Blog.hr

cool

pet

12/24

hramovi i palače Angkor, Kambodža

goransafarek.blog.hr

Istražite čidesne hramove i palače drevnog Angkora u Kambodži.

Očevi sinovima, majke kćerima, u pubertetu pričaju o osjetljivim temama. Kad su moje djevojčice zagazile u pubertet, bez obzira na to što sam znala da im ono o čemu ću pričati nije nepoznanica, imala sam potrebu reći im ono, o čemu majke s kćerima razgovaraju.
Pričala sam im onako kako mislim i osjećam;
****
Kad kažemo, “sve što je prvo, pamti se”, najčešće pričamo o prvoj ljubavi, prvom poljupcu. O onome što poslije toga slijedi, nerado pričamo. Radi lošeg iskustva, ili radi onoga kako su nas učili i odgajali!? Mislim da ovo drugo ima ključnu ulogu.
Metamorfoza djevojčice u ženu počinje vidljivim znakovima. I onim manje vidljivima.
Mjesečnica je prekretnica u životu svake žene. Do jučer bezbrižnu djevojčicu, majka uči onako, i onoliko koliko zna, upozorava.
Još jučer, dječaci, prijatelji u igri, preko noći postaju zabranjena zona.
Zašto?
Žene se rađaju s onim što muškarcima puno znači. Bez njega, ženama bi puno lakše i jednostavnije bilo, ali eto, priroda se pobrinula da tako bude. Vjerujem da za ime muškarcu možemo zahvaliti. Da je mogao, tu nesretnu, tanku opnu, forMEN bi nazvao, ali Latinskom
rječniku ime nije odgovaralo, pa ga je hiMEN nazvao.
Žena s hiMEN-om je, (kojeg li apsurda) nevina i poštena!?
One koje su "bez njega ostale”, pogrdnim imenima su nazivali. Za brak nisu poželjne bile jer, gle čuda, muškarcu je jako važno prvi i zadnji, u životu žene biti!
Tako je od kad je svijeta i vijeka.
Ono što je muškarcu (sa što više žena biti) na ponos, ženama je(zaljubiti se, muškarcu vjerovati i hiMEN “žrtvovati”) na sramotu.
Pitam se, kako bi spolna (ne)ravnopravnost izgledala da su i muškarci, do prve bračne noći, morali u celibatu živjeti!?
Ne trebamo se zavaravati i u prošlom vremenu govoriti. Unatoč napretku u tehnici i tehnologiji, u mentalnom sklopu nije se puno toga promijenilo.
Usprkos i unatoč svemu i svima, emancipirana žena, u korak s muškarcima gazi.
S hiMEN-om ili bez!
****
Vrpoljile su se i smijuljile, ali me nisu prekidale.
Kad sam završila, gledale su me u nevjerici.
-To je sve što ćeš nam reći?
-Ako želite, mogu ja i drugačije.
-Samo to ne! Hvala ti mama.

(Objavljeno u zajedničkom zborniku “ Frida -ženski razgovori”)

Izložba

luki2.blog.hr

Najava današnje izložbe Munira Vejzovića:

Povodom nedavnog odlaska istaknutog hrvatskog slikara i grafičara Munira Vejzovića (Doboj, 29. siječnja 1945. – Zagreb, 29. rujna 2024.), Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, u Galeriji Josip Račić od 5. prosinca 2024. do 5. siječnja 2025., kao simbolički oproštaj od umjetnika koji je mnogo surađivao s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti i Galerijom Račić, gdje su održane njegove brojne tematske, retrospektivne i monografske izložbe organizira malu komornu izložbu „U sjećanje na Munirove pastorale ili na svijet od jučer“.

Autorica i kustosica izložbe Iva Körbler u predgovoru izložbe pojašnjava kako je opus Munira Vejzovića zapamćen kao jedan od posebnijih slikarskih i crtačkih svjetova u modernoj hrvatskoj umjetnosti.
Svi radovi za ovu izložbu posuđeni su iz Zbirke Biškupić.

Samo jedna od prekrasnih slika...Meni se baš ova najviše svidjela....

Nakon izložbe, otišla sam na promociju jedne divne knjige.

Večeras je - u 19 h - u Kulturno informativnom centru Veleposlanstva BIH u Zagrebu (Ilica 44) bio predstavljen odličan roman Ines Kajić Bubalo naslovljen KROJAČICA. Evo što Julijana Matanović kaže o ovoj posebnoj knjizi:

Ljubav na prvo čitanje (ulomak)

"... Rat uništava Grad, ismijava ljepotu. Da bismo posve spoznali količinu razornog zla, moramo, zna to autorica romana, opisati i kako je prostor nekada izgledao. Slike će najsnažnije doći do čitatelja ako Grad stavimo u samo središte i opišemo ga gledištem velikih ljudi od umjetnosti. Mostar dvadesetih godina prošlog stoljeća, ulice za kojima su mnogi čeznuli, grad kojemu su se divili, grad ugodan i oku i duši. I sve to do samo jednog trenutka… No, oni koji su znali čitati utišane znakove, mogli su puno toga i naslutiti. Bi li bilo drukčije da su neki od nas u povijesti bili jači, da su se suprotstavili, ne velikim djelom, samo sitnicom, bi li nas sustiglo toliko jada? Bi li se Aleksa Šantić razbolio da je imao snage odlučno stati pred majku koja u svoju kuću, za svoju snahu, nije htjela primiti Latinku Anku… Nesreća se samo razbuktava našim malim sitnim doprinosima.
Detalji određuju veliku povijest, narativne indicije otkrivaju vlada li pisac dobro zanatom. A ispred toga dvoga, kad je ovaj roman u pitanju, stavljamo znak jednakosti.
Nakon što je „Krojačica“ svojim rasporedom priča u vremenu pogodila moje poimanje povijesti, definirano i pročitanom lektirom i životom između dva rata, učinila je još nešto, možda još puno značajnije. Godinama nastojim reći da su pisci jakih političkih biografija imali i svoj mali osobni život, samo svoj a ipak nalik nekim našima. Život je to prepun trenutaka iz kojih neki drugi, koji su najglasniji u osudama, nikada ne bi izašli uzdignute glave. Ines Kajić Bubalo mudro, ali i tiho, polemizira s onim proučavateljima književnosti koji za Andrićevom biografijom posežu samo onda kada žele umanjiti piščevo djelo i njegov značaj. I tada mu na svjetlo naših zamućenih gradova izvlače činjenice javne biografije. A o dvogodišnjem dječaku ostalom bez oca, o majci radnici u tvornici ćilima, o odlasku tetki i tetku žandaru, o tome šute. Ne govore, jer to za život budućeg diplomata i čovjeka koji je zauzeo stranu - po njihovoj procjeni - nije važno. Slažu se sa znanstvenicima koji tvrde da nas oblikuju prve tri godine života, slažu se s građevinarima koji ističu da su najvažniji dobri temelji buduće kuće, ali stečena znanja zanemaruju kad se krene razgovarati o dječaku koji je završio kod očeve sestre u Višegradu. Za njih to tada postaje samo činjenica dostojna pozitivističke metode koje smo se davno, pod naletom imanentne kritike, odrekli. I sad kad netko tom piscu odgojenom kod tetke - jer mu majka nije bila ni dovoljno učena, ni dovoljno imućna - dade pravo na njegovu slabu biografiju, mojoj čitateljskoj sreći nema kraja. Ovdje Ivo razgovara sa svojom majkom, sjeća se djetinjstva, sjeća se svega što dovodi do onog pravog Njega o kakvom mnogi nisu željeli, i još ne žele, razgovarati. Jer onda ne bi mogli suditi; po narudžbama onih koji možda i ne pamte prezime bega s prvih stranica „Travničke hronike“ i ne razumiju što beg želi poručiti mlađima kad im spominje gledanje u leđa tek pristiglih konzula.
Andrić, prema kroju Ines Kajić Bubalo, stiže iz Sarajeva u Mostar. Stiže da bi razgovarao s teško bolesnim Aleksom Šantićem, pjesnikom koji, u kući svoje sestre Perse, živi posljednje svoje dane. Dolazi da bi razgovarao i potom zapisao. I potpisao se kao svjedok. I Aleksa je u „Krojačici“, poput Andrića, samo čovjek. Velik u očima drugih, a nesretan i umoran. Slab. Dok podatak o pjesnikovoj nesretnoj ljubavi zauzima samo jedan redak u leksikonskoj natuknici, u zbiljskom njegovu životu on je život sam. Cijeli, uključujući u sebe i svoju konačnost.
Mostar tih godina je grad ljepote, pjesnika, umjetnosti, književnih časopisa, literarnih i likovnih kružoka. Povijesno provjerljiva imena u društvu fikcionalnih, bez upisivanja godina. One ionako nisu važne. Nazivi časopisa, prezimena, daju nam povijesni okvir u koji ćemo priču ugraditi. A priča je jaka, jača od ladica koje će skora budućnost, ionako, u ime grijeha prošlosti, razbiti. I samo će priča svjedoka ostati. Ostat će zapisano ono izgovoreno u stankama između dva putovanja, dva rata, dviju nesretnih ljubavi, dvije smrti bližnjih… Na ovim je prostorima, svjesni smo toga većina nas, međuvrijeme jedino stalno.
„Krojačica“ nije samo pohvala pričanju, ona je i slava slušanju. I ovdje je autorica pogodila moj dugogodišnji čitateljski program. Andrić je u mostarskoj aščinici, čekajući susret s Aleksom, slušao priču o gradnji čudesnog mosta preko Neretve. Slušao je legendu, toliko nalik na onu po kojoj će i sam pisati o svojim mostovima. Čak će mu i neke rečenice, znaju oni koji su Andrića pažljivo prolazili, podsjećati na rečenice neukog, ali talentiranog mostarskog kazivača. Andrić će pažljivo slušati i Aleksinu priču o njegovoj nesretnoj ljubavi s fotografovom kćeri. Andrić će slušati priču pjesnika čije je povjerenje zaslužio. Aleksa je ne bi bilo kome povjerio na čuvanje. Sjetimo se samo u kojem je trenutku Andrićev fra Petar saznao za pravu priču o Ćamilu. Tek onda kad je je u očima govornika postao čovjek od povjerenja. Jer, nema ništa važnije od priče. Nema ništa važnije od njezinih povjerenika i njezinih čuvara. Sve nam mogu uništiti, samo svjedočenje rečenicama ne mogu. Zna to i pripovjedačica Sonja koja „Krojačicu“ - u epilogu - ostavlja kao dokument, kao dokaz i kao opomenu.
„Krojačica“ je i priča o ženama u umjetnosti...
Ljepota štiva, poput ovog, zasigurno nas ne može spasiti od ludosti, jalovosti i smrti, ali nam može zadržati pogled. Precizan i oštar, upućen ravno prema licu onih koji pred nama sklanjaju pogled."

Moj utisak je da su se spojile moje dvije ljubavi: diplomacija i pisanje, u ovoj knjizi.

Izgovorena je jedna divna misao: pisanje je nastavak diplomacije samo na jedan drugačiji, možda ljepši i kulturniji način. Uvjerena sam da prave riječi u pravom trenutku mogu mnogo toga "popraviti" i dozvoliti drugima da nas upozna kroz kulturu i običaje, kroz naša razmišljanja i naše nasljeđe. Kako pisanje, tako i kazalište, pjesme i sl.
Mislim da je Julijana prava osoba za pisanje o ovoj knjizi, zbog svoga rođenja, zbog poznavanja mentaliteta i zbog toga što je i sama pisac.

Knjiga je za sada pronašla izdavača u Bosni i Hercegovini, a zašto ne razmišljati pozitivno i nadati se da će u dogledno vrijeme pronaći svoje utočište i u Hrvatskoj.

Treba nam puno više ovakvih knjiga- i bilo bi puno lakše razumjeti drugoga. Optimist sam - uvijek se nadam najboljem.....

Ljubim!

čet

12/24

Do i od pola

demetra1.blog.hr

Vraćam se jutros oko deset sati s Rebra, a od kuda i bi jer mi je Rebro valjda rođenjem zapisano. Čitala sam kako su ljudi svašta prigovarali jer se neko vrijeme neće moći koristiti javna garaža. No nikakvog razloga za to nema što se tiče brzog dolaska na Rebro. Problem je parking ili možda više način naplate. Sjećam se da je garaža bila 15 kn po satu pa ova cijena je uglavnom tu negdje. Problem imaju oni s mjesečnim i godišnjim kartama, ali to treba gospodinu gradonačelniku upisati negativne poene za iduće izbore. Dakle vraćam se zadovoljna jer sam brzo obavila naručeno. Autobus mi je za Maksimirsku otišao, ali za 5 min stigao je drugi, ono što vidim je nema gužve, ne lijepe se jedni na druge, ima mjesta za sjesti. Odlično.
Na Sveticama čekam 15 min moj autobus za doma. Preko puta stajališta trgovine, kafići u kako se obično govori blagdanskom ruhu. Ukrasi, lampice, bljeska gotovo na svakom izlogu ili prozoru. Stanovi iznad ništa. Mislim, sviđa mi se da ne blješte stanovi jer vrijeme svijetla dolazi kasnije, ovo je vrijeme pripreme za Svijetlo. Još kada sam prije ohoho vremena doselila na Bukovačku znalo se točno koji dio ulice su ateisti, a koji vjernici. Donji dio do sredine ulice bio bi uvijek bez i jedne lampice, a od sredine gore prema crkvi, same Remete, Čret bili bi za Badnjak pa do Tri Kralja okićeni. Danas gledam ulicu i ne mogu se načuditi. Gotovo svaka kuća onih koji prije nikada nisu kitili bor, bar ne da bi se vidjelo, a pogotovo nisu stavljali lampice na balkone, ograde, stabla u vrtovima ispred kuća, danas sve okite već prvog dana Došašća. Tako i dio mojih susjeda. Ne želim biti gruba pa ih pitati, vjerojatno im ne bi bilo drago, što zapravo njima znače te lampice? Borove raskite na Tri Kralja iako nisam sigurna znaju li išta o kraljevima, ali ne daj Bože da ostanu jer mora se. Ja ću staviti lampice na balkon na Badnjak jer tako su moji u prozore stavljali svijeće (iako kada bismo išli na polnoćku gasili smo ih da se ne bi što zapalilo), bor ostaje okićen sve do Svijećnice, tako je u mojoj mladosti uvijek bilo. Najvažnije moje misli su u ovo posebno vrijeme što onima koji nisu vjernici donosi i kakav je njima smisao trošiti na lampice, kićenje puno prije no što se pojavi Djed Mraz i vilenjaci s novom godinom?

Prekrasna uspavanka, često sam ju pjevala što u zboru, što mojim bebačima.

Šta da gledam?

ffp2.blog.hr

Jutros me nasmijala jedna objava na fejsu.
Kaže ovako:
- Šta si gledao zadnja tri sata na netflixu?
Gledao sam šta da gledam!

Tako je kod nas doma.
Zapravo još i gore.
Muž ode na Netflix pa gleda šta da gleda.
Nakon toga ode na Prime i gleda šta da gleda a iza toga na Paramount pa i tamo gleda šta da gleda.
Kad je pogledao sve što je pogledao da bi mogao gledati, svrati još na Wow i iza toga na Disney a bogami možda se nadje nešto zanimljivo i na RTL+ ili u mediateki državnih programa.
I tada je otprilike pola dvanaest i idemo leć bez da smo išta gledali.

Nekada se ipak dogodi iznimka koja potvrdjuje pravilo i krenemo gledati neki film ili seriju.
Najkasnije u roku pola sata u kadar uleti neki od onih glumaca kojima nitko ne zna ime jer uvijek glume oca koji čeka djecu da dodju za Božić, nećaka glavnog mafijaša u gradu ili prodavača u lokalnoj trgovini namještajem.
Kako ne bi razbijali glavu gdje smo ga već ono vidjeli, bolja polovica zaustavi film kako bi izguglali gdje je taj lik već glumio.
Postupak se ponavlja barem 5 puta u toku filma jer uvijek naleti još neka od tih poznatih faca bez imena.
Od svog tog guglanja opet je pola dvanaest a mi nismo došli ni do pola filma, pa nastavak ostavljamo za sutra.

Sutra za svaki slučaj proguglam kraj filma za slučaj slučaja.
Mislim, bezveze gledati do kraja ako je kraj tipa “gdje si bio nigdje, šta si vidio ništa”.
I tako iz dana u dan.

Ima i dana kada je na rasporedu nogomet.
Nema lige i takmičenja koje ne pratimo.
No samo dok ne krenemo gledati kao prekjučer.
Bayern München protiv Bayer Leverkusena.
Odgledali prvo poluvrijeme, krenulo drugo.
Nema golova.
Kaže muž u 65.minuti: Ma jebeš njih i nogomet, ajmo mi leć.
Ujutro skontamo da je Leverkusen dao gol 4 minute kasnije a mi smo prespavali kraj.

Zato uopće nije loše da nam sveki dolazi u posjetu za Božić.
Tako znamo šta ćemo tada gledati i to do kraja.
Naizmjenični maraton izmedju Rote Rosen i Sturm der Liebe*.

*Crvene ruže i Ljubavna oluja - njemačke sapunice kojima nikada kraja rofl

Gibanica

stella.blog.hr

Gibanica je meni omiljeni specijalitet srpske kuhinje.
Rad: Uzeti 500 g kora za gibanicu. U nauljen pleh 30x40 cm
ravno staviti 2 kore na dno, pa preliti sa 4 kašike nadjeva, pa
nagužvati 2 kore preko cijele površine. Opet 4 kašike nadjeva
pa nagužvati 2 kore i ponavljati. Na kraju idu dvije kore
ravno preko gibanice i preliju se nadjevom. Izbosti nožem.
Peći na 220 stupnjeva 30 minuta.
Fil: Umutiti 5 žutanjaka, pa dodati 400 g mrvljenog bijelog sira,
šolju 2 dl mlijeka ili 200 ml gazirane vode, ulja 100 ml. Ako sir
nije slan, dodati malo soli. Na kraju dodati snijeg od 5 bjelanjaka.

Poprskati vodom i rezati

Jesti u slast!

VATRA

sewen.blog.hr

Naložija san sve svoje pisme, neka gore,
Ka da ih iko čita, nestat će sve do zore...
Mislija san ih ostavit svitu da me se priko njih site,
Jer sad san običam starac, a u njima san bija dite.

Naložija san lipu vatru ma svejedno me malo grije,
Biće nisu kvalitetna slova, vlažno drvo slabije grije.
Tako i ove moje beside, pola su lažne, pola su grišne,
Prova san sačuvat godine sunca, a sačuva san kišne!

I šta sad, kad je u pepelu sve, ka da nisan ni disa,
Možda san falija jer čovik svašta napravi u momentu bisa.
Al povratka nema, nemoš vratit proliveno mliko,
I neće me više bit i neće me se sićat niko...

sri

12/24

ona grli cijeli svijet

litterula.blog.hr

dok se penje uz visoku liticu
ona dlanom dodiruje granitnu stijenu
i traži hrapave dijelove
za koje će se čvrsto uhvatiti
te lakše i sigurnije popeti do vrha
dok se uspinje prema vrhu litice
ona osjeća potpunu povezanost sa stijenama
uranja u njih pa se stapa s njima
i osluškuje što joj granit govori
kad se popne na vrh litice
ona čvrsto stane na obje noge
ispruži ruke visoko u zrak
pa gleda u nebo i polako se vrti u krug
potom raširi ruke pa gleda na sve strane
osjeća neopisivu sreću
i grli cijeli svijet

Mačka, peć...

dvitririchi.blog.hr

Kraj peći na stolici drijema mačić,
Crni mačić, s bijelim vrhom repa,
Na kauču netko odmara kosti, i razmišlja:
Trebalo bi odmoriti, baš dobro odmoriti od svega.
I još misli: trebalo bi promijeniti naciklo staklo na peći, da se staklo može normalno obrisati;
Maknuti čađ
Da se vidi vatra.
Da se vidi
Tinja li
Ili se Gasi.
Kad bukti, to se dobrano osjeti,
U kostima, a i u duši.
I čuje se
pucketanje
Topline.
Pa naciklo staklo ne smeta tada nimalo.
...
Netko je rekao da su mačke posve drugačije od nas ljudi;
Drijemaju danju, živnu navečer.
Mi ujutro krenemo žustro i svatko za svojim poslom,
Navečer bi živjeli
Dnevni mačji život:
Drijemali bi uz toplu peć
I slušali vatru koja bukti.
Pucketa.
Grije.

ključevi i brave u zgradi tvog života

potok42.blog.hr

ti si zgrada – beskrajni svemir
koji priča priče o onome što u sebi skriva,
prostorije su neistražena sazviježđa i
svaka je ispunjena aromom sjećanja,
odsjajima trenutaka koji padaju kroz prozore,
tišinom koja čeka najave budućnosti.
zgrada postoji radi prostorija i
prostorije postoje radi zgrade.

trebao bi ući u zgradu s neznanim
brojem zaključanih vrata uz pomoć
svežnja ključeva kojima ne znaš broja
i pronaći ono što ti je potrebno.
tvoja želja i znatiželja potaknu te
da se upitaš što je veći problem –
to što posjeduješ više ključeva
nego što ima brava, ili što ima
više brava, nego ključeva.

Jednostavna ljepota

star-rose-bloger.blog.hr

Moja fotka :))

Jednostavno pogled mi je zapeo i morala sam ugrabiti da okinem svoju fotku. A kad je ljepota u igri srce mi ne da mira.

Bit će dobro

demetra1.blog.hr

Na nagovor moje djece da im opišem Badnjak moga djetinjstva konačno sam i to obavila. Vjerujem da i vi neki imate sjajne uspomene. Ovo su moje!

BADNJAK MOJEGA DJETINJSTVA

Život u prošlom stoljeću nije bio ni malo lagan. Ljudi su iza rata ostali bez blaga u štalama, svinjcima, ali kako su godine prolazile po malo se ponovo na selu obnavljalo. Radišni kakovi su bili obnavljali su ono najvrednije njihovim životima. Tako je i kod mojih bakice i dede, u mojemu djetinjstvu, dvorište već bilo puno peradi; kokoši, gusaka, pataka. U svinjcima nazimica, praščića, a i poneka ovca i janje. U štali su bile najmanje dvije krave, nekad i telad i dvije kobile. Jednom u dvije ili koju godinu i ždrijebe. Ždrebad nije bila tako često.
Zašto to sada opisujem? Važno je jer je uvijek vezano i za sam Badnjak.
Pa da onda kažem riječ dvije o Badnjaku!
Zima je, u ono vrijeme dolazila točno po redu. Nije bilo veće iznimke. Sveta Kata snijeg za vrata, a često i ranije. Nama djeci bilo je to veselje koje je teško u nekoliko riječi opisati. Kada je započelo vrijeme Došašća svi koji su bili pravi vjernici držali su se onoga što je crkva propisala, a vezano za to vrijeme. Uglavnom hrana je bila prava zimska, ali s vrlo malo mesa. Post je bio svaki petak, ali za nas djecu je ipak bilo iznimke. Post i nemrs je zapravo bio način života kada je u svim kućama vladalo siromaštvo. Onda u to vrijeme nismo baš puno razmišljali o tome, mislim da danas više ne znamo od obilja što bi.
Tako se gotovo četiri tjedna strogo pazilo što se kuha jer to je bio dio priprema za Božić. A onda je konačno došao i taj s nestrpljenjem čekani Badnjak. Ritual Badnjaka u mojoj obitelji je bio lijep i poseban za nas djecu, a sada mi se čini kao izgubljen način života.
Kako u to vrijeme zime dan kratko traje pa smo jedva dočekali krenuti djedovoj kući. A što nas je tamo čekalo???
Već od ranog jutra deda bi počeo ložiti veliku gusanu peć u spavaćoj sobi. Do mraka sva je bila zažarena tako da smo morali jako paziti ne biti preblizu. Iz sobe su se maknuli kreveti tako da je bila prazna i spremna za najljepši dio Badnjaka.

Nakon skromne, posne večere svi bismo se okupili, a bile su tu, bakica, moje tri tete, moji roditelji, moja sestra i ja, u kuhinji u polutami, uz samo jednu prigušenu petrolejku. Djeda nije bilo. U tišini više-manje krenulo je iščekivanje. Bakica bi potiho mrmljala svoje molitve, često na mađarskom pa ju nisam razumjela, a iskreno i nije mi bilo važno jer čekalo se važnije.
U nekom trenutku začuli smo kucanje na vratima:
Tok,tok,tok…….
Bakica bi prekinula svoju molitvu, mi smo iščekivali da ona pita
Tko je Božji?
Taj vani pred vratima bi odgovorio:
Putnik namjernik…
Potom bi ona opet pitala:
Što tražiš??
Konačište za ovu noć… čuli bi odgovor..
Onda bi nas bakica pitala hoćemo li sirotog putnika pustiti u kuću da prenoći jer vani je snijeg i hladno.
Naravno da smo, a pogotovo djeca vikali; da, da, da.

Zatim bi ona otvorila vrata, a deda je noseći naramak slame naboden na vile ušao i pozdravio sa: Hvaljen Isus I Marija, na što bi svi odgovorili na vijeke hvaljen! Tada bi svi izmolili Očenaš i veselje bi krenulo.
Deda bi taj naramak slame odnio u sobu i prostro na pod, a onda bi i on i moj tata donosili još i još slame gotovo četrdeset i više centimetra debljine. Moje tete bi tu slamu prekrile sa gunjevima pa preko njih tkanice, pa stare ponjave, pa fine ponjave i konačno perinom. Te se noći peć nije gasila, a osim dede i bakice mi tete i djeca spavali smo na slami. Roditelji, bakica i deda su išli na polnoćku, a mi smo uživali u toplom. Nakon polnoćke, kada smo mi djeca već odspavali prvi san, roditelji su uglavnom išli doma i vratili se na Božićno jutro.
Za nas djecu Badnjak je bio poseban i iz još jednog razloga.

Tu večer su selom prolazili kriskindli. Mlade djevojke bi bile obučene u bijele haljine, na leđima su imale krila, oko glave vjenćiće. Pjevale bi ispred svakog prozora, zvonile zvoncima i darivale djecu. Dugo nisam znala od kuda njima svi ti darovi jer selo je imalo puno djece. A onda jednom, kada sam već bila školarka, vidjela sam kako bakica odlazi van i čeka ih na ulici prije naše kuće kako bi im dala dar kojega oni, koji trenutak kasni, daju meni kroz otvoreni prozor nakon što oni i mi svi s njima pjevamo.
I što je još bilo važno na Badnjak, ali nismo mi djeca sudjelovali. Deda i bakica bi zapalili tamjan na maloj metalnoj lopatici pa bi obilazili cijelo dvorište, životinje, štalu, svinjce blagoslivljajući, škropeći blagoslovljenom vodom i dimom tamjana.
Kako sam odrastala, deda i bakica bili sve stariji slama se više nije unosila u kuću, a i na polnoćku smo odlazili mama, sestra i ja pa se vraćali kući na dobru slavonsku hladetinu.
Danas još samo sjećanja žive na taj dio djetinjstva kao da je bilo jučer, a godinama više nema ni dede, ni bakice, mojih teta, roditelja, ali neka ostane zapisano za one koji iza nas dolaze.

04.12.2024.

Kaže moja kardiologica treba vjerovati bit će bolje. Vjerujem ja njoj, ali to bolje još se nije pojavilo.

* Bednjanska salata ... 340 kcal

minus40kg.blog.hr

20241203-214529

5 dag domaćeg dimljenog sira ... 130
10 dag kuhane leće ... 100
5 dag mladog luka ... 20
0,1 dl bučinog ulja ... 90
sol, papar, aceto balsamico, ...

- očisti, usitni, pomiješaj, začini

Užitak punoće okusa.

Nao Trinidad

stella.blog.hr

Ljerinom ljubaznošću, obilazimo brod Nao Trinidad, repliku
broda iz Magelanove prve, trogodišnje ekspedicije oko svijeta
kada je otkrio moreuz koji danas nosi njegovo ime.

Čega tu sve nema?

Pogled uvis

(nastavit će se)

uto

12/24

Kad sam bio mali dječak

luki2.blog.hr

Danas odličan "Čitam i kuham". Imali smo divnu knjigu, Ericha Kästnera, odnosno njegovu biografiju, ali u kojoj i sam naglašava da puno toga nije rekao...Napisao...Nije želio.

No, ipak jedna topla obiteljska priča, ali i suočavanje sa Drugim svjetskim ratom i progonom. Naime, Erichova obitelj je židovska....Sudbinu prihvaća bez velike drame, i trudi se, silno se trudi - preživjeti.

Variva od leće i kobasica koje je mali Erich kuhao majci kad je bila bolesna. Recept potpuno preuzet iz knjige "Kad sam bio mali dječak".

Tu su i fenomenalna kolači....

Sa grizom i pudingom.....

Slasno!

Za idući susret lektira je:

Spisateljica će ujedno biti i naša gošća.

A ovog ljubičanstvenog malog sam dobila od gospođe, koja dolazi na Klub. Za svaku članicu je napravila po jednog, samo u različitim bojama....Predivno! Zahvalna!

Ljubim!