Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika05
čet
02/26
"Neuzoriti" i "Uzoriti" narkomani - društvena iluzija!
alexxl.blog.hr
Društvo ima čudan, ali vrlo praktičan mehanizam.
Problem nije supstanca, nego slika osobe koja ju koristi.
E sad bi tu dobro došel nekakav
P R O L O G
Znači, najebali ste, ide roman.
Ovaj tekst nije o drogama.
Ovo je tekst o dozvoli.
O tome tko smije biti ovisan, a tko mora biti kažnjen!
I o tome kako ista kemija, u različitim rukama,
postaje ili problem - ili terapija.
moje jutarno-večernje supstance
A sada krešendo, drito u bulju...
Ako je čovjek neuredan, na ulici, izvan radnoga sustava,
zovemo ga narkoman, prijetnja, sramota, problem.
Ako je zaposlen, funkcionalan, obiteljski čovjek, ide u Crkvu,
glasa, plaća porez...
onda je on "na terapiji" "ima anksioznost" ima problem s tlakom"
"mora nešto uzeti da izdrži".
Supstanca je često ista ili slična.
Razlika je u ambalaži i legimitetu.
Apoteka kao društveno prihvaćeni Diler
Ulični Diler...prodaje supstancu, bez garancije, bez letka
Apoteka...prodaje supstancu, s pečatom, s dozvolom, s blagoslovom sustava
Jedan je kriminalac, drugi je zdravstveni djelatnik!!!
Ali ovisnost ne pita za diplomu, ni za Oltar!!!
Najopasnija je ona koja se ne vidi.
"Ulični narkoman": "vidi da ima problem". "društvo mu to stalno govori".
"Uzoriti" narkoman...ima recept, ima opravdanje, ima rutinu, ima identitet koji ga štiti.
I zato često...nikada ne propituje, nikad ne staje, nikad ne pita:
-Zašto mi ovo treba svaki Dan!
Moralna hipokrizija, ne zdravstvena briga
Društvo ne mrzi drogu, društvo mrzi neurednu, neproduktivnu ovisnost.
Dok god dolaziš na posao, ne smetaš, funkcioniraš, ovisnost je "pod kontrolom".
Kad ispadneš iz stroja-postaješ problem!
Ne postoje
uzoriti i neuzoriti narkomani!
Postoje samo:
-legalni i ilegalni
-vidljivi i nevidljivi
-prihvatljivi sustavu neprihvatljivi sustavu
A ovisnost?
Ona je slijepa na propise, vjerske obrede i društveni status.
Sad na kraju posta, odvrtili su mi se neki naslovi...kajjaznam...
-S receptom si pacijent. Bez recepta si narkoman!
-Diler u haustoru i diler u apoteci-razlika je samo u dozvoli.
-Uzoriti narkomani: rade, mole se i uredno dižu terapiju
-Kad droga ima pečat, zovemo ju terapija!!!
Nebi više, no moram još samo jednu anegdotu od moga Zmaja.
Došel joj na odjel pacijent...sa dijagnozom, no sekundarna
dijagnoza mu bila i narkoman.
I sad u osnovnom, dobiva i terapiju Heptanonima.
To mora progutati pod nadzorom moje Drage!
Nema Li-La, jer su skloni manipuliranju.
On, živi u Indiji, u Komuni...
i sad spika, malo po malo i sazna žena...
-naslijedil sam Tu jako puno nekretnina 5 stanova i dvije kuće, pa to Rentam
-Pa kak nađete te komune Tam?
-joj, Sestro...uletite u prvi Int Cafe i nađete ih 500
I tak to iiii, jedan dan lamentira on Dragoj, poslije gutanja Heptanona, kak:
-Joooooj, kaj sam ja Bogu skrivil, da uz sve one ljepote prirode i prirodne supstance
Ja sad moram Tu živjeti na ovoj jebenoj kemiji!!!
VRH
Čehov: Drama bez naslova ili Platonov
luki2.blog.hr
Večeras je na red došao Z. K.M i predstava "Drama bez naslova", na motive A.P. Čehova. Čehovljev prvi tekst za kazalište. Ne mogu vjerovati koliko je tekst aktualan i danas, posebno "mene svi vole" Platonov, što će ga koštati....
Evo što kažu i kako predstavu predstavljaju na stranicama Z.K.M-a:
Drama bez naslova
TRAJANJE: 165 minuta
Anton Pavlovič Čehov
Redatelj: Paolo Magelli
Premijera: 23. svibnja 2025.
Četiri godine nakon praizvedbe drame Mate Matišića Ja sam ona koja nisam, a koja je u kazališnim krugovima izazvala veliku pozornost, legendarni redatelj talijanskih korijena i velike europske karijere Paolo Magelli vraća se u Zagrebačko kazalište mladih, istovremeno se vraćajući i Antonu Pavloviču Čehovu, nakon što je njegova dvostruka inscenacija ruskog klasika Ujak Vanja / Tri sestre (1997) ostala sve do danas zapamćena kao jedna od antologijskih predstava ne samo ZKM-a već i hrvatskog glumišta u cjelini.
Ovom se prigodom redatelj u svojoj punoj životnoj i umjetničkoj zrelosti odlučio uhvatiti u koštac s mladim ili, točnije, najmlađim Čehovom i njegovim prvim tekstom za kazalište Dramom bez naslova (1878), koja je poslije nazivana i Platonov po jednom od protagonista, seoskom učitelju Mihailu Vasiljeviču Platonovu. Drama je to koja u svojim elementima otvara kako poetiku tako i motiviku ovog ruskog dramatičara, od prostorno vremenskog situiranja u provinciju na rubu propasti jednog društvenog sistema do lako prepoznatljivih likova seoskih liječnika i učitelja, deziluzionirane elite i inteligencije te dokonih besposličara, koji se svi na svoj način trude održati privid neke bolje i uglavnom izmaštane prošlosti. Preciznim izmjenjivanjem fokusa, ti neobuzdani, neposredni, čak frenetični likovi donose nam čitav spektar svevremenskih osobnih i društvenih problema. Za razliku od ostalih, vrlo čvrsto idejno i formalno strukturiranih Čehovljevih tekstova, Drama bez naslova traži jasan i konkretan dramaturško-izvedbeni pristup, što će Paolo Magelli u suradnji sa svojom stalnom dramaturginjom Željkom Udovičić sasvim sigurno ponuditi, dakako, uz pomoć uvijek raspoložena ansambla Zagrebačkog kazališta mladih.
Redatelj: Paolo Magelli
Adaptacija i dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
Scenograf: Miljenko Sekulić Sarma
Kostimografi: Leo Kulaš i Lara Kulaš
Oblikovatelj videa: Ivan Marušić Klif
Skladatelji: Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle
Oblikovatelj rasvjete: Aleksandar Čavlek
Glumci
Anđela Ramljak: ANA PETROVNA VOJNICEVA, mlada udovica, generalica
Ugo Korani: SERGEJ PAVLOVIČ VOJNICEV, sin generala Vojniceva iz prvog braka
Lucija Šerbedžija: SOFJA JEGOROVNA, njegova žena
Filip Nola: PORFIRIJ SEMJONOVIČ GLAGOLJEV
Adrian Pezdirc: KIRIL PORFIREVIČ GLAGOLJEV, njegov sin
Barbara Prpić: MARJA JEFIMOVNA GREKOVA, djevojka
Pjer Meničanin: NIKOLAJ IVANOVIČ TRILECKI, liječnik
Zoran Čubrilo: ABRAM ABRAMOVIČ VENGEROVIČ, bogati Židov
Vedran Živolić: ISAK ABRAMOVIČ, njegov sin, vječni student
Frano Mašković: MIHAJLO VASILJEVIČ PLATONOV, seoski učitelj
Katarina Bistrović Darvaš: ALEKSANDRA IVANOVNA (Saša),njegova žena, sestra Trileckog
Milivoj Beader: OSIP, konjokradica
Iva Kraljević: KATJA, posluga Vojnicevih
Urša Raukar Gamulin: GOSTI IZ PARIZA
Luka Knez: GOSTI IZ PARIZA
saksofon i flautu svira: Denis Razumović – Razz
Koja ekipa, woooow!
Prolog predstave kao inspiraciju koristi djelo Bogovi novca F. Williama Engdahla i pjesme Bertolta Brechta.
Ljubim!
04
sri
02/26
"Mudrosti"
luki2.blog.hr
Sve glupe i nevjerojatne izjave Marka PerkovićabTupsona.....
I malo Buckine mame s Facebooka:
Ja volim Hrvatsku.
Znam da moj sarkazam nekad ostavlja drugačiji dojam, ali volim je.
Gradim je za sebe i za svoju djecu.
Poštujem našu povijest i snagu ovog naroda.
I baš zato osjećam odgovornost reći nešto kad se pod krinkom domoljublja i vjere pokušavaju provući stvari koje to jednostavno nisu.
Nemam ništa protiv koncerata.
Ne smeta mi glazba, ni Thompsonova, ako je nekome bliska.
I ja odvalim na Geni kameni. Priznajem &
@#
Ali problem je kad se Thompson gura u događaj poput dočeka rukometaša.
To više nije “privatni ukus”, nego politička poruka.
I zato je to problem.
Još veći je problem što je Vlada Republike Hrvatske pritom pogazila lokalnu vlast u Zagrebu, ignorirala Grad i njegove odluke, i odlučila da će ona određivati kako izgleda javni prostor glavnog grada.
To nije poštivanje institucija.
To nije decentralizacija.
To je demonstracija sile i to na simboličkoj razini.
A simboli su važni.
Jer mi ne govorimo samo o glazbi, nego o porukama koje dolaze s pozornice.
Meni smeta kad se pozdrav „Za dom spremni“ pokušava prikazati kao simbol hrabrosti i vjere.
On to nije.
Ustaški režim nije branio Hrvatsku.
Dalmaciju i Istru predao je fašističkoj Italiji.
Postoji li veća izdaja hrvatske zemlje od te?
Još gore, pod tim pozdravom, u savezništvu s Hitlerom i nacistima, u Jasenovcu su ubijeni deseci tisuća nevinih ljudi Židova, Srba, Roma, ali i Hrvata.
To nije domoljublje.
To je fašizam.
Moj otac je bio u ratu.
Mi smo bili u progonstvu godinama.
Znam koliko je težak bio put da bismo danas imali slobodu i svoju državu.
Upravo zato mi smeta kad se pod krinkom domoljublja i vjere relativizira ili romantizira fašizam.
Ljubav prema Hrvatskoj ne znači zatvaranje očiju.
Ne znači šutnju.
Ne znači prihvaćanje svega što se umota u zastavu.
Rekla sam što sam rekla.
Neće Vlada “uredovati” kad mi sin čeka genetičara dvije godine.
Neće uredovati kad čeka logopeda dvije godine.
Tada nema hitnosti. Nema protokola. Nema pozornice.
Jer ja nisam masa.
Ne nosim zastavu u kadru.
Ne donosim izbore.
Za mene nema pressice, nema simbolike, nema brzine.
Za mene ima čekanja, papirologije i šutnje.
I zato mi je neprihvatljivo da se država pojavljuje samo tamo gdje se skupljaju bodovi, dok se od odgovornosti povlači tamo gdje bi trebala biti najvidljivija u zdravstvu, u skrbi, u djeci.
Domoljublje nije mikrofon i reflektor.
Domoljublje je sustav koji funkcionira i kad kamere odu.
Ja sam domoljub (Bog mi pomogao ali jesam).
Sve ostalo je predstava.
Ljub!
02
pon
02/26
Opet ta Noć :-))
zlicaodopaka.blog.hr
Jesam li sve starija pa me teže zadovoljiti ili je Zg malo škrtkast :-)).
Ok, još je potreseno stanje, ne rade svi. A oni koji rade, ne nude najatraktivnije izložbe, mrmlj. Da, tebi Muzeju grada Zga govorim i Gutljaju prošlosti, dupli mrmlj. I još jedan za Klovićeve dvore, Bijaše kraljevstvo ionako ne vrijedi cijene ulaznice (nepopularno mišljenje :-))))))))))))))))))))))) ).
Bila u Arhivu ili nisam ulovila ili nije bilo vodstvo cijelom zgradom, hoću i kat i potkrovlje :-)). Hrvatsko šumarsko društvo je po prvi puta sudjelovalo na Noći muzeja i uspjela sam jadnike udaviti pošumljavanjem Medvednice. Uz klimatske promjene, ljeta u Zgu su nepodnošljiva jer je Medvednica gola. No, rekli su mi da je pošumljena, ali treba 10-15 god da to i osjetimo, što je jako lijepa vijest :-)). Uz to, smo razgledali prekrasan prostor, puno edukativnog sadržaja i Šumarski list iz doba Josipa Kozarca.
Blizu je Etnografski, odlične izložbe :-)). Zatim, Memorijalni centar Dražen Petrović, po prvi puta. Isto tako prvi puta u Muzeju selfija. Ok, sviđaju mi se ilustracije Šume Striborove :-)). Do Zagorkinog stana nisam uspjela, vani je rep :-)). U Oktogonu baš dobra izložba, Stjepan Skoko: Mjera mora pa malo do Arheološkog na jedinu izložbu na kojoj nisam bila: Pretpovijesno groblje Vukovar - Lijeva Bara. Zatim, Školica za 5 s izložbom igračaka za 10 :-)).
I za kraj: Artmark i izložba Matije Skurjenija + puzzle istog autora na poklon :-)).
Prekasno se sjetila da sam planirala kod Kljakovića.
A za kraj tipkaranja, opet cendranje: Muzej čokolade, preskup, Muzej putovanja ili već kaj, preskup. Mislim ono...
U slutnji, u čeznji muzeja ... :-))
U srcu, u dahu izložbi ... :-))
Tamo, tamo da putujem ... :-))
01
ned
02/26
O Tigru i Smrti
whiskybar.blog.hr
Julius Evolin Ride the Tiger (Cavalcare la tigre) zauzima posebno mjesto na mojoj polici – uz figuru arhanđela Mihovila i album Nirvane "MTV Unplugged in New York". Kao što je taj koncert danas epitaf Kurtu Cobainu, tako i zadnje poglavlje Evoline knjige govori o smrti i samoubojstvu – ali ne kao o očaju, nego kao o krajnjoj slobodi.
Evola u tom poglavlju daje konačni smjerokaz za diferenciranog čovjeka – jahača tigra, gospodara Kali Yuge.
Život takvog čovjeka nije priprema za bolji zagrobni svijet, kao što vjeruju religiozni ljudi. Ovaj život nije test. Ovaj život je sada.
Ipak, ne smije se panično bojati smrti – jer strah paralizira. Evola kaže: treba živjeti kao kamikaza.
To znači: svakodnevno obavljati poslove, trenirati tijelo i um, razvijati vještine – iako znaš da te svaki tren mogu pozvati na samoubilačku misiju.
Kad usvojiš takav stav, postaješ neranjiv. To je krajnji cilj diferenciranog čovjeka: postati neranjiv kroz disciplinu uma i tijela.
Živjeti kao da smo već mrtvi.
Samoubojstvo se često osuđuje kao kukavički čin. Evola to odbacuje.
Poziva se na stoicizam i budizam – rijetke tradicije koje opravdavaju samoubojstvo.
Citira Seneku:
„Gdje god ne želiš boriti se, uvijek možeš pobjeći. Ništa ti nije dano lakše od smrti.“
Drugim riječima: kad ti dosadi igra „jahanja tigra kroz Kali Yugu“, možeš je jednostavno napustiti.
Smrt ti je dana kao alat. A jahaču tigra dosadi igri kad je sve obavio u životu – kad više nije vezan ni za što u svijetu.
Tada je slobodan izabrati trenutak odlaska – bez grižnje savjesti, bez straha.
Evola odbija i ono što naziva „metafizičkim samoubojstvom“ kod Dostojevskog – ideju da samoubojstvom možemo „pobijediti Boga“ jer pokazujemo da Ga se ne bojimo.
To je za njega djetinjasta pobuna.
On se poziva na Seneku: diferencirani čovjek je iznad bogova – jer bogovi ne poznaju patnju i teškoće, a čovjek ih poznaje, prolazi kroz njih i ipak prosperira.
Time pokazuje da je moćniji od bogova.
Takav čovjek – nevezan za božanske zabrane i emotivno nevezan za svijet – uvijek ima slobodu napustiti igru.
Na taj način Evola opravdava samoubojstvo kao čin krajnje slobode.
A upravo tom nevezanošću za bogove i za svijet čovjek postaje neranjiv i ostvaruje Evolin ideal „Jahača tigra“.
Ne samo što preživljava najteže okolnosti Kali Yuge – on ih nadvladava, ukroćuje tigra i jaše ga kroz kaos.
Tigar jede i ruši svaku prepreku.
Cilj nije pobjeći od svijeta – cilj je zavladati njime do te mjere da ga možeš napustiti bez kajanja.
Biti nevezan za svijet poput budista i zavladati svijetom poput rimskog stoika – to je, za Evolu, jedini put do prave slobode u ovom najmračnijem ciklusu.
Na kraju, jahač tigra ne umire zato što mora – umire zato što više nema razloga da ostane. I to je, vjerojatno, najviša razina koja se u Kali Yugi može doseći. Kurt ostavlja gitaru, Zen Tigar proždire plijen, a arhanđeo Mihovil s osmjehom gazi demona Kali yuge i put u zlatno doba je već osvijetljen.
26
pon
01/26
Aboridžinski svijet
karantenskiblues.blog.hr
Prvih godina nakon selidbe u Australiju, prijatelji bi me često pitali - I, jesi li vidjela Aboridžine. Onako, kao da oni šetaju po gradu u grupicama ili polugili s kopljima u ruci. Prvo što bi mi palo na pamet reći je da ih ne vidim baš tako lako u samom Melbourneu, a niti mogu dobro razlikovati Aboridžina i Indijca. Iako sada već možda mogu nešto bolje, ipak sada ima već dosta Aboridžina koji nisu više tako tamne kože. Poznajem nekoliko cura koje izgledaju kao malo tamnije Talijanke ili Španjolke, ali su Aboridžinskih korijena i još jako utemeljene u svojoj kulturi. I već sam na poslu imala detaljne seminare o aboridžinskom svijetu gdje su mi predavači bili Aboridžini i naučila sam dosta stvari koje nisam znala. Zapravo, jedno od pitanja koje smo imali tijekom seminara je da nabrojimo imena poznatih Aboridžina i bilo me sram jer sam znala samo jedno, nekog sportaša koji igra australski nogomet i koji je stalno po vijestima. Znala sam i za neke stare aboridžinske glumce, ali se nisam mogla sjetiti imena.
I baš ovaj tjedan koji vodi u vikend kad nam stiže dan Australije (26. 1.) dogodio se neki incident u mom vlaku, na putu kući s posla, s jednim dečkom, tinejđerom, Aboridžinom, koji baš i izgleda kao Aboridžin. Ispirčat ću poslije što se dogodilo.
Zašto je važno znati da nam je ovaj vikend Dan Australije – zato jer je sada taj datum i praznik kontroverzan. Mi slavimo dan kada je stigla prva Engleska flota na obale Australije i dovela prve zatvorenike 1788. godine, ali je to i dan kada je počeo genocid nad Aboridžinima i Aboridžini taj dan zovu Dan Invazije. Vidiš veliku promjenu obilježavanja toga dana od kad sam stigla tu – od dućana punih australskih simbola, zastava, papirnatih šalica i tanjurića za izlete na plaži, i raznih drangulija s australskom zastavom i australskim bojama koje su se masovno prodavale u svakom dućanu, do zabrane njihove prodaje koja se dogodila nekoliko godina unatrag. Vjerojatno nitko to nije zabranio službeno, ali sada prodavači osjećaju pritisak ne izložiti to za prodaju jer izgleda da kao da promiču genocidnu prošlost. I sve to vodi do toga da Australija više baš i nema neki svoj dan koji se može otvoreno slaviti. Možda je Dan Sjećanja (ANZAC Day), koji se slavi u travnju kao dan sjećanja na poginule Australce u ratovima, čak više Dan Australije nego ovaj pravi Dan Australije koji imamamo sada u siječnju.
I tako ovaj tjedan sjedim u svom regionalnom vlaku na putu kući s posla. Vlak je po običaju jako pun, iako uvijek ima mjesta za sjesti. I onda odjednom čujem neko urlanje iza mene, malo se okrenem da vidim što je i vidim u daljini nekog tipa, bijelca, koji viče. I mislim se, opet neki manijak, možda pijanac, ni prvi ni zadnji. Ne obraćam puno pažnju jer sam umorna, pa često i zaklopim oči. Ovo je udoban, regionalni vlak koji expresno vozi između centra Melbournea i daljnih mjesta. Imamo i konduktera, što prigradski metro nema. Većinom već znam sve konduktere koji su na mojoj liniji i taj dan je jedna simpatična cura, ima možda 30-40 godina, srednje duga plava kosa u bobu, srednji rast, malo nabijena, ne debela, samo se malo proširila tijekom pandemije kao sve mi normalne žene koje nismo na Ozempicu, jer se sjećam da je prije bila mršavija. Kod nje mi se sviđa što je uvijek tako nekako smirena, ne ozbiljna, i ne preljubazna i nasmiješena kao neke druge kondukterice, nego onako drži uzdignutu glavu i smireno hoda vlakom.
Uglavnom, nekoliko stanica prije moje stanice na kojoj izlazim, vlak stoji malo duže i vidim konduktericu kako hoda vani uzduž vlaka. Kondukteri inače ne izlaze iz vlaka ako nije nešto ozbiljno, ako ne moraju pomoći invalidaima da uđu ili slično. Znam da je išla smiriti situaciju zbog one dreke. Vlak kreće, ali opet se čuje vika.
Iznenda jedna djevojka koje je sjedila nedaleko od mene i licem bila okrenuta prema toj dreki, pa je mogla sve i vidjeti, skače sa svog sjedala i počinje urlati tako glasno da sam se morala okrenuti da vidim što se događa. Djevojka stoji leđima okrenuta dečku Aboridžinu, tinejđer, možda nekih 17 godina, i viče prema muškarcu bijelcu koji stoji pokraj tog aboridžinskog dečka, čovjek srednjih godina, s velikim šeširom. Dečko Aboridžin ima dotjerane obrve, jako uske kratke hlače i bos je, djeluje jako feminizirano, meni to ne izgleda kao problem, ali pitam se nije li nešto u njegovom izgledu izazvalo tog bijelca. Naravno, ne bi ni to trebalo biti opravdanje. Čujem da cura tom bijelcu stalno viče “Fuck off! Fuck off! Fuck off!“ I nešto kao, „Hoćeš li sada napasti i ženu!“. Vidi se da je cura bijesna ko vrag. Muškarac začudo, samo sjedi i gleda je; nije ju napao, ništa ne govori, izgleda kao da je i on zapanjen tolikim izljevom bijesa. A i djevojka je zgodna bjelkinja. Tada se djevojka okreće dečku Aboridžnu koji je dosta visok, ali je i ona visoka, i zagrli ga. Vidim da joj dečko nešto govori i rasplače se.
Poslije sam mislila kako i nije dobro donositi prebrze zaključke o nekome. Tu curu sam vidjela na stanici dok sam čekala vlak i mislila sam se zašto mlade cure imaju te ružne umjetne trepavice koje izgledaju ko čupavci ili gušterice,koji totalno unakaze lice. Bez obzira kako ona izabrala izgledati ili šminkati se, pokazala se hrabrija i plemenitija od većine ljudi u tom vlaku. Razumijem Azijce koji se ne usude reagirati jer bi onda i oni bili žrtve rasističkog ispada, ali u vlaku je ipak bilo više bijelaca. Sjećam se kad sam davno čitala kad je neki filozof ili nešto drugo, napisao da kad se dogodi nepravda, oni koji su u boljem položaju se dužni regirati jer u takvim nekim situacijama samo oni mogu pomoći drugima koji su u lošijem položaju.
I tako, nakon što je cura reagirala, kondukterica je potpuno zaustavila vlak na sljedećoj stanici. Kroz prozor sam poslije vidjela aboridžinskog dečka kako sjedi na podu uz zidić s prijateljem (ne-Aboridžin, bijelac) i vidjelo se da je još potresen i na rubu suza. Dobila sam želju da izađem i utješim ga, pitala sam se hoće li to biti patetično i hoće li mu biti neugodno. Ali tada je već do njega došla ta smirena kondukterica, čučnula i razgovarala s njim. Ljudi izlaze iz vlaka, neki pale cigarete. Znam da nećemo krenut tako skoro jer je kondukterica pozvala policiju za sigurnost u vlaku, posebna australska policija koja je zadužena samo za vlakove i često ih se vidi na željezničkim stanicama. Potrajat će dok oni ne stignu. Mnogi ljudi koji žive blizu zovu obitelj da ih pokupi.
Sve ovo te baci na razmišljanje. Da sam živjela u Australiji kad su dolazili prvi kolonizatori, kako bih se ja ponašala prema Aboridžinima. Pogotovo ako sam bila Engleskinja, a ne neka mala Hrvatica. Možda sada dosta ljudi već zna onu priču o Hrvatskim Maorima na Novom Zelandu. Ti naši Hrvati koji su dolazili raditi na Novi Zeland nekoć davno, nisu bili privilegirana rasa, unatoč boji kože, nego siromašni radnici kao Maori, pa su se s njima najviše i povezali i počeli se ženiti Maorkama. Ali kako reagiraš na nepravdu kao privilegirana rasa ili nacija ili bilo što drugo? Znamo iz raznoraznih povijesti da ljudi često ne reagiraju na masovnoj razini, ali uvijek bude hrabrih pojedinaca. Najlakše je biti poštenjačina kada gledaš na te stvari iz povijesne perspektive. Vjerojatno da bi pravilno reagirao nije samo stvar osobnog poštenja i ljubavi prema svim ljudima, nego tu bude i nekakve edukacije, obiteljskog odgoja, socijalne atmosfere, državnih zakona, i mnogčega, što očito u svijetu u kojem živimo i u kojem još ima puno nepravde sve to ne funkcionira baš najbolje.
U ovo vrijeme po vijestima vidiš mnoge tekstove iz Australske prošlosti gdje se opisuju kako su mučili i vršili genocid nad Aboridžinima. Možda se najviše ponavlja jedna o nekom zločestom, bogatom tipu koji je živio negdje u zabiti i ubijao Aboridžine i skupljao njihove lubanje i uši. I kako je bio daleko u zabiti, nije se znalo to što radi. I zanimljivo je da je o toj njegovoj kući pisala žena, Emily Caroline Barnett, pionirka iz tog vremena, koja je vodila dnevnik o Australiji toga vremena, iako se iz njegnog dnevnika ne vidi da je imala pretjerano suosjećanje prema Aboridžinima, ali je opisala dosta činjenica iz toga vremena. Koliko je malih Aboridžina bilo sluge ženama poput nje iz toga vremena, i koliko ih je odvojeno od roditelja kako bi ih odgojili u zapadnjačkom duhu. Ima ta cijela Stolen Generation, Ukradena generacija djece koji su bili odvojeni od obitelji i odevedeni u razne katoličke ustanove i poslani kao sluge doseljenicima. O tome je napisana odlična knjiga (i film) Rabbit Proof Fence (napisala Doris Pilkington Garimara), istinita priča o bijegu djevojčica iz jednog od tih domova i njihovom pokušaju da se vrate kući.
Australija se trudi ispraviti svoj odnos s Aboridžinima i ima sada dosta novih politika gdje im se vraća vlasništvo nad zemljom, gdje ih se poziva da održe ples dobrodošlice. Na svakom sastanku na poslu ili bilo gdje u Australiji, počinješ s odavanje poštovanja tradicionalnim starosjediocima zemlje na kojoj si ti. Iako ovo nekima počinje ići malo na živce jer se to koristi na svakom malom sastanku. Moje malo misto nosi i aboridžinsko ime. I ja znam da je moje malo misto na tradicionalnoj zemlji Bunurong ljudi iz Kulin naroda. Ako radim od kuće i imam online sastanak, uz odavanje pošte narodima koji su na mjestu moga posla, dodam i ove koji su na mjestu gdje živim i odakle držim prezentaciju. Moj posao je jedan od onih koji nudi alternativni praznik umjesto službenog slobodnog dana na Australski dan - možeš sam izabrati želiš li imati kao praznik normalan praznik ili dan poslije. I zadnjih godina na Dan Australije tu i tamo u svom susjedstvu vidim male australske zastave obješene po ogradi, ali toga je sve manje jer je sada to kontroverzno.
Iako nije još sve savršeno za Aboridžine. Ima ih najviše na sjeveru i centralnom dijelu Australije i imaju oni svoje specifične probleme. Alice Spring, grad u centralnoj, crvenom dijelu, muku muči s porastom kriminala jer su mladi tamo bez posla, zapušteni, dosadno im je. Puno je još neriješenih problema.
Lijepo je pokušavati ispravljati prošlost, ali to neće vratiti sve one izgubljene živote. Zanimljivo je da je centar Australije, onako prevruć i užaren, najpustiji. Nedavno sam čitala kako je netko rekao kako je taj dio mogao biti puniji da nisu istrijebili ljude koji su znali kako živjeti u takvim uvjetima.
Sve su to nevini životi koji su nestali u genocidu, a koji su sada mogli imati unuke i praunuke, koji su mogli stvoriti buduće pisce, slikare, liječnike, farmere i znanstvenike, ili naprosto ljude koji bi sada živjeli normalno kao i svi mi. Sve je to nestalo, sve su to nepotrebno izgubljeni životi. Kao u svakom glupom sukobu kada netko uništava cijele obitelji samo zato jer netko misli da ima više prava od njih živjeti negdje ili da je bolja ljudska vrsta. Ne znam hoće li ljudi ikada naučiti lekciju.
18
ned
01/26
ZEN TIGAR (priča) - X dio
whiskybar.blog.hr
Zen Tigar koani
O problemima
Pročulo se kako je Zen Tigar namudrije biće na svijetu. Ljudi u dilemama, nedoumicama i neznanju odlažiše Zen Tigru po rješenje svojih problema.
Visoki ljudi, mali ljudi, snažni i slabi podjednako nosaše Zen Tigru svoje breme.
Nikada ih više nitko vidio nije. Nema više problema.
"Život Zen Tigra – prošireno izdanje", kozmički bard Ja'buka Niramovski, str. 32, Zarathustra press, Perzepolis 321. BC
O putu i mislima
"Tko traži put, taj gubi put. Jednako tome; Tko traži misao, gubi misao!" ispravno zaključi Zen Tigar te nastavi:
"Tako ja znam tražiti misao, pa shvatim kako mi ništa nije na pameti ili budu stvari koje nisu dostojne mene, Zen Tigra!"
Legne na stijenu kraj potoka, uroni jednu šapu u vodu te ispravno zaključi: "Ovo je jedna meta misao. Misao o misli. Dakle spremimo se za jedan metafizički dan. Još sam nešto htio..."
"Život Zen Tigra – prošireno izdanje", kozmički bard Ja'buka Niramovski, str. 12, Zarathustra press, Perzepolis 321.
O smrti
Uzoholio se jedan Pseudologoi. Zapamćen je u ljetopisima kao Epikur.
Pričali su o njemu ljudi kako nikada svijetom nije takav govornik kročio.
"Od laži stvara istinu od istine laž." govorilo se na tržnicama i olimpijskim igrama.
"Ljudi, radi njegovih riječi, prestaju vjerovati svojim očima i ušima, a počinju gledati i slušati sa Epikurovim argumentima." tvrdili su.
Ljudi su počeli vjerovati, potaknuti samim Epikurom, kako mu niti Zen Tigar u mudrosti ne može parirati.
Oholi Pseudologoi je na kraju sam sebe u to uvjerio i otišao do Zen Tigra kako bi mu riječima uspio dokazati jednom za svagda da je Epikur, a ne Zen Tigar, najmudrije biće na cijeloj kreaciji.
Kada je došao do Zen Tigra, namjeravao je raspravu započeti lagano. Elegantnim verbalnim trikom o strahu od smrti.
"Čega se bojati kada nas neće biti, a dok nas ima, smrti nema." pripremao se Epikur.
Tako je stigao ispred Zen Tigra što ležaše na svojoj stijeni i čitaše Hermesa Trismegistosa.
Epikur se prestraši kada je vidio velikog Zen Tigra, ali ipak skupi hrabrosti, nakašlje se, namjesti svoju poludugu crnu kosu i progovori:
"Zen Tigre, svi kažu kako si ti najmudriji na svijetu i ja to poštujem. Ali od nedavno se pročulo po Anatoliji, Perziji, Peloponezu, Atici, Iliriji i Romi kako sam ja, Epikur, ipak mudriji.
Pa hajmo sada raspravom to riješiti.
Reci mi, o Zen Tigre, treba li se plašiti smrti?" S jednom obrvom podignutom zagleda se u Zen Tigra.
Zen Tigar pogleda Epikura i melodičnim glasom mu odgovori:
"Nije promjena ono što čini smrt, već zaborav. Ja ću tebe pojesti i ne brini, nećeš ništa osjetiti, ali se raduj, jer ja ovaj obrok nikada neću zaboraviti!" I tako u jednom zalogaju svoj život završi Epikur.
Ljetopis Zen Tigra, kozmički bard Ja'buka Niramovski, str. 105, Zarathustra press, Perzepolis 324.
O raspravama i sjenama
"Piči me satori i nemam vremena za rasprave." bila je zadnja riječ koji je čuo zaboravljeni Pseudologoi u jednoj Zen Tigrovoj čistki spilje.
Kasniji ljetopisci, među njima i ja, vaš Ja'buka Niramovski, kozmički i astralni bard devet neba i bezbroj konstelacija, su analizirali te riječi vođe u Zlatno doba povijesnih ciklusa.
"Što li je Zen Tigar time htio reći?" poticala nas je misao.
Konsenzusom smo zaključili sljedeće: raspravljanje i slušanje rasprava je borba i igra sa sjenama. Upravo iz tog razloga su se Pseudologoi igrali sjenama i teatrom sjenki držali ljude zarobljene u neznanju. Jer ono što jest ne može se izgovoriti niti čuti, ono se doživi, osjeti.
To je to!
Kada te piči Satori, jednostavno znaš bez riječi. A i ove su previše.
Ljetopis Zen Tigra, kozmički bard Ja'buka Niramovski, Predgovor str. 7, Zarathustra press, Perzepolis 324.
16
pet
01/26
Stvarnost u invertnim bojama karnevala
agava505.blog.hr
.no-copy { position: relative; } .no-copy::after { content: ""; position: absolute; top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; z-index: 10; } @keyframes metalik-smedji-sjaj { 0% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } 50% { background-position: 100% 50%; filter: brightness(1.25) contrast(1.25); } 100% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } }
Stari šešir, na licu dva brka ugljenom nacrtana, u srcu radost, oko njega šarenilo umjetne stvarnosti,
dovoljno za početak maskirane promenade...
Ljudi osjećaju potrebu preobraziti se u neki drugi lik, osjećaju potrebu lažirati sebe i bar na kratko pobjeći od sebe,
prepuštajući se lavini koja eruptira iz vulkanske nutrina srca, iz podmorja emocija duše i bića.
Upoznaju se vedra i bezbrižna lica, sa šljokicama u svim mogućim bojama, karneval postaje jurnjava za čudima
trube i činele, bubnjevi i činele čine svoje, misli se okreću, želje obrću, u raskošnom šarenilu sve se kreće...
Prolaze vile s štapićima, patuljci s bradom, Snjeguljica s jabukom, vještice prebrojiti ne možeš,
svi su spremni, ukrašeni zamršenim draguljima, dame i vitezovi, zečići, mačke crne, šareni leptiri,
raznobojni kostimi, nevjerojatni gusari maskiranih očiju, svi s istim naumom,
zbrkanim mozgom i porukom da okreću svijet u bajkovitu šarenu lažu...
Da li je tako zbog ljudi ili zbog vremena, ne znam, tek znam događa se slatko ludilo.
Mimohod je, svekolika maskerada, raskoš kreacije, erupcija veselja, zanosnog plesa,
stoljetna tradicija oslikana euforijom, željom i vjerovanjem da mrzlu zimu treba otjerati, prizvati sunce i proljeće...
Mnogo se toga u karnevalu krije a još više otkrije,
u svijetu maski nađu se Ona i On, ljudski je zar ne, ljudski je odlučiti jedan dan pokloniti sebi,
biti u šarolikom metežu noseći u sebi ono nešto što se zove ludilo, strast, želja, nada, svjetlo, mašta...
Neki se očima ljube, razgovaraju pogledima bez riječi, duboko u njima sjaji suština
neki se ogrću plamenom topline, očarava ih opojno putovanje brzacima karnevalskog plesa
u zagrljaj slobode voljenja, u zajedničkom koraku, sljubljuju se s urnebesnom glazbenom dekoracijom...
Svega je tu, oko sretne oko, pogled traži pogled
u svekolikom metežu, dogodi se njihova šutnja
iz očiju se rađaju poljupci...i to je ljudski,
jer stvarnost se na karnevalu zrcali u invertnoj boji...
15
čet
01/26
Nema naslova
konobarica123.blog.hr
//Na liniji me dočekala i vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske. Sjećam se da sam tad pomislio: „Odlično! Više nisam pripadnik paravojne formacije. Sad konačno mogu mirno poginuti na strani priznate države.“ Već tada sam dnevno iskašljavao po pola čaše krvi. U bolnici su mi rekli da je to od prehlade i iscrpljenosti. Dvadeset sati dnevno na nogama + suha hrana na -20. Hoće te kapilare u nosu naprsnuti pa kad to krene niz grlo... Rekao sam sebi: Dobro je Vanja, čim si došao pomirio si se s time da se nećeš vratiti, ali ovaj događaj ne može umanjiti ni liječnik volonter iz Burkine Faso koji zna jedva dvadeset riječi na jeziku od danas međunarodno priznate zemlje. Kad ti stara posjeti grob, pa susretne ženu koja je također došla obići svoje mrtvo dijete, kakav će to razgovor biti, zamisli samo kakvo će joj olakšanje donijeti činjenica o suverenitetu države. Moja će stara ženu u crnini upitati kad joj je sin poginuo, a ova će mlateći mokrom krpom po mramoru odgovoriti: Ma pustite me gospođo, nastradao je prije nego je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Europom.Na to će joj moja stara sažaljivo dodati metlicu da očisti lišće s nadgrobne ploče i brže-bolje se okrenuti da joj ucviljena žena ne uhvati uzdah olakšanja. Moja će stara pogledati u nebo i zavapiti: Hvala ti Bože što je moj poginuo za priznatu državu. Ne mogu zamisliti patnju ove majke čije je dijete dalo život za nepriznatu zemlju.//
Zoran Žmirić, Pacijent iz sobe 19
Inače trenutno čitam Dnevnik, Dragojle Jarnević. Obimna je to knjiga, pisana onomadnim hrvatskim jezikom koji je autorica naučila nakon materinjeg njemačkog. Dnevnički zapisi idu od 1833. do 1874. godine. S time da je do 1841. dnevnik pisan na njemačkom, a onda je autorica taj dio pred sami kraj vođenja dnevnika prevela na hrvatski. Interesantno.
Iako sam mrvu osupnuta obujmom knjige pomislila da ću je tek malo prelistati i nešto tu i tamo pročituckati, uvukla me priča.
Mogla bi mi ovo biti godina čitanja djela sličnih autorica i autora. Iz davnina.
Vidim da bi mi taj ritam točno odgovarao.
Oh, i vezano uz ovaj tekst iz Pacijenta(velika preporuka za pročitati)... točno se sjećam gdje sam i u kakvom raspoloženju bila kad nas je Njemačka priznala...
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr