MOJA PENZIJA
MOJA PENZIJA
Pa htio sam reći par riječi oko moje penzije budući je bilo I onih koji nisu vjerovali da ja u Hrvatskoj imam 20 godina staža. Jer zašto bi jedna takva bijeda raspolagala sa penzijom za koju nije posve jasno da li je zaslužena. Pored toga da ja naprosto nisam htio hrvatsku penziju jer nisam htio ništa od tih ljudi koji su me oštetili za 10 godina staža kako je bilo upisano u mojoj radnoj knjižici koja se sada nalazi u australijskom Centrelinku. A budući me je Hrvatska vlada prvo oštetila za penziju pa onda I izbacila iz Države jer nisam bio dovoljno dobar Hrvat I iz ratnih razloga, razaranja, mržnje potaknute prirodom međunacionalnih odnosa, zbog gladi I neimaštine to sam ja iz svih ovih razloga odlučio da zaboravim na tu penziju. Ali me podjetio australijski Centrelink koji mi
je rekao “Ako ne uzmete I zatražite hrvatsku penziju nećete dobiti niti ovu našu” . Tako sam u neku ruku bio prisiljen zatražiti hrvatsku penziju pa sam ja prije 10 godina riješio tu penziju I na koncu potvrdio da u Hrvatskoj imam 20 godina staža. I Iz priloženoga dokumenta rješenja moje penzije vidi se da je sveukupni staž 18 godina 10 mjeseci I 13 dana I da je pridodani staž skoro 10 godina ili točnije 8 godina 11 mjeseci 26 dana, a da je cijeli proces trajao ni manje ni više nego 5 godina: ja sam dobio skoro 20 tisuća dolara zaostataka koje sam sve rasprčkao. Prvo sam penziju I te novce davao Dragici Nadeždi Milošević koja je jako stradala u Splitu za vrijeme rata ali je njena majka mislila da je to malo nerealno jer I ja imam svoju obitelj pored toga da se Dragica bojala da ne izgubi svoju vlasitu, tako je to propalo. Onda sam ja to sve poklonio jedan dio sestri, mome djetetu Ezri, mojoj bivšoj ženi I ja sam nešto kupio za sebe, a novce penzije sam trošio na objavljivanje knjiga I na donacije raznim ljudima. Sve dotle dok se ljudi nisu stali smijati kolika sam budala I naivan čovjek koji troši novce na takav luksuz. Tim sam povodom pisao svome advokatu Vasku Vukoje koji mi je večeras napisao slijedeće: “Ti si predobar i prehuman covjek Zlatane. Radio si stvari koje vise ne postoje Želio bih da to nikad vise ne uradis, ti zaslužujes dobar život. Prica ti je nevjerovatma! Želim ti mirnu i spokojnu noc!” I ja se slažem sa Vaskom da taj apstraktni humanizam više nigdje ne postoji ali da ja nakon svega mogu mirno I spokojno usnuti što nije slučaj sa mnogima od nas.
Zlatan Gavrilović Kovač
RELIGIJA I SOCIJALIZAM na primjeru Draže Mihailovića
dr Zlatan Gavrilović Kovač
RELIGIJA I PROBLEM NACIONALNOGA POMIRENJA
U ovom prilogu povijesničara Milivoja Bešlina nedostaje možda jedan jako važan moment a to je odnos prema religijskom fenomenu, antifašističkom pokretu i pravoslavlju jer se meni čini da ti pogledi nisu fundamentalno različiti nego da jedno drugome korespondira. Ja sam pisao o tome ranije u svojoj knjizi Ključevi dvorca posebno u onome dijelu koji se odnosi na Branka Ćopića pa ja sada poštovanom čitateljstvu dostavljam taj tekst kako bi se osvjedočilo da između vjere i antifašizma nema nikakve bitne razlike
BRANKO ĆOPIĆ - OBRAČUN SA BOGOM
Zlatan Gavrilović Kovač
Branko Ćopić je partizanski pisac I pisac za djecu. Jedan je od rijetkih heroja posljednjega rata koji je tragično okončao svoj život bacivši sa mosta Bratstva I Jedinstva u Beogradu vjerojatno potaknut Istinom o karakteru nadolazeće naše ratne katastrofe I slomom socijalističkoga poretka koji je za mnoge značio slom I kraj socijalističkih iluzija o sretnijoj I pravednijoj budućnosti čovječanstva. Pisao je pretežito za djecu I ima mnogo njegovih radova koji obrađuju ratnu tematiku iz Drugoga svjetskoga rata I jugoslavenskoga narodnoga pokreta za oslobođenje otađbine od stranoga zavojevača. Ali je specifičan po tome što se značajno razlikuje od mnogih jugoslavenskih ratnih pisaca I to po širini interesa I dubini sagledavanja socijalne problematike. Za njegovu literaturu možemo reči da je realistička jer iznosi životne istine o svijetu I usudu ljudi tijekom dramatskih prekternica u socijalnom I političkom životu jugoslavenske zajednice koje slijede ratne događaje kod nas I posljertanu izgradnju do sloma socijalizma 90 tih godina prošloga stoljeća. Za vrijeme rata je bio ratni dopisnik a nakon rata je djelovao kao pisac, član SANU I Akademije BiH.
Pa on se razlikuje na primjer od Koče Popovića I to značajno iako je riječ o piscima koji djeluju na istom prostoru u isto vrijeme sa istom ili sličnom tematikom a koja se odnosi na događaje iz naše socijalističke revolucije. Kod Popovića na primjer transcedentalna ideja nije došla do izraza I realiteta, štoviše on je smatrao da se filozofija treba osloboditi toga suvišnoga transcedentalnoga balasta pa je ideja Boga uglavnom sagledavana iz psihoanalitičke perspektive kao opsesivna ideja koja dokazuje neurotički karakter čoveka pojedinca ili je pak doživljavana u smislu Adlerovih razmatranja u okviru vojne psihijatrije kao rezultat napora pojedinca koji paranoično reagira na stvarnost svijeta. To su one ‘’objave’’ koje je Descartes imao nad Ulom za vrijeme francuskih pohoda koje su rezultirale njegovom idejom o mathesis universalis. Odatle toliko Popovićevo razmatranje paranoje I paranoidnih reakcija ali je ono ostalo uglavnom na tradicionalnoj, staroj psihijatriji ( posebno kod Adlera )koja je paranoično strukturirane osobe sa nepravom
Označila osobama latentne homoseksualnosti pored otkrivanja takozvanoga ‘’svjetskoga plana’’ koji nije ništa drugo nego dokaz Boga.Neka su vojna psihijatrijska istraživanja baš u to vrijeme u Francuskoj I Njemačkoj pokazivala da u sastavu armije I visokoga zapovjednoga kadra nema više od 2% homoseksualizma mada je na primjer danas ta situacija daleko drugačija pa se dozvoljavaju I istospolni brakovi. Kod Kellyja ta je paranoidna struktura osobnosti shvaćena u smislu da je racionalno dohvaćanje svijeta ‘’preširoko’’ I zapravo posljedica životnih nedaća u kojima se ljudi nalaze, više izraz stvarne ljudske bijede nego što je riječ o nekoj specifično oblikovanoj duševnoj bolesti. Jer sve one imaju svoj socijalni korelat. Znači pitanja transcedencije nisu kod Popovića postavljena u smislu filozofskoga zahtjeva za obuhvatnijim razumijevanjem svijeta ili pak prirodnom potrebom ljudi jer se ta ideja Boga pojavljuje kao apriorna sila našega zakonodavstva, kao zakonodavstvo umskih I ograničenih bića kao što su ljudi , kao naša fundamentalna struktura mišljenja koja postupa prema svrhama a svrha nije samo upravljenost čovjeka prema nekome cilju, prema nekome zadatku nego je, ako slijedimo Aristotela iz njegove Fizike, ‘’ ono što je za čovjeka najbolje’’. A najbolje je postupati prema načelima Najvišeg Dobra. Znači umjetnost I stvaranje se ne bi razvijalo s druge strane ćudorednosti koju je Popović proglasio ‘’izopačenim moralom’’ nego je primjerenost volje najvišem dobru dakle da ČOVJEŠTVO u našoj osobi nama samima mora bit SVETO. To Koči Popoviću, međutim nikada nije bilo jasno. Sasvim drugačije stanje zatičemo kod Ćopića jer je tu transcedentalna ideja trajno osigurana u jednom političkom djelovanju koje računa na moralno zakonodavstvo čovjeka . I čitav ratni opus Ćopića dokazuje tu istinu da je nužno postupati ljudski čak I u tim ekstremnim situacijama kada se iskušava cjelina našega bića I da zakonodavstvo uma ima primat nad zakonodavstvom sile. Da bih ilustrirao na najbolji način ove navode ja poštovanom čitateljstvu predstavljam otprilike dvije stranice Ćopićeve knjige Doživljaji Nikoletine Bursaća koje se nalaze na samom početku te knjige u odjeljku pod imenom Obračun sa Bogom:
,Nikoletina se opet mrsti, cuti, nesto zvace, zatim
se usturuje na stolici i prokašljava se. Oprezna mati
diže glavu od ognjista i ocekuje sta ce momak reci.
-
Majko, -
svečano zapocinje Nikoletina i
udara dlanom po stolu - odsada da znas: nema boga!
Starica se zaprepašteno ispravlja s masicama u
ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
-
Ma sta ti to rece?
-
Nema boga, jesi li čula?
-
Pa otkud to, moj sinko? Sta ti bi?
-
Od veceras, da znas ...
Stara se krsti i uzdise:
-
Ma od koga si to cuo, jadna ti sam?
-
Cuo sam u ceti, od komesara. Kazo nam ne-
kidan.
Starica nijece glavom i cokce jezikom kao nad
nekom golemom nevoljom.
-
Pa ko ce nam onda dati dragu kisu kad boga
nema?
- Nece niko. Sta ce nam kisa? - nabusito odgo-
vara momcina. -
Kad se oslobodimo, njive će se
orati karakterom. Nece kise ni trebati.
-
Sta ti je sad opet karakter, pobogu dijete?
-
Karakter ... to ti je - tako kao napriliku jed-
na masina koja ide sama od sebe i ore brda i doline.
-
E, moj sinko, moj sinko! -
vajka se starica
i obraća se Italijanu.
-
Cu Ii ti ovo, dij ete?
-
Dobro, dobro! -
pomalo uplasen, smireno
potvrduje ltalijan Opažajuci da Se tu nesto važno
raspravlja.
Nikoletina se prokasljava kao da isprobava svoje
govorno oruzje i prelazi u napad:
Kakav bog! Gdje si ti vidjela boga, kad tako
u nj vj eruj es?
- A gdje si ti vidio taj tvoj karakter, kad vec
njime ores brda i doline?
-
Prico nam komesar. Pedeset je ljudi to culo.
-
Ai ja sam čula boga. Kad on zagrmi gore na
nebesima, cuju ga sve država od Bosne do Like, a ne
tvojih pedeset ljudi. Deder, ko ti ono gore sijeva i
grmi kad nema bog a?
Momak se rogusi i neodredeno gunda:
-
Hm, grmi! Sta ti tu mene ispitujes, nije ovo
skola. Zna se sta grmi.
-
Deder, deder, sta? -
navaljuje starica osje-
ćajuci Nikolinu slabu tacku.
-
Ma sta si se tu nadovezala ko
Blagoje na
cicvaru? -
brunda momcina. -
Kad si bas tako
navalila, pitacu ja i to komesara, pa
ces ti onda
vidjeti.
-
Pitaj, pitaj ! -
osokolila se ma ti, pa mu se
vec i ruga. - A ko nas j e stvorio, Iijepi moj sine,
kada nema boga.
- I to se zna.
-
Sve se kod tebe zna. Pa kad si vec tako mu-
dar, ko je stvorio sunce kad nema boga!
Nikoletina vidi da ce ga da1ji razgovor uvaliti u
grdnu nepriliku, pa pribjegava visoj sili:
-
Bog s tobom, majko, nijesam ja to izmislio,
nego je tako doslo iz staba odreda. Kad komanda
kaže da nema boga, onda ga nema i kvit!
-
Pa sto tako ne kazes, sramoto svoja! -
Po-
mirljivo docekuje starica i vec se nimalo ne ljuti
na sina. Ona je rodom Licanka, graničarka, navikla
jos od svojih starih da postuje vojsku i njezine na-
redbe. Nema zato nista ni protiv ove o bogu. Kad
vojska kaze da ga nema, onda je red slusati, jer
vojska zna sta radi.
Pomirena sa sudbinom, starica se okreće svom
Italijanu i slijeze ramenima.
-
Eto ti, 'Talijančiću, jesi li čuo: nema bog a.
Izasla takva naredba, pa sta mu mozes. Budi bog
s nama i s ovom kucom.
-
Dobro, dobro! -
slozi se Italijan.
A Nikoletina dotle savija novu cigaretu, cuti i
nikako nije zadovoljan sobom. Zaista, ruku na srce,
stara ga je stjerala u čošak svojim skakljivim pita-
njima. Red bi bio, zna on to, dobro, da joj se na sve
to posteno odgovori, ali koja vajda kad Nikola to
ne zna.
I sta je sad uradio?
Izvrdao, brate, izvrdao na kukavicki nacin: zaklo-
Nio se iza autoriteta staba i komande. Cudna mi
junastva! Ako tako i ubuduce budemo radili i ljude
poklapali strahom i naredbama, jos neko moze i Ni-
koletinu proglasiti za boga, pa da vidimo ko ce smjeti
reci da nije tako.
Nikoletina se grdno zamisli videci kud bi ga od-
vela njegova malopređašnja linija, pa progunda:
-
E, necemo tako, komesaru. Najprije ti meni
imas da objasnis i kako, i otkud je postao čovjek
i jos trista čuda, pa kad ja to budem znao, lako ce
meni biti za boga. Moci cu onda i staroj objasniti,
a i sam nacisto bi ti jesi Ii mi ti o njemu istinu kazao
ili nijesi.
Pa se zagleda u mater i uze da mrmlja:
-
Pazi ti nje, otkud joj samo onako skakljiva
pitanja? Pokolebala bi i politkoma brigade, a kamoli
ne mene, obicnog desetara, najnizi rukovodeci ka-
dar. E, majko, majko, nisam ni znao kakvog agitatora
bog ima u mojoj kuci.
Str 45-47
Vidimo dakle da je riječ unekoliko o naivnoj slici svijeta bez obzira da li je riječ o Nikoletinim osporavanjima ili majčinim dokazivanjima ali je slika jednostavna unekoliko naivna ili se ona nama tako čini. U svakoj toj naivnosti ipak leže fundamentalna ljudska pitanja o usudu čovjeka u svijetu, njegovog položaja u cjelini kozmosa I među drugim bićima. Ali također govori I istinu o našemu revolucionarnome pokretu I o načinu kako su se revolucionari nosili sa tim banalnostima I naivnostima običnog našega svijeta. I u tome se sastoji realizam ove literature, a taj je da se izlaže jedna istina o ljudima I njihovim životima. Druga Jugoslavija, onu koju znamo kao socijalističku državu bila je svakako specifična po tome da je provođena snažna ateizacija stanovništva jer se religija držala ‘’opijumom naroda’’ ‘’otuđenom svijeti’’ ‘’opsesivnom idejom’’ ‘’reakcionarnom svijesti’’. ..koja predstavlja balast novoj revolucionarnoj sili u njenoj izgradnji komunističke besklasne zajednice ravnopravnih naroda. Na njeno mjesto stupila je vjera u socijalizam kako bi to rekao Losky, znači nema vjere ali je ipak socijalizam religija I ljudi su doista I shvaćali taj socijalizam u tom religijskom duhu. I mislim da je to bila najveća teškoća Branka Ćopića da je zapravo bio vjernik, onaj koji vjeruje u socijalizam konačno I u ljude koji ga izgrađuju. Na žalost iz tako krivoga drveta kao što su ljudi teško se može bilo što istesati. Ali je iza sebe ostavio znatno djelo koje danas pamtimo I koje danas pamte I najnovije generacije kroz njegovu Ježevu kućicu, I druge njegove pjesme. Nema nikakove sumnje da je iza sebe ostavio djelo neprocjenjive vrijednosti.
Ova pitanja odnosa socijalizma I religije bila su od posebnoga interesa ruskim teoretičarima I piscima. Igor Šafarevič je u svom Socijalističkom fenomenu odbacio tvrdnje Sergeja Bulgakova kako je socijalizam religija ateizma . A Šafarevič smatra da je ateizam slobodan izbor pojedinca . Odatle njegovo razlikovanje ateizma I teofobije . Teofobija bi bila organizirana I sveobuhvatna mržnja prema božanskom utemeljena na nekim doktrinarnim I ideološkim temeljima unutar veće skupine ljudi. Dok bi ateizam bio pojedinačni izbor osobe. Razlozi za teofobiju nalazi se u socijalistima revolucionarima koji mrze religiju. Oni pokušavaju da socijalizam ,kao sveobuhvatnu interpretaciju čovjeka, suprotstave religiji I da samu religiju zamjene religijom socijalizma. Ja danas ne znam točno kojoj vrsti ljudi pripada Koča Popović a također niti Branko Ćopić. Ali mi se danas čini da postoji velika razlika između njih, između praksis filozofa I onih koji su pokušavali nešto naučiti iz filozofije- da ne vuče vranac vranca – kojima filozofija nije bila borba za vlast niti jedna teorija reducirana na političku znanost I teoriju klasne borbe u kojoj se iskazivala sva njena teofobičnost za razliku od socijalizma koji je naivno bio shvaćen kao vjera. Mislim da je Ćopić pripadao ovoj drugoj vrsti ljudi.
RELIGIJA I SOCIJALIZAM
ne bih sada nešto posebno razmatrao ovaj odnos ali je za spomenutu problematiku važno također reći da između socijalizma i Svetoga pisma na kojega se pozivaju i pravoslavci i katolici nema neke bitne razlike kao što dokazuje sam Marx koji je možda s nepravom nazvan velikim ateistom i osporavateljem religije kao "opijuma naroda ". O tome sam već ranije pisao u svojoj knjizi Povijesna lutanja pa ja sada dostavljam poštovanom čitateljstvu tekst pod naslovom Kritika Gotskoga programa iz 1875 promatrano iz perspektive Svetoga pisma:
KRITIKA GOTSKOG PROGRAMA IZ 1875. PROMATRANO IZ PERSPEKTIVE SVETOG PISMA
Kritiku Gotskoga programa Karl Marx je napisao i objelodanio 1875. godine, kao jedan prilog u djelovanju i teoretskom promišljanju njemačke social-demokratske partije.
S obzirom, da smo spominjali ovaj Marxov rad u kontekstu kritike neoliberalističke politike socijalne raspodjele, koja favorizira najbogatije i najviše klase u jednom društvu na uštrb najsiromašniih slojeva, koji posjeduju rad i njegovu vrijednost, bilo je potrebito malo pojasniti Marxova stajališta u odnosu na navode, koje nalazimo u Svetom pismu, tj. u Novom testamentu.
Sasvim dakle suprotno uvriježenim stajalištima, da Marx nije imao nikakve veze sa religijskim idejama, nego je religiju denuncirao kao ‘’otuđenu svijest’’.
Tako na stranicama ‘’Kritike Gotskog programa’’ nailazimo i na ove navode:
"Jednaka količina rada u jednom obliku razmjenjuje se za jednaku količinu rada u drugom obliku.
Zato je ovdje jednako pravo još uvijek po principu - buržoasko pravo
Ovo jednako pravo ima još uvijek buržoaski okvir.
Pravo proizvođača proporcionalno je radu koji oni daju; jednakost se sastoji u tome što se mjerenje vrši jednakim mjerilom - radom
Ovo jednako pravo je nejednako pravo za nejednaki rad.
Ono ne priznaje nikakve klasne razlike, jer je svaki podjednako samo radnik; ali ono priznaje prešutno nejednaku individualnu obdarenost, prema tome, nejednaku radnu sposobnost kao prirodne privilegije.
Zato je ono, po svojoj sadržini, pravo nejednakosti, kao i svako pravo.
Pravo može, po svojoj prirodi, postojati samo u primjenjivanju jednakog mjerila; međutim, nejednake individue mogu se mjeriti jednakim mjerilom samo ukoliko ih uzimamo sa jedne određene strane, u danom slučaju, na primjer, posmatramo samo kao radnike.
Pri jednakom radnom učinku i, prema tome, jednakom udjelu u društvenom fondu potrošnje jedan će faktički dobiti više nego drugi, jedan će biti bogatiji od drugog itd.
Da bi se izbjegli svi ti nezgodni momenti, pravo bi moralo, umjesto da bude jednako, biti čak nejednako.
U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske potčinjenosti individua podjeli rada, a sa njom i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvitkom individua porastu i produkcione snage i kad svi izvori društvenom bogatstvu poteku obilnije - tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski buržoaski pravni horizont i društvo će moći na svojoj zastavi napisati: "Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama"."
Međutim, kad se malo zaviri u Novi testament, tada se također nailazi na slične odredbe.
Tako u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao izlaže svoju filozofiju i svoju vjeru u Isusa Krista pa u trećem poglavlju zapisuje :
‘’Onaj, koji sadi i onaj, koji zalijeva jedno su, ali će svatko primiti svoju plaću prema svome trudu.’’ (3,8).
Nemam sada namjeru posebno razmatrati navedna stajališta, jer mislim da su oba prilično jasna i razgovjetna, ali bih svakako posebno zahvalio gospođi Jadranki Varga, što je na navode kritike neoliberalističke politike u tekstu pod naslovom ‘’Tko je opasan, a plemenit’’ stavila svoj palace ‘’gore’’ u znak podrške i slaganja sa navedenim stajalištima autora, jer se na koncu pokazala istinskim vjernikom pa joj Prva poslanica Korinćanima nikako ne izgleda stranom i za to joj veliko hvala.
