Blog.hr

cool

ned

01/26

"I didn't realize I was gay and dyslexic, but I was in Daniel."

Naletjela na to pa me nasmijalo, pa da podijelim. Možda još kome bude smiješno.

AI-u sam dala vic na spellcheck, a on mi je ispravio Daniela. I jos mi je krenuo davati utješne psihološke savjete, oslovivsi me sa "mate". A nije mi se davalo objasnjavati mu ni da je vic u pitanju, ni ... e... sjetila sam se još jednoga, na kojeg sam isto nedavno naletjela. Vic, naravno:

"I am transfinancial. I'm actually rich, but i'm trapped in a poor man's body".

....

Di ste svi?
Rezolucije, a? :)

sub

01/26

Snobizam i malograđanština među fotografima

toco1980foto.blog.hr

Za one koji ne znaju, snobovi su uglavnom egotriperaši koji glume nekakvu "elitu", misleći da su zbog svojih osobina (npr. financije, obrazovanje, porijeklo) ili društvenog statusa "posebniji" i "važniji" od drugih. Smatraju da bi im se svi trebali diviti, bezpogovorno ispunjavati svaki njihov zahtjev, te neupitno prihvaćati i uvažavati sve njihove "nepogrešive" stavove i mišljenja, dok sami s visoka gledaju na okolinu.

S druge strane, malograđani su ljudi koji se stalno pokušavaju dokazati da su "bolji", "važniji" ili barem da "nisu lošiji" od drugih, a to uglavnom rade kroz materijalne stvari, kao što su skupe ili vidljive nabavke (skupo ljetovanje, skupi auto, markirana odjeća itd.), prvenstveno kako bi na druge ostavili dojam i izazvali "divljenje".

Te dvije negativne ljudske osobine vrlo često idu ruku pod ruku, no posebno je žalosno što, osim u svakodnevici, ove osobine mogu biti prisutne i u svijetu kulture i umjetnosti, gdje bi se očekivala veća razina kulturnosti, kolegijalnosti i međusobnog poštovanja. Nažalost, snobizam i malograđanština postoje i u svijetu fotografije.

To je najviše vidljivo u situacijama kada neki fotografi patroniziraju i gledaju s visoka na sve one koje zbog nečega smatraju "manje vrijednim", "manje uspješnim" ili "manje sposobnim" fotografima od sebe, dok se istovremeno "guraju" svaki put kad imaju priliku za samopromociju, iz prostog razloga kako bi pokazali svoju "važnost".

Evo nekoliko primjera...

Neki akademski obrazovani fotografi s visoka gledaju na sve one koji nemaju akademsko obrazovanje ili općenito formalno fotografsko obrazovanje, čak i u situacijama kada su ti "neobrazovani amateri" u stvarnosti sposobni svojom kvalitetom radova debelo nadmašiti "akademski obrazovane" koji nisu u stanju složiti suvisli kadar.

Također ima fotografa koji se naprosto vole hvaliti time kako poznaju druge "velike i važne fotografe", te smatraju da su zbog toga "bolji" i "važniji" od onih fotografa koji ih ne poznaju. Bez obzira na (ne)kvalitetu svojeg rada.

Postoje i fotografi koji, ako dobiju neku nagradu na nekom fotografskom natječaju, a ponekad čak i dovoljno velik broj lajkova i pratitelja na svojim društveno-mrežnim profilima, odjednom sebe smatraju "najboljim fotografima u svemiru i okolici", te nastoje svim silama nametnuti to mišljenje drugima.

Uz to, pojedinci često imaju potrebu istaknuti se najnovijom i najskupljom opremom, uvjereni da je upravo to ono što ih čini "posebnima", zaboravljajući pri tome da dobra i skupa oprema nije garancija kvalitete fotografije. Netko tko ima najnoviju Leicu ili Hasselblad, a nije u stanju složiti smisleni kadar, lako može biti nadmašen od nekog "nevažnog amatera" koji koristi Prakticu ili Zenit.

Svima njima je zajedničko to što druge fotografe uglavnom ne gledaju kao kolege, već ih vide kao "manje vrijednu konkurenciju". Uz to često nemaju ni najmanju volju pomoći početnicima, a kamoli što više od toga, uglavnom iz straha da ih kasnije ovi ne bi nadmašili. Ponekad čak izbjegavaju druženje s njima jer "nisu dostojni njihovog društva", čime često počinju stvarati odbojnost već samom svojom pojavom.

Na kraju, da se ne bi krivo shvatilo, nisu svi fotografi takvi. Postoji mnogo onih koji poštuju rad drugih, dijele iskustva i savjete te nastoje fotografsku zajednicu učiniti boljom, i shvaćaju da kvaliteta fotografije nije u skupoj opremi ili posjedovanju diplome, već u talentu i kreativnosti.

čet

01/26

Richard Brautigan, ta luda

huc.blog.hr

beatničko-hipijevska zvjerčica,
taj divni brkati morž,

jednog sparnog ljetnog poslijepodneva
u svojoj ukletoj kući na rubu šume,
s pogledom na Tihi ocean,
zapisao je:

“Da je barem tri i pol posto ljepša...”

I doista —
da je samo tri i pol posto ljepša,
da nema one široke bokove
poput Venere Wilendorfske
i onu merlotsku bradavicu
iznad gornje usne —

već bismo se, i ja i zidovi,
užareno znojili
u polumraku kamene otočke kuće
koju je, poput Jeffersa,
kamen po kamen,
gradio njezin djed.

Djed, također pjesnik
trapističkih tišina.

Ovako —
tri i pol posto
odvaja me od Raja,
i od mogućnosti
da si potpuno sjebem život.

uto

12/25

ONI I MI

huc.blog.hr

svi su oni bili vani na prednjem trijemu
i razgovarali:
Hemingway, Faulkner, T.S. Eliot,
Ezra Pound, Hamsun, Wally Stevens,
e. e. cummings i nekolicina ostalih.

"čuj," reče moja mati, "možeš li ih
pitati da prestanu govoriti?"

"ne," rekoh.

"ono što govore teško je smeće," reče moj
otac "bolje bi im bilo da nađu neki
posao."

"imaju oni posao," rekao sam.

"imaju vraga," reče moj
otac.

"upravo tako", rekao sam.

baš uto naiđe Faulkner
posrćući.
pronašao je viski
u ormaru i izišao van
s njim.

"užasan čovjek,"
reče moja mati.

zatim ustade i ode ćiriti
što se događa na trijemu.

"sa njima je i neka žena,"
reče, "samo što izgleda kao
muško."

"to je Gertruda,"
rekao sam.

„ima jedan tip koji napinje
mišiće“, rekla je, „tvrdi da
može prebiti bilo koju trojicu od
njih.“

"to je Ernie," rekao sam.

"i on (italic)", moj otac upre prstom u mene,
"želi biti kao oni (italic) !"

"zar je to istina?" upita moja mati.

"ne kao oni," rekao sam, "već jedan od
njih."

"nađi si vražiji posao,"
reče moj otac.

"začepi," rekoh.

"što?"

"rekao sam 'začepi', slušam o čemu pričaju ti ljudi."

moj otac pogleda svoju ženu:
"ovo nije moj
sin."

"stvarno se nadam da nisam", rekoh.

Faulkner posrćući ponovo stupi
u sobu.

"gdje je telefon?" upita.

"kog će ti vraga telefon?"moj će otac.

"Ernie si je upravo prosuo
mozak", reče.

"vidiš li što se događa ljudima kao što
su oni?" zavrišta moj otac.

ustao sam
polako
i pomogao Billu da pronađe
telefon.

c. bukowski - them and us
(The Last Night of the Earth Poems)

preveo i prilagodio: meister huc

sub

12/25

Sretan Božić i Nova Godina!

karantenskiblues.blog.hr

Nisam htjela da mi zadnji post za ovu godinu ostane jedna teška tema, pa bih htjela ubaciti jedan božićni za kraj.

Nedostaju mi zimski Božići, jer imati Božić na ljeto nije isto. Nekako je popularno u Australiji otići na plažu za Božić, ili bar se prošetati nakon Božića ili napraviti neko ljetovanje na plaži sve do Nove godine. Jedino što je ove godine dosta hladno, i mislim da su za ovaj Božić izmjerili niskih 14.5 stupnjeva. Sav onaj hladni zrak s Antartike nas je fino rashladio ove godine,jer smo mi nešto kao Australska Skandinavija, bez snijega (bar ne u gradu, ali ga ima na planinama). Tako da kako smo zadnjih mjesci imali puno kiše i hladnoće, ove godine sam svoj bor okitila već u studenom, da mi malo osvijetli i podigne raspoloženje i da se pretvaram da imam zimski Božić.

Silka: Melbourne

Ali ono što mi ove godine ide na živce je kupovanje poklona. To mi se toliko nije dalo da sam sve što sam trebala kupiti, kupila u zadnji tren, onako neke standardne poklone, bez da sam razmišljala puno o tome tko šta voli ili treba, i sve umotala recikliniranim ukrasnim papirima koje imam u kući i čuvam svake godine. Jedino što sam se malo zeznula, pa sam skoro pola poklona umotala u ostatke rođendanskog ukrasnog papira, jer su i oni svi bili sjajni i šareni, tako da sam tek nakon što sam sve poklone podijelila shvatila da u neki dobili poklone umotane u papir na kojem piše Happy Birthday umjesto Merry Christmas. Ali bilo mi je toliko svejedno oko svega što ima veze s poklonima, da se uopće nisam htjela sekirati oko toga.

Slika: Melbourne, glavna stanica u centru grada, Flinders Street.

Ne sjećam se da smo mi kao djeca dobivali Božićne poklone. To su, ako se sjećam, bile one tradicionalne standardne vreče sa slatkišima i malo igračaka od Dida Mraza, podijeljene prema tome jesi li cura ili dečko - što bi danas bilo malo problematično, jelda - koje smo dobivali od škole ili roditeljskog posla i tko zna od kuda. Ali Božić je kod nas uvijek bila tradicionalna polnoćka što meni nije bilo problem jer nam je crkva preko puta kuće i išla sam skoro na svaku, jer je bilo tako lako otrčati do tamo i natrag, samo par koraka od kuće. Puno smo mi Božića proslavili i na selu, i to je uvijek bilo malo tradicionalnije.

Moj ćale isto se još uvijek trudi održati tradiciju - još uvijek, onakva starudija od čovika, klampa na selo i baca badnjak na vatru, u našoj staroj kužini (badnjak je, ukratko, drvo). Nisam sigurna može li to biti ikako drugačije bez te stare kužine, gdje se vatra loži posred prostorije, na podu, gdje je i velika peka. Takva stara kužina se može vidjeti u nacionalnom parku Slapova Krke, ali je ta sva čista i svježa, a naša na selu je sva čađava, pocrnila i ima još neke prastare drvene police i stolove koji se zapravo jedva vide jer je to mračna prostorija s jako malim prozorom, a i svijeća koja se upali je jako slaba. Tu je nekoć posvuda visio i pršut koji se tako sušio, ali već dugo ga nitko nije objesio. Tu smo se dimili kad god se nešto peklo pod pekom, kuvalo, vrtilo, i moja baka je tamo pekla i njen famozni kruv pod pekom koji bi i mali i veliki smazali još onakog vrućeg. Od kad bake nema, nema više ni tog kruva.

A tata uporno želi održati tradiciju bacanja badnjaka – i još mu se pridruže i neki drugi starci s kojima je odrastao, ali više nitko ne živi na selu i svi oni dođu specijalno za tu priliku. Ali od kad su svi podosta ostarili, malo su prilagodili tradiciju i bacu badnjak koji sat prije ponoći, da se mogu vratiti kućama do ponoći, jer ipak treba i voziti kasno noću, jer mnogi više ne noće zimi u kućama na selu. Jer ipak je selo gore na planini (mada nikakva velika planina) i zimi fijuče vjetar, nekad čak bude i snijega, i ima i vukova i nedavno su vukovi jednom čoviku koji nedaleko od sela ima farmu životinjama pojeli psa - ali to je druga i tužnija priča kojom ne bih htjela kvariti božićni ugođaj, nego samo htjedoh reći da nije baš sve tako lako u starom pustom selu i u tim starim kamenim kućama. Ali starci ipak guraju tradiciju, koliko mogu i kako mogu. Njima je to valjda jedna od najvažnijih stvari u životu – održati na životu to selo u kojem su rođeni, iako su ga napustili još kao jako mladi, kao da se nitko od njih ne može pomiriti da je selo ostalo napušteno.

Slika: Moj ćale, na ulazu u selo.

Prije koji tjedan, jedna kolegica na poslu je iz svog Novog Zelanda donijela nekakvu čokoladu koja se pravi na način da ima okus kao nekakava njihov tradicionalni božični kolač. Sastojaka u tome ko u priči. Kad me upitala što se tradicionalno jede u Hrvatskoj za Božić pa sam počela opisivati fritule, shvatila sam koliko je to siromaška slastica, baš onako kolač siromaha. Dodaš malo brašna, mrvicu ovog i onog, i eto slastice. Ali meni ipak najdraže, a sigurno draže od ovih engleskih pudinga i nekih kolača od suhog voća kojih sam se najela ovog Božića. Nađe fritule, ma kako jednostavne bile, su ipak najbolje.

Slika: Melbourne

I nekako mi se već cijeli ovaj mjesec ne da gledati nikakve druge filmove osim Božićnih filmova. Mada, ubacila sam ja i koji horor, pogotovo zombije i apokalipse, da mi malo promućkaju moždane vijuge, ali uglavnom mi pašu sladunjavi Božićni filmovi, pogotovo kad se tamo netko vraća kući za Božić, s puno ljubavi, i tako... Ali kad su to Američki božićni filmovi, sigurno ćete uživati u sjaju, šljokicama, osvijetljenim kućerinama, i uvijek se susjedi nadmeću tko ima bolje okućenu okućnicu. I sad, od kad sam ono kratko vrijeme živjela u Kaliforniji, shvatila sam da taj dio iz filmova uopće nije laž. Amerikanci kite ko ludi – bio to Božić, Halloween, Dan zahvalnosti, što bilo - susjedi kao da se natječu tko će bolje i više.

Pred jedan Božić, tamo kad sam bila u Kaliforniji, dobila sam poruku od managerice našeg stambenog kompleksa - onog tipičnog kalifornijskog kompleksa gdje su stanovi s posebnim ulazima, a u centru je bazen – i managerica nam jer rekla da će prije Božića birati najbolje okićen balkon i tko pobjedi za nagradu će dobiti besplatnu stanarinu za jedan mjesec. I mislila sam se, idem u shoping i kupiti neke ukrase, možda mi se posreći, jer stanarina u Kaliforniji nije baš mala. Brzo sam shvatila da moji susjedi kićenje shvaćaju ozbiljno i imaju velikog iskustva u tome. Iskrnuli su neki nenormalno nakićeni balkoni - sve se sjajilo, blistalo, treptalo, u noći me vrebali divovske Sante, divovski jeleni, krampusi, i skoro bih osljepila kad bih se noću vraćala u stan. Na kraju sam, da ne budem baš Grinch, objesila jednu lopticu na svoj balkon, tek tako nek se zna da sam i ja malo uložila napor.

Slika: Folsom u Kaliforniji.

Jedino mi u ovo blagdansko doba ne nedostaje sve one petarde i pucnjava.Kako je naša kuća, tamo u Dalmaciji, pokraj crkve, dobro se sjećam kako je tutnjalo svaki put kad bi ljudi izlazili s mise, a o Novoj Godini da ne govorimo. A s ozbirom da mi, od kad sam bila dijete, imamo pse, to je njima užasno traumatično. Tako, nadam se da će biti što manje petardi, ili još bolje, da će se sve to zabraniti.

Svima želim Sretan Božić i Novu Godinu!

Slika: Brisbane

čet

12/25

DIJETE NAM SE RODILO

potok.blog.hr

Zaharijin hvalospjev

“Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, / što pohodi i otkupi narod svoj! / Podiže nam snagu spasenja / u domu Davida, sluge svojega, / kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: /spasiti nas od neprijatelja naših / i od ruke sviju koji nas mrze; / iskazati dobrotu ocima našim / i sjetiti se svetog Saveza svojega, / zakletve kojom se zakle Abrahamu, / ocu našemu: / da će nam dati / te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, / služimo bez straha / u svetosti i pravednosti pred njim / u sve dane svoje. / A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati / jer ćeš ići pred Gospodinom / da mu pripraviš putove, / da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu / po otpuštenju grijeha njihovih, / darom premilosrdnog srca Boga našega / po kojem će nas pohoditi / Mlado sunce s visine / da obasja one što sjede u tmini / i sjeni smrtnoj, / da upravi noge naše na put mira”.

Danas slavimo rođenje Djeteta Isusa, našeg Božića.
Ne znam postoji li u ijednom drugom jeziku ovaj, naoko paradoksalan naziv blagdana, ali u njemu je izražen veliki misterij, spuštanje Boga u našu zemaljsku stvarnost, u ljudsku malenost, da bi nas izdigao iz blata grijeha i uveo u svjetlost svoga zajedništva.
Naš veliki-mali Bog kojemu nije bilo mjesta u svratištu, ali, ako mu se otvorimo, može biti u našem srcu.
Ne znamo datum njegova rođenja, ali znamo da je on naše "Mlado sunce s visine", kako je nazvan u Zaharijinom hvalospjevu.
Ljudi su davno zapazili da se iza zimskog solsticija, krajem prosinca, dan polako produžava, kao da sunce "prosine" pa se je u Rimskom carstvu tada slavilo rođenje Mitre, boga sunca.
Kao što ništa iskoristivo ne treba odbaciti ako se može reciklirati, i kršćani su preuzeli taj dan kao blagdan rođenja Spasitelja.
Kroz povijest su tako kristijanizirali i neke druge poganske običaje, kao naprimjer sijanje pšenice, simbol rodnosti, klijanje novog života, koji je za nas Isus.
Od protestanata smo preuzeli kićenje božićnog drvca, a ono također ima dublje korjene. Istočni kršćani su kitili,( ili još kite?) hrastovu granu s jabukama i sl., što također simbolizira plodnost.
Badnjak označava svjetlo u tami, običaj također preuzet iz davnih vjerovanja...
Izvorno kršćanski običaj je pravljenje "Jaslica", uprizorenje božićne noći, kako nam je opisuje evanđelist Luka.
Prve "žive jaslice" priredio je sveti Franjo Asiški.
Božić je dan kad se okupljaju obitelji i druge zajednice bliskih ljudi.
Pozvani smo osvrnuti se oko sebe, pomoći siromasima, bolesnima, usamljenima, da se osjete dijelom zajednice ljudi dobre volje i tako dožive
duh Božića.
To je duh topline, tišine sabranosti, solidarnosti, duh LJUBAVI!
NA DOBRO VAM DOŠAO BOŽIĆ!

pet

12/25

Šiš-miš:))))

luki2.blog.hr

Dugujem post od jučer. Zaspala.:)))) Četvrtak....
No, dakle - Annemarie, moja draga prijateljica i veliki borac kao i ja, odlučile smo otići u HNK - gledati "Šismiša". Meni je "Šišmiš" ljepši (glazbeno) od "Orašara". ("Orašara" sam gledala četiri puta! Dosta!)
Bile smo same u loži, u sredini....Divota!

HNK najavljuje "Šišmiša" na sljedeći način:

Komična opereta u tri čina Šišmiš (Die Fledermaus), hvaljeno djelo Johanna Straussa mlađeg, praizvedena je u Beču 1874. i odmah postala sinonim za operetni žanr. U samo šest godina opereta je postavljena u više od 170 kazališta na njemačkom govornom području što jasno pokazuje njezinu golemu popularnost. Mnogi je nazivaju operetom nad operetama, Gustav Mahler proglasio ju je najboljom komičnom operom, a hvalili su je i Franz Liszt, Richard Wagner, Arturo Toscanini, Herbert von Karajan, Leonard Bernstein i mnogi drugi veliki glazbenici. Libreto su napisali Richard Genée i Karl Haffner na temelju farse Zatvor Julesa Rodericha Benedixa i vodviljskoga komada Le Reveillon Henrija Meilhaca i Ludovica Halevyja. Nastao iz kazališne lakrdije vodviljskog tipa, Šišmiš posjeduje sve značajke komične opere ponajprije orkestralne i vokalne još iz vremena Mozarta i Rossinija. Sjedinjujući parišku sklonost parodiji s bečkim šarmom koji nikada nije sentimentalan, Strauss je stvorio djelo koje je poslije režije Maxa Reinhardta na sceni berlinske Opere 1928. postalo punopravnim dijelom opernih repertoara diljem svijeta.

To su one osnovne informacije- ali, za potpun doživljaj zaista treba ići i pogledati. "Šišmiš" me sjetio i na kazalište u Bratislavi, gdje sam po prvi puta ugledala - titlove, kako bi se zbog pjevanja moglo lakše i bolje razumjeti. Osim toga, u Slovačkoj je opereta pjevana na talijanskom - pa je prijevod bio potreban.
"Šišmiš" je imao djelove koji su trebali prijevod u određenim scenama i u Zagrebu.

Nakon predstave, slikanje ispred HNK - figurice "Orašara"......

I na kraju, mali pokloni: 15% popusta u Pet Centru - od Annemarie za Miju, pa privjesak za ključeve i praline od malina za mene....

Petak:

Promocija knjige - izdavač: Vuković-Runjič.....

Daniel Rafaelić je poseban lik, veliki filmofil, a trenutno živi i radi u Egiptu.

Daniel Rafaelić i njegova predivna i izuzetno duhovita knjiga. Milana Vuković Runjić je napravila baš pravi izdavački pothvat! Zna prepoznati kvalitetu.....

S lijeva na desno: Daniel Rafaelić, prof. Petar Bujas, prof. Marina Miličević Bradač i urednica knjige i izdavač Milana Vuković Runjić.

I evo moga primjerka knjige, s potpisom autora!!!!

Bila je izvrsna i zakuska, uz spring rolice, male senviče u croissant pecivu (šunka-sir), avokado, a od pića vino crno i bijelo, mineralka, tonic.....

Eto, dva dana prošla u trenu. Odgovorila sam i na komentare koji su pristigli na moje prošle postove, i komentirala ispod vaših postova.

Ljub!

Slava

stella.blog.hr

Vreme je za slavlje porodice. Zaštitnik naše porodice
je Sveti Nikola.

Znamenja slave su: ikona, žito, slavski kolač, sveća.

Slavi se od jedan do tri dana, zavisi koliko je gostiju
planirano u kom prostoru. Danas malo ko ima ogromnu
slavsku sobu u kojoj može odjednom da usluži sve.
Kakav je jelovnik za Sv.Nikolu? Posni. Dakle, pite
prazilukica i šampinjonka. Prebranac. Salata od
ribe i praziluka

Riblja supa, morska. Za glavno jelo riba u saftu
i lignje, specijalitet kuće.

Od kolača sve što domaćica stigne da spremi.
Za slavu su tipični sitni kolači.