~°.Rose Ocean.°~

četvrtak

prosinac

2025

Tren u kojem svijet utihne

Ponekad postoji trenutak u kojem sve utihne,
a ono što osjećamo postane jasnije nego ikad. Ovo je jedan takav trenutak.

Ti i ja, u tišini sna,
svijet nestaje, ostaje samo čar.
Ruke tvoje grle me nježno,
s tobom je svaki tren blag i dragocjen dar.

Ti i ja, pod mjesečevim sjajem,
srca šapću priče što tiho plešu.
U tvom pogledu svijet mi sja,
svaki trenutak s tobom nosi radost i mir u dušu.

Oznake: #tren u kojem svijet utihne

komentiraj (4) * ispiši * #

ponedjeljak

studeni

2025

Nedovršena slika

Umjetnik u tišini primakne kist,
onaj tren kad se boja zaustavi na rubu daha
i svijet se na trenutak umiri.

Na platnu se rađa nešto mekano,
linija koja zna svoj put
iako ga nitko ne imenuje.
Samo svjetlo i sjena
koje pronađu zajednički ritam.

Boje se prelijevaju kao misao
koja ne traži da bude izrečena,
a ipak nosi toplinu
koju samo jedno srce prepozna.

Sunce se u njima zadrži duže,
mjesec se smjesti u svoj tihi luk,
a zvijezde ostave sitne tragove
kao da pamte svaki pokret.

Kroz sve to riječi se pletu nenametljivo,
mekane poput daha što ostane u zraku
kada se ne želi reći,
ali se srcem govori.

Možda će netko vidjeti
samo lijepu sliku,
mir boja i tišinu platna —
no onaj tko poznaje moje boje
čuje više.

Neke se poruke nikada ne napišu glasno,
nego se ostave
kao trag kista
koji zna točno kome pripada.

Svijetu treba malo boje, milo moje.

Oznake: #nedovršena slika

komentiraj (4) * ispiši * #

utorak

studeni

2025

Ti moj si zalazak

Nekad samo želim sačuvati jedan trenutak u riječima.

Ponekad postoje trenuci
kada svijet zastane,
i ostane samo mir
koji se dogodi rijetko,
samo uz nekoga koga duša prepozna.

Ti moj si zalazak —
tiha vatra na rubu dana,
onaj tren kad nebo zadrhti
kao da zna da ga netko gleda
baš u pravo vrijeme.

U tvojim očima
gasne nepotrebna žurba,
i rodi se tišina
koja traje duže nego što bi smjela.
Ona tišina koju čovjek
ponese sa sobom.

Kad se sunce spusti
i posljednji zlatni tragovi
kliznu preko nečijih ruku,
osjeti se kako večer
dobije toplinu
koja ne pripada nikome slučajnom.

A kad se gleda,
boje neba skupe se u grudima
i dišu polako,
kao da čekaju poznati korak
na rubu misli.

Ti moj si zalazak —
mjesto gdje se nemiri utišaju
i ostane samo ona toplina
koja se vraća
i kad se ne zove.

U jednom glasu
čuje se posljednje svjetlo dana,
ono koje ostaje
čak i kad mrak preuzme sve ostalo.

I vjerujem —
ni jedno sunce ne odlazi,
dok ga nosi netko
tako duboko i tako tiho,
da se ne može imenovati,
ali se može prepoznati.

Oznake: #ti moj si zalazak

komentiraj (3) * ispiši * #

srijeda

studeni

2025

Kad svijet zašuti

Ponekad jutro miriše na početak,
i sve izgleda moguće.
Zrak postane mek, a koraci lagani
kao misao koja zna gdje ide.

Nema obećanja, nema riječi koje traže odgovor —
samo mir što se smješta između pogleda i daha.

Tad svijet zašuti,
i sve boje utihnu u tišinu svjetla.
Srce sluša kako vrijeme diše —
i zna: nije potrebno nigdje stići.

Na prozoru dan se naslanja na vjetar
i nosi sobom tragove svjetlosti.
U tom trenutku sve postaje blisko,
čak i ono što šuti daleko.

U tišini se rađa smisao,
nevidljiv, ali prisutan,
kao sjena svjetlosti što
dotakne lice i zadrhti.

Oznake: #Kad svijet zašuti

komentiraj (5) * ispiši * #

petak

studeni

2025

Noć i Cvijet

Ponekad noć i miris cvijeta otkrivaju ono što riječi ne mogu.

U tišini noći, svjetla trepere,
mjesečina pleše po vodi što šumi.
Zvijezde pjevaju pjesmu bez riječi,
i svaka je misao put do doma.

Cvijet u tami otvara se polako,
mirisom šapće tajne koje znamo samo mi.
Dok grad spava, srce ne miruje,
i svaki korak vodi te natrag k meni.

Šapat vjetra nosi tvoje ime,
među sjenama igramo igru što samo mi razumijemo.
Svaka kap kiše sja kao tajni znak,
i sve staze svijeta vode te meni.

U tišini jutra, dok svijet još sanja,
tvoje ime svijetli u svakom zraku sunca.
I kamo god da kreneš, gdje god da si,
moj glas te prati, šapće: “Ovdje sam ja.”

Oznake: #noć i cvijet

komentiraj (6) * ispiši * #

utorak

studeni

2025

Tišina između zvijezda

U tami se kriju koraci što ne ostavljaju trag,
tiho plešući po rubu misli.
Neke riječi ne trebaju zvuk,
nek’ ostanu u zraku,
kao dah svjetlosti što svijetli samo nama.

Tragovi naših sjena susreću se
u trenucima kad svijet spava,
i nitko ne zna
koliko daleko može stići jedan pogled,
ili koliko daleko jedna misao može nositi toplinu.

Svaka tišina je razgovor,
svaka sjena je zagrljaj,
i sve što se čini skrivenim,
najljepše je upravo jer pripada nama.

Oznake: #tišina između zvijezda, poezija

komentiraj (4) * ispiši * #

nedjelja

studeni

2025

U valovima tvoje prisutnosti

Kad misao dotakne horizont,
rađa se val,
i šapuče ono što riječi ne mogu.
U plavetnilu tvoj pogled se ogleda,
svaka zraka nježno spaja obale
našeg svijeta.

Valovi šapuću moje misli,
jedan šapat nosi tebe.
U tišini tražim tvoj osmijeh,
a u svakom valu pronalazim sreću.
Pored tebe, ništa zaboraviti neću—
jer u tvom valu želim zauvijek ostati.

Ljepota je u pogledu,
a ono što pruža i prostire
to osjeti se, o moje more,
kad se dodirnu sjaj sunca i ta plava,
svaki val nosi dah tvoje prisutnosti,
bez zaborava. Tu tišina spava.
U toj igri svjetla i plavetnila
srce moje tiho prepoznaje tvoje ruke,
a ti, moja školjka biserna,
čuvaš tajne koje valovi šaptom donose.

U niti kapi što se nježno spoje plave,
duge kose i trag dubine tvoje,
osjeća se to more, što nježno mi šapuće
i prilazi u toj čari srca
koja plovi u morskoj oazi.

Oznake: #u valovima tvoje prisutnosti

komentiraj (3) * ispiši * #

četvrtak

listopad

2025

Sjene srca

Ponekad srca razgovaraju bez riječi. Ovo je jedan od tih trenutaka.

U skrivenom kutku dana,
nekakva misao pleše kroz tišinu,
bez riječi, bez dodira –
a ipak, osjetim te više nego ikad.

Kad vjetar prođe kroz lišće,
znam da si tu,
ne u oku svijeta,
nego u sjenama mog srca.

I dok svi gledaju prema van,
moje srce šuti,
ali ti osjećaš svaki njegov ritam,
kao da zna stazom kojom hodimo zajedno,
nevidljivo, ali potpuno.

To je miris jeseni, lišće
te spominje u noti boja,
a pjesma bez riječi ostavlja
tragove stazama za prijeći.

Ona bezimena koja ti
dođe u danu i do sna,
ostaju ljepote
na horizontu beskraja.

Kad noć obavije grad svjetlom zvijezda,
tvoje ime šapće kroz moje misli,
nevidljivo, ali blistavo,
kao sjena koja pleše u tišini.

U tišini srca, gdje svijet ne gleda,
tvoje ruke pronalaze moje snove,
i svaki dah postaje staza
kojom hodimo zajedno,
a da to nitko ne zna.

Miris kiše na tlu podsjeća me na tebe,
svaka kap skriva našu priču,
i lišće pod nogama pjeva
o svemu što je skriveno, a vječno.

U sjeni srca, bezimeno, onaj ti
negdje u proljeće, a u ljeti nježno,
tamo gdje plove tišina i snovi –
i nestaje, kao da je uvijek bio.

Tu se uvijek krio,
a negdje još,
među javom i snom,
ostaje sjena srca.

Onaj ti po mom.

Oznake: #sjene srca, poezija

komentiraj (3) * ispiši * #

utorak

listopad

2025

Tamo gdje more diše

U ljepoti mora toliko toga ima —
samo ako zaviriš, može te iznenaditi ta dubina.
Toliko sjaja, izvana i iznutra,
nježna balada poput pjesme jutra.
More u srcu, uvijek.

Ispod površine

More šapće tajne,
valovi donose priče
što ih samo mi razumijemo.

U njegovom plavetnilu miruje dah ljeta,
a u svakom zrnu pijeska
odsjaj je nečeg poznatog.

Šapat vjetra nosi trenutke
što tiho stanuju u srcu,
dok svjetlost igra po valovima
i čuva sve što smo šutke dijelili.

U svakom valu što se lomi na obali
osjeti se dah prošlih ljeta,
i mir što se širi tiho,
kao sunce što dodiruje more na rastanku dana.

Svaki šum mora čuva tajnu
koju zna samo srce što sluša,
dok svjetlost po vodi šapće:
„Sjećanje traje.“

Ispod površine,
sve još diše.

U svakom šumu, u svakom sjaju,
ostaje.
Ono što more zapiše.

Oznake: #tamo gdje more diše

komentiraj (4) * ispiši * #

nedjelja

listopad

2025

Trenutak diše tiho

Za svjetlost koja se ne vidi, ali grije.

Večeras dijelim tišinu koja grije —
onu koja se ne čuje,
ali ostaje u dahu,
u pogledu,
u svjetlosti što ne nestaje.

Ti si svjetlost

Svjetlost što grije,
kroz prozor tiho ulazi,
zrakama sunca
nježno mi prilazi,
i dani postaju proljetni
kad si tu.

Zima nestaje u tvom dahu,
dodir tvoj ispunjava prostor,
a tišina postaje glas
koji šapuće samo za nas.

Svaki dah nosi tvoj trag,
svaka sjenka blista sjećanjem,
a srce se smiruje
u ritmu tvojih koraka.

Kad noć obavije sve,
tvoje svjetlo ostaje u meni —
tiho, postojano,
kao sunce što nikad ne zalazi.

Tvoje zrake plešu po zidovima,
miluješ sjećanja i snove,
i svaki tren postaje meka pjesma
koju samo ti i ja čujemo.

U toplini što ostaje,
dani i noći šapuću tiho,
i svaki trenutak govori:
ostani tu — tamo gdje šutnja diše nas.

I dok tišina diše, svjetlost kuca — negdje između nas.