24
srijeda
prosinac
2025
Badnja večer u tišini
Badnjak mi dođe tiho, gotovo neprimjetno, kao blagi dodir koji ne traži pažnju. U toj večeri sve se smiri – i kuća i misli i srce. Mirisi jednostavne hrane, borove grančice i svjetlost lampica vraćaju me onome što je stvarno važno.
Bog tada ne govori glasno. Dolazi nježno. Kao Dijete koje ništa ne traži, a sve daje. U toj krhkosti učim da ljubav ne mora biti savršena da bi bila stvarna. Dovoljno je da je iskrena. Da oprostim, da zagrlim, da budem tu.
Božić me podsjeti da ne moram imati sve odgovore. Da je dovoljno usporiti i pustiti mir da me pronađe. Svjetla koja palimo nisu samo ukras – ona su tiho obećanje da i mi možemo biti svjetlo jedni drugima.
Jer Bog je ljubav. Ljubav koja smiruje oluje i utišava bure. Ljubav koja dolazi poput kiše da nas osvježi i poput sunca da nikome u srcu ne bude hladno.
U ovoj svetoj noći puštam tišinu da govori, a srce da pjeva. Puštam Boga da djeluje. I vjerujem da Božić uvijek dolazi isto – u miru, u ljubavi, u radosti.
Sretan i blagoslovljen Božić svima, neka se rodi u našim srcima!
komentiraj (5) * ispiši * #
13
subota
prosinac
2025
Sveta Lucija – svjetlost koja korača kroz tamu
Sveta Lucija dolazi tiho, gotovo nečujno,
kao da se boji probuditi uspavani prosinac.
Koraci su joj od svjetlosti, od one najmekše vrste svjetla
koje ne zasljepljuje, nego grli i smiruje.
U rukama nosi plamen što ne peče, već obasjava put —
onaj unutarnji, skriveni, koji često zaboravimo pratiti
u žurbi svakodnevice.
To je svjetlo koje se ne gasi ni kad se noć najdublje spusti,
svjetlo koje šapće:
„Ovdje sam. Samo pogledaj.“
Lucija je čuvarica vida,
ne samo naših očiju, nego i pogleda na svijet.
Podsjeća nas da vidjeti znači primijetiti dobro,
prepoznati ljepotu u sitnicama
i pronaći toplinu u drugom čovjeku
— ali i u nama samima.
Na njezin dan budimo pšenicu,
malo zeleno obećanje usred hladnog prosinca.
Gledamo kako niče, tiho i uporno,
kao simbol da život uvijek pronalazi put,
pa i onda kada se čini da sve miruje.
U njezinoj blagosti ima nešto starinsko,
nešto što nas vraća korijenima,
u vremena kada je svjetlost bila dar,
a ne svakodnevna sigurnost.
Zato Sv. Lucija nije samo ime u kalendaru,
već prosinačka poruka ispisana svjetlom:
da i najmanja iskra,
ako je nosimo u srcu,
može postati dovoljno snažna
da nas provede kroz najdužu noć.
I to svjetlo može
doći na razne načine,
zato otvorite srce
da ga prepoznate —
u toploj riječi,
u tišini koja liječi,
u pogledu koji razumije
i u nadi koja ne odustaje.
Jer svjetlost ne traži savršenstvo,
samo malo prostora da zasja.
A kad joj dopustimo,
ona nas pronađe
točno tamo gdje smo
i povede dalje,
korak po korak,
prema miru.
Oznake: religija, duhovnost, sv Lucija, svjetlost, prosinac, tradicija
komentiraj (10) * ispiši * #
12
petak
prosinac
2025
Nevidljivo svjetlo
Na rubu dana, dok se boje stapaju,
nešto tiho svijetli među sjenama i dahom.
Ne traži ime, ni oblik, ni znak,
samo osjeti toplinu koja tiho grije i ostaje.
U svakom smijehu, u svakom šaptu vjetra
ostaje mjesto gdje se svjetlost skriva,
gdje srca razumiju ono što riječi ne mogu dotaknuti.
I kad pogled skrene dalje,
ostaje nevidljivo svjetlo
koje zna samo tko ga traži.
Oznake: #nevidljivo svjetlo
komentiraj (5) * ispiši * #
04
četvrtak
prosinac
2025
Tren u kojem svijet utihne
Ponekad postoji trenutak u kojem sve utihne,
a ono što osjećamo postane jasnije nego ikad. Ovo je jedan takav trenutak.
Ti i ja, u tišini sna,
svijet nestaje, ostaje samo čar.
Ruke tvoje grle me nježno,
s tobom je svaki tren blag i dragocjen dar.
Ti i ja, pod mjesečevim sjajem,
srca šapću priče što tiho plešu.
U tvom pogledu svijet mi sja,
svaki trenutak s tobom nosi radost i mir u dušu.
Oznake: #tren u kojem svijet utihne
komentiraj (4) * ispiši * #
24
ponedjeljak
studeni
2025
Nedovršena slika
Umjetnik u tišini primakne kist,
onaj tren kad se boja zaustavi na rubu daha
i svijet se na trenutak umiri.
Na platnu se rađa nešto mekano,
linija koja zna svoj put
iako ga nitko ne imenuje.
Samo svjetlo i sjena
koje pronađu zajednički ritam.
Boje se prelijevaju kao misao
koja ne traži da bude izrečena,
a ipak nosi toplinu
koju samo jedno srce prepozna.
Sunce se u njima zadrži duže,
mjesec se smjesti u svoj tihi luk,
a zvijezde ostave sitne tragove
kao da pamte svaki pokret.
Kroz sve to riječi se pletu nenametljivo,
mekane poput daha što ostane u zraku
kada se ne želi reći,
ali se srcem govori.
Možda će netko vidjeti
samo lijepu sliku,
mir boja i tišinu platna —
no onaj tko poznaje moje boje
čuje više.
Neke se poruke nikada ne napišu glasno,
nego se ostave
kao trag kista
koji zna točno kome pripada.
Svijetu treba malo boje, milo moje.
Oznake: #nedovršena slika
komentiraj (4) * ispiši * #
18
utorak
studeni
2025
Ti moj si zalazak
Nekad samo želim sačuvati jedan trenutak u riječima.
Ponekad postoje trenuci
kada svijet zastane,
i ostane samo mir
koji se dogodi rijetko,
samo uz nekoga koga duša prepozna.
Ti moj si zalazak —
tiha vatra na rubu dana,
onaj tren kad nebo zadrhti
kao da zna da ga netko gleda
baš u pravo vrijeme.
U tvojim očima
gasne nepotrebna žurba,
i rodi se tišina
koja traje duže nego što bi smjela.
Ona tišina koju čovjek
ponese sa sobom.
Kad se sunce spusti
i posljednji zlatni tragovi
kliznu preko nečijih ruku,
osjeti se kako večer
dobije toplinu
koja ne pripada nikome slučajnom.
A kad se gleda,
boje neba skupe se u grudima
i dišu polako,
kao da čekaju poznati korak
na rubu misli.
Ti moj si zalazak —
mjesto gdje se nemiri utišaju
i ostane samo ona toplina
koja se vraća
i kad se ne zove.
U jednom glasu
čuje se posljednje svjetlo dana,
ono koje ostaje
čak i kad mrak preuzme sve ostalo.
I vjerujem —
ni jedno sunce ne odlazi,
dok ga nosi netko
tako duboko i tako tiho,
da se ne može imenovati,
ali se može prepoznati.
.png)
Oznake: #ti moj si zalazak
komentiraj (3) * ispiši * #
12
srijeda
studeni
2025
Kad svijet zašuti
Ponekad jutro miriše na početak,
i sve izgleda moguće.
Zrak postane mek, a koraci lagani
kao misao koja zna gdje ide.
Nema obećanja, nema riječi koje traže odgovor —
samo mir što se smješta između pogleda i daha.
Tad svijet zašuti,
i sve boje utihnu u tišinu svjetla.
Srce sluša kako vrijeme diše —
i zna: nije potrebno nigdje stići.
Na prozoru dan se naslanja na vjetar
i nosi sobom tragove svjetlosti.
U tom trenutku sve postaje blisko,
čak i ono što šuti daleko.
U tišini se rađa smisao,
nevidljiv, ali prisutan,
kao sjena svjetlosti što
dotakne lice i zadrhti.
Oznake: #Kad svijet zašuti
komentiraj (5) * ispiši * #
07
petak
studeni
2025
Noć i Cvijet
Ponekad noć i miris cvijeta otkrivaju ono što riječi ne mogu.
U tišini noći, svjetla trepere,
mjesečina pleše po vodi što šumi.
Zvijezde pjevaju pjesmu bez riječi,
i svaka je misao put do doma.
Cvijet u tami otvara se polako,
mirisom šapće tajne koje znamo samo mi.
Dok grad spava, srce ne miruje,
i svaki korak vodi te natrag k meni.
Šapat vjetra nosi tvoje ime,
među sjenama igramo igru što samo mi razumijemo.
Svaka kap kiše sja kao tajni znak,
i sve staze svijeta vode te meni.
U tišini jutra, dok svijet još sanja,
tvoje ime svijetli u svakom zraku sunca.
I kamo god da kreneš, gdje god da si,
moj glas te prati, šapće: “Ovdje sam ja.”
Oznake: #noć i cvijet
komentiraj (6) * ispiši * #
04
utorak
studeni
2025
Tišina između zvijezda
U tami se kriju koraci što ne ostavljaju trag,
tiho plešući po rubu misli.
Neke riječi ne trebaju zvuk,
nek’ ostanu u zraku,
kao dah svjetlosti što svijetli samo nama.
Tragovi naših sjena susreću se
u trenucima kad svijet spava,
i nitko ne zna
koliko daleko može stići jedan pogled,
ili koliko daleko jedna misao može nositi toplinu.
Svaka tišina je razgovor,
svaka sjena je zagrljaj,
i sve što se čini skrivenim,
najljepše je upravo jer pripada nama.
Oznake: #tišina između zvijezda, poezija
komentiraj (4) * ispiši * #
02
nedjelja
studeni
2025
U valovima tvoje prisutnosti
Kad misao dotakne horizont,
rađa se val,
i šapuče ono što riječi ne mogu.
U plavetnilu tvoj pogled se ogleda,
svaka zraka nježno spaja obale
našeg svijeta.
Valovi šapuću moje misli,
jedan šapat nosi tebe.
U tišini tražim tvoj osmijeh,
a u svakom valu pronalazim sreću.
Pored tebe, ništa zaboraviti neću—
jer u tvom valu želim zauvijek ostati.
Ljepota je u pogledu,
a ono što pruža i prostire
to osjeti se, o moje more,
kad se dodirnu sjaj sunca i ta plava,
svaki val nosi dah tvoje prisutnosti,
bez zaborava. Tu tišina spava.
U toj igri svjetla i plavetnila
srce moje tiho prepoznaje tvoje ruke,
a ti, moja školjka biserna,
čuvaš tajne koje valovi šaptom donose.
U niti kapi što se nježno spoje plave,
duge kose i trag dubine tvoje,
osjeća se to more, što nježno mi šapuće
i prilazi u toj čari srca
koja plovi u morskoj oazi.
Oznake: #u valovima tvoje prisutnosti
komentiraj (3) * ispiši * #
Ako ti neka misao ostane visjeti u zraku nakon čitanja, slobodno mi je pošalji. Volim razgovore koji dolaze iz srca riječi.