10

nedjelja

studeni

2019

O PRIJATELJSTVU...

Nedjelja je...Dan stvoren za procesuiranje misli, za utvrđivanje "gradiva" koje se desilo u proteklim danima, tjednima...Nekako nedjeljom uvijek volim vrtjeti misli u glavi, nekako imam osjećaj da time zatvaram vrata tjednu i prošlosti. Ponedjeljak je ionako neki novi početak-za skupljanje novih slika koje će se stvarati u glavi i ponovno formirati u cjelinu koja će mi okupirati misli. Gledam neke stare, slike, vrtim stare filmove, promatram neke stare ljude i razmišljam kako je sve prolazno...Većinom barem. Neke od tih ljudi nekada sam zvala prijateljima, no jesu li zaista to i bili? Koga sve zovemo prijateljem i zašto većinu ljudi koji su nam dragi vrlo često trpamo u isti koš sa etiketom "prijateljstvo"? I možda je do godina koje su prošle, možda je i do faze odrastanja i ozbiljnosti, ali danas imam malo više koševa. Neki su puniji, neki prazniji, ali na kraju dođe kao protokol po kojem razvrstavaš otpad-imaš koš za papir, za plastiku, za metal...Nekako isto možeš posložiti i ljude, budimo realni, svatko se može predstaviti prijateljem, ali rijetko tko zna nositi takvu titulu. Danas svjesno razvrstavam, svakoga, na svoje mjesto-prijatelji, kolege, poznanici, društvo, prolaznici, susjedi...Ne smatram to lošim, niti prikazujem time nekoga manje vrijednim, jer nema etiketu "prijatelja", samo smatram da je prošlo dovoljno vremena u kojem mogu naučiti neke stvari. Naučiti ne živjeti u iluziji samo zato jer je netko simpatičan i drag, naučiti da znamenka prijatelja na Facebooku zapravo znači mnogo drugačiju realnost i naučiti da oni koje doista mogu zvati tim imenom zapravo zaslužuju i poseban odnos. Tko su zapravo ti ljudi? Njegujemo li odnose sa njima od najranije školske dobi, jesu li nam naši prijatelji ujedno i rodbina ili ih možeš pronaći na neočekivanim mjestima u jednako tako neočekivanim trenutcima? Realno, smatram da sve ovisi kako se ti mijenjaš i koliko te je netko spreman i sposoban pratiti, jer koliko god je moguće imati prijatelja od najranijeg djetinjstva isto toliko je moguće pronaći prijatelja potpuno neočekivano i potpuno nespremno. Svoje sam pronašla upravo na takav način-mogla bih reći da je bio više spontan nego neočekivan, ali kako god okreneš danas zbrajamo više od petnaest godina poznanstva. Nisu to ljudi koje viđam svaki dan, niti su to ljudi sa kojima se čujem na svakodnevnoj bazi-jednostavno tu postoji ona dubina, razumijevanje i odnos na nekoj drugačijoj razini. Tu prihvaćaš osobu točno onakvu kakva jest, sa svim manama i vrlinama i posebnosti koja ju čini takvom kakva jest. Raduješ se njihovim postignućima kao da su tvoja, sretan si jer su oni sretni, smiješ se njihovim ludostima i nekako na kraju dana sjediš sa osmijehom na licu. Ispunjen. Znaš da je odabir dobar, znaš da si učinio dobar potez spustivši zidove, znaš da su oni pravi-ipak oni su na kraju odlučili ostati. Mislim da će se većina složiti kada kažem da nije lako biti prijatelj, taj odnos dolazi kao veza, moraš nešto uložiti, ako želiš izvući dobit, a sa godinama postane malo teže. Nisi više klinac sa svojih petnaest, koji se kreće u čoporu neopterećen svađama i prepirkama-u toj dobi ionako stvaraš klanove i netko će uvijek biti na tvojoj strani, samim time uvijek ćeš se tješiti time da imaš "prijatelja." Složeno postane kada predstava završi, kada se spusti zastor, kada se okreneš i pogledaš tko je ostao sa tobom na pozornici za onaj završni naklon. Ne kažu uzalud da prijatelja najlakše prepoznaješ u nevolji, iako se ne bih potpuno složila sa tom teorijom. Znaš, ima i onih, skrivenih iza lažnih osmijeha, nekako jedva čekaju tvoj poraz-i pomoći će ti, ali će pomoć kasnije skupo i naplatiti. Teško je prepoznati prave, u svijetu lažnjaka počinješ vjerovati da su i originali napola umjetni. Ipak, ako daš priliku shvatit ćeš da lažno lice kad tad pokaže svoj obraz-ne možeš se toliko dugo skrivati koliko ja mogu čekati. Mogu čekati, ne zato što želim, ne zato što imam vremena, nego iz vrlo jednostavnog razloga-ti odavno imaš svoju etiketu-svoj koš, sve drugo ovisi o tebi i tvojim postupcima, samo put do trona nije jednostavan, niti ću ga ja ikome olakšavati. Moj svijet je malen, ali dovoljan za one koje cijenim, koji su mi bliski i koje me strah izgubiti. Moj svijet ima obrambene mehanizme od ljubomore onih ljudi koji pokušavaju dobiti ulaznicu, ne shvaćajući koliko je kriv način na koji to rade. Jer, nema prečaca nema skrivenih prolaza, kod mene su karte crno na bijelo-u svemu. Malo je ljudi koji me znaju u dušu, malo je njih koji su mnogo više od riječi prijatelj, malo je njih ostalo nakon svih padova, teških riječi i svađa, malo ih je zagrebalo ispod površine i otkrilo dubinu-ali zato su tu, posebni kao i godine koje su iza nas.

02

subota

studeni

2019

"CRNI LABUD"

Svi plaćamo određenu cijenu, zavisi od situacije koliko. Neki manje, neki više, možda ovisi i o tome što želimo postići. Svi imamo određenu cijenu, barem se tako danas misli, traže nam etikete, provjeravaju jesmo li na sniženju i koliko brzo nas se može kupiti. Ako gledamo sa točke da smo svi individua i unikat sami za sebe, onda bi to u materijalnome svijetu značilo i da smo posljednji artikl. Kada te netko želi spreman je platiti, isto tako kada ti nešto želiš, spreman si platiti. Pitanje je koliko visoko možeš ići, je li vrijedno borbe ili izgleda vrijedno samo u tvojim očima? Nekako težimo postignuću, želimo ostaviti nešto iza sebe, kao dokaz da smo živjeli, za svoje snove, za ono što vjerujemo, za one koje ostavljamo iza sebe. No, jesmo li doista spremni platiti punu cijenu za život koji mislimo da želimo? Jesmo li spremni umrijeti za svoje vizije i ideale? Jesmo li spremni izgubiti sebe za malu dozu slave, za svjetla pozornice koja će se ugasiti, za divljenje drugih i gromoglasne pljeskove? Slava prolazi, ostaju komadići onoga što te nakon svega čini čovjekom, ako to jesi. Svjetla se ugase i pljesak utihne-ostaju tama i tišina. Ako njih ne znaš prihvatiti, odavno si mrtav, možda samo iznutra, a možda i u stvarnosti. Ako poludiš, ako ti pomute misli, kako ćeš uopće znati što je stvarnost? Kako ćeš znati da postojiš, kada te svaki puta kupe, kada svaki puta odlučiš platiti? A ulog se povisuje, jer ono što je dobro danas, sutra neće biti. Nikoga nije briga da li plačeš, da li možeš, da li se lomiš svaki puta kada padneš. Briga počinje ako ne ustaneš, jer moraš, jer tvoja je cijena takva-oni su je platili! Slušaš priče kojima ti pune glavu, stvaraju iluziju onoga kako treba živjeti, nekako im se diviš, postaju ti uzor, tvoja obitelj u nekoj drugoj stvarnosti i ne možeš iznevjeriti-stalo ti je. Možda i previše, a kada se zavuku pod kožu teško se oduprijeti. Ne sviđa ti se što čuješ, ne sviđa ti se što vidiš, ali gradiš sebe u svijetu uspješnih, moraš barem pokušati-da nije uzalud. U tom pokušaju ostaješ, rame uz rame onih koji te svjesno gaze, ali polako-da se ne primijeti. Ne možeš donositi zaključke, ako nemaš dovoljno dokaza. Zanimljiv plan, upleteš se u mrežu iz koje nema izlaza. Trpiš, padaš, ustaješ. Zaboraviš kada spavaš, a kada si doista budan, zaboraviš je li noć ili dan-ionako je svejedno, moraš zaraditi da platiš, ulog neće biti isti-ne sutra. Jesi li doista spreman umrijeti, pomiriti se sa činjenicom da sutra fizički nećeš postojati? Jesi li doista spreman ostaviti sve iza sebe, za nešto što je odavno prestalo donositi osmijeh na tvoje lice? Ako pokloniš sebe svima osim sebi, davno si donio presudu. Ne možeš živjeti tuđe živote, njihove želje i snove, ako imaš svoje vlastite. Samo trenutak je dovoljan da otvoriš oči, da se spasiš, kreneš iznova-svojim putem, onako kako ti želiš. Samo trenutak je dovoljan da se oslobodiš, koliko god se drugi trudili da ne uspiješ. Samo trenutak je dovoljan da izbjegneš onaj zadnji korak kada padneš i nikada više ne ustaneš. Bitno je pogledati iz druge perspektive, ne zaboravi svi imaju svoju cijenu-najniža je ona gdje smo najslabiji. Ako dovoljno dugo čekaš, naučiš kockati, postaješ promatrač iz sjene, pamtiš poteze i prihvatiš igru. Kada podijele karte neće biti bitno što držiš u rukama, ovog puta ćeš pobijediti-sam! Na posljetku, cijenu si već platio, nemaš ništa za izgubiti. Trebaš li se bojati? Možda...Ali samoga sebe-ulog je ovdje previsok...

19

subota

listopad

2019

ŽRTVA DRUŠTVENIH MREŽA

Zadnjih dana razmišljam. Možda i previše, ne mogu si pomoći jer, jednostavno je takav period. Misli dolaze ujutro, popodne, sa svakom minutom, svakim satom, čak dolaze u snove, drže me budnom i nekako nisam sposobna funkcionirati. Bar ne na način da mogu reći da sam svoja, više se osjećam ludom, ali na negativan način. Razmišljanje me uvijek dovede do istraživanja, detaljnijeg promatranja, skeniranja i stvaranja nekakve cjeline satkane od situacija i ljudi. Razmišljanje me potakne da čitam, površne stvari, ali i one dublje-tome ipak više težim, potpunije je. Čitajući dobivam ideje, za sinkronizaciju misli, za slaganje u jedan redoslijed poput tetrisa. U glavi se maloprije odigrala ta igra, sve se posložilo, a dovoljna je bila jedna rečenica: "nekada smo pisali dnevnik i ljutili se kada bi ga netko pročitao, danas sve objavljujemo na društvenim mrežama i ljutimo se kada ne čitaju!" Pomalo sjebano zar ne? Nekako te ostavi bez teksta, vratiš se malo unazad i razmišljaš što si uopće pisao, što je bilo toliko tajno da nitko ne smije pročitati? Skrivali smo od ljudi zapravo sve što danas pokazujemo bez imalo problema. Eksponirali smo sami sebe potpuno nesvjesno, iako možda i nismo tipovi koji vole svjetlo pozornice. Malo, pomalo postali smo žrtve društvenih mreža-ovisnici o lajkovima, o komentarima, o praćenju drugih samo da vidimo je li njihov život bolji od našeg. Pravimo se da volimo ono što vidimo, trudimo se ostvarivati površne kontakte samo zbog većeg broja pratitelja, a iznutra smo potpuno sami. Kada droga prestane djelovati, ostaješ sam, sa sobom, bez maske, bez pritiska društva, bez ičega. Kako se tada osjećaš? Pitaš li se ikada koju svrhu ima iluzija koju stvaraš, što postižeš u virtualnom svijetu, a ne možeš u realnosti? Možda možeš bježati, ali koliko dugo? Mislim da svatko ima rok trajanja, pa i u virtualnom svijetu, jer jednom ćeš izaći iz četiri zida, jednom ćeš biti prisiljen suočiti se sa nekime u četiri oka i pokazati tko si. Što ćeš im reći u tom trenutku? Stvaraš li imaginarnu sliku sebe, ili se doista prikazuješ onakav kakav jesi? Mogu reći da nam društvene mreže vrlo lako serviraju krivi dojam, svjetla pozornice su nekako drugačija tamo nego u stvarnome svijetu. Čak i ako su ljudi potpuno iskreni u osobnoj prezentaciji, nekako sve izgleda drugačije. Zanimljivo je kako smo nekako izgubili osobnost, nikome nismo stranac, jer danas si svima prijatelj, svatko te poznaje. Zanimljivo je kako se više ne moraš niti predstavljati, jer znaju ti ime, vidjeli su te, pratili su te. Zanimljivo je kako sve ljude većina naziva prijateljima, a sa nekima nikada nije razmijenila riječ, niti će ikada to učiniti. Zanimljivo je kako većinu uopće ne zanima tko su ljudi koji ih okružuju u virtualnom svijetu, samo ako ih je dovoljno. Zbog virtualne stvarnosti, zaboravljamo na ovu realnu stvarnost, zbog virtualnih prijateljstava zaboravljamo na ona prava, zbog virtualnog društva zaboravljamo tko smo. Gubimo kvalitetu radi kvantitete. Nekada je bilo nezamislivo da nam prijatelji znaju ime simpatije, danas je nezamislivo ako ne objaviš stanje bankovnog računa. Ponekad se pitam što bi se desilo kada bi cijeli virtualni svijet nestao. Kada bi nam netko mogao potvrditi sa sto postotnom sigurnošću da ćemo iduća tri dana doista morati živjeti-što bi učinili, kako bi provodili vrijeme, sa kime bi doista razgovarali? Da li bi nešto promijenili ili bi se sakrili u kut čekajući da sve prođe, da dođe jutro kada ćemo upaliti laptope i sve će se činiti kao ružan san? Ne mogu reći da djelomično ne pripadam grupi žrtve, lagala bih kada bih rekla suprotno, jer sama akcija spajanja u virtualni svijet me čini žrtvom, ali nekako smatram da ostajem dovoljno na površini. Možda iz razloga što mi nije previše bitno ostaviti nekome "like", niti mi je bitno hoće li se desiti suprotno. Nije mi bitno pratiti druge, niti mi je bitno prate li oni mene. Nije mi bitno da li imam sto ili pedeset prijatelja, ionako to dođe na naplatu u varijantama "čišćenja." Zapravo mi nekako nije bitan taj svijet, osim na način da volim promatrati razloge iz kojih je bitan drugima. Volim raditi male testove koji mi pokažu ljude u drugačijem svijetlu, volim vidjeti kako ljudi reagiraju na dozu provokacije, kako se osjete prozvanima, a da uopće na njih ne misliš-dapače zadnji su ti na pameti. Volim stvarati reakcije u kojima nekako izvučeš ljude iz onih udobnih cipela pa ti pokažu pravo lice. Na kraju smo svi pomalo žrtve, sve ovisi o tome koliki su ti prioriteti u stvarnosti, a koliki u onoj virtualnoj. Kome ćeš dati više sebe-više pravog JA? Svi mogu vidjeti ono što želiš pokazati, pitanje je kako ćeš reagirati kada netko poželi vidjeti malo dublje, pogledati ispod površine. Nekoga neće zanimati broj tvojih pratitelja, lijepo lice ili savršeno upakirane slike sa putovanja. Netko će te pogledati u oči i postaviti sasvim jednostavno pitanje: "tko si?"

06

nedjelja

listopad

2019

PRETPOSTAVKA

Pretpostavka je generalno, majka svih zajeba. Uvodi te u krug uzročno-posljedičnih situacija u kojima više manje imaš negativan ishod. Pretpostavka sama po sebi uključuje program očekivanja, jer ako nešto pretpostavljaš zapravo automatski i očekuješ da će tako biti. Očekivanja te vode u čekanje, čekanje u trenutno gubljenje vremena, gubljenje vremena stvara nervozu, sve dok na kraju očekivanje ne zadovolji tvoje potrebe. Tada nastupa razočarenje. I sad, zašto uopće nešto pretpostavljamo, kada ne možemo biti sigurni u ishod? Zašto se pretpostavljanjem dovodimo do očekivanja nečega što će nas vjerojatno razočarati? Ne kažem da je uvijek tako, ali u većini slučajeva više puta se razočaraš očekujući, nego što će situacija otići tebi u prilog. Pretpostavke su na kraju ekvivalentne razočarenju, a samim uzimanjem pretpostavke u opciju zapravo se dovodimo do manjka kvalitetne komunikacije. Zašto izbjegavamo komunicirati? Zašto je toliko teško prevaliti riječ preko usta-na glas? Zašto se generalno bojimo ishoda nakon izrečenog i zašto generalno šutimo? Zbog pretpostavki! Većina pretpostavlja kako ga druga strana neće razumjeti, samim pretpostavljanjem zapravo odbacuje mogućnost pokušaja, a ne pokušavajući dovodi se do situacije stajanja u mjestu. Stajanje dovodi do nezadovoljstva-sa samim sobom, sa drugima, sa situacijama koje se dešavaju, ali na kraju, većina te iste većine pretpostavit će da, bolje ionako ne može. Vrteći se u krug koristeći pretpostavke zapravo ne dobivamo ništa-zatvoreni smo u labirintu vlastitih misli, pretpostavljajući da ih netko drugi može čitati. Tada to i svjesno očekujemo, očekujemo da ćemo šutnjom, ljutnjom ili ignoriranjem omogućiti da drugi razumiju problem. Da uspiju pročitati misli i shvatiti što se događa u našoj glavi, jer čitanje misli je jednostavno. Čitanje misli je toliko banalno da je apsurd da to netko ne može. Možda bi sve i bilo jednostavnije kada bi bar na trenutak mogao znati što drugi misle, možda bi se lakše bilo postaviti, možda ne bi trebali pretpostavljati i ne bi očekivali. Ako ne očekuješ, onda druga strana nema moć da te povrijedi. Tu se slažem, ne očekujući ništa zapravo ne uključuješ emotivne trigere, jer ne očekujući ništa zapravo nemaš što izgubiti. Svejedno, lakše je reći nego učiniti-lakše je sjebati nego napraviti ispravno, lakše je šutjeti, nego progovoriti i na kraju lakše je pretpostaviti nego saznati istinu. Ipak, mislim da većina nas koristi pretpostavke iz vjerovanja da dovoljno dobro poznaju drugu osobu, ili bar žive u takvoj iluziji. Možda su je stvorili sami, možda ju je stvorila sama druga strana, a mi smo odlučili iluziju prihvatiti. Uglavnom, kako god okreneš smatram da se netko upoznaje cijeli život, jer ipak se pomalo i mijenjamo i bilo bi totalno glupo očekivati da će netko sa svojih trideset imati iste obrasce ponašanja kao sa šesnaest (iako ima i toga ali nije vezano uz temu). Na kraju svega postoji djevojka koja je pretpostavila da će je dečko zaprositi-ipak zajedno su više od deset godina i to bi bio sasvim logičan ishod. Njena pretpostavka se pretvorila u očekivanje, a rezultat svega bilo je razočarenje kada je shvatila da je ponovno krivo pretpostavila. Pretpostavke su se redale, samim time i njeno nezadovoljstvo, njega su počele pratiti svađe i cijela priča završila je prekidom jedne naoko predivne veze. Da stvar bude još veći apsurd, tek nakon svega oni su odlučili komunicirati, a komunikacija je dovela do jednostavnog rješenja-njemu papir ne znači ništa. Da li je moglo završiti drugačije? Možda, barem po pitanju količine negativnih emocija, osjećaja povrijeđenosti i ogromne količine razočarenja koje je nastupalo na kraju svakog očekivanja, sa negativnim ishodom. Pretpostavljanjem se nekako stavljamo u poziciju opcije B, u poziciju nekoga kome nije bitno biti prioritet, ali neupitno je da korištenjem tog obrasca nemamo previše koristi. Svejedno, pretpostavljanje neće izumrijeti, koristit ćemo ga i dalje, vjerujući kako smo ovaj put shvatili pogrešku, pa možemo drugačije. Svejedno, na kraju ćemo se opet uključiti u pretpostavljanje, ovog puta pretpostavit ćemo da smo pametniji, da ćemo odigrati drugačiju kartu i pokupiti ulog sa stola. Možda i hoćemo, a možda ćemo se samo generalno zajebati. Ponovno...Pretpostavljajući da neće biti tako.

05

subota

listopad

2019

NEDOSTAJE MI...

Živim u Zagrebu, ovdje se hoćeš-nećeš uvijek nešto događa. Ne može biti dosadno-svatko pronađe nešto za sebe, po mjeri, kako mu odgovara. Ili ne pronađe...Zadnjih dana hvata me nostalgija, za prošlošću i nedostaje mi...Nedostaje mi vrijeme, ono koje te baci petnaestak godina unazad. Vrijeme kada je Facebook bio nepoznanica, kada smo više vremena provodili jedni sa drugima. Nedostaje mi sat na trgu-kultno mjesto za sastanke. Mjesto na kojem nestrpljivo čekaš šesticu ili sedamnaesticu ili bilo koji drugi broj za koji znaš da će dovesti ljude koje voliš. Ljude kojima ćeš nesebično pokloniti osmijeh i dijeliti idućih nekoliko sati. Nedostaje mi stara Tkalča-ona kojoj sam znala nazive svih kafića, ona koja čuva tajne, nečiji smijeh, tugu i sve drugo što se može povezati sa ulicom koja ti obilježi dobar dio života. Nedostaju mi stare klupice u parkovima, gdje smo se nekada davno pripremali za izlaske. Nedostaju mi klubovi sa glazbom koja je bila potpuna suprotnost današnjoj vrsti zabave. Nedostaju mi trenutci kada je malo tko imao mobitel, kada se vrijeme provodilo vani, kada se razgovaralo, kada se imalo mrvicu više poštovanja. Vrijeme kada nekome nisi bio na "čekanju", jer tada se znalo da nemaš vremena čekati. Nisi mogao otkazati dogovore pet minuta prije, nisi mogao ne odgovoriti na nečiji poziv, nisi imao mogućnost ne biti na mjestu događanja jer bi to značilo da si nešto propustio. Nekako smo više živjeli, nekako je svaki dan imao malo veći smisao nego danas. Nekako smo bili sretniji i na kraju svega nekako smo to izgubili. Nedostaju mi one svađe oko kućnog telefona, jer se znalo tko dođe prvi imat će privilegiju razgovarati satima-drugu opciju nisi niti imao. Nedostaju mi situacije u kojima si tjedan dana unaprijed znao gdje ćeš biti, sa kime i koji klub će ti obilježiti vikend. Nedostaju mi smrzavanja uz jeftino vino koje smo bezuspješno pokušavali popraviti sa Coca-Colom, glupa pijanstva koja su se prepričavala danima. Nedostaje mi taj komad istinske sreće i bezbrižnosti. Neka posebna vrsta slobode koju može razumjeti moja generacija. Generacija koja izumire-polako...Danas vladaju neki novi klinci, nova vrsta zabave, novi način života. Mogu razumjeti, jer svijet ne bira prolaznike, ne bira karakter, ne bira ljude. Uvijek se možeš pokušati prilagoditi-iako to nikad neće biti isto. Stari snovi ne izumiru, uvijek ostane zakopano negdje u dubini da te podsjeti na ona dobra stara vremena. I bila su dobra. Nova generacija nikada neće razumjeti.

28

subota

rujan

2019

SLOBODAN PAD

Sloboda je "komplicirana" ovisi na koji način je doživljavaš i što za tebe osobno sloboda znači, ali zašto biti štakor u labirintu ako možeš biti slobodna ptica? Širok pojam i svatko ga doživljava drugačije. Nisam mislila otvarati ovu temu, ne još, ne sada, ali jednostavno sam pomalo stjerana u kut. Sa previše misli, ne dopuštaju mi onaj mir kojeg volim. Previše je pitanja, previše traženja da se objasni, previše znatiželje...Nije mi problem pisati, nije mi problem reći, objasniti...Zapravo, nekako mislim da mi ništa nije problem. Možda i u tome leži taj osjećaj slobode, kada nema spoticanja, kada hodaš bos i nije bitno što osjećaš, jer si slobodan, sa svojim mislima, sa samim sobom. Ne bih mogla reći da sam oduvijek osjećala slobodu, to dođe samo, sa vremenom. Tada prihvatiš ili ne prihvatiš. Potpuno je osobno i ovisi samo o tebi. Nema karika, konopa, zidova, ograničenja, nema prepreka. Jednostavno je, kao prostor u kojem ne postoji gravitacija, pustiš se i lebdiš. Moj pojam slobode proizašao je iz nekih određenih situacija u kojima sam dopuštala da me drugi oblikuju kako žele-možda dovoljno dugo, ali ipak ne predugo...Ponekad vrijeme stane, na sekundu, dozvoli ti da se okreneš, pogledaš unazad-zadnji put. Tada staviš osmijeh na lice i odeš. Bez pitanja, bez traženja razloga, bez emocija i misli. Ostaviš sedam godina, pa i više, iza sebe, obrišeš ih poput nepotrebnih stvari na računalu i instaliraš novi program. Onda se rodi ona "jebe mi se" situacija, odlučiš da će ti biti kako ti želiš i počneš brisati. Sve nepotrebno, sve suvišno, sve dovoljno staro da razumiješ da ti neće više biti od koristi. Što je za mene sloboda? Trenutak kada se suočiš sa time da ti cijeli život stane u tri kofera i nije te briga, jer nekako ne brineš, vodiš se za onim unutarnjim glasom koji te podsjeti kako si ga zaboravio slušati, a uvijek je bio tu, uvijek je bio u pravu. Tada bez da trepneš okom makneš sve one ljude koje nazivaš prijateljima, a odavno si svjestan da to nisu. Okreneš leđa onima koji su zapravo tvoji-tvoja krv, ali to koriste protiv tebe, pa te sustavno ubijaju nadajući se da nećeš izdržati zadnji udarac. Njima se smiješ, onako prokleto iskreno, gledaš ih u oči i uživaš, znaš da će izgubiti snagu, a kada je izgube ti ustaneš. Vratiš se-ovog puta kao vođa vlastitog čopora. Više ne biraš riječi, ni taktiku, počneš govoriti što misliš, prestaneš biti izgubljen u prijevodu. Postaneš sebičan-možda pomalo i previše i gaziš, ali na drugačiji način. Gaziš na način da te prestane biti briga, jednostavno ti više nije stalo, nemaš vremena da čekaš-nekoga ili nešto. Ili je tu, ili nije...Više te ne zanima površnost, tražiš dubinu, kompleksnost, ono nešto...Razumiješ da je površina samo blijedi odraz onoga što leži ispod. Počneš tražiti slične sebi. Zanimljivo je što ih nađeš, na neočekivanim mjestima-dođu sami, ne moraš ih ni zvati. Slični se prepoznaju lako. Oni će uvijek razumjeti, oni će željeti isto što i ti, neće se bojati dubine, zanimat će ih koliko daleko mogu ići, koliko duboko zaroniti. Zanimljivo je što kada gledaš dubinu sa površine, nekako te plaši, jer jedino što vidiš je tama, ne znaš dokle seže, ne možeš razumjeti ima li kraj. Ali ako zaroniš, otkriješ potpuno novi svijet, svijet u kojem postoje boje, postoji život, postoji ono nešto-drugačije. Vuče te da dotakneš dno, a kada se to desi pogledaš prema površini-više nije toliko mračna, dapače čak možeš razabrati odsjaje sunca i imaš osjećaj da možeš disati. Poput ribe-više te ništa ne veže, nikome ne duguješ ništa. Ideš kamo želiš. Kreneš sam, cestom koja ne vodi nikuda-zapravo ne znaš kuda će odvesti, odabereš je nasumično-imala je ono nešto. Dok hodaš desi se čudna situacija, susrećeš ljude koji požele hodati u istom pravcu kao i ti. Pustiš ih, dijeliš sa njima vrijeme, dijeliš tišinu, dijeliš jutra, dijeliš noći. A onda dođe trenutak u kojem moraš odabrati-ići ravno ili skrenuti lijevo ili desno. Moraju odabrati i oni i svatko nekako krene na svoju stranu. I nema tu suza, nema boli, nije ovo zbogom, jer tko zna gdje će se ponovno spojiti cesta. Pozdraviš se sa osmijehom na licu jer ti ne želiš nikoga vući za sobom, ne želiš isto tako niti da netko vuče tebe-ne zaboravi krenuo si sam na ovaj put. Sve drugo je usputno, prihvatiš ili ne prihvatiš. Možda će biti čudno na početku, jer rastanci su uvijek čudni i nedorečeni, ali i rastanak je dio slobode. Ti imaš svoju vlastitu, jer nastavljaš put koji si započeo, njima si pružio njihovu, jer mogu otići kada žele, ako žele. Nema tu konaca, nema zadržavanja, nema kaveza. Možeš učiniti što god poželiš, nije te briga "što će selo reći", ako će imati o čemu pričati govorit će o promjenama. Jer, promijenit ćeš se, u njihovim očima više nisi na njihovom nivou i smetat će im. Smetat će im što ćeš imati veća muda od većine muškaraca, što te neće boljeti njihove riječi, njihovo ponašanje i način na koji ćeš biti tretiran. Neće te boljeti iz razloga što ćeš tada ionako otići predaleko, podignut ćeš zidove oko svoga trona, ali vrata nećeš zatvoriti. Nećeš iz razloga što znaš da će te tražiti, htjet će znati gdje si i neki će ući, bez kucanja, pitanje je da li će te naći. Nije poanta u skrivanju ili da bježiš, potpuno suprotno, sloboda je kada to ne moraš činiti, kada si daješ za pravo sve ono što te nekada ograničavalo. Sloboda je kada prihvatiš da ne postoji sutra, da je to samo iluzija kojom odgađamo situacije koje će ionako stići na naplatu. Jer, doista, što ako ne postoji sutra? Kako možeš biti siguran da ćeš doista sutra otvoriti oči? I onda legneš u svađi, u mržnji, jer možeš prespavati, sutra ćeš. Sutra ćeš nekome reći oprosti, sutra ćeš nekome reći da ti je stalo...Što je za mene sloboda? Život bez zadrški, bez razmišljanja što će netko misliti ako se otvoriš, ako si iskren, ako pokažeš suze...Neka misle što hoće, jer sutra možda neće imati priliku ćuti, a ti možda nećeš imati priliku to isto izgovoriti. Sutra ne postoji...

24

utorak

rujan

2019

"REKLI SU MI ONO ĆA SU HTILI, VIROVA SAN, STARIJI SU BILI"

Koliko puta su vam nešto rekli? Koliko puta ste u rečeno povjerovali? Meni su rekli svašta, milion puta. Neke situacije sam prihvatila, jer su bile logične, neke nisam. I nije mi žao, gurnule su me sto koraka naprijed, na bolje. Nju sam upoznala prilikom jednog informativnog razgovora, tražila sam drugo mišljenje za situaciju sa kojom se nisam željela složiti. Utrčala je u prostoriju sa osmijehom na licu, za koji nikada ne bih rekla da skriva unutarnju borbu. Njoj su isto tako rekli-mnogo toga. Rekli su joj da neće nikada imati djecu, rekli su joj da neće normalno hodati, jer će ju boljeti toliko jako da će spas tražiti u tisućama lijekova. Jednostavno su je osudili, indirektno, na život bez života. U njihovim očima mogla je jedino vegetirati, prolaziti iz dana u dan poput biljke, nadati se da će sutra biti jedan od boljih dana. Da je poslušala vjerojatno je nikada ne bih upoznala, vjerojatno je nikada ne bih vidjela da trči, da se smije i vjerojatno nikada ne bih saznala da je danas ponosna majka. Ali rekli su joj! I to ne bilo tko, liječnici, specijalisti, na vrhu medicinske struke, čak su joj dali napismeno, a ona je odlučila ignorirati. Ipak i liječnik je samo čovjek, može i on pogriješiti, zar ne? Ipak, vodimo se onom da je griješiti ljudski, pa zašto obraćati toliko pozornosti? Pitanje je hoćeš li slijepo vjerovati u ono što čuješ, jednostavno se pomiriti sa svime, bez obzira koliko logično ili nelogično bilo? Jesi li doista spreman "vegetirati?" Postoje situacije u kojima u određenom trenutku nemamo mnogo izbora, jer nam je jedini izbor predati se u tuđe ruke i nadati se najboljem. Sa druge strane postoji milion situacija u kojima ne mora biti tako. Zar doista želiš da netko drugi upravlja tvojim životom? Doista želiš da ti govori što smiješ, a što ne smiješ? Mislim da se mnogi odgovori na ova pitanja daju naslutiti sami po sebi. I neću ulaziti u stvar izbora, jer je to razumljivo samo po sebi, ali doista se nekad zapitam koliko slijepi možemo biti. Držimo se zacrtanih okvira, ne pokušavajući pronaći izlaz, ograničavamo se i to samo zbog činjenice da je nešto rečeno. Bježim od nametnutih normi i bježat ću toliko dugo koliko ću imati prostora. Zašto? Zato jer ne smatram da se moram postaviti u ulogu ovce jer i drugi tako čine. Ne volim pravila i zapravo ih volim kršiti, ako mogu-neka jednostavno ne možeš, ali takva su u manjoj mjeri. Mislim li da prolazim bolje radi toga? Pa ponekad da, jednostavnije je, nekako si slobodniji...Sloboda je "komplicirana" ovisi na koji način je doživljavaš i što za tebe osobno sloboda znači, ali zašto biti štakor u labirintu ako možeš biti slobodna ptica? I sada zamislite da se nađete preko noći u situaciji gdje vam doslovno izbrišu iz glave život kakav ste poznavali i živjeli, svjesni ste ga, ali vas ograničavaju misli. Ograničava onih tisuću rečenica koje je netko izgovorio nadajući se da ste ih čuli. I razmišljate, je li pametnije napraviti korak naprijed ili ostati stajati na mjestu? Postoji jedan citat kojeg volim i savršeno opisuje ovu tematiku...Citat koji vas dovede na rub i natjera da se zapitate: "Što ako padnem? A što ako poletiš?" Zanimljivo zar ne? Sada mogu govoriti o izborima jer ih imaš, jer možeš pasti-ionako su ti rekli da hoćeš, a možeš zajebati sve karike logike i poletjeti. Stvar je perspektive, stvar je koliko imaš snage, stvar je koliko si spreman žrtvovati da probaš nešto na drugačiji način. I neću lagati, možda ne uspiješ, sve je relativno, ali pokušao si. Živio si, a to nije nešto što nema vrijednost. Uzeti u obzir rečeno, kao savjet-svakako, ali složiti se apsolutno uvijek sa svime-nepotrebno. Nepotrebno iz milion razloga koje nema smisla nabrajati, poanta se može pročitati između redova. Neki će shvatiti, neki neće, ali nemoj zaboraviti da postoji šansa da poletiš.

21

subota

rujan

2019

PTICA BEZ KRILA

Budim se sa zvukovima jesenje kiše-neumorno udara o prozorska okna. Hladno je, drhtim kao list nošen vjetrom. Sumorno jutro, prazne ulice, crno nebo, gradovi bez sunca. Čini se kao neki novi svijet, prepun nepoznatih raskrižja što vode u beskonačnost. Pitam se gdje sam, razmišljam…Slike su nejasne, misli nedorečene, a ja hodam onom istom nesigurnošću koju vidiš kada dijete učini tek prvi korak. Ne znam zašto, još uvijek ne shvaćam, jer kao da je vrijeme u jednom periodu stalo, ne sjećam se ničega. Moje livade daleko su iza mene, a moja svitanja zaboravljena u prošlosti. Tko me gurnuo tako nemilosrdno u ovaj surovi svijet bez mašte, boja, oblika, tko je bez pitanja odlučio zarobiti moje postojanje u četiri zida izopačene stvarnosti? Besraman čin, tako logičan, tako potreban mojoj percepciji života. Tužna su ova jutra koja ne poznajem, lutam kao putnik, bez cilja, tražeći sebe. Odjednom čujem glasove, podižem glavu, možda uspijem shvatiti odakle dolaze, možda je to znak koji ne smijem ignorirati. Preda mnom se počinju stvarati sjene-neobične prikaze ležale su pred mojim nogama. Bez lica, sa tugom u očima. Njihova tuga je stvarala slike, čiste, savršene i malo koji umjetnik bi ih riječima mogao opisati. Bolan prizor, gotovo je izmamio suze na moje umorno lice…Pružila sam im ruke, ali nisu htjeli ustati, kao da su pronašli svoje mjesto-u vječnosti. Možda u svojoj iluziji nisam uspjela vidjeti grobove, možda sam neumorno šetala poljima između trulih tijela ostavljenih na kiši, kao pseto prognano iz vlastita doma. Pitam se, kako dalje nakon svega viđenog, a još uvijek ne znaš gdje je u svemu smisao? Kako dalje kad jedina misao koja je ostala tinjati sa ono malo života govori da si samo marioneta u rukama Bogova? Zar je doista tako? Ili možda neke bitke još nisu izgubljene.
Sjećam se, bila sam dijete sa snovima, ne sluteći ništa. Bila sam netko tko je svijet promatrao očima punim žudnje, težio za životom. A onda su moje snove isprale kiše, od nas su učinili velike ratnike, robove vlastitih sudbina, bez emocija, bez osmijeha, bez lica. Sa tugom u očima. Nije bilo objašnjenja, nitko nije znao zašto, svi su tražili odgovore, a ja sam tražila kule od pijeska. Tražila sam prazne listove zaboravljenih knjiga, tražila sam stihove velikih umjetnika, jer oni su me vraćali u život. Sa njima sam postala ovo što jesam, sa njima je umirao dio mene kada su oni umirali, sa njima sam ja počela stvarati i živjeti san. Nekada nisam znala kada sanjam, a kada živim, nekad sam danima ležala u ponorima što su ih oni ostavili za sobom. I što je ostalo od njih? Samo rupe u sjećanje na njihovu bol jer oni su ipak bili NETKO! Veliki mislioci, snažni umjetnici svoga vremena, sa tugom u očima...Pisali su povijest, gradili budućnost, u tišini. Bila sam dio njih, šetala u njihovim mislima, sakupljala ideje za svoje sonete, stihove i prosječna djela. Baš poput njih stvarala sam u tuzi-najlakše je otvoriti dušu koja spozna bol. Dušu koja je nekad imala osmijeh i letjela visoko do horizonta nevidljivog običnim smrtnicima, a onda je pala-izgubljena, poput ptice slomljenih krila, ispunjena strahom koji je odbrojavao vrijeme. Tako malo vremena i osjećam kao da se vrtim u krug, neprestano prolazim istim ulicama, jer ništa se ne događa-satima, danima, godinama…Čudan svijet, u kojem je vrijeme odavno zamrznuto, svijet u kojem ne postoji ništa osim iskrivljene stvarnosti vlastitog poimanja postojanja. Svijet u kojem odavno živim zarobljena u paklu, svijet u kojem je jedini život zapravo smrt. Smiješim se-nekako se osjećam sretnom. Primjećujem da mi je netko posvetio stihove, njihovo značenje bilo je duboko, riječi teške, ali čini se da je netko dobro poznavao moju dušu-ne bi samo tako javno ispisali riječima moju bol. Gledam ta čudna slova, iznova čitam stihove, promatram sliku. Sada je jasno-netko je pisao odu mome životu, netko je tiho rekao zbogom, sasvim normalnom gestom. Osmrtnica je pričala priču. I ponekad, dok osjećam da letim, ja i sanjam, živim u prostoru dvije stvarnosti-jedna živi, a druga je zatvorila oči. I možda su moji snovi samo moj život, moja prošlost u novoj budućnosti, na putu na kojem nema povratka...

16

ponedjeljak

rujan

2019

AKO TE VRIJEĐAM ZNAČI DA MI JE STALO?

Često sam svjedok situacijama u kojima riječi režu precizno poput katana, a poštovanje odavno ima nadgrobni spomenik. Svjedočim situacijama u kojima su glavni akteri kreten najnižeg oblika evolucije, koji se bez problema može usporediti nekakvim oblikom gljivične infekcije i štovateljica religije teže kategorije. U takvim situacijama bogatstvo vokabulara postaje melodija za nečije uši. Upija ga opčinjen njegovom sirovošću i težinom koja ne ostavlja prostora da pokažeš bilo kakav znak života, osim da vegetiraš u hipnotičkim zvukovima. Štuje ga, kao Boga, kao zakon za preživljavanje koji obično bude nametnut po religijskim vrijednostima. I pri tome ne mislim na vokabular inteligentnih osoba koje u svome načinu izražavanja koriste riječi poput: pretenciozno, infantilno i druge slične načine izražavanja visoke klase, već na one niske udarce koji te ostave bez zraka i nisi siguran imaju li kraj. Govorim o vrijeđanju, o komunikaciji koja nadilazi bilo kakvo mjerilo ljudskosti. Govorim o vrijeđanju takve vrste da jedino što tada možeš učiniti jest okrenuti glavu i praviti se da te se ne tiče. Možda i jest tako, ne tiče me se, ali ne mogu se oteti želji da progovorim, da ju spasim, jer možda želi biti spašena. I taman u trenutku kada sam skupila hrabrost za reakciju ona progovara da ga voli. Kako možeš voljeti smeće?-pomislim u sebi. Jer ako prihvaćaš smeće koje govori onda nema nikakve razlike ako pokupiš kontejner sa ulice i ugušiš ga tolikom dozom emocija da sa vremenom prestaneš osjećati njegov "smrad". Ali nije isto rekli bi...Kako ne može biti isto? Jesmo li doista toliko dobro programirani da odlučimo puzati u situacijama u kojima je moguće letjeti? Je li nam mogućnost razmišljanja toliko isprana da padamo na programe koji određuju gdje ti je mjesto zato jer si žena? I zašto je toliko lagano šutjeti, ne reagirati? A, ako i reagiraš zašto si tada sposoban jedino reći da voliš? Tužno je kada nakon svega tražiš i oprost jer...sigurno je problem u tebi. Ipak, nije tako mislio, jer znaš, ima dana kada je drugačiji, kada mu je stalo. Reći ću vam što se dogodi sa takvima koji su drugačiji. Oni igraju na kartu vremena, skupljaju hrabrost, a kada ga skupe najmanje što možeš očekivati je šamar uvrede. Najmanje, kažem, jer je idući korak uvijek ona realna slika u kojoj ostaneš nepomično ležati i zahvaljuješ trenutku što ovoga puta nema krvi. Mene doista zanima koliko je u stanju čovjek trpjeti, da li doista sami sebe uvjeravamo da je nekome stalo? Ipak nam se obraća zar ne? Nije bitno na koji način, ali, obraća se, a to znači da mu je stalo. Često kao promatrač vidim iskrivljene slike ljudskog ponašanja, slike čiji su okviri pozlaćeni izgovori, jer nečime moraš opravdati sredstvo. I tužno je kada te prerano prekriju blatom, a zapravo još nisi spreman umrijeti. Vidjela sam tu nespremnost u njenim očima. U trenutku kada su riječi prestale teći, u trenutku kada je nestala njegova inspiracija za monologom, u trenutku kada uhvatiš suze kao odgovor nakon šutnje. U trenutku kada ju je ostavio samu. I htjela sam joj prići, da se prestane osjećati kao izložbeni primjerak na stupu srama ispred mase ljudi koje su upirale prstom i čije su misli imale mnogo toga za reći, ali nisu bile u stanju to isto izgovoriti na glas. Htjela sam, ali nisam. Moja reakcija ne bi ništa promijenila. Ne možeš spašavati nekoga tko je odlučio ne biti spašen. Svatko izabire koliko težak kamen će gurati, svatko izabire svoju dozu komfora. Na kraju svega, ipak je to bila njena odluka, donesena u okvirima navike. U takvim okvirima imala je sigurnost i nije bilo bitno koliko boli. Ipak ima dana kada je drugačiji, kada mu je stalo, a ona je u to slijepo vjerovala. Znam da jest, vidjela sam po načinu na koji je obrisala suze i popravila kosu.

14

subota

rujan

2019

INSPIRACIJA KAO MOTIVACIJA

Oduvijek volim pisati, izražavati misli kroz poeziju, eseje ili nasumično razbacane rečenice na papiru. Oduvijek volim taj svijet mašte, svijet u kojem imaš neiscrpan izvor mogućnosti. Inspirira me, rekla bih, do razine ovisnosti. Inspiriraju me sitnice u kojima pronalazim motivaciju. Imaju ono nešto-ne mogu točno opisati, ali uvijek mi daju odgovore na ono što tražim. U početku sam inspiraciju tražila u bilo čemu što mi je moglo privući pažnju, kasnije su me inspirirala Danteova djela, poezija Edgara Allana Poe-a, romani Agatha-e Christie. Nisam jednostavna, barem po načinu izražavanja. Volim da riječ ima smisao, dubinu, da je konkretna i odiše zrelošću. Jednostavnost me u ovome svijetu nikada nije privlačila. Oduvijek volim pisati. Jer želim. Jer mogu. Jer mi je papir u nekim trenutcima bio najbolji prijatelj, sa njim sam mogla bježati...Daleko...Od realnosti, od zlih ljudi, od svega. Kao da budan sanjaš, svjestan si da postojiš, ali nisi tu. Daleko si, u zemlji u kojoj je sve nekako drugačije, glazba je jasnija, boje su kristalnije i ljudi imaju onu dozu empatije. Vrijeme tamo stoji. Zauvijek. Kada odeš uvijek se možeš vratiti, na isto mjesto, samo nastaviš gdje si stao, a tako je malo potrebno-zatvoriš oči i putuješ. Putuješ ulicama kojima ne znaš ime, ali vuku te naprijed, putuješ u prostoru gdje sve ima smisao, kao crno na bijelom. Poput tinte razlivene na bijelom komadu papira. Vuče te i nikada se ne umoriš od takve vrste bježanja. Ispisuješ stranicu za stranicom, ideju za idejom i nitko ne upire prstom sa pogledom osude, nitko ne zavidi, nitko ne pita tko si-tamo možeš jednostavno BITI. Imaš slobodu, imaš svijet na dlanu, imaš sve na običnom komadu papira. A on trpi-sve tvoje suze, sve tvoje osmijehe, sve tvoje tajne. Papir ti dopušta da kažeš što doista misliš, papir te sluša, čuva tvoje uspomene i nikada neće preispitivati rečeno. Nudi beskonačnost, život nakon života, jer uvijek imaš mogućnost postojati u svojim djelima. Netko će ih možda pročitati, jednoga dana, nekoga ćeš navesti da razmišlja, nekome možda promijeniti život. Volim pisati, jer me opušta, jer misli teku poput rijeke i nekada je teško povući kočnicu. Što mogu? Takva sam. Ima nešto misteriozno u tom nestajanju, padanju i utapanju, ima nešto što izaziva strahopoštovanje. Ja ga imam-prema običnom komadu papira i crnoj tinti. Zamisli samo, ako se pustiš, možeš biti što god poželiš. Mašta nema granica, možda dozu praznine, jer tamo si uvijek nekako sam, zarobljen u labirintu svojih emocija. Ali koga briga? Na kraju svega bitno je da živiš, punim plućima, onako kako možda nikada nećeš u stvarnom životu. I zašto ne iskoristiti taj trenutak, biti sebičan do srži i hvatati se za sve što ti je tamo servirano? Možeš, zar ne? Ipak, obraćaš se samo običnom papiru. Nikoga nećeš povrijediti, nećeš morati gledati nečije suze sa onom grižnjom savjesti, jer te ipak dira, na kraju uvijek možeš otići-bez pozdrava. Trenutno ili zauvijek. Ovisi o tebi. Ta vrata, nekako, nikad ne zatvoriš do kraja, uvijek se vraćaš-nekada tamo gdje si stao, nekada odeš dalje. Opet je do tebe, koliko ćeš se duboko pustiti, koliko dugo želiš biti u bezvremenskoj kapsuli gdje je jedina prolaznost samo tvoja misao. Ponavljam, opet, volim pisati, jer pisanje mi daje smisao, jer ti je dovoljno uložiti sitnicu, a dobiješ toliko mnogo. I nitko te ne pita gdje si bio-jer dok pišeš koristan si. Stvaraš. Kasnije ne moraš više ni bježati. Počinju razumjeti. Reći ću vam, nekada je teško, poput kamena o koji se stalno spotičeš. Nekada je toliko duboko da izaziva paranoju, da nisi svjestan što je realno, a što mašta. Grize. Proždire iznutra, ali tako je dobro kada boli. Smiruje, znaš da je sve u redu. I svjestan si da ćeš jednom nestati, zauvijek, da će se ruka umoriti od pisanja, da će godine u stvarnome svijetu uzeti danak. Svjestan si da će misli polako nestajati, gubiti se sa sjenama zaborava. A zaboravit ćeš...Vrijeme će naplatiti dugove. Ali znaš što ću ti reći? Prije nego zauvijek zatvoriš oči pronađi onaj komad papira, onaj koji čuva tvoju prošlost, onaj kome si ukrao svu onu prazninu. Pronađi ga i okusi život-sjeti se kako izgleda svjetlost. Još jednom, kao nekada. Zatim podigni sidro i sve će imati smisao. Volim pisati, jer volim dubinu riječi, njihovu konkretnost, zrelost i smisao. Jednostavnost me nikada nije privlačila.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.