Treća adventska svijeća naziva se Pastirska svijeća i njezina poruka je radost. Kad se pali ta svijeća, mnogi kažu da se u zraku osjeti nešto posebno, kao da se cijelo vrijeme došašća otvori i postane toplije. To je trenutak kada se shvaća da je Božić sve bliže i da se radost više ne može sakriti. Upravo zato je ova svijeća često ružičaste boje, jer predstavlja svjetliji i vedriji ton usred vremena iščekivanja.

Pastiri koji su prvi primili radosnu vijest o Isusovom rođenju bili su obični ljudi. Nisu imali bogatstvo ni položaj, nisu bili poznati ili važni. Živjeli su jednostavno, radeći u tišini i daleko od velikih gradova. Ipak, baš njima se prvi put objavila najveća vijest koju je svijet ikad čuo. Ta činjenica nosi snažnu poruku: radost Božića nije namijenjena samo onima na vrhu društva, nego svima, pa i onima koji misle da nisu dovoljno vrijedni ili primijećeni. Pastiri su primjer da Bog uvijek dolazi onima koji su otvorena srca, pa makar bili i potpuno nepoznati.

Treća adventska svijeća tako nas potiče da u vlastitim životima pronađemo taj duh radosti. To ne znači da moramo biti savršeni ili stalno sretni, nego da pokušamo prepoznati male znakove dobra oko sebe. U došašću se mnogi ljudi vraćaju jednostavnijim stvarima, kao što su mir u obitelji, druženje s prijateljima, pomaganje onima koji su sami ili u potrebi, te unutarnja zahvalnost za ono što imaju. Radost treće svijeće poziv je da se usred svakodnevnih briga zaustavimo i primijetimo da uvijek postoji barem nešto što nas može ispuniti mirom.

Ima još jedna važna poruka koju nosi Pastirska svijeća. Ona nas podsjeća da radost nije uvijek glasna ili sjajna. Ponekad je tiha, skrivena u malim trenucima, baš kao što su pastiri na mirnim poljima primili vijest o nečemu što će promijeniti svijet. Radost treće nedjelje došašća poziva nas da budemo spremni na jednostavna čuda, na one trenutke kada osjetimo toplinu, blizinu i nadu, iako to možda nismo očekivali.

Kad se treća adventska svijeća zapali, domovi postaju još malo svjetliji. Njeno svjetlo govori o radosti koja se približava, ali i o radosti koja postoji već sada, u trenucima koje često uzimamo zdravo za gotovo. Ona nas potiče da se otvorimo i dopustimo da nas Božić iznutra promijeni, baš kao što je promijenio živote pastira.

Zbog svega toga treća adventska svijeća ima posebno mjesto u srcima mnogih ljudi. To je svijeća koja ne govori samo o radosti Kristovog dolaska, nego i o radosti koja se može roditi u svakome od nas kada se približimo jednostavnosti, zahvalnosti i vjeri.

Snijeg se spušta, svijetli grad,
U tvom je osmijehu moj miran sklad.
Hladna je zima, ali ljubav blista,
Toplina tvoja je moja pista.

Svjetla na boru trepere sjajno,
U tvom zagrljaju sve biva bajno.
Zvona zvone, tišina sja,
Ljubav je dar što Božić da.

U tvojoj ruci svijet je mek,
Nestaje hladnoća, nestaje tek.
Božićna noć donosi sjaj,
a ti si moj put, moj vječni raj.

Zima dolazi polako, ali neumoljivo. Hladni vjetar prolazi kroz ulice grada i nosi sa sobom miris snijega i mokrog asfalta. Dok mnogi traže toplinu svojih domova, za neke je toplina samo sjećanje. Beskućnici, ljudi bez krova nad glavom, prisiljeni su preživljavati u najtežem razdoblju godine – zimi.

Svaka noć na ulici je test izdržljivosti. Spavanje na klupi, u napuštenim zgradama, pod mostom ili u zaklonu za beskućnike znači borbu protiv hladnoće, gladi i straha. Jedan stariji muškarac kojeg sam srela sjedio je na klupi, rukama grlio koljena da zadrži malo topline. Njegove oči su bile umorne, a glas tih dok mi je rekao: „Najteže je kada padne snijeg i svi se zatvore u svoje domove. Tada osjetiš koliko si sam.“

Božić je za mnoge simbol radosti i obitelji. Za beskućnike, on često znači samo još jedan hladan dan. Dok svijet oko njih miriše na kuhanje i pečenje, oni broje minute dok dan ne svane, dok se ne pojavi prva toplina u nekom skloništu ili dok ne nađu mjesto gdje će se barem nakratko sakriti od hladnoće.

No, čak i u ovakvim situacijama, male geste čine veliku razliku. Topla kapa, šal ili rukavice koje netko daruje, topla čokolada, hrana ili jednostavno osmijeh prolaznika – sve to može biti znak da netko vidi njihovu patnju, da nisu potpuno sami. Mali znakovi ljudskosti postaju svjetlo u mraku.

Dok stavimo kapu na glavu i uđemo u svoje tople domove, sjetimo se da dok mi uživamo u toplini, netko vani nema gdje se skloniti niti što pojesti. Za nekoga tko spava pod mostom, kapu nad glavom može značiti cijeli svijet. Možda je to mali korak za nas, ali za njega je to razlika između preživljavanja i predavanja hladnoći.

Zima nas uči suosjećanju. Božić nas podsjeća da toplina i ljubav nisu samo stvari koje osjećamo u svom domu – one se mogu prenijeti, dijeliti i dati onima kojima su najpotrebnije. I dok mnogi od nas dočekuju praznike uz obitelj i prijatelje, postoje oni koji čekaju da netko obrati pažnju, da im pruži kapu nad glavom i bar na trenutak pokaže da nisu zaboravljeni.

Druga adventska svijeća tradicionalno nosi ime Svijeća mira, a pali se na drugu nedjelju došašća. U kršćanskoj tradiciji, ona predstavlja korak dublje u pripremi za Božić. Nakon što se prvom svijećom budi nada, druga nas poziva da stanemo, zastanemo u svom tempu i otvorimo prostor za mir – onaj unutarnji, ali i onaj koji gradimo s ljudima oko sebe.

U vremenu došašća mir se ne shvaća samo kao odsutnost sukoba. On je više poput tišine u koju čovjek može ući kada se odmakne od svakodnevne buke i briga. Druga adventska svijeća podsjeća da taj mir ne dolazi sam od sebe, nego ga treba tražiti, stvarati i čuvati. U duhovnom smislu, povezuje se s prorocima koji su naviještali dolazak “Kneza mira” i govore o svijetu u kojem se čovjek otvara Bogu i drugima.

Paleći drugu svijeću, vjernici se prisjećaju koliko je važno njegovati smirenost, razumijevanje i strpljenje. To je vrijeme kada se čovjek poziva da izgradi bolji odnos prema sebi i bližnjima. Mir počinje u srcu, ali se širi kroz naše riječi, geste i male svakodnevne izbore.

U cijelom nizu adventskih svijeća, druga zauzima posebno mjesto. Ona povezuje nadu s radošću koja tek dolazi, stvarajući prostor da se čovjek pripremi za Božić ne samo izvana, nego i iznutra.

Prva adventska svijeća uvijek nosi posebno značenje. Ona je početak putovanja kroz Advent, ali i tihi podsjetnik da se u životu ne živi samo od onoga što vidimo, nego i od onoga čemu se nadamo. Obično se naziva svijećom nade ili Prorokova svijeća. Ona predstavlja išćekivanje dolaska Isusa Krista.

Plamen ove svijeće podsjeća vjernike na Božija obećanja dana kroz proroke. To je svjetlo u tami koje donosi nadu za bolju budućnost. Čovjek uvijek traži svjetlo: u odnosima, u životnim borbama, u svojim strahovima i neizvjesnostima. Nije to neka površna nada, nego dublji osjećaj da dobro uvijek pobjeđuje, čak i kada to ne izgleda tako. Nada je unutarnja snaga koja nas tjera da vjerujemo u bolje dane. To je pogled prema naprijed, čak i kad je sadašnjost teška. Nije uvjerenje da će sve biti savršeno, nego da nismo sami i da se isplati ustati, krenuti i pokušati iznova.

U kršćanskoj tradiciji, ova svijeća nas podsjeća na nadu koju je izraelski narod imao u dolazak Mesije. Oni su stoljećima čekali Spasitelja, nekoga tko će donijeti mir, pravdu i novo srce čovječanstvu. Danas ta nada znači vjeru da Bog i dalje djeluje, da se svjetlo rađa u malim stvarima i da promjena počinje u nama. Nadamo se mirnijem životu, boljim odnosima, manje briga, više istine i dobrote među ljudima. Nadamo se ozdravljenju tijela i duše. Nadamo se oprostu, novom početku i toplini koja nam ponovno daje snagu za život. Prva adventska svijeća nas podsjeća da te nade nisu naivne. One su pokret koji nas čini ljudima.

Danas često čujem da je vjera nešto zastarjelo ili povezano s nekim primitivnim razmišlajnjem. Mnogi govore o vjeri kao da je to samo prazna tradicija koja nema veze sa stvarnim životom. Ali tko god je u životu iskreno osjetio što znači vjerovati, zna da vjera nije običaj ni navika. Vjera je odnos, a ne skup praznih pravila ili znak slabosti. To je odnos s Bogom, odnos prema ljudima i način na koji razumijemo život. Ona daje snagu, mir i smjer, to ne znači da u život nema iskušenja ni zla ili da je čovjek savršen.

Ljudi su različiti i zato je normalno da postoje i različiti načini življenja vjere. Netko vjeruje tiho, netko otvoreno, netko se trudi biti bolji, a netko vjeru koristi samo kao sliku o sebi. Upravo zbog takvih pojedinaca ne trba zaključivati da je cijela vjera pogrešna. U svakoj skupini postoje ljudi koji ne žive ono što govore. To ne znači da je ono u što vjerujemo bezvrijedno, nego da su oni sami nedosljedni. Nije problem ni biti otvoren i pokazivati da živiš u vjeri, ako je to iskreno i dolazi iz srca. Ja se ne sramim i ne trebam se skrivati, jer jako dobro znam kakva sam i tuđa mišljenja me ne zanimaju. Samo mi Bog može suditi. Ljudi često napadaju vjeru jer ne razumiju ili im smeta što netko ima mir, smjer i vrijednosti, pa je lakše napasti nego pokušati razumijeti.

Nitko nije savršen. Vjernik ne znači svetac ni nepogrešiva osoba. Svi griješimo, i to je normalno. To ne znači da smo licemjerni – ako bi svaki grijeh bio znak licemjerja, svi bismo bili licemjerni. Grijeh je sastavni dio života i svijesti. U kršćanskoj tradiciji spominje se iskonski grijeh, prvi grijeh. On je zapravo stanje čovjeka od prvih ljudi, Adama i Eve. Taj grijeh pokazuje da ljudi od početka imaju slobodnu volju, mogućnost biranja između dobra i zla, i da nisu programirani za savršene odluke. To znači čovjek dolazi u kušnju. Svaka osoba je suočena s vlastitim izborima, i u tim izborima se vidi snaga ili slabost karaktera.

Slobodna volja je temeljni dar čovjeku od Boga. Bog dopušta zlu da postoji jer ljudi moraju imati slobodu odlučivanja. Bez te slobode ne bi bilo ni rasta, ni učenja, ni istinske ljubavi. Ako bismo bili programirani da uvijek činimo dobro, ne bismo mogli zaista razumjeti što znači biti dobar. Mora postojati nešto suprotno, npr. toplo, hladno, ako postoji samo toplo, onda nam nikad ne bi bilo hladno, ne bi ni znali šta znači toplina, ni temperatura, jednostavno bi osjećali uvijek isto. Svatko može pogriješiti, i upravo kroz pogreške učimo i jačamo svoj duh.

Vjera također uči o dobru i zlu, i o tome zašto Bog dopušta sotoni da djeluje. Ne dopušta zlo zato što mu nije stalo ili zato što je slab, nego jer zlo pokazuje važnost izbora i pomaže ljudima da razumiju dobro. Zlo i patnja u svijetu nisu dokaz da Boga nema; naprotiv, oni nas podsjećaju na vrijednost slobodne volje i na potrebu da činimo dobro.

Sveti tekstovi, poput Biblije, nisu uvijek doslovni. Oni su učenja, simboli i priče koje pomažu razumjeti moral, život i odnos s Bogom. Vjera nije doslovno tumačenje nego traženje smisla i primjena tog smisla u svakodnevnom životu. Nema ništa loše u tome da netko drugačije vidi svijet ili postavlja pitanja, ali važno je poštovati ono što je drugima sveto.

Ljudi koji šire mržnju i ideologiju nisu ništa drugačiji od onih koji iskreno žive vjeru – i oni to isto rade otvoreno. Zato vjernik također može otvoreno pokazati svoju vjeru, ne da bi se nadmetao ili nametao, nego da bi donosio dobro i inspirirao. Vjera nije skrivanje ni pokazivanje radi priznanja; vjera je življenje, borba sa sobom, činjenje dobra i traženje smisla.

Na kraju, vjera je put koji uključuje grijeh, slobodnu volju, izbore, iskušenja i učenje. Nitko nije savršen, ali svatko može težiti dobru. Dok postoje oni koji griješe i krivo prikazuju vjeru, uvijek će postojati oni koji je žive iskreno i dobro, i upravo oni pokazuju pravu snagu vjere u svijetu.

Svake godine, kada dođe advent i Božić, gradovi se ukrašavaju. Ulice budu obasjane lampicama, trgovi ukrašeni velikim božićnim drvcima, a glazba i mirisi je svuda okolo i stvaraju poseban ugođaj. Uz svu tu raskoš i ukrase, nedostaje najbitnije – jaslice. Jednostavni prikaz rođenja Isusa koji su vjekovima simbol Božića.

Jaslice nisu samo dekoracija. One su priča. Priča o obitelji, o djeci o roditeljima, o kraljevima i siromašnima te o miru i tišini koju Isusovo rođenje donosi. One nas podsjećaju na pravo značenje adventa i Božića jer Božićno vrijeme nije samo svjetlo, blještavilo i zabava, nego trenutci za mir i zajedništvo. Kada nema jaslica, ta srž blagdana nestaje u gomili svjetala i komercijalnih atrakcija. Svi ti interaktivni ukrasi, svjetlosni tuneli i razne instalacije privlače turiste. Gradovi postaju izložbe božićne estetike, ali pritom zaboravljaju na ono što je ovaj blagdan kroz stoljeća zaista predstavljao.

Za mnoge ljude, posebno one koji su odrastali s vjerom i običajima, odsutnost ovih prikaza može učiniti blagdane praznima i hladnima. Dok hodamo ukrašenim ulicama, okruženi svjetlima i glazbom, često zaboravljamo na mir koji jaslice donose, na trenutak kada se zaustavimo i pomislimo o pravoj poruci adventa i Božića. Nije ni najveći problem u ukrasima, već da se zaboravljaju prave vrijednosti i značenje. Kao da se gubi sama bit adventa, odnosno došašća.

Advent predstavlja iščekivanje, radost i mir. To je onaj osjećaj kada se raduješ dolasku neke osobe koja ti mnogo znači u životu. I planiraš njegov dolazak, namještaš mu krevet, počistiš dom, pripremiš kolače, i ostala razna jela, dočekaš ga s poklonom koji nije ništa drugo nego jedna sitnica, ništa posebno, ništa veliko, ništa skupo, već sitnica koja predstavlja nit između dva srca, dvije duše. Tako je i advent, radujemo se Isusovu rođenju, njegovu dolasku, čistimo svoju dušu i otvaramo svoje srce i puštamo ga u naš dom, u našu obitelj i prijatelje.

Polako se pale 4 svijeće koje predstavljaju: Nada, Mir, Radost i Ljubav. Upravo one predstavljaju taj osjećaj iščekivanja nekoga tko nam znači. Nada – označuje buđenje čovjeka, početak puta, kada čovjek otvori svoje srce. Mir – dolazi iznutra, svijeća mira nas poziva da se čovjek smiri, oprosti i pomiri najprije u sebi, a onda i s drugima. Radost – ovo nije ona jeftina radost ili kratko veselje, već radost koja se rađa u čovjeku kada osjeti da nije sam, kada osjetimo Božju prisutnost, dolazak. Ljubav – je vrhunac pripreme, predstavlja potpuno povjerenje i predanje, ljubav je središte cijelog adventa jer Bog dolazi kao dijete – ranjiv, jednostavan i blag. Paljenje zadnje svijeće poziva čovjeka da otvori srce ljubavi koja ne traži ništa zauzvrat.

Te vrijednosti se polako zaboravljaju. Ne stavljaju se jaslice, dolaze neki novi simboli, zaboravlja se pravo značenje i gleda se samo zarada. Da li se ikada zapitate što vam je zaista važno, da li vizualni efekt ili duh koji se osjeti u tišini, molitvi i zajedništvu. Božić bez jaslica nije kraj svijeta, ali je podsjetnik da se u svakom blještavilu i spektaklu krije pitanje: jesmo li zaboravili srž ovog blagdana?

Tvoja koža na mojoj,
kao vatra koja se polako širi.

Dovoljno je jedan tvoj poljubac,
i već gubim dah,
kao da si me začarala.

Naše usne se traže,
po zimskoj noći,
kao gladne putnice,
koje se vraćaju kući.

I kad mi šapneš,
samo jedno malo “dođi”,
tijelo mi se zaledi,
i zapali u istom trenu.

Dodirneš mi vrat,
i sve u meni nestane,
osim želje da ti budem blizu,
da te držim,
da te osjećam.

Naše ruke klize,
bez žurbe.
Svaka linija tijela je pjesma,
koju znamo napamet,
bez i jedne riječi.

U tom trenutku,
nema svijeta,
nema vremena.

Postojimo samo mi,
u ovom ritualu strasti.

I nijedan dim svijeće,
nije svjetliji,
od načina na koji me gledaš,
dok se utapam u tebi.

To je trenutak,
kad želja postane ljubav,
i ljubav postane vatra,
koja nas obje blagoslovi,
svake noći,
kad se vratimo,
jedna drugoj.

U zadnje vrijeme često razmišljam o jednoj stvari koja mi jednostavno ne daje mira. Brokule. Toliko se o njima govori, da su zdrave i ukusne te se često promoviraju kao da bismo to svi trebali jesti, a meni su iskreno odbojne. Ne volim njihov okus, teksturu ni miris. Pokušala sam ih jesti više puta, u raznim jelima, ali nikad nisam osjetila zadovoljstvo, samo bljutavo i neukusno. Mislim da nije pogrešno što sam to priznala.

Zato želim otvoreno reći: „Želim da se brokule zabrane“. Ne iz hira, ne iz šale, nego iz uvjerenja da ne trebaju biti dio polica u trgovinama, sastojak u restoranima niti u bilo kojoj hrani. Postoji toliko drugih vrsta povrća koje je hranjivo, zdravo i puno ukusnije, kao što su mrkva, tikvica, blitva, grašak. Sve to može dati tijelu ono što mu treba, bez onog neugodnog osjećaja koji brokule davaju.

Mnogi će reći da je to pretjerano, ali ja mislim da svatko ima pravo izraziti svoj stav o onome što jede. Ako nešto većini ljudi nije po ukusu, zašto bi se i dalje proizvodilo u tolikim količinama? Zašto bi se trošili resursi, zemlja i voda na nešto što mnogi ni ne žele na svom tanjuru? U vremenu kad se toliko govori o održivosti, možda bismo trebali početi razmišljati i o tome da ne uzgajamo ono što ljudi ne vole.

Zabrana brokula ne bi značila kraj zdrave prehrane. Naprotiv, to bi bio poticaj da se više pažnje posveti drugim vrstama povrća, odnosno onima koje ljudi stvarno žele jesti. Hrana bi trebala biti užitak, a ne prisila. Treba jesti hranu koja budi u tebi osjećaje u kojoj uživaš u svakom zalogaju. Nitko ne bi trebao osjećati da mora jesti nešto što mu ne odgovara samo zato što je to „preporučeno“.

Zato stojim iza svog stava. Želim svijet bez brokula! Ne zato što želim nekome nauditi, nego zato što vjerujem da imamo pravo živjeti bez nečega što nam jednostavno ne prija. Vrijeme je da se glas, onih koji ne vole brokule, napokon čuje. Možda je vrijeme da prestanemo prisiljavati sebe i druge da prihvaćaju ono što im se ne sviđa, samo zato što „tako treba“.

Nismo se nikad vidjele uživo,
a opet si bila tako blizu.
U Splitu.
Došla si kod frendica,
kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

More je bilo tiho,
sunce je klizilo po tvojoj kosi,
a ti si stajala kraj obale i smijala se.
Netko te slikao.
Zauzela si pozu,
okrenuta ka moru,
dok je srce u meni lupalo.

Nisam ti rekla da sam tu.
Samo sam tiho stala iza tvojih leđa,
kao sjenka,
kao čežnja.
Nisi me mogla vidjeti,
ali slika... slika je sve rekla.

Kasnije,
dok si gledala fotografiju,
sve se zaustavilo.
U kutu kadra - ja.
Nisi znala da li je stvarnost
ili još jedan san.

Zadržala si dah.
Oči su ti zatreperile.
ali taj osmijeh
prošao je licem
prije nego što su riječi stigle.

Prišla si mi.
Bez pitanja. Bez sumnje.
Samo suze i taj osmijeh
koji govori sve.
Zagrlila si me,
kao da svijet opet ima smisla.
Kao da se vrijeme spojilo u tom jednom
trenutku.

I ništa više nije bilo važno.
Samo to da si tu.
I da sam ja tu.
Napokon.