ovo je moja radio emisija o Dubrovniku i velikom sinu hrvatskoga naroda Ruđeru Boškoviću koja je emitirana na hrvatskom programu radio stanice 5 EBI FM u Adelaideu prije više od 20 godina....





a ovo je LINĐO koji je predstavljen na samom početku te emisije

Obitelj Bošković I naše prijateljstvo!


Pa ja bih mogao reći da smo mi imali možda najbolje prijateljstvo sa Hrvatima u Dubrovniku preko porodice Bošković. Katica Bošković koju smo svi mi zvali skračeno Kate Boškovica bijaše jako dobra prijateljica sa mojom majkom I prilično često bi se njih dvije našle na popodnevnoj kafi. O čemu su one pričale ja to naravno ne znam ali je posve sigurno da je vojna pozadina moje porodice svakako bila jedan jako veliki razlog. Jer mnogi Hrvati na glasu u to doba vladavine jednog primitivnog socijalizma imahu problema sa službenom vlašću što zbog svoga porijekla što zbog svoga političkoga stajališta a vjerojatno I iz nekojih drugih razloga a kako naša porodica bijaše bliska upravo toj I takvoj vlasti to bi Katica vjerojatno pronalazila povod da nam se obrati sa nekim svojim problemom. U toj porodici Bošković koja je živjela u jednoj omanjoj kući u ulici paralelnoj sa Tabakarijom , mislim u ulici Ivana Kukuljevića, isto tako u Pilama takoder su živjeli I neki drugi ljudi a Katica imaše I jednog sina imenom Ivica. Taj je Ivica Bošković bio čovjek prilična stasa, ponešto jači sa velikom crnom bradom a po profesiji bijaše muzičar I muzikolog. Kasnije se u svome životu zaposli u Klasičnoj gimnaziji Ćiro Gamulin u Splitu kao nastavnik muzike istovremeno živeci sa jednom ženom koja bijaše prilično starija od njega ali da navodno bijaše velika ljubav. Interesantno je spomenuti da Ivica nije imao djece niti nikakvog svoga potomka ali ja ne znam koliko je njegova obiteljska pozadina razlogom za to. I kao takav nastavnik on je bio I predavačem muzike I mojoj sestri koja je u toj gimnaziji bila jedan od učenika nakon našeg dolaska u Split nekoliko godina ranije. I njegova majka redovito bi dolazila da ga posjeti u Split I tim prilikama ona je bila naš redoviti gost. U doba takozvanog hrvatskog proljeća Ivica se bijaše kao I mnogo nastavničko I sveučilišno osoblje u Hrvata angažirao u pravcu hrvatske politike ali ta njegova politička djelatnost bijaše jako daleko od primitivna ustaškog ekstremizma kojima obilovaše hrvatska stvarnost tih godina. Ali nakon sloma hrvatskog proljeća pojaviše se mnogi problemi I sa Ivicom Boškovićem I nekim njegovim kolegama povjesničarima s kojima mi također bijasmo dobro pa čitava stvar konačno bijaše okončana sudovima I zatvorima za veliku većinu. I moja majka sretne jedared Ivicu pa ga zapita: “Reci mi Ivice pravu istinu!” A on joj odgovori: “Boga mi Ćamila ništa nisam krivo napravio!” Ja sam kao dvanaestogodišnje dijete bio svjedokom njihova razgovora kao I mnogih maminih razgovora jer je ona mene svugdje vukla sa sobom. Mislim da je kasnije Ivica bio kažnjen uvjetno zbog svoga angažmana ali mislim da je on I dalje nastavio manje više normalno obavljati svoj posao. A ja danas mislim da je tako bilo I pravo jer je I Ivica isto tako kao I ja mnogo godina kasnije zapravo mislio na nacionalni pokret Hrvata koji bi bio zamišljen kao hrvatski nacionalni preporod u neku ruku nakon decenija stagnacije I ruiniziranja hrvatskog nacionalnog bića. Kao što rekoh u njihovoj kući u Pilama živjeli su I neki drugi ljudi a jedan od njih bijaše jedan jako stari čovjek kojeg smo se mi djeca Pilari svi bojali jer bijase ružnim I starim a I kružahu neke neobične priče o njemu koje su pobuđivale nasu dječju maštu. I svi smo ga se klonili mada on bijaše jako rijetko na ulici. Kasnije od Ivice Boskovića saznah da je on bio osoba koja je jako mnogo čitala, da je kuća u Pilama imala jednu jako lijepu I bogatu biblioteku sa svih strana svijeta a da je on u toj svojoj starosti svoje staračke dane provodio učeći hebrejski I čitajući neke stare knjige na hebrejskom. Bijaše I jedan moj susret sa tim neobičnim čovjekom. Bijaše ranim jutrom u Pilama , ne više od 7 sati ujutro a ja bijah dječak od možda 6,7 godina. Da je bilo tako rano ljetno jutro znam danas po tome da u našem kupalištu bijaše još sjena Lovrijenca povrh mora a I po tome što je kupalište bilo posve prazno. I ja se uputih prema Puhalu a to je jedna stijena na tom kupalištu I iznenadih se kada dolje naniže opazim da se kupa jedan čovjek. I kada pogledah bolje prepoznam starog Boskovića koji isto tako bijaše iznenađen vjerojatno zato jer nije očekivao da će nekoga sada sresti tako rano. I on se polagano popne na prvu stijenu pa se podigne I stane izlaziti iz mora. I ja iznenađeno primjetim da je on posve go I da se kupao go. I ja sam ga tako radoznalo promatrao cijelo vrijeme nikako ne namjeravajući napustiti scenu a I on je bio radoznao. I ja sam ga slijedio cijelo vrijeme na opreznom odstojanju od možda pet, šest koračaja. A on onako go I velikih staračkih testisa lagano dokorača do svoje garderobe pa teškim staračkim pokretima nezgrapno obuče svoje kratke hlače I ljetnu majicu. I mislim da se on cijelo vrijeme stidio što ga u tim trenucima promatra jedno dijete. A onda lagano otpuže I ode sa kupališta dok sam ja iznenađeno gledao za njim.
Da li je kuća Boškovića u Pilama rodna kuca istog prezimenjaka od svjetskoga glasa našega Rudžera Boškovića ja to ne znam.


zlatan gavrilovic kovač

Obitelj Bošković I naše prijateljstvo!


Pa ja bih mogao reći da smo mi imali možda najbolje prijateljstvo sa Hrvatima u Dubrovniku preko porodice Bošković. Katica Bošković koju smo svi mi zvali skračeno Kate Boškovica bijaše jako dobra prijateljica sa mojom majkom I prilično često bi se njih dvije našle na popodnevnoj kafi. O čemu su one pričale ja to naravno ne znam ali je posve sigurno da je vojna pozadina moje porodice svakako bila jedan jako veliki razlog. Jer mnogi Hrvati na glasu u to doba vladavine jednog primitivnog socijalizma imahu problema sa službenom vlašću što zbog svoga porijekla što zbog svoga političkoga stajališta a vjerojatno I iz nekojih drugih razloga a kako naša porodica bijaše bliska upravo toj I takvoj vlasti to bi Katica vjerojatno pronalazila povod da nam se obrati sa nekim svojim problemom. U toj porodici Bošković koja je živjela u jednoj omanjoj kući u ulici paralelnoj sa Tabakarijom , mislim u ulici Ivana Kukuljevića, isto tako u Pilama takoder su živjeli I neki drugi ljudi a Katica imaše I jednog sina imenom Ivica. Taj je Ivica Bošković bio čovjek prilična stasa, ponešto jači sa velikom crnom bradom a po profesiji bijaše muzičar I muzikolog. Kasnije se u svome životu zaposli u Klasičnoj gimnaziji Ćiro Gamulin u Splitu kao nastavnik muzike istovremeno živeci sa jednom ženom koja bijaše prilično starija od njega ali da navodno bijaše velika ljubav. Interesantno je spomenuti da Ivica nije imao djece niti nikakvog svoga potomka ali ja ne znam koliko je njegova obiteljska pozadina razlogom za to. I kao takav nastavnik on je bio I predavačem muzike I mojoj sestri koja je u toj gimnaziji bila jedan od učenika nakon našeg dolaska u Split nekoliko godina ranije. I njegova majka redovito bi dolazila da ga posjeti u Split I tim prilikama ona je bila naš redoviti gost. U doba takozvanog hrvatskog proljeća Ivica se bijaše kao I mnogo nastavničko I sveučilišno osoblje u Hrvata angažirao u pravcu hrvatske politike ali ta njegova politička djelatnost bijaše jako daleko od primitivna ustaškog ekstremizma kojima obilovaše hrvatska stvarnost tih godina. Ali nakon sloma hrvatskog proljeća pojaviše se mnogi problemi I sa Ivicom Boškovićem I nekim njegovim kolegama povjesničarima s kojima mi također bijasmo dobro pa čitava stvar konačno bijaše okončana sudovima I zatvorima za veliku većinu. I moja majka sretne jedared Ivicu pa ga zapita: “Reci mi Ivice pravu istinu!” A on joj odgovori: “Boga mi Ćamila ništa nisam krivo napravio!” Ja sam kao dvanaestogodišnje dijete bio svjedokom njihova razgovora kao I mnogih maminih razgovora jer je ona mene svugdje vukla sa sobom. Mislim da je kasnije Ivica bio kažnjen uvjetno zbog svoga angažmana ali mislim da je on I dalje nastavio manje više normalno obavljati svoj posao. A ja danas mislim da je tako bilo I pravo jer je I Ivica isto tako kao I ja mnogo godina kasnije zapravo mislio na nacionalni pokret Hrvata koji bi bio zamišljen kao hrvatski nacionalni preporod u neku ruku nakon decenija stagnacije I ruiniziranja hrvatskog nacionalnog bića. Kao što rekoh u njihovoj kući u Pilama živjeli su I neki drugi ljudi a jedan od njih bijaše jedan jako stari čovjek kojeg smo se mi djeca Pilari svi bojali jer bijase ružnim I starim a I kružahu neke neobične priče o njemu koje su pobuđivale nasu dječju maštu. I svi smo ga se klonili mada on bijaše jako rijetko na ulici. Kasnije od Ivice Boskovića saznah da je on bio osoba koja je jako mnogo čitala, da je kuća u Pilama imala jednu jako lijepu I bogatu biblioteku sa svih strana svijeta a da je on u toj svojoj starosti svoje staračke dane provodio učeći hebrejski I čitajući neke stare knjige na hebrejskom. Bijaše I jedan moj susret sa tim neobičnim čovjekom. Bijaše ranim jutrom u Pilama , ne više od 7 sati ujutro a ja bijah dječak od možda 6,7 godina. Da je bilo tako rano ljetno jutro znam danas po tome da u našem kupalištu bijaše još sjena Lovrijenca povrh mora a I po tome što je kupalište bilo posve prazno. I ja se uputih prema Puhalu a to je jedna stijena na tom kupalištu I iznenadih se kada dolje naniže opazim da se kupa jedan čovjek. I kada pogledah bolje prepoznam starog Boskovića koji isto tako bijaše iznenađen vjerojatno zato jer nije očekivao da će nekoga sada sresti tako rano. I on se polagano popne na prvu stijenu pa se podigne I stane izlaziti iz mora. I ja iznenađeno primjetim da je on posve go I da se kupao go. I ja sam ga tako radoznalo promatrao cijelo vrijeme nikako ne namjeravajući napustiti scenu a I on je bio radoznao. I ja sam ga slijedio cijelo vrijeme na opreznom odstojanju od možda pet, šest koračaja. A on onako go I velikih staračkih testisa lagano dokorača do svoje garderobe pa teškim staračkim pokretima nezgrapno obuče svoje kratke hlače I ljetnu majicu. I mislim da se on cijelo vrijeme stidio što ga u tim trenucima promatra jedno dijete. A onda lagano otpuže I ode sa kupališta dok sam ja iznenađeno gledao za njim.
Da li je kuća Boškovića u Pilama rodna kuca istog prezimenjaka od svjetskoga glasa našega Rudžera Boškovića ja to ne znam.

Obitelj Bošković I naše prijateljstvo!


Pa ja bih mogao reći da smo mi imali možda najbolje prijateljstvo sa Hrvatima u Dubrovniku preko porodice Bošković. Katica Bošković koju smo svi mi zvali skračeno Kate Boškovica bijaše jako dobra prijateljica sa mojom majkom I prilično često bi se njih dvije našle na popodnevnoj kafi. O čemu su one pričale ja to naravno ne znam ali je posve sigurno da je vojna pozadina moje porodice svakako bila jedan jako veliki razlog. Jer mnogi Hrvati na glasu u to doba vladavine jednog primitivnog socijalizma imahu problema sa službenom vlašću što zbog svoga porijekla što zbog svoga političkoga stajališta a vjerojatno I iz nekojih drugih razloga a kako naša porodica bijaše bliska upravo toj I takvoj vlasti to bi Katica vjerojatno pronalazila povod da nam se obrati sa nekim svojim problemom. U toj porodici Bošković koja je živjela u jednoj omanjoj kući u ulici paralelnoj sa Tabakarijom , mislim u ulici Ivana Kukuljevića, isto tako u Pilama takoder su živjeli I neki drugi ljudi a Katica imaše I jednog sina imenom Ivica. Taj je Ivica Bošković bio čovjek prilična stasa, ponešto jači sa velikom crnom bradom a po profesiji bijaše muzičar I muzikolog. Kasnije se u svome životu zaposli u Klasičnoj gimnaziji Ćiro Gamulin u Splitu kao nastavnik muzike istovremeno živeci sa jednom ženom koja bijaše prilično starija od njega ali da navodno bijaše velika ljubav. Interesantno je spomenuti da Ivica nije imao djece niti nikakvog svoga potomka ali ja ne znam koliko je njegova obiteljska pozadina razlogom za to. I kao takav nastavnik on je bio I predavačem muzike I mojoj sestri koja je u toj gimnaziji bila jedan od učenika nakon našeg dolaska u Split nekoliko godina ranije. I njegova majka redovito bi dolazila da ga posjeti u Split I tim prilikama ona je bila naš redoviti gost. U doba takozvanog hrvatskog proljeća Ivica se bijaše kao I mnogo nastavničko I sveučilišno osoblje u Hrvata angažirao u pravcu hrvatske politike ali ta njegova politička djelatnost bijaše jako daleko od primitivna ustaškog ekstremizma kojima obilovaše hrvatska stvarnost tih godina. Ali nakon sloma hrvatskog proljeća pojaviše se mnogi problemi I sa Ivicom Boškovićem I nekim njegovim kolegama povjesničarima s kojima mi također bijasmo dobro pa čitava stvar konačno bijaše okončana sudovima I zatvorima za veliku većinu. I moja majka sretne jedared Ivicu pa ga zapita: “Reci mi Ivice pravu istinu!” A on joj odgovori: “Boga mi Ćamila ništa nisam krivo napravio!” Ja sam kao dvanaestogodišnje dijete bio svjedokom njihova razgovora kao I mnogih maminih razgovora jer je ona mene svugdje vukla sa sobom. Mislim da je kasnije Ivica bio kažnjen uvjetno zbog svoga angažmana ali mislim da je on I dalje nastavio manje više normalno obavljati svoj posao. A ja danas mislim da je tako bilo I pravo jer je I Ivica isto tako kao I ja mnogo godina kasnije zapravo mislio na nacionalni pokret Hrvata koji bi bio zamišljen kao hrvatski nacionalni preporod u neku ruku nakon decenija stagnacije I ruiniziranja hrvatskog nacionalnog bića. Kao što rekoh u njihovoj kući u Pilama živjeli su I neki drugi ljudi a jedan od njih bijaše jedan jako stari čovjek kojeg smo se mi djeca Pilari svi bojali jer bijase ružnim I starim a I kružahu neke neobične priče o njemu koje su pobuđivale nasu dječju maštu. I svi smo ga se klonili mada on bijaše jako rijetko na ulici. Kasnije od Ivice Boskovića saznah da je on bio osoba koja je jako mnogo čitala, da je kuća u Pilama imala jednu jako lijepu I bogatu biblioteku sa svih strana svijeta a da je on u toj svojoj starosti svoje staračke dane provodio učeći hebrejski I čitajući neke stare knjige na hebrejskom. Bijaše I jedan moj susret sa tim neobičnim čovjekom. Bijaše ranim jutrom u Pilama , ne više od 7 sati ujutro a ja bijah dječak od možda 6,7 godina. Da je bilo tako rano ljetno jutro znam danas po tome da u našem kupalištu bijaše još sjena Lovrijenca povrh mora a I po tome što je kupalište bilo posve prazno. I ja se uputih prema Puhalu a to je jedna stijena na tom kupalištu I iznenadih se kada dolje naniže opazim da se kupa jedan čovjek. I kada pogledah bolje prepoznam starog Boskovića koji isto tako bijaše iznenađen vjerojatno zato jer nije očekivao da će nekoga sada sresti tako rano. I on se polagano popne na prvu stijenu pa se podigne I stane izlaziti iz mora. I ja iznenađeno primjetim da je on posve go I da se kupao go. I ja sam ga tako radoznalo promatrao cijelo vrijeme nikako ne namjeravajući napustiti scenu a I on je bio radoznao. I ja sam ga slijedio cijelo vrijeme na opreznom odstojanju od možda pet, šest koračaja. A on onako go I velikih staračkih testisa lagano dokorača do svoje garderobe pa teškim staračkim pokretima nezgrapno obuče svoje kratke hlače I ljetnu majicu. I mislim da se on cijelo vrijeme stidio što ga u tim trenucima promatra jedno dijete. A onda lagano otpuže I ode sa kupališta dok sam ja iznenađeno gledao za njim.
Da li je kuća Boškovića u Pilama rodna kuca istog prezimenjaka od svjetskoga glasa našega Rudžera Boškovića ja to ne znam.


Zlatan gavrilović kovač

MODRE DUBINE


U suvremenoj fizici često se govori o malom ili velikom, o konačnom ili beskonačnom, koliko je nešto teško ili masivno, kolika je snaga , masa ili količina. U literarnoj kritici za razliku od fizike na primjer mi se često bavimo ''dubinom'' dotične poezije odnosno utiscima koje je ona ostavila u nama. Pri tome ne treba smetnuti sa uma da ovaj pojam dubine svatko doživljava na različiti način i da nema jedinstvena slaganja u pogledu njega.Isto tako nema svatko isti doživljaj dubine poezije nego svatko gleda na svoj način u zavisnosti od njene predstave koju je stekao od najranijih dana. A kakva je moja predstava dubine najbolje svjedoče moji najraniji susreti sa morem u okolici Dubrovnika od kojih i danas imam sliku dubine povezane sa golemom morskom masom na kojoj pluta mala ribarska barka. Ovdje se obala naglo i strmo spušta prema dnu tako da su dubine mora u okolici Dubrovnika već nakon nekoliko zaveslaja prema pučini neobično velike. Taj vas osjećaj težine mora i njegove dubine prati na jedan neobjašnjiv način već dok ste sasvim blizu obale gledajući prema horizontu kojim dominira modro plavetnilo morskoga oceana. A ja sam znao tim oceanom plivati jos od najranijih dana i to od uvale Pile prema Dančama i onda uvalom ispod Boninova do hotela Libertas. I tada bih zamišljao kako neka golema kornjača sva obrasla algama izranja iz tih dubina i nosi me na svojem oklopu. I onda bih doživljavao stravu pa bih plivao jače i jače dok ne bih naišao na plitko more ili kakvu stijenu na koju bih mogao stati svojim nogama. I za vrijeme toga preplivavanja ili pak ribanja na otvorenoj pučini ispod zidina Grada događalo bi se da bih postao svjestan dubine mora na takav način da sam pratio zrake sunca koje su se gubile u morskom bezdanu. Zrake sunca se koso prelamaju na morskoj površini i prodiru duboko prema dnu u paralelnim linijama i ja bih onda pratio te zrake sunca koje bi se nakon nekoliko metara gubile u morskoj modrini iza koje je ležalo beskonačno carstvo morske tame do koje svjetlost sunca nikada ne dopire. I ja od tih najranijih iskustava imam predstavu dubine kao te beskrajne modrine našega mora do koje svjetlost sunca jedva da dopire. A takve sam dubine našao kod naših najvećih pjesnika kakav je Tin Ujević ili Šimić i nema nikakove sumnje da su ovi najraniji utisci dubine mora razlogom da ja danas u hrvatskoj literaturi vrednujem poeziju samo s obzirom na one najdublje i najveće naše pjesnike. A to možda smeta mnogima koji imaju drugačije kriterije odnosno kriterije koje su izgradili na sasvim drugačijim predstavama.

zlatan gavrilović kovač

Minta moje babe Luigie Casagrande I minta Marka Pola!




Istina je da je moja baba Luigija jako voljela mintu I čaj od minte.Osobenosti njene vrste minte bila je u tome da je uvijek bilo riječi o takozvanoj domaćoj minti koja se razlikuje od paprene minte po tome što je njen list skoro duplo veći I što je tamno zelene boje dočim je kod paprene redovito slučaj da zahtijeva mediteranski okoliš I njeni listovi su manji. Ja sam se dugo vremena bavio istraživanjima minte koja je isključivo mediteranska biljka I ona je dobra za smirenje živaca naime poznato mi je njeno blagotvorno djelovanje. Thomas Mann je za svoga izgnanstva često pio čaj od minte kako svjedoči u svojim Dnevnicima iz 33 godine. Isto tako ovaj čaj je dobar za respiratorne organe. Međutim minta ima I jedno drugo značenje koje se vezivalo za alkemiju u srednjem vijeku. Ja ne znam da li se ovaj čaj tajno onda naučavao kod Talijana koji su živjeli u Dubrovniku ili su pak svi Dubrovčani pili taj čaj, dakle, ja to sada ne znam. Ali Marko Polo o kojem sam već govorio , u svojim Zapisima sa putovanja po Kini I Dalekom Istoku piše na str. 153.: “ U ovom gradu Khan- balik jeste minta Velikoga Kana za kojeg može istinito biti rečeno da posjeduje tajne alkemista odkada ima umjetnost pravljenja novca.” I onda Polo opisuje kako se to radi tamo I kako ose proizvode papir I kao se od ovog papira pravi novac koji predstavlja mjeru vrijednosti I razmjensko sredstvo pa se može mijenjati I za zlato ili srebro uspređujući ih sa dijelovima venecijanskog dukata. I dalje Marko Polo na slijedećoj stranici piše: “Kada bilo koja osoba ima papirnati novac I koji postane sa vremenom istrošen oni njega nose “to the mint” gdje samo sa plaćanjem od 3 posto mogu primiti svježe note u razmjenu.” Tako bismo mogli reći da je “mint” u neku ruku banka ili kovnica novca.Dakle ovdje “mint” jeste u nekoj svezi sa alkemijom ali I sa novčarskim poslovima koji su vrlo vjerojatno u tom srednjem vijeku bili zajednički poslovi nekim značajnim ljudima I oni su u tu svrhu onda I pili čaj od minte. Ova engleska riječ “mint” još se na latinski prevodi kao cudo, ili kao moneta ili pak kao mentha, a to je baš ono što ja pokušavam reći.




KAKO IZDRŽATI STO GODINA





Moja baba i Vlado živjeli su svaki po 100 godina, s tim da je Vlado bio nekih desetak godina mlađi od nje. Ona je rođena polovicom sedme decenije 19 stoljeća a on je rođen polovicom osme decenije 19 stoljeća i između mene i Vlada postojalo je 70 godina razlike a od babe me dijelilo osam decenija. Oni su živjeli nevjenčano budući da u njihovo vrijeme nije bilo moguće sklopiti crkveni brak između katolika i pravoslavaca. Imali su jedno dijete koje se zvalo Baldo koje je ime talijanskoga podrijetla ali je ono umrlo u svojoj tridesetoj godini od perforacije ulcusa duodenuma. Tako je ostao sa njima još jedino Braco a u staračkim godinama ja sam bio njihovo najmanje i najmlađe dijete. I ja sada vidim kako su oni oboje izdržali pritiske sredine i izolaciju od svojih familija zahvaljujući ponajprije osudi zbog krivovjernoga braka. Sa stajališta mlade i najmlađe generacije i u Hrvatskoj i u Australiji čitava se stvar doima bizarno i nitko tko je zdrave pameti ne može shvatiti patnje tih ljudi isključivo zbog njihove slobode da u pitanjima ljubavi slijede osjećaje svoga srca a ne pravila socijalnih grupa kojima pripadaju. Ali su oboje izdržali, i moja baba i Vlado također koji su odbačeni iz života asocijacija kojima su pripadali živjeli svaki po sto godina i kao da ih je Bog nagradio dugovječnošću za svoju hrabrost i svoju drskost da slijede svoje vlastite naume. Tako se njihov život odvijao u pravilnom ritmu jutarnjega dizanja u šest sati, onda bi baba skuhala kavu dok bi Vlado pripremao udice , olovo i abrume, potom je slijedio lov ribe podno Svete Marije tik ispod zidina staroga Grada Dubrovnika, baba bi za to vrijeme kuhala ručak, onda bi slijedile pripreme za ručak, Vlado bi ispio kupicu travarice za aperitif, lešo govedina, juha sa paprom i ručak začinjen sirom iz ulja i čašom crnoga vina sa breskvom, baba je pila samo bijelo vino, a onda bi se zatvarali prozori i njihov mali stan bi tonuo u popodnevnu tamu u kojoj su oboje imali okrepljujući san. Redovito bi se dizalo negdje oko 5 sati popodne, opet bi baba kuhala kavu a za sebe jedan suhi kolačič zajedno sa čašom dalmatinskoga prošeka, Vlado bi čitao novine, gledala se televizija i već oko 9 sati naveče pripremalo bi se za počinak . Baba bi redovito izmolila Zdravo Marija i onda ugušila voštanicu iza koje se još uvijek dizao prijatan vonj sagorena voska . I tako svaki dan sa vrlo malo razlike među njima. I tako su doživjeli svaki po sto godina. Interesantno zar ne !!!!

Iz njihova primjera shvatio sam da je za duboku starost potrebno slijediti vlastite naume, biti fizički i mentalno aktivan, imati okrepljujući san, ne jesti masno i ne u velikim količinama, biti vitak i konzumirati alkohol u razumnim količinama. I onda doživite svaki po sto godina!



Zlatan Gavrilović Kovač