DISKUSIJA ERVINA PERATONERA



















A OVO SU RIJEČI NEDELJKA DRAGIĆA








A OVAKO JE ZAVRŠILA TA SJEDNICA

nakon što je Gradski Komitet pokrenuo pitanje moje podobnosti jer se ja zalažem za frakcije u partiji Hrvatske uslijedila je rasprava na Ideološkoj komisiji CK , i ona jednim dijelom izgleda ovako:





















A OVO SU RIJEČI KOSTE SPAIĆA

KAKO SAM IZBAČEN IZ CK HRVATSKE




U ovim stenogramima koje čitatelj ima pred sobom prati se “slučaj” Zlatana Gavrilovića, dakle mene osobno, nakon opsežnih ispitivanja jedne grupe partijaca Gradskoga Komiteta Zagreba u pogledu mojih stajališta o frakcijama u Hrvatskoj . Cijela afera je potekla mojim izjavama da Studentski list ,u kojem sam bio glavni urednik , treba podržati jednu frakciju u CK Hrvatske. Pa je onda neko vrijeme kasnije novinarka SLa Nina Ožegović potakla diskusiju u Gradskom komitetu koji je bio jedan od izdavača Sla. Bila je oformljena jedna grupa ljudi koja je trebala ispitati moju podobnost. Jedan od članova te grupe bio je I psiholog Dean Ajduković koji je preko noći od partijskoga žandara postao hrvatski branitelj I kao takav u novoj Hrvatskoj dobio nagrade za životno djelo. Dakle taj je “slučaj” kasnije prenesen na CK Hrvatske I na Ideološku komisiju istog CK gdje sam bio član. Ne treba smetnuti sa uma da je to ista ona inkriminirana Komisija koja je pripremila Svjetovanje u sferi kulture iz 1984 godine I koja je stekla glas najprimitivnije staljnističke sile bivšega režima. Slijed toga slučaja na ovoj Komisiji moguće je pratiti I u ovdje priloženim stenogramima

Htio ih ukratko nešto reći u pogledu tih frakcija. Kod nas je to pitanje frakcijskih borbi bilo na dnevnom redu nekoliko puta. Prvi puta 1928 godine kada je Tito napao neke ljude zbog frakcionašenja. A onda se ta tematika ponavljala I tridesetih godina prošloga stoljeća kada je Josip Broz gradeći monolitnu partiju a poučen iskustvom Staljina za frakcionaštvo optuživao I mnoge poštene ljude koji su zbog različitoga stajališta morali trpiti kvalifikative trockista I stranih agenata međunarodnoga fašizma. U moje vrijeme u Hrvatskoj se uopće nije spominjao taj pojam “frakcija” nego je on pao u zaborav zahvaljujući monolitnoj sjeni Tita pod kojom su se svi sklanjali. A otvaranje te diskusije u Hrvatskoj značilo je nešto kvalitativno novoga u općem metežu I baruštini Komunističke partije. Pored toga da sam ja mislio da je otvaranje te diskusije više stvar procesa unutarpartijske demokracije I dijaloga, mnogo prije nego jednoumlje monolitne Partije. U tom smislu ja sam bio na istim političkim pozicijama na kojima je kod Rusa bio Gorbačov . Tako je Gorbačov u svojim prekrasnim Memoarima koji su prevedeni na engleski jezik 1995 godine na stranici 314 zapisao: “ Our own experience – like, I suggest, the experience of other Communist parties – has shown quite convincingly that no inventions or tricks, including tolerance for factionalism , can serve as a reliable guarantee against bureaucratization and ossification.” Ovdje dakle Gorbačov misli da je tolerancija frakcija jedan mogući put prevladavanju birokratizirane partije. Možda ne potpuno prevladavanje, ali jedan korak jest.


Moje mišljenje se dakle razlikovalo od onih koji su u građanskim partijama vidjeli alfa I omegu ili od kurentne naše Partije koja je bila opterećena kompromisima, lovom na glasove, jeftinom demagogijom, intrigama, laktašenjem I birokracijom . Ja sam više isticao povijesnu misiju Komunističke partije poučen iskustvom mladoga Lukacsa da prelaz iz staroga u novo društvo ne znači samo puku ekonomsku ili institucionalnu nego istovremeno I moralnu promjenu. I naravno da sloboda ne može biti samo jedan plod, jedan rezultat razvitka nego mora nastupiti jedan trenutak razvitka gdje će ona postati jedna od pogonskih snaga . Pri tome mi je stalno lebdio pred očima Lukacsev napis iz 1920 godine Moralna misija komunističke partije da naime kod Partije postoji nešto više od dijalektike I totaliteta o kojima govori Lukacs u Povijesti I klasnoj svijesti. Dijalektika I totalitet imaju takoreći spoznajni karakter za razliku od moralnih pitanja Partije koja referiraju na fundamentalna metafizička pitanja moralnoga imperativa. To se naravno posve razlikovalo od naše faktičke Partije za koju je vrijedila ona istina koju je meni jednom iznijela sekretarica Joze Petovića člana Predsjedništva CK I kasnije Predsjednika Privredne komore, izvijesna Zagorka Bubalo koja je jedared rekla: “Ma znaš, dođe brod u luku I onda treba istovariti teret, pa onda Jozo time komandira…” Ta faktička partija koja se najviše brinula oko restorana školjkama bila je nešto sasvim različito od one revolucionarne partije proleterijata o kojoj sam ja čitao kao mladi student filozofije. Mislim da se to vidi I iz ovih stenograma….



Zlatan Gavrilović Kovač

VELJKO BULAJIĆ














a sada da vidimo diskusiju ERVINA PERATONERA

i onda MOJA DISKUSIJA

STENOGRAMI OKO FILMA “DIKTATOR”





Pa sudbina ovih stenograma je neobična: kao član radne grupe koja je ocjenjivala film jugoslavenskoameričke produkcije pod radnim naslovom Diktator ja sam imao svoj primjerak toga stenograma ali se dogodilo da sam njega izgubio u silnim selidbama kako u Hrvatskoj tako I u Australiji gdje sada živim. A onda sam se obratio ljudima za koje sam znao da taj stenogram imaju. Pa sam se tako obratio Miri Šuvar ali se ona pravila ludom, pa sam se kasnije obratio Milanu Rakovcu koji je također bio član radne grupe ali se I on pravio lud, pa sam se onda javio Radi Dragojeviću a on nije našao za shodno niti da odgovori na moje pismo. I na koncu sam se obratio Teni Perišin koja je bila iznenađena tom činjenicom da nemam taj stenogram pa me onda uputila na Hrvatski državni arhiv. I doista ljubaznošću ljudi koji rade u Arhivu a zahvaljujući praksi da je arhiva otvorena za zainteresirane I da je moguće doći do digitaliziranoga dokumenta ja sam nakon godina lutanja I frustracije na koncu dospio do nekoliko dokumenata koji su bili pohranjeni u Arhivu pod rednim brojevima D-8009, D-8019 ,i D-8040.
Taj film radnoga imena Diktator je predstavljen američkoj publici u novembru 1985 godine pod imenom Mussolini: The Untold story .I kada američki autori spominju ovaj film onda naglašavaju da je riječ o televizijskoj biografskoj miniseriji I drami koja prati pojavu, način vladanja I totalni pad talijanskoga diktatora Benita Mussolinija kojeg u toj seriji igra poznati američki glumac George C.Scott koji je poznat našoj publici po liku generala Patona iz istoimenog filma. Sada je on glumio Mussolinija u njegovom privatnom životu uključujući I dugogodišnju romancu sa partnericom Clarom Petacci koju u ovoj seriji igra Virginia Madsen . Ova drama nije dobila nikakav Oskar kako je to naivno zamišljao Fadil Hadžić koji je vodio raspravu u SSRNH o valjanosti toga filma nego je bio nominiran za dva Emmy Awards, I to za editing I za zvuk, ali nije dobio na koncu nikakvu nagradu. Postoji naravno I stranica Wikipedije gdje se spominje ovaj film pa se neki podaci mogu I tu pronaći. Interesantno je da je Mussolini ekraniziran 30 godina prije filma o Franklinu Rooseveltu The Roosevelts : An Intimate History iz 2014 godine gdje je isto riječ o televizijskom miniseriji - što vijerno govori što je to američkoj javnosti tih godina bilo preče I važnije.
Pa ja dugo nisam mogao doći do tih dokumenata jer su se ljudi iz staroga režima bojali da bi sada mogla doći do javnosti sva prljavština Partije u kojoj se kao u kaljuži valjala večina nas politički angažiranih iz koje nije bilo moguće izaći posve čist I nevin. Netko se od nas izgubio a netko je nastavio dalje umrljan blatom Partije.
Ali je ostao sraman biljeg od kojega nitko ne može pobjeći a taj je da je snimanjem toga filma u Hrvatskoj popljuvan čitav Vladimir Nazor I čitav hrvatski antifašizam kojima smo se dičili kao svjetionicima nove civilizacije . Jer je bilo apsurdno a I danas je apsurdno da se od Mussolinija pravi dramski lik prema kojem je Mussolini heroj samo u tragičnim političkim konstelacijama. Mi smo tome filmu dali svoje glumce, svoje rekvizite, svoje biblioteke, svoje katedrale, svoje ceste I svoje šume…..a za tako male pare kao što je suma od 2,9 miliona dolara. Pa bi onda meni moj punac Slavko Rex koji je iz rata izašao kao partizanski poručnik rekao: “A što mi ne bi nešto I zaradili!?” Istina za tako male pare prodan je cijeli socijalizam I čitav progresivni svijet Jugoslavije pred kojim se sada otvarala nova perspektiva monstruozne I brutalne stvarnosti. I mi sada pred ovim stenogramima gledamo tko je to kod nas pljunuo po Nazoru I cijelom hrvatskom antifašizmu I vidimo da su to najbliži Titovi suborci kakav je na primjer bio Veljko Bulajić I najodaniji Krležini prijatelji I akademici kakav je na primjer bio Marijan Matković. Njihove su diskusije zabilježene u ovim stenogramima
Glavna rasprava u SSRNH bila je zaključena podošenjem jednoga adenduma kojega je sastavio Ervin Peratoner a koji je istakao istinu da je o Benitu Mussoliniju moguće govoriti kao o ratnom zločincu prve kategorije I da UN nisu odustale od te ocjene do dana današnjega. Dok sam ja svoje izlaganje završio riječima koje su upućivale na odgovornost ljudi I da čitav skandal treba objelodaniti u javnosti. Taj adendum je potpisalo svega troje članove radne grupe, već spomenuti Peratoner, Milan Rakovac I moja malenkost Zlatan Gavrilović Kovač dok su se svi drugi povukli kao nezainteresirane osobe. S tim da je Ervin Peratoner dolazio iz poznate fašističke obitelji koja je Mussolinija osobno poznavala ali je cijeli svoj život bio I ostao komunistom. I u dodatku, da sam ja također dolazio iz obitelji koja je bila opterećena ustaškom prošlošću jer je I moj ujak bio domobranski dočasnik koji je kao stražar služio u ustaškom logoru Lovrijenac u Dubrovniku. I mi sada na temelju ovih stenograma vidimo tko je to zapravo fašist I tko je konzervativnih pogleda na svijet a tko su nositeljima nove civilizacije, da čovjek pukne od smijeha! I mi sada vidimo što je to taj “moderni moral” o kojem Koča Popović raspreda sa emfazom , što je taj “moral insanity anno domini” o kojem lamentira gospodin Rudi Supek, što je taj smoupravni moral koji stoji naspram “izopačenoga normativnoga morala” Kanta I koji se razvija protiv svake “reakcionarne misli”
Od snimanja ovoga filma o Mussoliniju kod nas u Hrvatskoj 1984 godine do danas je prošlo točno 40 godina. Ali stoji kao ocjena da je taj film I naše prilike toga vremena pred raspad zajedničke države anticipirao buduće događaje koje vezujemo za vrijeme domovinskoga rata I zločina koji su taj rat pratili na svim stranama . Ali je porazna jedna činjenica a ta je da je ISTI REŽIM koji je slavio Mussolinija kao heroja godinu dana kasnije sudio ministru odbrane NDH Andriji Artukoviću za zločine počinjene u Hrvatskoj nad nevinim stanovništvom u Drugom svjetskom ratu. Iz toga proizlazi notorna činjenice da ta Partija koja je bila “avangardom” društva a pod čijom kapom je sniman film o Mussoliniju kao I suđenje Andriji Artukoviću u gotovo isto vrijeme, NIJE IMALA POJMA što radi nego je lutala od mila do nedraga pustinjama naše političke stvarnosti.
Nakon ovih diskusija ja sam prema preporuci Mire Šuvar dospio kod psihijatra Muradifa Kulenovića u Centru za mentalno zdravlje u Zagrebu koji mi je nakon prve seanse dao injekciju depo moditena od koje se kao I u slučaju heroina postaje zavisan od prve injekcije za čitav život. A tu sam injekciju dobio u smislu “preodgajanja” jer sam “opasan” student I jer “pravim pizdarije” kako je Kulenović jedanput izjavio . Pored toga da ja svojim napisima I svojim javnim djelovanjem “vrijeđam kolektivnu svijest” a za takve uvrede postoji onda I primjerena kazna. Tako sam pod dijagnozom teškoga duševnoga bolesnika I šizofrenika dospio I na ovaj kontinent na drugom kraju svijeta.
Sada se ovi dokumenti stavljaju pred javnost kako bi se donijelo ispravno mišljenje o stanju fakata vremena u kojem smo živjeli I u kojem smo učestvovali kao politički akteri koji svagda imaju na umu da je moguće da se iz naše kaljuže nikada ne izvuče kao čista osoba . Prije je istina da smo prisiljeni nositi breme Partije koja se uopće nije snalazila u vremenima teških nacionalnih iskušenja



dr. Zlatan Gavrilović Kovač

ovo je moja najnovija slika a ima ime 180 MILIONA, rađena je prema slici Picassa Djevojka sa satom koja je prodana na aukciji za rekordnih 180 miliona dolara, a onda sam ja pomislio da mogu imati istu takvu sliku samo je ja moram nacrtati ZGK!










ovo je to isto ali snimljeno bez blica

slika: Nenad Grbac http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic60.php

Nova knjiga na portalu https://digitalne-knjige.com/


"Život na dnu" Zlatana Gavrilovića Kovača


Digitalnu knjigu "Život na dnu", Zlatana Gavrilovića Kovača predstavit ćemo uz pomoć predgovora knjige:


RIJEČ AUTORA

Evo, s ovom knjigom “Život na dnu” kompletira se jedna tematika koja je imala dug put od zagrebačkog Studenstkog lista sredine 80-tih godina prošlog stoljeća do danas ovdje u Adelaideu u Australiji, zemlji na drugom kraju svijeta.

Sve je počelo mojom nestrpljivošću da u javnom prostoru Hrvatske kažem poneku riječ o našim filozofima i političkim teoretičarima za koje se ne bi moglo reći da su bili dirnuti dubokom filozofskom refleksijom. To je bio jedan konglomerat svega i svačega, jedna heterogena filozofija koja je političke besmislice prodavala kao najljekovitiju medicinu i za koju se vjerovalo među ljudima i studentima da je posljednja riječ Istine. Tu nije bilo neke jedinstvene filozofije ili teorije, nego se nabacivalo različitim pogledima i stajalištima od kojih su uglavnom svi bili od ranije poznati kod svjetskih marksista. Drugim riječima, bili su to naši eklektici koji su za svoje potrebe uspijevali pomiriti sasvim različite poglede na svijet, čak i one koji su se međusobno totalno negirali, ali su svi bili jedinstveni u bespoštednoj kritici svega postojećeg što je dovodilo do razočaravanja velikog broja studenata u misiju same filozofije kao i do velikoga nihilizma kojim je inače bila obojena naša duhovna situacija.


slika: Nenad Grbac http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic60.php

Sve je u mome slučaju počelo polemikom oko našeg feminizma gdje sam osporavao valjanost naše radikalne kritike, a onda se ta diskusija nastavila s osporavanjem cijele naše marksističke tradicije za koju se ne bi moglo reći da je iznijela nešto novog na filozofskoj i duhovnoj europskoj i svjetskoj sceni, ali sam tu svoju nestrpljivost platio visokom cijenom “zbrinjavanja” po psihijatrijskim institucijama Hrvatske kao opasan i destruktivan student kojem je jedino preostalo da pobjegne glavom bez obzira na ovaj veliki kontinent i da tu potraži neko rješenje za sebe i svoju malu obitelj. Zato su ti naši praksisovci bili alfa i omega socijalističkog režima koji su imali apsolutnu vlast u državi pa je svako izražavanje drugačijeg mišljenja i stajališta bilo unaprijed osuđeno na propast, a vidimo i na koji način.

Međutim, moja se situacija nije značajno promijenila niti u ovoj novoj sredini, nego sam kao novinar radio stanice 5 EBI FM u Adelaideu dospio do prosjačkog štapa kao terorist koji je svojim djelovanjem na bosanskom programu direktno odgovoran za stradanje ljudi u Americi od 11.9.2001., jer je bilo dovoljno napraviti radio emisiju u kojoj držim predavanja iz arapske filozofije i znanosti da vas odgovorni ljudi proglase sumnjivim i opasnim elementom. Tome je u prilog išla i muslimanska pozadina moje majke i samo članstvo u Bosanskoj muslimanskoj zajednici, ali i ranije stečeno ime konzervativne osobe, radikalne desnice kojom je moju osobu kvalificirala jugoslavenska policija i odgovorni subjekti.

Tako je ta agonija trajala desetljećima, dok mi hrvatski prijatelji iz Zagreba nisu omogućili da objavim svoju obranu što sam ja i napravio prilažući oko 60 volumena koji detaljno opisuju i dokumentiraju moj slučaj.

Što na kraju reći o toj činjenici da sam “dopao ropstva u vojni protiv Polovaca” kako bi rekao pokojni Igor Mandić i o tome da sam cijeli život proveo “na dnu” zahvaljujući nesretnom spletu okolnosti, ljubomori i zavisti ljudi koji su me htjeli vidjeti bačenog na koljena?

Sva sreća je da sam naišao i na valjane i dobre ljude koji su imali razumijevanja za jednog takvog nikogovića koji je dolazio isto tako iz obitelji za koju vrijedi maksima ZA ŽIVOTA SU BILI NIŠTA, kako se nazivala cijela moja obitelj, jer nismo imali ni vikendicu ni luksuzni auto, a nismo ni afitavali niti smo imali devizni račun u stranim bankama. Ono što je moj otac imao, to je poklonio Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer nitko drugi nije bio vrijedan njegove pažnje. Tako i ja danas vrijednim pažnje držim samo one koji su našu kalvariju prošli čistih ruku i mirnog sna.

Autor,
Adelaide 20.1.2025.



slika: Nenad Grbac http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic60.php

Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic60.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.



slika: Nenad Grbac http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic60.php

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravo izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu https://digitalne-knjige.com/ priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koje vam nudimo.

Srdačan pozdrav,
Uredništvo portala https://digitalne-knjige.com/


slika: Nenad Grbac http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic60.php

ovo je moja najnovija slika MAČKE U GRADU, akrilik na slikarskom platnu 40x50 cm ZGK.








ovo je to isto ali snimljeno bez blica

ovo je moja najnovija slika ATLAS, akrilik na slikarskom platnu 40x50 cm








ovo je to isto ali snimljeno bez blica ZGK

ovo je moja najnovija slika PO UZORU NA PICASSA, akrili na slikarskom platnu 40x50 cm







ovo je to isto ali snimljeno bez blica

Meša Selimović sa veliko M !


Meša Selimović bijaše Bosancem, piscem porijeklom hercegovačkim ali se ta familija selila tijekom vremena pa je ima svukuda. Navodno da ovaj moj Selimović o kojem ja govorim bijaše Tuzlak. Kraj Tuzle I oko nje za posljednjega rata bijaše jako teško I opasno kada četnicke horde navališe ali se Tuzla uspiješno odbrani jer mnogi napredni I valjani ljudi organiziraše neprobojnu odbranu. Dakle, kako već najavih, cijela ta familija Selimovića bila je progresivna familija Bosanaca uglavnom pučkih urbanih pogleda na svijet I po tome se ona razlikovala od ostalih bosanskih porodica sa kojima nije bio takav slučaj. Da je ovaj fakat bio od velika značenja za samu sudbinu njenu kao I za Mešu dovoljno pokazuje položaj I mjesto njeno u ukupnosti bosanskih prilika nakon Drugog svjetskog rata. Prethodno svi su se iz te familije manje više orijentirali socijalistički pa su onda kao takvi I bili u sastavu naše partizanske armije koja je djelovala široko u dubinama bosanskoga prostora. Ali se dogodi da partizani ubiju njegova brata! I ta činjenica bijaše kardinalnim mjestom potpunoga preokreta Meše od socijaliste prema jednom takoreći kontemplativnome filozofu Bosne. Tako da njegov angažman u politici Bosne u posljeratnome razdoblju pa onda ukupni njegov politički profil kojeg je on oblikovao tijekom vremena izgrađujući se u bosanskoj partiji kako bi upravo literatura zadobila tu snagu potpuna ovladavanja istinom toga prostora I istinom njegove vlastite porodice, dakle, svi su ti faktori bili od presudna uticaja da Meša postane najveći pisac Bosne. Ali je život kasnije kako je I sam Meša jednom zgodom rekao “krenuo dalje” pa su se nadavali drugačiji problemi a onda sa time I drugačije solucije koje je nosilo novo vrijeme. Ali je ostao u Meše I dalje jedan biljeg, biljeg da su mu partizani ubili brata! A iz tijeh onda pitanja nastade jedan roman koji se zove Derviš I smrt jer Meša zapisa zapravo taj biljeg koji ga je mučio I on kaže na samom početku toga romana da ce u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u njemu pa se više neće gubiti u kovitlacima magle. Dakle “neće se gubiti” nego će cijeloj Bosni biti objavljeno. Tako je Meša onda vidio sebe kako postaje kako se stvara, on koji je baš to čudo koje on zapravo ne poznaje jer nije bio ono što je sada. Ranije je bio jedno a sada kada svi zaboraviše I kada se mirno spava on kao I svaki pravi sufija kao I svaki pravi derviš pjeva kako je noć osvijetljena veličanstvom Alahova lica I dok tama noći obasijava druge ljude I dok su ostali umotani u smolu noćne tame on doživljava blistavo Svijetlo dana. I ta je knjiga njegova nastala po noći kada je njegova Darka manje više spavala pa prema tome teško bi se za Selimovića moglo reći da je Srbin iako su neki pomislili da stoga što je njegova žena Srpkinja da je tobože I on. Istina jeste da se on izjasnio Srbinom nekoje zgode ali to kako ja kažem I tumačim jeste duga prica po svemu sudeći. Isto tako je apsurdno da je jedna četnicka brigada u najnovijem ratu nosila njegovo ime. Da čovjek pukne od smijeha! A kakav bijaše Mešin svijet, svijet njegove kontempacije I osjećaja baš sada kada on više nije ono što je bio nego je drugačiji. Pa svijet Mešin zapravo bijaše nesigurnim I sve se ljuljalo sa tijem svijetom I čitav se svijet ljuljao sa Mešom jer je I on bez reda ako je nered u njemu I opet I ono što se dešava I ono što je bilo iz istog je razloga. Jer Alah učini jednu odredbu “Ne remeti red na Zemlji” I nastoj da time što ti je Alah dao da stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio u ovom svijetu I čini drugima dobro kao što je Alah tebi dobro učinio I ne čini nered po zemlji jer Alah ne voli one koji nered čine. Iz istog je razloga jer su mu ubili brata! Ako hoću I ako moram sebe da poštujem jer bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek onda je zlo ako ne poslušamo savjest kada se ona javi. Jer se desilo nesto ružno u narodima kao što se događa I među ljubavnicima ali ja nisam siguran da sam potpuno čist. Da li sam čist? Slab je onaj koji traži a slabo je I ono što se od njega traži. Da li sam dovoljno jak? Da li me istina učini dovoljno jakim ili je sve naprosto neka zabluda pa sam onda biće nesretno I okaljane duše svoje ? I neka mi se ruke sasuše I neka mi usta onijeme I neka mi duša ostane pusta ali ja moram učiniti što čovjek mora učiniti. A Alah neka odluči! Jer su mi ubili brata! Trebalo bi zapravo drugačije raditi, ubijati prošlost kaže Meša sa svakim danom što se ugasi, izbrisati je da ne boli. Lakše bi se onda podnosio dan što traje. A ovako se miješaju utvare I život. Biježite zle sjene od mene! Da li moja žalost za mojim bratom pripada samo meni ili jošte netko nasljeduje tu bol? Moja žalost pripada samo meni. Tebi vjera tvoja meni vjera moja otprilike. A što se sudbine tiče kod mene je pitanje kao I kod drugih: da li strijele sudbe proklete učiniše to da je meni samo spavati I sanjati ili mi je pak nožićem učiniti kraj. Jer to I jest Mešino pitanje samo što je kod njega na djelu jedna duboka vjera u Boga Svemogućega. Veliki naš Bože ne kazni nas ako zaboravimo ili pogriješimo, ne zaduži nas teretom preteškim za nas, Oprosti nam Bože I smiluj se na nas I osnaži nas. To su Mešine molitve kao jedan njegov unutrašnji glas, kao jedan njegov demon koji ga je svagda upučivao na to što treba zapravo da radi. I to sada kada je drugačiji nego što je bio jer su mu ubili brata. I ovo ubojstvo I ovaj zločin koji je bio obiteljskom tragedijom tim više što je I sam Meša bio partizan kao što je I taj njegov brat bio partizan dakle na njihovoj strani postavio je Meši I neka daljna pitanja o Bosni I kako se Bosnom vlada I kako se Bosnom vladalo I što je to sudbina, usud Bosne. I on kaže za Bosnu da je to jedna zemlja koja je svagda bila na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. To je razlog dakako što je Bosna siromašna jer je očito da je djevka siromašna. Meša piše: “Stoljećima mi se tražimo I prepoznajemo, uskoro nečemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto I hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome I onima čiji smo rod I onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Sila nam je dosadila I od nevolje smo stvorili vrlinu; postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?” Zato Meša I kaže sljedstveno ovom pitanju da je svagda riječ o “debelom dubrovackom trgovcu”. ŠEVKIJA GDJE SI? GDJE SI HARUNE? GDJE STE SVA BRAĆO IZGUBLJENA I POBIJENA? Nigdje Meša ne kaže za Bosnu “tamni vilajet” . On za Bosnu kaže “najtužniji vilajet”. Dunque, ima da se Bosna napokon na noge stavi I osovi kako I dolikuje državi u kojoj vlada zakon I red, istina I mudrost. A Meša samo dadne jednu priču o bosanskijem ljudima koje I njegovo SVIJETLO obasja , svijetlo koje je od svijeta I koje sve prožima I tvori, koje sve obasjava I sve usčuvava jer bi inače sve počivalo u tmini samo sebi ništetno a nam nepoznato.

Zlatan Gavrilović Kovač

ovo je snimljena emisija sa radio stanice 5 EBI FM koju sam pripremio za slušanje 13.9.2001 godine dakle svega 2 dana nakon rušenja tornjeva u New Yorku, emisija je nastala na bosanskom radiju pa onda nije čudo da se to slušalo i komentiralo među ljudima, ali nikako ne stoji teza da sam ja kao autor tih emisija imao bilo kakve veze sa islamskim fundamentalizmom koji je optužen za terorizam mada sam radio na muslimanskom programu, jer ja sam radio na tome radiju na jednoj tezi koju sam postavio još u Zagrebu a onda je cijelu predstavio u svojoj Kozmologiji zlatnoga prstena, znači imao sam teoretske interese a nikako radikalno političke, ali su zlobnici mislili da mogu ali im je rečeno da NE MOGU od ljudi stvarati budale......

slika: https://www.facebook.com/photo/?fbid=10162274701279275&set=a.217370554274


Nova knjiga na portalu https://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php - "Russian box", Zlatana Gavrilovića Kovača

Digitalnu knjigu "Russian box", Zlatana Gavrilovića Kovača, predstavit ćemo uz pomoć predgovora knjige:

PREDGOVOR

Ova moja najnovija knjiga se zove "Russian Box", jer je istina da sam ja uglavnom okrenut prema Rusima, a "kutija", jer je u njoj moguće svega pronaći, a što ima neke sveze s mojom osobom. Tako se ovdje kreće od Ciklotrona sa kojim sam se prvi puta susreo u osnovnoj školi pregledavajući neke stare enciklopedije do fenomena Kamale Harris i posljednjih američkih izbora, jer je ona samo vjeran reprezentant mišljenja i političke prakse radikalnog američkog feminizma zbog kojeg sam platio tako visoku cijenu doživotne izolacije u psihijatrijskoj ustanovi.

Naime nakon polemike u našim javnim glasilima početkom 80-tih godina oko karaktera našeg feminizma ja sam bio ocijenjen kao konzervativan čovjek koji predstavlja opasnost za višenacionalnu jugoslavensku zajednicu pa sam onda kao takav nazadan, retrogradan, primitivan student s izrazitim fašističkim diskursom koji nikako ne odgovara postignutim civilizacijskim standardima na koncu smješten na zagrebačku psihijatriju kao nepoželjan i opasan tip. Pa sam ja onda nekoliko decenija kasnije na primjeru Kamale Harris htio pokazati koliko je to teška praksa gdje se od isključivosti, netolerancije, sektaštva formira javno mišljenje koje predstavlja veliki balast u svakoj ozbiljnijoj političkoj debati.

Meni su dali penziju i to ne jednu, nego dvije i smjestili me doživotno u psihijatrijsku ustanovu vjerujući da će cijeli slučaj vremenom biti zaboravljen, ali sam se uspio dokopati Australije nakon silnih peripetija u Zagrebu pa sam onda nekoliko godina kasnije obnovio u javnosti cijeli slučaj vjerujući da će dospjeti do suda i da će istina na koncu biti objelodanjena na način da svi saznaju koju su tragičnu ulogu imali politički akteri u starom režimu koji su direktno odgovorni za stradanja naših ljudi u najnovijem bratoubilačkom ratu na Balkanu.

Kao što se iz samog naslova može razumjeti, ja sam se u svojim stajalištima povodio za ruskom filozofijom i ruskom kritičkom mišlju za koju naša praksis filozofija predstavlja totalnu izdaju ne samo historijskoga materijalizma, nego i čitave progresivne filozofije.

Sada je ta "kutija" puna raznoraznih stvari, a na poštovanom čitateljstvu je zadatak da sada sve pretraži u njoj i da izdvoji one bitne političke momente koji najvjernije govore o patnjama naših ljudi koji su bili prevareni "velikom laži samoupravljanja" koje se na koncu pokazalo kao totalna pljačka manje više naivnih ljudi.

Autor, Adelaide 20.11.2024.

Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).

Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic59.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).

Time se te knjige i pravo izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu https://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php priznaju kao objavljena djela.

Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koje vam nudimo.

Srdačan pozdrav

Uredništvo portala
https://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

ovo je moja najnovija slika OD ZASEOKA DO MEGALOPOLISA, akrilik na slikarskom platnu 40x50 cm













ovo je to isto ali snimljeno bez blica

MOJA PENZIJA




Pa htio sam reći par riječi oko moje penzije budući je bilo I onih koji nisu vjerovali da ja u Hrvatskoj imam 20 godina staža. Jer zašto bi jedna takva bijeda raspolagala sa penzijom za koju nije posve jasno da li je zaslužena. Pored toga da ja naprosto nisam htio hrvatsku penziju jer nisam htio ništa od tih ljudi koji su me oštetili za 10 godina staža kako je bilo upisano u mojoj radnoj knjižici koja se sada nalazi u australijskom Centrelinku. A budući me je Hrvatska vlada prvo oštetila za penziju pa onda I izbacila iz Države jer nisam bio dovoljno dobar Hrvat I iz ratnih razloga, razaranja, mržnje potaknute prirodom međunacionalnih odnosa, zbog gladi I neimaštine to sam ja iz svih ovih razloga odlučio da zaboravim na tu penziju. Ali me podjetio australijski Centrelink koji mi
je rekao “Ako ne uzmete I zatražite hrvatsku penziju nećete dobiti niti ovu našu” . Tako sam u neku ruku bio prisiljen zatražiti hrvatsku penziju pa sam ja prije 10 godina riješio tu penziju I na koncu potvrdio da u Hrvatskoj imam 20 godina staža. I Iz priloženoga dokumenta rješenja moje penzije vidi se da je sveukupni staž 18 godina 10 mjeseci I 13 dana I da je pridodani staž skoro 10 godina ili točnije 8 godina 11 mjeseci 26 dana, a da je cijeli proces trajao ni manje ni više nego 5 godina: ja sam dobio skoro 20 tisuća dolara zaostataka koje sam sve rasprčkao. Prvo sam penziju I te novce davao Dragici Nadeždi Milošević koja je jako stradala u Splitu za vrijeme rata ali je njena majka mislila da je to malo nerealno jer I ja imam svoju obitelj pored toga da se Dragica bojala da ne izgubi svoju vlasitu, tako je to propalo. Onda sam ja to sve poklonio jedan dio sestri, mome djetetu Ezri, mojoj bivšoj ženi I ja sam nešto kupio za sebe, a novce penzije sam trošio na objavljivanje knjiga I na donacije raznim ljudima. Sve dotle dok se ljudi nisu stali smijati kolika sam budala I naivan čovjek koji troši novce na takav luksuz. Tim sam povodom pisao svome advokatu Vasku Vukoje koji mi je večeras napisao slijedeće: “Ti si predobar i prehuman covjek Zlatane. Radio si stvari koje vise ne postoje Želio bih da to nikad vise ne uradis, ti zaslužujes dobar život. Prica ti je nevjerovatma! Želim ti mirnu i spokojnu noc!” I ja se slažem sa Vaskom da taj apstraktni humanizam više nigdje ne postoji ali da ja nakon svega mogu mirno I spokojno usnuti što nije slučaj sa mnogima od nas.



Zlatan Gavrilović Kovač

dr Zlatan Gavrilović Kovač

RELIGIJA I PROBLEM NACIONALNOGA POMIRENJA
U ovom prilogu povijesničara Milivoja Bešlina nedostaje možda jedan jako važan moment a to je odnos prema religijskom fenomenu, antifašističkom pokretu i pravoslavlju jer se meni čini da ti pogledi nisu fundamentalno različiti nego da jedno drugome korespondira. Ja sam pisao o tome ranije u svojoj knjizi Ključevi dvorca posebno u onome dijelu koji se odnosi na Branka Ćopića pa ja sada poštovanom čitateljstvu dostavljam taj tekst kako bi se osvjedočilo da između vjere i antifašizma nema nikakve bitne razlike



BRANKO ĆOPIĆ - OBRAČUN SA BOGOM


Zlatan Gavrilović Kovač

Branko Ćopić je partizanski pisac I pisac za djecu. Jedan je od rijetkih heroja posljednjega rata koji je tragično okončao svoj život bacivši sa mosta Bratstva I Jedinstva u Beogradu vjerojatno potaknut Istinom o karakteru nadolazeće naše ratne katastrofe I slomom socijalističkoga poretka koji je za mnoge značio slom I kraj socijalističkih iluzija o sretnijoj I pravednijoj budućnosti čovječanstva. Pisao je pretežito za djecu I ima mnogo njegovih radova koji obrađuju ratnu tematiku iz Drugoga svjetskoga rata I jugoslavenskoga narodnoga pokreta za oslobođenje otađbine od stranoga zavojevača. Ali je specifičan po tome što se značajno razlikuje od mnogih jugoslavenskih ratnih pisaca I to po širini interesa I dubini sagledavanja socijalne problematike. Za njegovu literaturu možemo reči da je realistička jer iznosi životne istine o svijetu I usudu ljudi tijekom dramatskih prekternica u socijalnom I političkom životu jugoslavenske zajednice koje slijede ratne događaje kod nas I posljertanu izgradnju do sloma socijalizma 90 tih godina prošloga stoljeća. Za vrijeme rata je bio ratni dopisnik a nakon rata je djelovao kao pisac, član SANU I Akademije BiH.
Pa on se razlikuje na primjer od Koče Popovića I to značajno iako je riječ o piscima koji djeluju na istom prostoru u isto vrijeme sa istom ili sličnom tematikom a koja se odnosi na događaje iz naše socijalističke revolucije. Kod Popovića na primjer transcedentalna ideja nije došla do izraza I realiteta, štoviše on je smatrao da se filozofija treba osloboditi toga suvišnoga transcedentalnoga balasta pa je ideja Boga uglavnom sagledavana iz psihoanalitičke perspektive kao opsesivna ideja koja dokazuje neurotički karakter čoveka pojedinca ili je pak doživljavana u smislu Adlerovih razmatranja u okviru vojne psihijatrije kao rezultat napora pojedinca koji paranoično reagira na stvarnost svijeta. To su one ‘’objave’’ koje je Descartes imao nad Ulom za vrijeme francuskih pohoda koje su rezultirale njegovom idejom o mathesis universalis. Odatle toliko Popovićevo razmatranje paranoje I paranoidnih reakcija ali je ono ostalo uglavnom na tradicionalnoj, staroj psihijatriji ( posebno kod Adlera )koja je paranoično strukturirane osobe sa nepravom
Označila osobama latentne homoseksualnosti pored otkrivanja takozvanoga ‘’svjetskoga plana’’ koji nije ništa drugo nego dokaz Boga.Neka su vojna psihijatrijska istraživanja baš u to vrijeme u Francuskoj I Njemačkoj pokazivala da u sastavu armije I visokoga zapovjednoga kadra nema više od 2% homoseksualizma mada je na primjer danas ta situacija daleko drugačija pa se dozvoljavaju I istospolni brakovi. Kod Kellyja ta je paranoidna struktura osobnosti shvaćena u smislu da je racionalno dohvaćanje svijeta ‘’preširoko’’ I zapravo posljedica životnih nedaća u kojima se ljudi nalaze, više izraz stvarne ljudske bijede nego što je riječ o nekoj specifično oblikovanoj duševnoj bolesti. Jer sve one imaju svoj socijalni korelat. Znači pitanja transcedencije nisu kod Popovića postavljena u smislu filozofskoga zahtjeva za obuhvatnijim razumijevanjem svijeta ili pak prirodnom potrebom ljudi jer se ta ideja Boga pojavljuje kao apriorna sila našega zakonodavstva, kao zakonodavstvo umskih I ograničenih bića kao što su ljudi , kao naša fundamentalna struktura mišljenja koja postupa prema svrhama a svrha nije samo upravljenost čovjeka prema nekome cilju, prema nekome zadatku nego je, ako slijedimo Aristotela iz njegove Fizike, ‘’ ono što je za čovjeka najbolje’’. A najbolje je postupati prema načelima Najvišeg Dobra. Znači umjetnost I stvaranje se ne bi razvijalo s druge strane ćudorednosti koju je Popović proglasio ‘’izopačenim moralom’’ nego je primjerenost volje najvišem dobru dakle da ČOVJEŠTVO u našoj osobi nama samima mora bit SVETO. To Koči Popoviću, međutim nikada nije bilo jasno. Sasvim drugačije stanje zatičemo kod Ćopića jer je tu transcedentalna ideja trajno osigurana u jednom političkom djelovanju koje računa na moralno zakonodavstvo čovjeka . I čitav ratni opus Ćopića dokazuje tu istinu da je nužno postupati ljudski čak I u tim ekstremnim situacijama kada se iskušava cjelina našega bića I da zakonodavstvo uma ima primat nad zakonodavstvom sile. Da bih ilustrirao na najbolji način ove navode ja poštovanom čitateljstvu predstavljam otprilike dvije stranice Ćopićeve knjige Doživljaji Nikoletine Bursaća koje se nalaze na samom početku te knjige u odjeljku pod imenom Obračun sa Bogom:
,Nikoletina se opet mrsti, cuti, nesto zvace, zatim
se usturuje na stolici i prokašljava se. Oprezna mati
diže glavu od ognjista i ocekuje sta ce momak reci.
-
Majko, -
svečano zapocinje Nikoletina i
udara dlanom po stolu - odsada da znas: nema boga!
Starica se zaprepašteno ispravlja s masicama u
ruci. Sve ne vjeruje da je dobro čula.
-
Ma sta ti to rece?
-
Nema boga, jesi li čula?
-
Pa otkud to, moj sinko? Sta ti bi?
-
Od veceras, da znas ...
Stara se krsti i uzdise:
-
Ma od koga si to cuo, jadna ti sam?
-
Cuo sam u ceti, od komesara. Kazo nam ne-
kidan.
Starica nijece glavom i cokce jezikom kao nad
nekom golemom nevoljom.
-
Pa ko ce nam onda dati dragu kisu kad boga
nema?
- Nece niko. Sta ce nam kisa? - nabusito odgo-
vara momcina. -
Kad se oslobodimo, njive će se
orati karakterom. Nece kise ni trebati.
-
Sta ti je sad opet karakter, pobogu dijete?
-
Karakter ... to ti je - tako kao napriliku jed-
na masina koja ide sama od sebe i ore brda i doline.
-
E, moj sinko, moj sinko! -
vajka se starica
i obraća se Italijanu.
-
Cu Ii ti ovo, dij ete?
-
Dobro, dobro! -
pomalo uplasen, smireno
potvrduje ltalijan Opažajuci da Se tu nesto važno
raspravlja.
Nikoletina se prokasljava kao da isprobava svoje
govorno oruzje i prelazi u napad:
Kakav bog! Gdje si ti vidjela boga, kad tako
u nj vj eruj es?
- A gdje si ti vidio taj tvoj karakter, kad vec
njime ores brda i doline?
-
Prico nam komesar. Pedeset je ljudi to culo.
-
Ai ja sam čula boga. Kad on zagrmi gore na
nebesima, cuju ga sve država od Bosne do Like, a ne
tvojih pedeset ljudi. Deder, ko ti ono gore sijeva i
grmi kad nema bog a?
Momak se rogusi i neodredeno gunda:
-
Hm, grmi! Sta ti tu mene ispitujes, nije ovo
skola. Zna se sta grmi.
-
Deder, deder, sta? -
navaljuje starica osje-
ćajuci Nikolinu slabu tacku.
-
Ma sta si se tu nadovezala ko
Blagoje na
cicvaru? -
brunda momcina. -
Kad si bas tako
navalila, pitacu ja i to komesara, pa
ces ti onda
vidjeti.
-
Pitaj, pitaj ! -
osokolila se ma ti, pa mu se
vec i ruga. - A ko nas j e stvorio, Iijepi moj sine,
kada nema boga.
- I to se zna.
-
Sve se kod tebe zna. Pa kad si vec tako mu-
dar, ko je stvorio sunce kad nema boga!
Nikoletina vidi da ce ga da1ji razgovor uvaliti u
grdnu nepriliku, pa pribjegava visoj sili:
-
Bog s tobom, majko, nijesam ja to izmislio,
nego je tako doslo iz staba odreda. Kad komanda
kaže da nema boga, onda ga nema i kvit!
-
Pa sto tako ne kazes, sramoto svoja! -
Po-
mirljivo docekuje starica i vec se nimalo ne ljuti
na sina. Ona je rodom Licanka, graničarka, navikla
jos od svojih starih da postuje vojsku i njezine na-
redbe. Nema zato nista ni protiv ove o bogu. Kad
vojska kaze da ga nema, onda je red slusati, jer
vojska zna sta radi.
Pomirena sa sudbinom, starica se okreće svom
Italijanu i slijeze ramenima.
-
Eto ti, 'Talijančiću, jesi li čuo: nema bog a.
Izasla takva naredba, pa sta mu mozes. Budi bog
s nama i s ovom kucom.
-
Dobro, dobro! -
slozi se Italijan.
A Nikoletina dotle savija novu cigaretu, cuti i
nikako nije zadovoljan sobom. Zaista, ruku na srce,
stara ga je stjerala u čošak svojim skakljivim pita-
njima. Red bi bio, zna on to, dobro, da joj se na sve
to posteno odgovori, ali koja vajda kad Nikola to
ne zna.
I sta je sad uradio?
Izvrdao, brate, izvrdao na kukavicki nacin: zaklo-
Nio se iza autoriteta staba i komande. Cudna mi
junastva! Ako tako i ubuduce budemo radili i ljude
poklapali strahom i naredbama, jos neko moze i Ni-
koletinu proglasiti za boga, pa da vidimo ko ce smjeti
reci da nije tako.
Nikoletina se grdno zamisli videci kud bi ga od-
vela njegova malopređašnja linija, pa progunda:
-
E, necemo tako, komesaru. Najprije ti meni
imas da objasnis i kako, i otkud je postao čovjek
i jos trista čuda, pa kad ja to budem znao, lako ce
meni biti za boga. Moci cu onda i staroj objasniti,
a i sam nacisto bi ti jesi Ii mi ti o njemu istinu kazao
ili nijesi.
Pa se zagleda u mater i uze da mrmlja:
-
Pazi ti nje, otkud joj samo onako skakljiva
pitanja? Pokolebala bi i politkoma brigade, a kamoli
ne mene, obicnog desetara, najnizi rukovodeci ka-
dar. E, majko, majko, nisam ni znao kakvog agitatora
bog ima u mojoj kuci.
Str 45-47
Vidimo dakle da je riječ unekoliko o naivnoj slici svijeta bez obzira da li je riječ o Nikoletinim osporavanjima ili majčinim dokazivanjima ali je slika jednostavna unekoliko naivna ili se ona nama tako čini. U svakoj toj naivnosti ipak leže fundamentalna ljudska pitanja o usudu čovjeka u svijetu, njegovog položaja u cjelini kozmosa I među drugim bićima. Ali također govori I istinu o našemu revolucionarnome pokretu I o načinu kako su se revolucionari nosili sa tim banalnostima I naivnostima običnog našega svijeta. I u tome se sastoji realizam ove literature, a taj je da se izlaže jedna istina o ljudima I njihovim životima. Druga Jugoslavija, onu koju znamo kao socijalističku državu bila je svakako specifična po tome da je provođena snažna ateizacija stanovništva jer se religija držala ‘’opijumom naroda’’ ‘’otuđenom svijeti’’ ‘’opsesivnom idejom’’ ‘’reakcionarnom svijesti’’. ..koja predstavlja balast novoj revolucionarnoj sili u njenoj izgradnji komunističke besklasne zajednice ravnopravnih naroda. Na njeno mjesto stupila je vjera u socijalizam kako bi to rekao Losky, znači nema vjere ali je ipak socijalizam religija I ljudi su doista I shvaćali taj socijalizam u tom religijskom duhu. I mislim da je to bila najveća teškoća Branka Ćopića da je zapravo bio vjernik, onaj koji vjeruje u socijalizam konačno I u ljude koji ga izgrađuju. Na žalost iz tako krivoga drveta kao što su ljudi teško se može bilo što istesati. Ali je iza sebe ostavio znatno djelo koje danas pamtimo I koje danas pamte I najnovije generacije kroz njegovu Ježevu kućicu, I druge njegove pjesme. Nema nikakove sumnje da je iza sebe ostavio djelo neprocjenjive vrijednosti.
Ova pitanja odnosa socijalizma I religije bila su od posebnoga interesa ruskim teoretičarima I piscima. Igor Šafarevič je u svom Socijalističkom fenomenu odbacio tvrdnje Sergeja Bulgakova kako je socijalizam religija ateizma . A Šafarevič smatra da je ateizam slobodan izbor pojedinca . Odatle njegovo razlikovanje ateizma I teofobije . Teofobija bi bila organizirana I sveobuhvatna mržnja prema božanskom utemeljena na nekim doktrinarnim I ideološkim temeljima unutar veće skupine ljudi. Dok bi ateizam bio pojedinačni izbor osobe. Razlozi za teofobiju nalazi se u socijalistima revolucionarima koji mrze religiju. Oni pokušavaju da socijalizam ,kao sveobuhvatnu interpretaciju čovjeka, suprotstave religiji I da samu religiju zamjene religijom socijalizma. Ja danas ne znam točno kojoj vrsti ljudi pripada Koča Popović a također niti Branko Ćopić. Ali mi se danas čini da postoji velika razlika između njih, između praksis filozofa I onih koji su pokušavali nešto naučiti iz filozofije- da ne vuče vranac vranca – kojima filozofija nije bila borba za vlast niti jedna teorija reducirana na političku znanost I teoriju klasne borbe u kojoj se iskazivala sva njena teofobičnost za razliku od socijalizma koji je naivno bio shvaćen kao vjera. Mislim da je Ćopić pripadao ovoj drugoj vrsti ljudi.


RELIGIJA I SOCIJALIZAM


ne bih sada nešto posebno razmatrao ovaj odnos ali je za spomenutu problematiku važno također reći da između socijalizma i Svetoga pisma na kojega se pozivaju i pravoslavci i katolici nema neke bitne razlike kao što dokazuje sam Marx koji je možda s nepravom nazvan velikim ateistom i osporavateljem religije kao "opijuma naroda ". O tome sam već ranije pisao u svojoj knjizi Povijesna lutanja pa ja sada dostavljam poštovanom čitateljstvu tekst pod naslovom Kritika Gotskoga programa iz 1875 promatrano iz perspektive Svetoga pisma:


KRITIKA GOTSKOG PROGRAMA IZ 1875. PROMATRANO IZ PERSPEKTIVE SVETOG PISMA
Kritiku Gotskoga programa Karl Marx je napisao i objelodanio 1875. godine, kao jedan prilog u djelovanju i teoretskom promišljanju njemačke social-demokratske partije.
S obzirom, da smo spominjali ovaj Marxov rad u kontekstu kritike neoliberalističke politike socijalne raspodjele, koja favorizira najbogatije i najviše klase u jednom društvu na uštrb najsiromašniih slojeva, koji posjeduju rad i njegovu vrijednost, bilo je potrebito malo pojasniti Marxova stajališta u odnosu na navode, koje nalazimo u Svetom pismu, tj. u Novom testamentu.
Sasvim dakle suprotno uvriježenim stajalištima, da Marx nije imao nikakve veze sa religijskim idejama, nego je religiju denuncirao kao ‘’otuđenu svijest’’.
Tako na stranicama ‘’Kritike Gotskog programa’’ nailazimo i na ove navode:
"Jednaka količina rada u jednom obliku razmjenjuje se za jednaku količinu rada u drugom obliku.
Zato je ovdje jednako pravo još uvijek po principu - buržoasko pravo
Ovo jednako pravo ima još uvijek buržoaski okvir.
Pravo proizvođača proporcionalno je radu koji oni daju; jednakost se sastoji u tome što se mjerenje vrši jednakim mjerilom - radom
Ovo jednako pravo je nejednako pravo za nejednaki rad.
Ono ne priznaje nikakve klasne razlike, jer je svaki podjednako samo radnik; ali ono priznaje prešutno nejednaku individualnu obdarenost, prema tome, nejednaku radnu sposobnost kao prirodne privilegije.
Zato je ono, po svojoj sadržini, pravo nejednakosti, kao i svako pravo.
Pravo može, po svojoj prirodi, postojati samo u primjenjivanju jednakog mjerila; međutim, nejednake individue mogu se mjeriti jednakim mjerilom samo ukoliko ih uzimamo sa jedne određene strane, u danom slučaju, na primjer, posmatramo samo kao radnike.
Pri jednakom radnom učinku i, prema tome, jednakom udjelu u društvenom fondu potrošnje jedan će faktički dobiti više nego drugi, jedan će biti bogatiji od drugog itd.
Da bi se izbjegli svi ti nezgodni momenti, pravo bi moralo, umjesto da bude jednako, biti čak nejednako.
U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske potčinjenosti individua podjeli rada, a sa njom i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvitkom individua porastu i produkcione snage i kad svi izvori društvenom bogatstvu poteku obilnije - tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski buržoaski pravni horizont i društvo će moći na svojoj zastavi napisati: "Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama"."
Međutim, kad se malo zaviri u Novi testament, tada se također nailazi na slične odredbe.
Tako u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao izlaže svoju filozofiju i svoju vjeru u Isusa Krista pa u trećem poglavlju zapisuje :
‘’Onaj, koji sadi i onaj, koji zalijeva jedno su, ali će svatko primiti svoju plaću prema svome trudu.’’ (3,8).
Nemam sada namjeru posebno razmatrati navedna stajališta, jer mislim da su oba prilično jasna i razgovjetna, ali bih svakako posebno zahvalio gospođi Jadranki Varga, što je na navode kritike neoliberalističke politike u tekstu pod naslovom ‘’Tko je opasan, a plemenit’’ stavila svoj palace ‘’gore’’ u znak podrške i slaganja sa navedenim stajalištima autora, jer se na koncu pokazala istinskim vjernikom pa joj Prva poslanica Korinćanima nikako ne izgleda stranom i za to joj veliko hvala.

ovo je Kamala Hariss





a ovo je Donald Trump





a ovo sam ja iz sredine 80 godina prošloga stoljeća kada sam u Hrvatskoj optužen da sam fašist pa onda stavljen doživotno u ludnicu kao opasan tip kojemu se svakih 15 dana daju injekcije droge jer sam zavisan doživotno od nje






a ovo je tekst LISE KASHINSKY koji je objavljen 28.10. ove godine u portalu POLITICO a pod naslovom HARISS IS POUNDING TRUMP ON FASCIZAM

Harris o Trumpovom fašizmu




KALAMAZOO, Michigan — Kamala Harris’ hammering of Donald Trump’s authoritarian rhetoric is alarming some Democrats in this critical swing state who fear that message is falling flat.
Voters, they argue, have grown desensitized to Trump and the warnings about him. Polls not only show the economy remains the top concern here, but that Trump holds the advantage on it. And activists worry Harris’ attacks on Trump are distracting from her strongest issue: abortion rights.


In Michigan, where the cracks in Democrats’ traditional coalition have set the party on edge for months, the concern about Harris’ late-stage tactic is coming from all corners.
“It doesn’t play well in communities that are struggling to make ends meet, and that’s the problem. They’re talking to the wrong people,” said Sherry Gay-Dagnogo, a former state representative and Detroit school board member who is backing Harris. “We can’t keep campaigning on modes of fear.”Harris has ratcheted up her warnings about the dangers of a second Trump term over recent weeks — returning to an argument that was central to President Joe Biden’s now-defunct reelection bid in what her campaign says is a response to the former president’s own escalating rhetoric.
In recent days, Harris has called Trump “unhinged” and “unfit to serve” over his threats to weaponize the military and the judicial system against his opponents, and over his portrayals of his political rivals as the “enemy from within.” She has promoted the idea that Trump is a fascist after his longest-serving chief of staff, John Kelly, warned that the former president meets the definition of one. And her campaign has launched TV ads in battleground states warning of Trump’s disdain for democratic practices, a message she is expected to amplify by appearing on Tuesday at the site in Washington where Trump rallied his supporters ahead of the Jan. 6, 2021, Capitol riot. “Democracy’s on the line, it truly is. When a person tells you something, that they’re going to be a certain way, and they worship people like Hitler, and they say they’re going to turn the army loose on you, … those are words coming from a potential dictator,” said Mary Waters, a Detroit City Council member who is supporting Harris. “Now that is scary.”
Harris ticked through those warnings at a rally in Kalamazoo this past weekend, adding that Trump would “claim unchecked and extreme power” if reelected and reminding voters he called for the “termination” of the Constitution after his failed attempt to overturn the 2020 election.
But even among this friendly crowd, some Democrats were concerned that Harris was placing too much emphasis on Trump.

a ovo je moj tekst FEMINIZAM I DRŽAVA koji je objaljen u SL zbog kojega sam doživotno stavljen u ludnicu






a ovo je pokušaj moje obrane u SL kojega redakcija nije htjela potpisati niti pokazati solidarnost, i ja sam im zahvalan zbog toga....







a ovo je moja knjiga koje je objavljena na digitalnim knjigama iz Zagreba FEMINIZAM knjiga o jednom apsurdu poslije više od 35 godina kada mi je dozvoljeno reći to što se dogodilo. I ja bih time rekao ono što mislim o tome fenomenu Kamale Hariss


Zlatan Gavrilović Kovač

ovo je moja emisija na hrvatskom radiju radio stanice 5EBI FM iz Adelaidea koja govori o otoku Cresu i Frani Petriću a koja je predstavljena publici prije više od 20 godina zahvaljujući požrtvovnosti urednice hrvatskoga radija ovdje u Adelaideu gospođi Vlasti Križaj........









a ovo je ( otok) Cres

ovo je moja radio emisija koja je emitirana na hrvatskom programu radio postaje 5 EBI FM u Adelaideu prije više od 20 godina, ona je iz tehničkih razloga podijeljena na tri dijela, inače je integralno objavljena na ovome radiju a nosi ime HRVATSKA ISTRA I HERMAN DALMATA

ovo je moja radio emisija o Dubrovniku i velikom sinu hrvatskoga naroda Ruđeru Boškoviću koja je emitirana na hrvatskom programu radio stanice 5 EBI FM u Adelaideu prije više od 20 godina....





a ovo je LINĐO koji je predstavljen na samom početku te emisije

Obitelj Bošković I naše prijateljstvo!


Pa ja bih mogao reći da smo mi imali možda najbolje prijateljstvo sa Hrvatima u Dubrovniku preko porodice Bošković. Katica Bošković koju smo svi mi zvali skračeno Kate Boškovica bijaše jako dobra prijateljica sa mojom majkom I prilično često bi se njih dvije našle na popodnevnoj kafi. O čemu su one pričale ja to naravno ne znam ali je posve sigurno da je vojna pozadina moje porodice svakako bila jedan jako veliki razlog. Jer mnogi Hrvati na glasu u to doba vladavine jednog primitivnog socijalizma imahu problema sa službenom vlašću što zbog svoga porijekla što zbog svoga političkoga stajališta a vjerojatno I iz nekojih drugih razloga a kako naša porodica bijaše bliska upravo toj I takvoj vlasti to bi Katica vjerojatno pronalazila povod da nam se obrati sa nekim svojim problemom. U toj porodici Bošković koja je živjela u jednoj omanjoj kući u ulici paralelnoj sa Tabakarijom , mislim u ulici Ivana Kukuljevića, isto tako u Pilama takoder su živjeli I neki drugi ljudi a Katica imaše I jednog sina imenom Ivica. Taj je Ivica Bošković bio čovjek prilična stasa, ponešto jači sa velikom crnom bradom a po profesiji bijaše muzičar I muzikolog. Kasnije se u svome životu zaposli u Klasičnoj gimnaziji Ćiro Gamulin u Splitu kao nastavnik muzike istovremeno živeci sa jednom ženom koja bijaše prilično starija od njega ali da navodno bijaše velika ljubav. Interesantno je spomenuti da Ivica nije imao djece niti nikakvog svoga potomka ali ja ne znam koliko je njegova obiteljska pozadina razlogom za to. I kao takav nastavnik on je bio I predavačem muzike I mojoj sestri koja je u toj gimnaziji bila jedan od učenika nakon našeg dolaska u Split nekoliko godina ranije. I njegova majka redovito bi dolazila da ga posjeti u Split I tim prilikama ona je bila naš redoviti gost. U doba takozvanog hrvatskog proljeća Ivica se bijaše kao I mnogo nastavničko I sveučilišno osoblje u Hrvata angažirao u pravcu hrvatske politike ali ta njegova politička djelatnost bijaše jako daleko od primitivna ustaškog ekstremizma kojima obilovaše hrvatska stvarnost tih godina. Ali nakon sloma hrvatskog proljeća pojaviše se mnogi problemi I sa Ivicom Boškovićem I nekim njegovim kolegama povjesničarima s kojima mi također bijasmo dobro pa čitava stvar konačno bijaše okončana sudovima I zatvorima za veliku većinu. I moja majka sretne jedared Ivicu pa ga zapita: “Reci mi Ivice pravu istinu!” A on joj odgovori: “Boga mi Ćamila ništa nisam krivo napravio!” Ja sam kao dvanaestogodišnje dijete bio svjedokom njihova razgovora kao I mnogih maminih razgovora jer je ona mene svugdje vukla sa sobom. Mislim da je kasnije Ivica bio kažnjen uvjetno zbog svoga angažmana ali mislim da je on I dalje nastavio manje više normalno obavljati svoj posao. A ja danas mislim da je tako bilo I pravo jer je I Ivica isto tako kao I ja mnogo godina kasnije zapravo mislio na nacionalni pokret Hrvata koji bi bio zamišljen kao hrvatski nacionalni preporod u neku ruku nakon decenija stagnacije I ruiniziranja hrvatskog nacionalnog bića. Kao što rekoh u njihovoj kući u Pilama živjeli su I neki drugi ljudi a jedan od njih bijaše jedan jako stari čovjek kojeg smo se mi djeca Pilari svi bojali jer bijase ružnim I starim a I kružahu neke neobične priče o njemu koje su pobuđivale nasu dječju maštu. I svi smo ga se klonili mada on bijaše jako rijetko na ulici. Kasnije od Ivice Boskovića saznah da je on bio osoba koja je jako mnogo čitala, da je kuća u Pilama imala jednu jako lijepu I bogatu biblioteku sa svih strana svijeta a da je on u toj svojoj starosti svoje staračke dane provodio učeći hebrejski I čitajući neke stare knjige na hebrejskom. Bijaše I jedan moj susret sa tim neobičnim čovjekom. Bijaše ranim jutrom u Pilama , ne više od 7 sati ujutro a ja bijah dječak od možda 6,7 godina. Da je bilo tako rano ljetno jutro znam danas po tome da u našem kupalištu bijaše još sjena Lovrijenca povrh mora a I po tome što je kupalište bilo posve prazno. I ja se uputih prema Puhalu a to je jedna stijena na tom kupalištu I iznenadih se kada dolje naniže opazim da se kupa jedan čovjek. I kada pogledah bolje prepoznam starog Boskovića koji isto tako bijaše iznenađen vjerojatno zato jer nije očekivao da će nekoga sada sresti tako rano. I on se polagano popne na prvu stijenu pa se podigne I stane izlaziti iz mora. I ja iznenađeno primjetim da je on posve go I da se kupao go. I ja sam ga tako radoznalo promatrao cijelo vrijeme nikako ne namjeravajući napustiti scenu a I on je bio radoznao. I ja sam ga slijedio cijelo vrijeme na opreznom odstojanju od možda pet, šest koračaja. A on onako go I velikih staračkih testisa lagano dokorača do svoje garderobe pa teškim staračkim pokretima nezgrapno obuče svoje kratke hlače I ljetnu majicu. I mislim da se on cijelo vrijeme stidio što ga u tim trenucima promatra jedno dijete. A onda lagano otpuže I ode sa kupališta dok sam ja iznenađeno gledao za njim.
Da li je kuća Boškovića u Pilama rodna kuca istog prezimenjaka od svjetskoga glasa našega Rudžera Boškovića ja to ne znam.


zlatan gavrilovic kovač

Obitelj Bošković I naše prijateljstvo!


Pa ja bih mogao reći da smo mi imali možda najbolje prijateljstvo sa Hrvatima u Dubrovniku preko porodice Bošković. Katica Bošković koju smo svi mi zvali skračeno Kate Boškovica bijaše jako dobra prijateljica sa mojom majkom I prilično često bi se njih dvije našle na popodnevnoj kafi. O čemu su one pričale ja to naravno ne znam ali je posve sigurno da je vojna pozadina moje porodice svakako bila jedan jako veliki razlog. Jer mnogi Hrvati na glasu u to doba vladavine jednog primitivnog socijalizma imahu problema sa službenom vlašću što zbog svoga porijekla što zbog svoga političkoga stajališta a vjerojatno I iz nekojih drugih razloga a kako naša porodica bijaše bliska upravo toj I takvoj vlasti to bi Katica vjerojatno pronalazila povod da nam se obrati sa nekim svojim problemom. U toj porodici Bošković koja je živjela u jednoj omanjoj kući u ulici paralelnoj sa Tabakarijom , mislim u ulici Ivana Kukuljevića, isto tako u Pilama takoder su živjeli I neki drugi ljudi a Katica imaše I jednog sina imenom Ivica. Taj je Ivica Bošković bio čovjek prilična stasa, ponešto jači sa velikom crnom bradom a po profesiji bijaše muzičar I muzikolog. Kasnije se u svome životu zaposli u Klasičnoj gimnaziji Ćiro Gamulin u Splitu kao nastavnik muzike istovremeno živeci sa jednom ženom koja bijaše prilično starija od njega ali da navodno bijaše velika ljubav. Interesantno je spomenuti da Ivica nije imao djece niti nikakvog svoga potomka ali ja ne znam koliko je njegova obiteljska pozadina razlogom za to. I kao takav nastavnik on je bio I predavačem muzike I mojoj sestri koja je u toj gimnaziji bila jedan od učenika nakon našeg dolaska u Split nekoliko godina ranije. I njegova majka redovito bi dolazila da ga posjeti u Split I tim prilikama ona je bila naš redoviti gost. U doba takozvanog hrvatskog proljeća Ivica se bijaše kao I mnogo nastavničko I sveučilišno osoblje u Hrvata angažirao u pravcu hrvatske politike ali ta njegova politička djelatnost bijaše jako daleko od primitivna ustaškog ekstremizma kojima obilovaše hrvatska stvarnost tih godina. Ali nakon sloma hrvatskog proljeća pojaviše se mnogi problemi I sa Ivicom Boškovićem I nekim njegovim kolegama povjesničarima s kojima mi također bijasmo dobro pa čitava stvar konačno bijaše okončana sudovima I zatvorima za veliku većinu. I moja majka sretne jedared Ivicu pa ga zapita: “Reci mi Ivice pravu istinu!” A on joj odgovori: “Boga mi Ćamila ništa nisam krivo napravio!” Ja sam kao dvanaestogodišnje dijete bio svjedokom njihova razgovora kao I mnogih maminih razgovora jer je ona mene svugdje vukla sa sobom. Mislim da je kasnije Ivica bio kažnjen uvjetno zbog svoga angažmana ali mislim da je on I dalje nastavio manje više normalno obavljati svoj posao. A ja danas mislim da je tako bilo I pravo jer je I Ivica isto tako kao I ja mnogo godina kasnije zapravo mislio na nacionalni pokret Hrvata koji bi bio zamišljen kao hrvatski nacionalni preporod u neku ruku nakon decenija stagnacije I ruiniziranja hrvatskog nacionalnog bića. Kao što rekoh u njihovoj kući u Pilama živjeli su I neki drugi ljudi a jedan od njih bijaše jedan jako stari čovjek kojeg smo se mi djeca Pilari svi bojali jer bijase ružnim I starim a I kružahu neke neobične priče o njemu koje su pobuđivale nasu dječju maštu. I svi smo ga se klonili mada on bijaše jako rijetko na ulici. Kasnije od Ivice Boskovića saznah da je on bio osoba koja je jako mnogo čitala, da je kuća u Pilama imala jednu jako lijepu I bogatu biblioteku sa svih strana svijeta a da je on u toj svojoj starosti svoje staračke dane provodio učeći hebrejski I čitajući neke stare knjige na hebrejskom. Bijaše I jedan moj susret sa tim neobičnim čovjekom. Bijaše ranim jutrom u Pilama , ne više od 7 sati ujutro a ja bijah dječak od možda 6,7 godina. Da je bilo tako rano ljetno jutro znam danas po tome da u našem kupalištu bijaše još sjena Lovrijenca povrh mora a I po tome što je kupalište bilo posve prazno. I ja se uputih prema Puhalu a to je jedna stijena na tom kupalištu I iznenadih se kada dolje naniže opazim da se kupa jedan čovjek. I kada pogledah bolje prepoznam starog Boskovića koji isto tako bijaše iznenađen vjerojatno zato jer nije očekivao da će nekoga sada sresti tako rano. I on se polagano popne na prvu stijenu pa se podigne I stane izlaziti iz mora. I ja iznenađeno primjetim da je on posve go I da se kupao go. I ja sam ga tako radoznalo promatrao cijelo vrijeme nikako ne namjeravajući napustiti scenu a I on je bio radoznao. I ja sam ga slijedio cijelo vrijeme na opreznom odstojanju od možda pet, šest koračaja. A on onako go I velikih staračkih testisa lagano dokorača do svoje garderobe pa teškim staračkim pokretima nezgrapno obuče svoje kratke hlače I ljetnu majicu. I mislim da se on cijelo vrijeme stidio što ga u tim trenucima promatra jedno dijete. A onda lagano otpuže I ode sa kupališta dok sam ja iznenađeno gledao za njim.
Da li je kuća Boškovića u Pilama rodna kuca istog prezimenjaka od svjetskoga glasa našega Rudžera Boškovića ja to ne znam.

Obitelj Bošković I naše prijateljstvo!


Pa ja bih mogao reći da smo mi imali možda najbolje prijateljstvo sa Hrvatima u Dubrovniku preko porodice Bošković. Katica Bošković koju smo svi mi zvali skračeno Kate Boškovica bijaše jako dobra prijateljica sa mojom majkom I prilično često bi se njih dvije našle na popodnevnoj kafi. O čemu su one pričale ja to naravno ne znam ali je posve sigurno da je vojna pozadina moje porodice svakako bila jedan jako veliki razlog. Jer mnogi Hrvati na glasu u to doba vladavine jednog primitivnog socijalizma imahu problema sa službenom vlašću što zbog svoga porijekla što zbog svoga političkoga stajališta a vjerojatno I iz nekojih drugih razloga a kako naša porodica bijaše bliska upravo toj I takvoj vlasti to bi Katica vjerojatno pronalazila povod da nam se obrati sa nekim svojim problemom. U toj porodici Bošković koja je živjela u jednoj omanjoj kući u ulici paralelnoj sa Tabakarijom , mislim u ulici Ivana Kukuljevića, isto tako u Pilama takoder su živjeli I neki drugi ljudi a Katica imaše I jednog sina imenom Ivica. Taj je Ivica Bošković bio čovjek prilična stasa, ponešto jači sa velikom crnom bradom a po profesiji bijaše muzičar I muzikolog. Kasnije se u svome životu zaposli u Klasičnoj gimnaziji Ćiro Gamulin u Splitu kao nastavnik muzike istovremeno živeci sa jednom ženom koja bijaše prilično starija od njega ali da navodno bijaše velika ljubav. Interesantno je spomenuti da Ivica nije imao djece niti nikakvog svoga potomka ali ja ne znam koliko je njegova obiteljska pozadina razlogom za to. I kao takav nastavnik on je bio I predavačem muzike I mojoj sestri koja je u toj gimnaziji bila jedan od učenika nakon našeg dolaska u Split nekoliko godina ranije. I njegova majka redovito bi dolazila da ga posjeti u Split I tim prilikama ona je bila naš redoviti gost. U doba takozvanog hrvatskog proljeća Ivica se bijaše kao I mnogo nastavničko I sveučilišno osoblje u Hrvata angažirao u pravcu hrvatske politike ali ta njegova politička djelatnost bijaše jako daleko od primitivna ustaškog ekstremizma kojima obilovaše hrvatska stvarnost tih godina. Ali nakon sloma hrvatskog proljeća pojaviše se mnogi problemi I sa Ivicom Boškovićem I nekim njegovim kolegama povjesničarima s kojima mi također bijasmo dobro pa čitava stvar konačno bijaše okončana sudovima I zatvorima za veliku većinu. I moja majka sretne jedared Ivicu pa ga zapita: “Reci mi Ivice pravu istinu!” A on joj odgovori: “Boga mi Ćamila ništa nisam krivo napravio!” Ja sam kao dvanaestogodišnje dijete bio svjedokom njihova razgovora kao I mnogih maminih razgovora jer je ona mene svugdje vukla sa sobom. Mislim da je kasnije Ivica bio kažnjen uvjetno zbog svoga angažmana ali mislim da je on I dalje nastavio manje više normalno obavljati svoj posao. A ja danas mislim da je tako bilo I pravo jer je I Ivica isto tako kao I ja mnogo godina kasnije zapravo mislio na nacionalni pokret Hrvata koji bi bio zamišljen kao hrvatski nacionalni preporod u neku ruku nakon decenija stagnacije I ruiniziranja hrvatskog nacionalnog bića. Kao što rekoh u njihovoj kući u Pilama živjeli su I neki drugi ljudi a jedan od njih bijaše jedan jako stari čovjek kojeg smo se mi djeca Pilari svi bojali jer bijase ružnim I starim a I kružahu neke neobične priče o njemu koje su pobuđivale nasu dječju maštu. I svi smo ga se klonili mada on bijaše jako rijetko na ulici. Kasnije od Ivice Boskovića saznah da je on bio osoba koja je jako mnogo čitala, da je kuća u Pilama imala jednu jako lijepu I bogatu biblioteku sa svih strana svijeta a da je on u toj svojoj starosti svoje staračke dane provodio učeći hebrejski I čitajući neke stare knjige na hebrejskom. Bijaše I jedan moj susret sa tim neobičnim čovjekom. Bijaše ranim jutrom u Pilama , ne više od 7 sati ujutro a ja bijah dječak od možda 6,7 godina. Da je bilo tako rano ljetno jutro znam danas po tome da u našem kupalištu bijaše još sjena Lovrijenca povrh mora a I po tome što je kupalište bilo posve prazno. I ja se uputih prema Puhalu a to je jedna stijena na tom kupalištu I iznenadih se kada dolje naniže opazim da se kupa jedan čovjek. I kada pogledah bolje prepoznam starog Boskovića koji isto tako bijaše iznenađen vjerojatno zato jer nije očekivao da će nekoga sada sresti tako rano. I on se polagano popne na prvu stijenu pa se podigne I stane izlaziti iz mora. I ja iznenađeno primjetim da je on posve go I da se kupao go. I ja sam ga tako radoznalo promatrao cijelo vrijeme nikako ne namjeravajući napustiti scenu a I on je bio radoznao. I ja sam ga slijedio cijelo vrijeme na opreznom odstojanju od možda pet, šest koračaja. A on onako go I velikih staračkih testisa lagano dokorača do svoje garderobe pa teškim staračkim pokretima nezgrapno obuče svoje kratke hlače I ljetnu majicu. I mislim da se on cijelo vrijeme stidio što ga u tim trenucima promatra jedno dijete. A onda lagano otpuže I ode sa kupališta dok sam ja iznenađeno gledao za njim.
Da li je kuća Boškovića u Pilama rodna kuca istog prezimenjaka od svjetskoga glasa našega Rudžera Boškovića ja to ne znam.


Zlatan gavrilović kovač

U suvremenoj fizici često se govori o malom ili velikom, o konačnom ili beskonačnom, koliko je nešto teško ili masivno, kolika je snaga, masa ili količina. U literarnoj kritici za razliku od fizike na primjer mi se često bavimo ''dubinom'' dotične poezije odnosno utiscima koje je ona ostavila u nama. Pri tome ne treba smetnuti sa uma da ovaj pojam dubine svatko doživljava na različiti način i da nema jedinstvena slaganja u pogledu njega.Isto tako nema svatko isti doživljaj dubine poezije nego svatko gleda na svoj način u zavisnosti od njene predstave koju je stekao od najranijih dana. A kakva je moja predstava dubine najbolje svjedoče moji najraniji susreti s morem u okolici Dubrovnika od kojih i danas imam sliku dubine povezane sa golemom morskom masom na kojoj pluta mala ribarska barka.

Ovdje se obala naglo i strmo spušta prema dnu tako da su dubine mora u okolici Dubrovnika već nakon nekoliko zaveslaja prema pučini neobično velike. Taj vas osjećaj težine mora i njegove dubine prati na jedan neobjašnjiv način već dok ste sasvim blizu obale gledajući prema horizontu kojim dominira modro plavetnilo morskog oceana.

Ja sam znao tim oceanom plivati jos od najranijih dana i to od uvale Pile prema Dančama i onda uvalom ispod Boninova do hotela Libertas i tada bih zamišljao kako neka golema kornjača sva obrasla algama izranja iz tih dubina i nosi me na svojem oklopu i onda bih doživljavao stravu pa bih plivao jače i jače dok ne bih naišao na plitko more ili kakvu stijenu na koju bih mogao stati svojim nogama.

Za vrijeme tog preplivavanja ili pak ribanja na otvorenoj pučini ispod zidina Grada događalo bi se da bih postao svjestan dubine mora na takav način da sam pratio zrake sunca koje su se gubile u morskom bezdanu.

Zrake sunca se koso prelamaju na morskoj površini i prodiru duboko prema dnu u paralelnim linijama i ja bih onda pratio te zrake sunca koje bi se nakon nekoliko metara gubile u morskoj modrini iza koje je ležalo beskonačno carstvo morske tame do koje svjetlost sunca nikada ne dopire i ja od tih najranijih iskustava imam predstavu dubine kao te beskrajne modrine našeg mora do koje svjetlost sunca jedva da dopire. Takve sam dubine našao kod naših najvećih pjesnika kakav je Tin Ujević ili Šimić i nema nikakve sumnje da su ovi najraniji utisci dubine mora razlogom da ja danas u hrvatskoj literaturi vrednujem poeziju samo s obzirom na one najdublje i najveće naše pjesnike. To možda smeta mnogima koji imaju drugačije kriterije odnosno kriterije koje su izgradili na sasvim drugačijim predstavama.

dr Zlatan Gavrilović Kovač

Minta moje babe Luigie Casagrande I minta Marka Pola!




Istina je da je moja baba Luigija jako voljela mintu I čaj od minte.Osobenosti njene vrste minte bila je u tome da je uvijek bilo riječi o takozvanoj domaćoj minti koja se razlikuje od paprene minte po tome što je njen list skoro duplo veći I što je tamno zelene boje dočim je kod paprene redovito slučaj da zahtijeva mediteranski okoliš I njeni listovi su manji. Ja sam se dugo vremena bavio istraživanjima minte koja je isključivo mediteranska biljka I ona je dobra za smirenje živaca naime poznato mi je njeno blagotvorno djelovanje. Thomas Mann je za svoga izgnanstva često pio čaj od minte kako svjedoči u svojim Dnevnicima iz 33 godine. Isto tako ovaj čaj je dobar za respiratorne organe. Međutim minta ima I jedno drugo značenje koje se vezivalo za alkemiju u srednjem vijeku. Ja ne znam da li se ovaj čaj tajno onda naučavao kod Talijana koji su živjeli u Dubrovniku ili su pak svi Dubrovčani pili taj čaj, dakle, ja to sada ne znam. Ali Marko Polo o kojem sam već govorio , u svojim Zapisima sa putovanja po Kini I Dalekom Istoku piše na str. 153.: “ U ovom gradu Khan- balik jeste minta Velikoga Kana za kojeg može istinito biti rečeno da posjeduje tajne alkemista odkada ima umjetnost pravljenja novca.” I onda Polo opisuje kako se to radi tamo I kako ose proizvode papir I kao se od ovog papira pravi novac koji predstavlja mjeru vrijednosti I razmjensko sredstvo pa se može mijenjati I za zlato ili srebro uspređujući ih sa dijelovima venecijanskog dukata. I dalje Marko Polo na slijedećoj stranici piše: “Kada bilo koja osoba ima papirnati novac I koji postane sa vremenom istrošen oni njega nose “to the mint” gdje samo sa plaćanjem od 3 posto mogu primiti svježe note u razmjenu.” Tako bismo mogli reći da je “mint” u neku ruku banka ili kovnica novca.Dakle ovdje “mint” jeste u nekoj svezi sa alkemijom ali I sa novčarskim poslovima koji su vrlo vjerojatno u tom srednjem vijeku bili zajednički poslovi nekim značajnim ljudima I oni su u tu svrhu onda I pili čaj od minte. Ova engleska riječ “mint” još se na latinski prevodi kao cudo, ili kao moneta ili pak kao mentha, a to je baš ono što ja pokušavam reći.




KAKO IZDRŽATI STO GODINA





Moja baba i Vlado živjeli su svaki po 100 godina, s tim da je Vlado bio nekih desetak godina mlađi od nje. Ona je rođena polovicom sedme decenije 19 stoljeća a on je rođen polovicom osme decenije 19 stoljeća i između mene i Vlada postojalo je 70 godina razlike a od babe me dijelilo osam decenija. Oni su živjeli nevjenčano budući da u njihovo vrijeme nije bilo moguće sklopiti crkveni brak između katolika i pravoslavaca. Imali su jedno dijete koje se zvalo Baldo koje je ime talijanskoga podrijetla ali je ono umrlo u svojoj tridesetoj godini od perforacije ulcusa duodenuma. Tako je ostao sa njima još jedino Braco a u staračkim godinama ja sam bio njihovo najmanje i najmlađe dijete. I ja sada vidim kako su oni oboje izdržali pritiske sredine i izolaciju od svojih familija zahvaljujući ponajprije osudi zbog krivovjernoga braka. Sa stajališta mlade i najmlađe generacije i u Hrvatskoj i u Australiji čitava se stvar doima bizarno i nitko tko je zdrave pameti ne može shvatiti patnje tih ljudi isključivo zbog njihove slobode da u pitanjima ljubavi slijede osjećaje svoga srca a ne pravila socijalnih grupa kojima pripadaju. Ali su oboje izdržali, i moja baba i Vlado također koji su odbačeni iz života asocijacija kojima su pripadali živjeli svaki po sto godina i kao da ih je Bog nagradio dugovječnošću za svoju hrabrost i svoju drskost da slijede svoje vlastite naume. Tako se njihov život odvijao u pravilnom ritmu jutarnjega dizanja u šest sati, onda bi baba skuhala kavu dok bi Vlado pripremao udice , olovo i abrume, potom je slijedio lov ribe podno Svete Marije tik ispod zidina staroga Grada Dubrovnika, baba bi za to vrijeme kuhala ručak, onda bi slijedile pripreme za ručak, Vlado bi ispio kupicu travarice za aperitif, lešo govedina, juha sa paprom i ručak začinjen sirom iz ulja i čašom crnoga vina sa breskvom, baba je pila samo bijelo vino, a onda bi se zatvarali prozori i njihov mali stan bi tonuo u popodnevnu tamu u kojoj su oboje imali okrepljujući san. Redovito bi se dizalo negdje oko 5 sati popodne, opet bi baba kuhala kavu a za sebe jedan suhi kolačič zajedno sa čašom dalmatinskoga prošeka, Vlado bi čitao novine, gledala se televizija i već oko 9 sati naveče pripremalo bi se za počinak . Baba bi redovito izmolila Zdravo Marija i onda ugušila voštanicu iza koje se još uvijek dizao prijatan vonj sagorena voska . I tako svaki dan sa vrlo malo razlike među njima. I tako su doživjeli svaki po sto godina. Interesantno zar ne !!!!

Iz njihova primjera shvatio sam da je za duboku starost potrebno slijediti vlastite naume, biti fizički i mentalno aktivan, imati okrepljujući san, ne jesti masno i ne u velikim količinama, biti vitak i konzumirati alkohol u razumnim količinama. I onda doživite svaki po sto godina!



Zlatan Gavrilović Kovač

KRONIKA PORODICE CASAGRANDE

(Ili kako je Ugly Betty samljela Petera Handkea u veš mašini)





















Dr Zlatan Gavrilović Kovač













Adelaide 2007

Naši najveći I najbolji susjedi u Pilama u Dubrovniku bijahu baba Điđa I djed Vlado. Zapravo njeno ime bijaše Luigia Casagrande a njegovo Vlado Uljarević. Ona je bila talijanskog porijekla rodom iz Venecije dok je on bio hercegovački Srbin. Da bi se shvatila ta relacija potrebno je dakako imati na umu socijalni I kulturni ambijent Dubrovnika I Italije svagda u relaciji prema Bosni I Turskoj I to od kraja 18 stoljeća kada dolazi do izvjesnih naglih promjena u turskoj carevini, Europi ali I u Dubrovačkoj Republici. Dolaskom Turaka u 14 stoljecu na prostor Balkana dolazi do značajnog njihovog uticaja na život naših naroda posebno u Bosni a onda preko Bosne posredno I na život Dubrovnika. Nije stoga slučajno da je najjužnija Turska postaja , administrativno I vojno središte Hercegovine u Bosni bilo upravo Trebinje a to je svega 28 kilometara sjeveroistočno mjesto od Dubrovnika. A preko ovoga grada Turska vodi sve diplomatske, trgovačke I druge poslove koji su bili od vitalnog značaja za život Otomaskog carstva na Balkanu I s obzirom na diplomatske I političke odnose sa mediteranskim zemljama. Posebno sa Italijom. Razgranate trgovačke prilike I cvjetanje trgovine između Bosne I Dubrovnika a to znači čitavog Mediterana učinile su da je jedan ogranak porodice Casagrande iz Venecije dospio početkom 19 stoljeća I u Dubrovnik I to kao porodica Venecijanskih trgovaca koja je imala svoja “kola” ili “karoce” I na način konjskih zaprega trgovala sa cijelim Orijentom. Moja baba Luigija Casagrande bila je najmlađa kći jedne takve velike porodice Casagrande dok je Vlado bio jedan od njihovih kočijaša. Nije čudno kada se kaze “psuje kao kočijaš” jer je moj djed Vlado bio dobar primjer za to: on je psovao kao kočijaš: “jebem ti krv Isusovu, jebem ti trnje Isusovo, jebem ti mlijeko matere tvoje krave koja te rodila” I tako dalje. Venecijanska porodica Casagrande vjerojatno također ima neke sveze sa isto tako venecijanskom porodicom Casanova iz koje su se regrutirali ambasadori Venecije u Europi I općenito je poznato da je suvremena masovna kultura od te porodice napravila dobar primjer jedne oblačene porodice. Prema mome misljenju rijec je o jednoj velikoj zajednici od koje je CASA-GRANDE prva po porijeklu a onda se odjeljuje ogranak CASA- NOVA koji postoji I danas. Ja sam u svojoj zagrebačkoj biblioteci imao original prvo izdanje Casanovine autobiografije ali je ta knjiga bačena u smeće kao I mnoge druge moje knjige jer su tim ljudima knjige kao cigle. S druge pak strane moja mama porijeklom je bila iz Hercegovine I to kao element autohtonog bosanskog stanovništva koje je dolaskom Turaka u Hercegovinu 1414 godine prihvatilo Islam. Moja mama bila je rodom iz sela Plane koje se nalazi 9 kilometara zapadno od Bileće u Hercegovini I svi njeni bili su kovači pa je tako I porodica dobila ime prema zanatu kojim se bavila. Moji Kovači su od Abdurahmana Kovača mada u Planoj ima jos Kovača ali su oni pravoslavni I isto su tako dobili ime po zanatu. Isto tako u Hercegovini ima Kovača koji su katolici I isto imaju imena po zanatima . Jedan od njih je I poznati pisac Mirko Kovač koji živi u Beogradu čini mi se I sa kojim sam jedared raspravljao ta pitanja. Ali mi nismo nikakav rod. Za moju porodicu Kovača kao I za sve Bošnjake vrijedi da su puni behara I da su lako zaljubljivi pa onda ostaju u jednoj relaciji do vijeka a često se desi kao sto se to desilo I mojoj pravoj babi I djedu da je moja baba Kovač od žalosti umrla 40 dana nakon svoga muža. Moja mama se sa svojim bratom Ćamilom Kovačem prvo preselila iz Plane u Trebinje a onda u Dubrovnik I moja mama je imala 15 godina kada je prvi put ugledala svjetla Staroga Grada uoči Drugog svjetskog rata, negdje oko 1940 godine. Isto tako mi smo imali izvjesne relacije prema porodici Resulbegovića mada nije ispravno slavenizirati to ime jer je riječ o Reis-ul-begu koji se imenovao kao “od Alaha poslanik”. Isto tako taj beg nije bio iz porodice Kapetanovića kako se takoder to zna govoriti mada se moze reći da su Kapetanovići bili njegovi generali jer “kapetan” u turskoj vojsci znaci generala. Sve ove muslimanske porodice u Trebinju živjele su u takozvanom Kršu koji je uglavnom bio naseljen muslimanskim življem I koji je to ostao I stoljećima nakon smrti Osman Paše. Osman Paša Resulbegović o kojem ja ovdje govorim nije takoder bio niti turskog porijekla direktno. Ova porodica bili su muslimani Hercegovci koji su već u drugom koljenu postali vojnim I administrativnim upraviteljima Hercegovine sve do Stoca. Imao je 6 žena koje su živjele u haremu a njegova glavna žena zvala se Emina i I porijeklom je bila iz Stoca. Moram ovdje reći da te njegove žene u haremu nisu bile žene pogodne za njegove seksualne užitke kako se to inače tumači nego je ovdje prije riječ o jednom institutu Turske koji je također poznat I u staroj Grčkoj a taj je naime da se zdrav I vojno aktivan muškarac mora brinuti o udovicama svojih vojnika koje su sticajem ratnih okolnosti ostale nezbrinute kao I njihova djeca.Ovaj je beg vladao Hercegovinom nekih 20, 30 godina dok nije stao graditi svoju đamiju koja je ljepotom I raskoši bila ljepša od obližnje careve đamije. Ima nekih podataka da je ta Osman pašina đamija sagrađena 1727 godine I da je stara bila 267 godina do njena rušenja 1994 godine međutim ja ne znam te podatke pouzdano. Međutim je gradnja te đamije bila razlog da ga Porta I Sultan osude na smrt vješanjem koja kazna je I izvrsena 1778 godine. Međutim prije je tu riječ o sporu lokalnih bosanskih spahija I Porte i kardinalnom pravcu razvoja Bosanskog društva prema autonomaškom krilu s obzirom na pitanje sudbine Bosne u novim Europskim prilikama jačanja europskih apsolutističkih dinastija I slabljenja Otomanskog carstva s druge strane. U narodu međutim se kaže da su razlozi za njegovu smrt bili ti da se nije htio pokoriti Caru. Iz takve porodice I iz takve sredine već odranije opterećene teškim pitanjima mogučnosti opstanka u novim europskim prilikama moja mama stiže u Dubrovnik uoči ratne kataklizme Drugog svjetskog rata 1940 godine.



















Xxx

U Pilama moja mama, moj brat , sestra I ja živjeli smo u ulici Tabakarije 12 u jednom malom stanu sa dvije sobe od kojih je jedna bila naša kuhinja a na gornjem katu je bila naša spavaća soba. Mi smo u Dubrovniku živjeli prilično skromno. Samo nekoliko koračaja od nas, ne više od 20 metara živjela je baba Luigija I djed Vlado također u jednom malom stanu od svega dvije sobe. Njihov sin Braco nije bio njihov pravi sin. On je bio sin Vladovog brata koji je kao četnik poginuo negdje u Hercegovini a onda ga je Vlado usvojio kao svoje vlastito dijete I brinuo se o njemu na takav način. Vec kao sasvim mali bio je Braco bahat I drzak I stalno se tukao ali je sa mojim bratom Huseinom imao jako lijepo prijateljstvo. I ja mislim da je bliskost ove dvije porodice I otpočela preko prijateljstva njihove djece. Baba I Vlado imali su međutim I svoje dijete koje se zvalo Baldo I koje je doživjelo negdje oko 30 godina ali je u tim godinama patilo o ulkusa duodenuma I na koncu je I umro Baldo od perforacije tog ulcusa. Postoji I jedna priča o Baldu I Bracu iz njihovih sasvim malih dana I moja baba mi je to jedared ispričala: naime oboje djece je htjelo jesti med ali kako je med bio ušećeren to se oni dosjete pa stave staklenku meda na toplu peć I nakon nekog vremena pukne ta staklenka a sav se med prospe po štednjaku.
Ja sam jako volio moju babu Luigiu a od Vlada sam dobijao lekcije o životu. Mislim također da je I moj brat mnogo uticao na mene, mnogo više nego moj otac koji je bio jako tolerantan I mekan čovjek a I ja sam danas na njega. A Braca poznajem odmalena kao stasita čovjeka. Mene su svi voljeli I Braco također I sjećam se njegova povratka iz vojske kada je u uniformi došao da me probudi jedno popodne a onda smo pričali o bombama. Mislim da tada nisam imao više od 3 godine. Naime mene je fascinirao njegov pojas na hlačama sa dva metalna kruga na kojima su se vješale ručne napadne bombe. Pa onda sjećam se Braca I kasnije kada je već navigavao kao signalist na brodovima dubrovačke Atlanske plovidbe I kada je već bio sa svojom buducom ženom Brankom Sekula sa kojom je imao dvoje ženske djece. Jedna karakteristika toga čovjeka bila je njegov izniman slikarski talent. Nikada I nitko koga ja poznajem nije imao takav slikarski talent. Ali Braco je više bio usmjeren prema navigavanju I taj se talent nikada nije razvio. Postojale su I slike njegove na zidovima babina stana koje je on u ulju naslikao još kao mladić I po njima se vidjelo da je riječ o izuzetnom talentu koji, na žalost nikada nije bio razvijen niti je došao do izražaja. Branka Sekula opet poticala je od srbijanske porodice I bijaše u mladosti neobično zgodna I za njihovu vezu svi su govorili da je riječ o velikoj ljubavi mada u porodici sa njene strane bijahu protiv. Iz tog braka rode se dvije prekrasne kčerke starija Miranda I mlađa Roberta I ja kada razmišljam o Uranovom satelitu Miranda koji ima periodičnih perturbacija u orbiti svagda mislim na Bracinu Mirandu. Bio sam kao dijete neobično blizak Mirandi I imamo mnogo zajedničkih događaja mada su nas dijelile godine razlike a Robertu takoreći I ne poznajem. Ona je kasnije studirala filozofiju u Sarajevu. Braco je I u poznijim godinama bio neobično lijep čovjek kratke ricaste prosjede kose I ja bih mu znao reći da bi ga I mnogo mlađe djevojke voljele imati u postelji. A on bi se nasmijao pa bi mi šapnuo na uho:”Nemoj to reći Branki.” Medutim je rat nosio svoje te Branka nakon kratke I teške bolesti premine, Braco se nađe sam, a djeca krenuše svojim putem.
Svaki moj dan otpočinjao je ranim jutrom negdje oko 7 sati I prvo što bih učinio jeste da bih obukao svoje kratke plave hlačice na kojima je bio izvezen pijetao. Ta je simbolika pijetla bila od izuzetna značaja za moju mamu jer je ona isto tako poklonila jednog jako lijepog glinenog pijetla I Ibru Zoloviću mužu moje tetke Šefike iz Trebinja jer je bilo poznato da je Ibro veliki kurvar a mene je, kao sto se može nagađati, isto tako predodredio taj pijetao na mojim kratkim plavim hlačicama jer sam I ja sa vremenom postao veliki kurvar. To nam je u familiji, dođe nam kao nešto familijarno. A onda bih otrčao do babe I djeda Vlada I čim bih izašao na prostor Tabakarije zaslijepila bi me svijetlost ranog Sunca koje se dizalo nad tvrđavom Bokar. Vlado I ja smo godinama radili jedno te isto. U to doba on je već bio starac, čovjek od preko 70 godina, točnije imao je 74 godine upravo u vrijeme kada sam ja imao 5 godina. Bio je 6 godina mlađi od moje babe koja je rođena negdje početkom 80-tih godina devetnaestog stoljeća. Dakle bijaše čitava povijest ispred mene te stoga nije čudno kada ja u svojoj ludosti kažem I vičem da sam svjedok cijelog ovog prošlog stoljeća I da mi ne mogu prodavati muda pod bubrege. Prvo bismo popili bijelu kafu koju je baba prethodno nekoliko puta prokuhala što je opet bilo drugačije nego kod moje mame jer je moja mama to radila samo jedanput, a onda bi ona tu kafu nasula u jedan aluminijski mag I donijela mu na njegov radni sto. Na tom stolu postojao je jedan jako lijepi složeni drveni ormarić pun udica, olova I drugog ribarskog materijala, jedan jako stari nož kojeg smo mi zvali “temperin” I koji je bio priručni pribor kod sređivanja udica, pa onda sa desne strane stola bile su dnevne novine koje je Vlado redovito čitao informirajuci se o političkoj situaciji u zemlji I inozemstvu, a sa lijeve strane stola u gornjem lijevom kutu bio stožac zabavnih romana o Docku Holidayu I Wayat Erpu ( čini mi se da se ovako pišu) koje je Vlado redovito čitao svako popodne nakon odmora. Poviše tog drvenog ormarića za ribarski pribor nalazilo se jedno svijetlo koje je opet bilo tako staro da ga danas možete naći jedino još u muzeju koje se sastojalo od žarulje, svijetlog keramičkog grla na kojem je bio ugrađen prekidač u smijeru lijevo-desno I sa spiralnim žicama koje su nestajale u zidu. Isto tako na tom zidu nalazile su se slike babe Luigie iz mlađih dana, pa slike Braca I konacno pri samom vrhu jedna Bracina slikarija u ulju našeg predsjednika Tita. I konačno, na tom stolu bilo je predviđeno mjesto I za babine I Vladine naočari koje su isto tako bile neobično stare, vjerojatno negdje iz prve polovice stoljeća. Sa desne strane stola bijaše jedan prozor koji je gledao na susjedno stepenište ali koje je bilo sasvim dovoljno da za dnevna svijetlo obasja Vladov radni sto na kojem je on radio ili čitao.
A onda bi on rekao:”Hajde mali naberi mi trave za balune I nađi mi dva kamena a ja ću dotle pripremiti abrum.” I ja bih sa jednom starom pletenom kofom otišao nabrati travu. Naime za ribarenje sa vršama ili balunima potrebno je da imate hranu za ribe kojima se one primame, a kod nas u Pilama u to doba rasla je u pličinama jedna jako lijepa alga koju smo mi zvali “trava”. A da bi se do nje došlo trebalo je “gambati” što je riječ talijanskog porijekla. Što se tiče kamenja svagda je bilo riječi o kamenima velikim otprilike kao šaku odrasla čovjeka koji su po površini bili obrasli jako lijepim mekanim algama. Ovi kameni su bili potrebni ne samo kao mamac nego I kao uteg koji vodi balun naniže. Kasnije bi Vlado tu “travu” sjekao svojim temperinom na manje komade a onda je začinio odstajalim smrdljivim maslinovim uljem a nekada I abrumom koji se sastojao pored ostalog I od ostataka smrdljivog sira I pokvarenog kruha. A onda bismo se sa veslima koja bi on stavio sebi na lijevo rame, dvije kofe pribora, lentom, I hranom za ribe I sa dva baluna uputili prema njegovoj barci na naše mulo. Ja bih odvezao barku, on bi namjestio vesla svagda me podsiječajući kako se ta vesla naslanjaju na drveni batić jer naime I u tome postoji red tako da drvenim batićem tare konopac vesla a ne obratno, drveno veslo o batić I to iz razumljivih razloga, pogledali bismo imali mora ispod pajula I je li barka preko noći procurila, a onda bi on sjeo za vesla I stao sporo veslati duž uvale Pile I pored nas su prolazile stijene Velike I Male Malvasije I Velikog I Malog Penatura. A onda bi me on redovito podsjećao kako se vesla da naime veslo upada u more pod kutom a da se onda okreće okomito u odnosu na površinu mora otprilike. A onda poslije te lekcije ja bih preuzimao vesla koja sam jedva držao u ruci jer ja bijah jako mali. Ribarili bismo ispod Svete Marije. Gotovo redovito sa nekim iznimkama kada bismo išli na parangal ili na iglice ili na ukljate koje se ovdje zovu Brim ili na bukve. Bijaše jedna pečina ispod Svete Marije koja je proizvodila od istisnuta zraka neobično jak I dubok zvuk sa svakim novim valom I ja se nje jako bojah a poviše nas dizale su se goleme stijene na kojima su se onda dizale visoke zidine Grada. Bijahu dva kamena ispod Svete Marije na dubinama od možda 40 metara I Vlado je stalno htio da mu balun padne točno između ta dva kamena a da otvor baluna bude u matici prolaza između kamenja kako bi možda čitavo jato unišlo u balun. I često se događalo da nam je to uspjevalo. A za tako što trebala je vještina I strpljenje. On bi se naslonio na stranu barke pa bi osmatrao dno sa staklenom lentom dok bih ja bio za veslima. A onda bi mi rekao: “Vidiš onu pontu?” “Vidim” “E sada drži barku prema toj ponti.” Jer je kurenat bio jako velik. Međutim često nam I nije uspijevalo također jer je mene kurenat nosio dalje I onda bi bilo svega: “Krv ti matere krave jebem, Jebem ti mlijeko koje te dojilo….” A onda bi ljutito izvukao uteg, bacio lentu na pajule, uzeo vesla I cijelo vrijeme psovao do našega veza na mulu. Ja bih onda također bio ljut I to jako ljut I trčečim hodom bi ga napustio. A onda bismo se našli popodne I kao da se ništa nije desilo. On je naime onda sam išao po ulov vrlo često jer sam se ja u međuvremenu kupao u kupalištu Kolorina sa svojim Pilarima. Ulovili bi svega: bukava odnoso sopa koje se još zovu salpe I znalo se često desiti čitavo jato. Ja bih onda uzeo jednu još živu pa bih je gledao kako pliva u našem kućnom lavabou sa slatkom vodom I ona bi naravno vrlo brzo uginula a onda bi je mama na lešo pripremila bratu za ručak. Pa ulov bi se sastojao I od hobotnice, crneja a to je jedna lokalna riba, morskog psa koji je bio primjeren Jadranskom moru. A jedanput se dogodilo da je Vlado gledao lentom dno a ja sam držao pontu ali jedva I on je stalno to provjeravao I stalno me opominjao I psovao dok mi nije dozlogrdilo pa sam na koncu ostavio vesla I pustio barku da pluta I kako je kurenat bio jak a on stalno nailazio na drugačije dno konačno shvati da sam ja ljut I da barka može nastradati na stijenama što je možda I bila moja namjera jer Vlado nije znao plivati te se on snebi, naglo posegne za veslima I stane pjeniti svoju staru pjesmu:”Jebem ti trnje Isusovo…….”
Vrijeme ručka ja sam gotovo redovito provodio sa njim I babom. Ja niti sam ne znam zašto ali ja mislim da je ovaj odnos esencijalniji nego naš odnos sa vlastitom djecom. Za babu bilo je rezervirano bijelo vino, a za nas crno vino. Prvo se služila jaka goveđa juha, pa onda riba ili tripice ili kuhana govedina, pa dobar suhi hercegovački kravlji sir pa na koncu breskva u vinu. Imali smo I još jednog za našim stolom a to je bila njihova stara mačka koja se isto zvala Muki kao I moja danas. I sve moje mačke zovu se Muki. Baba bi joj znala reći bacajući otpadak: “Na labaj!” A onda bi dolazio popodnevni odmor, zatvarale su se ponistre na prozorima I Vlado je za to imao jedan dugačak lijepi štap, čitav stan poprimao bi mir sklana popodneva I taman , ugasli izgled sa kojim jedino što čovjek može poželjeti jeste san. To vrijeme ja bih provodio sa Pilarima. Poviše babina kreveta bile su Bracine slike iz vojske I jedna stara krunica a na ormariću pored njena kušina postojalo je kandilo sa svijećom voštanicom koje je ona redovito koristila noću. Sa krajem popodneva sve bi nanovo oživilo. Vlado bi ponovno dobio svoju kafu I stao bi čitati romane ili novine ili pak igrati karte sa susjedima koji su ga rijetko posjećivali. I ja sam također znao igrati karte sa njime. Za zimskih popodneva u tom slučaju Vlado bi upalio svoju peć na drva ali ona nije pravo vukla dim pa bi bilo dosta magle po čitavom stanu I taj miris njihovih drva bio mi je nešto jako lijepo dok je sa Pila dopirao jak zvuk orkanskog vjetra, velikih valova I guste kiše. A u noćnim satima gledali bismo televiziju a baba bi zimi sjela na otoman pa bi ispred sebe stavila električnu grijalicu pa bismo se tako oboje grijali a ja bih tada imao neodoljivu potrebu da je svako malo zagrlim I poljubim.
Međutim Vlado je imao I jedan porok a taj je da je volio popiti. On bi se tako nekada uputio u jedan restoran na Pilama pa bi se tu zapio I to ne više od dvije kupice jer već bijaše postarijim čovjekom kojem malo treba. A tada bi mene baba nagovorila: “Hajde idi po njega I reci mu da sto prije dođe na ručak.” I ja bih onda došao u taj lokal pa bi ga potezao za rukav I gnjavio dok on najposlje ne bi pristao da krene. Onda bi nakrivio svoj ribarski klobuk pa bi stao pjevati ulicama Pila. A onda?onda bi bio jako ljut na babu kako dijete šalje po njega kao da on sam ne zna doći kući. Zapravo nju je najviše bilo strah toga da ne propjanči čitavu penziju jer njihove penzije doista bijahu male.
S druge pak strane moj susret sa babom Luigiom bio je drugačiji jer je I ona bila drugačija, mirna , meditativna, promišljena. Ali znala je također biti I opsesivna čistočom. Ona bi htjela da joj ja kupim nešto u dućanu pa bi mi za to dala novac, a onda bi taj novac pregledavala, stavila bi naočari I stala čistiti novčanicu I to tako da bi jezikom navlažila prst pa bi njime prelazila preko novčanice:”A Zlatane je li ovo čisto?” “Ma baba daj molim te ne gnjavi!” I to bi trajalo jako dugo. Bila je skromna ali je neobično cijenila novac kojeg je imala malo. Isto tako kada bi me poslala za vino ona bi staklene flaše prvo dobro oprala pa bi onda stala ispred prozora na svijetlost pa bi zagledala u dno flaše I pitala bi me: “Daj Zlatane pogledaj da li je ova flaša čista”. A nekada se znalo desiti da joj voda iz flaše potekne po oku pa bi se ona stala smijati. Isto tako voljela je da me uhvati za prst pa bi me pitala: “Hajde da vidimo čiji je prst jači” I mi bismo se tako potezali prstima a ona bi tepala na talijanskom: “ Che bello ragazzo! E bellissimo signorina. Questo ragazzo e una della piu bello ragazzo di Ragusa.” Točno u 12 sati oglasila bi se zvona crkava u Starom Gradu I ona bi tada redovito uzela svoju staru uru pa bi je navila I pri tome se prekrstila. Ta je ura kasnije dospjela do moje sestre. Popodne nakon odmora redovito je dolazila do kantuna jedne kuće odakle se pogled širio prema moru pa bi tako dugo stajala zamišljena pogleda uperenog prema horizontu. Ja sam se kasnije pitao što je ona zapravo u tim momentima mislila I dobio sam jedan odgovor: ona je o Adriaticu razmisljala kao o NAŠEM MORU ,MARE NOSTRUM!
A za noći uvijek je imala brokvu u kojoj bi se popišala ukoliko je bilo potrebno a pred spavanje upalila bi voštanicu I dugo molila u tišini. Vlado nam je priznao da je umrla kao ptica I on je kasnije godinama mislio da je ona I dalje pored njega pa bi je znao zvati ili tražiti po kući.



Xxx

Baba je imala tri sestre čini mi se a veliki portret najstarije njene sestre bio je na njenom ormaru. Znala je za tu sestru reći da je “bila zla kao pešta”. Na drugom zidu do ulaznih vrata također je postojala jedna velika slikarija I to jednog velikog britanskog broda sa tri crvena dimljaka prema čemu se moglo zaključiti da je doista bilo riječi o jednom velikom putničkom parobrodu. A na ulaznim vratima ili točnije na dvije stepenice pred ulazom u kuću Vlado je znao sa vremena na vrijeme praviti svoje balune. Pri tome on je jako puno pušio I mozda je pušio dvije kutije Ibra bez filtera svaki dan. To je bio jedan duhan neobično visoke kvalitete upakiran po 20 cigareta u žutu kartonsku kutiju ali se držao među svijetom jeftinom robom s obzirom da su već tada kod nas postojale I druge skuplje cigarete. A da je pušio jako puno najbolje se vidjelo po žutim vrhovima prstiju njegove desne ruke. Isto tako on bi stavio cigaretu u usta pa bi pravio balun a glavu bi malo nakrivio u lijevo kako mu njen dim ne bi ulazio u oči. Nakon nekog vremena na vrhu cigarete stvorio bi se dugi slabi sivi okrajak koji bi nakon nekog vremena pao na njegovu ruku. Za njegov balun bila je potrebna metalna mreža, metalna žica od koje bi on gradio kostur baluna I na koncu tanka metalna nit kojom bi povezivao elemente u jednu cjelinu. Prvo bi otpočinjao sa metalnim kosturom I to njegovim gornjim dijelom savijajući žicu u obliku elipse na čijim krajevima je gradio male zavijutke koje je onda uglavljivao jedan u drugi stežući ih kliještima. Isti postupak je ponavljao I sa donjom bazom baluna. Obe ove cjeline bile bi dodatno učvrščene sa dvije uzdužne ravne žice koje su plohi davale dodatnu čvrstoču. A sa otprilike sedam uzdužnih ravnih žica povezivao je bazu baluna sa njenim gornim dijelom dobijajući tako veličinu baluna. Potom je slijedio postupak namicanja lake metalne zice na svaku plohu baluna, na njen vrh, bazu , pa na strane baluna. Pri tome je metalnim kliještima za žicu krojio metalnu mrežu prema obliku plohe I pri tome se kroz čitavu kuću mogao čuti karakterističan zvuk kliješta. Krojenu mrežu kasnije je povezivao sa plohom tankom metalnom niti koju je pažljivo obmotavao oko metalnog kostura plohe. I taj se postupak ponavljao sa svakom cjelinom baluna. Međutim gornji dio baluna bio je nešto složeniji jer je morao predvidjeti mjesto za mala vratašca odakle je ribar izvlačio ulovljenu ribu iz baluna. A sa strane baluna namicao je metalnu mrežu prema unutra I to na stražnjoj strani ostavljajući sasvim uski nepovezani prostor odakle je riba ulazila u balun ali nije mogla iz njega izaći. I konačno na gornjoj bazi baluna krojio bi I njegovu dršku kako bi balun bio lako prenosiv. Čitav ovaj postupak mogao je vještom majstoru potrajati možda nekoliko sati međutim kod Vlada je trajao nekoliko dana jer je on naprosto uživao u pravljenju baluna svakim elementom u postupku rada. Konačno, on bi nataknuo napravljene balune na dva čavla koja su bila visoko poviše njegova kreveta. Isto tako postojala su I dva čavla u njegovoj maloj ulici koja je unekoliko bila predvorje njegova stana. I on je tu također znao objesiti svoje balune, ali I ne samo njih nego I hobotnice koje bismo ulovili I one bi tako visile okačene o čavle neko vrijeme na opće čuđenje susjeda. U malom kutu neposredno do ulaznih vrata bilo je predviđeno mjesto za “trastike” a to su ribarski štapovi ali od prirodnih elemenata, bambusa, I također mjesto za abrum a to je unekoliko tekući mamac za ribe koji se uglavnom sastojao od jako smrdljivih organskih otpadaka, sira, kruha, ribe kojeg smo koristili počesto I kada bismo ribali na našem mulu. Abrum je tako trebao primamiti ribe na poštu na tom mjestu a onda bi bile pogodne za lov.



Xxx



Baba nikada nije jela puno. Zapravo jako malo je jela. Ona bi na primjer sebi spekla jedno jaje u jednoj jako maloj žutoj tavi ali bi onda uzela komadić kruha pa bi tako brljala po tom jajetu a onda bi odgurnula tanjir I ostatak kasnije bacila u smeće . I tako se redovito događalo. I ona se stalno pitala zašto pati od zatvora crijeva. Naime ona je neobično teško provodila vrijeme na toaletu. A ja danas vidim I zašto: jer zapravo u njenim crijevima I nije bilo ništa. Hocu reći, svi njeni napori da anišem pročisti svoje tijelo bili su zapravo nepotrebni jer u njenom tijelu ničega nije niti bilo. Ali je taj profilaktik možda njoj dobro činio. Isto kao što danas I filozofija nekima može biti profilaktik pa su zdravi još zdraviji a bolesni od nje još bolesniji. Međutim ipak je ona nešto znala pojesti a to se redovito događalo svako popodne nakon odmora: dva biškota I pola male šoljice prošeka. Nikada se nije desilo da kod babe nema prošeka.




Xxx




Isto tako baba je jako voljela čaj od metvice I ona je redovito kupovala takozvanu domaću metvicu koja može rasti I u našem dvorištu ili pitaru sasvim različito od takozvane paprene metvice kojoj je potreban ambijent mediteranske divljine I kamena. I ja mogu reći da sam zahvaljujući babi čitav svoj mladićki period proveo istažujući djelovanje metvice ali I drugog lijekovitog mediteranskog bilja kojim je obilovala obala Jadrana sa njegove istočne strane.




Xxx





U babinoj kuhinji ili “kamari” kako je ona talijanizirano nazivala svoju kuhinju nalazio se I jedan drveni ormarić koji je po stranama bio obložen gustom sitnom metalnom mrežom koji je služio kao stari tip spremišta za hranu. Ta je mreža bila potrebna kako bi ormarić bio prozračan a opet dovoljno preventivan da razne male bube ili mušice ne mogu unići u kavez. Tu je baba držala kruh, pa ostatke hrane koje je čuvala za kasnije I konačno sir I maslo. I slučaj kod masla je bio karakterističan I ja ga nikada nisam kasnije našao kod nikoga, naime, ona je maslo držala u posudi sa vodom na način da je površina vode bila nešto iznad masla. To je bilo potrebno kako bi se maslo zaštitilo potpuno od okoline. Danas se za to koriste frižideri ali je maslo zato kruto dok je babino maslo svagda bilo mekano. Isto tako u njenoj kamari nalazio se I jedan bijeli ormar u kojem je ona držala posuđe ali iza tog ormara nalazila se jedna njihova tajna, naime, Bracine drvene skije kojima je on u mladosti skijao po planinama Jugoslavije. Da su te skije bile jako stare najbolje su to pokazivali vezovi na skijama koji su zapravo bile čvrste metalne opruge koje se nikako nisu mogle odvojiti od skijaških cipela skijaša. Današnje skije su međutim drugačije I uglavnom su plastične I vezovi su sofisticirane mehaničke naprave koje se u slučaju nezgoda odvajaju od nogu skijaša. To je bio razlog da je Braco jedared slomio kost potkoljenice skijajući na tim skijama I od tada su one godinama bile pohranjene kao tajna I otpad iza ormara babine kamare. Ja sam htio imati te skije I mnogo godina kasnije ali sam onda dočuo od brata da ih je Vlado ispilio I upotrijebio sebi za ogrijev.





Xxx



Isto tako kod babe je bilo jako puno skarambeža a tako mi u Dubrovniku zovemo žohare koji se ovdje zovu kokoroč.I u poznim satima noću oni bi hitro prelazili iz kuta u kut brzo se krečući uzduž zidova stana I pod babine ormare. Općenito je poznato da je kokoroč neobično pametan kukac ali su istraživanja pokazala da kada je na svili lako gubi orijentaciju. I meni se danas I čini da su mnogi kao I kokoroči na svili I da lako gube orijentaciju.






Xxx
Baba bi noću namjestila brokvu ispod malog stolića, užgala bi svijeću I uzela krunicu a onda bi molila u tišini.I u toj gustoj tami samo sam mogao vidjeti odsjaj upaljenje voštanice I njemo malo osvijetljeno lice dok šapče:” Oče neka se sveti ime tvoje, neka dođe kraljevstvo tvoje, kruh naš svagdašnji daj nam svaki dan, I oprosti nam grijehe naše jer I mi opraštamo dužnicima svojim. I ne uvedi nas u napast.” A onda bi ugasila voštanicu puhnuvši u plamen pa bi navlažila prst I ugušila plameni vrh končane niti na vrhu kako se sobom ne bi širio jaki miris voska.





Xxx





A jednom sam rekao svojoj babi: “Baba, danas je u crkvi govorio svečenik I rekao je’ Slava bogu na visini I na zemlji mir ljudima dobre volje’. A ona me zapita : “Pa Zlatane što tu ne valja?” A ja odgovorim: “Baba, u Svetom Pismu piše ‘ Slava bogu na visini I na zemlji mir ljudima koje ljubi.’ A ona se samo blago osmijehne , okrene prema zrcalu I stane češljati svoju dugu svijedu kosu koju bi kasnije savijala u dvije pletenice, a onda obmotavala prema vratu I uvezivala ukosnicama.






Xxx





Za zimskih dana Vlado bi kupio otprilike oko 2 metra drva jer I nije bilo potrebno više jer su zime u Dubrovniku blage I rijetko kada temperature idu ispod nule stupnjeva celzijusovih. A ako do toga pak dođe onda bi se u barkama koje su prethodno bile izvučene na kopno I bile pune vode od jesenjih kiša uhvatila tanka korica leda koju smo onda mi djeca znali nosati po Pilama u uvjerenju da je riječ o snijegu: “Evo snijeg, evo snijeg!” I mi bismo bili oduševljeni I puni zadovoljstva. Međutim negdje zimi 1966 godine I mi u Dubrovniku bili smo svjedoci pravoga snijega ali kako bijaše mokar to se on brzo rastopi. To jutro ja sam bio u školi , u drugom razredu I učiteljica nam je dala u zadatak da nešto nacrtamo prema svojoj slobodnoj želji. I ja sam nacrtao svoju kuću, pa prozore na kući, pa mamu I tatu a onda sam po cijelom crtežu nacrtao šarenu kišu. I ta je kiša bila u svim mogućim duginim bojama. A učiteljica se nagne nad mojim crtežom, pogleda ga malo bolje pa me zapita: “Kako kiša moze biti šarena?!” Ona nije znala da mnogoj dubrovačkoj djeci već tada kiše bijahu šarene.



Xxx





A onda bi Vlado ispred vrata stavio svoj “kozlić” a to je bio naslon koji se koristio kod pilanja drva, uzeo bi svoju drvenu pilu a imao ih je dvije pa bi me pozvao:”Hajde mali dođi da mi pomogneš šegati drva!” Tako bih ja stao sa jedne stane kozlića, a on sa druge pa bi uzeo pilu, položio je na drvo pa bi mi rekao: “Kada uzmeš pilu onda ne upiri o nju nego samo vuci prema sebi a ja ću prema sebi.” I mi bismo tako pilali drva a po mojim cipelicama padao bi sitni žuti drveni prah.






Xxx





Međutim bilo je također dana, mada relativno rijetko, kada ja uopće nisam dolazio kod babe I Vlada. I to je redovito bilo onda kada bi se Pilari okupili graditi “logor”. Mi Pilari, mi smo stalno bili u ratu protiv “Građana”. U tom smislu smo morali znati praviti pračke, lukove I stijele, štitove pa onda drvene mačeve I noževe. I ove mačeve pravili bismo od lokalnih palmi kojima je Dubrovnik obilovao. Isto tako naši logori bili su od grana palmi: na četri kuta u zemlju bili bi položena četri malo deblja kolca koja smo povezivali konopima a izmedu konopa provlačili bismo palmine grane dobijajući stranice logora a na vrh kao krov takoder smo slagali I karton. Medutim su svi naši logori bili srušeni od ljubomornih susjeda jer tobože u njima će se samo skrivati “skitnice”. Svaki naš logor istovremeno je bio I veliko zadovoljstvo ali I veliko razočarenje. I ja općenito mislim da je meni kao I drugima Dubrovnik naplatio svoju “crvenu jabuku”.





Xxx




Nakon ribarenja sa Vladom ja bih odlazio na naše kupalište Kolorina pa bih počesto ronio što je bila jedna od naših morskih igara. I općenito govoreći sve što smo mi kao djeca radili u Pilama I nije ništa drugo bilo nego igre koje su se nastavile I mnogo godina kasnije kod zrelih ljudi. Zato se često čini da Dubrovčani I ne znaju za ništa drugo nego za neki vid igre I da je kod njih sve na način igre što, dakako, može nekada smetati ukoliko imate na pameti ozbiljnije stvari. Tako da se Dubrovčani meni danas sa svim svojim čudnovatostima doimaju kao djeca koja svagda zahtjevaju pažnju I skrb. I to se očituje u svakom elementu kontakta sa tim ljudima što je kao karakter doista jedinstvena crta na Mediteranu. Moje ronjenje na primjer bilo je zapravo stalno istraživanje podmorja Kolorine. Ja sam taj prostor nazvao “biotopom” kao jednom složenicom gdje grčka riječ topos znaci mjesto, znači mjesto života. Biotop isto tako može biti na primjer barica vode u kojoj žaba na primjer polaže jaja. Važno je shvatiti tu “redukciju” prostora na biotop koji daje karakteristriku cijelom tom prostoru. U tom smislu ja razlikujem biotop nulte, prve I druge kategorije I čitavu planetu Zemlju razumijevam jednim takvim osobitim biotopom koji daje karakteristiku cijelom našem sunčevom sistemu. Dakle “mjesto života”. A kao takvo mjesto ono je pojmljeno u teleološkim terminima. Ja sam istraživao moj biotop I tako jedared doplivam I donjurim do “ponte”. Ponta je jedna stijena na samom izlazu iz biotopa gdje dubine dosežu I do 50 metara a možda I dublje a ona se izdiže gotovo do samoga vrha. I doista za oseke ona vrhom izvire iz mora sva obrasla smeđim algama I lumparima. I ta stijena I bijase puna šupljina , skrivenih mjesta, raznih algi, malih ribica , vlasuja I svega onoga sto čini tako važne karakteristike morskog života na kamenitoj obali. I tako dok sam istraživao pontu naiđem u jednom momentu na hobotnicu koju prvo ugledam kao smeđu ali kako se susretoše naši pogledi to ona naglo stane, promjeni odjednom boju u sivu boju I nešto kasnije posve iznenađena pobjegne u dubinu ostavljajuci iza sebe tamni trag svoga crnila. Isti ili barem sličan doživljaj imao je I Darwin I on je taj događaj opisao u svojoj knjizi Voyage of the Beagle I to na samom početku knjige jer je taj biotop kojeg je on istraživao bio biotop luke Porto Praya I on je pokušao objasniti procese koji se događaju pri promjenama boje kod hobotnice I ja mislim da su to I dan danas najljepši opisi jednog biološkog problema.






Xxx


Postoje stijene u mome biotopu koje se zovu puhalo, mala plitica, velika plitica, malo jaje , veliko jaje, malo nebo, pinokio, veliko nebo, groblje I konacno Mičina stijena a ona je ispod same tvrđave Lovrijenac. Ova tvrđava građena je davno I prvo bijaše građena od drveta I bijaše kao fort u neku ruku a onda nakon zemljotresa u Dubrovniku 1667 godine čini mi se na mjesto stare drvene tvrđave gradi se kamena građevina koja dominira panoramom Dubrovnika. Isto tako su nakon zemljotresa promjenile izgled I neke druge kule I tvrdave kao na primjer tvrdava Minčeta koja je prvotno bila četverokutasta a onda dograđena kao ovalna građevina. Sa druge strane tvrđave Lovrijenac, znači sa strane Pila, postoji jedna stijena koja se zove Glava I ona je nekih 28 metara iznad razine mora. Za ovu stijenu je važno reći da za vrijeme zimskih nevera val zna biti toliko velik da njegova pjena doseže I do te stijene I prelazi preko nje. Jako volim zimu u Dubrovniku.





Xxx

Međutim da te naše igre mogu biti I opasne pokazuje primjer moga jako dobrog prijatelja, Pilara Ante Kulaša. On je dugo vremena sjedio sa mnom u istoj klupi. Imao je jednu sestru prilično mlađu od njega koja ga je ludo voljela I to su svi znali. On je tako jedared stao jednom momku na ramena pa su zajedno skakali na glavu sa Puhala međutim je pri jednom takvom skoku naisao plivač a oni su baš bili u zaletu I došli do ruba stijene a onda je ovaj dole naglo stao zbunjen zbog plivača, Ante izgubi ravnotežu te se konačno prevali preko njega I padne glavom na jedan kameni rub I na mjestu ostane mrtav. Kasnije su njegovi roditelji stavili spomen ploču na to mjesto međutim ja mislim da je treba ukloniti.





Xxx









Koliko je vlast budalasta bila na tom našem prostoru najbolje pokazuje primjer upravo tog biotopa o kojem govorim. Naime vlasti su iz komercijalnih razloga i razloga turizma nepromišljeno i nestručno izvele jedno stepenište na tome kupalištu i to zato da se stariji kupači mogu stepenicama spustiti u more. Međutim oni su to učinili na takav način da su betonom zagradili čitavu tu uvalicu I na taj način spriječili prirodnu cirkulaciju mora između uvalice I naše lijepe Pećine koju također imamo u tom biotopu. I od tada je primjetno propadanje tog ekosistema I narušavanje biotopa Pećine o kojem govorim I čitavog podmorskog svijeta života a to se najbolje vidi za nevremena kada se sva prljavština iz mora skupi u tom zagrađenom prostoru nase Pećine.




Xxx



Isto tako imamo mi I takozvanu Pećinu zraka. To je zapravo jedna šupljina u stijeni ali od dna tako da je prvo potrebno zaroniti pa onda izroniti u Pećini zraka ili Špilji zraka. Ona je jako mala ali se može slobodno disati neko vrijeme. Mi smo se Pilari znali u njoj skrivati ako nas je netko naganjao. Mi bismo naprosto “nestali”.







Xxx





Isti slučaj desio se I sa splitskom Rivom. Poznato je da mediteranski grad jeste grad od kamena I postoje istraživanja u Hrvata na primjer kod arheologa Mate Sučića koja nose naslov :”Antički grad na jugoistočnoj strani Jadrana” koji iznosi karakteristike toga grada I kasniji razvoj dolaskom slavenskog življa. Međutim je vlast čitavu splitsku Rivu prekrila bitumenom tako da ste umjesto mediteranskog prostora dobili autobusnu stanicu. Ista stvar stoji I sa dijelovima stare jezgre Sarajeva. Jer u ovom drugom slučaju vrijedi pravilo takozvane turske kaldrme koja se nalazi ispred Begove đamije na primjer. A takvih slučajeva totalne devastacije toga prostora ima beskonačno mnogo. Bili su dobri u asfaltu. Danas je situacija sasvim drugačija .







Xxx






Dobar primjer te totalne devastacije o kojoj govorim moguće je pratiti I u slučaju Dubrovnika, naravno, I baba I Vlado bili su svjedoci novog vremena koje se rađa ali su napustili svoja privremena boravišta na vrijeme. Isti je slučaj bio I sa mojom mamom. Za razliku od nas koji smo dolazili na svijet kao svjedoci tog vremena u kojem se baš I nismo snalazili najbolje. Na primjer nikada nije bilo poznato da su dubrovačka djeca zalijevala skliske stepenice Starog Grada sa uljem kako bi se ljudi skliznuli pa pali , ugruhali ili slomili kosti. Nikada dubrovačka djeca nisu ispisivala grafite po zidinama nego su, sasvim suprotno, crtala uljem ili akvarelom I po tome bila poznata u Europi. U Pilama I na Pilama djeca su se igrala ali u jednom ambijetu obrazovane Europe. Na primjer, mi smo kao djeca pod dubrovački tramvaj stavljali kovanice pa bismo istraživali kako one izgledaju kasnije. Isto je to radio I moj Ezra u Zagrebu stavljajuci kutije šibica pod kotače tramvaja. Međutim je nova vlast smatrala da od Dubrovnika I od Pila treba stvoriti autobusnu stanicu pa je uklonivši stari dubrovački tramvaj izgradila autobusne linije kojima je povezala Stari Grad sa ostalim dijelovima grada. Naime, nakon dvije tragedije na Pilama pokazalo se da je doista dubrovački tramvaj zastario ali ga je trebalo zamijeniti restauriranim kao što to rade Englezi ovdje u Adelaideu I to je bilo poznato kao tramvaj-muzej. I sa turističke točke gledišta dubrovački tramvaj bio bi daleko isplativiji nego autobusi. S druge pak strane postojali su dijelovi grada kao na primjer Gruž ili Lapad gdje nema takvih strmina kao na Pilama gdje bi dubrovački tramvaj mogao biti ne samo atrakcija nego I edukativno sredstvo kao što su recimo turističke historijske upute o gradu u kojem se ljudi nalaze.Itd. Medutim je stari dubrovački tramvaj naposljetku završio u Tehničkom Muzeju Nikola Tesla pa ga je moj Ezra mogao tamo vidjeti. A danas ga niti tamo nema.








Xxx



Moja mama je voljela lijepe stvari. I ona je jako uživala u tim stvarima.Jedna takva stvar bile su naše šetnje parkom Gradac. Ona bi se lijepo obukla pa bi onda mene lijepo obukla pa bismo oboje išli u šetnju Gracem. Na Gracu I danas naravno postoji jedan srednjovjekovni akvarij sa crvenim ribama, listovima lopoča I sa mnogo punoglavaca u rano proljece. Ja bih onda hvatao te punoglavce I stavljao ih u jednu malu staklenku I bio oduševljen karakterom života u tom akvariju I u toj staklenci. Međutim daleko važniji meni je bio taktilni kontakt sa punoglavcem kojeg bih tako držao na dlanu I promatrao kako se koprca. Isto sam to radio I sa glistama. Naime u našem dvorištu postojala je jedna gustirna koja je bila nasuta zemljom a opet ona je bila puna glista. I ja bih tako hvatao te gliste pa bih bio strahovito iznenađen kako su hladne I vlažne a kako se koprcaju na mome dlanu. Isto je radio I moj Ezra u Zagrebu ali je on gliste pronalazio u drvorištu svoga dječjeg vrtića. A s obzirom na tu taktilnost najviše sam volio dirati I pritiskati bratove žile na nogama I na rukama. Moj je brat bio profesionalni gimnastičar I on je svako jutro otpočinjao sa trbusnim vježbama u krevetu pa sa sklekovima na podu I na koncu bi završio svoju jutarnju gimnastiku utezima. Ja bih ga onda pitao da li mogu dirati njegove žile. I ja bih onda pristiskao njegove žile. Bilo mi je čudno kako su elastične, kako pružaju otpor pri pritisku. Čudno!





Xxx



A onda bi brat uzimao knjigu Dr. Doolitle I učio me čitati riječ po riječ, redak po redak, stranicu po stranicu I tako iz jutra u jutro. Tako da sam ja znao tečno čitati sa pet godina. Isto toliko godina sam imao kada sam naučio plivati. Isto toliko godina sam imao kada sam naučio voziti biciklu. Peta godina mi je bila sudbonosna.



Xxx


Biciklu sam naučio tako da me brat vezao oko pasa svojim kajišem I pridržavao a ja sam morao pedalirati. I to je jako brzo išlo. Plivanje sam naučio tako da me brat bacio u more. Naime ja bih se njemu objesio na leđa a on bi onda skočio u more ali sam ja cijelo vrijeme bio rukama na njegovom vratu. A onda je on jednom rekao : “A sada sam plivaj nečeš se držati više meni za vrat.” I ja sam proplivao prilicno lako. A skakati na glavu sam naučio malo kasnije I to na bazenu dubrovačkog Juga I opet pod bratovom instrukcijom. Ja sam trebao sjesti na rub bazena saviti se tako ga sam glavom trebao gledati nadole a onda ispruženih ruku prvo se lagano spustiti u bazen. I taj je postupak ponavljao nekoliko puta a onda sam to isto morao učiniti sa nogu. I učinio sam. Tako sam naučio skakati na glavu.






Xxx




Isto tako u našem dvorištu u Pilama imali smo I jedno nekorišteno pilo I znalo se desiti da ga ja prvo zatvorim a onda napunim morskom vodom pa bih onda došao na mulo I tražio od ribara jednog malog cipola kojeg bih onda stavio u to pilo I gledao kako pliva. Ezra je to pak u Zagrebu radio sa šaranima. Mi bismo kupili šarana ali ga ne bi dali da ga ubiju nego bi ga živoga držali neko vrijeme u njegovoj kadi I gledali kako pliva, a onda bih ja predložio da ga seciramo. I mi bismo secirali tog šarana I tako je Ezra upoznavao njegove dijelove.





Xxx



Prozori naše sobe gledali su na jedan veliki uzdužni zid koji je dijelio dva dvorišta I dvije cjeline, našu I susjednu sa kojom mi nismo imali nikakvih dodira. Međutim je taj zid bio pun pukotina a vjetrovima bila je nanesena prasina na njega tako da je bilo dijelova toga zida puna proljetnih malih biljki sa neobično nježnim blijedoplavim cvjetovima. Mi smo te cvjetove zvali “mačkicama” I ja se sjećam da bih rano izjutra izašao na prozor naše sobe pa bi se nalaktio na osnovu I gledao te mačkice I cijeli taj zid koji je bio obasjan ranim suncem sa Bokara. Onda bih sišao do mame u kuhinju I ona bi mi obukla plave hlačice sa izvezenim pijetlom, natjerala me da pojedem med pomiješan sa maslom I ja bih onda izašao trčeči na Tabakariju ali sa ranim proljećem bilo mi je hladno pa bih drhtao.





Xxx


Proljeće je za mene bilo puno emocija. Za proslave majčinog dana a to kod nas bijaše 8 marta ja bih mami donio zumbula. A onda bih obavezno probao po koji cvijet. Jer ja sam volio jesti cvijece.



Xxx




Bio sam tako često kod moga dobrog prijatelja Lucijanović Davora , a on bijaše iz bogate familije advokata I stomatologa koji su imali veliko staro imanje na obližnjim otocima takozvanim dubrovačkim aelautima, pa bih mu tijekom igre pozobao svo cvijeće u vazi njegove mame.






xxx



Brat je bio strog učitelj I sve sam trebao znati napamet. Nekada me je bilo strah njegove strogosti ali sam ga jako volio a I on mene. A ako sam bio jako u krivu onda bi me povukao za kosu (za bafe zapravo) ili je pak koristio metodu da me redalicom nekoliko puta udari po dlanu. Ali ja mislim danas da on te metode nije koristio često. On je htio da ga ja slušam I ja sam ga slušao. On je imao jedan karakterističan zvuk zviždanjem I ja sam se odazivao sa velike udaljenosti trčeči. Taj zvuk zviždanjem I dan danas znam reproducirati.






Xxx




Dok je mama bila živa mi smo bili jedna jako lijepa skladna porodica. Međutim njenom smrću sve su se stvari naglo promijenile.



Xxx




Mamina velika prijateljica bila je Marija Musladin koja je patila od dječje paralize ili slične bolesti. I mi smo njoj mnogo pomagali I bili jako lijepi prijatelji sa njom. Ona je često izlazila na Pile sa pomočnim kolicima sa kojima se pridržavala međutim je vremenom bolest uznapredovala pa ne koncu Marija zapadne u krevet iz kojeg se više nije niti micala. Nisam bio upućen kako je ona umrla I što se sa njom sve događalo I ja danas nemam nikakvih izvješča o tome.





Xxx




A kada bi naišao veliki brod kroz uvalu Pile on bi se prvo oglasio svojim sirenama a mi bismo onda izlazili sa velikim plahtama ili peškirima pa bi mahali sa terase restorana Orhan I jasno smo mogli vidjeti male prilike na brodu kako rade to isto- kako nam mašu bijelim plahtama.





Xxx



A jedne zimske večeri baba Luigia I ja smo se grijali kraj pečice I ljubili ali ja sam istovremeno bio jako nemiran pa sam non stop prčkao po toj pečici a ona u jednom momentu zgrabi moj kažiprst pa ga gurne na vruće rešetke pećnice. A ja iznenađeno: “Ma nona, che lavore?” A ona mirnim glasom prozbori: “ Secondo in questa maniera tu sei pensarei.” “Tu sei pazzo.”I ja se stanem smijati kako ona hladnokrvno prima bol moga vrućeg kažiprsta. Ja sam se više smijao njenoj hrabrosti nego što me prst bolio ali sam ipak doživio strah. A onda je poljubim.



Xxx




U zimskim vremenima u Dubrovniku je znalo biti jako mnogo kiše a grad je bio izložen munjama I velikoj grmljavini od koje se cijeli grad tresao. Vrlo često je znalo biti toliko kiše da naš odvod nije mogao podnijeti toliku količinu pa bi se čitavo dvorište pretvorilo u mali bazen na kojem su padale krupne kapi guste kiše. A sa svakom kapi nastao bi jedan mali balončić koji bi netom kasnije puknuo. I ja sam jako volio to gledati pa bih stao na stepenice naše kuće I gledao kišne balončiće. Ništa ljepše niti opasnije!