17
srijeda
travanj
2024
IZGUBLJENI MOBITEL
Prije nekoliko godina izgubila sam mobitel. No gubitak nije poanta ove priče. Poštena nalaznica upotrijebila je sve moguće resurse da ga vrati, čak nije imala namjeru susresti se u četiri oka. "Ostavit ću ga u firmi gdje radite, samo javite adresu"- govori ona, kada smo uspjele stupiti u kontakt. Tako je i bilo. Ostavila ga je i nestala, bez ikakve velike pompe i veličanja same sebe. Ipak, postoji jedan zanimljiv detalj. Kada sam joj rekla da sam joj se htjela odužiti i da mi je doista krivo da je sve odrađeno u tolikoj "tišini" samo je rekla: "Obećaj mi, da ćeš i ti učiniti dobro djelo nekome, kada ćeš imati priliku." Njene riječi su me podsjetile na predivan film "Pay it forward" (pogledaj isplati se) i zapravo me taj dio trigerirao na razmišljanje. Zašto ljudi očekuju da im se odužuje? Zašto ispada da ti netko pomogne samo zbog očekivanja da samim pristankom postaješ dio liste njegovih pomagača? Ali čak ne postaješ pomagač istog ranga, za djelo na istom nivou kao tvoje, nego kad zatreba, neovisno o situaciji-bitno da odradiš ulogu. Jer ja sam tebi, pa ti moraš meni. U redu, razumijem kad se radi o nekim situacijama u kojima "izgubiš život" u svemu onome izgubljenom i poštena osoba ti vrati sve oduzeto. Ali zašto ljudi očekuju protuusluge za svako pomicanje malim prstom? I zašto smo mi sami, više-manje, programirani da se odužujemo? Razumijem taj čin kad svjesno podigneš slušalicu, nazoveš osobu i tražiš uslugu. Samim time, tražiš da dotična osoba odvoji svoje vrijeme kako bi se bavila tvojim problemima i u redu mi je zahvaliti, taman najmanjom sitnicom, ali da se vidi znak pažnje i osjećaj ljudskosti. Jer, ipak, time pokazuješ da cijeniš trud, volju, odvojeno vrijeme koje je iskorišteno u tvoju korist. Ali što ako se netko sam ponudi da ti radi usluge, da uskače, da bude tu? Zar doista moramo sve vraćati? Zar je doista svaki dobronamjeran potez zapravo artikal koji ima svoju cijenu? Zar ljudi doista ne mogu dati sebe, onako iskreno, jer to žele i zar doista uvijek mora postojati skriveni motiv u svakoj akciji? Zamisli da propustiš osobu ispred sebe u predugoj koloni. Tebi se ne žuri imaš cijeli dan ispred sebe, možda čak i dva, a primijetiš osobu kojoj taj pomak u redu znači sve. I ustupiš svoje mjesto. I zamisli sad, da zbog svojeg osobnog izbora i odluke očekuješ nagradu za svoj postupak. Nekako mi je apsurdno. A ovo je baš banalan primjer, a slika je mnogo veća. Primjer je samo igla u plastu sijena. Osobno, me iritira izjednačavanje usluga, po principu ti si sad platila prvu kavu, ja sad plaćam drugu. Banalan primjer, znam, ali primjećujem takav tip međuljudskih odnosa. I malo mi je čudna ta potreba izjednačavanja, kao da se traži da moraš pod obavezno, ravnati račune. Ako dajem, ja ću ti dati jer želim, a ne zato jer očekujem natjecanje u vraćanju dobrih djela. Ti meni ja tebi, ili obratno, potpuno je svejedno. Nekako mi nisu realna očekivanja da ako netko sam i svjesno odluči počistiti govno ispred tvojih vrata, da ti moraš gledati hoće li biti nekakvo govance ispred njegovih vrata, jer moraš počistiti (shvati ovo metaforički ili doslovno-poanta je ista). Uvijek imamo osjećaj nekakvog tereta, koje nameće društvo. I nekako se uopće ne čudim što masovno postajemo zatvoreniji, podižemo tvrđave oko sebe i smanjujemo vjeru u ljude, pa čak i one koji su nam nekako bliski. Ispada, da ako si primio nekakvu pomoć, u bilo kojem trenutku života, da automatski uključuješ sat koji odbrojava vrijeme kada će ti stići naplata. I zamisli da naplata stigne, a ti u kaosu vlastitog života jednostavno nisi u mogućnosti "platiti taj račun" i uspiješ odreagirati s negacijom i odbijanjem rađenja usluge. Što ćeš dobiti? Najčešće ljutnju i jedan veliki "X" iznad glave kao osoba na koju se ne može računati i koja je izdala povjerenje. Više-manje će ispasti tako. Znači li to da primanjem i davanjem zapravo gubimo i pravo na vlastito vrijeme i život jer moramo biti uvijek spremni skočiti na nečiji poziv, jer nikad ne znaš-možda je to upravo onaj poziv koji će naplatiti zastarjeli račun.
komentiraj (30) * ispiši * #
28
četvrtak
ožujak
2024
MAGLA
Strahovi. Svi ih nosimo u sebi. Nekad se dotiču pomalo beznačajnih sitnica, a nekad se dotiču velikih stvari. Sve zavisi od nas i iz kojeg kuta gledamo situaciju. Sve je stvar perspektive, a nju nekako i sami kreiramo. Je li nam strah urođen ili ga osvješćujemo kroz djelovanje i upozorenja drugih? Jer, čini se, da neke strahove stvorimo sami. Nitko nas nije upozorio ili nam objasnio zašto bi trebali biti oprezni, a ipak se bojimo. "Najgore je, bojati se straha" - izgovori moj prijatelj. "Glupe li rečenice" - izgovorili bi mnogi. Ali, kada zagrebeš u dubinu, shvatiš koliko smisla postoji u naizgled "glupoj" izjavi. Nikada nisam bila od onih koje se boje mraka. Nikada nisam tražila upaljeno svjetlo prilikom odlaska u krevet. Moja soba u tom je trenutku morala izgledati poput katakombe-svjetlost, kao ni zvukovi, nisu bili prihvaćeni. Magla. Potpuna suprotnost mraku-barem iz moje perspektive. Njena prisutnost oduvijek mi je stvarala paranoju. I nikada nisam uspjela naći ništa pozitivno u vezi nje. I samo njeno postojanje ima prizvuke sablasnosti i stvara u meni neki neobjašnjiv osjećaj. Kao da se svaki puta upali lampica na kojoj se crvenim slovima ispisuje riječ "OPREZ!" Poput nekog horor filma u kojem napeto čekaš scenu, koja će slediti krv u žilama. Taj strah ne mogu ignorirati-još uvijek nisam naučila. Najgore su ceste koje sam morala proći pješke. Uvijek je nekako lakše ako si u društvu, iako to ne umanjuje dozu straha, barem ne toliko da bi bilo značajno. Ali ako si na putu sam, taj dio je najgora borba. Osjećaj da te netko prati, zvukovi koje inače ne bih nikada doživjela, milion misli koje dodatno upotpunjuju scenu strave kojom koračam. I zašto baš uvijek, u tome trenutku, ne postoji nigdje tračak svjetlosti? One iste svjetlosti koju ne volim u mraku. Zanimljivo je, kako nešto što na kraju ipak stvara propusnu vidljivost, izaziva toliku paranoju. A mrak? To je samo crna boja. Ne postoji razlog da ga se bojim. Problem stvaraju one zone sivila. Tu nikad ne znaš na čemu si.
komentiraj (30) * ispiši * #
26
utorak
ožujak
2024
IMATI HRABROSTI NE SVIDJETI SE DRUGIMA
Originalnost je danas teško pronaći. Biti kopija postalo je "normalna" društvena norma. I nije čak ni problem u kopiranju, jer ako imaš kvalitetan uzor, kopiranje kvaliteta ne može biti štetno. Problem nastaje, kada postaješ kopija već učinjene kopije. Problem nastaje, kada te oblikuju poput plastelina na svoju sliku i priliku. Problem nastaje kada izgubiš osobnost u pokušavanju da zadovoljiš masu, da im se svidiš, da te vole. Smij se više, hodaj uspravno, popravi zube, skrati kosu, jedi manje, jedi više...Izgledaš bolesno, sakrij podočnjake, preglasno pričaš, previše si ozbiljna...Sitni komentari, na dnevnoj bazi. Male strelice koje se zabijaju u iscrtanu metu kao kad igraš pikado. A ti si meta. Na početku uključiš filtere, pa neke strelice završe na podu ili u krugovima koji ne donose bodove, ali u većini vremena pogode onaj vanjski štit i stvaraju prolaz za pogodak u sridu. Uvijek nešto moraš. Moraš imati iste interese kao i drugi, moraš voljeti sve što vole drugi, moraš se ponašati kao i drugi. Jer, onda si prihvaćen. Onda nisi izgubljena duša u vremenu i prostoru. Nisi čudak u kojeg svi upiru prstom, jer nisu sposobni razumjeti. Najlakše je proglasiti te neadekvatnim za društvo i okačiti etiketu crne ovce. Pitam se, odakle tolika potreba da se svidiš svima? Odakle potreba da tvoje postojanje ima svrhu poput klistira, koji se mora zavući toliko duboko, da bi imalo nekakvog smisla. "Moraš se svidjeti drugima, to je jedini način da možeš manipulirati"-prisjetih se jedne tuđe izgovorene misli. "Ne želim to" - odgovaram smireno. "Ali to je jedini način. Uvučeš se drugima u dupe, čisto da te zavole. A kada dobiješ naklonost možeš što god želiš." Šah-Mat u igri života, zar ne? Toliko jednostavno i čini se, isto toliko primamljivo masi. Moram se svidjeti drugima. Ako nisam kao drugi, neće me voljeti. Zašto je toliko teško, danas, prihvatiti različitosti? Zašto je toliko teško razumjeti da nemamo svi iste želje i ciljeve? Zašto je toliko teško biti "normalan" ako želiš slijediti svoje ideale i principe? Moraš li se doista svidjeti drugima? Ne. Dovoljno je da se sviđaš sebi. Ali, ako si predugo dopuštao biti plastelin, teže je vratiti početne postavke. Ima li smisla pokušavati? Mislim da ima. Svijet je prepun lažne jednakosti i mislim da bi trebalo promiješati karte. Nismo stvoreni da stojimo poput domino pločica, čekajući da netko pokrene domino efekt. Možemo padati i stvarati senzacionalnu sliku identične stvarnosti, a možemo jednostavno zaustaviti proces. Možemo ispasti iz gomile, biti pločica kojoj je dosadilo biti dio lažnog glamura. "Ako prekineš igru, opet ćeš biti crna ovca" -reći će mnogi. Istina, jer mnogima se nećeš svidjeti. Hoće li Svijet propasti radi toga? Neće, a nećeš ni ti. Svidjeti se drugima, potreba je praznih ljudi. Neispunjenih. Neizgrađenih. Svidjeti se samome sebi, točka je koju mnogi vješto izbjegavaju. Svjesni su, koliko je potrebno hrabrosti, jer lakše je biti kopija, nego stvarati original. I nije problem kopirati, ako imaš uzore u kojima kopiraš kvalitetne vrijednosti i izgrađuješ sebe. Ali, ponekad treba imati hrabrosti, ne svidjeti se drugima.
komentiraj (32) * ispiši * #
14
četvrtak
ožujak
2024
VELIKI LJUDI
Postoje oni, čija te veličina učini poniznim. Oni, koji unatoč životnim borbama, stoje hrabri i guraju naprijed. Jer, nije još vrijeme za odlazak. Ima još toliko neostvarenih snova. A ne možeš samo biti sanjar, bez cilja. Takvi ljudi sposobni su pokazati koliko je toga moguće, barem u okvirima s kojima raspolažeš. Takvi ljudi postaju uzor i tjeraju te da se zamisliš, da pogledaš dublje u sebe, da pronađeš onaj atom kisika koji te vuče na površinu. Jedan od takvih zasigurno bi bio Paul Alexander. Vijest je odjeknula svijetom-preminuo je čovjek sa željeznim plućima. Čovjek, koji je sedamdesest godina proveo potpuno,fizički, lišen svega što mi nazivamo "ljepotom življenja." No usprkos svojim fizičkim ograničenjima, Alexander je završio fakultet i postigao mnogo kao odvjetnik, objavljeni pisac i strastveni putnik, zapamćen u cijelom svijetu po svom trajnom pozitivnom stavu i osmijehu. Kako sada ne biti ponizan, kako ne odati jedan ogroman respect? Koliku snagu moraš nositi u sebi, da postaneš gotovo pa "nadljudsko" biće? I da odlučiš pokazati Svijetu, kako tvoja ograničenja nisu dovoljna da te zaustave na putu prema cilju. A put je trajao sedamdeset godina. Put koji, nas, male ljude, ostavi bez riječi. Put koji nam "zatvori" usta svaki puta kada se žalimo oko beznačajnih sitnica. Put, od kojeg bi, većina nas, odustala. I to ne znači, da nismo veliki, ili da nismo sposobni za uspon prema zvijezdama. Samo, ponekad, ne vjerujemo sebi i tada odustajemo. Ali, odustajanje nije opcija, barem ne bi trebala biti. Nekako uvijek postoji ono svjetlo na kraju tunela. Svjetlo koje nas vodi prema izlazu-simbol nade. Simbol koji više od četrdeset godina ujedinjuje svijet. I svi imaju isti cilj, istrčati maraton života. Jer, veliki ljudi postave temelje, a na nama je da gradimo.
-"Natjecateljskog sam duha. Sanjar sam. Volim izazove. Ne odustajem. Kada sam odlučio učiniti to, znao sam da ću ići do kraja. Nije bilo druge opcije.”-Terry Fox. I doista nije bilo druge opcije, jer kad živiš sa strašću, onda nemaš opciju, nego iskoristiti situaciju u svoju korist. Vidiš li sada, čovječe, kako si ponekad toliko malen? Vidiš li sada, kako "slomljeni" nokat postaje samo jedna beznačajna sitnica? Vidiš li sada, kako mnoge stvari izgledaju nebitno? A svi vodimo svoje borbe i postoje situacije u kojima se rastaviš, potpuno, kao razbijeno ogledalo, na milion komadića. Ali moguće je pokrpati "pukotine" ako dovoljno želiš. Jer, odustajanje nije opcija, a nije bila niti za nju-viceprvakinja svijeta u parataekwondou i slikarica bez ruku, Dejana Bačko, postala je mama.
komentiraj (38) * ispiši * #
11
ponedjeljak
ožujak
2024
"LAV-ORMAR-VJEŠTICA"
Metafora. Klasika koja čvrsto prati temelje mog izražavanja. Oduvijek sam se voljela izgubiti u takvoj vrsti figurativnog izražavanja, nekako mi se čini bližim, nego jednostavnije komponente. Lav-hrabrost, snaga, ona karika koja te tjera da ne odustaješ, da budeš na tronu samome sebi. Jer, drugi će ionako tražiti način da te smaknu, umjesto da te guraju prema vrhu. Ormar-mali kofer, koji ti je trenutno nešto najbliže što posjeduješ, na putu prema odredištu. Vještica-onaj mali zločesti dio, kojeg se trebaš riješiti kada stigneš na odredište. A stigla sam, pred "hotel" s pet zvjezdica. Hotel na kojem stoji "neonski" natpis-ONKOLOGIJA. Kako glupo ime za "hotel"- zar ne? Mogli su smisliti nešto bolje-pomislim, jer ovo je na granici crnog humora. Ali, tko sam ja da sudim, valjalo bi predati dokumente i pokupiti ključeve koji mi pripadaju. Ne izgleda loše, čak mi se i sviđa. Ionako nemam izbora. Jednom kad "uplatiš" polog za boravak, zdrav razum nalaže da ćeš i odsjesti u zadanom terminu. Mali godišnji- proleti mi misao, dok se penjem na drugi kat. Soba 22 (aka Catch 22). Teški paradoks zar ne? Gotovo da poželim tražiti zamjenu sobe, ali kažu da su mjesta popunjena. Ovoga puta nema pregovaranja, morat ću prihvatiti ponuđeno. U zraku se osjeća miris sterilnosti, kao da time pokušavaju sakriti ono što se nalazi iza svakih vrata. Ipak, polica s knjigama odaje dojam sigurnosti. Tu sam, nekoliko noćenja i gotovo. Taj dio sam prihvatila i nekako ne stvara problem. Svjesnost-ona je problematična. Svjesnost postupka, svjesnost procedure, svjesnost rizika. Svjesnost da ležim, na stolu, okružena ljudima kojima moram pokloniti svoje povjerenje, jer ipak sam, u njihovim rukama. "Obećajte da će te me vratiti"-izgovorila sam prije prisilnog uspavljivanja. Ne sjećam se ničega. Vrijeme je za buđenje...
komentiraj (26) * ispiši * #
03
nedjelja
ožujak
2024
TATA
Kapetane, diži sidro, bonaca je. Nisi ti još za vječna lovišta. Valjalo bi, obići one uvale o kojima govoriš i hvatati Sunce na kamenim stijenama. Stajali smo u luci, jer trebalo je skupiti snagu. Spustili smo jedra. Ali sada pušu vjetrovi koje voliš. I ne suprotstavljaj se, jer znaš da je tako. Vidio si cijeli Svijet, poznate su tebi morske sile. Naučio si razgovarati s njima, prihvatiti njihov bijes i mirnoću. Pogledaj barku kako se tromo valja u vlastitom osjećaju beskorisnosti. Nije valjda da nećemo olabaviti taj vez, danas, sutra, prekosutra. Rekao si: "bacit ćemo parangale." I ja ti vjerujem na riječ. Pokreni stare kosti, nisi ti još za vječna lovišta. Valjalo bi otploviti u sumrak, u tišini se "hraniti" zalascima Sunca. I dok valovi valjaju, tvoju malu barku, trenutak vremena obojao je platno. Starac i more...
komentiraj (29) * ispiši * #
29
četvrtak
veljača
2024
DIJAGNOZA
Smijem se. Onako, od srca, ne znam drugačije. Osjećam se, kao da me netko drogira pilulama za smijeh. Ali, bolje i tako, nego obratno. Sjećate se mojih čekaonica? Eh, još malo, pa se iskrcavamo. Putujem u hotel s pet zvjezdica. Kažu da je hrana vrhunska, a pogled spektakularan. Ne vjerujem im, dok ne vidim sama. Kofer je i dalje prazan, ali mentalno imam popis što mi sve treba, prerano je još za pakiranje. Nekako mi se ne ide, a moram, ovo putovanje je neplanirano. Dobiješ kartu dan prije Badnjaka i nema nazad. Odličan poklon za Božić, zar ne? Hrpa papira, upakirana u "dijagnozu." Smijem se, jer neću drugima pokazati kako se lomim iznutra. Valjalo bi proslaviti, popiti šampanjac, plesati i vrištati iz petnih žila sretna nam 2024. Dijagnozu ćemo stišati, na kratko, da ne upropasti najluđi dio godine. Dani su uvijek ispunjeni aktivnostima, noći su zajebane. Legneš u krevet, osjećaš hladnoću zidova i čuješ glas u glavi: "A gdje si bila do sad?" Moram se smiriti- pomislim i onda će san na oči. Sutra je mnogo toga na popisu. I bilo je sutra, a svako "sutra" dovede do danas. Od čekaonice, do čekaonice, kratke relacije, koje stoje na putu prema onom famoznom "hotelu." Zanimljivo je, što kada spomenem dijagnozu, počnem se nekontrolirano smijati. Ne moram uopće spominjati koliko zbunjujem ljude. Crni humor mi je jača strana-branim svoju reakciju. Ipak, nevjericu ljudi osjećaš u zraku, jer moja energija odgovara situaciji u kojoj prepričavam neki iznimno dobar vic. A daleko je od vica. Ni sama ne znam objasniti svoju reakciju, možda obrambeni stav, možda način da se olakša nemir i doza straha koja je prisutna. Ne znam. Ali smijem se. Onako, od srca i samoj sebi sam komedija. Ali, bolje i tako, nego obratno. "Imam problemčić"- govorim ljudima. Znatiželja uvijek prevlada, jer takav je ljudski karakter, pa uvijek uslijedi želja za saznanjem o čemu se radi. I dok bezuspješno pokušavam kontrolirati smijeh, odlučim biti "kreativna", na svoj karakterističan način. "Moram riješiti jedan horoskopski znak" - odgovaram, a prostorijom odzvanja smijeh dostojan Jokera.
komentiraj (31) * ispiši * #
26
ponedjeljak
veljača
2024
VIVA LA DORA I KOGA ŠALJEMO NA EUROSONG
Kratak osvrt, jer sve više od toga, bilo bi previše. U moru kvalitete, dali smo prednost kvantiteti. A nekako i nismo imali izbora. Emotivni "proljevi" ionako ne prolaze, ne zadovoljavaju "veličinu" koja stoji iza naziva EUROSONG. A i o tome bi se svakako dalo raspravljati. Ljestvica Eurosonga se ionako srozala po kvaliteti, pa jedino što dobiješ, su nekakvi teatralni nastupi u kojem ne znaš je li se propagira gay/drag queen parada, karneval u Riu ili nova Gucci kolekcija. Da ne ispadnem potpuno negativna, nađe se potencijala i nekih mladih wannabe muzičara koji visoko polete, pa istom brzinom leta, nestanu sa Zemlje. Doista, ne mogu navesti nikog dostojnog kvalitete, a da je mlada generacija. Jer, ovi koji vrijede, to i znaju, pa se samim time klone ovih nakičenih paradiranja. Svakako, šaljemo nekoga, tko je dostojan takvog Eurosonga. Nije loše, ali bolje nemamo za ponuditi, jer da je bolje, ne bi valjalo. Švedska će, tako, imati priliku, poslušati neki mix Leta 3 i prošlogodišnje predstavnice Srbije-Konstrakte, a sudeći po prilično visokim plasmanima oba predstavnika, možda nam se smiješi svijetla budućnost. Živi bili, pa vidjeli.
komentiraj (30) * ispiši * #
21
srijeda
veljača
2024
DA SAM...
Da sam ptica-letjela bih nebom, radovala se Suncu. Raširila krila. Tražila slobodu, otkrivala prostranstva, u kojima još, nijedna duša nije bila. Da sam sjena-pratila bih stope užurbanog svijeta. Promatrala lica, umornih ljudi. Stajala bih vječno, kao sluga svima, pozdravljala zoru, dok se jutrom budi. Da sam vjetar-šaptala bih svijetu, igrala se krošnjama, što ponosno vijore. Pričala bih priče, zaboravljene u tuzi, pratila brodove dok izlaze na more. Da sam leptir-voljela bih boje. Stvarala bih svijet, što u snovima se piše. Oživjela bajke i donosila radost, žudila uvijek, za nečime više. Da sam dijete-bila bih bez briga. Smijala se vječno, radovala se svima. Trčala poljima, gdje Suncokreti rastu, iz dana u dan, uživala u njima. Da sam Svemir-postala bih zvijezda, najsjanija od sviju, da te vječno vodi. Bila bih svjetlost i sjaj u oku, novom životu, kada se rodi. Da sam samo tama-osjećala bih tugu. Nestala daleko, u beskrajnoj crnini. Ugasila se tiho, poput dogorjele svijeće, bježala od svega. Živjela u tmini. A da sam opet JA, rođena iznova, živjela bih isto, štogod da rekli ljudi. Ponovila bih život, od početka do kraja, pa ako griješim, nek' mi se sudi.
komentiraj (20) * ispiši * #
20
utorak
veljača
2024
ČEKAONICA
Razmišljam, zašto sam zapravo ovdje? Odgovor bi bio - igrom slučaja, ali ne onog sretnog. Neke slučajnosti nisu obavijene iskonskom srećom. Ne možeš se radovati, sjedeći, u nekoliko mizernih kvadrata, okružen napola izlizanim zidovima, čekajući da napokon dobiješ znak da si na redu. Jer, ovo nije priča, o onim mjestima, gdje čekaš svoj let na putovanje iz snova, gdje nestrpljivo čekaš nekoga tko je najavio svoj posjet. Ne, nisu ovo takve čekaonice. Moje čekaonice prikazuju, nemir, strah, neizvjesnost i poneku prolaznost vremena. Volite li bolnice? Ja ih ne volim i sreća da imam tu sreću, da se susrećem s njima svakih desetak godina. Pitam se, je li možda prošlo novih deset godina, ili su se planovi jednostavno promijenili? Samo tako, samo od sebe. Ne volim bolnice, ne volim njihove čekaonice. Tužne su, a tugu ne volim kod drugih. Dopuštam je sebi. I dok čekam, ne mogu se oteti razmišljanju zbog čega su svi ljudi ovdje. S čime se bore? Je li samo rutinska kontrola ili priprema za nešto veće? Zanimljivo je, kako na tim mjestima, uvijek možeš započeti razgovor, tolikom jednostavnošću, kao da poznaješ osobu, barem deset godina. Lakše je podijeliti bol i iskustvo, kad se nalazite u istom "kavezu." Oni stariji, itekako vole podijeliti iskustva. Čuješ različite životne priče, od onih filmskih ljubavnih, do nekih pomalo tragičnih. Ali uživaš, nekako, svim svojim bićem u tim razgovorima. Osjećaš da te razumiju, da razumiju što ti je u glavi i kako se osjećaš. "A zašto ste Vi ovdje?"- prekida tišinu znatiželjan glas. "Čeka me par pregleda, ništa strašno" - odgovaram s osmijehom. "Čuvajte se, mladi ste" - nastavlja. "Sve će biti dobro" - odgovaram kroz zahvalnost. Još sam na početku, nije ovo jedina čekaonica, pomislim. Ima još nekoliko stanica, na kojima moram stati.
komentiraj (18) * ispiši * #
