Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika18
ned
01/26
ZEN TIGAR (priča) - X dio
whiskybar.blog.hr
Zen Tigar koani
O problemima
Pročulo se kako je Zen Tigar namudrije biće na svijetu. Ljudi u dilemama, nedoumicama i neznanju odlažiše Zen Tigru po rješenje svojih problema.
Visoki ljudi, mali ljudi, snažni i slabi podjednako nosaše Zen Tigru svoje breme.
Nikada ih više nitko vidio nije. Nema više problema.
"Život Zen Tigra – prošireno izdanje", kozmički bard Ja'buka Niramovski, str. 32, Zarathustra press, Perzepolis 321. BC
O putu i mislima
"Tko traži put, taj gubi put. Jednako tome; Tko traži misao, gubi misao!" ispravno zaključi Zen Tigar te nastavi:
"Tako ja znam tražiti misao, pa shvatim kako mi ništa nije na pameti ili budu stvari koje nisu dostojne mene, Zen Tigra!"
Legne na stijenu kraj potoka, uroni jednu šapu u vodu te ispravno zaključi: "Ovo je jedna meta misao. Misao o misli. Dakle spremimo se za jedan metafizički dan. Još sam nešto htio..."
"Život Zen Tigra – prošireno izdanje", kozmički bard Ja'buka Niramovski, str. 12, Zarathustra press, Perzepolis 321.
O smrti
Uzoholio se jedan Pseudologoi. Zapamćen je u ljetopisima kao Epikur.
Pričali su o njemu ljudi kako nikada svijetom nije takav govornik kročio.
"Od laži stvara istinu od istine laž." govorilo se na tržnicama i olimpijskim igrama.
"Ljudi, radi njegovih riječi, prestaju vjerovati svojim očima i ušima, a počinju gledati i slušati sa Epikurovim argumentima." tvrdili su.
Ljudi su počeli vjerovati, potaknuti samim Epikurom, kako mu niti Zen Tigar u mudrosti ne može parirati.
Oholi Pseudologoi je na kraju sam sebe u to uvjerio i otišao do Zen Tigra kako bi mu riječima uspio dokazati jednom za svagda da je Epikur, a ne Zen Tigar, najmudrije biće na cijeloj kreaciji.
Kada je došao do Zen Tigra, namjeravao je raspravu započeti lagano. Elegantnim verbalnim trikom o strahu od smrti.
"Čega se bojati kada nas neće biti, a dok nas ima, smrti nema." pripremao se Epikur.
Tako je stigao ispred Zen Tigra što ležaše na svojoj stijeni i čitaše Hermesa Trismegistosa.
Epikur se prestraši kada je vidio velikog Zen Tigra, ali ipak skupi hrabrosti, nakašlje se, namjesti svoju poludugu crnu kosu i progovori:
"Zen Tigre, svi kažu kako si ti najmudriji na svijetu i ja to poštujem. Ali od nedavno se pročulo po Anatoliji, Perziji, Peloponezu, Atici, Iliriji i Romi kako sam ja, Epikur, ipak mudriji.
Pa hajmo sada raspravom to riješiti.
Reci mi, o Zen Tigre, treba li se plašiti smrti?" S jednom obrvom podignutom zagleda se u Zen Tigra.
Zen Tigar pogleda Epikura i melodičnim glasom mu odgovori:
"Nije promjena ono što čini smrt, već zaborav. Ja ću tebe pojesti i ne brini, nećeš ništa osjetiti, ali se raduj, jer ja ovaj obrok nikada neću zaboraviti!" I tako u jednom zalogaju svoj život završi Epikur.
Ljetopis Zen Tigra, kozmički bard Ja'buka Niramovski, str. 105, Zarathustra press, Perzepolis 324.
O raspravama i sjenama
"Piči me satori i nemam vremena za rasprave." bila je zadnja riječ koji je čuo zaboravljeni Pseudologoi u jednoj Zen Tigrovoj čistki spilje.
Kasniji ljetopisci, među njima i ja, vaš Ja'buka Niramovski, kozmički i astralni bard devet neba i bezbroj konstelacija, su analizirali te riječi vođe u Zlatno doba povijesnih ciklusa.
"Što li je Zen Tigar time htio reći?" poticala nas je misao.
Konsenzusom smo zaključili sljedeće: raspravljanje i slušanje rasprava je borba i igra sa sjenama. Upravo iz tog razloga su se Pseudologoi igrali sjenama i teatrom sjenki držali ljude zarobljene u neznanju. Jer ono što jest ne može se izgovoriti niti čuti, ono se doživi, osjeti.
To je to!
Kada te piči Satori, jednostavno znaš bez riječi. A i ove su previše.
Ljetopis Zen Tigra, kozmički bard Ja'buka Niramovski, Predgovor str. 7, Zarathustra press, Perzepolis 324.
16
pet
01/26
Stvarnost u invertnim bojama karnevala
agava505.blog.hr
.no-copy { position: relative; } .no-copy::after { content: ""; position: absolute; top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; z-index: 10; } @keyframes metalik-smedji-sjaj { 0% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } 50% { background-position: 100% 50%; filter: brightness(1.25) contrast(1.25); } 100% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } }
Stari šešir, na licu dva brka ugljenom nacrtana, u srcu radost, oko njega šarenilo umjetne stvarnosti,
dovoljno za početak maskirane promenade...
Ljudi osjećaju potrebu preobraziti se u neki drugi lik, osjećaju potrebu lažirati sebe i bar na kratko pobjeći od sebe,
prepuštajući se lavini koja eruptira iz vulkanske nutrina srca, iz podmorja emocija duše i bića.
Upoznaju se vedra i bezbrižna lica, sa šljokicama u svim mogućim bojama, karneval postaje jurnjava za čudima
trube i činele, bubnjevi i činele čine svoje, misli se okreću, želje obrću, u raskošnom šarenilu sve se kreće...
Prolaze vile s štapićima, patuljci s bradom, Snjeguljica s jabukom, vještice prebrojiti ne možeš,
svi su spremni, ukrašeni zamršenim draguljima, dame i vitezovi, zečići, mačke crne, šareni leptiri,
raznobojni kostimi, nevjerojatni gusari maskiranih očiju, svi s istim naumom,
zbrkanim mozgom i porukom da okreću svijet u bajkovitu šarenu lažu...
Da li je tako zbog ljudi ili zbog vremena, ne znam, tek znam događa se slatko ludilo.
Mimohod je, svekolika maskerada, raskoš kreacije, erupcija veselja, zanosnog plesa,
stoljetna tradicija oslikana euforijom, željom i vjerovanjem da mrzlu zimu treba otjerati, prizvati sunce i proljeće...
Mnogo se toga u karnevalu krije a još više otkrije,
u svijetu maski nađu se Ona i On, ljudski je zar ne, ljudski je odlučiti jedan dan pokloniti sebi,
biti u šarolikom metežu noseći u sebi ono nešto što se zove ludilo, strast, želja, nada, svjetlo, mašta...
Neki se očima ljube, razgovaraju pogledima bez riječi, duboko u njima sjaji suština
neki se ogrću plamenom topline, očarava ih opojno putovanje brzacima karnevalskog plesa
u zagrljaj slobode voljenja, u zajedničkom koraku, sljubljuju se s urnebesnom glazbenom dekoracijom...
Svega je tu, oko sretne oko, pogled traži pogled
u svekolikom metežu, dogodi se njihova šutnja
iz očiju se rađaju poljupci...i to je ljudski,
jer stvarnost se na karnevalu zrcali u invertnoj boji...
15
čet
01/26
Nema naslova
konobarica123.blog.hr
//Na liniji me dočekala i vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske. Sjećam se da sam tad pomislio: „Odlično! Više nisam pripadnik paravojne formacije. Sad konačno mogu mirno poginuti na strani priznate države.“ Već tada sam dnevno iskašljavao po pola čaše krvi. U bolnici su mi rekli da je to od prehlade i iscrpljenosti. Dvadeset sati dnevno na nogama + suha hrana na -20. Hoće te kapilare u nosu naprsnuti pa kad to krene niz grlo... Rekao sam sebi: Dobro je Vanja, čim si došao pomirio si se s time da se nećeš vratiti, ali ovaj događaj ne može umanjiti ni liječnik volonter iz Burkine Faso koji zna jedva dvadeset riječi na jeziku od danas međunarodno priznate zemlje. Kad ti stara posjeti grob, pa susretne ženu koja je također došla obići svoje mrtvo dijete, kakav će to razgovor biti, zamisli samo kakvo će joj olakšanje donijeti činjenica o suverenitetu države. Moja će stara ženu u crnini upitati kad joj je sin poginuo, a ova će mlateći mokrom krpom po mramoru odgovoriti: Ma pustite me gospođo, nastradao je prije nego je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Europom.Na to će joj moja stara sažaljivo dodati metlicu da očisti lišće s nadgrobne ploče i brže-bolje se okrenuti da joj ucviljena žena ne uhvati uzdah olakšanja. Moja će stara pogledati u nebo i zavapiti: Hvala ti Bože što je moj poginuo za priznatu državu. Ne mogu zamisliti patnju ove majke čije je dijete dalo život za nepriznatu zemlju.//
Zoran Žmirić, Pacijent iz sobe 19
Inače trenutno čitam Dnevnik, Dragojle Jarnević. Obimna je to knjiga, pisana onomadnim hrvatskim jezikom koji je autorica naučila nakon materinjeg njemačkog. Dnevnički zapisi idu od 1833. do 1874. godine. S time da je do 1841. dnevnik pisan na njemačkom, a onda je autorica taj dio pred sami kraj vođenja dnevnika prevela na hrvatski. Interesantno.
Iako sam mrvu osupnuta obujmom knjige pomislila da ću je tek malo prelistati i nešto tu i tamo pročituckati, uvukla me priča.
Mogla bi mi ovo biti godina čitanja djela sličnih autorica i autora. Iz davnina.
Vidim da bi mi taj ritam točno odgovarao.
Oh, i vezano uz ovaj tekst iz Pacijenta(velika preporuka za pročitati)... točno se sjećam gdje sam i u kakvom raspoloženju bila kad nas je Njemačka priznala...
04
ned
01/26
La linea
dvitririchi.blog.hr
"I didn't realize I was gay and dyslexic, but I was in Daniel."
Naletjela na to pa me nasmijalo, pa da podijelim. Možda još kome bude smiješno.
AI-u sam dala vic na spellcheck, a on mi je ispravio Daniela. I jos mi je krenuo davati utješne psihološke savjete, oslovivsi me sa "mate". A nije mi se davalo objasnjavati mu ni da je vic u pitanju, ni ... e... sjetila sam se još jednoga, na kojeg sam isto nedavno naletjela. Vic, naravno:
"I am transfinancial. I'm actually rich, but i'm trapped in a poor man's body".
....
Di ste svi?
Rezolucije, a? :)
03
sub
01/26
Snobizam i malograđanština među fotografima
toco1980foto.blog.hr
Za one koji ne znaju, snobovi su uglavnom egotriperaši koji glume nekakvu "elitu", misleći da su zbog svojih osobina (npr. financije, obrazovanje, porijeklo) ili društvenog statusa "posebniji" i "važniji" od drugih. Smatraju da bi im se svi trebali diviti, bezpogovorno ispunjavati svaki njihov zahtjev, te neupitno prihvaćati i uvažavati sve njihove "nepogrešive" stavove i mišljenja, dok sami s visoka gledaju na okolinu.
S druge strane, malograđani su ljudi koji se stalno pokušavaju dokazati da su "bolji", "važniji" ili barem da "nisu lošiji" od drugih, a to uglavnom rade kroz materijalne stvari, kao što su skupe ili vidljive nabavke (skupo ljetovanje, skupi auto, markirana odjeća itd.), prvenstveno kako bi na druge ostavili dojam i izazvali "divljenje".
Te dvije negativne ljudske osobine vrlo često idu ruku pod ruku, no posebno je žalosno što, osim u svakodnevici, ove osobine mogu biti prisutne i u svijetu kulture i umjetnosti, gdje bi se očekivala veća razina kulturnosti, kolegijalnosti i međusobnog poštovanja. Nažalost, snobizam i malograđanština postoje i u svijetu fotografije.
To je najviše vidljivo u situacijama kada neki fotografi patroniziraju i gledaju s visoka na sve one koje zbog nečega smatraju "manje vrijednim", "manje uspješnim" ili "manje sposobnim" fotografima od sebe, dok se istovremeno "guraju" svaki put kad imaju priliku za samopromociju, iz prostog razloga kako bi pokazali svoju "važnost".
Evo nekoliko primjera...
Neki akademski obrazovani fotografi s visoka gledaju na sve one koji nemaju akademsko obrazovanje ili općenito formalno fotografsko obrazovanje, čak i u situacijama kada su ti "neobrazovani amateri" u stvarnosti sposobni svojom kvalitetom radova debelo nadmašiti "akademski obrazovane" koji nisu u stanju složiti suvisli kadar.
Također ima fotografa koji se naprosto vole hvaliti time kako poznaju druge "velike i važne fotografe", te smatraju da su zbog toga "bolji" i "važniji" od onih fotografa koji ih ne poznaju. Bez obzira na (ne)kvalitetu svojeg rada.
Postoje i fotografi koji, ako dobiju neku nagradu na nekom fotografskom natječaju, a ponekad čak i dovoljno velik broj lajkova i pratitelja na svojim društveno-mrežnim profilima, odjednom sebe smatraju "najboljim fotografima u svemiru i okolici", te nastoje svim silama nametnuti to mišljenje drugima.
Uz to, pojedinci često imaju potrebu istaknuti se najnovijom i najskupljom opremom, uvjereni da je upravo to ono što ih čini "posebnima", zaboravljajući pri tome da dobra i skupa oprema nije garancija kvalitete fotografije. Netko tko ima najnoviju Leicu ili Hasselblad, a nije u stanju složiti smisleni kadar, lako može biti nadmašen od nekog "nevažnog amatera" koji koristi Prakticu ili Zenit.
Svima njima je zajedničko to što druge fotografe uglavnom ne gledaju kao kolege, već ih vide kao "manje vrijednu konkurenciju". Uz to često nemaju ni najmanju volju pomoći početnicima, a kamoli što više od toga, uglavnom iz straha da ih kasnije ovi ne bi nadmašili. Ponekad čak izbjegavaju druženje s njima jer "nisu dostojni njihovog društva", čime često počinju stvarati odbojnost već samom svojom pojavom.
Na kraju, da se ne bi krivo shvatilo, nisu svi fotografi takvi. Postoji mnogo onih koji poštuju rad drugih, dijele iskustva i savjete te nastoje fotografsku zajednicu učiniti boljom, i shvaćaju da kvaliteta fotografije nije u skupoj opremi ili posjedovanju diplome, već u talentu i kreativnosti.
01
čet
01/26
Richard Brautigan, ta luda
huc.blog.hr
beatničko-hipijevska zvjerčica,
taj divni brkati morž,
jednog sparnog ljetnog poslijepodneva
u svojoj ukletoj kući na rubu šume,
s pogledom na Tihi ocean,
zapisao je:
“Da je barem tri i pol posto ljepša...”
I doista —
da je samo tri i pol posto ljepša,
da nema one široke bokove
poput Venere Wilendorfske
i onu merlotsku bradavicu
iznad gornje usne —
već bismo se, i ja i zidovi,
užareno znojili
u polumraku kamene otočke kuće
koju je, poput Jeffersa,
kamen po kamen,
gradio njezin djed.
Djed, također pjesnik
trapističkih tišina.
Ovako —
tri i pol posto
odvaja me od Raja,
i od mogućnosti
da si potpuno sjebem život.
30
uto
12/25
ONI I MI
huc.blog.hr
svi su oni bili vani na prednjem trijemu
i razgovarali:
Hemingway, Faulkner, T.S. Eliot,
Ezra Pound, Hamsun, Wally Stevens,
e. e. cummings i nekolicina ostalih.
"čuj," reče moja mati, "možeš li ih
pitati da prestanu govoriti?"
"ne," rekoh.
"ono što govore teško je smeće," reče moj
otac "bolje bi im bilo da nađu neki
posao."
"imaju oni posao," rekao sam.
"imaju vraga," reče moj
otac.
"upravo tako", rekao sam.
baš uto naiđe Faulkner
posrćući.
pronašao je viski
u ormaru i izišao van
s njim.
"užasan čovjek,"
reče moja mati.
zatim ustade i ode ćiriti
što se događa na trijemu.
"sa njima je i neka žena,"
reče, "samo što izgleda kao
muško."
"to je Gertruda,"
rekao sam.
„ima jedan tip koji napinje
mišiće“, rekla je, „tvrdi da
može prebiti bilo koju trojicu od
njih.“
"to je Ernie," rekao sam.
"i on (italic)", moj otac upre prstom u mene,
"želi biti kao oni (italic) !"
"zar je to istina?" upita moja mati.
"ne kao oni," rekao sam, "već jedan od
njih."
"nađi si vražiji posao,"
reče moj otac.
"začepi," rekoh.
"što?"
"rekao sam 'začepi', slušam o čemu pričaju ti ljudi."
moj otac pogleda svoju ženu:
"ovo nije moj
sin."
"stvarno se nadam da nisam", rekoh.
Faulkner posrćući ponovo stupi
u sobu.
"gdje je telefon?" upita.
"kog će ti vraga telefon?"moj će otac.
"Ernie si je upravo prosuo
mozak", reče.
"vidiš li što se događa ljudima kao što
su oni?" zavrišta moj otac.
ustao sam
polako
i pomogao Billu da pronađe
telefon.
c. bukowski - them and us
(The Last Night of the Earth Poems)
preveo i prilagodio: meister huc
27
sub
12/25
Sretan Božić i Nova Godina!
karantenskiblues.blog.hr
Nisam htjela da mi zadnji post za ovu godinu ostane jedna teška tema, pa bih htjela ubaciti jedan božićni za kraj.
Nedostaju mi zimski Božići, jer imati Božić na ljeto nije isto. Nekako je popularno u Australiji otići na plažu za Božić, ili bar se prošetati nakon Božića ili napraviti neko ljetovanje na plaži sve do Nove godine. Jedino što je ove godine dosta hladno, i mislim da su za ovaj Božić izmjerili niskih 14.5 stupnjeva. Sav onaj hladni zrak s Antartike nas je fino rashladio ove godine,jer smo mi nešto kao Australska Skandinavija, bez snijega (bar ne u gradu, ali ga ima na planinama). Tako da kako smo zadnjih mjesci imali puno kiše i hladnoće, ove godine sam svoj bor okitila već u studenom, da mi malo osvijetli i podigne raspoloženje i da se pretvaram da imam zimski Božić.
Silka: Melbourne
Ali ono što mi ove godine ide na živce je kupovanje poklona. To mi se toliko nije dalo da sam sve što sam trebala kupiti, kupila u zadnji tren, onako neke standardne poklone, bez da sam razmišljala puno o tome tko šta voli ili treba, i sve umotala recikliniranim ukrasnim papirima koje imam u kući i čuvam svake godine. Jedino što sam se malo zeznula, pa sam skoro pola poklona umotala u ostatke rođendanskog ukrasnog papira, jer su i oni svi bili sjajni i šareni, tako da sam tek nakon što sam sve poklone podijelila shvatila da u neki dobili poklone umotane u papir na kojem piše Happy Birthday umjesto Merry Christmas. Ali bilo mi je toliko svejedno oko svega što ima veze s poklonima, da se uopće nisam htjela sekirati oko toga.
Slika: Melbourne, glavna stanica u centru grada, Flinders Street.
Ne sjećam se da smo mi kao djeca dobivali Božićne poklone. To su, ako se sjećam, bile one tradicionalne standardne vreče sa slatkišima i malo igračaka od Dida Mraza, podijeljene prema tome jesi li cura ili dečko - što bi danas bilo malo problematično, jelda - koje smo dobivali od škole ili roditeljskog posla i tko zna od kuda. Ali Božić je kod nas uvijek bila tradicionalna polnoćka što meni nije bilo problem jer nam je crkva preko puta kuće i išla sam skoro na svaku, jer je bilo tako lako otrčati do tamo i natrag, samo par koraka od kuće. Puno smo mi Božića proslavili i na selu, i to je uvijek bilo malo tradicionalnije.
Moj ćale isto se još uvijek trudi održati tradiciju - još uvijek, onakva starudija od čovika, klampa na selo i baca badnjak na vatru, u našoj staroj kužini (badnjak je, ukratko, drvo). Nisam sigurna može li to biti ikako drugačije bez te stare kužine, gdje se vatra loži posred prostorije, na podu, gdje je i velika peka. Takva stara kužina se može vidjeti u nacionalnom parku Slapova Krke, ali je ta sva čista i svježa, a naša na selu je sva čađava, pocrnila i ima još neke prastare drvene police i stolove koji se zapravo jedva vide jer je to mračna prostorija s jako malim prozorom, a i svijeća koja se upali je jako slaba. Tu je nekoć posvuda visio i pršut koji se tako sušio, ali već dugo ga nitko nije objesio. Tu smo se dimili kad god se nešto peklo pod pekom, kuvalo, vrtilo, i moja baka je tamo pekla i njen famozni kruv pod pekom koji bi i mali i veliki smazali još onakog vrućeg. Od kad bake nema, nema više ni tog kruva.
A tata uporno želi održati tradiciju bacanja badnjaka – i još mu se pridruže i neki drugi starci s kojima je odrastao, ali više nitko ne živi na selu i svi oni dođu specijalno za tu priliku. Ali od kad su svi podosta ostarili, malo su prilagodili tradiciju i bacu badnjak koji sat prije ponoći, da se mogu vratiti kućama do ponoći, jer ipak treba i voziti kasno noću, jer mnogi više ne noće zimi u kućama na selu. Jer ipak je selo gore na planini (mada nikakva velika planina) i zimi fijuče vjetar, nekad čak bude i snijega, i ima i vukova i nedavno su vukovi jednom čoviku koji nedaleko od sela ima farmu životinjama pojeli psa - ali to je druga i tužnija priča kojom ne bih htjela kvariti božićni ugođaj, nego samo htjedoh reći da nije baš sve tako lako u starom pustom selu i u tim starim kamenim kućama. Ali starci ipak guraju tradiciju, koliko mogu i kako mogu. Njima je to valjda jedna od najvažnijih stvari u životu – održati na životu to selo u kojem su rođeni, iako su ga napustili još kao jako mladi, kao da se nitko od njih ne može pomiriti da je selo ostalo napušteno.
Slika: Moj ćale, na ulazu u selo.
Prije koji tjedan, jedna kolegica na poslu je iz svog Novog Zelanda donijela nekakvu čokoladu koja se pravi na način da ima okus kao nekakava njihov tradicionalni božični kolač. Sastojaka u tome ko u priči. Kad me upitala što se tradicionalno jede u Hrvatskoj za Božić pa sam počela opisivati fritule, shvatila sam koliko je to siromaška slastica, baš onako kolač siromaha. Dodaš malo brašna, mrvicu ovog i onog, i eto slastice. Ali meni ipak najdraže, a sigurno draže od ovih engleskih pudinga i nekih kolača od suhog voća kojih sam se najela ovog Božića. Nađe fritule, ma kako jednostavne bile, su ipak najbolje.
Slika: Melbourne
I nekako mi se već cijeli ovaj mjesec ne da gledati nikakve druge filmove osim Božićnih filmova. Mada, ubacila sam ja i koji horor, pogotovo zombije i apokalipse, da mi malo promućkaju moždane vijuge, ali uglavnom mi pašu sladunjavi Božićni filmovi, pogotovo kad se tamo netko vraća kući za Božić, s puno ljubavi, i tako... Ali kad su to Američki božićni filmovi, sigurno ćete uživati u sjaju, šljokicama, osvijetljenim kućerinama, i uvijek se susjedi nadmeću tko ima bolje okućenu okućnicu. I sad, od kad sam ono kratko vrijeme živjela u Kaliforniji, shvatila sam da taj dio iz filmova uopće nije laž. Amerikanci kite ko ludi – bio to Božić, Halloween, Dan zahvalnosti, što bilo - susjedi kao da se natječu tko će bolje i više.
Pred jedan Božić, tamo kad sam bila u Kaliforniji, dobila sam poruku od managerice našeg stambenog kompleksa - onog tipičnog kalifornijskog kompleksa gdje su stanovi s posebnim ulazima, a u centru je bazen – i managerica nam jer rekla da će prije Božića birati najbolje okićen balkon i tko pobjedi za nagradu će dobiti besplatnu stanarinu za jedan mjesec. I mislila sam se, idem u shoping i kupiti neke ukrase, možda mi se posreći, jer stanarina u Kaliforniji nije baš mala. Brzo sam shvatila da moji susjedi kićenje shvaćaju ozbiljno i imaju velikog iskustva u tome. Iskrnuli su neki nenormalno nakićeni balkoni - sve se sjajilo, blistalo, treptalo, u noći me vrebali divovske Sante, divovski jeleni, krampusi, i skoro bih osljepila kad bih se noću vraćala u stan. Na kraju sam, da ne budem baš Grinch, objesila jednu lopticu na svoj balkon, tek tako nek se zna da sam i ja malo uložila napor.
Slika: Folsom u Kaliforniji.
Jedino mi u ovo blagdansko doba ne nedostaje sve one petarde i pucnjava.Kako je naša kuća, tamo u Dalmaciji, pokraj crkve, dobro se sjećam kako je tutnjalo svaki put kad bi ljudi izlazili s mise, a o Novoj Godini da ne govorimo. A s ozbirom da mi, od kad sam bila dijete, imamo pse, to je njima užasno traumatično. Tako, nadam se da će biti što manje petardi, ili još bolje, da će se sve to zabraniti.
Svima želim Sretan Božić i Novu Godinu!
Slika: Brisbane
25
čet
12/25
DIJETE NAM SE RODILO
potok.blog.hr
Zaharijin hvalospjev
“Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, / što pohodi i otkupi narod svoj! / Podiže nam snagu spasenja / u domu Davida, sluge svojega, / kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: /spasiti nas od neprijatelja naših / i od ruke sviju koji nas mrze; / iskazati dobrotu ocima našim / i sjetiti se svetog Saveza svojega, / zakletve kojom se zakle Abrahamu, / ocu našemu: / da će nam dati / te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, / služimo bez straha / u svetosti i pravednosti pred njim / u sve dane svoje. / A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati / jer ćeš ići pred Gospodinom / da mu pripraviš putove, / da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu / po otpuštenju grijeha njihovih, / darom premilosrdnog srca Boga našega / po kojem će nas pohoditi / Mlado sunce s visine / da obasja one što sjede u tmini / i sjeni smrtnoj, / da upravi noge naše na put mira”.
Danas slavimo rođenje Djeteta Isusa, našeg Božića.
Ne znam postoji li u ijednom drugom jeziku ovaj, naoko paradoksalan naziv blagdana, ali u njemu je izražen veliki misterij, spuštanje Boga u našu zemaljsku stvarnost, u ljudsku malenost, da bi nas izdigao iz blata grijeha i uveo u svjetlost svoga zajedništva.
Naš veliki-mali Bog kojemu nije bilo mjesta u svratištu, ali, ako mu se otvorimo, može biti u našem srcu.
Ne znamo datum njegova rođenja, ali znamo da je on naše "Mlado sunce s visine", kako je nazvan u Zaharijinom hvalospjevu.
Ljudi su davno zapazili da se iza zimskog solsticija, krajem prosinca, dan polako produžava, kao da sunce "prosine" pa se je u Rimskom carstvu tada slavilo rođenje Mitre, boga sunca.
Kao što ništa iskoristivo ne treba odbaciti ako se može reciklirati, i kršćani su preuzeli taj dan kao blagdan rođenja Spasitelja.
Kroz povijest su tako kristijanizirali i neke druge poganske običaje, kao naprimjer sijanje pšenice, simbol rodnosti, klijanje novog života, koji je za nas Isus.
Od protestanata smo preuzeli kićenje božićnog drvca, a ono također ima dublje korjene. Istočni kršćani su kitili,( ili još kite?) hrastovu granu s jabukama i sl., što također simbolizira plodnost.
Badnjak označava svjetlo u tami, običaj također preuzet iz davnih vjerovanja...
Izvorno kršćanski običaj je pravljenje "Jaslica", uprizorenje božićne noći, kako nam je opisuje evanđelist Luka.
Prve "žive jaslice" priredio je sveti Franjo Asiški.
Božić je dan kad se okupljaju obitelji i druge zajednice bliskih ljudi.
Pozvani smo osvrnuti se oko sebe, pomoći siromasima, bolesnima, usamljenima, da se osjete dijelom zajednice ljudi dobre volje i tako dožive
duh Božića.
To je duh topline, tišine sabranosti, solidarnosti, duh LJUBAVI!
NA DOBRO VAM DOŠAO BOŽIĆ!
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr