Blog.hr

cool

sub

12/25

Prijelomna vijest

huc.blog.hr

„Kamion koji je prevozio Sreću
prevrnuo se na autostradi, pri čemu je
poginulo troje ljudi i jedno
maloljetno dijete.“

Ovu vijest objavljujem samo zato što moram ažurirati In memoriam neznanom patuljku. Naime, iz zagrobnog života javio se Noćni Patuljak i zatražio da objavim njegovu priču, uz prijetnju da će mi zagorčavati život do samoga kraja ukoliko to ne učinim. A kako poltergeist zna biti izrazito nesnosan fenomen – evo teksta bez ikakvih umanjenica.

Life is Short

Dakle, postojim. Stojim tu pred vama. Živi fosil iz kabineta GROTESKE. Nazovite kako hoćete: PATULJAK, KRŽLJAVAC, KEPEC, ČUDOVIŠTE od mesa i kostiju, greška u genetskom laboratoriju prirode. Vaša imenice su jeftini pokušaji da pojednostavite svijet svodeći ga na svoju mjeru. Ja nisam iznimka koja potvrđuje pravilo. To je tako glupa tvrdnja. Kako bi uopće iznimka mogla potvrđivati pravilo? Ne, ja sam živući dokaz da se svijet ne da svesti na vašu mjeru. Ja sam mrlja koju ne možete izribati, crna rupa u vašem katalogu normalnosti, izdrkotina koja se inati da ostane.

Rođen? Da, rođen! I odmah – šapat. Liječnički šapat i bilješka na marginí knjige: "Ali..." Ja sam Taj-Koji-Nosi-„Ali“. Sve drugo – ime, prezime, krštenica – to je farsa za matične knjige. Za svijet sam koordinata u atlasu patologije, slučaj za endokrinologa, a ne subjekt s biografijom.

Djetinjstvo? Ha! Za mene je djetinjstvo imalo topografiju kazamata. Stolice previsoke, stolovi još viši. Svijet kao tvrđava podignuta za gorostase, koju sam ja osvajao centimetar po centimetar. I ruke... ah, te ruke! Odrasle ruke, pune samozadovoljne samilosti, koje su me gladile po kosi kao psa s ulice. Pa zatim dječje ruke, male i okrutne, što uz povike poruge bacaju kamenje na mene! Put od škole do kuće bio je pravi gerilski rat, izbjegavanje okupacione vojske normalnosti.

A oči... ne daj Bože očiju! One koje me sijeku na komade, anatomski, bez anestezije. Gledaju moja stopala, moja kriva bedra, vrat... bilo gdje, samo ne u moje oči. Jer u očima stoji čovjek. A oni ne žele vidjeti čovjeka.

Odrastanje? Što je to odrastanje za nas kepece? To je shvaćanje da ću zauvijek ostati dijete. Da će moja strast biti smiješna, moj bijes – komičan, moja ljubav – nepodnošljiva. "Kako se to usudi voljeti?", čuješ iza leđa. Čitao sam po forumima, u tim modernim jazbinama, neofašističke gluposti: "Takvi ne bi smjeli imati potomstvo!" Ja – kao biološka opasnost. Ja – kao prijetnja čistoj krvi. Treba me sterilizirati povijesnom sviješću.

I posao? Ha! Svijet rada za mene je bio neprekidni ispit iz nemogućeg. "Kultura tvrtke"... „Client Impression“… Eufemizmi za jednu istinu: Gle, stari, kvariš sliku uspješnog kolektiva. Strpajte ga u neki podrum, neka radi na Centrali s onim slijepcem Vojinom. Tko je ikad vidio patuljka kao sliku uspješnosti? Jedino u filmovima tip kao ja može biti neki faktor — kao Peter Dinklage u I Care a Lot, opak do kostiju.”

Znam ja, čovječe, kako se osjećao Frankensteinov stvor. I on je tražio drugačiji jezik, drugi oblik dijaloga sa svijetom. I njemu su odgovorili bakljama i vilama. Mjesto da štuju različitost. Prema nekim procjenama u posljednjih 100 godina ljudi su uzrokovali nestanak najmanje 200 vrsta kralježnjaka. Ponekad mi u snovima naiđe posljednji bijeli nosorog i priča sa mnom. Telepatski. Naiđe i tasmanijski tigar pa kaže – Najebi im se majke, prijatelju. A ja odgovaram: hoću! Istrajat ću do kraja svijeta. Ostat ću zadnji čovjek na svijetu. Jer u mojoj su glavi katedrale misli, jer volim miris kiše kad spere prljavštinu sa zagrebačkog asfalta i zato što neopisivo uživam u urmašicama. Moj humor je crn, oštar, i to je moja vrsta samoodržanja.

Ja sam, u svojoj upornosti da opstanem ovdje Najveći! Svaki je moj dan na barikadama. Svaki moj korak je pobjeda nad vama koji me poričete. Moje postojanje je neprestani, uporni, fanatični NE vašem svijetu smrtonosnog uklapanja.

uto

12/25

Svijest o ništavilu vraća svijet u normalne gabarite

huc.blog.hr

– iz uputa za život –

Svaki put kada si na mukama
i osjećaš kao da ne postojiš,
kad su svi tvoji napori sprdnja,
sve tvoje akcije opstruirane,
kada tvoj posao ne ide nikuda
i čini ti se da stalno krećeš
iz početka,
kad ti struka okrene leđa
i ne želi ni pljunuti na tvoje ime,
kad tvoje srce, ogromno
kao Andromeda,
ostane nevidljivo,
a neumoljivi debeli bankari
i njihovi krvoločni psi,
legalni utjerivači dugova,
pišaju po tvojim osjećajima
i cere se tvojoj dobroti
kao da je neka šala,
kada se tvoj genij raspada u kutu
poput Dalita punog crva
na ulici neke indijske prčije,
kada te ignoriraju,
omalovažavaju gdje god se pojaviš,
kad si satran očajem,
razbijen,
i niskost te gazi
s namjerom da te svede na svoju razinu,
kad na tebe gledaju kao na bijednog parazita,
kao na beskorisnog smrada,
luzera bez šanse,
tipa koji samo troši kisik –

otiđi na groblje.
Ili samo udahni duboko i sjeti se:

Sve je ovo samo privremeno.
Sve je ovo uber-kratko.
U kozmičkim okvirima kraće nego
jedan skromni prdac.

Svake godine
Zemlja se nekoliko centimetara
odmakne od Sunca,
koje se ionako gasi.
Oceani će se jednom smrznuti,
život će se zalediti i crknuti.
Od čovjeka neće ostati ništa.
Ni tvoja bol, ni tvoj trud, ni tvoje lažne nade.
Ni Bijela kuća.
Ni Sikstinska kapela, ni vatikanska kupola, ni Kineski zid.
Ni piramide.
Ništa od Biblije, Talmuda, Veda, Upanišada.
Ništa od tvoje slomljene duše
koja stenje, izmučena, na križu vlastitog života.

Ništa.

Možda prah.
I zrno prašine.

I onda će odnekud pristići crna rupa
i sve to fino dokrajčiti.
Ili će se cijela jebena Mliječna staza urušiti u samu sebe
pa neće ostati ni prah,
ni zrno prašine.

Ali ni tu nije kraj.
Svemir ubrzava i nastavit će se širiti
sve dok ne popucaju gravitacijske veze,
dok se ne raspadne posljednja međumolekularna
i atomska veza,
dok se i zadnja elementarna čestica
ne svede na nulu.

Dok Sve ne svede se na Nulu —
na Hladno, Mračno Mjesto
u kojem se ama baš ništa ne Zbiva.

Stanje Maksimalne Entropije!

Doduše, može doći i do sažimanja u Početnu
točku, ali prema svim pokazateljima
šanse da se takovo što dogodi neznatne su.

No kao da to išta mijenja na stvari.
Svijest o Ništavilu
naprosto vraća čovjeku mir.
Sjeti se toga
svaki put kada pokušaju da ti uvale nešto
poput Časti,
Prava, Dužnosti i Obaveza,
Odanosti Domovini,
Vjernosti Tvrtki,
Vođi,
Zastavi…

Kad ti govore o “Pravim Vrijednostima”,
o Našoj Stvari, Našem Putu,
o Pravovjerju,
o Čuvanju Tradicije,
o Krvi i Tlu,
o Braniteljima Nacije
(…)

Sjeti se toga kad ti u lice bacaju Parole:
„Kupuj domaće“
„Zajedno smo jači“,
„Narod nikad ne griješi“,
„U svakome od nas krije se Heroj“
(…)

Kad ti mašu motivacijskim govnima:
“Yes, We Can”,
“Dream Big”,
“No Limits”,
“Follow Your Passion”,
“Grind, Hustle, Repeat",
„No Pain No Gain“
(…)

Kad ti guraju Samoizrabljivanje kao Krepost,
i govore da se moraš Žrtvovati,
Raditi Više, Jače, Dulje,
“Dati 110%”,
“Izaći iz zone komfora”,
“Postati najbolja verzija sebe”
(…)

Kad ti serviraju
njihove Svetinje, simbole,
njihove vizije,
njihove Velike Narative,
njihove Zastave
i kolektivni ponos
(…)

Da nabrajam do termalne smrti Svemira
ne bi uspio obuhvatiti Totalitet
svih njihovih Podvala i Laži!

Uglavnom — sjeti se, Dragi moj!
Pounutri i ugradi tu misao
u Temelj svog bića.
Pa Spokojno i Dokono, bez suvišnih kretnji,
u žutom Skloništu od Stvarnosti,
ispijaj svoje piće bez griže savjesti.

T i s i s a v r š e n !

U karnevalu luđaka što si umišljaju da su Bogovi
jedino to još ima smisla.

čet

11/25

ZEN TIGAR – priča

whiskybar.blog.hr

ZEN TIGAR – priča

Prolog

Dužnost je uzeti moć.
Što dulje puštamo praznim neki prostor moći, to je veća vjerojatnost kako će ga preuzeti neki slabiji stranac, zlikovac koji će samo unazaditi društvo.
Slobodan prostor moći je kao svaki drugi prostor, prazan. I ako je dugo neiskorišten zaposjest će ga entitet koji to inače nikada ne bi učinio da je taj prostor bio zaposjednut od entiteta kojima taj prostor moći pripada po njihovom pravu.
Zato treba vježbati Volju za moć.

Prvi dio

Zen Tigar se opušta uz potok u hladu šume. Sneno promatra okolicu.
U glavi mu se vrte samo filozofski problemi. Poput pitanja identiteta, primjerice, Tezejev brod:
"Kada postajemo, a kada nestajemo?" pita se Zen Tigar polegnut u sjeni stabala. Zatim u mislima prelazi na "Teški problem", na zombije i pitanje svjesti.
Zen Tigar zna što bi napravio zombijima: "Samo mrtav zombi je dobar zombi! A kada bih Ja, Zen Tigar, završio s njima, ne bi postojao više "Teški problem"!" ispravno je zaključio.
Takvo razmišljanje mu je izmamilo osmijeh te se rastegnuo po travi.
"Pironove aporije." javlja se novi filozofski problem u njegovim mislima "Možemo li bilo što znati?
A nekako ispada kako možemo ako ne razmišljaš previše o tom pitanju."
Iz očiju mu izbijaju iskre. Piči ga satori sto na sat!
Zatim nako što je iskrama zapalio opalo lišće, odlazi se oprati u potoku.
Nalazi stijenu uz vodu i zadovoljan svojim zaključcima legne na nju. Pun ugodnog umora pravednika sklapa oči upadajući u jedan od svojih epskih drijemeža.
"Kant, transcedentalni idealizam.....antinomije....tajne svemira....zvijezdano neb..." Usnio je kako je bio čovjek koji je pisao o Zen Tigru. Ili je on, Zen Tigar, zapravo čovjek koji piše?

Drugi dio

Zen Tigar se budi. Gladan je.
Zbog gladi zaboravlja na san i na dilemu jeli čovjek što piše ili Zen Tigar što sanja.
Naime, njega glad uvijek asocira na neopjevani aspekt platonova mita o spilji.
"Zašto? Zato!" ispravno zaključi.
A koji je to neopjevani aspekt mita o spilji? To je dio kada se oslobođeni zarobljenik, nakon što je izašao iz spilje, rasčarao iluziji i spoznao svijet ideja, vraća nazad u spilju.
Vraća se osloboditi i podućiti ostale zarobljenike. Tada ga zarobljenici vrijeđaju i govore neka ih pusti na miru.
"Time Platon poručuje..." prisjeća se Zen Tigar "...kako ljudi koji znaju istinu i žele o njoj podučiti ostale su neshvaćeni i prezreni. Priprosta masa odbija velikane i mudrace jer ih ovi izvlaće iz njihove zone udobnosti, poznatije kao komfort zone." Zen zakoluta očima, a misao se nastavi: "...izvlaće ih iz zone udobnosti u nešto novo, nepoznato, a priprosta masa voli biti u poznatom i sigurnom, ma koliko loše i lažno takvo stanje bilo. U slučaju mita o spilji, zakovani gledaju igru sjenki."
Zen Tigar misli kako on nikada ne bi išao oslobađati.
On bi njih sve pojeo!
I iluzioniste i zarobljenike.
Gladan je i nema razumijevanja za uvrede. Nakon gozbe, krvave njuške bi izašao iz spilje, izvalio se na livadi sunca velikod popodneva i sunčanjem upijao ideju dobra. Umjesto igre sjenki, promatrao bi igru šarenih leptira. Njih ne bi pojeo.
"Nedovoljno mesa, daje premalo energije." ispravno zaključuje Zen Tigar. Zatim bi zaspao uz zvuke žuborenja potoka.
Spavao bi sretnim snom pravednika znajući kako je zbog njega u svijetu manje otmičara, prevaranata i nezahvalnog priprostog puka.
A kada se probudi, napio bi se vode i izbacio urlik prema suncu. Urlik prepun snage kojim iskazuje svoju nezasitnu potragu za moći.
Ispusti snažan urlik i pođe potražiti najbližu spilju kako bi u jednom činu riješio svijet zlikovaca i mediokriteta te utažio svoju glad.

Treći dio

Zen Tigar temeljito glođe kosti pokraj vatre u srcu spilje. Okružen je prelijepim stalaktitima, što mu na tren odvuče pažnju s mislima o vječnosti i kako je dugačko vrijeme potrebno za stvaranja ovog umjetničkog dijela prirode, samo jedan najmanji dijelić vječnosti. No misli mu se vrate na objed kada ugleda razbacane razbijene vaze i korintske šljemove kraj vatre.
Ostatci predmeta kojima su iluzionisti stvarali sjene i varali zarobljenike.
"Jer ova vatra što svjetli u spilje mraku, svjetli samo kako bi istakla sjene!" ispravno zaključuje Zen Tigar i shavča kako je on zapravo Kralj Sunce! Donio je svjetlost pravog svijeta u ovaj mrak prevara i iluzija.
Ovo nije prvi put kako je posjetio ovakav podzemni teatar sjenki kako bi utažio svoju glad.
Čini mu se kako je to pedeset i sedmi put, ali nije siguran i to uopće nije važno. Ono što je važno je to kako u sukobu s njim, iluzionistima nije pomogla niti jedna od varki, što ih stoljećima usavršavaju hvatajući i zarobljujući ljude po spiljama svijeta Kali Yuge.
Nikakav njihov trik ne može savladati satori Zen Tigra i svjetlo moći koje zrači iz njega. Svjetlo što izvire iz njegovih crnih šara na narančastom krznu. Ponekad ga promijeni u bijelo, no sada je narančast.
A s radošću je pojeo i zarobljenike!
"S radošću, da!" misli on
"Bili su bahati."
Naime, kada je Zen Tigrova svjetlost kralja sunca izbrisala igru sjeniki na zidu spilje "Jer svjetlo kralja sunca svjetli samo kako bi uništilo sjene. Kaže proročanstvo drevnog Niramarina." čule su se žalopoljke patetičnih okovanih ljudi.
"Opet onaj dosadni Sokrates. Hej Sokrates, prestani se spuštati i gnjaviti nas s pričama o pravom svjetlu i pravom svijetu. Bježi ća, ubit ćemo te stari davežu!" galamili su i prijetili, iako su bili okovani.
Zen Tigar se smijao budući je znao kako on ne može biti Sokrtes, taj oslobođeni zarobljenik. Vido ga je kako je bradat i mršav jedva hodao livadom prekrivajući si oči, još nenaviknut na vanjsko svjetlo. Pustio ga je nekoliko dana da se oporavi, vidio ga je kako se spuštao i izlazio mrzovoljan i krvav iz spilje. Zen Tigar ne dopušta mrzovoljnost u svojoj šumi i livadi, kraj svojeg potoka i stijene. Ubio je i pojeo Sokratesa.
Bio je malo žilav, kao većina solobođenih. Oni se suzdržavaju od prežderavanja iz nekih moralno filozofskih razloga, kojima, smatraju, dobivaju milost pravog svjetla i reinkarniraju se u vječne anđele svijeta ideja.
Ali Zen Tigar je kralj sunce, gospodar vječnog svjetla i kao takav pojeo je žilavog Sokratesa. I još je bio gladan.
Bezobraština i priprostost okovanih ga je razeštila. Prvo ih je svojim ostrim kandžama i dugim očnjacima rastrgao, zatim je utažio svoju glad.
Debeli zarobljenici bili su malo premasni. Poput većine zarobljenika nisu se kretali i samo su se prepuštali tjelesnim nasladama.
Ali takvo meso mu je baš trebalo.
Utažiti glad aktualizacijom snage i dominacijom.
"Dominat, kao Dioklecijan." pomislio je, jer Zen Tigar često razmišlja o carstvu Rimljana, izgubljenom carstrvu jednog davnog svijeta prekrivenog prašinom zaborava priglupe mase okovanih i pragmatične skupine iluzionista.
I sada krvave njuške Zen Tigar gracioznim pokretima dolazi do izlaza spilje.
"Bez ikakve muke, za razliku od onog žilavog Sokratesa koji se sav polomio izlazeći i ulazeći u spilju." nasmije se Zen Tigar. Nakon što je izašao iz spilje vrati se do svog potoka, popije vode i legne na stijenu.
Zatim mu misli opet počnu okupirati filozofske teme.
Ovaj put Volja za moć, kao posljedica lova i aktalizacija snage.
Misli Zen Tigar: "Bez želje za gospodarenjem ne možeš biti gospodar. A kako bi to postao, moraš aktualizacijom snage svoju želju ostvariti.
Što češće aktualiziraš snagu to si moćniji!
Prilično zdravorazumski i jednostavno!" ispravno zaključi Zen Tigar.
Namjeravao je čak jednog zatvorenika pustiti neka svjedoči o njegovoj snazi i svjetlosti, no....previše ga je zabavila aktualizacija snage, pa je zaboravio. Na kraju je pojeo i tog izabranika.
"A ionako nije bio spreman na pravi svijet, sav debeo i sa mrenom na očima. Nikakvo dobro svijetu taj ne bi donio." ispravno je zaključio Zen Tigar.
I tako je ležeći na stijeni promatrao svoj potok i svoje stablo i svoju livadu. Bio je sretan. Bio je gospodar Kali Yuge, Zen Tigar koji stvara put ka zlatnom dobu.

ZEN TIGAR KOAN ZBIRKA

(10 koana iz priče – svaki je samostalan, svaki je ubojit)

1. Zen Tigar je pojeo sve zarobljenike i iluzioniste. Sokrates je ostao posljednji. „Oslobodi me!“ viknuo je Sokrates. Zen Tigar ga pojede i reče: „Oslobođen si.“ Pokaži oslobođenje bez zuba.

2. Učenik upita: „Učitelju, što je satori?“ Zen Tigar zijevne i pojede učenika. U tom trenutku učenik je shvatio. Što je shvatio?

3. Bijeli Tigar reče: „Ja sam praznina.“ Zen Tigar ga pojede. „Sada je praznina puna mene“, reče Zen Tigar. Je li praznina još uvijek prazna?

4. Zen Tigar sjedi na stijeni. Mjesec se ogleda u potoku. Zen Tigar skoči i pojede mjesec. Potok je ostao prazan. Gdje je sada mjesec?

5. „Koja je razlika između prosvijetljenog i neprosvijetljenog?“ upita zarobljenik. Zen Tigar ga pojede. „Sada nema razlike“, reče. Je li lagao?

6. Zen Tigar urlikne. Šuma odgovori. Zen Tigar pojede šumu. Tišina. Tko je sada urliknuo?

7. Učenik pita: „Kako postići no-mind?“ Zen Tigar ga udari kandžom po glavi. „Sada imaš no-mind“, reče. Učenik je bio mrtav. Je li postigao?

8. Zen Tigar sanja da je čovjek. Čovjek sanja da je Zen Tigar. Kad se probudi, pojede san. Tko se probudio?

9. „Što je zvuk jedne kandže?“ upita majstor. Zen Tigar podigne obje kandže i pojede majstora. Zvuk je nestao. Je li odgovor bio ispravan?

10. Zen Tigar leži na stijeni, pun, bijel, bez pruga. Praznina ga gleda. „Sada si ja“, kaže praznina. Zen Tigar zijevne i pojede prazninu. „Ne“, reče, „ja sam uvijek gladan.“ Tko je sada prazan?

Odgovori nisu potrebni. Odgovor je uvijek isti

Ono, kad te nešto malo izživcira

karantenskiblues.blog.hr

Dugo nisam pisala, ali pišem jer mi je tamo neki Pjevač skočio na živce. Neće biti baš suvislo čitanje, ali određena vremena zahtijevaju ne baš suvislo pisanje.

I tako, taj netko se do sada predstavljao kao nekakav srednjovjekovni ratnik, okićen raznoraznim etničkim i ratnim simbolima, junak napaćenog naroda, ponos naroda, onaj koji slavi povijest i junaštvo svog naroda. I usput mrzi sve koje treba mrziti, komunjare i sve one druge. I onda se odjednom svađa i prijeti, jer mu nisu dali kolača kad je tražio.

E, no pasaran. Tko zna kako se on nametnuo kao pojam izvornog hrvatstva, simbol pravog domoljublja, jedini koji zaista voli napaćenu Hrvatsku. Ima lijepih tekstova o njemu, pogotovo nedavno napisanih, jer su pametni mladi Hrvati počeli pisat. Ima i zgodnog propitivanja njegovog ratnog puta. Pa se pitam, zna li on da ima Srba koji su bili hrvatski dragovoljci maltene od početka do kraja rata. Pa ga pitam, jel te sram, sram da su se Srbi borili za Hrvatsku više od tebe samoga.

Ali kog će vraga njega biti sram. On je ojkao od početka do kraja. Ako me pamćenje ne vara, bilo je to davno, jeo je i pio kod mog kuma iz Minhena. U kumovoj kući kod nas doli u Dalmaciji. Piše wikipedija da je pjevač sam sebi financirao svoj prvi album. Koliko se sičam, moj kum i njegovi Minhenčani su lipo donirali za taj album. Normalno da su njegove pjesme pasale tim ljudima. Puno njih iz Dalmatinske zagore, pa im je Pjevačev izričaj ležao. Koliko sam se samo ojkalica naslušala od mog dide, ćaće, kumova i sve rodbine. Ojakalo se duboko u noć. Pivalo se o maloj iz Bosanske Krupe, ta mi je nekako najviše ostala u uhu, i svemu i svačemu. I to je meni sve bilo lipo jer bi mi se čača odjednom podjetinnjio i nadglasavao s onim oooooj s prijateljima iz djetinjstva i braćom, i bili su mi svi tako simpatični, ko dica. Pa zato volim ojkalice, ne dirajte mi ojkalice. Pa je i taj Pjevač malo preuzeo ojkaliči izričaj i sastavio domoljubne pjesme, samo im na kraju nije dodao ono oooooooooooj. Jer ne znam kako bih drugačije opisala njegov muzički izričaj, ja nemam pojma o muzici, ali znam o ojkalicama. I bez toga ooooooooooj meni nejgove pisme nisu baš ležale, mada sam s čačom u autu slušala te kazete jer smo ih dobili ili kupili, ne sičam se više. I da, slušali smo mi to i jer nije bilo lako, selo je bilo okupirano, u selu dida, godinama nismo znali jel živ. Sve dok ludi starac nije mora bižat i spašavat živu glavu jer je od tamo nekako špijunira za Hrvatsku. I tako su nama te pisme nekako došle ko one stare ojkalice iz davnina kojima su ljudi širili poruke. Ej, eno one lipe cure iz Bosanke Krupe. Ili, biži narode, stižu Turci. Oooooooj. Nešto u tom stilu.

I sve je to bilo simpatično dok je Pjevač bio bez zuba. Ali čim su stigli novi zubi, stigla je i slava, i svakojako xebanje u mozak hrvackog naroda. Jer si samo Hrvat ako slušaš njega, i ako ga obožavaš. Ako ga ne obožavaš i ne daš mu neke velike dvorane da se ispiva, ti si xovno, xrbenda, xomunjara, i sve ono što je najgore. Akoga ne voliš, nisi dobar Hrvat.

E, no pasaran. Vidim da već pametni i mladi ljudi dižu glas, jer ne žele da nas koji ga ne volimo, ne samo zbog njegovog pjesničkog izričaja, koji meni nije toliko problem jer em ja to ni ne slušam, pa znam samo onih par prvih pisama koje sam slušala s čačom u autu od onih prvih zaliha kazeta, nek sluša ko šta hoće, ja bih ga možda slušala i više da je dodao ono ooooooooj na svoje ojkalice, jer bi mi tako bilo autentičniji, a ovako mi nije nikako, i da završim u polupismenom stilu, jer se nadam da će tako razumjeti on i njemu slični, no pasaran da misli da je samo on veliki Hrvat. Ne čoviče nisi, ima nas puno većih i jačih i boljih, koji volimo svoju državu i radimo na tome da ona bude plemenita, dobra prema svima, tolerantna, da mladi ljudi odrastaju puni ljubavi i tolerancije, da budu pametni, da misle svojom glavom, da vide stvari razumno, a ne preko nekih glupih manipulativnih strasti kojima trpaju lovu nekom pohlepnom Pjevaču kojemu je lova na prvom mistu, i kojemu je hrvatstvo način da si zgrabi lovu. Mi volimo Hrvatsku toliko da se trudimo napraviti nešto vrijedno u životu, nešto gdje kad kažemo da smo Hrvati, i unutra i van Hrvatske, da ljudi imaju dobru sliku o Hrvatskoj. Mi ne gradimo svoje domoljublje na mržnji, primitivizmu. Mi ne trebamo urlati da smo veliki Hrvati. Mi to sve znamo i osjećamo, i urlanje nam ne treba.

Imala sam ja puno tolerancije za tog Pivača jer su i neki iz mog roda znali jahati s njim u koloni na motorima, tamo kad bi jurili do onog sela kad je bila proslava Oluje. Ne smeta mi, nek svatko radi što hoće. Ja sam super tolerantna osoba, prema svima, ali kad mi netko digne tlak, tlak mi leti prema gore ko lud. Pa je vrime da kažemo da je kralj gol – taj netko nije junak, ni umjetnički ni ratnički. On se samo malo igra junaka, malo otpiva, izojka bez da doda oooooj na kraju, i to je to. Ništa i nitko poseban. I jel moraš biti slip da to ne vidiš.

I sve to pišem jer je do sada taj Pjevač samo pjevao, i puštao druge da se deru za njega. Kao, on nedodirljivi, ne baš impresivni ljudi, ti hrvatski političari, se naslikavaju s njim i svi jure na koncerte, jer se nadaju da će tako dobiti koji politički bod. Ali sad je konačno progovorio, i vidim da je seljak bio i ostao, i prijeti i misli da je privilegiran. E nećeš. Nisi ni najbolji ni najveći Hrvat. Ima ih gomila boljih i milijun puta većih od tebe i nadam se da će sada svekoliki puk vidjeti tko si kakav si, istinski. Skoro si mi poljuljao ljubav za ojkalice, tim revanjem. Za to nemam tolerancije, moja tolerancija za tebe se totalno istopila. Molim te, penzioniraj se već jednom, ne mogu te više gledati po vijestima, treba mi malo mira od tebe i tu preko oceana.

sri

11/25

Debela dama

stella.blog.hr

Volim Pozorište "Vuk" i ambijent u kome čekamo predstavu,
uz čašicu razgovora i pića

Večeras gledamo predstavu "Debela dama"

Ima mnogo načina da se uradi master rad, a ovaj mi se
najviše dopada. Milena Radovančev je uradila predstavu
po motivima istoimene priče Irvina Jaloma iz romana
"Krvnik ljubavi" o problemu gojaznosti. Glume
psihoterapeut Bojan Tepavčević i ona.

Poseban je drugi dio predstave u kojem publika
postavlja pitanja, a oni improviziraju nastavak seanse
sa odgovorima na ta pitanja. Pitanja su bila odlična,
a odgovor na njih za svaku pohvalu. Preporučam
predstavu svakom tko je u mogućnosti da je vidi!

uto

11/25

VUKOVARSKI SUZIVOT

kenguur.blog.hr

Uzasavam se rijeci suzivot. Od zavrsetka Domovinskog rata i mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja 1998 godine, gradjani Vukovara, svih vjera i nacija zive kako se kaze neki suzivot. Zasto ne zivot, nego suzivot? Jos uvijek postoje oni koji koji ne pokazuju zaljenje radi svega sto se dogodilo, pa je logicno da druga strana ne moze dati oprost.
Kako ce moj susjed koji 34. godine trazi brata, dati oprost i kako moze zaboraviti?
Kako da zaborave i daju oprost obitelji jos 328 osoba koje se vode kao nestali na podrucju grada Vukovara?
Dok jedni sute i kriju tajne, druga strana tuguje i jos trazi nestale, koje u posljednje vrijeme iskopavaju na gradskom smetlistu petrovacka dola.
Na Petrovačkoj doli kod Vukovara je, prema najnovijim podacima, najmanje 35 žrtva identificiranih ili ekshumiranih.
Na lokaciji Ovcara ekshumirano je 200 osoba od cega su dvije zene, a jedna je bila trudnica.
Prema nekim podatcima u Vukovaru je 1991 godine stradalo 2717 osoba, gradjana Vukovara i branitelja.

- Boris Tadić (bivši predsjednik Srbije) — Tijekom posjete Vukovaru 4./studenog/2010. položio je vijenac na Ovčari i rekao da je došao “da se pokloni žrtvama … izrazi žaljenje i izvini se”.
- Boris Milošević (hrvatski političar) — na Dan sjećanja u Vukovaru (18./studenog/ 2020. je izrazio sućut i “izražava žaljenje” obiteljima stradalih.
- Zasto to ne ucine i lokalni politicari javno?
Oni imaju veliku odgovornost i obavezu, ne samo za sadasnjost, nego i za buducnost.
Kako ocekivati oprost bez kajanja i iskrenog zaljenja? Katarza je jako bitna da bi se umjesto suzivota zivio zivot.

Nije moj grad samo rat. Moj grad ima toliko toga o cemu se puno ne pise i sto ne vidimo u medijima. Moj grad ima dobre ljude, lijepe obicaje i nalazi se na prekrasnom mjestu. Dijelom Slavonija, dijelom Srijem, okruzen Dunavom i Vukom. U mom gradu je zivio Lavoslav Ruzicka, dobitnik nobelove nagrade. Tu su i pisci i knjizevnici. Grad velike povijesti, izmjesan sa oko 30 razlicitih nacionalnosti. Na zalost jako malo se spominje Borovo Naselje. Naselje koje je svojim novcima izgradio Tomas I Jan Bata, a kasnije se prosirivao novcima kombinata Borovo, na koji smo mi svi ponosni. Jos sezdesetih godina, Borovo je imalo svoj bazen, , a otvorio ga je Veljko Rogosic. Borovo je imalo aerodrom jos od tridesetih godina, nekoliko osnovnih skola, zanatsku skolu, brojne trgovine. Borovo je imalo i gigant Borovo u kome je bilo zaposleno oko 22.000 radnika. Grad pun zelenila u koji su svi rado dolazili i uvijek bili dobro docekani.
Vukovar je uvijek bio grad velikog srca i takav ce i ostati.

Opis slike

čet

11/25

OPREDMEĆENI SVIJET

huc.blog.hr

Iz kapitalističke zbirke pjesama — All Songs for My Precious Things

Čekao sam te dugo,
još otkad sam bio deran.
Sanjao sam te, noćima.
Radio sve što se raditi mora.
Mnoge prljave poslove sam odradio.
Gutao zapovijedi i govna.
Odricao se.
Šutio.
Trpio.
Sve — da te dobijem,
da te osjetim među nogama.

Pružaš mi čisti užitak,
onaj što prolazi kroz svaku kost
kad te zajašem i kresnem.
Ne znam to opisati drugačije.

Sjećam se kako sam te gledao izdaleka,
kroz stakla izloga,
na javnim i privatnim parkinzima,
na crpkama,
u garažama što vonjaju na pišaku i ispušne plinove,
u tuđim rukama,
u tuđim prednjim vrtovima.

Sanjao sam tvoje linije, oblike
tvoj savršeno dizajnirani zvuk.
Bio sam spreman ubiti za tebe.
Ali nisam.

Tvorničke hale. Smrad kemikalija.
Noćne smjene.
Zaštitarska kućica
gdje su mi štakori bili jedini prijatelji.
Pilana i vječni oprez da
ne odlete prsti.

U lošim danima — sudopera, deterdžent i spužva
dok svatovi rigaju svoju sreću u grmlje.
Dostava paketa
po selendrama bez asfalta.
Dostava junk fooda sobnim ljudima
pred TV-om.

Na naftnoj platformi
vjetar je bio tako hladan
da sam zaboravio kako ćuti dodir.

U call-centru
prodavao sam (i kupovao) nadu
polumrtvim glasom.

Ljeti — bauštela.
Lopata, tačke, miješalica.
Cement, gips, glet-masa.
Prašina u nosu, u plućima,
slijepljena sa bolnim tijelom.
Ručak iz konzerve.
Pivo za terapiju.

Ujesen berbe, vinogradi, voćnjaci…
grožđe, jabuke, kruške…
vlažna zemlja, blato do gležnja.
Ujutro magla, navečer painkilleri.
I nadmeni seoski gazde koji
koračaju imanjem kao da im
pripada čak i zrak.

Noću — jumbo plakati.
Kačio sam debilne umotvorine
copyrightera, parole banaka i korporacija
po zidovima grada
dok su ostali čvrsto spavali i sanjali
jačanje portfelja, kvartalne bonuse
niže kamatne stope, više koeficijente
ili jednostavno Izmjene i dopune ZOR-a.

Na ulaznim vratima noćnih klubova pogledom
stafforda osmatrao sam ljude.
Izbacivao nasilnike.
Pomalo dilao.

I sad — napokon — ja sam na tebi.
Klizimo kroz brežuljkasti krajolik.
Ti predeš i blistaš,
kromiran, čist.

Ja mislim:
Patite, jadnici.
Ovo je moje.
Opredmetio sam san —
i vozim ga.
Noga lagano pritišće gas.

uto

11/25

Martinje u Novom Vinodolskom

mcind.blog.hr

Novi Vinodolski se drži tradicije i uvijek ima zanimljiv program za Martinje.
Prvo ide propisani protokol krštenja vina .

Na trgu Vinodolskog zakona bude veselo uz glazbu. Bilo je i za pojesti a za mlađe slastice, sokovi i bezalk. pića.

Plakat koji poziva na ovu feštu.

Valjda ste većina drugi dan orni za nordijsko hodanje po okolici.

Ispred jedne konobe u gradu.

Imam nešto grožđa žlahtine na brajdi u vrtu ali se pozoba i podijeli kad dozori

Biž ča ! tebe nije nitko zvao.

Jelo koje može ići i kao smjesa za sarmu (kis. kupus, riža parboiled i integ. crvena i crna riža, crvena leća, sojine mrvice, razni začini, paprika, rajčica, maslin. ulje... , može nekad i ovako). I žlahtina iz Novljanskih vinograda.

Križaljkica štit 5x7, jednako vodoravno i okomito.
1. ? 2. Antički matematičar, izumitelj i astronom (Broj Pi, zakon uzgona...). 3. Vrst lopate za obrađivanje vrta. 4. Slovenski naziv za mjesec u kojem se bere grožđe. 5. Muljanje grožđa, nekad češće gaženjem nogama.

Malo i prigodnih premetaljki.

IZA DRVCA
STEVIN RITAM
ALAVI ZMAJ
LAŽAN HIT
GREŠAN IVA
ROB OGNJA

__ __ __
11. 11. je
Dan sv. Martina: Martinje
Dan hrvatskih knjižnica
Dan grada Belog Manastira
Dan grada Dugog Sela
Dan samaca
Dan sjećanja na žrtve Prvoga svjetskog rata