi bio zanimljiv." nasmije se Apolon, ali se onda uozbilji, budući je on bog istine, a Hermesova pretjerivanja nisu u skladu sa istinom.
"Điha ptičice moje!" potjera Apolon labude i za nekoliko trenutaka počeo je kružiti oko ekipe što je stajala na rubu Borejske šume.
"Elrich von Zufrieden, moj stari prijatelj je tu, ali tko je s njim?
Rogovi na kacigi...Loki!
Oh ne, to ne daje na dobro. Loki prevarant mali, zar mu nisam zabranio dolazak na Hiperboreju...uh ne mogu se sjetiti. Vjerojatno me omelo komponiranje one etide u e-molu."
Pomalo zubunjen Apolon se spušti kraj Elricha von Zufriedena i Lokija. Veći kontrast među bićima nije bio moguč . Elrich je bio visoki dva i pol metra. Atletske građe zlatne kose i brade te rumenih obraza. Skoro pa Apolonova kopija. Zeus mu je jednom pijan pričao kako su "navodno" Hiperborejce radili na Apolonovu sliku i priliko. Poslije nikada nije to ponovio.
Za razliku od Elricha von Zufriedena. Loki je bio malen mršavi čovjećuljak (boguljak), tamne kose. Blijed i tanke paperjaste bradice.
Loki je svoj nedostatak u visini i snazi pokušao nadomjestiti grandioznom kacigom s rogovima i krznenom vučjom bundom ispod koje je nosio debeli kožni oklop.
"Alo ekipa, wie gehts!?" obrati im se Apolon autoritativnim glasom mješavinom zajedničkog jezika i hiperborejskog narječja.
Elrich se sramežljivo pokoni : "Es ghet gut meister Apollo! Wie ghet es Ihnen?" zapita još pognut Elrich.
"Gut Elrich, gut. Hajde uspravi se i kaži što radiš s ovim smutljivcem Lokijem?"
"Entschuldigung Meister Apollo. Loki ima neku avanturu im sudern land, ja. Wir sind guten lovci...." Loki ga nervozno prekine:
"Elrich, rekoh ti da se konačno odlučiš za jezik kojim ćeš pričati. Hoćeš li zajednički ili hiperborejski, najgore je kombinirati."
"Opro...stiti her...gospon Loki. Teže mi ideja...ide zajednički...."
"Tek ga učiš, znam već si mi milijun puta rekao....uh. "unervozi se Loki, a zatim se nasmiješi i obrati se Apolonu:
"Apolone, prijatelju moj. Rođače moj od treće sestrične četvrtog koljena i druge podlaktice." cinično se nasmije i nastavi
"Vidiš kako je lijep dan, pa sam odlučio poći u lov i malo povesti sa sobom ove stare momke, koji iako ne izgledaju tako, imaju već preko 900 godina i ubrzo bi mogli umrijeti od dosade. Osim....." podigne ruku i uspravi se na nožnim prstima, tako da se čulo pucketanje snijega.
"Osim ako im ne smisliš avanturu." ispravno zaključi Apolon. Loki pljesne rukama te se nasmije.
"Bravo Apolone! Pa nisi uzalud bog razuma. Krasan primjerak. Uzor svima mladima i starima. Nije li Elrichče?"
Elrich se pokloni Apolonu i kaže:
"Immer!" Loki se nasmije.
Apolon siđe s kočije uhvati Lokija za rame. Bio je višlji od Lokija gotovo za metar. Pogleda ga ravno u oči i reče prijetečim glasom.
"Dosta je cinizma i peckavog izokretanja istine, sada ćeš mi reći točno što radite. Ovo je moja zimska rezidencija i ne želim nikakve smicalice, niti da mi kvariš ljude."
Apolon tada stvori iluziju u Lokijevom umu. Loki je vidio kako Apolonova glava počinje krvariti i mijenjati oblik. Apolonova glava postajala je glava zmaja.
Da je izvan Apolonova utjecaja, Loki bi vjerojatno zaključio kako Apolon samo izokreće njegovu percepciju, ali budući je bio pod Apolonovim utjecajem, Loki je metamorfozu doživljavao stvarnom.
Preplašen, počeo je u dahu govoriti Apolonu istinu.
"Bože nad bogovima. Došli smo uloviti velikog polarnog medvjeda. Onda putujemo na jug niz rijeku Vislu, zatim Volgu. Do Crnog mora i dalje. Idemo ubiti Zen Tigra!
Biće koji remeti operaciju boga Dolosa i još raznih sila što naseljavaše Zemlju od njenih samih početaka. Ne budite bijesni bože uzvišeni. Nemojte me pojesti, neee...." Lokija počne hvatati panika, a Apolon shvati kako je dovoljno plašio boguljka te mu ukloni opsjenu ispred očiju, predstavivši se opet zlatnokosim bogom s lirom.



Loki, kad je povratio normalnu svijest, smrknutog se izraza lica obrati Apolonu
"Rođače. Jeli to bilo potrebno. Ja bih ti sve rekao što treba."
Apolon hladno odgovori: "Je, sigurno i još bi nadodao sto stvari koje bi i najmanji dio istine u potpunosti izokrenule."
"Istina, istina, istina!" nervozno Loki počne nogama udarati snijeg i lamatati rukama
"Kao taj Zen Tigar. Istina laž, sve se to mijenja po potrebi, kao dan i noć. Evo i ti kao bog istine, stvaraš mi opsjenu! Apolone, pa više sam dosljednosti očekivao od boga istine."
Apolon se zamisli, odsvira par tonova na liri i odgovori
"Znaš, na prvi pogled se čini kako si u pravu, ali da biš došao do izvora vode za bunar, moraš iskopati rupu lopatom. Kako bih došao do istine kod boguljka lašca je moram isto iskopati rupu korz slojeve laži. Moja obmana je moja lopata. Korisna kao sredstvo, za dolazak do svrhe, a ne svrha sama po sebi. Tebi Loki i tvom savezniku Dolosu, laž je svrha."
Loki se unervozi i na brzinu odgovori
"Laž, svrha, stalno neke podjele. Ah nek ti bude"
"A što ili tko je to Zen Tigar." upita Apolon pritom udari skladno po žicama.
Loki ga pogleda rezignirano ravno u oči i reče:
"Tigar koji voli filozofiju. Vjerovao mi ti ili ne." kaže Loki i zasikče jer je rijetko kada toliko istine izrekao u tako kratkom vremenu.
"Voli filozofiju kažeš.Eh, ne bi me čudilo kako se Zeus opet prerušio u potrazi za...a možda stvarno tigrovi vole filozofiju. Ima i čudnijih stvari na svijetu."
"Kao preobrazba u zmaja." pecne ga Loki
"Ah, samo sitna opsjena. Ne znam. Čudnije....pandorina kutija, svijet je prepun čuda, tok rijeke, pjev ptica, tigrovi što vole filozofiju."
"Tigar." odgovori Loki
"Singular." zapjeva Apolon uz pratnju lire. Zatim stane i okrene prema Elrichu. Upita ga:
"Prijatelju. Pa očekivao sam veću mudrost od tebe, nego da se pridružiš ovom prevarantu."
"Baš." cinično pomisli Loki "Toliko je mudar da niti ne može naučiti zajednički jezik." Loki se jedva suzdrži od izgovoranja na glas misli koju je smatrao jako smiješnom. Smatrao je kako bi je svi trebali čuti i valjati se od smijeha po snijegu.
Elrich odgovori Apolonu:
"Meister Apollo. Ich und meine freunde...probam univerzalzni...mi...nama dosadno ist. Ja, ferštest, ja. Sehr dosadno i ako tako schon bude, mi umrijeti sein."
"Pa dao sam vam svima ove krasne zlatne lire kako bi ste u dokolici skladali lijepu glazbu." u pozadini se Elrichova družina počela potiho smijati, dok se Loki okrenuo od Apolona kako mu ovaj ne bi vidio bolnu grimasu kojom je jedva suzdržavao navalu smijeha.
"Meister Apollo, kh, kh...." i Elrich je suzdržavao smijeh
"Zlatne lire, sehr schon. Aber wir lovci sein. Ja, jagd, fleisch. Ubiti veliki medu und feuer mit kraut und bier und alles gut. Zlatna lira više za gottern, boži...bogi...bogove."
Apolo ga pomalo razočarano pogleda, namjesti si zlatnu kosu ispod brončanog obruća te kaže.
"Dobro. Pošteno. Vi ste prvenstveno lovci i onda vam ugodan lov želim. Samo zapamti, ako upadnete u nevolju ne računajte previše na mene. Sami ste izabrali, imate slobodu volje. Mogli ste u ovom sjevernom raju skladati glazbu na zlatnim lirama, ali vi ste se odlučili za lov na zvijeri predvođeni kržljavim bogom prevarantom. Samo ne znam kako još niste ulovili tog medvjeda?"
"Meister Apolo, Sie sprechen dobro.... gut. Bar je sehr opasno, već Jurgena i Immanuela getode.... ovaj ubio ist...je." Elrich podigne glavu i prsto prijeđe preko vrata kao da je nožem ga prerezao.
Apolon se namrišti i zatim odgovori Elrichu:
"Pa evo vam ga Loki. Ima Loki svoje varke. Kao kada je riješio konja Slepnira za rođaka Odina."
Loki isplazi jezik Apolonu koji se smijao i penjao se natrag u kočiju.
"Hajde. Još jednom sretan lov i pomalo." zatim se obrati labudima:
"Hajde ptice prema nebu."
Elrich se okrene prema Lokiju i zapita
"Herr Loki du znaš trik?"
Loki složi ljutu grimasu:
"Znam ja bezbroj trikova, jedan se zove mreža, a drugi "dosta zajebancije". Ovaj Apolon nas je samo omeo. Pustio sam vas neka se igrate lovaca, ali kod vas samo....ne znam, neznate kompleksno razmišljati. Samo da i ne imate u glavi."
Elrich ga je začuđeno gledao. Loki zakoluta očima i nastavi.
"Pripremio sam klopku. Mreža je iznad stabla na onoj čistini, vidiš li." Elrich pogleda i odgovori
"Ja!"
"Ok." nastavi Loki "Stani tamo. Uzmi leš ovog jelena, naš današnji ručak. Položi truplo na čistinu a ti se popni na stablo ili stani pokraj. Svejedno.
Evo ti ovaj rog i bubanj. Lupaj, puši u rog i urlaj." Loki mu pruži blijedo smeđi rog i bubanj slične boje te nastavi sa iznošenjem plana
"Kada polarni medvjed dođe na čistinu uzmi ovaj nož. Njime prereži špagu kraj drva. Tada će mreža pasti, i cap, medo je naš....Znam, znam, a što ako se oslobodi?
Neće!
Mreža ima teško kamenje na dnu. Ali i ti i tvoja ekipa tada nastupate. Omotajte medvjeda u mrežu i zavežite.
Onda ga stavljamo u kavez, a za dresuru ću se pobrinuti ja." Kaže mu Loki i doda.
"Ako uspješno to obavite svi ćete dobiti ove lijepe kacige s rogovima." podigne pokrivač s jedne krpe ispod koje su se sjajile brončane kacige što su imale rogove bika.
"Ah, sehr schon Herr Loki. Wir werden das machen!" Uzbuđeni Elrich glasno pozove ekipu i objasni im plan.
Ubrzo je šuma odzvanjala zvucima roga i udarcima bubnja, što je omelo Apolona u sviranju zlatne lire. Ljutito je ponovno pogledao prema šumi te je vidio kako Elrich i njegovi lovci uz krikove oduševljenja dovlače u mrežu svezanog polarnog medvjeda.
Tada im je Loki svima dao rogate kacige, a Apolon je samo zavrtio glavom u nevjerici. Uzeo je svoju formulu sadašnjosti kako bi izračunao stanje u kojem se nalazi.
Pogleda brojku na svom nebeskom pergamentu. St = (P + Se  B) × Sc = 0.
Vidjevši rezultat zaključio je: "C'est la vie!".

ZEN TIGAR - JEDANAESTI DIO: HIPERBOREJA, C'EST LA VIE!

whiskybar.blog.hr

"Dobro je donjeti ispravnu odluku. Još je bolje donjeti ispravnu odluku i ne žaliti." Zen Tigar, Meditacije o gladi, str 7, Tigarlibris, Tigropolis, 10 AD
"Ono što je ispravno trebalo bi biti poput Hiperborejskog jutra. Vedro, svježe i kristalno jasno."
Apolon – bog istine, razuma, glazbe, sklada i svih lijepih stvari, Akaški arhivi, sekcija "1A-Hiperborejska"

Apolon se probudio. Ugledao je kristalno vedro nebo iznad tla prekritog bijelim nanosom snijega. Bio je u svojoj zimskoj rezidenciji.
Svake godine kada zahladi na jugu, Anatoliji, Pirinejima i na obje jadranske obale, Apolon putuje na sjever.
Putuje na Hiperboreju.
Zemlju gdje se ne stari i gdje ljudi ako umru, umru od dosade.
Zato bi uvijek ponio svoju liru sa sobom, kako ne bi, igrom slučaja, umro od dosade.
Međutim, to ne znači, upravilu, kako je na Hiperboreji dosadno.
Nikako.
Čovjek tamo može uđivati u svakim zimskim aktivnostima, poput grudanja, spuštanja niz padinu stojeći ili sjedeći na dasci, pravjljenja snješka, samo treba biti siguran kako na zimovanje nije pozvao Prometeja koji bi odmah oživio tog snješka te bi Apolonu trebala sva njegova božja vještina kako bi obuzdao snježnu neman.
Domaći ljudi su prosječno za pol metra veći od južnjaka i žive po tisuću godina. Prije negoli umru od dosade vole loviti.
Ima monoštvo zvijeri u hiperboreji, od grifona koji stvaraju vjetrove boreje radi kojih je uopće teško doći običnom čovjeku do ovog mjesta, pa do gene vukova (Apolonovo kušanje u genetskoj modifikaciji bića), sniježnih leoparda i svih vrsta medvjeda. Normalno, ima i polarnih medvjeda.
Apolon se rastegnuo na svježem zraku, upio prve hladne zrake sunca, uzeo svoju liru i zasvirao. Dok je svirao, za njegovo ošto oko strijelca, zapelo je komešanje Hiperborejaca blizu ulaza u Borejsku šumu. Borejevi je hiperborejsko zimzeleno drvo s igličastim listovima. Omiljeno mjesto medvjedima jer ima mnoštvo veprova i jelena. Usredotočen na komešanje, Apolon napravi nekoliko grešaka u sviranju. To ga ozlojedi te se ostavi lire i počne promatrati komešanje.
"Nešto ih je jako uznemirilio." pomisli Apolon
"Idem se malo provozati svojom nebeskom kočijom i izvidjeti." Apolon na sebe nabaci bijelo medvjeđe krzno i brončanim obručom ukroti dugu razbarušenu zlatnu kosu. Stane na nebesku kočiju koju je vuklo pet bijelih i pet crnih labudova.
"Hajmo ptičice moje u nebo!" zapjeva Apolon i zaputi se prema Borejskoj šumi.
Crni labudi su vukli prema dolje, bijeli prema gore, a Apolon kao bog razuma, sklada i istine držao je te veličanstvene ptice u balansu i na taj način održavao ravnotežu na zemlji.
"Cinici to nazivaju srednja žalost, ali ja smatram kako je umjerenost savršenstvo." mislio je Apolon dok je održavao kočiju u balansu koja se pravilom njegovog rođaka, boga koji živi kod velikih piramida Thota, metafizički preslikavala na cijeli svemir.
"Thot i njegovo kako gore tako dolje. A možda je sve to Hermesova izmišljotina. Ha, kad bolje razmislim, nisam još nikada ni vidio Thota, o njemu i njegovom učenju znam preko Hermesa. A Hermi...a on zna dodati ili čak izmisliti priču samo kako bi bio zanimljiv." nasmije se Apolon, ali se onda uozbilji, budući je on bog istine, a Hermesova pretjerivanja nisu u skladu sa istinom.
"Điha ptičice moje!" potjera Apolon labude i za nekoliko trenutaka počeo je kružiti oko ekipe što je stajala na rubu Borejske šume.
"Elrich von Zufrieden, moj stari prijatelj je tu, ali tko je s njim?
Rogovi na kacigi...Loki!
Oh ne, to ne daje na dobro. Loki prevarant mali, zar mu nisam zabranio dolazak na Hiperboreju...uh ne mogu se sjetiti. Vjerojatno me omelo komponiranje one etide u e-molu."
Pomalo zubunjen Apolon se spušti kraj Elricha von Zufriedena i Lokija. Veći kontrast među bićima nije bio moguč . Elrich je bio visoki dva i pol metra. Atletske građe zlatne kose i brade te rumenih obraza. Skoro pa Apolonova kopija. Zeus mu je jednom pijan pričao kako su "navodno" Hiperborejce radili na Apolonovu sliku i priliko. Poslije nikada nije to ponovio.
Za razliku od Elricha von Zufriedena. Loki je bio malen mršavi čovjećuljak (boguljak), tamne kose. Blijed i tanke paperjaste bradice.
Loki je svoj nedostatak u visini i snazi pokušao nadomjestiti grandioznom kacigom s rogovima i krznenom vučjom bundom ispod koje je nosio debeli kožni oklop.
"Alo ekipa, wie gehts!?" obrati im se Apolon autoritativnim glasom mješavinom zajedničkog jezika i hiperborejskog narječja.
Elrich se sramežljivo pokoni : "Es ghet gut meister Apollo! Wie ghet es Ihnen?" zapita još pognut Elrich.
"Gut Elrich, gut. Hajde uspravi se i kaži što radiš s ovim smutljivcem Lokijem?"
"Entschuldigung Meister Apollo. Loki ima neku avanturu im sudern land, ja. Wir sind guten lovci...." Loki ga nervozno prekine:
"Elrich, rekoh ti da se konačno odlučiš za jezik kojim ćeš pričati. Hoćeš li zajednički ili hiperborejski, najgore je kombinirati."
"Opro...stiti her...gospon Loki. Teže mi ideja...ide zajednički...."
"Tek ga učiš, znam već si mi milijun puta rekao....uh. "unervozi se Loki, a zatim se nasmiješi i obrati se Apolonu:
"Apolone, prijatelju moj. Rođače moj od treće sestrične četvrtog koljena i druge podlaktice." cinično se nasmije i nastavi
"Vidiš kako je lijep dan, pa sam odlučio poći u lov i malo povesti sa sobom ove stare momke, koji iako ne izgledaju tako, imaju već preko 900 godina i ubrzo bi mogli umrijeti od dosade. Osim....." podigne ruku i uspravi se na nožnim prstima, tako da se čulo pucketanje snijega.
"Osim ako im ne smisliš avanturu." ispravno zaključi Apolon. Loki pljesne rukama te se nasmije.
"Bravo Apolone! Pa nisi uzalud bog razuma. Krasan primjerak. Uzor svima mladima i starima. Nije li Elrichče?"
Elrich se pokloni Apolonu i kaže:
"Immer!" Loki se nasmije.
Apolon siđe s kočije uhvati Lokija za rame. Bio je višlji od Lokija gotovo za metar. Pogleda ga ravno u oči i reče prijetečim glasom.
"Dosta je cinizma i peckavog izokretanja istine, sada ćeš mi reći točno što radite. Ovo je moja zimska rezidencija i ne želim nikakve smicalice, niti da mi kvariš ljude."
Apolon tada stvori iluziju u Lokijevom umu. Loki je vidio kako Apolonova glava počinje krvariti i mijenjati oblik. Apolonova glava postajala je glava zmaja.
Da je izvan Apolonova utjecaja, Loki bi vjerojatno zaključio kako Apolon samo izokreće njegovu percepciju, ali budući je bio pod Apolonovim utjecajem, Loki je metamorfozu doživljavao stvarnom.
Preplašen, počeo je u dahu govoriti Apolonu istinu.
"Bože nad bogovima. Došli smo uloviti velikog polarnog medvjeda. Onda putujemo na jug niz rijeku Vislu, zatim Volgu. Do Crnog mora i dalje. Idemo ubiti Zen Tigra!
Biće koji remeti operaciju boga Dolosa i još raznih sila što naseljavaše Zemlju od njenih samih početaka. Ne budite bijesni bože uzvišeni. Nemojte me pojesti, neee...." Lokija počne hvatati panika, a Apolon shvati kako je dovoljno plašio boguljka te mu ukloni opsjenu ispred očiju, predstavivši se opet zlatnokosim bogom s lirom.



Loki, kad je povratio normalnu svijest, smrknutog se izraza lica obrati Apolonu
"Rođače. Jeli to bilo potrebno. Ja bih ti sve rekao što treba."
Apolon hladno odgovori: "Je, sigurno i još bi nadodao sto stvari koje bi i najmanji dio istine u potpunosti izokrenule."
"Istina, istina, istina!" nervozno Loki počne nogama udarati snijeg i lamatati rukama
"Kao taj Zen Tigar. Istina laž, sve se to mijenja po potrebi, kao dan i noć. Evo i ti kao bog istine, stvaraš mi opsjenu! Apolone, pa više sam dosljednosti očekivao od boga istine."
Apolon se zamisli, odsvira par tonova na liri i odgovori
"Znaš, na prvi pogled se čini kako si u pravu, ali da biš došao do izvora vode za bunar, moraš iskopati rupu lopatom. Kako bih došao do istine kod boguljka lašca je moram isto iskopati rupu korz slojeve laži. Moja obmana je moja lopata. Korisna kao sredstvo, za dolazak do svrhe, a ne svrha sama po sebi. Tebi Loki i tvom savezniku Dolosu, laž je svrha."
Loki se unervozi i na brzinu odgovori
"Laž, svrha, stalno neke podjele. Ah nek ti bude"
"A što ili tko je to Zen Tigar." upita Apolon pritom udari skladno po žicama.
Loki ga pogleda rezignirano ravno u oči i reče:
"Tigar koji voli filozofiju. Vjerovao mi ti ili ne." kaže Loki i zasikče jer je rijetko kada toliko istine izrekao u tako kratkom vremenu.
"Voli filozofiju kažeš.Eh, ne bi me čudilo kako se Zeus opet prerušio u potrazi za...a možda stvarno tigrovi vole filozofiju. Ima i čudnijih stvari na svijetu."
"Kao preobrazba u zmaja." pecne ga Loki
"Ah, samo sitna opsjena. Ne znam. Čudnije....pandorina kutija, svijet je prepun čuda, tok rijeke, pjev ptica, tigrovi što vole filozofiju."
"Tigar." odgovori Loki
"Singular." zapjeva Apolon uz pratnju lire. Zatim stane i okrene prema Elrichu. Upita ga:
"Prijatelju. Pa očekivao sam veću mudrost od tebe, nego da se pridružiš ovom prevarantu."
"Baš." cinično pomisli Loki "Toliko je mudar da niti ne može naučiti zajednički jezik." Loki se jedva suzdrži od izgovoranja na glas misli koju je smatrao jako smiješnom. Smatrao je kako bi je svi trebali čuti i valjati se od smijeha po snijegu.
Elrich odgovori Apolonu:
"Meister Apollo. Ich und meine freunde...probam univerzalzni...mi...nama dosadno ist. Ja, ferštest, ja. Sehr dosadno i ako tako schon bude, mi umrijeti sein."
"Pa dao sam vam svima ove krasne zlatne lire kako bi ste u dokolici skladali lijepu glazbu." u pozadini se Elrichova družina počela potiho smijati, dok se Loki okrenuo od Apolona kako mu ovaj ne bi vidio bolnu grimasu kojom je jedva suzdržavao navalu smijeha.
"Meister Apollo, kh, kh...." i Elrich je suzdržavao smijeh
"Zlatne lire, sehr schon. Aber wir lovci sein. Ja, jagd, fleisch. Ubiti veliki medu und feuer mit kraut und bier und alles gut. Zlatna lira više za gottern, boži...bogi...bogove."
Apolo ga pomalo razočarano pogleda, namjesti si zlatnu kosu ispod brončanog obruća te kaže.
"Dobro. Pošteno. Vi ste prvenstveno lovci i onda vam ugodan lov želim. Samo zapamti, ako upadnete u nevolju ne računajte previše na mene. Sami ste izabrali, imate slobodu volje. Mogli ste u ovom sjevernom raju skladati glazbu na zlatnim lirama, ali vi ste se odlučili za lov na zvijeri predvođeni kržljavim bogom prevarantom. Samo ne znam kako još niste ulovili tog medvjeda?"
"Meister Apolo, Sie sprechen dobro.... gut. Bar je sehr opasno, već Jurgena i Immanuela getode.... ovaj ubio ist...je." Elrich podigne glavu i prsto prijeđe preko vrata kao da je nožem ga prerezao.
Apolon se namrišti i zatim odgovori Elrichu:
"Pa evo vam ga Loki. Ima Loki svoje varke. Kao kada je riješio konja Slepnira za rođaka Odina."
Loki isplazi jezik Apolonu koji se smijao i penjao se natrag u kočiju.
"Hajde. Još jednom sretan lov i pomalo." zatim se obrati labudima:
"Hajde ptice prema nebu."
Elrich se okrene prema Lokiju i zapita
"Herr Loki du znaš trik?"
Loki složi ljutu grimasu:
"Znam ja bezbroj trikova, jedan se zove mreža, a drugi "dosta zajebancije". Ovaj Apolon nas je samo omeo. Pustio sam vas neka se igrate lovaca, ali kod vas samo....ne znam, neznate kompleksno razmišljati. Samo da i ne imate u glavi."
Elrich ga je začuđeno gledao. Loki zakoluta očima i nastavi.
"Pripremio sam klopku. Mreža je iznad stabla na onoj čistini, vidiš li." Elrich pogleda i odgovori
"Ja!"
"Ok." nastavi Loki "Stani tamo. Uzmi leš ovog jelena, naš današnji ručak. Položi truplo na čistinu a ti se popni na stablo ili stani pokraj. Svejedno.
Evo ti ovaj rog i bubanj. Lupaj, puši u rog i urlaj." Loki mu pruži blijedo smeđi rog i bubanj slične boje te nastavi sa iznošenjem plana
"Kada polarni medvjed dođe na čistinu uzmi ovaj nož. Njime prereži špagu kraj drva. Tada će mreža pasti, i cap, medo je naš....Znam, znam, a što ako se oslobodi?
Neće!
Mreža ima teško kamenje na dnu. Ali i ti i tvoja ekipa tada nastupate. Omotajte medvjeda u mrežu i zavežite.
Onda ga stavljamo u kavez, a za dresuru ću se pobrinuti ja." Kaže mu Loki i doda.
"Ako uspješno to obavite svi ćete dobiti ove lijepe kacige s rogovima." podigne pokrivač s jedne krpe ispod koje su se sjajile brončane kacige što su imale rogove bika.
"Ah, sehr schon Herr Loki. Wir werden das machen!" Uzbuđeni Elrich glasno pozove ekipu i objasni im plan.
Ubrzo je šuma odzvanjala zvucima roga i udarcima bubnja, što je omelo Apolona u sviranju zlatne lire. Ljutito je ponovno pogledao prema šumi te je vidio kako Elrich i njegovi lovci uz krikove oduševljenja dovlače u mrežu svezanog polarnog medvjeda.
Tada im je Loki svima dao rogate kacige, a Apolon je samo zavrtio glavom u nevjerici. Uzeo je svoju formulu sadašnjosti kako bi izračunao stanje u kojem se nalazi.
Pogleda brojku na svom nebeskom pergamentu. St = (P + Se  B) × Sc = 0.
Vidjevši rezultat zaključio je: "C'est la vie!".

Joseph von Eichendorff: MONDNACHT

potok.blog.hr

MONDNACHT

Es war als hatt' der Himmel,
die Erde still gekuesst,
dass sie im Bluetenschimmer
von ihm nur traeumen muesst'.

Die Luft ging durch die Felder,
die Aehren wogten sacht,
es rauschten leis die Waelder,
so sternklar war die Nacht.

Und meine Seele spannte
weit ihre Fluegel aus,
flog durch die stillen Lande,
als floege sie nach Haus.


NOĆ MJESEČINE

Nebo je poljubac tajni
na zemlju spustilo snenu
da u taj tren cvjetni, bajni
sanja samo o njemu.

Lahor dolinom piri
i klasje lagano njiše.
Mrmor se krošnjama širi
pod zvjezdama jasnim sve tiše.

Duša mi napinje krila
cilju leteći svomu,.
gdje čežnja tiha se skrila.
Slutim da blizu sam domu.

Djeca

alexxl.blog.hr

Ovaj naslov na naslovnici Blog. hr-a,
pa "Top bloggeri" pa ja bum se sudaril sam sa sobom, sa tim ikonama, avatarima.
Katastrofa.
Bila kći, nismo je vidjeli. Juha, neka posebna, pred vratima,
ono, tikva, klinčići, cimet, vragsigaznal.

Zmaj spava, danas dere noćnu, a ja iz dućkasa.
Non stop neki kurac fali ukući!

Ma gledam klince, razmišljam o njima.
Ja više nisam dijete.
Nemam ni oca, ni majke...siroćek.
Oni jesu...i dok bumo Baba i ja živi, oni bu djeca.

Stalno flash-ovi iz života, normalno, oni najgori,
kad si u stresu.
Razne boleštine, a i nepodopštine.

Odgojiš ti to, odu svojim putem i tek onda pizdarije.

Javi se Stariji sin:
-bok stari, buš me nedelju vozil u Varaždin?
-Zakaj?
-idem skakati zpadobranom
-???
-tandem skok sa instruktorom...da vidim kak je to
-pa milu ti Majku jebem, pa deda ti se srušil zavionom i poginul, još sad trebam i tebe zgubit
krvi ti Isusove
-joooj, daj ne drami


koliko se dalo izvući iz videa

I to si još platil ovaj skuplji skok...sa 3.500 m...da bude veći frajer,
a budala ne zna da se isto razbiješ i sa 1500 i sa 3500.
barem ti ostane nekaj nofci za ukop, maspater!!!

Drugi sin, srednje dijete, mali je Lumen, diplomiral na Strojarstvu, magistar ing.
Tajo preponosan...
-jooj Tata, faks ti je pičkin dim, sam trebaš biti uporan.
To bi i ti završil!
-daj ne seri molim te...kaj ti ne kužiš da sam ja podkapacitiran za takvo što?

I nađe si tam i djevojku, još veću lumenicu isto sve i sad bu se u 5. mjesecu ženili.

Ali...
to ne znaš koji je veći luđak.
???
Odu u jebeni Graz i oni tam nađu spiralni tobogan,
gore od tvrđave, pa do dolje.
Odma fiju.
Zima, snijeg do preg glave, tam negdi u pičci materini u Italiji, eto njih tam.
Mi doma gledamo dnevnika.
Jesu li živi, ili nisu.

Po Jadranu idu na Mljet di poskoci skaču, sikću, ili Lastovo,
ono, di je dragi Bog rekel Zbogom.
Auta imaju, no neeeeee,
biciklima i vlakom dolje.
Ma nije meni do mene. Mater će si ubiti, a i ona Svoju Mater.
Oni kad su negdje, moja i njena imaju otvorenu liniju 24 h.

Odu u Rim, nedjelja, Papa ima Angelusa, zovem ih...odite si pogledati Svetoga Oca...
a Oboje kršteni...krvi im Isusove,
ma neeeeee, Oni se već pentraju po nekim zidinama.
Ma nemram naći tih slika. Pa imam milijun slika.

imgbb kontakt





Bili i u Americi...New York, Baltimore, gore Niagara...velim Zmaju:
-sigurno će Bačvom dolje niz Nijagaru...
Ubila me skoro, sva sreća nije bilo bačvi, bačava, već kak se veli.

Kći?
A to stalno neke melodrame tipa španjolskih i turskih sapunica.
Bolje da šutim.
Te produkcije bi trebale snimati ta smeća po Nama.
Nebi imali vremena za desetminutne pizdarije plakanja, cmizdrenja i narikanja.
Dinamika i turbulentnost...tipa Tom Cruse...Nemoguća misija 1., 2., 3., etc..

Kad bude neka pizdarija:
-eno, na tebe je
ili
-eno, isti ja

Ja???
Imam i ja toga, samoooo, malo promoćurniji.

Sad se spremam za let oko Mjeseca
u Misiji Artemis II.
Da, stvarno... no o svemu u budućem postu.
U stalnom sam kontaktu sa NASA-om.
Prijavio sam se na Njihov poziv kao Virtualni Gost.

Naime,
Da se razumijemo odmah:
moja guzica ostaje na Zemlji, zakucana u fotelju, pod gravitacijom, dekicom i daljinskim.
Ali moja duša?
Ona ide oko Mjeseca. Na SD kartici.
Imenom i Prezimenom!!!
Nije idealno, ali hej — i Tesla je počeo u garaži.



Misija je odgođena za Ožujak, sa mogućnošću lansiranja Artemis II i u travnju.
Čekam!

Sam da nam ne uvale tri svinje, jer bu ih sigurno meni uvalili.
A onda...
nebi štel da bude ponovo:
-“Houston, we’ve had a problem.”

Jel, ak bum Ja...99 % da bu bilo da bu Houston imal problema:

Houston:
“Artemis II, this is Houston — we have a problem.”

Artemis II:
“Go ahead, Houston.”

Houston:
“The pigs are fully trained and ready to press their buttons.”

Artemis II:
“Copy that.”

Houston:
“Tell Alex to feed the pigs — and not touch anything.”

Alex:
“…Roger that.”

Kad se more igra

agava505.blog.hr

RUŽA

sewen.blog.hr

Ova se ruža ne more slikat,
Ona se nikad neće mirisat.
Al ova je ruža, ruži unikat!
Ova će ruža ka čovik disat!

Ova se ruža ne more crtat,
Za vaku moraš izdvojit svotu!
Za ovom će se svi osvrtat.
Jer cvate jednom u životu!

Probuđena krava

alexxl.blog.hr

Nemrem odoljeti.
Vjerojatno sam u prošlom životu bio krava.
U slijedećoj reinkarnaciji bum valjda opet tuljan,
kao sada!???

Learovanje

luki2.blog.hr

Ej, danas je zaista odličan dan. Bila sam na jednoj fenomenalnoj promociji, a drugu sam zbog iste - propustila....:((((
Ali, tko bi odolio Shakespearu?!:))) I njegovom kralju Learu.
Nataša Govedič napisala je knjigu "Learovanje".
Draga kolegica s fakulteta, i vršnjakinje (1969.).

Toliko pozitive na jednom mjestu! Nataša predaje na Akademiji dramskih umjetnosti, doktorica je književnosti i teatrologinja. Na Akademiji drži kolegije posvećene adaptacijama Shakespearovih drama.

Priča ove knjige su brijunski intervjui: Nataša je razgovarala sa Radom Šerbedžijom, Ksenijom Marinković, Lucijom Šerbedžijom, Miodragom Krivokapićem, Lenkom Udovički i drugima, koji su sudjelovali u adaptaciji Kralja Leara.
Nakon ovih iscrpnih osobnih doživljaja, tu su i eseji da upotpune čitalačko i gledateljako iskustvo.

Video pozivom su se javile Lenka Udovički iz Londona, Jelena Miholjević - jer nisu bile u mogućnosti prisustvovati osobno.

Puna dvorana F22 na Frankopanskoj (prostor Akademije dramskih umjetnosti)! Nezaboravna je Natašina ispovijed, u kojoj je naglasila kako je proces pisanja i razgovori na Brijunima bilo čisto zadovoljstvo i uživanje, ali i ogromna privilegija, koju nemaju mnogi. Sjaj u očima autorice rekao je sve. Njena radost je obasjala nas, publiku.

Sudionici ove promocije, osim Nataše, bile su i Marija Ott Franolić, Rade Šerbedžija, Boris Senker ...




S lijeva na desno: Nataša Govedić, Marija Ott Franolić, akademik Boris Senker i jedan i jedini Rade Šerbedžija, sa svojim vječnim šeširom....



Autorica Nataša Govedić......



Moj primjerak.knjige....Natašin poklon. I zanimljiva posveta....Ponosna sam!



A što sam propustila? Fraktura i novu knjigu Hide Biščevića.....:((((( Naime, promocija u Frakturi bila je u isto vrijeme......Evo što kaže izdavač o knjizi:

"Novinar i diplomat Hido Biščević u knjizi Veliki slom – Zapad, Rusija i svijet bez poretka nudi provokativnu i zabrinjavajuću analizu svjetske situacije. Ruska agresija na Ukrajinu i nepredvidiva politika nove američke administracije tresu temelje međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata, liberalna demokracija je u krizi i, kako kaže Biščević, “diktatori više ne strepe”. U Velikom slomu Biščević analizira povijest odnosa Rusije, s jedne, i Amerike i Europe, s druge strane. Podsjeća i na odnos Atene i Sparte kao još uvijek aktualne paradigme međunarodnih odnosa. Sadašnja svjetska kriza vjerojatno će se okončati novom podjelom interesnih sfera na koju male zemlje i narodi – u škripcu između “nagodbi (velikih) i (demokratske) pravde” – neće i ne mogu imati utjecaja. Gravitacijska sila moći trajno obilježava međunarodne odnose i sve čemu se možemo nadati jest da će te suprotstavljene silnice pronaći ravnotežu, ako ni zbog čega drugog, ono zbog opstanka civilizacije.

Značajan dio Velikog sloma Biščević je posvetio uspomenama na Rusiju i Tursku, gdje je devedesetih godina bio hrvatski veleposlanik, kao i na Tadžikistan, gdje je bio šef misije Europske unije. Osim što te stranice obiluju anegdotama ugodnima za čitanje, sadržavaju i lucidne analize ruskog, turskog i tadžikistanskog društva. Veliki slom – Zapad, Rusija i svijet bez poretka Hide Biščevića nezaobilazan je udžbenik za diplomate, povjesničare i politologe, ali i zanimljivo štivo svakome tko gaji interes za međunarodne odnose i u današnjem svjetskom kaosu pokušava prepoznati nadu u boljitak i mir."

Prevagnuo je Shakespeare. Moram priznati, baš je bilo teško odlučiti gdje ću.....


Ljubim!