Na nagovor moje djece da im opišem Badnjak moga djetinjstva konačno sam i to obavila. Vjerujem da i vi neki imate sjajne uspomene. Ovo su moje!
BADNJAK MOJEGA DJETINJSTVA
Život u prošlom stoljeću nije bio ni malo lagan. Ljudi su iza rata ostali bez blaga u štalama, svinjcima, ali kako su godine prolazile po malo se ponovo na selu obnavljalo. Radišni kakovi su bili obnavljali su ono najvrednije njihovim životima. Tako je i kod mojih bakice i dede, u mojemu djetinjstvu, dvorište već bilo puno peradi; kokoši, gusaka, pataka. U svinjcima nazimica, praščića, a i poneka ovca i janje. U štali su bile najmanje dvije krave, nekad i telad i dvije kobile. Jednom u dvije ili koju godinu i ždrijebe. Ždrebad nije bila tako često.
Zašto to sada opisujem? Važno je jer je uvijek vezano i za sam Badnjak.
Pa da onda kažem riječ dvije o Badnjaku!
Zima je, u ono vrijeme dolazila točno po redu. Nije bilo veće iznimke. Sveta Kata snijeg za vrata, a često i ranije. Nama djeci bilo je to veselje koje je teško u nekoliko riječi opisati. Kada je započelo vrijeme Došašća svi koji su bili pravi vjernici držali su se onoga što je crkva propisala, a vezano za to vrijeme. Uglavnom hrana je bila prava zimska, ali s vrlo malo mesa. Post je bio svaki petak, ali za nas djecu je ipak bilo iznimke. Post i nemrs je zapravo bio način života kada je u svim kućama vladalo siromaštvo. Onda u to vrijeme nismo baš puno razmišljali o tome, mislim da danas više ne znamo od obilja što bi.
Tako se gotovo četiri tjedna strogo pazilo što se kuha jer to je bio dio priprema za Božić. A onda je konačno došao i taj s nestrpljenjem čekani Badnjak. Ritual Badnjaka u mojoj obitelji je bio lijep i poseban za nas djecu, a sada mi se čini kao izgubljen način života.
Kako u to vrijeme zime dan kratko traje pa smo jedva dočekali krenuti djedovoj kući. A što nas je tamo čekalo???
Već od ranog jutra deda bi počeo ložiti veliku gusanu peć u spavaćoj sobi. Do mraka sva je bila zažarena tako da smo morali jako paziti ne biti preblizu. Iz sobe su se maknuli kreveti tako da je bila prazna i spremna za najljepši dio Badnjaka.
Nakon skromne, posne večere svi bismo se okupili, a bile su tu, bakica, moje tri tete, moji roditelji, moja sestra i ja, u kuhinji u polutami, uz samo jednu prigušenu petrolejku. Djeda nije bilo. U tišini više-manje krenulo je iščekivanje. Bakica bi potiho mrmljala svoje molitve, često na mađarskom pa ju nisam razumjela, a iskreno i nije mi bilo važno jer čekalo se važnije.
U nekom trenutku začuli smo kucanje na vratima:
Tok,tok,tok…….
Bakica bi prekinula svoju molitvu, mi smo iščekivali da ona pita
Tko je Božji?
Taj vani pred vratima bi odgovorio:
Putnik namjernik…
Potom bi ona opet pitala:
Što tražiš??
Konačište za ovu noć… čuli bi odgovor..
Onda bi nas bakica pitala hoćemo li sirotog putnika pustiti u kuću da prenoći jer vani je snijeg i hladno.
Naravno da smo, a pogotovo djeca vikali; da, da, da.
Zatim bi ona otvorila vrata, a deda je noseći naramak slame naboden na vile ušao i pozdravio sa: Hvaljen Isus I Marija, na što bi svi odgovorili na vijeke hvaljen! Tada bi svi izmolili Očenaš i veselje bi krenulo.
Deda bi taj naramak slame odnio u sobu i prostro na pod, a onda bi i on i moj tata donosili još i još slame gotovo četrdeset i više centimetra debljine. Moje tete bi tu slamu prekrile sa gunjevima pa preko njih tkanice, pa stare ponjave, pa fine ponjave i konačno perinom. Te se noći peć nije gasila, a osim dede i bakice mi tete i djeca spavali smo na slami. Roditelji, bakica i deda su išli na polnoćku, a mi smo uživali u toplom. Nakon polnoćke, kada smo mi djeca već odspavali prvi san, roditelji su uglavnom išli doma i vratili se na Božićno jutro.
Za nas djecu Badnjak je bio poseban i iz još jednog razloga.
Tu večer su selom prolazili kriskindli. Mlade djevojke bi bile obučene u bijele haljine, na leđima su imale krila, oko glave vjenćiće. Pjevale bi ispred svakog prozora, zvonile zvoncima i darivale djecu. Dugo nisam znala od kuda njima svi ti darovi jer selo je imalo puno djece. A onda jednom, kada sam već bila školarka, vidjela sam kako bakica odlazi van i čeka ih na ulici prije naše kuće kako bi im dala dar kojega oni, koji trenutak kasni, daju meni kroz otvoreni prozor nakon što oni i mi svi s njima pjevamo.
I što je još bilo važno na Badnjak, ali nismo mi djeca sudjelovali. Deda i bakica bi zapalili tamjan na maloj metalnoj lopatici pa bi obilazili cijelo dvorište, životinje, štalu, svinjce blagoslivljajući, škropeći blagoslovljenom vodom i dimom tamjana.
Kako sam odrastala, deda i bakica bili sve stariji slama se više nije unosila u kuću, a i na polnoćku smo odlazili mama, sestra i ja pa se vraćali kući na dobru slavonsku hladetinu.
Danas još samo sjećanja žive na taj dio djetinjstva kao da je bilo jučer, a godinama više nema ni dede, ni bakice, mojih teta, roditelja, ali neka ostane zapisano za one koji iza nas dolaze.
04.12.2024.
Kaže moja kardiologica treba vjerovati bit će bolje. Vjerujem ja njoj, ali to bolje još se nije pojavilo.
|
