Pregled posta

Obitelj Bošković i naše prijateljstvo

Obitelj Bošković I naše prijateljstvo!


Pa ja bih mogao reći da smo mi imali možda najbolje prijateljstvo sa Hrvatima u Dubrovniku preko porodice Bošković. Katica Bošković koju smo svi mi zvali skračeno Kate Boškovica bijaše jako dobra prijateljica sa mojom majkom I prilično često bi se njih dvije našle na popodnevnoj kafi. O čemu su one pričale ja to naravno ne znam ali je posve sigurno da je vojna pozadina moje porodice svakako bila jedan jako veliki razlog. Jer mnogi Hrvati na glasu u to doba vladavine jednog primitivnog socijalizma imahu problema sa službenom vlašću što zbog svoga porijekla što zbog svoga političkoga stajališta a vjerojatno I iz nekojih drugih razloga a kako naša porodica bijaše bliska upravo toj I takvoj vlasti to bi Katica vjerojatno pronalazila povod da nam se obrati sa nekim svojim problemom. U toj porodici Bošković koja je živjela u jednoj omanjoj kući u ulici paralelnoj sa Tabakarijom , mislim u ulici Ivana Kukuljevića, isto tako u Pilama takoder su živjeli I neki drugi ljudi a Katica imaše I jednog sina imenom Ivica. Taj je Ivica Bošković bio čovjek prilična stasa, ponešto jači sa velikom crnom bradom a po profesiji bijaše muzičar I muzikolog. Kasnije se u svome životu zaposli u Klasičnoj gimnaziji Ćiro Gamulin u Splitu kao nastavnik muzike istovremeno živeci sa jednom ženom koja bijaše prilično starija od njega ali da navodno bijaše velika ljubav. Interesantno je spomenuti da Ivica nije imao djece niti nikakvog svoga potomka ali ja ne znam koliko je njegova obiteljska pozadina razlogom za to. I kao takav nastavnik on je bio I predavačem muzike I mojoj sestri koja je u toj gimnaziji bila jedan od učenika nakon našeg dolaska u Split nekoliko godina ranije. I njegova majka redovito bi dolazila da ga posjeti u Split I tim prilikama ona je bila naš redoviti gost. U doba takozvanog hrvatskog proljeća Ivica se bijaše kao I mnogo nastavničko I sveučilišno osoblje u Hrvata angažirao u pravcu hrvatske politike ali ta njegova politička djelatnost bijaše jako daleko od primitivna ustaškog ekstremizma kojima obilovaše hrvatska stvarnost tih godina. Ali nakon sloma hrvatskog proljeća pojaviše se mnogi problemi I sa Ivicom Boškovićem I nekim njegovim kolegama povjesničarima s kojima mi također bijasmo dobro pa čitava stvar konačno bijaše okončana sudovima I zatvorima za veliku većinu. I moja majka sretne jedared Ivicu pa ga zapita: “Reci mi Ivice pravu istinu!” A on joj odgovori: “Boga mi Ćamila ništa nisam krivo napravio!” Ja sam kao dvanaestogodišnje dijete bio svjedokom njihova razgovora kao I mnogih maminih razgovora jer je ona mene svugdje vukla sa sobom. Mislim da je kasnije Ivica bio kažnjen uvjetno zbog svoga angažmana ali mislim da je on I dalje nastavio manje više normalno obavljati svoj posao. A ja danas mislim da je tako bilo I pravo jer je I Ivica isto tako kao I ja mnogo godina kasnije zapravo mislio na nacionalni pokret Hrvata koji bi bio zamišljen kao hrvatski nacionalni preporod u neku ruku nakon decenija stagnacije I ruiniziranja hrvatskog nacionalnog bića. Kao što rekoh u njihovoj kući u Pilama živjeli su I neki drugi ljudi a jedan od njih bijaše jedan jako stari čovjek kojeg smo se mi djeca Pilari svi bojali jer bijase ružnim I starim a I kružahu neke neobične priče o njemu koje su pobuđivale nasu dječju maštu. I svi smo ga se klonili mada on bijaše jako rijetko na ulici. Kasnije od Ivice Boskovića saznah da je on bio osoba koja je jako mnogo čitala, da je kuća u Pilama imala jednu jako lijepu I bogatu biblioteku sa svih strana svijeta a da je on u toj svojoj starosti svoje staračke dane provodio učeći hebrejski I čitajući neke stare knjige na hebrejskom. Bijaše I jedan moj susret sa tim neobičnim čovjekom. Bijaše ranim jutrom u Pilama , ne više od 7 sati ujutro a ja bijah dječak od možda 6,7 godina. Da je bilo tako rano ljetno jutro znam danas po tome da u našem kupalištu bijaše još sjena Lovrijenca povrh mora a I po tome što je kupalište bilo posve prazno. I ja se uputih prema Puhalu a to je jedna stijena na tom kupalištu I iznenadih se kada dolje naniže opazim da se kupa jedan čovjek. I kada pogledah bolje prepoznam starog Boskovića koji isto tako bijaše iznenađen vjerojatno zato jer nije očekivao da će nekoga sada sresti tako rano. I on se polagano popne na prvu stijenu pa se podigne I stane izlaziti iz mora. I ja iznenađeno primjetim da je on posve go I da se kupao go. I ja sam ga tako radoznalo promatrao cijelo vrijeme nikako ne namjeravajući napustiti scenu a I on je bio radoznao. I ja sam ga slijedio cijelo vrijeme na opreznom odstojanju od možda pet, šest koračaja. A on onako go I velikih staračkih testisa lagano dokorača do svoje garderobe pa teškim staračkim pokretima nezgrapno obuče svoje kratke hlače I ljetnu majicu. I mislim da se on cijelo vrijeme stidio što ga u tim trenucima promatra jedno dijete. A onda lagano otpuže I ode sa kupališta dok sam ja iznenađeno gledao za njim.
Da li je kuća Boškovića u Pilama rodna kuca istog prezimenjaka od svjetskoga glasa našega Rudžera Boškovića ja to ne znam.

Post je objavljen 10.10.2024. u 12:03 sati.