Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika27
sub
12/25
Sretan Božić i Nova Godina!
karantenskiblues.blog.hr
Nisam htjela da mi zadnji post za ovu godinu ostane jedna teška tema, pa bih htjela ubaciti jedan božićni za kraj.
Nedostaju mi zimski Božići, jer imati Božić na ljeto nije isto. Nekako je popularno u Australiji otići na plažu za Božić, ili bar se prošetati nakon Božića ili napraviti neko ljetovanje na plaži sve do Nove godine. Jedino što je ove godine dosta hladno, i mislim da su za ovaj Božić izmjerili niskih 14.5 stupnjeva. Sav onaj hladni zrak s Antartike nas je fino rashladio ove godine,jer smo mi nešto kao Australska Skandinavija, bez snijega (bar ne u gradu, ali ga ima na planinama). Tako da kako smo zadnjih mjesci imali puno kiše i hladnoće, ove godine sam svoj bor okitila već u studenom, da mi malo osvijetli i podigne raspoloženje i da se pretvaram da imam zimski Božić.
Silka: Melbourne
Ali ono što mi ove godine ide na živce je kupovanje poklona. To mi se toliko nije dalo da sam sve što sam trebala kupiti, kupila u zadnji tren, onako neke standardne poklone, bez da sam razmišljala puno o tome tko šta voli ili treba, i sve umotala recikliniranim ukrasnim papirima koje imam u kući i čuvam svake godine. Jedino što sam se malo zeznula, pa sam skoro pola poklona umotala u ostatke rođendanskog ukrasnog papira, jer su i oni svi bili sjajni i šareni, tako da sam tek nakon što sam sve poklone podijelila shvatila da u neki dobili poklone umotane u papir na kojem piše Happy Birthday umjesto Merry Christmas. Ali bilo mi je toliko svejedno oko svega što ima veze s poklonima, da se uopće nisam htjela sekirati oko toga.
Slika: Melbourne, glavna stanica u centru grada, Flinders Street.
Ne sjećam se da smo mi kao djeca dobivali Božićne poklone. To su, ako se sjećam, bile one tradicionalne standardne vreče sa slatkišima i malo igračaka od Dida Mraza, podijeljene prema tome jesi li cura ili dečko - što bi danas bilo malo problematično, jelda - koje smo dobivali od škole ili roditeljskog posla i tko zna od kuda. Ali Božić je kod nas uvijek bila tradicionalna polnoćka što meni nije bilo problem jer nam je crkva preko puta kuće i išla sam skoro na svaku, jer je bilo tako lako otrčati do tamo i natrag, samo par koraka od kuće. Puno smo mi Božića proslavili i na selu, i to je uvijek bilo malo tradicionalnije.
Moj ćale isto se još uvijek trudi održati tradiciju - još uvijek, onakva starudija od čovika, klampa na selo i baca badnjak na vatru, u našoj staroj kužini (badnjak je, ukratko, drvo). Nisam sigurna može li to biti ikako drugačije bez te stare kužine, gdje se vatra loži posred prostorije, na podu, gdje je i velika peka. Takva stara kužina se može vidjeti u nacionalnom parku Slapova Krke, ali je ta sva čista i svježa, a naša na selu je sva čađava, pocrnila i ima još neke prastare drvene police i stolove koji se zapravo jedva vide jer je to mračna prostorija s jako malim prozorom, a i svijeća koja se upali je jako slaba. Tu je nekoć posvuda visio i pršut koji se tako sušio, ali već dugo ga nitko nije objesio. Tu smo se dimili kad god se nešto peklo pod pekom, kuvalo, vrtilo, i moja baka je tamo pekla i njen famozni kruv pod pekom koji bi i mali i veliki smazali još onakog vrućeg. Od kad bake nema, nema više ni tog kruva.
A tata uporno želi održati tradiciju bacanja badnjaka – i još mu se pridruže i neki drugi starci s kojima je odrastao, ali više nitko ne živi na selu i svi oni dođu specijalno za tu priliku. Ali od kad su svi podosta ostarili, malo su prilagodili tradiciju i bacu badnjak koji sat prije ponoći, da se mogu vratiti kućama do ponoći, jer ipak treba i voziti kasno noću, jer mnogi više ne noće zimi u kućama na selu. Jer ipak je selo gore na planini (mada nikakva velika planina) i zimi fijuče vjetar, nekad čak bude i snijega, i ima i vukova i nedavno su vukovi jednom čoviku koji nedaleko od sela ima farmu životinjama pojeli psa - ali to je druga i tužnija priča kojom ne bih htjela kvariti božićni ugođaj, nego samo htjedoh reći da nije baš sve tako lako u starom pustom selu i u tim starim kamenim kućama. Ali starci ipak guraju tradiciju, koliko mogu i kako mogu. Njima je to valjda jedna od najvažnijih stvari u životu – održati na životu to selo u kojem su rođeni, iako su ga napustili još kao jako mladi, kao da se nitko od njih ne može pomiriti da je selo ostalo napušteno.
Slika: Moj ćale, na ulazu u selo.
Prije koji tjedan, jedna kolegica na poslu je iz svog Novog Zelanda donijela nekakvu čokoladu koja se pravi na način da ima okus kao nekakava njihov tradicionalni božični kolač. Sastojaka u tome ko u priči. Kad me upitala što se tradicionalno jede u Hrvatskoj za Božić pa sam počela opisivati fritule, shvatila sam koliko je to siromaška slastica, baš onako kolač siromaha. Dodaš malo brašna, mrvicu ovog i onog, i eto slastice. Ali meni ipak najdraže, a sigurno draže od ovih engleskih pudinga i nekih kolača od suhog voća kojih sam se najela ovog Božića. Nađe fritule, ma kako jednostavne bile, su ipak najbolje.
Slika: Melbourne
I nekako mi se već cijeli ovaj mjesec ne da gledati nikakve druge filmove osim Božićnih filmova. Mada, ubacila sam ja i koji horor, pogotovo zombije i apokalipse, da mi malo promućkaju moždane vijuge, ali uglavnom mi pašu sladunjavi Božićni filmovi, pogotovo kad se tamo netko vraća kući za Božić, s puno ljubavi, i tako... Ali kad su to Američki božićni filmovi, sigurno ćete uživati u sjaju, šljokicama, osvijetljenim kućerinama, i uvijek se susjedi nadmeću tko ima bolje okućenu okućnicu. I sad, od kad sam ono kratko vrijeme živjela u Kaliforniji, shvatila sam da taj dio iz filmova uopće nije laž. Amerikanci kite ko ludi – bio to Božić, Halloween, Dan zahvalnosti, što bilo - susjedi kao da se natječu tko će bolje i više.
Pred jedan Božić, tamo kad sam bila u Kaliforniji, dobila sam poruku od managerice našeg stambenog kompleksa - onog tipičnog kalifornijskog kompleksa gdje su stanovi s posebnim ulazima, a u centru je bazen – i managerica nam jer rekla da će prije Božića birati najbolje okićen balkon i tko pobjedi za nagradu će dobiti besplatnu stanarinu za jedan mjesec. I mislila sam se, idem u shoping i kupiti neke ukrase, možda mi se posreći, jer stanarina u Kaliforniji nije baš mala. Brzo sam shvatila da moji susjedi kićenje shvaćaju ozbiljno i imaju velikog iskustva u tome. Iskrnuli su neki nenormalno nakićeni balkoni - sve se sjajilo, blistalo, treptalo, u noći me vrebali divovske Sante, divovski jeleni, krampusi, i skoro bih osljepila kad bih se noću vraćala u stan. Na kraju sam, da ne budem baš Grinch, objesila jednu lopticu na svoj balkon, tek tako nek se zna da sam i ja malo uložila napor.
Slika: Folsom u Kaliforniji.
Jedino mi u ovo blagdansko doba ne nedostaje sve one petarde i pucnjava.Kako je naša kuća, tamo u Dalmaciji, pokraj crkve, dobro se sjećam kako je tutnjalo svaki put kad bi ljudi izlazili s mise, a o Novoj Godini da ne govorimo. A s ozbirom da mi, od kad sam bila dijete, imamo pse, to je njima užasno traumatično. Tako, nadam se da će biti što manje petardi, ili još bolje, da će se sve to zabraniti.
Svima želim Sretan Božić i Novu Godinu!
Slika: Brisbane
25
čet
12/25
DIJETE NAM SE RODILO
potok.blog.hr
Zaharijin hvalospjev
“Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, / što pohodi i otkupi narod svoj! / Podiže nam snagu spasenja / u domu Davida, sluge svojega, / kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: /spasiti nas od neprijatelja naših / i od ruke sviju koji nas mrze; / iskazati dobrotu ocima našim / i sjetiti se svetog Saveza svojega, / zakletve kojom se zakle Abrahamu, / ocu našemu: / da će nam dati / te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, / služimo bez straha / u svetosti i pravednosti pred njim / u sve dane svoje. / A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati / jer ćeš ići pred Gospodinom / da mu pripraviš putove, / da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu / po otpuštenju grijeha njihovih, / darom premilosrdnog srca Boga našega / po kojem će nas pohoditi / Mlado sunce s visine / da obasja one što sjede u tmini / i sjeni smrtnoj, / da upravi noge naše na put mira”.
Danas slavimo rođenje Djeteta Isusa, našeg Božića.
Ne znam postoji li u ijednom drugom jeziku ovaj, naoko paradoksalan naziv blagdana, ali u njemu je izražen veliki misterij, spuštanje Boga u našu zemaljsku stvarnost, u ljudsku malenost, da bi nas izdigao iz blata grijeha i uveo u svjetlost svoga zajedništva.
Naš veliki-mali Bog kojemu nije bilo mjesta u svratištu, ali, ako mu se otvorimo, može biti u našem srcu.
Ne znamo datum njegova rođenja, ali znamo da je on naše "Mlado sunce s visine", kako je nazvan u Zaharijinom hvalospjevu.
Ljudi su davno zapazili da se iza zimskog solsticija, krajem prosinca, dan polako produžava, kao da sunce "prosine" pa se je u Rimskom carstvu tada slavilo rođenje Mitre, boga sunca.
Kao što ništa iskoristivo ne treba odbaciti ako se može reciklirati, i kršćani su preuzeli taj dan kao blagdan rođenja Spasitelja.
Kroz povijest su tako kristijanizirali i neke druge poganske običaje, kao naprimjer sijanje pšenice, simbol rodnosti, klijanje novog života, koji je za nas Isus.
Od protestanata smo preuzeli kićenje božićnog drvca, a ono također ima dublje korjene. Istočni kršćani su kitili,( ili još kite?) hrastovu granu s jabukama i sl., što također simbolizira plodnost.
Badnjak označava svjetlo u tami, običaj također preuzet iz davnih vjerovanja...
Izvorno kršćanski običaj je pravljenje "Jaslica", uprizorenje božićne noći, kako nam je opisuje evanđelist Luka.
Prve "žive jaslice" priredio je sveti Franjo Asiški.
Božić je dan kad se okupljaju obitelji i druge zajednice bliskih ljudi.
Pozvani smo osvrnuti se oko sebe, pomoći siromasima, bolesnima, usamljenima, da se osjete dijelom zajednice ljudi dobre volje i tako dožive
duh Božića.
To je duh topline, tišine sabranosti, solidarnosti, duh LJUBAVI!
NA DOBRO VAM DOŠAO BOŽIĆ!
19
pet
12/25
Šiš-miš:))))
luki2.blog.hr
Dugujem post od jučer. Zaspala.:)))) Četvrtak....
No, dakle - Annemarie, moja draga prijateljica i veliki borac kao i ja, odlučile smo otići u HNK - gledati "Šismiša". Meni je "Šišmiš" ljepši (glazbeno) od "Orašara". ("Orašara" sam gledala četiri puta! Dosta!)
Bile smo same u loži, u sredini....Divota!
HNK najavljuje "Šišmiša" na sljedeći način:
Komična opereta u tri čina Šišmiš (Die Fledermaus), hvaljeno djelo Johanna Straussa mlađeg, praizvedena je u Beču 1874. i odmah postala sinonim za operetni žanr. U samo šest godina opereta je postavljena u više od 170 kazališta na njemačkom govornom području što jasno pokazuje njezinu golemu popularnost. Mnogi je nazivaju operetom nad operetama, Gustav Mahler proglasio ju je najboljom komičnom operom, a hvalili su je i Franz Liszt, Richard Wagner, Arturo Toscanini, Herbert von Karajan, Leonard Bernstein i mnogi drugi veliki glazbenici. Libreto su napisali Richard Genée i Karl Haffner na temelju farse Zatvor Julesa Rodericha Benedixa i vodviljskoga komada Le Reveillon Henrija Meilhaca i Ludovica Halevyja. Nastao iz kazališne lakrdije vodviljskog tipa, Šišmiš posjeduje sve značajke komične opere ponajprije orkestralne i vokalne još iz vremena Mozarta i Rossinija. Sjedinjujući parišku sklonost parodiji s bečkim šarmom koji nikada nije sentimentalan, Strauss je stvorio djelo koje je poslije režije Maxa Reinhardta na sceni berlinske Opere 1928. postalo punopravnim dijelom opernih repertoara diljem svijeta.
To su one osnovne informacije- ali, za potpun doživljaj zaista treba ići i pogledati. "Šišmiš" me sjetio i na kazalište u Bratislavi, gdje sam po prvi puta ugledala - titlove, kako bi se zbog pjevanja moglo lakše i bolje razumjeti. Osim toga, u Slovačkoj je opereta pjevana na talijanskom - pa je prijevod bio potreban.
"Šišmiš" je imao djelove koji su trebali prijevod u određenim scenama i u Zagrebu.
Nakon predstave, slikanje ispred HNK - figurice "Orašara"......
I na kraju, mali pokloni: 15% popusta u Pet Centru - od Annemarie za Miju, pa privjesak za ključeve i praline od malina za mene....
Petak:
Promocija knjige - izdavač: Vuković-Runjič.....
Daniel Rafaelić je poseban lik, veliki filmofil, a trenutno živi i radi u Egiptu.
Daniel Rafaelić i njegova predivna i izuzetno duhovita knjiga. Milana Vuković Runjić je napravila baš pravi izdavački pothvat! Zna prepoznati kvalitetu.....
S lijeva na desno: Daniel Rafaelić, prof. Petar Bujas, prof. Marina Miličević Bradač i urednica knjige i izdavač Milana Vuković Runjić.
I evo moga primjerka knjige, s potpisom autora!!!!
Bila je izvrsna i zakuska, uz spring rolice, male senviče u croissant pecivu (šunka-sir), avokado, a od pića vino crno i bijelo, mineralka, tonic.....
Eto, dva dana prošla u trenu. Odgovorila sam i na komentare koji su pristigli na moje prošle postove, i komentirala ispod vaših postova.
Ljub!
Slava
stella.blog.hr
Vreme je za slavlje porodice. Zaštitnik naše porodice
je Sveti Nikola.
Znamenja slave su: ikona, žito, slavski kolač, sveća.
Slavi se od jedan do tri dana, zavisi koliko je gostiju
planirano u kom prostoru. Danas malo ko ima ogromnu
slavsku sobu u kojoj može odjednom da usluži sve.
Kakav je jelovnik za Sv.Nikolu? Posni. Dakle, pite
prazilukica i šampinjonka. Prebranac. Salata od
ribe i praziluka
Riblja supa, morska. Za glavno jelo riba u saftu
i lignje, specijalitet kuće.
Od kolača sve što domaćica stigne da spremi.
Za slavu su tipični sitni kolači.
18
čet
12/25
Nonchalant Freedoom
huc.blog.hr
Considering Lucian Freud’s paintings
I don’t think they are of much value
although they reach incredibly high
prices at auctions.
But I like his freedom
to portray
some nasty criminals,
to paint naked
fat people from the edge
of society
on large canvases,
to paint
his daughters naked,
the famous model
Kate Moss pregnant and
naked,
himself naked,
and finally
the Queen
of England,
fortunately
not naked,
but on a very small canvas
something like 15 × 21 cm,
and looking almost like
a man
with a moustache.
When he finished,
the Queen approached.
Looked at the picture.
Didn’t say much,
but:
It was a pleasure
watching you
paint.
She said it all.
And he said it all.
17
sri
12/25
Više ljubavi, manje terora
karantenskiblues.blog.hr
Kao što sada valjda cijeli svijet zna, u Australiji se dogodio strašan teroristički napad. Vidim da su se o tome raspisali i hrvatski mediji, valjda toliko da to nekim čitateljima već ide na živce. Neću detaljno opisivati, nego radije samo malo o mom viđenju situacije.
Ovaj napad je za Australce nešto prestrašno jer je to tu iznimka i većinom su se ljudi različitih nacionalnosti i religija naučili živjeti zajedno. To se vidi i po tome da ima puno muslimana koji su javno rekli nešto protiv ovoga, a i taj poznati junak koji je napao terorista je i sam musliman iz Sirije. Mnogi muslimani bi rekli da to nije australski način, a jedan koji je govorio protiv napada rekao je da se tako ne radi u “sretnoj zemlji”, pa bih po tome rekla da mu je tu lijepo, I ne žele to kvariti religijskim terorizmom. Ali dobro, uvijek ima izuzetaka i treba ti samo jedan jedini (ili bar dva) izuzetka da se dogodi velika tragedija.
Iako nije to prvi put. U Australiji je bio i veliki teroristički napad početkom u Sydneyu, a i početkom 2017-te u centru Melbournes. I baš tada sam bila u centru Melbournea, samo nekoliko minuta prije nego sam stigla neki terorist se zaletio autom u ljude. I kako sam hodala, vidjela sam ljude u panici, neke koji su ležali na zemlji i hitnu pomoć. I onda vrijeme prođe, i zaboraviš na to. Jer misliš, to je jedan jedini ekstrem. Ali tada je napad bio usmjeren prema svima, a sada su ciljevi postali uglavnom Židovi, ali sigurno da stradaju i drugi.
Svatko o takvim događajima ima drugačije utiske. Pored toga što mi je strašno žao svih ljudi koji su nastradali, a tu ima i jedna djevojčica, i stariji ljudi koji su preživjeli holokaust, i mladi Francuski turist, i to su sve individualne životne priče. Zbog toga ti je teško kada vidiš da su ljudi bili na jednom sretnom događaju, Chanuki, festivalu svjetla, radosti, rađanja nečega novoga.
Ali pored svega toga, ja sam razmišljala o tom dečku koji je počinio taj teror. Samo 24 godine, ima čak i simpatično lice, nije to neki ružni terorist, netko tko se sakrio iza brade i brkova, ili iza neke crne maske. Čak je jedna kolegica na poslu komentirala kako su obojica bili pomalo debeli, pa je to bilo čudno, jer nisu izgledali kao visoko istrenirani teroristički vojnici. Ne, izgledali su kao obični ljudi, kao obični otac i sin. Na slici koja kruži najviše, vidim da je dečko ozbiljan, malo namršten, možda zabrinut ili bilo što. Da ga ovako sretnem, možda bih i pomislila da je to neki simpatični mladi dečko. I ne znam, meni je i njega žao - žao zato jer je sebi upropastio život takvim činom; ako preživi ranjavanje, a navodno hoće, provest će život u zatvoru. I ima majku koja ga voli, žena se navodno zove Verena ili Venera, uvijek joj daju drugo ime, i možda zbog imena nije ni muslimanka. I po novim vijestima, muž joj je kuću prepisao prije skoro dvije godine, što znači da je vjerojatno već tada planirao napad, jer prema Australskom zakonu obitelji žrtava mogu tražiti novčanu odštetu od njegove ostavštine. Zato sada ne mogu, jer kuća koja vrijedi oko 1 milijun dolara, nije više na njegovo ime.
I taj njegov sin je rođen u Australiji, imao je puno mogućnosti, i sve ono što je lagao majci - da s ocem ide na plivanje, da uživaju na plaži - sve je to mogla biti istina, koja se mogla ponoviti nebrojeno puta u njegovom životu. Mogao je pričekati da ga prođe ova extremistička faza, jer je očito upao u neko extremističko društvo koje mu je ispralo mozak, povezao se s militantima, odlučio žrtvovati svoj život za tamo neku ideju. A ako mu je i otac bio extremist, dečko nije imao puno šanse za nešto bolje. Da je bar dao samo svoj život za tu ideju, a ne tuđe živote. Da je samo malo pričekao dok mu se glava ne ohladi, možda bi se s godinama zaljubio, vidio da ima razlog za život, onda ako bi još imao i djecu, htio bi da budu sretni, da imaju budućnost. Mislim da je tako razmišljao onaj heroj Ahmed koji je pokušao svladati teroriste, jer je otac dvoje male djece. Ali taj dečko je htio biti upamćen, tako je bar rekao bivšem kolegu na poslu, a to je najgori način kako ćeš biti upamćen. Pa čak iako je osjećao očaj ili bijes zbog onoga što se događalo Palestincima u Gazi, mogao je nešto učini na drugi, pozitivniji način. Pa se pitam, kad mu vidim namršteno lice, je li u tamo nekom trenutku posumnjao u to što radi, zažalio, pomislio da bi radije da nije tamo, nego negdje kod kuće s mamom. Znam, pričam gluposti, ali imam nećake koji su mu blizu godinama, i mislim se kako je napravio glupost, glupost koju možda ne bi napravio da mu je netko pomogao i izvukao ga iz tih ekstremnih krugova.
Druga stvar koja mi se strašna u svom ovom teroru je nehumanost i manjak suosjećanja jedne, i sada sve veće, grupe ljudi prema Židovima, čak i prema onima koji su tamo na Bondi plaži izgubili život. Ne mogu vjerovati da neki ljudi smatraju, i otvoreno govore, da su Židovi to zaslužili. Čak i kad je drugi dan bila komemoracija žrtvama terora, došla je neka babetina koja nije bila muslimanka, nego neka Australka, koja je vikala protiv Izraela i za Palestinu. Pa čekaj, možeš li se strpiti jedan dan, ljudi oplakuju svoju obitelj, prijatelje. Zar ljudima nedostaje osnovno suosjećanje?
Činjenica je da je antisemitizam porasto ekstremno, i to ne od onog listopadnog napada u Izraelu, nego ranije, pogotovo od pandemije, a vjerojatno još prije, a sada je skorz eskalirao i bojim se da ljudi idu na razine antisemitizma koji je bio tik pred drugi svjetski rat. U Australiji je loša situacija za židove zbog politike koju vodi trenutni premier Albanese. Tu on i mene puno ljuti, jer je jako pasivan prema napadima koji se stalno tu događaju nad židovima, i nakon ovog napada židovi o tome govore javno i optužuju ga. Već prije su bili napadi na sinagoge, mnogi židovi zatvaraju trgovine u poznatim centrima, jer se više ne osjećaju sigurni. Nedavno su dvoje medicinskih sestara (jedan dečko i jedna cura), muslimani, objavili na videu da će ubiti sve židove koji im dođu na liječenje. Zbog toga su suspendirani s posla u bolnici i sada im se sudi. I vlada ništa nije učinila protiv takvih stvari. Po Australiji, i tu po Melbournu, su skoro svaki vikend protesti protiv Izraela, ali tu često vijore Hamasove ili ISIS zastave, pa mi nije jasno zašto nitko ne reagira. Po meni, Hamas je teroristička organizacija. Albanese nakon ovog napada samo planira nekakve promjene oko kontrole oružja, kao da će to riješiti probleme, a i dalje ne daje nikakvu podršku i sigurnost židovima. Trenutno opozicija radi na tome da se donesu neki zakoni koji će zaštiti židove, jer očito trenutni premijer i njegova vlada ne rade ništa na tome.
Ne bih išla u detaljnu priču o Izraelu jer mi to nije tema i to mi je prekomplicirano, ali nedavno sam pročitala odličnu knjigu Amos Oza, A tale of love and darkness (Priča o ljubavi i tami), koja ne samo da je vrhunski napisana, nego lijepo opisuje seobe Židova u Izrael i njihov život tamo prvih godina od osnutka države.
I moram dodati, ja imam prijatelje i židove i muslimane. Svi koje ja poznajem su normalni ljudi koji ne vole teror ili ekstremizam ni s jedne ni s druge strane. Sve što nam treba je naučiti se zajedno živjeti, više voljeti, suosjećati i više se brinuti jedni o drugima.
16
uto
12/25
...nije svejedno
komentatoricamicaa.blog.hr
Da je sve onako kako se čini,
voda koju rukom zahvatiš iz mora,
bila bi plava
Hafiz Širazi, perzijski pjesnik iz 14.stoljeća , imao je utjecaja na mnoge europske pjesnike posebno na Goethea
ova misao potiče na naše svagdašnje prosudbe o likovima s kojima se dotičemo riječima i mislima po kojima stvaramo vlastite prosudbe iza kojih ( kao ) čvrsto stojimo ne shvaćajući na vrijeme, da nije baš sve onako kako mi mislimo pogotovo, ako ovo "mi" uzimamo kao ljestvicu neke vrijednosti nad kojom ustrajemo ne videć' pritom, da - nije sve kako se nama čini
foto : osobna
foto : net
12
pet
12/25
O SNOVIMA
huc.blog.hr
Artemidorus’ Dormeo Mattress
Dreamy Realms, Part IV
Dreams. Like every contemporary narcissist, I do write down my dreams. Of course, everything about me is fucking important, so I have to do it.
There are several types of dreams.
The worst are those built out of frustration—fights, shouting, fists flying, the whole sewer of the subconscious bubbling up.
Then you’ve got the leftovers of everyday life —quite boring, especially when the same dream keeps looping through the night like a song on repeat.
Then there are the sex dreams.
Fewer every year.
They used to be wild; now they’re just another reminder that the machine is wearing down.
Sometimes they’re good. Sometimes they rattle you so hard you wake up sweating and the whole day is already ruined.
But now and then—once in a blue, busted moon—you get one of those other dreams. The kind that pull back the curtain just enough for you to see another version of yourself, living some other life you never got to.
Could be here, could be on some far-off red glowing planet, could be in some crooked universe, with angles that don’t add up.
Different body, different rules, different everything.
Your enslaved consciousness working overtime in relams nobody asked for.
Those I find interesting.
As well as precognitive dreams, so-called prophetic dreams — dreams in which, often through symbols, you seem to predict the future. The dream that I’m going to talk about now is one of those.
(And yes—sometimes I write the damn prologues in English.)
HROPTAČI
Plemić anarhist me pozvao u svoj dvorac na večeru.
Zdanje je raskošno.
U blagovaonicu me uvode časne sestre.
Stol je dugačak barem deset metara. Na čelu stola – plemić anarhist.
Unaokolo, u polumraku, jedan do drugog, poredani su bolnički kreveti. Čuju se zvukovi mumljanja, bulažnjenja, hroptanje, cviljenje, jauci, krkljanje. Iza bijelih zavjesa, starčad umire u agoniji.
„Čemu ovo?“ doviknem mu.
On, bez žurbe, kao da je pitanje nebitno, kaže:
„Vino je divno. Kušajte. Traminac ’68.“
Gucnem. Stvarno je dobro.
„Suh je, ali “gromovit”, nastavlja. „Ima 15,1 posto alkohola i arome meda, karamela i sušenog voća koje su uobičajene u puno odležanijim vinima. Ovo vino neće biti lako sljubiti s hranom, pa čak ni s orijentalnom kuhinjom koju uglavnom preporučuju uz mirisne tramince, no i ne treba inzistirati. Vino je dovoljno samo sebi. Te je godine i s puno hladnije Plešivice stigao sličan traminac.“
Zastane, pa kao odgovor konačno reče:
„Naprosto volim biti okružen smrću.“
„Kad smo već kod smrti“, rekoh, „mjerite li ovdje težinu duše? Kažu da pri posljednjem dahu teži dvadeset i jedan gram.“
„Ne zanimaju me brojke. Zvukovi umirućih, to je glazba za moje uši. Pravi memento mori, uživo. Milina.“
„Ljepota je u uhu slušača“, odvratih.
„Jest, ako u uhu slušača ne štricka uholaža“, nasmije se glasno, zadovoljan vlastitom šalom.
„Jeste li ikad ubili čovjeka?“ pitam ga. „činite mi se sposobni za takovo što.“
„Samo u snovima“, odgovori mirno „inače se gadim krvi.“
Ovaj je san odsanjan samo mjesec dana prije nego što je započeo projekt Covid 21.
06
sub
12/25
Prijelomna vijest
huc.blog.hr
„Kamion koji je prevozio Sreću
prevrnuo se na autostradi, pri čemu je
poginulo troje ljudi i jedno
maloljetno dijete.“
Ovu vijest objavljujem samo zato što moram ažurirati In memoriam neznanom patuljku. Naime, iz zagrobnog života javio se Noćni Patuljak i zatražio da objavim njegovu priču, uz prijetnju da će mi zagorčavati život do samoga kraja ukoliko to ne učinim. A kako poltergeist zna biti izrazito nesnosan fenomen – evo teksta bez ikakvih umanjenica.
Life is Short
Dakle, postojim. Stojim tu pred vama. Živi fosil iz kabineta GROTESKE. Nazovite kako hoćete: PATULJAK, KRŽLJAVAC, KEPEC, ČUDOVIŠTE od mesa i kostiju, greška u genetskom laboratoriju prirode. Vaša imenice su jeftini pokušaji da pojednostavite svijet svodeći ga na svoju mjeru. Ja nisam iznimka koja potvrđuje pravilo. To je tako glupa tvrdnja. Kako bi uopće iznimka mogla potvrđivati pravilo? Ne, ja sam živući dokaz da se svijet ne da svesti na vašu mjeru. Ja sam mrlja koju ne možete izribati, crna rupa u vašem katalogu normalnosti, izdrkotina koja se inati da ostane.
Rođen? Da, rođen! I odmah – šapat. Liječnički šapat i bilješka na marginí knjige: "Ali..." Ja sam Taj-Koji-Nosi-„Ali“. Sve drugo – ime, prezime, krštenica – to je farsa za matične knjige. Za svijet sam koordinata u atlasu patologije, slučaj za endokrinologa, a ne subjekt s biografijom.
Djetinjstvo? Ha! Za mene je djetinjstvo imalo topografiju kazamata. Stolice previsoke, stolovi još viši. Svijet kao tvrđava podignuta za gorostase, koju sam ja osvajao centimetar po centimetar. I ruke... ah, te ruke! Odrasle ruke, pune samozadovoljne samilosti, koje su me gladile po kosi kao psa s ulice. Pa zatim dječje ruke, male i okrutne, što uz povike poruge bacaju kamenje na mene! Put od škole do kuće bio je pravi gerilski rat, izbjegavanje okupacione vojske normalnosti.
A oči... ne daj Bože očiju! One koje me sijeku na komade, anatomski, bez anestezije. Gledaju moja stopala, moja kriva bedra, vrat... bilo gdje, samo ne u moje oči. Jer u očima stoji čovjek. A oni ne žele vidjeti čovjeka.
Odrastanje? Što je to odrastanje za nas kepece? To je shvaćanje da ću zauvijek ostati dijete. Da će moja strast biti smiješna, moj bijes – komičan, moja ljubav – nepodnošljiva. "Kako se to usudi voljeti?", čuješ iza leđa. Čitao sam po forumima, u tim modernim jazbinama, neofašističke gluposti: "Takvi ne bi smjeli imati potomstvo!" Ja – kao biološka opasnost. Ja – kao prijetnja čistoj krvi. Treba me sterilizirati povijesnom sviješću.
I posao? Ha! Svijet rada za mene je bio neprekidni ispit iz nemogućeg. "Kultura tvrtke"... „Client Impression“… Eufemizmi za jednu istinu: Gle, stari, kvariš sliku uspješnog kolektiva. Strpajte ga u neki podrum, neka radi na Centrali s onim slijepcem Vojinom. Tko je ikad vidio patuljka kao sliku uspješnosti? Jedino u filmovima tip kao ja može biti neki faktor — kao Peter Dinklage u I Care a Lot, opak do kostiju.”
Znam ja, čovječe, kako se osjećao Frankensteinov stvor. I on je tražio drugačiji jezik, drugi oblik dijaloga sa svijetom. I njemu su odgovorili bakljama i vilama. Mjesto da štuju različitost. Prema nekim procjenama u posljednjih 100 godina ljudi su uzrokovali nestanak najmanje 200 vrsta kralježnjaka. Ponekad mi u snovima naiđe posljednji bijeli nosorog i priča sa mnom. Telepatski. Naiđe i tasmanijski tigar pa kaže – Najebi im se majke, prijatelju. A ja odgovaram: hoću! Istrajat ću do kraja svijeta. Ostat ću zadnji čovjek na svijetu. Jer u mojoj su glavi katedrale misli, jer volim miris kiše kad spere prljavštinu sa zagrebačkog asfalta i zato što neopisivo uživam u urmašicama. Moj humor je crn, oštar, i to je moja vrsta samoodržanja.
Ja sam, u svojoj upornosti da opstanem ovdje Najveći! Svaki je moj dan na barikadama. Svaki moj korak je pobjeda nad vama koji me poričete. Moje postojanje je neprestani, uporni, fanatični NE vašem svijetu smrtonosnog uklapanja.
02
uto
12/25
Svijest o ništavilu vraća svijet u normalne gabarite
huc.blog.hr
– iz uputa za život –
Svaki put kada si na mukama
i osjećaš kao da ne postojiš,
kad su svi tvoji napori sprdnja,
sve tvoje akcije opstruirane,
kada tvoj posao ne ide nikuda
i čini ti se da stalno krećeš
iz početka,
kad ti struka okrene leđa
i ne želi ni pljunuti na tvoje ime,
kad tvoje srce, ogromno
kao Andromeda,
ostane nevidljivo,
a neumoljivi debeli bankari
i njihovi krvoločni psi,
legalni utjerivači dugova,
pišaju po tvojim osjećajima
i cere se tvojoj dobroti
kao da je neka šala,
kada se tvoj genij raspada u kutu
poput Dalita punog crva
na ulici neke indijske prčije,
kada te ignoriraju,
omalovažavaju gdje god se pojaviš,
kad si satran očajem,
razbijen,
i niskost te gazi
s namjerom da te svede na svoju razinu,
kad na tebe gledaju kao na bijednog parazita,
kao na beskorisnog smrada,
luzera bez šanse,
tipa koji samo troši kisik –
otiđi na groblje.
Ili samo udahni duboko i sjeti se:
Sve je ovo samo privremeno.
Sve je ovo uber-kratko.
U kozmičkim okvirima kraće nego
jedan skromni prdac.
Svake godine
Zemlja se nekoliko centimetara
odmakne od Sunca,
koje se ionako gasi.
Oceani će se jednom smrznuti,
život će se zalediti i crknuti.
Od čovjeka neće ostati ništa.
Ni tvoja bol, ni tvoj trud, ni tvoje lažne nade.
Ni Bijela kuća.
Ni Sikstinska kapela, ni vatikanska kupola, ni Kineski zid.
Ni piramide.
Ništa od Biblije, Talmuda, Veda, Upanišada.
Ništa od tvoje slomljene duše
koja stenje, izmučena, na križu vlastitog života.
Ništa.
Možda prah.
I zrno prašine.
I onda će odnekud pristići crna rupa
i sve to fino dokrajčiti.
Ili će se cijela jebena Mliječna staza urušiti u samu sebe
pa neće ostati ni prah,
ni zrno prašine.
Ali ni tu nije kraj.
Svemir ubrzava i nastavit će se širiti
sve dok ne popucaju gravitacijske veze,
dok se ne raspadne posljednja međumolekularna
i atomska veza,
dok se i zadnja elementarna čestica
ne svede na nulu.
Dok Sve ne svede se na Nulu —
na Hladno, Mračno Mjesto
u kojem se ama baš ništa ne Zbiva.
Stanje Maksimalne Entropije!
Doduše, može doći i do sažimanja u Početnu
točku, ali prema svim pokazateljima
šanse da se takovo što dogodi neznatne su.
No kao da to išta mijenja na stvari.
Svijest o Ništavilu
naprosto vraća čovjeku mir.
Sjeti se toga
svaki put kada pokušaju da ti uvale nešto
poput Časti,
Prava, Dužnosti i Obaveza,
Odanosti Domovini,
Vjernosti Tvrtki,
Vođi,
Zastavi…
Kad ti govore o “Pravim Vrijednostima”,
o Našoj Stvari, Našem Putu,
o Pravovjerju,
o Čuvanju Tradicije,
o Krvi i Tlu,
o Braniteljima Nacije
(…)
Sjeti se toga kad ti u lice bacaju Parole:
„Kupuj domaće“
„Zajedno smo jači“,
„Narod nikad ne griješi“,
„U svakome od nas krije se Heroj“
(…)
Kad ti mašu motivacijskim govnima:
“Yes, We Can”,
“Dream Big”,
“No Limits”,
“Follow Your Passion”,
“Grind, Hustle, Repeat",
„No Pain No Gain“
(…)
Kad ti guraju Samoizrabljivanje kao Krepost,
i govore da se moraš Žrtvovati,
Raditi Više, Jače, Dulje,
“Dati 110%”,
“Izaći iz zone komfora”,
“Postati najbolja verzija sebe”
(…)
Kad ti serviraju
njihove Svetinje, simbole,
njihove vizije,
njihove Velike Narative,
njihove Zastave
i kolektivni ponos
(…)
Da nabrajam do termalne smrti Svemira
ne bi uspio obuhvatiti Totalitet
svih njihovih Podvala i Laži!
Uglavnom — sjeti se, Dragi moj!
Pounutri i ugradi tu misao
u Temelj svog bića.
Pa Spokojno i Dokono, bez suvišnih kretnji,
u žutom Skloništu od Stvarnosti,
ispijaj svoje piće bez griže savjesti.
T i s i s a v r š e n !
U karnevalu luđaka što si umišljaju da su Bogovi
jedino to još ima smisla.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr