novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

25

pet

10/24

Tragovi

luki2.blog.hr

Dva predivna događanja danas:

1. "Kultura snova" , predstavljanje novih pjesama u "Crnom mačku", u Mesničkoj. Zdravko Odorčic je zaslužan za ovu krasnu zbirku.

20241025-214209-2

20241025-214939-2

I pjrsma naše drage blogerice nalazi se u zbirci...

A ja sam došla na poziv moje prijateljice Vesne:

20241025-215428-2

20241025-173539-2

Evo Vesne, čita svoju pjesmu...Dama u crvenom je Senka Rupič, glumica i pjesnikinja...Ona ce svoju pjesmu čitati nešto kasnije....

20241025-173928-3

I Ana Narandžic je tu....draga Ana, prekrasna duša, pjesnikinja i umjetnica toliko je puta spominjana na mome blogu da vjet
rujem da su je "prepoznali" i oni, koje poezija inače ne zanima...

20241025-172309-2

Maja Cvek (Matijina mama- Matija C ek) i ja....

20241025-172253-3

Eto i mene...:)))

I drugo događanje, ništa manje vrijedno:

Milanin petak...

20241025-181232-2

U žaru objašnjavanja ....

Jutros sam se bavila i stvarima, za koje je zadužen Mjesni odbor....Prozaično, ali jako važno za ljude koji u njemu žive.
Umorna, ali sretna. Ljubim!

* Dagnje i špageti ... 360 kcal

minus40kg.blog.hr


20241025-155113

10 dag dagnji ... 70
4 dag špageta ... 140
3 dag umaka od bosiljka ... 150
sol, vlasac, ...

Navodno je danas svjetski dan tjestenine,
pa stoga, Sretno svim tjestoljupcima!

Pesto Genovese: svježi bosiljak,
maslinovo, pinjoli, tvrdi sir, ...

P.S.
Slike imaju svrhu ilustracije,
i u pravilu sadrže manje hrane
nego što je u receptu navedeno.

Berba čaja (VIDEO)

goransafarek.blog.hr

Pogledajte kako izgleda berba listića čaja u Šri Lanci:

Berba čaja (VIDEO)

goransafarek.blog.hr

Pogledajte kako izgleda berba listića čaja u Šri Lanci:

Japanska gastronomija

stella.blog.hr


Volite li japansku gastronomiju? Ja da, ako imam
dobrog savjetnika. Sin je bio u Japanu tri puta i voli
njihovu kuhinju, pa nam je savjetovao restoran "Marukoshi"
1

2020-09-17
Uz njegovu pomoć, izabrala sam odličan okonomiyaki,
koji Japanci vole da jedu u restoranima
2
Ivko je uzeo tonkatsu, jelo koji Japanci rado spremaju
kod kuće
3
Sin je izabrao vrlo ukusan oyakodan.
4
Nije bilo mjesta za dezert, pa se nadam da ću drugi put
probati i njihove specifične poslastice. Eto, u svemu
lijepom uživa Lastavica.

24

čet

10/24

Gospođa ministarka

konobarica123.blog.hr

Olivera Baljak nacionalna prvakinja riječkog HNK Ivana plemenitog Zajca u mirovini, za obilježavanje svojih četrdeset godina umjetničkog rada odabrala je Živku Popović.
Živka je Nušićeva Gospođa ministarka.
Predstava je premijerno odigrana 2020. U međuvremenu je Olivera otišla u mirovinu, no predstavu povremeno uz riječki ansambl izvodi i dalje.
Dugo sam željela pogledati predstavu, jer sjećam se, Nušić je bio jedina lektira koja me onomad u školi nasmijavala. Pa sam pored obavezne Pokondirene tikve pročitala i Ministarku. Davno je bilo da bih se sjećala sadržaja osim legendarnih "metera knjiga".
Večeras konačno pružila mi se prilika.
Predstava je odlična, Olivera izuzetna.
Nevjerojatna energija svih glumaca (Tanja Smoje, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić...), a osobito Olivere Baljak u glavnoj ulozi nosi predstavu i publiku kroz nešto više od dva sata smijeha i uživanja u fantastičnoj izvedbi.
Nekim smo dijalozima pljeskali jer izriču istine koje su, ma o kojem društvenom uređenju se radilo, svevremenske, aktualne i kao što na službenoj stranici riječkog HNK piše:
//Priča o ženi političara koja mora na brzinu usvojiti obrasce ponašanja i način života „visokog društva“, nakon što joj suprug postane ministar u vladi, postala je gotovo sinonim za nagli uspon na društvenoj ljestvici. Jednako tako, ime Branislava Nušića postalo je sinonim za smijeh u kazalištu, kao i za nepogrešivo seciranje provincijalnog mentaliteta pomiješano s balkanskim šarmom i bogatstvom jezika kojim opisuje komiku naših života.//
Preporuka pogledati.

Mi smo Guliver

potok42.blog.hr


Putujući svijetom
Mi smo divovi
Mi smo patuljci
Veliki i nadmoćni
Sičušni i nevažni.
Mi smo Guliver.
Postajemo putnici
Cinici i čudaci
Neurotici i razočarani
Nedorasli za predviđanja
Nespremni za promjene.
A trebali bi razumjeti
Osnažiti sebe
Poboljšati naš svijet
Popraviti sustav
Ujednačiti razmjere
Prilagoditi se do sklada.


Maslačak

star-rose-bloger.blog.hr

Maslačak je jedini cvijet koji predstavlja tri nebeska tijela: Sunce, Mjesec i zvijezde. Žuti cvijet podsjeća na sunce, maslačak na mjesec, a rasute sjemenke na zvijezde.

Cvijet maslačka otvara se da dočeka jutro, a zatvara se navečer da zaspi.

Koristan je svaki dio maslačka: korijen, list i cvijet. Može se koristiti za hranu, lijekove i kao boju.

Sve do 1800-ih ljudi su uklanjali travu sa svojih travnjaka kako bi napravili mjesta za maslačke i druge korisne "korove" poput zvjezdaste trave, sljeza i kamilice.

Naziv maslačak dolazi od francuskog "dent de lion", što znači maslačak, a odnosi se na nazubljene listove. 

Maslačak ima jednu od najdužih sezona cvatnje među svim biljkama.

Sjemenke maslačka često odnese vjetar i putuju poput malih padobrana. Sjeme se može transportirati do pet milja od mjesta porijekla!

Ptice, insekti i leptiri konzumiraju nektar ili sjemenke maslačka. Med koji proizvode pčele koje oprašuju maslačak vrlo je ukusan. &   ‹ 

Cvjetovi maslačka ne moraju se oprašivati da bi formirali sjeme. Korijen maslačka može se koristiti kao zamjena za kavu.

Maslačak se u narodnoj medicini koristi za liječenje infekcija i poremećaja jetre. Čaj od maslačka djeluje kao diuretik.

Ako poznajete maslačak, iz inata će mu izrasti kraće stabljike.

Maslačak je vjerojatno najuspješnija biljka koja postoji. Oni su majstori preživljavanja u cijelom svijetu.

Zanimljiva i lijepa biljka, uvijek je dobro nešto više čuti i znati o njoj. Puhati u njega i da leti poput snova do zvijezda... Pa nek traje... :)))

Odlasci

ffp2.blog.hr

Ima tako nekih uzanci i nepisanih pravila kojih se manje više svi drže iz nekakve lažljive kulture medjusobnog ophodjenja, koje nikada neću razumjeti.
Tako svaki kolega koji odlazi iz firme nakon što je dao otkaz iz nezadovoljstva pri odlasku napiše oproštajni mail.
Danas je tako jedan kolega napisao:

Sutra je moj zadnji dan u firmi i stoga Vam se želim ovim putem zahvaliti. Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi u jednom tako talentiranom timu u kojem se kolege medjusobno podupiru. Puno sam naučio i cijenim zajednička iskustva, kojih ću se sjećati sa sjetom.

Predivno.
Malo pjesnički obojano na kraju čak.

A sad prijevod bez preseravanja i lažne učtivosti:

Sutra se konačno opraštam od vas (Cigani, hohštapleri, dabogda vam kurac na glavi iztastao), nabijem vas sve skupa na kitu.
Bilo je nezaboravno iskustvo raditi sa šupotinama kakve ste (čast izuzecima) cijelo vrijeme bili. Nadam se da ćete i onima koji dodju poslije mene na jednaki način bacati kamenje po putu, zašto bi njima bilo bolje? Odlazim na mjesto sa boljom plaćom, a ako su i tamo kolege šupci poput vas, boli me kuki. Uz višu plaću lakše ću ih podnijeti a nakon iskustva s vama ni pakao mi neće teško pasti. Odjebite!

Sve je relativno i bez nade

donabellina.blog.hr



Dobro i zlo –
o tome su znali malo, ali sve:
kad zlo pobjeđuje, dobro se pritaji,
kad se dobro ukazuje, zlo je skriveno.
I jedno i drugo nesavladivi su
i ne da ih se premjestiti nedostižno daleko.
Zato ako je radost, s primjesom je straha,
a ako je očaj, onda nikad bez tihe nade.

Život i kad je dug, uvijek će bit kratak.
Prekratak da bi se tu moglo što dodati.

W. Szymborska

Anisja-prozor

foto : Anisja Ungaro Rossi : stari Šibenik

Nevere i bonace bloga

stella.blog.hr


Na blogu kažemo o sebi mnogo više nego što smo svjesni.
Svojim pisanjem sebe jasno oslikamo. A onda se desi da
nas požele upoznati ili da mi želimo nekog sresti. Tradicija
blog susreta traje skoro koliko i blog. Više puta sam upoznavala
blogerice i blogere. Rijetko mi se dešavalo da me susret
razočara. Češće sam stjecala prijatelje.
U carstvo sladoleda i kolača ušli smo malo ranije. Uskoro se
na vratima pojavio osmijeh zvani j u pratnji
svoje inspiracije, prave ljepotice. Od prvog trena imali smo
utisak da se već dugo poznajemo. Za nas blogere to i važi,
zaista se dugo znamo, a uživo susret to samo dopuni i vizuelnim
impresijama jer smo prošli sve nevere i bonace bloga.
I šta dalje? Ovo je samo prvi susret. Bit će ih još. Sigurna sam.

20241020-080700

* Namaz od jaja ... 380 kcal

minus40kg.blog.hr


20241023-200440

5 dag (1 kom.) kuhanog jaja ... 80
2 dag majoneze ... 150
5 dag peciva ... 150
sol, mladi luk

- naribaj kuhano jaje, posoli
- umiješaj majonezu
- serviraj na pecivu

Ima raznih obroka,
a među njima su i ovakvi.

Može se tu svašta kombinirati,
ali osnovno je ribano jaje i majoneza.
Volim ovaj namaz i rado ga jedem.

P.S.
Za ovaj istaknuti tjedan
nisam kupio ništa,
sve je od prije.

23

sri

10/24

BIRTHDAY GIFT

huc.blog.hr



Za moj roćkas voziti ćemo se dugo i besciljno, obavijestio sam družinu, pa smo se vozikali amo i tamo,
a kada smo prešli preko Sljemena i spustili se u Strmec Stubički ugledali smo kuću u čijem je dvorištu bio parkiran Fokker 100.
- Jebote, što je ovo?! - razrogačenih očiju uskliknuo je Maderfaker.
- Fokker 100, parkiran u dvorištu - rekao sam.
- Jebote, kako dođeš na ideju da parkiraš Fokker 100 u dvorište? I gdje ga kupiš, jebote?! Na Hreliću, jebote?!
Čudio se Maderfaker.
- I kada ga kupiš kako ga rastaviš i dopremiš u ovu zapizdinu?
- Ego - rekao sam - jebeni ego…
- I što onda kad je tu i kada ga gledaš svaki dan? Diže ti se na njega? Ne kužim.
- Vjerojatno nakon nekog vremena počinješ smišljati načine kako da povratiš barem dio uloženih sredstava pa ga proglasiš avionom za parije, rođendane, tim biliding i slično…
Ako si ambiciozniji pretvoriš ga u hotel ili restoran s domaćom kuhinjom – dodao sam.
- Hajmo se predstaviti kao novinari koji pišu članak o neobičnoj pojavi sred Zagorja. Neka nam krele ispriča svoju priču - predložio je Maderfaker.
- Ne pada mi na pamet da na ikoji način sudjelujem u toj debilani – s gnušanjem sam odbacio prijedlog i nastavio voziti.
Ni pola kilometra dalje, tramvaj u dvorištu!
- Ma nemoj me zajebavati! - kriknuo je Maderfaker.
- Koji je sad kurac ovo?! - zapanjeno je rekla Mila.
- Zona sumraka - drhtavim glasom javio se Miki.
- Vjerojatno kompeticija u gluposti - pretpostavila je Mila. - Prvo je ovaj instalirao tramvaj
u dvorište, a onda je sused rekel: „nemre to tak, ja imam većeg i parkirao Fokker pred hižu."
- To bi lako moglo biti - složio sam se. - Znate, kada sam bio mlađi, možda bih se divio volji da se nešto ovakvo odradi, ali danas, s odmakom od pola stoljeća, smatram i tramvaj i avion u dvorištu
neopisivo stupidnim.
- Znate što volim gledati? rekoh zamišljeno.
- Pornjavu – dobaci Madrfaker.
- Napuštena mjesta – nastavih. - Posjedujem ogromnu kolekciju fotografija nekoć veličanstvenih
zdanja, sada napola urušenih ruina koje je vrijeme smrvilo. I svaki put kada se osjećam loše
jer ne prebacujem normu u ZuboRexu otvorim direktoriji Abandoned Places i listam fotografije meditirajući nad protokom vremena. Tu su sobe pune žutog pustinjskog pijeska nanesenog vjetrom, nakrivljene kuće propalih i obraslih farmi, 'rđavi automobili u šikarama, nasukani riječni kruzeri, koncertne hale s crvenim zastorom na čijem podiju još uvijek stoji crni koncertni Steinway, propali resorti, konferencijske dvorane urušenih stropova, nakrivljeni zvonici crkvi, dječje bolnice sa zaostalim prašnjavim igračkama na podu sobe, ispražnjene tvorničke hale, utihle duševne institucije, sablasna mučilišta i zatvori kojima još uvijek odjekuje nevidljiva frekvencija boli, napuštene vojne baze, raspucali poligoni i avionske piste, zabavni parkovi sa kezećim karnevalskim njuškama, groblja lokomotiva u dubokim šumama, oronule obiteljske kuće u Detroidu (smrt velikog američkog industrijskog grada i pobjeda neoliberalnog kapitalizma iz tvornice mokrih snova Miltona Friedmana), kataklizmičke fotografije iz Černobila uz muzičku podlogu Brucknerove sedme, Adagia koji uvijek svira kada treba navijestiti tugu zbog poraza. Adagio je svirao u eteru njemačkog radija kada je Wehrmacht izgubio bitku kod Staljingrada; Adagio je svirao 1. maja 1945. prije no što je Karl Dönitz svojim kreštavim glasom stereotipnog nacista objavio vijest o smrti velikog vođe. Ratni pejzaži, naravno. Kao i mjesta nakon uragana.


Brestovac

Maločas smo, evo, prošli pored Brestovca. Prvi sanatorium za plućne bolesti u ovom djelu Europe danas izgleda kao ptičji izmet na kiši.
Pa čitava naselja, kuće odjevene u zelene džemperčiće satkane od algi i bršljanova.
Pogled na te prizore uistinu me smiruje, limitira moje pokrete i u konačnici zaustavlja bezglavo jurenje za učinkom, zaradom, izvrsnošću, napredovanjem, samopotvrdom, društvenom potvrdom, za ostvarenjem zadanih i samozadanih ciljeva u danu, u godini, životu.
Iznova osvješćujem koliko su sve naše nastojanja uzaludna. Čovjek nije tu da se samoizrabljuje ili da ga cijedi kapitalistički vlasnik ili korporacija. Ništa ne treba postići, ništa ne treba doseći. Dovoljno je sjediti na suncu i udisati, po mogućnosti što čišći zrak.

- Yeah, man, prah si bil i prah buš postal - rekla je Violeta.
- Yeah man, samo opušteno - nadovezao se Pipo i povukao dim.

Same copy-paste fraze, pomislio sam. Mojim prijateljima manjka maštovitosti. Tako su banalni i prazni. Često se ponavljaju. Snimam ih potajice. Njihove priče, zapravo posve bezvezni događaji prepričavani su više puta posve istim riječima. Nisu to rani simptomi Alcajmenra ili puki oblivion. Moji prijatelji su NPCijevi. Ali većina ljudi koja me okružuje i koje svakodnevno susrećem ima sve karakteristike/osobine NPCijeva što neminovno vodi zaključku da je ova Igra života zapravo one man play.

- Kada bi Vrijeme progovorilo – rekao sam zaokružujući temu Abandoned Places - reklo bi glasom Annie le Brun:

… jelo sam ulice, stolce, avione, knjige, nezaboravne trenutke, automobile, krevete, kanale, telefone, izložbe, kiše, trave, cipele, vlakove, pantere, uzvišene trenutke, krovove, sapune, oblake, britve, taške, talismane, akceleratore, pepite, ljepila, kaveze, brze motorne čamce, čizme, koralje, olovke za vjeđe, asfalt, papir, male kipove, povijesne dane, mungose, lišće eukaliptusa, tintarnice, sunca, paprat, šibice, špekule, naočale, minute istine, oluje, bugačice... A onda sam naišlo na tvrd orah. Zvao se Оon Batinaš i s njim se nije moglo samo tako. Odolijevao mi je. Majstorski je izbjegavao udarce i još ih bolje amortizirao. Razbjesnilo sam se, ubrzalo s namjerom da ga čim prije smlavim, ali on je u potpunosti vladao svojom sviješću, ergo i samim tijelom, te je sve svoje procese sveo na razinu apsolutne nule i tako me zajebao. Pokušalo sam razgraditi taj njegov neprobojni štit i prići mu s onu stranu nedjelovanja, nereakcije, i pritom se se pošteno iscrplo. Pobjedonosno je izašao je iz stanja "zamrznutosti" i nacerio mi se direkt u lice. Pičko, rekao je.

Zaustavio sam kombi „Kod Vilčeka“.

- Pauza i odojak za NPCijeve.– obavijestio sam družinu.

A oni će uglas:

JEEEEEEEEEEEEEEEE…





1/2

1 - U zagorju parkiran Fokker dug je 34.5 metara, raspon krila mu je 28 metara, težina kad je prazan mu je 24.5 tona, a s putnicima i gorivom težio je 45 tona. Maksimalna brzina bila mu je oko 900 kilometara, domet malo poviše 2000 kilometara.

2 – Raritetan, muzejski primjerak legendarnog ZET-ovog tramvaja TPK 101 (koje se u Đuri Đakoviću proizvodio od 1957. do 1965. godine) stigao je u Pilu i bit će potpuno obnovljen. Supruga s njim ima velike planove.

Tom Waits – House where nobdy lives

BIRTHDAY GIFT

huc.blog.hr



Za moj roćkas voziti ćemo se dugo i besciljno, obavijestio sam družinu, pa smo se vozikali amo i tamo,
a kada smo prešli preko Sljemena i spustili se u Strmec Stubički ugledali smo kuću u čijem je dvorištu bio parkiran Fokker 100.
- Jebote, što je ovo?! - razrogačenih očiju uskliknuo je Maderfaker.
- Fokker 100, parkiran u dvorištu - rekao sam.
- Jebote, kako dođeš na ideju da parkiraš Fokker 100 u dvorište? I gdje ga kupiš, jebote?! Na Hreliću, jebote?!
Čudio se Maderfaker.
- I kada ga kupiš kako ga rastaviš i dopremiš u ovu zapizdinu?
- Ego - rekao sam - jebeni ego…
- I što onda kad je tu i kada ga gledaš svaki dan? Diže ti se na njega? Ne kužim.
- Vjerojatno nakon nekog vremena počinješ smišljati načine kako da povratiš barem dio uloženih sredstava pa ga proglasiš avionom za parije, rođendane, tim biliding i slično…
Ako si ambiciozniji pretvoriš ga u hotel ili restoran s domaćom kuhinjom – dodao sam.
- Hajmo se predstaviti kao novinari koji pišu članak o neobičnoj pojavi sred Zagorja. Neka nam krele ispriča svoju priču - predložio je Maderfaker.
- Ne pada mi na pamet da na ikoji način sudjelujem u toj debilani – s gnušanjem sam odbacio prijedlog i nastavio voziti.
Ni pola kilometra dalje, tramvaj u dvorištu!
- Ma nemoj me zajebavati! - kriknuo je Maderfaker.
- Koji je sad kurac ovo?! - zapanjeno je rekla Mila.
- Zona sumraka - drhtavim glasom javio se Miki.
- Vjerojatno kompeticija u gluposti - pretpostavila je Mila. - Prvo je ovaj instalirao tramvaj
u dvorište, a onda je sused rekel: „nemre to tak, ja imam većeg i parkirao Fokker pred hižu."
- To bi lako moglo biti - složio sam se. - Znate, kada sam bio mlađi, možda bih se divio volji da se nešto ovakvo odradi, ali danas, s odmakom od pola stoljeća, smatram i tramvaj i avion u dvorištu
neopisivo stupidnim.
- Znate što volim gledati? rekoh zamišljeno.
- Pornjavu – dobaci Madrfaker.
- Napuštena mjesta – nastavih. - Posjedujem ogromnu kolekciju fotografija nekoć veličanstvenih
zdanja, sada napola urušenih ruina koje je vrijeme smrvilo. I svaki put kada se osjećam loše
jer ne prebacujem normu u ZuboRexu otvorim direktoriji Abandoned Places i listam fotografije meditirajući nad protokom vremena. Tu su sobe pune žutog pustinjskog pijeska nanesenog vjetrom, nakrivljene kuće propalih i obraslih farmi, 'rđavi automobili u šikarama, nasukani riječni kruzeri, koncertne hale s crvenim zastorom na čijem podiju još uvijek stoji crni koncertni Steinway, propali resorti, konferencijske dvorane urušenih stropova, nakrivljeni zvonici crkvi, dječje bolnice sa zaostalim prašnjavim igračkama na podu sobe, ispražnjene tvorničke hale, utihle duševne institucije, sablasna mučilišta i zatvori kojima još uvijek odjekuje nevidljiva frekvencija boli, napuštene vojne baze, raspucali poligoni i avionske piste, zabavni parkovi sa kezećim karnevalskim njuškama, groblja lokomotiva u dubokim šumama, oronule obiteljske kuće u Detroidu (smrt velikog američkog industrijskog grada i pobjeda neoliberalnog kapitalizma iz tvornice mokrih snova Miltona Friedmana), kataklizmičke fotografije iz Černobila uz muzičku podlogu Brucknerove sedme, Adagia koji uvijek svira kada treba navijestiti tugu zbog poraza. Adagio je svirao u eteru njemačkog radija kada je Wehrmacht izgubio bitku kod Staljingrada; Adagio je svirao 1. maja 1945. prije no što je Karl Dönitz svojim kreštavim glasom stereotipnog nacista objavio vijest o smrti velikog vođe. Ratni pejzaži, naravno. Kao i mjesta nakon uragana.


Brestovac

Maločas smo, evo, prošli pored Brestovca. Prvi sanatorium za plućne bolesti u ovom djelu Europe danas izgleda kao ptičji izmet na kiši.
Pa čitava naselja, kuće odjevene u zelene džemperčiće satkane od algi i bršljanova.
Pogled na te prizore uistinu me smiruje, limitira moje pokrete i u konačnici zaustavlja bezglavo jurenje za učinkom, zaradom, izvrsnošću, napredovanjem, samopotvrdom, društvenom potvrdom, za ostvarenjem zadanih i samozadanih ciljeva u danu, u godini, životu.
Iznova osvješćujem koliko su sve naše nastojanja uzaludna. Čovjek nije tu da se samoizrabljuje ili da ga cijedi kapitalistički vlasnik ili korporacija. Ništa ne treba postići, ništa ne treba doseći. Dovoljno je sjediti na suncu i udisati, po mogućnosti što čišći zrak.

- Yeah, man, prah si bil i prah buš postal - rekla je Violeta.
- Yeah man, samo opušteno - nadovezao se Pipo i povukao dim.

Same copy-paste fraze, pomislio sam. Mojim prijateljima manjka maštovitosti. Tako su banalni i prazni. Često se ponavljaju. Snimam ih potajice. Njihove priče, zapravo posve bezvezni događaji prepričavani su više puta posve istim riječima. Nisu to rani simptomi Alcajmenra ili puki oblivion. Moji prijatelji su NPCijevi. Ali većina ljudi koja me okružuje i koje svakodnevno susrećem ima sve karakteristike/osobine NPCijeva što neminovno vodi zaključku da je ova Igra života zapravo one man play.

- Kada bi Vrijeme progovorilo – rekao sam zaokružujući temu Abandoned Places - reklo bi glasom Annie le Brun:

… jelo sam ulice, stolce, avione, knjige, nezaboravne trenutke, automobile, krevete, kanale, telefone, izložbe, kiše, trave, cipele, vlakove, pantere, uzvišene trenutke, krovove, sapune, oblake, britve, taške, talismane, akceleratore, pepite, ljepila, kaveze, brze motorne čamce, čizme, koralje, olovke za vjeđe, asfalt, papir, male kipove, povijesne dane, mungose, lišće eukaliptusa, tintarnice, sunca, paprat, šibice, špekule, naočale, minute istine, oluje, bugačice... A onda sam naišlo na tvrd orah. Zvao se Оon Batinaš i s njim se nije moglo samo tako. Odolijevao mi je. Majstorski je izbjegavao udarce i još ih bolje amortizirao. Razbjesnilo sam se, ubrzalo s namjerom da ga čim prije smlavim, ali on je u potpunosti vladao svojom sviješću, ergo i samim tijelom, te je sve svoje procese sveo na razinu apsolutne nule i tako me zajebao. Pokušalo sam razgraditi taj njegov neprobojni štit i prići mu s onu stranu nedjelovanja, nereakcije, i pritom se se pošteno iscrplo. Pobjedonosno je izašao je iz stanja "zamrznutosti" i nacerio mi se direkt u lice. Pičko, rekao je.

Zaustavio sam kombi „Kod Vilčeka“.

- Pauza i odojak za NPCijeve.– obavijestio sam družinu.

A oni će uglas:

JEEEEEEEEEEEEEEEE…





1/2

1 - U zagorju parkiran Fokker dug je 34.5 metara, raspon krila mu je 28 metara, težina kad je prazan mu je 24.5 tona, a s putnicima i gorivom težio je 45 tona. Maksimalna brzina bila mu je oko 900 kilometara, domet malo poviše 2000 kilometara.

2 – Raritetan, muzejski primjerak legendarnog ZET-ovog tramvaja TPK 101 (koje se u Đuri Đakoviću proizvodio od 1957. do 1965. godine) stigao je u Pilu i bit će potpuno obnovljen. Supruga s njim ima velike planove.

Tom Waits – House where nobdy lives

Damar

stella.blog.hr


Imala sam zadovoljstvo da uživam u koncertu orkestra
"Damar" i promociji njihovog prvog albuma.
"Orkestar "DAMAR" je projekt vrsnih diplomiranih muzičara
okupljenih oko sevdaha kao stila koji najbolje otkriva
najdublje emocije koje su u svakome od nas"...
462838469-27589681820617133-2661374245819261345-n

462923170-27589681860617129-7341021947375893129-n
Orkestar "DAMAR":
Jelena Jakovljević - vokal
Nikola Mijajlović - truba
Nenad Ljubenović - harmonika
Bojan Mladenović - klavir
Stevan Kovačević - kontrabas
Dmitrij Ivanilov - udaraljke
Aleksandar Radulović - udaraljke
FB-IMG-1729182617860
Večer izuzetne pozitivne energije trajalo je prekratko
za naše želje. Ako može, satima?
Ima li pesna?
1

3

2
Kad bi vreme moglo da se vrati...

Aplauz na kraju dugo je trajao!
6
(Prve četiri fotografije su javne, a ostale tri moje)

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum