Bilo je to krajem 9. mjeseca kada je dječak pod imenom Goffredo, došao kod svojega djeda Lorenza. Dječak je jako volio svog djeda, svoje slobodno vrijeme bi iskoristio tako da bi boravio s njim i da ispriča mu što se dogodilo u školi i isto tako bi djed njemu pričao o baki Lorisi i o svojim životnim događajima. Goffredo je uvijek pomagao djedu oko kućnih poslova... bojao je ogradu, kopao u vrtu, dodavao djedu alat dok bi popravljao nešto i slično.

Toga petka, Goffredo je, kao i uvijek, došao kod djeda. Bila je večer, oni su sjedili uz kamin i igrali šah, a vanka je bio hladno i puhala je snažna bura. Vjetar je prolazio kroz granje stabala, i ispuštao fijuke kao da netko svira harfu. Nestalo je struje, a iznad, na drugom katu kuće, čuli su se snažni udarci. Lorenzo je uzeo fenjer, rekao je dječaku da ga pričeka i krenuo na drugi kat. Čuo se tup udarac i djed je vrisnuo. Goffredo je uzeo sjekiru pored kamina i krenuo prema djedu, taman kada je došao na kat, djed je izlazio iz sobe. Rekao je da je samo prozor lupao i da je pričepio prst kad je zatvarao prozor.

Dok je Lorenzo kuhao vodu za čaj, stigla je struja. Nakon što su popili čaj i dovršili partiju šaha, djed mu je ispričao priču o jednom susjedu, udaljen pet, šest kuća od njegove, koji mu je bio najbolji prijatelj. Zvao se Alvaro. On i Alvaro su bili prijatelji od malih nogu, išli su zajedno u školu. Uvijek su se družili, bili su nerazdvojni. Kasnije, nakon školovanja, Lorentzo je otvorio dućan. Postao je uspješan, bogat i oko njega je uvijek bilo djevojaka. Alvaro je postao ljubomoran te mu je jedne noći zapalio dućan, te je to uništilo Lorenza.

Kasnije, Goffredo je zaspao gledajući televiziju, dok je spavao Lorenzo je išao namijetiti antenu na krov jer su bile smetnje. Obukao je kabanicu, popeo se uz ljestve na krov. Dok je namještao antenu, pokliznuo se i nabio se na željeznu šipku. Uspio ju izvaditi šipku, ali je pao u nesvijest.

Goffreda je to probudilo, očima je tražio djeda po sobi. Zvao ga je, ali nije bilo odgovora. Uzeo je fenjer i potražio cijelu kuću, ali ga nije našao. Uplašen se vratio uz kamin te čekao da se djed vrati. Prošlo je već dosta dugo, ali djed nije dolazio. Vatra se već pomalo gasila, trebalo je dodati još drva, ali pored kamina, gdje inače stoje drva, nije ih bilo. Goffredo je izišao da donese drva iz pojate. Kada je izišao ugledao je djeda kako leži u lokvi krvi, bilo je kasno, već je iskrvario do smrti. Dječak nije mogao podnijeti tu strašnu istinu, nije mogao vjerovati svojim očima. Goffredo nije želio da to bude istina, pa je otišao po karijolu te je nekako uspio utovariti djeda u nju. Odnio ga je u kuću i stavio u fotelju te ga je pokrio sa dekom. Ubacio je drva u vatru, zatim zaspao.

Sutradan, bilo je sunčano. Goffredo je cijeli dan popravljao ogradu oko kuće koju je bura srušila preko noći. Predvečer je pričao djedu kako je uspio sam popraviti ogradu, ali naravno djed je samo sjedio u fotelji kao okamenjen, bio je blijed. Dječak je stao uz djedove noge i molio ga je da se probudi, ali uzaludno. Opet je nestalo struje. Goffredo je zapalio svijeće, ali da bi napravio ljepšu atmosferu, uzeo je bundeve i napravio im oči i usta te u njih stavio svijeće.

To je prizvalo zle duhove. Gofffredo je igrao šah sam sa sobom, jednu ruku je igrao za sebe, a jednu za djeda, ali u jednom trenutku, kada je bilo red na „djeda“, tada se pomaknula figura sama od sebe, to dječak nije opazio jer je stavljao drva u vatru. Vanka je dolazila oluja, počeo je pljusak i grmjelo je. U jednom trenutku dječak je začuo glas, podmukao i strog, odmah je prepoznao djedov glas „Goffredo“, dječak pogleda u djeda, ali on je stajao nepomično. Zatim se glas ponovi, ali glasnije „Goffredo, osveti me!“. Tada pogleda na drugu stranu sobe, u trenutku kada je sijevnulo vanka i osvijetlilo sobu, ugledao je djeda i baku Loris kako se drže za ruke. Dječak je krenuo ka njima da ih zagrli, ali su nestali te su se u tom trenutku otvorili svi prozori i vrata te je vjetar fijukao kroz čitavu kuću. Djed više nije bio na fotelji, već je stajao sa sjekirom u ruci, ali jednako ukipljen kao i prije, stajao kao da dječaku daje sjekiru.

Goffredo je uzeo sjekiru iz djedovih ruku, naoštrio ju je, a zatim otišao u kuću gospodina Alvara. On i njegova žena su taman krenuli na spavanje. Dječak se ušuljao u kuću, a zatim ih je raskomadao u dijelove. Krv je šikljala po sobi, po zidovima su ostali tragovi krvi. Gofferdo, držeći sjekiru u ruci, stajao je nad njihovim dijelovima, dok bi se na trenutak, kada bi nebo sijevalo uz pucanj grmljavine, vidio njegovo krvavo lice sa crvenim očima. Dječak se zatim vraćao doma, hodao je u kabanici po ulici sa krvavom sjekirom, još je bio padao pljusak. Iznad njegove kuće i susjedove, okupili su se vrane i glasno su se odzvanjale duž cijele ulice.

Taman kada je otvorio vrata, kucala je ponoć. Ušavši u kuću, vjetar je proletio pored njega tako snažno da je dječak pao na pod te su se vrata snažno zalupila. Djeda nije bilo na mjestu, gdje ga je bio ostavio. Vatra se već bila ugasila, a ostala su samo užarena drva. Otišao je na drugi kat na pronađe djeda, ali nigdje ga nije bilo. Pustio je suzu, želio je da je djed pored njega, da ga zagrli. Tada je osjetio nečiju ruku na ramenu, kada se okrenuo nije bilo nikoga. Goffredo se spustio u dolje, i ugledao je skupinu duhova koji su stajali oko kamina, to su bili Lorenzo, Loris, Alvaro i njegova žena. Svi su gledali u dječaka, jezivim pogledom. Goffredo je uzeo sjekiru i pobjegao vanka.

Duhovi su ga proganjali, on ih je udarao sjekirom, ali sjekira je samo prolazila kroz njih. Vrištao je, to je probudilo sve okolne susjede, oni nisu vidjeli duhove, nego samo dječaka koji maše sjekirom kao neki manijak. K njemu je prišao susjed, išao mu je uzeti sjekiru, ali Goffredo mu je odsjekao ruku misleći da je duh, došao je drugi susjed, dječak mu je zabio sjekiru u glavu, a zatim se čuo pucanj. Netko je sa prozora upucao Goffreda, a on je pao mrtva i ležao u lokvi krvi.

Mjesec dana kasnije, tu ulicu su prozvali Goffredo. Stanovnici te ulice, dan danas, svake godine krajem 9. mjeseca, oko ponoći, čuju vriskove dječaka koji šeta ulicom sa sjekirom u ruci.