U prežderanom popodnevu
na satenskom nadstolnjaku
namještam čaše pune
porculanskog vina.
Tog listopadnog jutra
jesenje lutke
otvoriše vrata kazališta,
a rezanci kiše
kliznu niz vitrinu suza.
U očima poodmakla čekanja,
silueta djevojke
okrajkom mladosti pokrivenog lica
odriče odsustvo sunca.
Da opet,
ptice odlaze na drugi dio neba
puže školjka puža vinogradara
dok magla drvorede pase,
i vjetar more pije.
Ta uzaludnost je uzak prolaz
među liticama šezdeset listopada,
tjesnac,u kojem su spuštena jedra,
rite ogoljelih misli
što stružu jarbol u dokolicama.
Ja opet šaljem pisma
s grančicama maslina
ostavljam tragove misli
na vlažnim mahovinama.
U očima kremen,
inje kovina
traženja, sjećanja,
ispirem istine najsitnijeg pijeska.
I grizem rujanske jabuke,
brinem za tebe...
Nekoliko dana sam se pitala
jesam li doista otišla
ili još hodam rubom zauzetih ulica?
Kad ono...zar?
Čekala sam ove godine
da zubima zagrizem
lice mrzlog prosinca...
WZ©
| < | listopad, 2024 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Tišinom što šuti,
ti budi tišina...