Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika20
pet
02/26
ADIO I HVALA
kenguur.blog.hr
Dragi prijatelji i dragi znani i manje znani blogeri.
Zao mi je da se ovo predivno mjesto na kome su svi imali mogucnosti da se izraze na svoj nacin, da nesto nauce, da upoznaju nove prijatelje, da prosire svoje znanje na razlicite nacine, prestaje sa radom.
Moja prva objava na Blog.hr bila je 4.06.2006 godine, prije skoro ravno 20. godina. Ukupno sam objavio 468. objava. Mogao sam i vise, ali posljednjih godina rasula se ekipa, pa i pisati na ovom mjestu bilo je manje zanimljivo. U prvom trenutku kad sam se prijavio na blog, iskren da budem nisam imao pojma sta tocno pisati i kako ovo funkcionira. Naucio sam brzo. Za sve ove godine, shvatio sam da je tu bilo i doktora, novinara, glazbenika, ljudi razlicitih profila manje ili vise poznatih ljudi koji su se skrivali iza nekih drugih imena i naziva. Svi su imali svoje razloge zasto su tu i zasto pisu. Napisano je veliki broj jako zanimljivih objava, reportaza, obiteljskih problema, ali i smijeha i zabave na sve nacine. Drago mi je da sam upravo na ovom mjestu upoznao neke ljude s kojima cu ostati prijatelj . Na zalost upoznao sam i neke koji su me razocarali. Mislim da se nisu pojavile drustvene mreze kao FB, da bi i danas ljudi pisali puno vise na blogu. Zaista mi je zao da ovo predivno mjesto vise nece omugucavati mnogima da se druze na ovaj nacin, ali zahvalan sam Blog.hr da sam i ja jednom pripadao tome svemu. Nedostajat ce mi blog, koji ce postati dio dragih uspomena, jedno zivotno iskustvo, ali svakako i dio povijesti i slobode izrazavanja u Hrvatskoj. .
Zelim pozdraviti sve svoje drage prijatelje i sve Vas ostale koji ste bili dio ovoga. Urednicima i vlasnicima zelim srecu u novim projektima, a vama blogerima svu srecu u zivotu. Oprostite za sve greske posebno gramaticke 
Lijep pozdrav od Kenguura Vukovarca.
19
čet
02/26
Kad bi pulsari imali vaginu ili kraj bloga
vladkrvoglad.blog.hr
Moj sledeci post je trebao biti pesma iz naslova... bez onog: ''ili kraj bloga"...
Eto, vec se duze vremena snebivam da objavim taj... ili bilo koji drugi post.
Ono, vec vise meseci.
Izvinjavaml se kolegama blogerima koji su vise puta ostavljali komentare na tu temu. Pomenuo bih samo najrecentnije: Modrinu, Lastu, Regina, Aneta, Teatralka, Mangu...
Tesko je i meni samom objasniti zasto se tako osecam. Objaviti post? Zar je to tesko? Ocito jeste! :)))
Kraj ovog Blogera me je naterao da malo pregledam postove (koje sam jednim klikom 'skinuo' i pohranio na neki zabaceni deo kompjutera), ali, naravno...tu su i komentari koji ostaju nepreuzeti...
Maleno razmisljanje (vise nada) da ce se gasenjem Blogera samo onemoguciti pisanje i komentarisanje, a da ce sadrzaji ostati 'zamrznuti' - dovelo je do moje reakcije: u 'Postavkama' sam ukljucio vidljive komentare ispod postova, postavljanje vidljive arhive i maksimalnog broja postova. Za svaki slucaj. Iako vec imam iskustvo gasenja 'Blogera.hr', gde je bukvalno sve nestalo...
Mozda otvorim ponovo blog VladKrvoglad na nekom drugom (trecem) servisu.
Negde u sebi se pitam o smislu toga svega, i jedini smisleni odgovor je da ovakvo pisanje i jeste bitno jedino zbog
reakcija - uz moje trenutno uzivanje tokom pisanja onog sto cu izabrati da objavim - trenuci gde se citaoci i ja 'raspoznajemo' u razmenjenim idejama, i neverovatna zivost koja se sama reflektuje u svim tim recima mnogih ljudi i obasjava momente mog (i vaseg) zivota tokom delovanja ovog bloga...?
Zeleo bih da se zahvalim svima vama citaocima ovog bloga za vase dragocene reakcije na moje postove.
15
ned
02/26
Još malo o Sv. Valentinu i ruźama - za Kojoticu i Žive slike
luki2.blog.hr
SIMBOL LJUBAVI
Priča o ljubavi i boli: Zašto za Valentinovo poklanjamo crvene ruže?
Večernji list
Autor:
Ana Hajduk
14.02.2026.
Potječući od drevne mitologije i rimskog osvajanja do tajnih brakova i diskretnih poruka, simbol ruže prošao je dug put kako bi postao glavni dio buketa.
Stoljećima je crvena ruža bila simbol ljubavi, strasti i romantike. Nježni, ali trnoviti cvijet ima bogatu povijest kada je u pitanju njegova povezanost s dubokom intimnošću - osobito na Valentinovo. Ali, to je također amblem tajnovitosti. Potječući od drevne mitologije i rimskog osvajanja do tajnih brakova i diskretnih poruka, simbol ruže prošao je dug put kako bi postao glavni dio buketa za Valentinovo, piše Discover. Fosilni zapisi pokazuju da je ruža iznimno star cvijet, vjerojatno potječe iz središnje Azije od prije nekoliko desetaka milijuna godina. No, za poetičniju verziju njezina nastanka, pročitajte jednu od nekoliko drevnih priča koje govore o tome kako su ruže postale povezane s ljubavlju. Neke od najpoznatijih potječu iz grčke mitologije.
Prema grčkom pjesniku Anakreontu, bijela se ruža prvi put pojavila tijekom rođenja Afrodite, božice ljubavi; a od njezine su krvi ruže kasnije postale crvene. Boginja je otkrila zavjeru protiv svog ljubavnika Adonisa, kojeg će tijekom lova okrznuti vepar. Zasjekavši nogu na nekoliko ružinih trnova dok je trčala da ga upozori, mrlje krvi poprskale su bijele latice i obojile ih u crveno. Nažalost, stigla je do Adonisa prekasno i on je umro od rane na nozi. Druga legenda kaže da je Afroditin sin Eros — po kojem je ona nazvala cvijeće promijenivši samo jedno slovo njegovog imena — kasnije poklonio ružu Harpokratu, bogu šutnje, kako bi podmitio njegovu tajnovitost zbog Afroditine indiskrecije.
Zašto poklanjamo crvene ruže na Valentinovo?
Dok je ruža uvijek bila simbol ljubavi, priča o Erosu koji je podmitio Harpokrata da šuti o Afroditinim poslovima također ju je povezivala s tajnom. Zapravo, mit je postao toliko popularan u starom Rimu da su vlasnici kuća slikali ruže na svojim stropovima kao pokazatelj da 'ono što se kaže u ovoj kući ostaje u ovoj kući'. Od gostiju se očekivalo da budu diskretni u vezi svega što se izgovori sub rosa, latinski za 'ispod ruže'.
Kad se kršćanstvo počelo širiti, biblijske priče uključivale su ruže. Za Djevicu Mariju, simbol ljubavi i čistoće, kažu da je okrunjena ružama bez trnja jer je bez grijeha. I Katolička crkva često kiti ispovjedaonice ružama kao znak povjerljivosti tijekom ispovijedi.
Od kršćanskog mučenika, svetog Valentina, dobili smo moderniziranu verziju Valentinova. Legenda kaže da je rimski svećenik prkosio caru Klaudiju II. i vjenčao mlade parove na tajnim kršćanskim vjenčanjima kako bi muškarci mogli napustiti vojsku. Sveti Valentin je osuđen na smrt - ali prije nego što je umro, napisao je poruku tamničarevoj kćeri u kojoj je pisalo: 'Od vašeg Valentina'. Iako postoji nekoliko povijesnih referenci na svetog Valentina, ideja o Valentinovu kao proslavi ljubavi postoji još od 14. stoljeća.
Kako se slavlje Valentinova udaljavalo od svojih vjerskih korijena, ruže su se i dalje koristile kao oblik tajnog jezika. Tijekom viktorijanskog doba cvijeće je poprimilo različita značenja i poruke. Boja ruža također je bila važna - a ti simboli vrijede i danas. Crvene ruže su simbol ljubavi i strasti. Žute ruže simboliziraju prijateljstvo. Narančaste ruže simboliziraju želju. I ružičaste ruže simboliziraju zahvalnost.
Ali, boja nije jedina stvar koja je važna kada poklanjate ili primate ruže. Tipičan buket ruža sadrži dvanaest ruža jer one simboliziraju 12 mjeseci godine i 12 znakova zodijaka. Broj 12 je simbol savršenstva i potpunosti.
Od Afrodite i njezine izgubljene ljubavi do viktorijanskog jezika cvijeća, crvena ruža je i dalje simbol strasti i duboke intimnosti - i razlog zašto su crvene ruže za Valentinovo postale neizbježan izbor. To pokazuje da ljubav može biti lijepa i bolna, poput crvene ruže i njezinog trnja, ali također može izdržati test vremena.
Eto, sada je jasna simbolika Crvene ruže za Valentinovo. Eto, draga Kojotice.
Danas sam bila u Muzeju grada Zagreba. Naime, jučer i danas je u Muzeju manifestacija Žive slike. Likovi iz Hrvatske povijesti oživljavaju pred očima nas, posjetitelja i svatko od njih priča svoju priču. Jako zanimljivo, ali i zahtjevno vremenski....Izabrala sam zaista samo nekoliko fotografija kojima ću pokušati dočarati vam atmosferu. Meni osobno se jako svidjelo. Tko nije iskoristio iz raznih razloga jučerašnji i današnji dan, ima mogućnost iduće godine vidjeti prekrasne prizore i čuti povijesne priče i likove, koji ih pričaju.
Lijepa Manda, po kojoj je nazvan Manduševac....
Meni jako važna tema: Česi u Zagrebu.....Naravno, svaka od ovih tema zaslužila bi poseban pist, ali to bi bila neverending story......:)))))
Ovo je Crna kraljica....
I na kraju:
Blisko današnjem vremenu, glazba, i gostionice....Posjetitelji su počašćeni gorkim pelinom.....
Tu sam naišla i na Žuzi Jelinek, koja je pričala o tome kako je bilo šivati za Jovanku i što je Tito komentirao za Žuži.....
Ponijela sam i suvenir za Teatralnog, šalicu na kojem je prikazano Hrvatsko narodno kazalište, koje neizmjerno voli.
Ovo je moj 1400. post, i to samo od brisanja bloga, na kojem sam imala negdje oko 1000 ili 1200 postova, nisam više sigurna.
Ljub!
MISIJA
whiskybar.blog.hr
Quomodo.
Kako to da smo stvari koje su smisleno povezane, počeli tumačiti kao slučajnosti?
Zbog Okamove britve. No, je li ekonomičnije tumačiti stvarnost slučajem umjesto svrhom? Možda je samo jednostavnije? Jednostavnije u smislu kao što se nekada iz pristojnosti za budalu govorilo da je jednostavan-priprost.
Da, tumačiti svrhovitu vezu kao slučajnost zbog Okamove britve je glupo.
Okamova britva nas degradira na status životinje. Smatra se kako je životinjama sve slučajno.
Postoji samo nagon. Naučeni potezi, urođeni potezi, koji se ponavljaju mehanički, bez nekog većeg smisla.
"Tako je uvijek bilo i biti će, sve dok nas glad vodi." mogle bi neku vrste misli smisliti životinje.
Dok mi ljudi koje je otkriće smislene veze između događaja A i događaja B dovelo do puta u svemir, sada odbijamo tražiti smisao. Sve što postoji proglašavamo slučajnostima, a svaki pokušaj uspostavljanja veze praznovjerjem ili čak "fašizmom".
Zanimljivo kako je slučajnost omiljena kod politički korektne grupacije ljudi. I tako nastaju nihilističke filozofije koje negiraju bilo koji veći smisao postojanja i obećavaju nam vječno ništavilo, a kratki sjaj koji u ovom svijetu možemo ostvariti je posljedica socijaldarvinističke beskrupuloznosti, lukavstva ili bazičnih sirovih nagova.
Zbilja takav besmislen život nije vrijedan ničega osim prezira. Stoga, vraćanjem smisla između događaja, dobivamo i smisao života. A smislen život čini svijet ljepšim jer su ljudi bolji. Nisu robovi strasti radi kojih bi ubili i varali.
Vratimo smisao u život.
Zaputimo se na misiju za smislom.
Potraga, quest. Misija.
Misija gdje čovjek putem mijenja sebe.
Obično je cilj neko zlato, zlatni vrijedni predmet. Putem do tog zlata se razvija karakter putnika, misionara.
Od tuda dolazi uzrećica "Put je cilj!".
Time ispada kako naša potraga nije za zlatom, već za unutarnjim razvojem. Zlato je samo bonus. Zlato je ono što nas pokreće, naše gorivo.
Kretanjem prema zlatu se razvijamo.
Cinik bi rekao kako je razvoj karaktera samo epifenomen zlatne groznice (naše potrage za zlatom).
Čak ima mit koji povezuje kreaciju ljudi i zlato. Mit o drevnim bogovima/vanzemaljcima Anunakijima koji su stvorili ljude kako bi im radili u rudnicima zlata.
Zlatna groznica nam je ugrađena u DNK. Barem tako možemo protumačiti navedeni mit.
Dakle bez obećanja zlata, nema niti evolucije, razvoja čovjeka.
Razvoj ili unutarnja preobrazba.
Unutarnja preobrazba čovjeka mitom. Mit kroz naraciju o pobjedi heroja, odražava pobjedu čovjekovog novog ja nad starim ja.
To se tumači kao sazrijevanje prikazano u formi fantastične priče - Joseph Campbel "Junak s tisuću lica".
Ali svesti mit na priču o sazrijevanj čini mi se malo prepriltkim, jednostavnim ili priprostim. Posebice što su mitske priče tako epsko, grandiozne duboke, da osim junačke priče kroz nj se isprepliče niz prića o metafizici svijeta, etici. Gotova kao prva univerzalna znanost. Mit nosi sa sobom potpuno znanje o tome kako je svijet uređen.
Svođenjem mita na običnu pedagošku funkciju, razvoj čovjeka, gubi se i svo tumačenje svijeta koje nosi mit. Također se gubi i objašnjenje i poniranja u onostrano, u te fantastične elemente mita.
Opet se koristi Okamova britva kako bi se fantastične elemente mita nazvalo samo ukrasom za privlačenje pažnje slušaoca na koje se želi pedagoški djelovati.
Prava je istina kako je fantastični aspekt mita izraženiji nego pedagoški.
Ulazak u onostrano, komunikacija sa eterskim bićima, kako ih klasificira teozofija i Madam Blavatsky.
Mi doslovno jesmo borci u bitci dobra i zla i biramo strane. Hoćemo li biti krsnici ili štrige i štirguni? Vjećno nadmetanje u onostranom, noću na raskrižju puteva.
Liminalni prostor gdje se mješa prirodno i natprorodno. Raskrižja. U tišini, ispod sivog neba sumkraka, kada se isčekuje dolazak čudovišnih neprijatelja. Stvarnost se pomalo pretvara u fantastiku. Raskrižje postaje arena sukoba suprostavljenih kozmičkih i kaotičnih sila.
Upravo zato junaštvo u mitu ne možemo jednostavno objasniti samo kao metaforu odrastanja; "Evo skupio sam hrabrosti odbaciti staro dječačko ja i postati muškarac.".
Mit nam zapravo opisuje kreaciju i daje nam svrhu, smisao našeg postojanja. Ukazuje na svrhu. Ukazuje kako naše postojanje nije slučajno. Već smo rođeni kako bi doprinjeli borbi kozmosa i kaosa i uz to proživjeli jednu našu sasvim individualnu priču prepunu zagonetki i izazova.
Dok slušamo mit prolaze nas trnci kada shvatimo svoju ulogu. Tada u potpunosti poniremo u mit i shvaćamo važnost i uzvišenost naše misije.
Misija!
05
čet
02/26
"Neuzoriti" i "Uzoriti" narkomani - društvena iluzija!
alexxl.blog.hr
Društvo ima čudan, ali vrlo praktičan mehanizam.
Problem nije supstanca, nego slika osobe koja ju koristi.
E sad bi tu dobro došel nekakav
P R O L O G
Znači, najebali ste, ide roman.
Ovaj tekst nije o drogama.
Ovo je tekst o dozvoli.
O tome tko smije biti ovisan, a tko mora biti kažnjen!
I o tome kako ista kemija, u različitim rukama,
postaje ili problem - ili terapija.
moje jutarno-večernje supstance
A sada krešendo, drito u bulju...
Ako je čovjek neuredan, na ulici, izvan radnoga sustava,
zovemo ga narkoman, prijetnja, sramota, problem.
Ako je zaposlen, funkcionalan, obiteljski čovjek, ide u Crkvu,
glasa, plaća porez...
onda je on "na terapiji" "ima anksioznost" ima problem s tlakom"
"mora nešto uzeti da izdrži".
Supstanca je često ista ili slična.
Razlika je u ambalaži i legimitetu.
Apoteka kao društveno prihvaćeni Diler
Ulični Diler...prodaje supstancu, bez garancije, bez letka
Apoteka...prodaje supstancu, s pečatom, s dozvolom, s blagoslovom sustava
Jedan je kriminalac, drugi je zdravstveni djelatnik!!!
Ali ovisnost ne pita za diplomu, ni za Oltar!!!
Najopasnija je ona koja se ne vidi.
"Ulični narkoman": "vidi da ima problem". "društvo mu to stalno govori".
"Uzoriti" narkoman...ima recept, ima opravdanje, ima rutinu, ima identitet koji ga štiti.
I zato često...nikada ne propituje, nikad ne staje, nikad ne pita:
-Zašto mi ovo treba svaki Dan!
Moralna hipokrizija, ne zdravstvena briga
Društvo ne mrzi drogu, društvo mrzi neurednu, neproduktivnu ovisnost.
Dok god dolaziš na posao, ne smetaš, funkcioniraš, ovisnost je "pod kontrolom".
Kad ispadneš iz stroja-postaješ problem!
Ne postoje
uzoriti i neuzoriti narkomani!
Postoje samo:
-legalni i ilegalni
-vidljivi i nevidljivi
-prihvatljivi sustavu neprihvatljivi sustavu
A ovisnost?
Ona je slijepa na propise, vjerske obrede i društveni status.
Sad na kraju posta, odvrtili su mi se neki naslovi...kajjaznam...
-S receptom si pacijent. Bez recepta si narkoman!
-Diler u haustoru i diler u apoteci-razlika je samo u dozvoli.
-Uzoriti narkomani: rade, mole se i uredno dižu terapiju
-Kad droga ima pečat, zovemo ju terapija!!!
Nebi više, no moram još samo jednu anegdotu od moga Zmaja.
Došel joj na odjel pacijent...sa dijagnozom, no sekundarna
dijagnoza mu bila i narkoman.
I sad u osnovnom, dobiva i terapiju Heptanonima.
To mora progutati pod nadzorom moje Drage!
Nema Li-La, jer su skloni manipuliranju.
On, živi u Indiji, u Komuni...
i sad spika, malo po malo i sazna žena...
-naslijedil sam Tu jako puno nekretnina 5 stanova i dvije kuće, pa to Rentam
-Pa kak nađete te komune Tam?
-joj, Sestro...uletite u prvi Int Cafe i nađete ih 500
I tak to iiii, jedan dan lamentira on Dragoj, poslije gutanja Heptanona, kak:
-Joooooj, kaj sam ja Bogu skrivil, da uz sve one ljepote prirode i prirodne supstance
Ja sad moram Tu živjeti na ovoj jebenoj kemiji!!!
VRH
Čehov: Drama bez naslova ili Platonov
luki2.blog.hr
Večeras je na red došao Z. K.M i predstava "Drama bez naslova", na motive A.P. Čehova. Čehovljev prvi tekst za kazalište. Ne mogu vjerovati koliko je tekst aktualan i danas, posebno "mene svi vole" Platonov, što će ga koštati....
Evo što kažu i kako predstavu predstavljaju na stranicama Z.K.M-a:
Drama bez naslova
TRAJANJE: 165 minuta
Anton Pavlovič Čehov
Redatelj: Paolo Magelli
Premijera: 23. svibnja 2025.
Četiri godine nakon praizvedbe drame Mate Matišića Ja sam ona koja nisam, a koja je u kazališnim krugovima izazvala veliku pozornost, legendarni redatelj talijanskih korijena i velike europske karijere Paolo Magelli vraća se u Zagrebačko kazalište mladih, istovremeno se vraćajući i Antonu Pavloviču Čehovu, nakon što je njegova dvostruka inscenacija ruskog klasika Ujak Vanja / Tri sestre (1997) ostala sve do danas zapamćena kao jedna od antologijskih predstava ne samo ZKM-a već i hrvatskog glumišta u cjelini.
Ovom se prigodom redatelj u svojoj punoj životnoj i umjetničkoj zrelosti odlučio uhvatiti u koštac s mladim ili, točnije, najmlađim Čehovom i njegovim prvim tekstom za kazalište Dramom bez naslova (1878), koja je poslije nazivana i Platonov po jednom od protagonista, seoskom učitelju Mihailu Vasiljeviču Platonovu. Drama je to koja u svojim elementima otvara kako poetiku tako i motiviku ovog ruskog dramatičara, od prostorno vremenskog situiranja u provinciju na rubu propasti jednog društvenog sistema do lako prepoznatljivih likova seoskih liječnika i učitelja, deziluzionirane elite i inteligencije te dokonih besposličara, koji se svi na svoj način trude održati privid neke bolje i uglavnom izmaštane prošlosti. Preciznim izmjenjivanjem fokusa, ti neobuzdani, neposredni, čak frenetični likovi donose nam čitav spektar svevremenskih osobnih i društvenih problema. Za razliku od ostalih, vrlo čvrsto idejno i formalno strukturiranih Čehovljevih tekstova, Drama bez naslova traži jasan i konkretan dramaturško-izvedbeni pristup, što će Paolo Magelli u suradnji sa svojom stalnom dramaturginjom Željkom Udovičić sasvim sigurno ponuditi, dakako, uz pomoć uvijek raspoložena ansambla Zagrebačkog kazališta mladih.
Redatelj: Paolo Magelli
Adaptacija i dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
Scenograf: Miljenko Sekulić Sarma
Kostimografi: Leo Kulaš i Lara Kulaš
Oblikovatelj videa: Ivan Marušić Klif
Skladatelji: Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle
Oblikovatelj rasvjete: Aleksandar Čavlek
Glumci
Anđela Ramljak: ANA PETROVNA VOJNICEVA, mlada udovica, generalica
Ugo Korani: SERGEJ PAVLOVIČ VOJNICEV, sin generala Vojniceva iz prvog braka
Lucija Šerbedžija: SOFJA JEGOROVNA, njegova žena
Filip Nola: PORFIRIJ SEMJONOVIČ GLAGOLJEV
Adrian Pezdirc: KIRIL PORFIREVIČ GLAGOLJEV, njegov sin
Barbara Prpić: MARJA JEFIMOVNA GREKOVA, djevojka
Pjer Meničanin: NIKOLAJ IVANOVIČ TRILECKI, liječnik
Zoran Čubrilo: ABRAM ABRAMOVIČ VENGEROVIČ, bogati Židov
Vedran Živolić: ISAK ABRAMOVIČ, njegov sin, vječni student
Frano Mašković: MIHAJLO VASILJEVIČ PLATONOV, seoski učitelj
Katarina Bistrović Darvaš: ALEKSANDRA IVANOVNA (Saša),njegova žena, sestra Trileckog
Milivoj Beader: OSIP, konjokradica
Iva Kraljević: KATJA, posluga Vojnicevih
Urša Raukar Gamulin: GOSTI IZ PARIZA
Luka Knez: GOSTI IZ PARIZA
saksofon i flautu svira: Denis Razumović – Razz
Koja ekipa, woooow!
Prolog predstave kao inspiraciju koristi djelo Bogovi novca F. Williama Engdahla i pjesme Bertolta Brechta.
Ljubim!
04
sri
02/26
"Mudrosti"
luki2.blog.hr
Sve glupe i nevjerojatne izjave Marka PerkovićabTupsona.....
I malo Buckine mame s Facebooka:
Ja volim Hrvatsku.
Znam da moj sarkazam nekad ostavlja drugačiji dojam, ali volim je.
Gradim je za sebe i za svoju djecu.
Poštujem našu povijest i snagu ovog naroda.
I baš zato osjećam odgovornost reći nešto kad se pod krinkom domoljublja i vjere pokušavaju provući stvari koje to jednostavno nisu.
Nemam ništa protiv koncerata.
Ne smeta mi glazba, ni Thompsonova, ako je nekome bliska.
I ja odvalim na Geni kameni. Priznajem &
@#
Ali problem je kad se Thompson gura u događaj poput dočeka rukometaša.
To više nije “privatni ukus”, nego politička poruka.
I zato je to problem.
Još veći je problem što je Vlada Republike Hrvatske pritom pogazila lokalnu vlast u Zagrebu, ignorirala Grad i njegove odluke, i odlučila da će ona određivati kako izgleda javni prostor glavnog grada.
To nije poštivanje institucija.
To nije decentralizacija.
To je demonstracija sile i to na simboličkoj razini.
A simboli su važni.
Jer mi ne govorimo samo o glazbi, nego o porukama koje dolaze s pozornice.
Meni smeta kad se pozdrav „Za dom spremni“ pokušava prikazati kao simbol hrabrosti i vjere.
On to nije.
Ustaški režim nije branio Hrvatsku.
Dalmaciju i Istru predao je fašističkoj Italiji.
Postoji li veća izdaja hrvatske zemlje od te?
Još gore, pod tim pozdravom, u savezništvu s Hitlerom i nacistima, u Jasenovcu su ubijeni deseci tisuća nevinih ljudi Židova, Srba, Roma, ali i Hrvata.
To nije domoljublje.
To je fašizam.
Moj otac je bio u ratu.
Mi smo bili u progonstvu godinama.
Znam koliko je težak bio put da bismo danas imali slobodu i svoju državu.
Upravo zato mi smeta kad se pod krinkom domoljublja i vjere relativizira ili romantizira fašizam.
Ljubav prema Hrvatskoj ne znači zatvaranje očiju.
Ne znači šutnju.
Ne znači prihvaćanje svega što se umota u zastavu.
Rekla sam što sam rekla.
Neće Vlada “uredovati” kad mi sin čeka genetičara dvije godine.
Neće uredovati kad čeka logopeda dvije godine.
Tada nema hitnosti. Nema protokola. Nema pozornice.
Jer ja nisam masa.
Ne nosim zastavu u kadru.
Ne donosim izbore.
Za mene nema pressice, nema simbolike, nema brzine.
Za mene ima čekanja, papirologije i šutnje.
I zato mi je neprihvatljivo da se država pojavljuje samo tamo gdje se skupljaju bodovi, dok se od odgovornosti povlači tamo gdje bi trebala biti najvidljivija u zdravstvu, u skrbi, u djeci.
Domoljublje nije mikrofon i reflektor.
Domoljublje je sustav koji funkcionira i kad kamere odu.
Ja sam domoljub (Bog mi pomogao ali jesam).
Sve ostalo je predstava.
Ljub!
02
pon
02/26
Opet ta Noć :-))
zlicaodopaka.blog.hr
Jesam li sve starija pa me teže zadovoljiti ili je Zg malo škrtkast :-)).
Ok, još je potreseno stanje, ne rade svi. A oni koji rade, ne nude najatraktivnije izložbe, mrmlj. Da, tebi Muzeju grada Zga govorim i Gutljaju prošlosti, dupli mrmlj. I još jedan za Klovićeve dvore, Bijaše kraljevstvo ionako ne vrijedi cijene ulaznice (nepopularno mišljenje :-))))))))))))))))))))))) ).
Bila u Arhivu ili nisam ulovila ili nije bilo vodstvo cijelom zgradom, hoću i kat i potkrovlje :-)). Hrvatsko šumarsko društvo je po prvi puta sudjelovalo na Noći muzeja i uspjela sam jadnike udaviti pošumljavanjem Medvednice. Uz klimatske promjene, ljeta u Zgu su nepodnošljiva jer je Medvednica gola. No, rekli su mi da je pošumljena, ali treba 10-15 god da to i osjetimo, što je jako lijepa vijest :-)). Uz to, smo razgledali prekrasan prostor, puno edukativnog sadržaja i Šumarski list iz doba Josipa Kozarca.
Blizu je Etnografski, odlične izložbe :-)). Zatim, Memorijalni centar Dražen Petrović, po prvi puta. Isto tako prvi puta u Muzeju selfija. Ok, sviđaju mi se ilustracije Šume Striborove :-)). Do Zagorkinog stana nisam uspjela, vani je rep :-)). U Oktogonu baš dobra izložba, Stjepan Skoko: Mjera mora pa malo do Arheološkog na jedinu izložbu na kojoj nisam bila: Pretpovijesno groblje Vukovar - Lijeva Bara. Zatim, Školica za 5 s izložbom igračaka za 10 :-)).
I za kraj: Artmark i izložba Matije Skurjenija + puzzle istog autora na poklon :-)).
Prekasno se sjetila da sam planirala kod Kljakovića.
A za kraj tipkaranja, opet cendranje: Muzej čokolade, preskup, Muzej putovanja ili već kaj, preskup. Mislim ono...
U slutnji, u čeznji muzeja ... :-))
U srcu, u dahu izložbi ... :-))
Tamo, tamo da putujem ... :-))
01
ned
02/26
O Tigru i Smrti
whiskybar.blog.hr
Julius Evolin Ride the Tiger (Cavalcare la tigre) zauzima posebno mjesto na mojoj polici – uz figuru arhanđela Mihovila i album Nirvane "MTV Unplugged in New York". Kao što je taj koncert danas epitaf Kurtu Cobainu, tako i zadnje poglavlje Evoline knjige govori o smrti i samoubojstvu – ali ne kao o očaju, nego kao o krajnjoj slobodi.
Evola u tom poglavlju daje konačni smjerokaz za diferenciranog čovjeka – jahača tigra, gospodara Kali Yuge.
Život takvog čovjeka nije priprema za bolji zagrobni svijet, kao što vjeruju religiozni ljudi. Ovaj život nije test. Ovaj život je sada.
Ipak, ne smije se panično bojati smrti – jer strah paralizira. Evola kaže: treba živjeti kao kamikaza.
To znači: svakodnevno obavljati poslove, trenirati tijelo i um, razvijati vještine – iako znaš da te svaki tren mogu pozvati na samoubilačku misiju.
Kad usvojiš takav stav, postaješ neranjiv. To je krajnji cilj diferenciranog čovjeka: postati neranjiv kroz disciplinu uma i tijela.
Živjeti kao da smo već mrtvi.
Samoubojstvo se često osuđuje kao kukavički čin. Evola to odbacuje.
Poziva se na stoicizam i budizam – rijetke tradicije koje opravdavaju samoubojstvo.
Citira Seneku:
„Gdje god ne želiš boriti se, uvijek možeš pobjeći. Ništa ti nije dano lakše od smrti.“
Drugim riječima: kad ti dosadi igra „jahanja tigra kroz Kali Yugu“, možeš je jednostavno napustiti.
Smrt ti je dana kao alat. A jahaču tigra dosadi igri kad je sve obavio u životu – kad više nije vezan ni za što u svijetu.
Tada je slobodan izabrati trenutak odlaska – bez grižnje savjesti, bez straha.
Evola odbija i ono što naziva „metafizičkim samoubojstvom“ kod Dostojevskog – ideju da samoubojstvom možemo „pobijediti Boga“ jer pokazujemo da Ga se ne bojimo.
To je za njega djetinjasta pobuna.
On se poziva na Seneku: diferencirani čovjek je iznad bogova – jer bogovi ne poznaju patnju i teškoće, a čovjek ih poznaje, prolazi kroz njih i ipak prosperira.
Time pokazuje da je moćniji od bogova.
Takav čovjek – nevezan za božanske zabrane i emotivno nevezan za svijet – uvijek ima slobodu napustiti igru.
Na taj način Evola opravdava samoubojstvo kao čin krajnje slobode.
A upravo tom nevezanošću za bogove i za svijet čovjek postaje neranjiv i ostvaruje Evolin ideal „Jahača tigra“.
Ne samo što preživljava najteže okolnosti Kali Yuge – on ih nadvladava, ukroćuje tigra i jaše ga kroz kaos.
Tigar jede i ruši svaku prepreku.
Cilj nije pobjeći od svijeta – cilj je zavladati njime do te mjere da ga možeš napustiti bez kajanja.
Biti nevezan za svijet poput budista i zavladati svijetom poput rimskog stoika – to je, za Evolu, jedini put do prave slobode u ovom najmračnijem ciklusu.
Na kraju, jahač tigra ne umire zato što mora – umire zato što više nema razloga da ostane. I to je, vjerojatno, najviša razina koja se u Kali Yugi može doseći. Kurt ostavlja gitaru, Zen Tigar proždire plijen, a arhanđeo Mihovil s osmjehom gazi demona Kali yuge i put u zlatno doba je već osvijetljen.
26
pon
01/26
Aboridžinski svijet
karantenskiblues.blog.hr
Prvih godina nakon selidbe u Australiju, prijatelji bi me često pitali - I, jesi li vidjela Aboridžine. Onako, kao da oni šetaju po gradu u grupicama ili polugili s kopljima u ruci. Prvo što bi mi palo na pamet reći je da ih ne vidim baš tako lako u samom Melbourneu, a niti mogu dobro razlikovati Aboridžina i Indijca. Iako sada već možda mogu nešto bolje, ipak sada ima već dosta Aboridžina koji nisu više tako tamne kože. Poznajem nekoliko cura koje izgledaju kao malo tamnije Talijanke ili Španjolke, ali su Aboridžinskih korijena i još jako utemeljene u svojoj kulturi. I već sam na poslu imala detaljne seminare o aboridžinskom svijetu gdje su mi predavači bili Aboridžini i naučila sam dosta stvari koje nisam znala. Zapravo, jedno od pitanja koje smo imali tijekom seminara je da nabrojimo imena poznatih Aboridžina i bilo me sram jer sam znala samo jedno, nekog sportaša koji igra australski nogomet i koji je stalno po vijestima. Znala sam i za neke stare aboridžinske glumce, ali se nisam mogla sjetiti imena.
I baš ovaj tjedan koji vodi u vikend kad nam stiže dan Australije (26. 1.) dogodio se neki incident u mom vlaku, na putu kući s posla, s jednim dečkom, tinejđerom, Aboridžinom, koji baš i izgleda kao Aboridžin. Ispirčat ću poslije što se dogodilo.
Zašto je važno znati da nam je ovaj vikend Dan Australije – zato jer je sada taj datum i praznik kontroverzan. Mi slavimo dan kada je stigla prva Engleska flota na obale Australije i dovela prve zatvorenike 1788. godine, ali je to i dan kada je počeo genocid nad Aboridžinima i Aboridžini taj dan zovu Dan Invazije. Vidiš veliku promjenu obilježavanja toga dana od kad sam stigla tu – od dućana punih australskih simbola, zastava, papirnatih šalica i tanjurića za izlete na plaži, i raznih drangulija s australskom zastavom i australskim bojama koje su se masovno prodavale u svakom dućanu, do zabrane njihove prodaje koja se dogodila nekoliko godina unatrag. Vjerojatno nitko to nije zabranio službeno, ali sada prodavači osjećaju pritisak ne izložiti to za prodaju jer izgleda da kao da promiču genocidnu prošlost. I sve to vodi do toga da Australija više baš i nema neki svoj dan koji se može otvoreno slaviti. Možda je Dan Sjećanja (ANZAC Day), koji se slavi u travnju kao dan sjećanja na poginule Australce u ratovima, čak više Dan Australije nego ovaj pravi Dan Australije koji imamamo sada u siječnju.
I tako ovaj tjedan sjedim u svom regionalnom vlaku na putu kući s posla. Vlak je po običaju jako pun, iako uvijek ima mjesta za sjesti. I onda odjednom čujem neko urlanje iza mene, malo se okrenem da vidim što je i vidim u daljini nekog tipa, bijelca, koji viče. I mislim se, opet neki manijak, možda pijanac, ni prvi ni zadnji. Ne obraćam puno pažnju jer sam umorna, pa često i zaklopim oči. Ovo je udoban, regionalni vlak koji expresno vozi između centra Melbournea i daljnih mjesta. Imamo i konduktera, što prigradski metro nema. Većinom već znam sve konduktere koji su na mojoj liniji i taj dan je jedna simpatična cura, ima možda 30-40 godina, srednje duga plava kosa u bobu, srednji rast, malo nabijena, ne debela, samo se malo proširila tijekom pandemije kao sve mi normalne žene koje nismo na Ozempicu, jer se sjećam da je prije bila mršavija. Kod nje mi se sviđa što je uvijek tako nekako smirena, ne ozbiljna, i ne preljubazna i nasmiješena kao neke druge kondukterice, nego onako drži uzdignutu glavu i smireno hoda vlakom.
Uglavnom, nekoliko stanica prije moje stanice na kojoj izlazim, vlak stoji malo duže i vidim konduktericu kako hoda vani uzduž vlaka. Kondukteri inače ne izlaze iz vlaka ako nije nešto ozbiljno, ako ne moraju pomoći invalidaima da uđu ili slično. Znam da je išla smiriti situaciju zbog one dreke. Vlak kreće, ali opet se čuje vika.
Iznenda jedna djevojka koje je sjedila nedaleko od mene i licem bila okrenuta prema toj dreki, pa je mogla sve i vidjeti, skače sa svog sjedala i počinje urlati tako glasno da sam se morala okrenuti da vidim što se događa. Djevojka stoji leđima okrenuta dečku Aboridžinu, tinejđer, možda nekih 17 godina, i viče prema muškarcu bijelcu koji stoji pokraj tog aboridžinskog dečka, čovjek srednjih godina, s velikim šeširom. Dečko Aboridžin ima dotjerane obrve, jako uske kratke hlače i bos je, djeluje jako feminizirano, meni to ne izgleda kao problem, ali pitam se nije li nešto u njegovom izgledu izazvalo tog bijelca. Naravno, ne bi ni to trebalo biti opravdanje. Čujem da cura tom bijelcu stalno viče “Fuck off! Fuck off! Fuck off!“ I nešto kao, „Hoćeš li sada napasti i ženu!“. Vidi se da je cura bijesna ko vrag. Muškarac začudo, samo sjedi i gleda je; nije ju napao, ništa ne govori, izgleda kao da je i on zapanjen tolikim izljevom bijesa. A i djevojka je zgodna bjelkinja. Tada se djevojka okreće dečku Aboridžnu koji je dosta visok, ali je i ona visoka, i zagrli ga. Vidim da joj dečko nešto govori i rasplače se.
Poslije sam mislila kako i nije dobro donositi prebrze zaključke o nekome. Tu curu sam vidjela na stanici dok sam čekala vlak i mislila sam se zašto mlade cure imaju te ružne umjetne trepavice koje izgledaju ko čupavci ili gušterice,koji totalno unakaze lice. Bez obzira kako ona izabrala izgledati ili šminkati se, pokazala se hrabrija i plemenitija od većine ljudi u tom vlaku. Razumijem Azijce koji se ne usude reagirati jer bi onda i oni bili žrtve rasističkog ispada, ali u vlaku je ipak bilo više bijelaca. Sjećam se kad sam davno čitala kad je neki filozof ili nešto drugo, napisao da kad se dogodi nepravda, oni koji su u boljem položaju se dužni regirati jer u takvim nekim situacijama samo oni mogu pomoći drugima koji su u lošijem položaju.
I tako, nakon što je cura reagirala, kondukterica je potpuno zaustavila vlak na sljedećoj stanici. Kroz prozor sam poslije vidjela aboridžinskog dečka kako sjedi na podu uz zidić s prijateljem (ne-Aboridžin, bijelac) i vidjelo se da je još potresen i na rubu suza. Dobila sam želju da izađem i utješim ga, pitala sam se hoće li to biti patetično i hoće li mu biti neugodno. Ali tada je već do njega došla ta smirena kondukterica, čučnula i razgovarala s njim. Ljudi izlaze iz vlaka, neki pale cigarete. Znam da nećemo krenut tako skoro jer je kondukterica pozvala policiju za sigurnost u vlaku, posebna australska policija koja je zadužena samo za vlakove i često ih se vidi na željezničkim stanicama. Potrajat će dok oni ne stignu. Mnogi ljudi koji žive blizu zovu obitelj da ih pokupi.
Sve ovo te baci na razmišljanje. Da sam živjela u Australiji kad su dolazili prvi kolonizatori, kako bih se ja ponašala prema Aboridžinima. Pogotovo ako sam bila Engleskinja, a ne neka mala Hrvatica. Možda sada dosta ljudi već zna onu priču o Hrvatskim Maorima na Novom Zelandu. Ti naši Hrvati koji su dolazili raditi na Novi Zeland nekoć davno, nisu bili privilegirana rasa, unatoč boji kože, nego siromašni radnici kao Maori, pa su se s njima najviše i povezali i počeli se ženiti Maorkama. Ali kako reagiraš na nepravdu kao privilegirana rasa ili nacija ili bilo što drugo? Znamo iz raznoraznih povijesti da ljudi često ne reagiraju na masovnoj razini, ali uvijek bude hrabrih pojedinaca. Najlakše je biti poštenjačina kada gledaš na te stvari iz povijesne perspektive. Vjerojatno da bi pravilno reagirao nije samo stvar osobnog poštenja i ljubavi prema svim ljudima, nego tu bude i nekakve edukacije, obiteljskog odgoja, socijalne atmosfere, državnih zakona, i mnogčega, što očito u svijetu u kojem živimo i u kojem još ima puno nepravde sve to ne funkcionira baš najbolje.
U ovo vrijeme po vijestima vidiš mnoge tekstove iz Australske prošlosti gdje se opisuju kako su mučili i vršili genocid nad Aboridžinima. Možda se najviše ponavlja jedna o nekom zločestom, bogatom tipu koji je živio negdje u zabiti i ubijao Aboridžine i skupljao njihove lubanje i uši. I kako je bio daleko u zabiti, nije se znalo to što radi. I zanimljivo je da je o toj njegovoj kući pisala žena, Emily Caroline Barnett, pionirka iz tog vremena, koja je vodila dnevnik o Australiji toga vremena, iako se iz njegnog dnevnika ne vidi da je imala pretjerano suosjećanje prema Aboridžinima, ali je opisala dosta činjenica iz toga vremena. Koliko je malih Aboridžina bilo sluge ženama poput nje iz toga vremena, i koliko ih je odvojeno od roditelja kako bi ih odgojili u zapadnjačkom duhu. Ima ta cijela Stolen Generation, Ukradena generacija djece koji su bili odvojeni od obitelji i odevedeni u razne katoličke ustanove i poslani kao sluge doseljenicima. O tome je napisana odlična knjiga (i film) Rabbit Proof Fence (napisala Doris Pilkington Garimara), istinita priča o bijegu djevojčica iz jednog od tih domova i njihovom pokušaju da se vrate kući.
Australija se trudi ispraviti svoj odnos s Aboridžinima i ima sada dosta novih politika gdje im se vraća vlasništvo nad zemljom, gdje ih se poziva da održe ples dobrodošlice. Na svakom sastanku na poslu ili bilo gdje u Australiji, počinješ s odavanje poštovanja tradicionalnim starosjediocima zemlje na kojoj si ti. Iako ovo nekima počinje ići malo na živce jer se to koristi na svakom malom sastanku. Moje malo misto nosi i aboridžinsko ime. I ja znam da je moje malo misto na tradicionalnoj zemlji Bunurong ljudi iz Kulin naroda. Ako radim od kuće i imam online sastanak, uz odavanje pošte narodima koji su na mjestu moga posla, dodam i ove koji su na mjestu gdje živim i odakle držim prezentaciju. Moj posao je jedan od onih koji nudi alternativni praznik umjesto službenog slobodnog dana na Australski dan - možeš sam izabrati želiš li imati kao praznik normalan praznik ili dan poslije. I zadnjih godina na Dan Australije tu i tamo u svom susjedstvu vidim male australske zastave obješene po ogradi, ali toga je sve manje jer je sada to kontroverzno.
Iako nije još sve savršeno za Aboridžine. Ima ih najviše na sjeveru i centralnom dijelu Australije i imaju oni svoje specifične probleme. Alice Spring, grad u centralnoj, crvenom dijelu, muku muči s porastom kriminala jer su mladi tamo bez posla, zapušteni, dosadno im je. Puno je još neriješenih problema.
Lijepo je pokušavati ispravljati prošlost, ali to neće vratiti sve one izgubljene živote. Zanimljivo je da je centar Australije, onako prevruć i užaren, najpustiji. Nedavno sam čitala kako je netko rekao kako je taj dio mogao biti puniji da nisu istrijebili ljude koji su znali kako živjeti u takvim uvjetima.
Sve su to nevini životi koji su nestali u genocidu, a koji su sada mogli imati unuke i praunuke, koji su mogli stvoriti buduće pisce, slikare, liječnike, farmere i znanstvenike, ili naprosto ljude koji bi sada živjeli normalno kao i svi mi. Sve je to nestalo, sve su to nepotrebno izgubljeni životi. Kao u svakom glupom sukobu kada netko uništava cijele obitelji samo zato jer netko misli da ima više prava od njih živjeti negdje ili da je bolja ljudska vrsta. Ne znam hoće li ljudi ikada naučiti lekciju.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr