Meša Selimović sa veliko M !


Meša Selimović bijaše Bosancem, piscem porijeklom hercegovačkim ali se ta familija selila tijekom vremena pa je ima svukuda. Navodno da ovaj moj Selimović o kojem ja govorim bijaše Tuzlak. Kraj Tuzle I oko nje za posljednjega rata bijaše jako teško I opasno kada četnicke horde navališe ali se Tuzla uspiješno odbrani jer mnogi napredni I valjani ljudi organiziraše neprobojnu odbranu. Dakle, kako već najavih, cijela ta familija Selimovića bila je progresivna familija Bosanaca uglavnom pučkih urbanih pogleda na svijet I po tome se ona razlikovala od ostalih bosanskih porodica sa kojima nije bio takav slučaj. Da je ovaj fakat bio od velika značenja za samu sudbinu njenu kao I za Mešu dovoljno pokazuje položaj I mjesto njeno u ukupnosti bosanskih prilika nakon Drugog svjetskog rata. Prethodno svi su se iz te familije manje više orijentirali socijalistički pa su onda kao takvi I bili u sastavu naše partizanske armije koja je djelovala široko u dubinama bosanskoga prostora. Ali se dogodi da partizani ubiju njegova brata! I ta činjenica bijaše kardinalnim mjestom potpunoga preokreta Meše od socijaliste prema jednom takoreći kontemplativnome filozofu Bosne. Tako da njegov angažman u politici Bosne u posljeratnome razdoblju pa onda ukupni njegov politički profil kojeg je on oblikovao tijekom vremena izgrađujući se u bosanskoj partiji kako bi upravo literatura zadobila tu snagu potpuna ovladavanja istinom toga prostora I istinom njegove vlastite porodice, dakle, svi su ti faktori bili od presudna uticaja da Meša postane najveći pisac Bosne. Ali je život kasnije kako je I sam Meša jednom zgodom rekao “krenuo dalje” pa su se nadavali drugačiji problemi a onda sa time I drugačije solucije koje je nosilo novo vrijeme. Ali je ostao u Meše I dalje jedan biljeg, biljeg da su mu partizani ubili brata! A iz tijeh onda pitanja nastade jedan roman koji se zove Derviš I smrt jer Meša zapisa zapravo taj biljeg koji ga je mučio I on kaže na samom početku toga romana da ce u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u njemu pa se više neće gubiti u kovitlacima magle. Dakle “neće se gubiti” nego će cijeloj Bosni biti objavljeno. Tako je Meša onda vidio sebe kako postaje kako se stvara, on koji je baš to čudo koje on zapravo ne poznaje jer nije bio ono što je sada. Ranije je bio jedno a sada kada svi zaboraviše I kada se mirno spava on kao I svaki pravi sufija kao I svaki pravi derviš pjeva kako je noć osvijetljena veličanstvom Alahova lica I dok tama noći obasijava druge ljude I dok su ostali umotani u smolu noćne tame on doživljava blistavo Svijetlo dana. I ta je knjiga njegova nastala po noći kada je njegova Darka manje više spavala pa prema tome teško bi se za Selimovića moglo reći da je Srbin iako su neki pomislili da stoga što je njegova žena Srpkinja da je tobože I on. Istina jeste da se on izjasnio Srbinom nekoje zgode ali to kako ja kažem I tumačim jeste duga prica po svemu sudeći. Isto tako je apsurdno da je jedna četnicka brigada u najnovijem ratu nosila njegovo ime. Da čovjek pukne od smijeha! A kakav bijaše Mešin svijet, svijet njegove kontempacije I osjećaja baš sada kada on više nije ono što je bio nego je drugačiji. Pa svijet Mešin zapravo bijaše nesigurnim I sve se ljuljalo sa tijem svijetom I čitav se svijet ljuljao sa Mešom jer je I on bez reda ako je nered u njemu I opet I ono što se dešava I ono što je bilo iz istog je razloga. Jer Alah učini jednu odredbu “Ne remeti red na Zemlji” I nastoj da time što ti je Alah dao da stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio u ovom svijetu I čini drugima dobro kao što je Alah tebi dobro učinio I ne čini nered po zemlji jer Alah ne voli one koji nered čine. Iz istog je razloga jer su mu ubili brata! Ako hoću I ako moram sebe da poštujem jer bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek onda je zlo ako ne poslušamo savjest kada se ona javi. Jer se desilo nesto ružno u narodima kao što se događa I među ljubavnicima ali ja nisam siguran da sam potpuno čist. Da li sam čist? Slab je onaj koji traži a slabo je I ono što se od njega traži. Da li sam dovoljno jak? Da li me istina učini dovoljno jakim ili je sve naprosto neka zabluda pa sam onda biće nesretno I okaljane duše svoje ? I neka mi se ruke sasuše I neka mi usta onijeme I neka mi duša ostane pusta ali ja moram učiniti što čovjek mora učiniti. A Alah neka odluči! Jer su mi ubili brata! Trebalo bi zapravo drugačije raditi, ubijati prošlost kaže Meša sa svakim danom što se ugasi, izbrisati je da ne boli. Lakše bi se onda podnosio dan što traje. A ovako se miješaju utvare I život. Biježite zle sjene od mene! Da li moja žalost za mojim bratom pripada samo meni ili jošte netko nasljeduje tu bol? Moja žalost pripada samo meni. Tebi vjera tvoja meni vjera moja otprilike. A što se sudbine tiče kod mene je pitanje kao I kod drugih: da li strijele sudbe proklete učiniše to da je meni samo spavati I sanjati ili mi je pak nožićem učiniti kraj. Jer to I jest Mešino pitanje samo što je kod njega na djelu jedna duboka vjera u Boga Svemogućega. Veliki naš Bože ne kazni nas ako zaboravimo ili pogriješimo, ne zaduži nas teretom preteškim za nas, Oprosti nam Bože I smiluj se na nas I osnaži nas. To su Mešine molitve kao jedan njegov unutrašnji glas, kao jedan njegov demon koji ga je svagda upučivao na to što treba zapravo da radi. I to sada kada je drugačiji nego što je bio jer su mu ubili brata. I ovo ubojstvo I ovaj zločin koji je bio obiteljskom tragedijom tim više što je I sam Meša bio partizan kao što je I taj njegov brat bio partizan dakle na njihovoj strani postavio je Meši I neka daljna pitanja o Bosni I kako se Bosnom vlada I kako se Bosnom vladalo I što je to sudbina, usud Bosne. I on kaže za Bosnu da je to jedna zemlja koja je svagda bila na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. To je razlog dakako što je Bosna siromašna jer je očito da je djevka siromašna. Meša piše: “Stoljećima mi se tražimo I prepoznajemo, uskoro nečemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto I hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome I onima čiji smo rod I onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Sila nam je dosadila I od nevolje smo stvorili vrlinu; postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?” Zato Meša I kaže sljedstveno ovom pitanju da je svagda riječ o “debelom dubrovackom trgovcu”. ŠEVKIJA GDJE SI? GDJE SI HARUNE? GDJE STE SVA BRAĆO IZGUBLJENA I POBIJENA? Nigdje Meša ne kaže za Bosnu “tamni vilajet” . On za Bosnu kaže “najtužniji vilajet”. Dunque, ima da se Bosna napokon na noge stavi I osovi kako I dolikuje državi u kojoj vlada zakon I red, istina I mudrost. A Meša samo dadne jednu priču o bosanskijem ljudima koje I njegovo SVIJETLO obasja , svijetlo koje je od svijeta I koje sve prožima I tvori, koje sve obasjava I sve usčuvava jer bi inače sve počivalo u tmini samo sebi ništetno a nam nepoznato.

Zlatan Gavrilović Kovač