Zima dolazi polako, ali neumoljivo. Hladni vjetar prolazi kroz ulice grada i nosi sa sobom miris snijega i mokrog asfalta. Dok mnogi traže toplinu svojih domova, za neke je toplina samo sjećanje. Beskućnici, ljudi bez krova nad glavom, prisiljeni su preživljavati u najtežem razdoblju godine – zimi.

Svaka noć na ulici je test izdržljivosti. Spavanje na klupi, u napuštenim zgradama, pod mostom ili u zaklonu za beskućnike znači borbu protiv hladnoće, gladi i straha. Jedan stariji muškarac kojeg sam srela sjedio je na klupi, rukama grlio koljena da zadrži malo topline. Njegove oči su bile umorne, a glas tih dok mi je rekao: „Najteže je kada padne snijeg i svi se zatvore u svoje domove. Tada osjetiš koliko si sam.“

Božić je za mnoge simbol radosti i obitelji. Za beskućnike, on često znači samo još jedan hladan dan. Dok svijet oko njih miriše na kuhanje i pečenje, oni broje minute dok dan ne svane, dok se ne pojavi prva toplina u nekom skloništu ili dok ne nađu mjesto gdje će se barem nakratko sakriti od hladnoće.

No, čak i u ovakvim situacijama, male geste čine veliku razliku. Topla kapa, šal ili rukavice koje netko daruje, topla čokolada, hrana ili jednostavno osmijeh prolaznika – sve to može biti znak da netko vidi njihovu patnju, da nisu potpuno sami. Mali znakovi ljudskosti postaju svjetlo u mraku.

Dok stavimo kapu na glavu i uđemo u svoje tople domove, sjetimo se da dok mi uživamo u toplini, netko vani nema gdje se skloniti niti što pojesti. Za nekoga tko spava pod mostom, kapu nad glavom može značiti cijeli svijet. Možda je to mali korak za nas, ali za njega je to razlika između preživljavanja i predavanja hladnoći.

Zima nas uči suosjećanju. Božić nas podsjeća da toplina i ljubav nisu samo stvari koje osjećamo u svom domu – one se mogu prenijeti, dijeliti i dati onima kojima su najpotrebnije. I dok mnogi od nas dočekuju praznike uz obitelj i prijatelje, postoje oni koji čekaju da netko obrati pažnju, da im pruži kapu nad glavom i bar na trenutak pokaže da nisu zaboravljeni.