Božić je najradosniji kršćanski blagdan, no čini se da sve više gubi svoje izvorno značenje. U današnje vrijeme često ga svodimo na trošenje novca, darivanje i ukrašavanje domova, zaboravljajući ono najvažnije – slavljenje rođenja Isusa Krista. Blještavilo lampica, gomile darova i prekomjerna potrošnja odvlače nas od pravih vrijednosti koje Božić nosi. U užurbanosti i sjaju, Isus, koji je središte ovog blagdana, bude zanemaren, i njegova prisutnost u našim mislima i srcima ostane u drugom planu.

Advent bi trebao biti posebno vrijeme – vrijeme tišine, pripreme i duhovne obnove. No umjesto toga, mnogi ga provode u užurbanosti, jureći za savršenim poklonima, birajući najljepše ukrase i planirajući savršene večere. U tom blagdanskom šušuru često zaboravljamo stati, udahnuti i prisjetiti se pravog smisla svega. Ljudi kite božićna drvca raskošnim ukrasima, a domove ispunjavaju blještavilom, dok jaslice, simbol Isusova rođenja, ostaju zaboravljene ili pak sporedne. Ipak, upravo bi one trebale biti središte našeg ukrašavanja – podsjetnik na jednostavnost i poniznost Betlehema, na one skromne jasle u kojima je započela priča koja je zauvijek promijenila svijet.

Božić nije blagdan vanjskog sjaja, nego unutarnjeg mira, zajedništva i ljubavi. On je prilika da zastanemo, odmaknemo se od svakodnevice i vratimo osnovnim stvarima – vjeri, obitelji i ljubavi prema bližnjima. Darovi su lijepi, ali prava radost Božića krije se u vremenu provedenom s obitelji, u zajedničkoj molitvi, razgovoru i dijeljenju trenutaka ispunjenih ljubavlju i toplinom. Prisjetimo se pastira i mudraca koji su došli k Isusu s jednostavnim darovima – vjerom, poštovanjem i poniznošću. Ti darovi, koliko god skromni, bili su ispunjeni istinskim značenjem i ljubavlju.

Djeci treba prenijeti pravi smisao Božića. U svijetu, koji im često poručuje da je Božić vrijeme raskošnih darova, trebali bismo ih učiti da je to prije svega vrijeme ljubavi, zahvalnosti i pomaganja drugima. Djeca kroz naše postupke uče o tome što je doista važno. Paljenje svijeća na adventskom vijencu, zajedničko postavljanje jaslica, odlazak na ponoćku, paljenje badnjaka ili pomaganje potrebitima – sve su to male, ali važne geste koje djecu uče pravim vrijednostima. Te tradicije mogu postati dragocjeni dio njihovog života i nešto što će nositi sa sobom dok odrastaju.

Umjesto da Božić doživljavamo kao sezonu kupovine, trebali bismo ga promatrati kao poziv na obnovu duha. U tišini jaslica možemo pronaći mir, smisao i zahvalnost. Okrenimo se bližnjima, unesimo toplinu u svoje domove i zajednice. Božić nije u darovima ispod bora, nego u ljubavi koju nosimo u srcima. To je blagdan koji nas podsjeća da je svjetlo koje je započelo u Betlehemu još uvijek prisutno – samo ga trebamo pronaći i pustiti da nas vodi.

Stoga, ovog Božića zastanimo i prisjetimo se što zaista slavimo. Pokušajmo se udaljiti od vanjskog sjaja i potražiti unutarnji mir. U tišini jaslica pronađimo ono što nas ispunjava, ono što nam daje snagu i vjeru. Neka to bude blagdan ljubavi, zajedništva i iskrene radosti – onako kako je oduvijek bio zamišljen.

Zapalimo svijeću, neka svijetli,
u srcima, toplina neka se useli.
Advent nosi mir i radost svima,
u tišini nade, ljubav se prima.

Svaka svijeća svijetli sve jače,
čeka se dan što tuge briše.
Zvona zvone, zvijezde sjaje,
advent svim srcima dar daje.

Četiri plamena, četiri koraka,
kao anđeoska pjesma, tiha i laka.
Neka svaka misao bude čista,
Božić dolazi, radost blista.

Pitala si me koliko te volim,
a ja bih ti rekla,
kao golub što suzu spusti,
kad njegova duša polako odleti.

Moja ljubav je tiha, nevidljiva,
poput te suze, što klizi niz perje,
skrivena iza očiju, koje te traže,
a nikad te ne prestaju voljeti.

I svaki put kad te pogledam,
srce mi pukne, kao krhki stakleni svijet,
jer ljubav ovakva, nije samo za sada,
već traje, dok suza zadnja ne padne.

Kad golub pusti suzu, on umire,
a tako ja živim za tebe,
s ljubavlju što boli,
ali nikad ne prestaje.

Izvod iz dnevnika studentice nestale 30. listopada.

23. listopada

Danas smo na faksu imali predavanje o mitovima i legendama ruralnih krajeva. Profesor je spomenuo Svarthold, mjesto koje je svega nekoliko kilometara udaljeno odavde. Nikad nisam čula za njega, a navodno je poznato po sablasnoj legendi o staroj vještici koja je ondje živjela stoljećima. Profesor je spomenuo kako su ljudi ondje vjerovali da je ta vještica mogla kontrolirati živote i smrti onih koji su kročili u šumu
Zainteresirala me ta priča. Čudno je koliko blizu može biti nešto za što nisi nikad čuo ili možda samo nisi obraćao pažnju. Razmišljam o tome da posjetim to mjesto. Možda nije pametno, ali nešto me vuče.

24. listopada

Provela sam noć pretraživajući sve što mogu pronaći o Svartholdu. Većina je bila praznovjerna gomila gluposti: priče o nestancima, o djeci koja su se izgubila u šumi i nikada nisu pronađena. Ali, jedan članak mi je zapeo za oko. Govorio je o malom groblju usred šume, a navodno su tamo pokopani oni koji su „pali pod kletvom“. Te kletve su bile vezane uz vješticu, ona je uzimala njihove duše, a tijela su ostajala u selu.
Ono što me najviše uplašilo, bio je opis te žene: bila je stara, ali ne prirodno stara, nego iskrivljena. Bar su je tako opisivali mještani. Njezina koža bila je blijeda i zategnuta preko kostiju kao da se raspada, ali nikad nije u potpunosti umrla. Neki tvrde da ona živi vječno. U članku je pisalo „tko vidi njezine oči, postaje njezin“.
Nešto mi je stegnulo želudac kad sam to pročitala. Znam da su to samo priče, ali...

25. listopada

Danas sam pričala s kolegama o vještici iz Svartholda. Svi su se smijali, naravno i svi su rekli da su to obične izmišljotine koje je profesor ispričao da nas uplaši. Ali, kada sam spomenula šumu, Filip, koji živi blizu tog kraja, samo je problijedio. Filip je rekao da se nikada ne ide u šumu bez razloga. Ispričao mi je priču o svom djedu, koji je prije mnogo godina otišao po drva i vratio se bez riječi. Nikada više nije govorio o tome što je vidio.
Sve me to nervira, više nego što bih htjela priznati. Filip mi je dao neku kartu šume i rekao da nije siguran koliko je precizna, ali da pokazuje put do groblja o kojem sam čitala.
Ne znam zašto, ali odlučila sam sutra otići.

26. listopada

Šuma je tamnija nego što sam očekivala. I tiša. Dok sam hodala, imala sam osjećaj da me netko promatra cijelo vrijeme. Zrak je bio gust, kao da je vlaga natopila sve. Ponekad bih čula škripu grančica pod vlastitim korakom, ali čini mi se da je bilo i više od toga. Kao da netko drugi ide za mnom.
Karta me dovela do starog groblja, ako se to opće može nazvati grobljem. Neki nadgrobni spomenici su bili napuknuti, drugi posve uništeni, a zemlja oko njih izgledala je izrovana, kao da su grobovi davno zaboravljeni.
Tada sam ugledala nešto što nisam očekivala. Stara koliba. Bila je mala, skrivena, između drveća i gotovo u potpunosti prekrivena mahovinom i granjem. Unutra je bilo mračno, a vrata su bila poluotvorena, kao da me pozivaju da uđem.
Ušla sam!
Unutra je bilo sablasno tiho, a zrak je mirisao na trulež. Na zidu su bile obješene stare, požutjele slike. Neki dijelovi su bili izbrisani. A lica su bila iskrivljena, kao da ih je netko grebao noktima. U kutu sobe nalazila se lutka, stara i prašnjava. Na njezinom licu je bilo nešto čudno, koža je izgledala previše stvarna i kao da je bila poprskana krvlju koja se davno osušila.
U tom trenutku sam osjetila jezu. Trnce kroz cijelo tijelo. i hladan vjetar. Pobjegla sam.

29. listopada

Ovo je treća noć da ne mogu zaspati. Nešto se čudno događa. Stalno viđam sjene u daljini i prati me snažan osjećaj da me netko non stop promatra.
Odma prve noći sam čula teško disanje pred vratima, diše polako i čeka. Ostala sam u krevetu jer me je bilo strah. Nisam se usuđivala pomaknuti. Ujutro sam ispred vrata pronašla tanak komadić kože, kao one što sam vidjela u kolibi. Uhvatila me panika! Svugdje vidim te oči, na prozorima, u ogladalu, čak i u vodi dok perem lice.
Druge noći bilo je još gore. Bila sam umorna od nespavanja. Noću sam čula korake u hodniku, ali kad pogledam kroz špijunku, nema nikoga. Možda polako gubim razum! Počela sam osjećati peckanje po rukama, kao da mi se koža suši i raspada. Kada god dotaknem lice, osjećam nešto ispod kože, nešto što ne pripada meni. Bojim se. Mislim da gubim razum. Ujutro, kad sam se pogledala u ogledao, lice mi je bilo puno crvenih ožiljaka i blijedo. Koža mi izgleda staro i naborano. Stoga sam ostala doma, nisam izlazila cijeli dan.
Večeras sam pronašla poruku ispred vrata na kojoj je pisalo „nađimo se kraj groblja u šumi nakon faksa, Filip“. Odmah sam malo živnula, nadam se da će mi Filip pomoć. Ali... što ako je to zamka? Tada sam začula jako lupanje na vratima. uzela sam bejsbol palicu i otvorila vrata. Nema nikoga! Povirila sam kroz hodnik, svijetlo se na trenutak zatreperilo, a na dnu mračnog hodnika sam vidjela nekoga u sjeni. Siuleta stare žene, pogrbljena, s drugim mršavim rukama. Zastala sam srce mi je divlje kucalo, ali kad sam trepnula, više je nije bilo. Osjećaj da me netko promatra postao je neizdržljiv.
Ne mogu više!

30. listopada

Razmišljala sam cijelu noć... idem se naći s Filipom kraj groblja. On mi je jedina nada, on zna nešto. Zna kako se obraniti od vještice.
Ako čitaš ovo.. znači da sam mrtva!



***

Članak iz novina:

Misteriozni nestanci povezani s kultom: istraga vodi prema šumi Svarthold


Dnevnik koji je studentica vodila prije svog nestanka otkriva nove tragove u istrazi. Prema izvorima bliskim istrazi, u njemu se spominje lokalna legenda o vještici iz šume Svarthold, te sugestija da je studentica bila opsjednuta otkrivanjem tajni koje šuma skriva. Profesor, koji je spominjao legendu na predavanjima i kolege kažu da je pokazivala neobičnu zanimanje starih mitova i lokalnim praznovjerima.
Filip, koji je navodno posljednji bio u kontaktu sa studenticom, također je ubrzo nestao, a policija vjeruje da je znao više nego što je otkrio o legendama i ritualima povezanim s vješticom. Prma riječima izvora, u njegovoj sobi pronađeni su stari zapisi, kao i karta koja vodi do zabačenog dijela šume. Međutim, policija ostaje šutljiva o tim zapisima, dok glasnogovornik tvrdi da su „određeni dokazi trenutno pod istragom i nisu za javnost“.
Tijekom pretrage šume, istražitelji su otkrili ostatke ritualnog okupljališta – kameni oltar prekriven simbolima uklesanim u stijene. Policija sumnja da je kult, za koji se vjeruje da stoljećima djeluje u sjeni, povezan s nestancima. Prema izjavama lokalnog stanovnoštva, kult je usko vezan uz legende o vještici koja je vladala tim područjem prije nekoliko stoljeća. Pripadnici kulta, prema vjerovanju, održavaju mračne rituale kako bi prizvali vješticu i dobili njezinu naklonost.
U jednom dijelu šume pronađeni su i zastrašujući dokazi – dijelovi ljudske kože. Ovaj nalaz izazvao je veliku uznemirenost među istražiteljima, ali policija odbija komentirati čija je koža. „Ovo je dublje, nego što se čini“, kazao je jedan istražitelj koji je želio ostati anoniman. „Postoje tragovi ritualnog djelovanja koje se proteže generacijama. Ove nestanke ne možemo gledati kao izolirane slučajeve.“
Policija je odbila komentirati jesu li pronađeni novi tragovi vezani uz samog Filipa ili studenticu, ali mnogi vjeruju da šuma skriva još mračnije tajne. Roditelji nestalih studenta izrazili su svoju frustraciju zbog nedostatka informacija. „Želimo odgovore, želimo znati što se dogodilo našem djetetu“, rekla je majka nestale studentice.
Lokalna zajednica Svartholda, inače mala i zatvorena, suočava se s rastućom panikom. Stanovnici tvrde da su godinama znali za šumu i njezinu mračnu povijest, ali mnogi sada izbjegavaju govoriti o tome. “Ovdje se ništa ne događa slučajno“, izjavio je stariji mještanin. „Svi mi znamo za tu šumu. Zna se tko tamo ide i zašto, ali to su priče koje se ne pričaju javno.“
Policija ne isključuje mogućnost daljnih pretraga, ali zasad šuma ostaje zapečaćena, dok istražitelji pokušavaju otkriti više o ulozi kulta i nestanku dvoje studenta. „Istražujemo svaki trag, ali ima mnogo toga što još ne možemo podijeliti s javnošći,“ kazao je glasnogovornik policije. „Radimo na tome da donesemo pravdu obiteljima i otkrijemo što se točno dogodilo u šumi.“
Istraga se nastavlja, ali misterij nestanka ostavlja zajednicu u strahu, dok se mnogi pitaju hoće li tajne šume Svartholda ikada biti potpuno otkrivene.

Oznake: mistery, horror

Nikada nisam vjerovala u paranormalno. Bila sam tip osobe koja je uvijek tražila logična objašnjenja, posebno za neobične događaje. Ali ono što se dogodilo prošlog ljeta, to ne mogu objasniti. Pokušala sam više puta, ali sve što sam dobila je tjeskoba i neprospavane noći.

Ljeto je počelo kao svako drugo, vruće i sparno, s mnogo slobodnog vremena. Moja prijateljica Ivana pozvala me da s njom provedem vikend u kući njenih roditelja, staroj kamenoj vili na rubu jednog malog sela, duboko u šumi. Kuća je bila staromodna, ali lijepa, s onim romantičnim osjećajem starine, koji vas navede da zamišljate prošlost. Ivana i ja planirale smo se opustiti, možda malo istražiti okolinu, bez ikakvih očekivanja.

Kad smo stigle, sve je izgledalo savršeno. Kuća je bila okružena gustim drvećem, a jedini zvuk bio je cvrkut ptica. Ispočetka je sve bilo idilično. Prve večeri sjedile smo na terasi, gledajući zalazak sunca, pijući vino i pričajući o svemu i svačemu. U jednom trenutku Ivana je počela pričati o svom djetinjstvu i o tome kako je kuća uvijek imala neku... neobičnu atmosferu.

-"Ne znam kako bih to objasnila," rekla je, gledajući prema starom bunaru u dvorištu. "Uvijek sam se osjećala kao da nas netko promatra. Nije to strah, više kao neka... prisutnost."

Nasmijala sam se, ali u njezinim očima vidjela sam da nije mislila na šalu. "Možda ti se samo činilo. Kuće poput ove često imaju taj starinski, čudan ugođaj."

Ivana je slegnula ramenima i nastavila piti vino, a ja nisam obraćala previše pažnje. Ali te noći, dok smo se spremale za spavanje, nešto me počelo uznemiravati. Ležala sam u krevetu u sobi na katu, prozori su bili širom otvoreni, a noćni povjetarac lagano je pomicao zavjese. No, bilo je previše tiho. Tišina je bila neprirodna, kao da je cijeli svijet oko nas prestao disati.

Zatvorila sam oči i pokušala zaspati, ali san nije dolazio. Osjećala sam se nemirno, iako nisam znala zašto. Soba je bila mračna, ali povremeni bljesak mjesečine ulazio je kroz prozor. Osjećala sam kao da me nešto promatra iz sjene, kao da netko stoji na rubu mog vidnog polja, skriven u mraku, tiho i neprimjetno.

Okrenula sam se na bok, pokušavajući ignorirati taj osjećaj, ali tada sam čula zvuk. Tiho šuštanje, kao da nešto grebe po drvetu. Otvorila sam oči i pogledala prema vratima. Bile su zatvorene, ali šuštanje se nastavilo, sada glasnije, bliže.

Sjedila sam u krevetu i napeto osluškivala, nadajući se da je to vjetar. Ali zvuk nije dolazio izvana. Bio je unutra, u hodniku, tik ispred vrata.

- „Ivana?“ šaptala sam, ali odgovora nije bilo.

Zvuk je prestao, i nakon nekoliko trenutaka, mislila sam da je sve samo plod moje mašte. No, kad sam se ponovno pokušala opustiti, vrata sobe lagano su se otvorila, uz tih škripavi zvuk. Srce mi je stalo. Na pragu nije bilo nikoga, ali vrata su se polako, sama od sebe, ljuljala naprijed-natrag.

Ustala sam iz kreveta, oprezno prilazeći vratima. Ruka mi je drhtala dok sam ih zatvarala, pazeći da budu dobro zaključana. Vratila sam se u krevet, ali san više nije dolazio. Ostatak noći provela sam gledajući u strop, osluškujući svaki zvuk, svaki šum, svaki pokret.

Sljedeće jutro, Ivana je primijetila da sam neispavana. Ispričala sam joj o onome što sam čula i vidjela, očekujući da će se nasmijati i reći da sam luda. No, nije se smijala. Umjesto toga, tiho je kimnula glavom, kao da je sve već znala.

- „I meni se to događalo kad sam bila mala“, rekla je tiho, izbjegavajući moj pogled. „Nisi jedina.“

Pokušala sam je pitati što misli, ali promijenila je temu. Ostatak dana provele smo šetajući po šumi, pokušavajući se opustiti, no taj čudan osjećaj nije me napuštao. Osjećala sam ga cijelo vrijeme, kao nevidljivu težinu na ramenima. Uvečer, kada smo se vratile u kuću, nešto je u zraku bilo drukčije. Kao da nas kuća nije htjela pustiti van, kao da nas je zadržavala.

Ivana je predložila da odemo do starog bunara u dvorištu, gdje se nekada igrala kao dijete. Rekla je da je to mjesto uvijek bilo središte čudnih događaja. Prišle smo bunaru, a ja sam se osjetila nervozno bez pravog razloga. Gledala sam u tamnu, vlažnu unutrašnjost bunara, osjećajući kako mi se želudac steže. Osjetila sam kako mi hladan vjetar prolazi kroz kosu, ali nije bilo nikakvog povjetarca.

- „Nešto je u bunaru“, šapnula je Ivana.
- „Što?“ Pokušala sam zvučati smireno, ali osjećala sam da nešto nije u redu.
- „Ne znam... ali kao mala, uvijek sam imala osjećaj da nešto gleda iznutra. Ponekad bih čula šapat, kao da me doziva.“

Zadrhtala sam, ne znajući je li Ivana ozbiljna ili samo pokušava biti dramatična. No, kad sam se nagnula bliže, čula sam i ja. Tihi, gotovo nečujni šapat. Zvuk koji se jedva mogao razaznati, ali bio je tamo.

Korak natrag bio je refleks, ali prekasno. Nešto se pokrenulo u bunaru. Voda unutra zatalasala se, i to previše intenzivno za mirnu večer. Ivana i ja smo se ukočile, ali nisam mogla skinuti pogled s tamne dubine.

Odjednom, iz bunara je iskočila ruka. Stara, izobličena, prekrivena algama i blatom, stisnula je kamenje na rubu bunara s takvom snagom da se kamenje raspuklo pod njenim prstima. U očima sam imala samo tu ruku, zgrčeno stvorenje koje se izvlačilo iz dubine. Ivana je vrisnula, ali nisam bila sigurna je li to bio njen vrisak ili moj.

Pobjegle smo u kuću, tresući se od straha. Vrata smo zalupile za sobom, a ja sam pokušavala smiriti srce koje je divlje udaralo. Ali nešto nije bilo u redu. U kući je bilo previše tiho. Kao da je ono iz bunara... ušlo s nama.

Ono što je stajalo predamnom više nije bila Ivana. Njene oči, inače tople i blage, bile su prazne crne rupe, a lice joj je izgubilo svaku ljudsku emociju. Tijelo joj je bilo ukočeno, kao da je netko drugi pokretao njene udove.

Korak unazad bio mi je težak, kao da su mi noge postale olovne. Htjela sam vrisnuti, ali grlo mi je bilo stegnuto strahom. Nešto hladno i opipljivo spustilo se na mene iz svakog kutka kuće. Zidovi su se činili bližima, prostor se sužavao.

- „Ivana?“ jedva sam prošaptala, pokušavajući doprijeti do nje, ali znala sam – više to nije ona.

Ona je napravila još jedan korak prema meni. Svaki korak bio je neprirodan, kao da je nešto ili netko kontrolira, a ne ona sama. Pokušala sam se pomaknuti, ali bila sam paralizirana od straha. U zraku se osjetila težina, nevidljiva, ali gušeća. Šapat iz bunara sada je ispunjavao cijelu kuću, kao da dolazi sa svih strana. Riječi su bile nerazgovjetne, ali osjećala sam da me dozivaju, da žele nešto od mene.

Tada se kuća počela raspadati pred mojim očima. Sjene su postale žive, zidovi su počeli disati. Svjetla su se gasila i palila, i svaki put kad bi trepnulo, Ivana je bila sve bliže.

- „Što hoćeš?“ zavrištala sam napokon, slomljena pod težinom panike.
- „Ne možeš pobjeći,“ rekla je Ivana, ali to nije bio njen glas – bio je hladan, dubok, kao da dolazi iz neke druge dimenzije. „Oduvijek je ovdje... čeka te. Čekalo je nju, sada čeka tebe.“

Bacila sam se prema vratima, no čim sam ih dotaknula, vrata su se zatvorila s takvom snagom da sam pomislila da će se slomiti. Zrak u kući postao je gust, ljepljiv, a svaki moj udah bio je težak. Znala sam da moram izaći van, pobjeći, bilo kako.

Osjetila sam da više nemam puno vremena. Trčala sam prema prozoru u dnevnoj sobi, nespretno se spotičući po podu, ali Ivana – ili ono što je bilo u njenom tijelu – bila je sve bliže. Prozor je bio moj jedini izlaz. Očajnički sam ga pokušala otvoriti, no zastori su se sami od sebe zategnuli, zatežući mi ruke i stežući mi prste. Iza sebe čula sam kako Ivana diše, sporo i teško, kao da svaki dah nosi smrt.

- „Moram pobjeći“, ponavljala sam u sebi, boreći se sa zavjesama koje su se činile živima, omotane oko mojih ruku poput zmija.

U jednom naglom trzaju, uspjela sam se osloboditi i udarila sam kroz staklo prozora. Krhotine stakla poletjele su posvuda, a hladan noćni zrak šiknuo je unutra. Skočila sam kroz razbijeni prozor, osjećajući kako me krhotine režu, ali nisam osjećala bol, adrenalin je preuzeo.

Trčala sam kroz dvorište, prema šumi, ali nisam se usudila okrenuti. Znala sam da je ono iza mene, osjećala sam kako me prati, kao hladan dah na vratu. Noge su mi bile teške, svaki korak bio je poput borbe protiv nevidljive sile koja me pokušavala povući natrag.

Bunar je bio na mom putu, no sada se više nisam zaustavila niti osvrnula. Osjetila sam kako nešto iz njega šapće, kao da me doziva, ali nisam mogla stati. U trenutku kada sam prošla kraj njega, iz bunara se ponovno pojavila ona ruka, izobličena i prekrivena blatom, pokušala me uhvatiti, ali ovaj put bila sam brža.

Šuma me prihvatila, njene guste grane skrivale su me, ali nisam osjećala olakšanje. Trčala sam dokle god su me noge nosile, srce mi je lupalo tako glasno da je nadjačavalo sve zvukove šume. Tek kad sam stigla do glavne ceste, stala sam, iscrpljena i izbezumljena, ali još uvijek svjesna da je nešto iza mene.

Htjela sam se smiriti i razmisliti što dalje. Mobitel mi je ostao u kući, pa nisam mogla nikoga nazvati. Nakon nekoliko sati lutanja, odlučila sam se vratiti u grad i otići na policiju. Bila sam prestravljena, ali nisam imala drugog izbora.

Ujutro sam stigla na policiju i pokušala im objasniti što se dogodilo, no zvučalo je toliko nevjerojatno da su me gledali s nepovjerenjem. Dok sam sjedila u čekaonici, policajci su me obavijestili da je Ivana došla i tražila me, brinući se gdje sam. Rekla je da je pokušala nazvati, ali nisam se javljala. Čim sam to čula, osjećaj tjeskobe rastao je u meni.

Nakon nekog vremena, Ivana je ušla u policijsku postaju. Njene oči su bile pune brige, ali kada me je vidjela, olakšanje joj je preplavilo lice. Međutim, čim je sjela nasuprot mene, izgovorila je nešto što me šokiralo. „Ne sjećam se ničega od onoga što si ispričala. Samo se sjećam da smo šetale šumom, gledale TV, a zatim sam otišla spavati u svoj krevet.“

Kad je Ivana izjavila da se ne sjeća ničega, osjećala sam se izgubljeno. Zbunjena i prestravljena, pitala sam se što se to zapravo dogodilo te noći. Jesmo li doista doživjele istu noć? S tim mislima napustile smo policijsku postaju, ali osjećaj neizvjesnosti ostao je s nama, kao sjenka koja nikad ne nestaje.

Oznake: horror, paranormalno

U malom, zabačenom selu u planinama, postojala je kuća za koju su svi znali, ali nitko nije o njoj govorio. Bila je skrivena duboko u šumi, iza gustih stabala koja su se uzdizala poput mračnih stražara. Mještani su vjerovali da kuća pripada samoj šumi, živom biću koji nije trpio neželjene goste.

Jedne olujne noći, kada su oblaci prekrili mjesec, a vjetar zavijao kroz granje, mladić po imenu Petar odlučio je istražiti tu zloglasnu kuću. Nije vjerovao u priče starih ljudi. Bio je uvjeren da je sve samo praznovjerje i da se iza priče krije samo obična, napuštena koliba.

Petar je krenuo u šumu sa starom baterijom u ruci i odlučnom voljom da dokaže da nema razloga za strah. Put ga je vodio dublje u mrak, dok su sjene drveća plesale oko njega poput duhova. Kiša je polako počela padati, a vjetar je zviždao kroz krošnje, stvarajući neobične zvukove. Ali Petar je ignorirao sve znakove opasnosti.

Nakon gotovo sat vremena hoda, stigao je do kuće. Stajala je tiha, trošna i prekrivena bršljanom, kao da je sama priroda pokušava progutati. Prozorčići su bili prljavi i napola razbijeni, a vrata samo lagano odškrinuta. Petar je stao pred kućom, osjetivši čudnu težinu u zraku. Činilo se kao da kuća diše, kao da ga promatra. No, nije se obazirao na taj osjećaj. Zakoračio je unutra.

Unutrašnjost kuće bila je još strašnija nego što je očekivao. Zidovi su bili obloženi starim, raspadnutim drvetom, a podovi prekriveni debelim slojem prašine. Ali ono što ga je najviše uznemirilo bile su stare obiteljske fotografije koje su visjele po zidovima. Lica su bila blijeda, oči prazne, kao da su godinama gledali u nešto užasno. Petar ih je promatrao s čudnim osjećajem nelagode.

Škripanje dasaka ga je trgnulo. Pomislio je da je to možda samo njegova mašta, ali tada je začuo nešto više, tihe, lagane korake. Nešto je bilo s njim u kući. Ugasio je bateriju i stajao u potpunom mraku, zadržavajući dah. Koraci su postajali sve bliži. Petar je pokušavao ostati miran, no osjećao je nevidljive oči na sebi.

Odjednom je ugledao nešto u uglu sobe. Sjena, previše tamna da bi bila stvarna, stajala je nepomično. Bilo je to visoko biće, nejasno, ali s dugačkim rukama koje su gotovo dosezale pod. Njegovo lice bilo je prekriveno nečim nalik velu, a iz tog vela dopirao je zvuk, tiho šaptanje. Petar se sledio od straha. Biće se počelo kretati prema njemu, polako, ali neumoljivo.

Pokušao je uzmaknuti, ali osjećao je hladan, leden dodir na ramenu. Trgnuo se, vrisnuo i potrčao prema izlazu, no vrata su bila zatvorena, iako ih nije zatvorio kad je ušao. U očajničkom pokušaju da ih otvori, čuo je iza sebe ono šaptanje kako postaje glasnije. Očajnički je udario po vratima, no nije bilo nikakvog odgovora osim jezivog smijeha, tihog, ali prožetog nečim neljudskim.

Okrenuo se i vidio sjene kako se kreću po zidovima, stapajući se i odvodeći oblik u jednu figuru. Taj prizor bio je najgori dio svega, kao da kuća guta sve što dotakne. Osjetio je da mu hladnoća prodire kroz kosti, tijelo ga više nije slušalo. Bio je paraliziran, oči su mu bile prikovane na jezivu figuru koja se približavala.

U tom trenutku, kuća je postala tiha. Previše tiha. Kao da je cijeli svijet nestao i ostavio ga u vječnom mraku. Biće je stalo pred njega, a Petar je osjetio nešto što nikada nije. Nešto staro, nešto što nije pripadalo ovom svijetu.

Petar nikada nije izašao iz kuće. Mještani su ga tražili danima, ali bezuspješno. Od tada, nitko više nije kročio u šumu. A oni koji su prolazili blizu kuće u gluho doba noći, kunu se da vide kako kroz prljave prozore, u sjeni, stoji mladić i netremice ih promatra – izgubljen zauvijek.

Oznake: horror, Creepy

U zabačenom selu okruženom gustim, mračnim šumama, zima je trajala duže nego obično. Snijeg je prekrivao zemlju kao bijeli pokrivač, ali mještani su znali da ispod njega vrebaju zla stvorenja. Kada je proljeće napokon stiglo, skupina djece predvođena znatiželjnim Markom odlučila je istražiti zaboravljenu stazu koja je vodila do starog kamenog spomenika u šumi.

Spomenik, prekriven mahovinom i obavijen sjenama, imao je natpis izblijedjelim slovima: "Ovdje počiva duša nevine djevojčice." Marko je bio radoznao, iako su ga prijatelji upozoravali da se ne približava, odlučio je dotaknuti kamen. Dok je pritisnuo ruku na hladni kamen, nebo se naglo zamračilo, a vjetar je zavijao kao da je šuma počela disati.

Te noći, dok su djeca spavala, čuli su tihe, jedva čujne jecaje. Marko se probudio, ali nije mogao otkriti izvor zvuka. U strahu, pokušao se ponovno uspavati, ali jecaji su se pretvorili u vrisak, koji mu nije dao mira. U svjetlu jutra, djeca su odlučila da su samo sanjali.

Tjedni su prolazili, ali čudni događaji počeli su se događati u selu. Stari Mladen, koji je uvijek sjedio ispred svoje kuće, počeo je viđati neobične sjene kako plešu oko njegove kuće noću. Marija, učiteljica, prijavila je lokalnoj policiji da je čula dječji smijeh dok se kasno vraćala doma.

Jedne noći su se skupili Marko i prijatelji i odlučili su posjetiti staru ženu iz sela, koja je poznavala stare piče o duhovima. Žena im je rekla "Igrali ste se s nečim što ne razumijete". Žena je govorila ljutito, a u očima joj je bio strah "Ta djevojčica nije samo duh. Ona nosi teret nepravde i bijesa. Probudili ste je!"

Nakon tog upozorenja, Marko se više nije mogao smiriti. Svake noći, sanjao je djevojčicu s dugom, crnom kosom koja ga je zvala iz tame. "Pomozi mi, osveti me," šaptala je, dok je njezin glas odjekivao u njegovim mislima. Osjećao je kako ga njezina patnja obuzima, ali nije znao kako joj pomoći.

Kada se vratio do kamenog spomenika, osjećao je truli miris, ali nešto nije bilo u redu. Na mjestu gdje je bio kamen, sada je bila crna rupa, a iz nje se čula škripa, kao da nešto izlazi. Marko se odjednom osjećao kao da je zarobljen u zamci, dok je iz tame izašla figura djevojčice.

Ana je bila prozirna, ali njene oči bile su pune boli. "Oslobodi me," rekla je, "moram pronaći onoga tko me povrijedio." Marko je shvatio da se nešto strašno dogodilo, nešto što je bila suviše duboko zakopano u prošlosti sela.

Tijekom noći, pojavile su se sjenke. Prijatelji su se počeli gubiti jedan po jedan. Vrisci su odjekivali kroz šumu, a Marko je osjetio da je duh djevojčice postao zloslutna sila. "Ona želi osvetu," šaptali su prijatelji, a Marko je shvatio da je upravo to ono što ga progonilo.

U očaju, Marko se vratio do stare žene iz sela. "Kako mogu pomoći Ani?" upitao je. Stara žena ga je pogledala s tugom. "Ona ne želi samo osvetu. Ona želi da se sazna istina o njenoj smrti. Morate otkriti tko je odgovoran za njezinu patnju."

Marko se vratio do spomenika, sada obavijen mračnim oblacima. Uz njega su stajali preplašeni prijatelji, dok su sjenke plesale oko njih. Uzeli su staru knjigu koja je pripadala školu, gdje su otkrili da su se događale strašne stvari u prošlosti. Djevojčica je bila žrtva zlostavljanja, a njezin zločinac bio je mještanin koji je naizgled bio dobar čovjek.

Dok su istraživali, Marko se suočio s tajnom koju su svi skrivali. Pronašli su dokaze, ali kada su ih otkrili na javnom skupu, atmosfera se naglo promijenila. Na središnjem trgu, iz mraka se pojavila Ana, njezine oči blistale su od bijesa. "Svi ste vi krivi!" vrisnula je, a vjetar je zavijao dok su mještani shvatili da su se suočili s pravom osvetom.

Dok je Ana počela otkrivati mračne tajne, duhovi prošlosti izbijali su iz tame, progonili ljude i otkrivajući njihove grijehe. Selo je postalo poprište kaosa, dok su sjenke preuzimale kontrolu.

Na kraju, Marko je shvatio da Ana ne želi samo osvetu, nego i priznanje krivice. "Završi to," rekla je, dok je njena figura nestajala u tami. U tom trenutku, Marko je znao da jedini način da spasi sebe i svoje prijatelje je suočiti se s mračnom istinom.

Nakon što su otkrili zločinca, selo je ponovno postalo mirno, ali sjećanje na Anu ostalo je u srcima mještana. Postavili su spomenik u njezinu čast, ali svake noći, čuli su njezin šaptajući glas kako se miješa s vjetrom. A dok su spavali, sanjali su o djevojčici koja nikada nije pronašla mir.

Oznake: horror

Mario je bio običan student, miran, povučen, koji je svakodnevno prolazio istu rutinu. Živio je sam, daleko od obitelji. Posljednjih nekoliko mjeseci osjećao je neobjašnjivu težinu u prsima, kao da nešto nije u redu, ali nikad nije mogao točno objasniti što ga muči. Noćne more su počele dolaziti polako, u početku tek nejasne slike i uznemirujući osjećaji, a s vremenom su postale sve strašnije i opipljivije.

Budio se u isto vrijeme svake noći, točno u 1:23. Srce bi mu divlje udaralo, a osjećaj da ga nešto promatra nije ga napuštao ni kada bi se okrenuo na drugu stranu kreveta. Noćne more su postajale sve učestalije, ali ono što ga je najviše plašilo nije bio sam njihov sadržaj, već to što su djelovale stvarnije od stvarnosti.

Jedne noći, probudio se usred mraka, osjećajući kako se nešto približava. Zvukovi koraka na starom drvenom podu bili su sve glasniji. Mario se pokušao pomaknuti, ali njegovo tijelo bilo je ukočeno, kao da ga neka nevidljiva sila drži prikovanog za krevet. Vrata njegove sobe polako su zaškripala, a kroz mali otvor ugledao je tanke, duge ruke koje su se pružale prema njemu. Oči su mu bile širom otvorene, ali nije mogao vrisnuti.

Srce mu je divljalo u grudima. Crna sjena proletjela je kroz sobu te se prozor naglo otvorio, a hladan vjetar je uletio u sobu poput vrišteče sjene. Skupljajući snagu, uspio je izvući tijelo iz kreveta i došao do prozora. Kada je zatvorio prozor, osjećaj, da se nešto nalazi iza njega, ponovno je oživio. Pogledao je dolje na praznu ulicu, ali u odrazu stakla ugledao je iskrivljenu sjenu iza sebe. Mario je osjetio hladne prste na vratu, a iskrivljena figura šapnula mu je u uho: „Vrijeme je...“

Mario se opet probudio. Ili je barem tako mislio. Soba je izgledala isto, ali osjećaj je bio drugačiji, dublji. Kao da je nešto neodređeno ispunilo prostor. Krenuo je prema vratima, ali kad ih je otvorio, hodnik ispred njega bio je beskonačno dug, obasjan slabim, treperavim svjetlom. Koraci su se ponovno čuli iza njega, brži i odlučniji. Mario je potrčao niz taj beskonačan hodnik, ali bez obzira na to koliko je brzo trčao, nikako nije mogao pobjeći. Koraci su ga sustizali, a strah mu je stezao grlo.

Napuštajući svaku nadu, okrenuo se, spreman suočiti se s onim što ga proganja. Figura, sada jasnija, stajala je nepomično. Lice joj nije bilo ljudsko. Oči su bile prazne, a osmijeh neprirodno širok. „Između sna i jave, sada pripadaš meni.“

Vrisnuo je, ali nije bilo nikoga tko bi ga čuo. U tom trenutku, prostor oko njega se promijenio. Nestao je hodnik, nestala je figura. Odjednom se našao vani, pod vedrim nebom, okružen šumom. Pogledao je oko sebe zbunjeno, kao da se probudio usred ničega. Hladnoća mu se uvukla u kosti, a mirisi vlažne zemlje i truleži ispunili su mu nosnice. Zbunjen i prestravljen, krenuo je hodati. Nije znao gdje je, ali osjećaj da je tu bio prije probudio je sjećanja kojih nije bio svjestan.

Tri dana kasnije, Mario je pronađen na rubu grada. Ljudi su ga tražili, nestao je tjedan dana, iako je njemu to izgledalo kao tren. Policija ga je pitala gdje je bio, ali on nije imao odgovor. Ni sam nije bio siguran. Sve je bilo poput magle, kao loš san koji izmiče razumijevanju. Ali kad je došao kući, osjećaj nelagode ga nije napustio.

Tijekom noći, ležeći u svom krevetu, ponovno je osjetio ono poznato prisustvo. Pogledao je oko sebe. Soba je izgledala isto, ali nešto je bilo drugačije, kao da su boje izgubile svoju živost. Njegov odraz u ogledalu nije bio samo nejasan, oči su mu bile prazne, ali i ispunjene nečim neobičnim, neprepoznatljivim. Bile su to duboke tamne šupljine, kao da je netko drugi, iz nekog drugog svijeta, gledao iz njih.

Kao da je prostor oko njega postao fluidan, zamagljen, i dok je pokušavao shvatiti što se događa, osjećaj nelagode ga obavija. Znao je da se nešto čudno odvija, kao da nije samo u svojoj sobi, već u nekom drugom sloju stvarnosti. Svaki šum iz susjedne sobe zvučao je daleko, kao eho iz snova.

Mario više nije bio siguran gdje se nalazio, je li ovo stvarnost ili još jedan san koji se protezao bez kraja? S tom pomisli, srce mu je zakucalo brže. Činilo se kao da svijet oko njega titra, a granice između sna i jave postaju sve nejasnije. U tom trenutku shvatio je da se možda nikada nije probudio.

Na zidu stare, zapuštene i velike vile, visjela je slika. Bila je to jedina stvar koja je bila netaknuta, dok je sve okolo bilo trulo. Na slici je bila žena iz prošlog doba, odjevena u raskošnu haljinu, s svijetlo plavim očima koje su promatrale svakoga tko uđe u hladnu i tamnu prostoriju. Pogled joj je bio hladan, gotovo si mogao osjetiti kako led probada tvoju dušu kad ju pogledaš. Nitko nije znao tko je bila ta žena sa slike, ali govorilo se da nitko, tko ju je pokušao maknuti, nije preživio.

Marta, mlada studentica umjetnosti, došla je u zapuštenu vilu kako bi mogla istražiti arhitekturu i umjetnost stare zgrade. Svi, iz obližnjeg selu, su je upozoravali da ne dira „Prokletu damu“, tako su je zvali, ali ona nije vjerovala u njihove priče. Mislila je da je to samo praznovjerje.

Čim je zakoračila u vilu, osjetila je hladnoću koja joj se uvlačila u kosti. Divila se dizajnu velike vile, iako je sve bilo prašnjavo. Svake dijelove soba je fotografirala sa svojim mobitelom - kamin, zidove, slike, namještaj, kamene stube koje vode na drugi kat i tako dalje. Čim je ušla u prostoriju gdje je visjela „Prokleta dama“, osjetila je još veću hladnoću i odmah je primijetila sliku jer se previše isticala. Bila je fascinirana kako žena na slici djeluje stvarno.

Marta je dugo gledala sliku i divila se. Dodirnula je sliku jer je htjela opipati platno na kojoj je naslikana. Čim ju je dodirnula osjetila je kako je hvata jeza. Počela je osjećati da ju netko promatra, da nije sama u prostoriji. Osvrnula se oko sebe, ali nije bilo nikoga drugog osim nje i dame sa slike. Napravila je nekoliko fotografija i brzo izašla van.

Marta se vratila u hotel, kako bi pisala o arhitekturu i dizajnu stare zgrade. Pisala je dugo, cijelu večer, gledajući slike koje je fotografirala. Sve je bilo mirno dok nije došla do fotografije na kojoj je prostorija sa slikom dame, koja je visjela na zidu. Uočila je nešto neobično. U mračnom kutu prostorije stajala je neka sjena. Počela je listat ostale fotografije, i na svakoj fotografiji se vidjela neka sjena, silueta neke osobe. Marta je bila u šoku.

Fotografije na mobitelu su se počele same listati. Odjednom su se pojavile fotografije te prostorije, koje ona nije fotografirala, na kojima je na zidu pisalo krvlju „Nisi me trebala dotaknuti“. Na sljedećoj je pisalo „Bježi“, na sljedećoj „Gorjet ćeš u paklu“, na sljedećoj „Mrtva si“, na sljedećoj „Sakrij se“, na sljedećoj „Dolazim po tebe“ i odjednom se zaustavilo na fotografiju na kojoj je stajala prokleta dama sa kistom u ruci i kanticom punoj krvi. U tom istom trenutku se začuo jak prasak groma koji je rasparao nebo.

Svjetla, u hotelskoj sobi, su počela treperiti i naglo je postalo hladno. U hodniku, izvan njezine sobe, čuju se koraci koji postaju sve glasniji. Polako se približavaju njezinim vratima. koraci odjednom stanu tik uz njena vrata. Netko pokuca na vrata, zatim se polako otvore, ali to je bio samo domar koji je vidio iz vanka da žarulja treperi, pa ju je želio zamijeniti. Ispričao se, ako ju je prestrašio.

Nakon toga, Marta je mislila da samo umišlja od umora i otišla je spavati. Imala je noćne more o prokletoj dami, osjećala je hladnoću, kao da se zamrznula negdje, kao da se pretvorila u veliku kocku leda. Svi prolaze pored nje, ona njih vidi, ali nju nitko ne primjećuje. Probudila se sva znojna i hladna, prozor je bio širom otvoren iako je bila sigurna da ga je zatvorila.

Prelistala je mobitel i na njemu nije bilo čudnih slika. Odlučila se vratiti u staru vilu da provjeri da li je sve onako kako je bilo. Prolazeći kroz prostorije, zvučalo je kao da je vila živa, podovi su škripali, sjene su se micale u kutovima njenih očiju. Kada je ušla u prostoriju s „Prokletom damom“, slike više nije bilo, na podu je stajao samo raspadnuti stari okvir slike. Iza nje su se čuli koraci i na vratima prostorije je stajala žena s plavim očima. Marta se prestrašila, lagano se kretala unazad te je odjednom pukao pod ispod nje. Pala je na stari drveni stol, koji je pukao kada je Marta pala na njega, u prizemlju.

Osjećala je bol u rebrima i u nozi. Trudila se ustati i uspjela je nekako. Zatim se polako došepala do svog automobila i sjela u njega. Odjurila je od te vile, što dalje. Nebo je odjednom postalo tamno i počela je padati kiša, bilo je veliko nevrijeme. Dok se vozila put hotela po stvari, u jednom trenutku se dama stvorila na sred ceste, ali Marta je s autom samo prošla kroz nju. Uhvatio ju je strah i jeza. Pogledala je u retrovizor i ugledala damu s plavim očima na zadnjem sjedištu njezinog auta. Marta je sletjela s ceste u duboku provaliju i nije preživjela.

Oznake: horror

Lanac, debeo i čvrst,
Jedan kraj zamotan oko moga struka,
A drugi kraj zakačen za automobil,
Auto polako kreće, ubrzava,
Srce moje ubrzano počinje kucati,
Čujem vrisak iz zatvorenih usta,
Osjećam struganje, tijelo me peče,
Čujem zveket metala.

Prošlo je dosta vremena,
Već sam trebala biti na podu,
Ali osjećam bol,
Ugledam, lanac je puknut,
Ukipljena stojim nasred ceste,
Tijelo mi se trese,
Kamion se približava prema meni,
Oslijepila su me njegova svijetla.

Sklopila sam oči, sve je bijelo,
Osjećam hladan povjetarac,
Osjećam neku težinu,
Nešto me guši,
Pokušavam reći nešto, ali ne mogu,
Čujem prigušeno zujanje,
Ne osjećam miris.
Vrijeme kao da je stalo.

Odjednom, sve je normalno,
Osjećam miris benzina,
Čujem trubu kamiona,
Vrući zrak motora grije moje lice,
Otvaram oči,
Metar od mene, kamion stoji,
Znoj mi kapa s čela,
U licu sam sva blijeda.

Mojim tijelom su prošli trnci,
Mislila sam: "ovo je kraj",
Duša kao da želi izletjeti iz tijela,
Srce kao da je prestalo kucati,
Nebo je postalo tmurno,
Kao ovaj nemir u meni,
Osjećaj bespomoćnosti,
Kao nebo koje paraju gromovi.