01

srijeda

travanj

2020

"STAKLENE KUTIJE"

Zatvoreni smo u staklenim kutijama, u prividnoj stvarnosti, odvojeni od svega što smo imali, a nikada nije bilo naše. Ne možeš imati ono što ti ne pripada, barem ne na način kojim to želiš posjedovati. Ne možeš posjedovati život, jer ako okreneš kockice, shvatit ćeš da on zapravo posjeduje tebe. Posjeduje te dokle god si gladan osjećaja moći, želje materijalnog svijeta i nepresušne borbe u pokušaju da se dokažeš koliko više vrijediš od drugih. A jednak si, jednak si drugima koliko su i oni tebi. Toliko je jednostavno, a opet toliko daleko i naizgled komplicirano. Vidiš li sada? Možeš li razumjeti o čemu govorim? Kako ti se sviđa ovaj svijet, dok ležiš nepomično, u polumrtvom stanju, odvojen od realnosti koju jedva možeš disati? Svađaš li se ponekad sa tišinom ili uživaš u njenom nepresušnom monologu? Teške riječi padaju, zar ne? Gotovo bi se mogao kladiti da razumiješ samu bit, a opet rijetki razumiju tišinu. Pitam se, možeš li pronaći razloge za osmijeh, sada, dok puniš čašu koktelom straha, tuge i nesigurnosti? Brojiš li koja je po redu i opija li te dovoljno da barem na tren zaboraviš gdje si? A ne ideš nikuda, čovječe, barem još neko vrijeme. Pogledaj svoje staklene zidove, naizgled čvrsti, a opet toliko krhki i slomljivi-poput tebe, jer lomljiv si. Ne shvaćaš li koliko lako pucaš, a još ti nisu oduzeli sve. Još uvijek ne razumiješ, možda nećeš imati priliku shvatiti, jer možda nije ni do tebe da razumiješ. Možda ne vidiš širinu i dalje od onoga čime su te cijepili. Moćno je to oružje, tako malena doza seruma, a natjera te da služiš, da postaješ rob samoga sebe, plašeći se noću utonuti u san. Čega se bojiš? Zar si toliko slab da ne možeš sanjati? Hajde, noći su barem mirne i tu najviše primjećuješ jednakosti. Samo sanjaj, još si dijete-dovoljan je trenutak da se vratiš. Osjećaš li onaj plamen sreće, barem na kratko, osjećaš li želju da se nasmiješ dok plutaš u staklenoj ovojnici poput nerođenog djeteta u majčinoj utrobi? Kažem ti, još uvijek si dijete-nemoj odrasti, nemoj pustiti snove, jer bez snova postaješ praznina. Ne želiš to biti, jer tvoje postojanje je mnogo više od toga. Samo sanjaj, snove ti nitko ne može oduzeti. U snovima stvarnost postaje iluzija, a iluzije postaju stvarnosti. U snovima ti nitko ne može oduzeti slobodu. U snovima pričaš priče koje možeš stvarati u realnosti, a sve je moguće ako dovoljno želiš. Vidiš li koliko zanimljivo može biti, samo ako promijeniš percepciju načina na koji doživljavaš stvari? Razumiješ li sada? Nisi sam...Pogledaj preko puta, reci mi što vidiš kroz zamagljena stakla tuđih kutija. Kako li je samo tanka točka pucanja...Gotovo da je možeš vidjeti. Prirodno je osjećati strah, od toga je teško pobjeći. Jednom će napuknuti zidovi pasti. Moraju...Znaš li što ćeš naći tada, kada dođe trenutak da ponovno otvoriš oči?

"SAMO MRTVE RIBE PLIVAJU NIZVODNO"

Na neke situacije ne možeš utjecati, dogode se spontano, igrom slučajnosti. Poput reakcije koja ti daje odgovor na sve akcije koje su se taj dan dešavale. I dok sam sjedila u tišini baveći se mislima koje su graničile sa potpunim kretenizmom, osjetila sam ruku na svome ramenu. Dogodilo se spontano, u trenutku kada sam bila spremna priznati samoj sebi da silazim s uma. Dobila sam protivnika, kvalitetnog, ravnoga sebi. Takva vrsta osobe natjera te da stvoriš iluziju u kojoj si samo igrač na šahovskoj ploči. Svaka riječ postaje pomno isplaniran potez koji ti dopušta da se krećeš naprijed. Takva osoba stavlja te u ŠAH-MAT poziciju od samoga starta. Uvijek sam cijenila kvalitetan razgovor koji ima smisao, u kojem doista sudjeluju obje strane, samim time jednako sam cijenila i kvalitetne protivnike. A ja sam ga imala, nasuprot sebi, sa pogledom koji jedva čeka da prekine tišinu.

–„Zašto se toliko boriš?“
-„Nisam sigurna da razumijem poantu.“
-„Kompliciraš jednostavne stvari, umjesto da se pustiš.“
-„Pustim?“
-„Da…onako…go with the flow…znaš, lakše je.“
-„Lakše…možda…i nekako prejednostavno, a ja volim izazove.“
-„Ali krvariš iznutra…“
-„Vjerojatno, samo…znaš, kada zagrizeš udicu, smjer logike nalaže da mora biti krvi.“
-„Krv privlači predatore.“
-„Predatore? Zašto misliš da sam sitna riba“-ispitujem sa podsmijehom
Nastaje tišina i počinjem primjećivati lagano podizanje obrve na njegovom licu. Razmišlja i svakom sekundom postaje napetiji, kao da gubi prednost, kao da će njegov potez završiti porazom. Znatiželja izaziva glad, postajem poput divlje životinje koja čeka plijen kako bi kasnije uživala u vlastitoj gozbi. Čekam...
-„Ne mislim, ali može biti mnogo jednostavnije.“-progovara napokon
-„Pomalo sam mazohista…ako razumiješ.“
-„I odrađuješ Sizifov posao.“
-„Ja to zovem život.“
-„Pregazit će te…“
-„Svakoga pregazi…na kraju…I nije li zapravo paradoksalno kako ti u taj isti kamen na kraju uklešu ime?“

Svi pomalo odrađujemo taj posao. Svi imamo rok trajanja, svi se za nešto borimo, ili ne borimo. Jer, ima onih ljudi kojima je život serviran, preciznom savršenošću. Njima se diviš ili ih mrziš. Sa njima se nekako uspoređuješ u trenutcima kada se izgubiš. Ne mogu, a da se ne zapitam, koju stranu zagovarati. Trebam li uopće birati stranu? Umiremo li doista ako se pustimo? Znači li to da ne želimo preuzeti odgovornost, da nismo dovoljno zreli? A što ako se borimo? Ako odlučimo dati sebe i vrijedno je svake minute odricanja, da li to znači da se zapravo nekome dokazujemo? Zašto doista ići težim putem ako možeš isto dobiti jednostavnije? Ili ne možeš? Teško mi je izabrati stranu, nekako su kontradiktorne jedna drugoj. I ne mogu objasnit zašto, ali volim uložiti trud u ono što dobivam. Možda zbog prošlosti, možda zbog djetinjstva, možda zbog tog glupog osjećaja da se moram truditi kako bih zadobila sekundu nečije pažnje. Ipak, ponekad, sasvim neočekivano život ti servira opcije. Onako spontano. Možeš ostati stajati, a možeš se pustiti. Što ako padnem? Oh, ali što ako poletiš?

05

srijeda

veljača

2020

BUĐENJE

Neki će prepoznati tekst, prepoznati će misli, ali one nisu moje-ne osobno...Nisu nastale u mojoj glavi, a opet kao da jesu. Pogađaju kao savršeni deja vu koji te vrati u dane u kojima tražiš smisao...A opet ja uvijek tražim smisao, u svemu, u svakome...Tekst ima dubinu, onakvu kakvu volim, koju cijenim i kojoj se neizmjerno divim...Nekako dira u dušu, možda zato jer se mogu poistovjetiti sa svakim slovom, sa svakom rečenicom, sa svakom emocijom koju šalje iznutra prema površini...Možda je poseban jer opisuje mene, jer mi se čini kao da sam ga stvarala nekada davno, u nekoj drugoj povijesti, a sada je tu jer je potreban-vama, pa i meni, ponovno...Nikada nije prerano niti prekasno za buđenje-fizičko, mentalno, emocionalno...Samo otvorite oči...

"Tišina...Gledaš...Pristaješ da budeš sve od čega si nekada bježao. Jer drži te, nevidljivo zakačenog među dlanovima. Zar si mogao ikada zaboraviti kako izgleda kada se spoje putevi nekih prošlih života? I onda, svaki puta, iznova, ponavljaš sebi, nema smisla, a tako se savršeno u tebe uklapa taj ispucali komad tuđih koraka. Imaš li barem jednu osobu na svijetu kojoj si sam dodijelio ime? Onu koja zna tko si...Prosipamo strahove niz stepenice. Onaj opipljiv trenutak tek dolazi. I možda nismo najatraktivniji u svojim postojanjima, ali treba nam mir. Tek osjećaj da smo konačno utažili svoju žeđ na tisuću načina-kao karakter koji je nedostajao. A imamo ga u rukama. Misli u glavi dobivaju odgovore. Više ne pretpostavljamo, nego znamo. Znamo na kakvom tlu stojimo-gdje smo. I u čijim životima nam je mjesto. Možda šutimo jer razvrstavamo sebe i emocije. Pripremamo. Rješavamo sami sa sobom neke strahove. Ostavštine...Ostatke ostataka...Možda neki metu svoju prošlost i brišu prašinu koja se skupljala. Možda neki stavljaju pečate na neke prošle priče da bi se mogli okrenuti nečem novom. Možda svatko vodi svoje bitke i baš zato se ne događa ništa. A možda se jednostavno moramo dogoditi sami sebi. Pronaći tu snagu. Potvrditi svoju vrijednost. Ne pristajati na ništa manje od apsolutnog. Jer, dok brojite dileme i glasove, dok pokušavate shvatiti što netko misli o vama, što vam nije rekao ili što vam sve treba reći. Dok se raznosite pitanjima bez odgovora, dok u sebi tražite krivca, dok nesigurno koračate u želji da nešto ne slomite. A što ako ste vi to slomljeno staklo? Što ako svakim prodiranjem sami sebe režete? Što ako ste pukli toliko glasno da vas nitko nije čuo? Što ako pokušavajući da spasite nekoga, ne spašavate sebe? Pitanja u vašoj glavi su bespotrebna. Znajte svoju vrijednost. U njoj nema mjesta za dileme, ili za višestruke prilike. Nema mjesta niti za to da budete drugi. Treći. Deseti. Da budete nedorečeni. Neshvaćeni. Ne prihvaćeni. Prevareni. U sjeni. Zaboravljeni... Pojavite se. Nemate što izgubiti..."



01

srijeda

siječanj

2020

PROMJENE

Za mene postoje dvije vrste promjena-one koje prihvatiš objeručke, sa osmijehom (znaš da te guraju naprijed i da donose pozitivne ishode) i one koje te otupe, koje se serviraju sirove i hladne na lažno pozlaćenom pladnju. Meni je život servirao drugu opciju, uz jednako tako hladan i lažan osmijeh i ono usputno "sve će biti u redu." Zavisi, kako za koga, zavisi od situacije i opcija koje imaš. Opcije uvijek postoje, ali je pitanje koliko ih ovoga puta imaš u ruci. Čudno je što se možeš kroz život voditi onom "očekuj neočekivano", a opet te dočeka toliko nespremno poput hladnog tuša. Ne znaš ponekad je li istina ili neki poremećeni san, onako zbog adrenalina, da ne možeš reći kako je život dosadan. A nije, pa čak kada živiš po jasno određenim normama, ideš svaki dan istim putevima-nikada ne znaš hoćeš li moći proći na potpuno isti način kao do sada, bez obzira na sve. Sada bih se mogla voditi onom da je Nova godina, da je vrijeme za promjene i da treba okrenuti novi list-ali znate što? Zajebite taj stav, zajebite doček kao sustav u kojem moraš okretati nove stranice. Možeš je okrenuti bilo kada, jer svaki dan imaš priliku učiniti promjenu. Možda je baš i sada iz nekog razloga servirana i meni-da se pomaknem sa mjesta i odem u potpuno "krivom" smjeru. Da se razumijemo, volim riskirati, volim izazove, volim borbu, a sada prvi puta nisam sigurna da li to želim. Lakše je odustati, a ni ta opcija me ne zadovoljava. Trenutno me ništa ne zadovoljava, osim možda praznine, ona se čini prihvatljivom na neki neobjašnjiv način. Izgubila sam neke ljude, onako usput, izgubila sam neke prilike, onako neočekivano, izgubila sam sposobnost racionalnog razmišljanja, izgubila sam dio u kojem ne vidim razlog da dižem glavu. I priznajem da boli, boli jače od ičega, jer shvaćam da mi je stalo, više od onoga što sam bila spremna priznati...A na kraju, ne možeš vječno biti nečija marioneta, ja to ionako ne želim. Možda su mi stavili konce u trenutku kada sam skrenula pogled, kada nisam bila dovoljno oprezna, igrali su se vješto-iskoristili vrijeme koje su imali. Možda mi je odgovarala ta pozicija u tom trenutku, taj osjećaj da se možeš "opustiti" jer si u tuđim rukama. Samo najgore je pustiti da se igraju, svaka igra završi izigravanjem, puste te iz ruku, ali i dalje imaš spone-vezan si nitima koje ti je teško prerezati. Jedino što te može izvući je reset-na "tvorničke postavke", a resetiranje vuče posljedice. To je ona vrsta koja donosi suze, koja ruši sve brane koje držiš u sebi kao zaštitu od negativnih situacija, a ne možeš vječno tako, bez obzira koliko su temelji čvrsti. Resetiranje me vratilo nekoliko koraka unazad i sama činjenica u kojoj se suočiš sa time da si "pao" je teška-nitko ne voli ići nazad, ali kad odeš predaleko, a ostaviš nešto za što misliš da vrijedi iza sebe, nekako je logično da ćeš se vratiti. Čudno je što kada se vratiš vidiš da su vrata zatvorena. Znaš da to nije tvoj potez i da su ih zatvorili drugi umjesto tebe, ali svejedno je čudno, pogotovo ako pratiš one dobronamjerne savjete da vrata nikada ne treba zatvoriti do kraja. Ali svatko ima svoje razloge, donosi odluke koje se čine najboljima. Ne možeš nikoga kriviti, čak i kada imaš želju ljudski pružiti ruku i pozdraviti se kao čovjek-bez obzira što znaš da to nije moguće. Ne volim odlaske, ne volim rastanke, ali ako dovoljno dugo hodaš jednoličnom stazom onda su raskrižja poput dobitka na lutriji-nekome veći, nekome manji dobitak. Sve je do uloga i koliko si bio spreman položiti u trenutku kada je to bilo bitno...

23

subota

studeni

2019

BRISANJE...

U zadnjim blogovima pišem o sebi. Isključila sam vanjski svijet. Nekako ne mogu pronaći dovoljno motivacije i inspiracije da pišem o drugima, da napravim prostora za njihove priče. To je u redu-ne borim se. Jednostavno ne želim-volim promjene, nikada ne znam gdje će me odvesti. Možda samo korak ili dva, a možda stotine kilometara naprijed. Iz tog razloga brišem-slike, poruke, kontakte, ljude, sjećanja...Brišem sve što mi ne donosi onaj pozitivan trenutak, sve što me ostavlja ravnodušnom već dulje vrijeme. Brišem prošlost i pozitivnu i negativnu-brišem jučer kako bih napravila prostora za potencijalno sutra. Potencijalno kažem, jer nikada ne znaš što te čeka, možeš se nadati, ali kažu nada je kurva pa ti život preokrene u totalno drugačijem smjeru. I nikada ne znaš, možda će se sve obrisano jednom i vratiti, ako treba biti tako, prihvaćam, vrata nisu zatvorena, ali sada je priča drugačija. Možda ima veze sa time što se bliži kraj godine, možda ima veze sa odlukama koje donosimo sa prvim minutama Novogodišnje noći, možda nema veze sa ničime, ali jednostavno ne mogu ići kontra. Bar ne u ovom trenutku. Kroz život me vodi osjećaj, intuicija, ono nešto što mi jasno pokazuje signale dobrog i lošeg. Do sada me nije iznevjerio. Imam osjećaj da ću upoznati jedno novo lice. Svoje. Znam da čeka, dolazi uvijek iznenada, poput poklona umotanog u sjajni papir. Nije bitna veličina već ono što ugledaš unutra. Nemam očekivanja, znam da je dobro-uvijek ispadne tako. I dok ovo pišem, pitam se, u kojem trenutku će se napokon pokazati, hoće li imati dozu drskosti, hoće li biti ravnodušno, hoće li se smekšati na određene situacije? U neku ruku me pomalo i plaši, iako znam da nema razloga, ali svaka promjena automatski promijeni i put kojim hodaš. Cilj postane drugačiji, samim time i neka očekivanja, a samim time mijenja se i karakter, mijenja se pogled na život, mijenjaju se temelji do onih granica koje je moguće promijeniti. I iako znam da će biti dobro, ovoga puta nekako nisam sigurna da li to želim. Neophodno je i ne mogu bježati, nema odgađanja, uvijek dođe na naplatu, samo nekako mi se sviđa stajati u mjestu-sigurnije je, barem u ovom trenutku. Voljela bih ubrzati stvari, voljela bih cijeli proces riješiti u sekundi, a znam da nije moguće-sve u svoje vrijeme, kažu i sa razlogom je tako. Vrijeme...Može ti biti prijatelj i neprijatelj-ovisno o tome kako se postaviš. Ja ne volim čekati, prolaznost vremena u iščekivanju ubija me više nego dosada. Radije bih tražila svjetlost u dosadi nego prihvatila iščekivanje. Ne volim protokole, a ovo mi se čini kao jedan od njih, ne volim pravila, a čini se da ću morati igrati po njima možda i prvi put. Čudno je kada izazovi postanu veći, kada je u pitanju potpuno drugačiji ulog-ideš na sve ili ništa. Nije me strah gubiti, uvijek sam bila igrač koji ne odustaje, ide do kraja, neovisno o posljedicama, plaši me jedino osjećaj da ću ovoga puta ispast u prvom krugu. Nekako mislim da je ovoga puta ulog osobniji-možda ću morati obrisati i sebe...

19

utorak

studeni

2019

"NEMAM EMOCIJA"

Zadnjih dana prati me čudan osjećaj, ne mogu reći da sam loše-nisam, samo, nekako kao da stvari ne dopiru do mene. Nikako. Zadnjih dana ne mogu izbjeći temu Vukovar-pogledaš ulice i vidiš upaljene svijeće, društvene mreže preplavljene su slikama i porukama vezanim uz tu temu. Ja ne osjećam ništa-ne pogađa me. Ne mogu čak ni stisnuti onaj "lajk" na objavljene poruke i slike-bilo bi lažno, bio bi apsurd, nisam to ja. Do mene ne dopire-ništa. Praznina, čak nema ni zrna tuge, sjete, nečega barem...Veliko ništa u kojem ne vidim poantu ili jednostavno ne razumijem, možda jer se trudim ne živjeti u prošlosti. Pokušavam. Kada prevrtim film unazad nekako u svojim sjećanjima ne vidim tugu, ne vidim strah. Bila sam jedna od onih koja je bila iznervirana zvukom sirene do mjere kolutanja očima jer mi je bilo naporno oblačiti se za sklonište, a sa druge strane bilo je dana kada sam nestrpljivo sa osmijehom čekala onaj drill kojim smo uvježbavali odlazak do skloništa. Ne znam, možda jednostavno ne pripadam ovom vremenu i prostoru, možda jednostavno ne želim brinuti ili možda doista nemam emocija. Za takve stvari. Ponekad se pitam može li itko razumjeti ovakvo razmišljanje, može li itko dati odgovor na ovakvo stanje koje me prati, hoće li me kamenovati riječima jer nemam mjesta za voljeti svoje? Ne znam, ali imati ljubav prema nečemu što mi je zapravo u neku ruku i nametnuto je potpuno isto kao da me traže da volim pokojnog člana obitelji kojeg nikada nisam upoznala. Čudne su mi tradicije, čudan mi je način ophođenja ljudi prema određenim stvarima koje lagano postaju farsa. Mogu razumjeti prebacivanje sa koljena na koljeno, mogu razumjeti prepričavanja, jer ipak je to dio povijesti, ali ne mogu razumjeti programiranje novih generacija na nešto što je njima potpuno neshvatljiv pojam. I oni neće nikada razumjeti, neće nikada moći imati emociju za određeni događaj, bit će im kao i sve ostalo samo priča iz povijesti za koju će morati zaslužiti ocjenu za prolaz. Danas je nova borba-danas očekuju da pokažemo ljubav onima koje smatramo jačom polovicom. Danas je dan muškaraca. Navodno. Govorim sa ovim stavom jer, ispravite me ako griješim, ali ne mogu reći da je ovaj dan postojao prije pet godina. Nekako slavimo svakakve gluposti kojima opravdavamo način življenja ili ne znam što već, jer ako ti nije dovoljno tristo šezdeset i pet dana u godini da pokažeš nekome tko si, bit će dovoljan ovaj jedan. Zanimljivo. Nisam od onih koja to slavi, koja pridaje neku pažnju. Nisam od onih koje se grčevito hvataju za Valentinovo, Dan žena pa čak i slične izmišljene "praznike." Dan kao i svaki drugi-nema tu čarolije, nema posebnosti, samo kulturni program kojim nastojimo biti ljudi taj jedan dan-jer ne možeš to uništiti, ne možeš biti tolika pizda, ipak je to samo dvadeset i četiri sata normalnog ponašanja, kasnije imaš preostalih tristo šezdeset i četiri da nekome uništavaš život. Prilično sjebano zar ne? Pogotovo kad imaš vremena razmišljati na ovakav način-uloviti trenutak da kopaš dublje u sebe i shvatiš koliko si mrtav-emotivno, na neke stvari. Možda i sa razlogom, ali nekako nemam volje diskutirati. Danas mi paše stanje u kojem jesam, danas ne želim ništa promijeniti, danas se poistovjećujem sa stanjem uma glavnoga lika iz filma kojeg sam upravo pogledala. Dosadan je-rekla bih, daj mu šansu-rekli su. I doista, slijed događaja dobio je smisao, dosada je počela nestajati-polako poput sjene kada nestane svjetlost. Sama briljantnost i dubina u kojoj film odiše bolesnošću dovodi do samih granica. I kada pomisliš da ne možeš dalje izvlačiš posljednju kartu. Sve je to život, vi to ionako ne biste razumjeli, vrijeme je da stavim osmijeh na ovo lijepo lice...Večeras želim biti JOKER...….

10

nedjelja

studeni

2019

O PRIJATELJSTVU...

Nedjelja je...Dan stvoren za procesuiranje misli, za utvrđivanje "gradiva" koje se desilo u proteklim danima, tjednima...Nekako nedjeljom uvijek volim vrtjeti misli u glavi, nekako imam osjećaj da time zatvaram vrata tjednu i prošlosti. Ponedjeljak je ionako neki novi početak-za skupljanje novih slika koje će se stvarati u glavi i ponovno formirati u cjelinu koja će mi okupirati misli. Gledam neke stare, slike, vrtim stare filmove, promatram neke stare ljude i razmišljam kako je sve prolazno...Većinom barem. Neke od tih ljudi nekada sam zvala prijateljima, no jesu li zaista to i bili? Koga sve zovemo prijateljem i zašto većinu ljudi koji su nam dragi vrlo često trpamo u isti koš sa etiketom "prijateljstvo"? I možda je do godina koje su prošle, možda je i do faze odrastanja i ozbiljnosti, ali danas imam malo više koševa. Neki su puniji, neki prazniji, ali na kraju dođe kao protokol po kojem razvrstavaš otpad-imaš koš za papir, za plastiku, za metal...Nekako isto možeš posložiti i ljude, budimo realni, svatko se može predstaviti prijateljem, ali rijetko tko zna nositi takvu titulu. Danas svjesno razvrstavam, svakoga, na svoje mjesto-prijatelji, kolege, poznanici, društvo, prolaznici, susjedi...Ne smatram to lošim, niti prikazujem time nekoga manje vrijednim, jer nema etiketu "prijatelja", samo smatram da je prošlo dovoljno vremena u kojem mogu naučiti neke stvari. Naučiti ne živjeti u iluziji samo zato jer je netko simpatičan i drag, naučiti da znamenka prijatelja na Facebooku zapravo znači mnogo drugačiju realnost i naučiti da oni koje doista mogu zvati tim imenom zapravo zaslužuju i poseban odnos. Tko su zapravo ti ljudi? Njegujemo li odnose sa njima od najranije školske dobi, jesu li nam naši prijatelji ujedno i rodbina ili ih možeš pronaći na neočekivanim mjestima u jednako tako neočekivanim trenutcima? Realno, smatram da sve ovisi kako se ti mijenjaš i koliko te je netko spreman i sposoban pratiti, jer koliko god je moguće imati prijatelja od najranijeg djetinjstva isto toliko je moguće pronaći prijatelja potpuno neočekivano i potpuno nespremno. Svoje sam pronašla upravo na takav način-mogla bih reći da je bio više spontan nego neočekivan, ali kako god okreneš danas zbrajamo više od petnaest godina poznanstva. Nisu to ljudi koje viđam svaki dan, niti su to ljudi sa kojima se čujem na svakodnevnoj bazi-jednostavno tu postoji ona dubina, razumijevanje i odnos na nekoj drugačijoj razini. Tu prihvaćaš osobu točno onakvu kakva jest, sa svim manama i vrlinama i posebnosti koja ju čini takvom kakva jest. Raduješ se njihovim postignućima kao da su tvoja, sretan si jer su oni sretni, smiješ se njihovim ludostima i nekako na kraju dana sjediš sa osmijehom na licu. Ispunjen. Znaš da je odabir dobar, znaš da si učinio dobar potez spustivši zidove, znaš da su oni pravi-ipak oni su na kraju odlučili ostati. Mislim da će se većina složiti kada kažem da nije lako biti prijatelj, taj odnos dolazi kao veza, moraš nešto uložiti, ako želiš izvući dobit, a sa godinama postane malo teže. Nisi više klinac sa svojih petnaest, koji se kreće u čoporu neopterećen svađama i prepirkama-u toj dobi ionako stvaraš klanove i netko će uvijek biti na tvojoj strani, samim time uvijek ćeš se tješiti time da imaš "prijatelja." Složeno postane kada predstava završi, kada se spusti zastor, kada se okreneš i pogledaš tko je ostao sa tobom na pozornici za onaj završni naklon. Ne kažu uzalud da prijatelja najlakše prepoznaješ u nevolji, iako se ne bih potpuno složila sa tom teorijom. Znaš, ima i onih, skrivenih iza lažnih osmijeha, nekako jedva čekaju tvoj poraz-i pomoći će ti, ali će pomoć kasnije skupo i naplatiti. Teško je prepoznati prave, u svijetu lažnjaka počinješ vjerovati da su i originali napola umjetni. Ipak, ako daš priliku shvatit ćeš da lažno lice kad tad pokaže svoj obraz-ne možeš se toliko dugo skrivati koliko ja mogu čekati. Mogu čekati, ne zato što želim, ne zato što imam vremena, nego iz vrlo jednostavnog razloga-ti odavno imaš svoju etiketu-svoj koš, sve drugo ovisi o tebi i tvojim postupcima, samo put do trona nije jednostavan, niti ću ga ja ikome olakšavati. Moj svijet je malen, ali dovoljan za one koje cijenim, koji su mi bliski i koje me strah izgubiti. Moj svijet ima obrambene mehanizme od ljubomore onih ljudi koji pokušavaju dobiti ulaznicu, ne shvaćajući koliko je kriv način na koji to rade. Jer, nema prečaca nema skrivenih prolaza, kod mene su karte crno na bijelo-u svemu. Malo je ljudi koji me znaju u dušu, malo je njih koji su mnogo više od riječi prijatelj, malo je njih ostalo nakon svih padova, teških riječi i svađa, malo ih je zagrebalo ispod površine i otkrilo dubinu-ali zato su tu, posebni kao i godine koje su iza nas.

02

subota

studeni

2019

"CRNI LABUD"

Svi plaćamo određenu cijenu, zavisi od situacije koliko. Neki manje, neki više, možda ovisi i o tome što želimo postići. Svi imamo određenu cijenu, barem se tako danas misli, traže nam etikete, provjeravaju jesmo li na sniženju i koliko brzo nas se može kupiti. Ako gledamo sa točke da smo svi individua i unikat sami za sebe, onda bi to u materijalnome svijetu značilo i da smo posljednji artikl. Kada te netko želi spreman je platiti, isto tako kada ti nešto želiš, spreman si platiti. Pitanje je koliko visoko možeš ići, je li vrijedno borbe ili izgleda vrijedno samo u tvojim očima? Nekako težimo postignuću, želimo ostaviti nešto iza sebe, kao dokaz da smo živjeli, za svoje snove, za ono što vjerujemo, za one koje ostavljamo iza sebe. No, jesmo li doista spremni platiti punu cijenu za život koji mislimo da želimo? Jesmo li spremni umrijeti za svoje vizije i ideale? Jesmo li spremni izgubiti sebe za malu dozu slave, za svjetla pozornice koja će se ugasiti, za divljenje drugih i gromoglasne pljeskove? Slava prolazi, ostaju komadići onoga što te nakon svega čini čovjekom, ako to jesi. Svjetla se ugase i pljesak utihne-ostaju tama i tišina. Ako njih ne znaš prihvatiti, odavno si mrtav, možda samo iznutra, a možda i u stvarnosti. Ako poludiš, ako ti pomute misli, kako ćeš uopće znati što je stvarnost? Kako ćeš znati da postojiš, kada te svaki puta kupe, kada svaki puta odlučiš platiti? A ulog se povisuje, jer ono što je dobro danas, sutra neće biti. Nikoga nije briga da li plačeš, da li možeš, da li se lomiš svaki puta kada padneš. Briga počinje ako ne ustaneš, jer moraš, jer tvoja je cijena takva-oni su je platili! Slušaš priče kojima ti pune glavu, stvaraju iluziju onoga kako treba živjeti, nekako im se diviš, postaju ti uzor, tvoja obitelj u nekoj drugoj stvarnosti i ne možeš iznevjeriti-stalo ti je. Možda i previše, a kada se zavuku pod kožu teško se oduprijeti. Ne sviđa ti se što čuješ, ne sviđa ti se što vidiš, ali gradiš sebe u svijetu uspješnih, moraš barem pokušati-da nije uzalud. U tom pokušaju ostaješ, rame uz rame onih koji te svjesno gaze, ali polako-da se ne primijeti. Ne možeš donositi zaključke, ako nemaš dovoljno dokaza. Zanimljiv plan, upleteš se u mrežu iz koje nema izlaza. Trpiš, padaš, ustaješ. Zaboraviš kada spavaš, a kada si doista budan, zaboraviš je li noć ili dan-ionako je svejedno, moraš zaraditi da platiš, ulog neće biti isti-ne sutra. Jesi li doista spreman umrijeti, pomiriti se sa činjenicom da sutra fizički nećeš postojati? Jesi li doista spreman ostaviti sve iza sebe, za nešto što je odavno prestalo donositi osmijeh na tvoje lice? Ako pokloniš sebe svima osim sebi, davno si donio presudu. Ne možeš živjeti tuđe živote, njihove želje i snove, ako imaš svoje vlastite. Samo trenutak je dovoljan da otvoriš oči, da se spasiš, kreneš iznova-svojim putem, onako kako ti želiš. Samo trenutak je dovoljan da se oslobodiš, koliko god se drugi trudili da ne uspiješ. Samo trenutak je dovoljan da izbjegneš onaj zadnji korak kada padneš i nikada više ne ustaneš. Bitno je pogledati iz druge perspektive, ne zaboravi svi imaju svoju cijenu-najniža je ona gdje smo najslabiji. Ako dovoljno dugo čekaš, naučiš kockati, postaješ promatrač iz sjene, pamtiš poteze i prihvatiš igru. Kada podijele karte neće biti bitno što držiš u rukama, ovog puta ćeš pobijediti-sam! Na posljetku, cijenu si već platio, nemaš ništa za izgubiti. Trebaš li se bojati? Možda...Ali samoga sebe-ulog je ovdje previsok...

19

subota

listopad

2019

ŽRTVA DRUŠTVENIH MREŽA

Zadnjih dana razmišljam. Možda i previše, ne mogu si pomoći jer, jednostavno je takav period. Misli dolaze ujutro, popodne, sa svakom minutom, svakim satom, čak dolaze u snove, drže me budnom i nekako nisam sposobna funkcionirati. Bar ne na način da mogu reći da sam svoja, više se osjećam ludom, ali na negativan način. Razmišljanje me uvijek dovede do istraživanja, detaljnijeg promatranja, skeniranja i stvaranja nekakve cjeline satkane od situacija i ljudi. Razmišljanje me potakne da čitam, površne stvari, ali i one dublje-tome ipak više težim, potpunije je. Čitajući dobivam ideje, za sinkronizaciju misli, za slaganje u jedan redoslijed poput tetrisa. U glavi se maloprije odigrala ta igra, sve se posložilo, a dovoljna je bila jedna rečenica: "nekada smo pisali dnevnik i ljutili se kada bi ga netko pročitao, danas sve objavljujemo na društvenim mrežama i ljutimo se kada ne čitaju!" Pomalo sjebano zar ne? Nekako te ostavi bez teksta, vratiš se malo unazad i razmišljaš što si uopće pisao, što je bilo toliko tajno da nitko ne smije pročitati? Skrivali smo od ljudi zapravo sve što danas pokazujemo bez imalo problema. Eksponirali smo sami sebe potpuno nesvjesno, iako možda i nismo tipovi koji vole svjetlo pozornice. Malo, pomalo postali smo žrtve društvenih mreža-ovisnici o lajkovima, o komentarima, o praćenju drugih samo da vidimo je li njihov život bolji od našeg. Pravimo se da volimo ono što vidimo, trudimo se ostvarivati površne kontakte samo zbog većeg broja pratitelja, a iznutra smo potpuno sami. Kada droga prestane djelovati, ostaješ sam, sa sobom, bez maske, bez pritiska društva, bez ičega. Kako se tada osjećaš? Pitaš li se ikada koju svrhu ima iluzija koju stvaraš, što postižeš u virtualnom svijetu, a ne možeš u realnosti? Možda možeš bježati, ali koliko dugo? Mislim da svatko ima rok trajanja, pa i u virtualnom svijetu, jer jednom ćeš izaći iz četiri zida, jednom ćeš biti prisiljen suočiti se sa nekime u četiri oka i pokazati tko si. Što ćeš im reći u tom trenutku? Stvaraš li imaginarnu sliku sebe, ili se doista prikazuješ onakav kakav jesi? Mogu reći da nam društvene mreže vrlo lako serviraju krivi dojam, svjetla pozornice su nekako drugačija tamo nego u stvarnome svijetu. Čak i ako su ljudi potpuno iskreni u osobnoj prezentaciji, nekako sve izgleda drugačije. Zanimljivo je kako smo nekako izgubili osobnost, nikome nismo stranac, jer danas si svima prijatelj, svatko te poznaje. Zanimljivo je kako se više ne moraš niti predstavljati, jer znaju ti ime, vidjeli su te, pratili su te. Zanimljivo je kako sve ljude većina naziva prijateljima, a sa nekima nikada nije razmijenila riječ, niti će ikada to učiniti. Zanimljivo je kako većinu uopće ne zanima tko su ljudi koji ih okružuju u virtualnom svijetu, samo ako ih je dovoljno. Zbog virtualne stvarnosti, zaboravljamo na ovu realnu stvarnost, zbog virtualnih prijateljstava zaboravljamo na ona prava, zbog virtualnog društva zaboravljamo tko smo. Gubimo kvalitetu radi kvantitete. Nekada je bilo nezamislivo da nam prijatelji znaju ime simpatije, danas je nezamislivo ako ne objaviš stanje bankovnog računa. Ponekad se pitam što bi se desilo kada bi cijeli virtualni svijet nestao. Kada bi nam netko mogao potvrditi sa sto postotnom sigurnošću da ćemo iduća tri dana doista morati živjeti-što bi učinili, kako bi provodili vrijeme, sa kime bi doista razgovarali? Da li bi nešto promijenili ili bi se sakrili u kut čekajući da sve prođe, da dođe jutro kada ćemo upaliti laptope i sve će se činiti kao ružan san? Ne mogu reći da djelomično ne pripadam grupi žrtve, lagala bih kada bih rekla suprotno, jer sama akcija spajanja u virtualni svijet me čini žrtvom, ali nekako smatram da ostajem dovoljno na površini. Možda iz razloga što mi nije previše bitno ostaviti nekome "like", niti mi je bitno hoće li se desiti suprotno. Nije mi bitno pratiti druge, niti mi je bitno prate li oni mene. Nije mi bitno da li imam sto ili pedeset prijatelja, ionako to dođe na naplatu u varijantama "čišćenja." Zapravo mi nekako nije bitan taj svijet, osim na način da volim promatrati razloge iz kojih je bitan drugima. Volim raditi male testove koji mi pokažu ljude u drugačijem svijetlu, volim vidjeti kako ljudi reagiraju na dozu provokacije, kako se osjete prozvanima, a da uopće na njih ne misliš-dapače zadnji su ti na pameti. Volim stvarati reakcije u kojima nekako izvučeš ljude iz onih udobnih cipela pa ti pokažu pravo lice. Na kraju smo svi pomalo žrtve, sve ovisi o tome koliki su ti prioriteti u stvarnosti, a koliki u onoj virtualnoj. Kome ćeš dati više sebe-više pravog JA? Svi mogu vidjeti ono što želiš pokazati, pitanje je kako ćeš reagirati kada netko poželi vidjeti malo dublje, pogledati ispod površine. Nekoga neće zanimati broj tvojih pratitelja, lijepo lice ili savršeno upakirane slike sa putovanja. Netko će te pogledati u oči i postaviti sasvim jednostavno pitanje: "tko si?"

06

nedjelja

listopad

2019

PRETPOSTAVKA

Pretpostavka je generalno, majka svih zajeba. Uvodi te u krug uzročno-posljedičnih situacija u kojima više manje imaš negativan ishod. Pretpostavka sama po sebi uključuje program očekivanja, jer ako nešto pretpostavljaš zapravo automatski i očekuješ da će tako biti. Očekivanja te vode u čekanje, čekanje u trenutno gubljenje vremena, gubljenje vremena stvara nervozu, sve dok na kraju očekivanje ne zadovolji tvoje potrebe. Tada nastupa razočarenje. I sad, zašto uopće nešto pretpostavljamo, kada ne možemo biti sigurni u ishod? Zašto se pretpostavljanjem dovodimo do očekivanja nečega što će nas vjerojatno razočarati? Ne kažem da je uvijek tako, ali u većini slučajeva više puta se razočaraš očekujući, nego što će situacija otići tebi u prilog. Pretpostavke su na kraju ekvivalentne razočarenju, a samim uzimanjem pretpostavke u opciju zapravo se dovodimo do manjka kvalitetne komunikacije. Zašto izbjegavamo komunicirati? Zašto je toliko teško prevaliti riječ preko usta-na glas? Zašto se generalno bojimo ishoda nakon izrečenog i zašto generalno šutimo? Zbog pretpostavki! Većina pretpostavlja kako ga druga strana neće razumjeti, samim pretpostavljanjem zapravo odbacuje mogućnost pokušaja, a ne pokušavajući dovodi se do situacije stajanja u mjestu. Stajanje dovodi do nezadovoljstva-sa samim sobom, sa drugima, sa situacijama koje se dešavaju, ali na kraju, većina te iste većine pretpostavit će da, bolje ionako ne može. Vrteći se u krug koristeći pretpostavke zapravo ne dobivamo ništa-zatvoreni smo u labirintu vlastitih misli, pretpostavljajući da ih netko drugi može čitati. Tada to i svjesno očekujemo, očekujemo da ćemo šutnjom, ljutnjom ili ignoriranjem omogućiti da drugi razumiju problem. Da uspiju pročitati misli i shvatiti što se događa u našoj glavi, jer čitanje misli je jednostavno. Čitanje misli je toliko banalno da je apsurd da to netko ne može. Možda bi sve i bilo jednostavnije kada bi bar na trenutak mogao znati što drugi misle, možda bi se lakše bilo postaviti, možda ne bi trebali pretpostavljati i ne bi očekivali. Ako ne očekuješ, onda druga strana nema moć da te povrijedi. Tu se slažem, ne očekujući ništa zapravo ne uključuješ emotivne trigere, jer ne očekujući ništa zapravo nemaš što izgubiti. Svejedno, lakše je reći nego učiniti-lakše je sjebati nego napraviti ispravno, lakše je šutjeti, nego progovoriti i na kraju lakše je pretpostaviti nego saznati istinu. Ipak, mislim da većina nas koristi pretpostavke iz vjerovanja da dovoljno dobro poznaju drugu osobu, ili bar žive u takvoj iluziji. Možda su je stvorili sami, možda ju je stvorila sama druga strana, a mi smo odlučili iluziju prihvatiti. Uglavnom, kako god okreneš smatram da se netko upoznaje cijeli život, jer ipak se pomalo i mijenjamo i bilo bi totalno glupo očekivati da će netko sa svojih trideset imati iste obrasce ponašanja kao sa šesnaest (iako ima i toga ali nije vezano uz temu). Na kraju svega postoji djevojka koja je pretpostavila da će je dečko zaprositi-ipak zajedno su više od deset godina i to bi bio sasvim logičan ishod. Njena pretpostavka se pretvorila u očekivanje, a rezultat svega bilo je razočarenje kada je shvatila da je ponovno krivo pretpostavila. Pretpostavke su se redale, samim time i njeno nezadovoljstvo, njega su počele pratiti svađe i cijela priča završila je prekidom jedne naoko predivne veze. Da stvar bude još veći apsurd, tek nakon svega oni su odlučili komunicirati, a komunikacija je dovela do jednostavnog rješenja-njemu papir ne znači ništa. Da li je moglo završiti drugačije? Možda, barem po pitanju količine negativnih emocija, osjećaja povrijeđenosti i ogromne količine razočarenja koje je nastupalo na kraju svakog očekivanja, sa negativnim ishodom. Pretpostavljanjem se nekako stavljamo u poziciju opcije B, u poziciju nekoga kome nije bitno biti prioritet, ali neupitno je da korištenjem tog obrasca nemamo previše koristi. Svejedno, pretpostavljanje neće izumrijeti, koristit ćemo ga i dalje, vjerujući kako smo ovaj put shvatili pogrešku, pa možemo drugačije. Svejedno, na kraju ćemo se opet uključiti u pretpostavljanje, ovog puta pretpostavit ćemo da smo pametniji, da ćemo odigrati drugačiju kartu i pokupiti ulog sa stola. Možda i hoćemo, a možda ćemo se samo generalno zajebati. Ponovno...Pretpostavljajući da neće biti tako.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.