Badnjak je trenutak koji nosi posebnu čaroliju i osjećaj zajedništva. Iako vani vlada hladnoća zime, kada obitelj krene okupljati se oko badnjaka, sve oko njih postaje toplo – tijelo se grije od vatre, a srce od ljubavi i radosti koja se osjeća u zraku. Paljenje badnjaka nije samo bacanje drveta u vatru. Prvo se odabire debelo, čvrsto drvo, često se s njim pažljivo postupa, razgovara se o tome tko će ga unijeti i tko će prvi dodati plamen. Badnjak se nosi prema kući ili u dvorište uz pjesmu, smijeh, sitne šale i iščekivanje – djeca trče, stariji se smiju i svi zajedno paze da trenutak bude poseban.

Kada plamen zahvati drvo, vatra počinje treperiti, a dim se diže prema nebu. Taj plamen, iako malen, nosi u sebi veliku snagu – snagu zajedništva i topline. Okupljena obitelj stoji oko badnjaka, ponekad u tišini, ponekad uz šapat molitve. Netko pomoli kratku zahvalnu riječ, netko šuti i gleda u trepereći plamen, osjećajući mir i spokoj. U zraku se osjeća iščekivanje – večer još nije počela, ali sve je ispunjeno radošću i toplinom.

Sitnice te večeri čine je čarobnom: smijeh djece koja trče oko vatre, miris hladnog zraka pomiješan s mirisom drveta, tihe šale, razgovori o prošloj godini, ponekad i pjesma koja spontano izbije iz grla. Svi su zajedno, dijeleći trenutke koji se pamte, osjećajući koliko je važno biti tu jedni za druge. Ponekad se dodaju ruke, netko poljubi drugo dijete ili supružnika, netko podigne čašu vina u tihi nazdrav. Sve je to radost koja dolazi iz zajedništva i osjećaja pripadnosti.

Čarolija badnjaka je u tom malom savršenom trenutku kada hladnoća vani, a toplina unutar obitelji savršeno balansiraju. Srce se širi od ljubavi, a tijelo se grije od plamena i smijeha. Čak i najmanje stvari postaju značajne – treptaj svjetla na licima ukućana, miris dima, zvuk drva koje pucketa, šapat molitve, osmijeh koji izazove suze od sreće.

Badnjak je simbol da smo zajedno, da dijelimo život, brige, radosti i ljubav. To je trenutak kada sve što vani postoji – hladnoća, tmina, buka svijeta – nestaje, a ostaje samo mir, nada i zahvalnost. Taj plamen, ti zvukovi i mirisi stvaraju osjećaj da je svijet na trenutak savršen, da smo u pravom mjestu, sa pravim ljudima, i da ništa drugo nije važno.

Na prozoru mraz crta bijele cvjetove,
dok gradom vesela buka zabavlja ulice.
Na stolu jedna čaša vina, miris borovine,
i tihi sat što otkucava sate kasne.

Lampice trepere, ali ne griju sobu,
svjetlo im je hladno, kao dalek sjaj.
Tražim tvoj glas u vjetru što vani plače,
tražim u mraku jedan zagrljaj.

Svi su prozori budni, sjaje u daljini,
čuju se pjesme, smijeh negdje vani.
A kod mene samo snijeg na pragu spava,
Hladan i bijel, dok me tuga svladava.

Gdje si ove noći, dok mraz polja krije?
Čije srce sada tvoja ruka grije?
Hoćeš li mi doći, kroz mećavu i dvor,
da još jednom skupa okitimo bor?

Božić je velik, a soba je prazna,
samoća je ova k'o najteža kazna.
Sretan ti Božić, negdje u daljini,
dok tvoje ime tražim u bjelini.

Četvrta adventska svijeća zove se Anđeoska svijeća i njezina poruka je ljubav. Ona se pali posljednje nedjelje došašća, kada je Božić već jako blizu. U tom trenutku advent više nije samo iščekivanje, nego tiha sigurnost da dolazak Krista samo što se nije dogodio. Svjetlo četvrte svijeće je snažnije jer se pale gotovo sve svijeće na vijencu, a tama je sve slabija.

Anđeli su u božićnoj priči glasnici Božje ljubavi. Oni ne dolaze da bi zastrašili ljude, nego da bi donijeli poruku mira, nade i blizine Boga. Anđeo Mariji donosi vijest koja joj potpuno mijenja život, ali i daje sigurnost da nije sama. Upravo u toj poruci vidi se prava ljubav, ona koja se daruje bez uvjeta i bez prisile. Četvrta adventska svijeća podsjeća nas da je Božić prije svega znak Božje ljubavi prema čovjeku.

Ljubav o kojoj govori Anđeoska svijeća nije samo osjećaj. To je odluka da se ostane uz nekoga, da se oprosti, da se sluša i razumije. U zadnjim danima došašća ljudi često osjećaju umor, žurbu i napetost, ali upravo tada ova svijeća poziva na smirenost. Ona nas podsjeća da smisao Božića nije savršen stol, pokloni ili vanjski sjaj, nego srce koje je spremno primiti ljubav i dati je drugima.

Četvrta svijeća također govori o blizini. Bog ne ostaje daleko, nego dolazi među ljude, u njihovu svakodnevicu, slabosti i brige. To je poruka koja može donijeti utjehu onima koji se osjećaju sami ili neshvaćeni. Kao što je anđeo došao Mariji i pastirima, tako i danas ta poruka dolazi svakome tko je spreman zastati i poslušati.

Kad se zapali četvrta adventska svijeća, osjeti se mir koji nije bučan, nego dubok i tih. To je mir koji dolazi iz spoznaje da ljubav pobjeđuje strah i tamu. U tom svjetlu došašće se gotovo završava, ali njegova poruka ostaje. Ljubav koju simbolizira Anđeoska svijeća ne prestaje s Božićem, nego se nastavlja u svakodnevnom životu, kroz male geste, strpljenje i dobrotu.

Zato četvrta adventska svijeća ima posebno značenje. Ona nas uči da je ljubav središte Božića i da bez nje sve ostalo gubi smisao. U njezinu svjetlu pozvani smo otvoriti se, oprostiti, pomiriti se i dočekati Božić ne samo kao blagdan, nego kao susret s ljubavlju koja dolazi tiho, ali mijenja sve.

Treća adventska svijeća naziva se Pastirska svijeća i njezina poruka je radost. Kad se pali ta svijeća, mnogi kažu da se u zraku osjeti nešto posebno, kao da se cijelo vrijeme došašća otvori i postane toplije. To je trenutak kada se shvaća da je Božić sve bliže i da se radost više ne može sakriti. Upravo zato je ova svijeća često ružičaste boje, jer predstavlja svjetliji i vedriji ton usred vremena iščekivanja.

Pastiri koji su prvi primili radosnu vijest o Isusovom rođenju bili su obični ljudi. Nisu imali bogatstvo ni položaj, nisu bili poznati ili važni. Živjeli su jednostavno, radeći u tišini i daleko od velikih gradova. Ipak, baš njima se prvi put objavila najveća vijest koju je svijet ikad čuo. Ta činjenica nosi snažnu poruku: radost Božića nije namijenjena samo onima na vrhu društva, nego svima, pa i onima koji misle da nisu dovoljno vrijedni ili primijećeni. Pastiri su primjer da Bog uvijek dolazi onima koji su otvorena srca, pa makar bili i potpuno nepoznati.

Treća adventska svijeća tako nas potiče da u vlastitim životima pronađemo taj duh radosti. To ne znači da moramo biti savršeni ili stalno sretni, nego da pokušamo prepoznati male znakove dobra oko sebe. U došašću se mnogi ljudi vraćaju jednostavnijim stvarima, kao što su mir u obitelji, druženje s prijateljima, pomaganje onima koji su sami ili u potrebi, te unutarnja zahvalnost za ono što imaju. Radost treće svijeće poziv je da se usred svakodnevnih briga zaustavimo i primijetimo da uvijek postoji barem nešto što nas može ispuniti mirom.

Ima još jedna važna poruka koju nosi Pastirska svijeća. Ona nas podsjeća da radost nije uvijek glasna ili sjajna. Ponekad je tiha, skrivena u malim trenucima, baš kao što su pastiri na mirnim poljima primili vijest o nečemu što će promijeniti svijet. Radost treće nedjelje došašća poziva nas da budemo spremni na jednostavna čuda, na one trenutke kada osjetimo toplinu, blizinu i nadu, iako to možda nismo očekivali.

Kad se treća adventska svijeća zapali, domovi postaju još malo svjetliji. Njeno svjetlo govori o radosti koja se približava, ali i o radosti koja postoji već sada, u trenucima koje često uzimamo zdravo za gotovo. Ona nas potiče da se otvorimo i dopustimo da nas Božić iznutra promijeni, baš kao što je promijenio živote pastira.

Zbog svega toga treća adventska svijeća ima posebno mjesto u srcima mnogih ljudi. To je svijeća koja ne govori samo o radosti Kristovog dolaska, nego i o radosti koja se može roditi u svakome od nas kada se približimo jednostavnosti, zahvalnosti i vjeri.

Snijeg se spušta, svijetli grad,
U tvom je osmijehu moj miran sklad.
Hladna je zima, ali ljubav blista,
Toplina tvoja je moja pista.

Svjetla na boru trepere sjajno,
U tvom zagrljaju sve biva bajno.
Zvona zvone, tišina sja,
Ljubav je dar što Božić da.

U tvojoj ruci svijet je mek,
Nestaje hladnoća, nestaje tek.
Božićna noć donosi sjaj,
a ti si moj put, moj vječni raj.

Zima dolazi polako, ali neumoljivo. Hladni vjetar prolazi kroz ulice grada i nosi sa sobom miris snijega i mokrog asfalta. Dok mnogi traže toplinu svojih domova, za neke je toplina samo sjećanje. Beskućnici, ljudi bez krova nad glavom, prisiljeni su preživljavati u najtežem razdoblju godine – zimi.

Svaka noć na ulici je test izdržljivosti. Spavanje na klupi, u napuštenim zgradama, pod mostom ili u zaklonu za beskućnike znači borbu protiv hladnoće, gladi i straha. Jedan stariji muškarac kojeg sam srela sjedio je na klupi, rukama grlio koljena da zadrži malo topline. Njegove oči su bile umorne, a glas tih dok mi je rekao: „Najteže je kada padne snijeg i svi se zatvore u svoje domove. Tada osjetiš koliko si sam.“

Božić je za mnoge simbol radosti i obitelji. Za beskućnike, on često znači samo još jedan hladan dan. Dok svijet oko njih miriše na kuhanje i pečenje, oni broje minute dok dan ne svane, dok se ne pojavi prva toplina u nekom skloništu ili dok ne nađu mjesto gdje će se barem nakratko sakriti od hladnoće.

No, čak i u ovakvim situacijama, male geste čine veliku razliku. Topla kapa, šal ili rukavice koje netko daruje, topla čokolada, hrana ili jednostavno osmijeh prolaznika – sve to može biti znak da netko vidi njihovu patnju, da nisu potpuno sami. Mali znakovi ljudskosti postaju svjetlo u mraku.

Dok stavimo kapu na glavu i uđemo u svoje tople domove, sjetimo se da dok mi uživamo u toplini, netko vani nema gdje se skloniti niti što pojesti. Za nekoga tko spava pod mostom, kapu nad glavom može značiti cijeli svijet. Možda je to mali korak za nas, ali za njega je to razlika između preživljavanja i predavanja hladnoći.

Zima nas uči suosjećanju. Božić nas podsjeća da toplina i ljubav nisu samo stvari koje osjećamo u svom domu – one se mogu prenijeti, dijeliti i dati onima kojima su najpotrebnije. I dok mnogi od nas dočekuju praznike uz obitelj i prijatelje, postoje oni koji čekaju da netko obrati pažnju, da im pruži kapu nad glavom i bar na trenutak pokaže da nisu zaboravljeni.

Druga adventska svijeća tradicionalno nosi ime Svijeća mira, a pali se na drugu nedjelju došašća. U kršćanskoj tradiciji, ona predstavlja korak dublje u pripremi za Božić. Nakon što se prvom svijećom budi nada, druga nas poziva da stanemo, zastanemo u svom tempu i otvorimo prostor za mir – onaj unutarnji, ali i onaj koji gradimo s ljudima oko sebe.

U vremenu došašća mir se ne shvaća samo kao odsutnost sukoba. On je više poput tišine u koju čovjek može ući kada se odmakne od svakodnevne buke i briga. Druga adventska svijeća podsjeća da taj mir ne dolazi sam od sebe, nego ga treba tražiti, stvarati i čuvati. U duhovnom smislu, povezuje se s prorocima koji su naviještali dolazak “Kneza mira” i govore o svijetu u kojem se čovjek otvara Bogu i drugima.

Paleći drugu svijeću, vjernici se prisjećaju koliko je važno njegovati smirenost, razumijevanje i strpljenje. To je vrijeme kada se čovjek poziva da izgradi bolji odnos prema sebi i bližnjima. Mir počinje u srcu, ali se širi kroz naše riječi, geste i male svakodnevne izbore.

U cijelom nizu adventskih svijeća, druga zauzima posebno mjesto. Ona povezuje nadu s radošću koja tek dolazi, stvarajući prostor da se čovjek pripremi za Božić ne samo izvana, nego i iznutra.

Prva adventska svijeća uvijek nosi posebno značenje. Ona je početak putovanja kroz Advent, ali i tihi podsjetnik da se u životu ne živi samo od onoga što vidimo, nego i od onoga čemu se nadamo. Obično se naziva svijećom nade ili Prorokova svijeća. Ona predstavlja išćekivanje dolaska Isusa Krista.

Plamen ove svijeće podsjeća vjernike na Božija obećanja dana kroz proroke. To je svjetlo u tami koje donosi nadu za bolju budućnost. Čovjek uvijek traži svjetlo: u odnosima, u životnim borbama, u svojim strahovima i neizvjesnostima. Nije to neka površna nada, nego dublji osjećaj da dobro uvijek pobjeđuje, čak i kada to ne izgleda tako. Nada je unutarnja snaga koja nas tjera da vjerujemo u bolje dane. To je pogled prema naprijed, čak i kad je sadašnjost teška. Nije uvjerenje da će sve biti savršeno, nego da nismo sami i da se isplati ustati, krenuti i pokušati iznova.

U kršćanskoj tradiciji, ova svijeća nas podsjeća na nadu koju je izraelski narod imao u dolazak Mesije. Oni su stoljećima čekali Spasitelja, nekoga tko će donijeti mir, pravdu i novo srce čovječanstvu. Danas ta nada znači vjeru da Bog i dalje djeluje, da se svjetlo rađa u malim stvarima i da promjena počinje u nama. Nadamo se mirnijem životu, boljim odnosima, manje briga, više istine i dobrote među ljudima. Nadamo se ozdravljenju tijela i duše. Nadamo se oprostu, novom početku i toplini koja nam ponovno daje snagu za život. Prva adventska svijeća nas podsjeća da te nade nisu naivne. One su pokret koji nas čini ljudima.

Danas često čujem da je vjera nešto zastarjelo ili povezano s nekim primitivnim razmišlajnjem. Mnogi govore o vjeri kao da je to samo prazna tradicija koja nema veze sa stvarnim životom. Ali tko god je u životu iskreno osjetio što znači vjerovati, zna da vjera nije običaj ni navika. Vjera je odnos, a ne skup praznih pravila ili znak slabosti. To je odnos s Bogom, odnos prema ljudima i način na koji razumijemo život. Ona daje snagu, mir i smjer, to ne znači da u život nema iskušenja ni zla ili da je čovjek savršen.

Ljudi su različiti i zato je normalno da postoje i različiti načini življenja vjere. Netko vjeruje tiho, netko otvoreno, netko se trudi biti bolji, a netko vjeru koristi samo kao sliku o sebi. Upravo zbog takvih pojedinaca ne trba zaključivati da je cijela vjera pogrešna. U svakoj skupini postoje ljudi koji ne žive ono što govore. To ne znači da je ono u što vjerujemo bezvrijedno, nego da su oni sami nedosljedni. Nije problem ni biti otvoren i pokazivati da živiš u vjeri, ako je to iskreno i dolazi iz srca. Ja se ne sramim i ne trebam se skrivati, jer jako dobro znam kakva sam i tuđa mišljenja me ne zanimaju. Samo mi Bog može suditi. Ljudi često napadaju vjeru jer ne razumiju ili im smeta što netko ima mir, smjer i vrijednosti, pa je lakše napasti nego pokušati razumijeti.

Nitko nije savršen. Vjernik ne znači svetac ni nepogrešiva osoba. Svi griješimo, i to je normalno. To ne znači da smo licemjerni – ako bi svaki grijeh bio znak licemjerja, svi bismo bili licemjerni. Grijeh je sastavni dio života i svijesti. U kršćanskoj tradiciji spominje se iskonski grijeh, prvi grijeh. On je zapravo stanje čovjeka od prvih ljudi, Adama i Eve. Taj grijeh pokazuje da ljudi od početka imaju slobodnu volju, mogućnost biranja između dobra i zla, i da nisu programirani za savršene odluke. To znači čovjek dolazi u kušnju. Svaka osoba je suočena s vlastitim izborima, i u tim izborima se vidi snaga ili slabost karaktera.

Slobodna volja je temeljni dar čovjeku od Boga. Bog dopušta zlu da postoji jer ljudi moraju imati slobodu odlučivanja. Bez te slobode ne bi bilo ni rasta, ni učenja, ni istinske ljubavi. Ako bismo bili programirani da uvijek činimo dobro, ne bismo mogli zaista razumjeti što znači biti dobar. Mora postojati nešto suprotno, npr. toplo, hladno, ako postoji samo toplo, onda nam nikad ne bi bilo hladno, ne bi ni znali šta znači toplina, ni temperatura, jednostavno bi osjećali uvijek isto. Svatko može pogriješiti, i upravo kroz pogreške učimo i jačamo svoj duh.

Vjera također uči o dobru i zlu, i o tome zašto Bog dopušta sotoni da djeluje. Ne dopušta zlo zato što mu nije stalo ili zato što je slab, nego jer zlo pokazuje važnost izbora i pomaže ljudima da razumiju dobro. Zlo i patnja u svijetu nisu dokaz da Boga nema; naprotiv, oni nas podsjećaju na vrijednost slobodne volje i na potrebu da činimo dobro.

Sveti tekstovi, poput Biblije, nisu uvijek doslovni. Oni su učenja, simboli i priče koje pomažu razumjeti moral, život i odnos s Bogom. Vjera nije doslovno tumačenje nego traženje smisla i primjena tog smisla u svakodnevnom životu. Nema ništa loše u tome da netko drugačije vidi svijet ili postavlja pitanja, ali važno je poštovati ono što je drugima sveto.

Ljudi koji šire mržnju i ideologiju nisu ništa drugačiji od onih koji iskreno žive vjeru – i oni to isto rade otvoreno. Zato vjernik također može otvoreno pokazati svoju vjeru, ne da bi se nadmetao ili nametao, nego da bi donosio dobro i inspirirao. Vjera nije skrivanje ni pokazivanje radi priznanja; vjera je življenje, borba sa sobom, činjenje dobra i traženje smisla.

Na kraju, vjera je put koji uključuje grijeh, slobodnu volju, izbore, iskušenja i učenje. Nitko nije savršen, ali svatko može težiti dobru. Dok postoje oni koji griješe i krivo prikazuju vjeru, uvijek će postojati oni koji je žive iskreno i dobro, i upravo oni pokazuju pravu snagu vjere u svijetu.

Svake godine, kada dođe advent i Božić, gradovi se ukrašavaju. Ulice budu obasjane lampicama, trgovi ukrašeni velikim božićnim drvcima, a glazba i mirisi je svuda okolo i stvaraju poseban ugođaj. Uz svu tu raskoš i ukrase, nedostaje najbitnije – jaslice. Jednostavni prikaz rođenja Isusa koji su vjekovima simbol Božića.

Jaslice nisu samo dekoracija. One su priča. Priča o obitelji, o djeci o roditeljima, o kraljevima i siromašnima te o miru i tišini koju Isusovo rođenje donosi. One nas podsjećaju na pravo značenje adventa i Božića jer Božićno vrijeme nije samo svjetlo, blještavilo i zabava, nego trenutci za mir i zajedništvo. Kada nema jaslica, ta srž blagdana nestaje u gomili svjetala i komercijalnih atrakcija. Svi ti interaktivni ukrasi, svjetlosni tuneli i razne instalacije privlače turiste. Gradovi postaju izložbe božićne estetike, ali pritom zaboravljaju na ono što je ovaj blagdan kroz stoljeća zaista predstavljao.

Za mnoge ljude, posebno one koji su odrastali s vjerom i običajima, odsutnost ovih prikaza može učiniti blagdane praznima i hladnima. Dok hodamo ukrašenim ulicama, okruženi svjetlima i glazbom, često zaboravljamo na mir koji jaslice donose, na trenutak kada se zaustavimo i pomislimo o pravoj poruci adventa i Božića. Nije ni najveći problem u ukrasima, već da se zaboravljaju prave vrijednosti i značenje. Kao da se gubi sama bit adventa, odnosno došašća.

Advent predstavlja iščekivanje, radost i mir. To je onaj osjećaj kada se raduješ dolasku neke osobe koja ti mnogo znači u životu. I planiraš njegov dolazak, namještaš mu krevet, počistiš dom, pripremiš kolače, i ostala razna jela, dočekaš ga s poklonom koji nije ništa drugo nego jedna sitnica, ništa posebno, ništa veliko, ništa skupo, već sitnica koja predstavlja nit između dva srca, dvije duše. Tako je i advent, radujemo se Isusovu rođenju, njegovu dolasku, čistimo svoju dušu i otvaramo svoje srce i puštamo ga u naš dom, u našu obitelj i prijatelje.

Polako se pale 4 svijeće koje predstavljaju: Nada, Mir, Radost i Ljubav. Upravo one predstavljaju taj osjećaj iščekivanja nekoga tko nam znači. Nada – označuje buđenje čovjeka, početak puta, kada čovjek otvori svoje srce. Mir – dolazi iznutra, svijeća mira nas poziva da se čovjek smiri, oprosti i pomiri najprije u sebi, a onda i s drugima. Radost – ovo nije ona jeftina radost ili kratko veselje, već radost koja se rađa u čovjeku kada osjeti da nije sam, kada osjetimo Božju prisutnost, dolazak. Ljubav – je vrhunac pripreme, predstavlja potpuno povjerenje i predanje, ljubav je središte cijelog adventa jer Bog dolazi kao dijete – ranjiv, jednostavan i blag. Paljenje zadnje svijeće poziva čovjeka da otvori srce ljubavi koja ne traži ništa zauzvrat.

Te vrijednosti se polako zaboravljaju. Ne stavljaju se jaslice, dolaze neki novi simboli, zaboravlja se pravo značenje i gleda se samo zarada. Da li se ikada zapitate što vam je zaista važno, da li vizualni efekt ili duh koji se osjeti u tišini, molitvi i zajedništvu. Božić bez jaslica nije kraj svijeta, ali je podsjetnik da se u svakom blještavilu i spektaklu krije pitanje: jesmo li zaboravili srž ovog blagdana?