U malom gradu, skrivenom od svijeta,
Živi ona, superheroj, i na sve je spremna,
Njeno plavo oko kao i srce joj je nježno,
Jer mačke su njena snaga i svjetlo.

Ona je uvijek spremna za dobrim djelom,
Ona bdije na svakim, malim, toplim tijelom,
S ponosom u svom srcu punom ljubavi,
Ona mačke spašava od svake opasnosti.

Mačka na drvetu, mačka na cesti,
Superheroj dolazi i sve ih redom hrani,
Njeni koraci lagani, ali srce joj je hrabro,
Jer ona je tu da mačkama ne bude hladno,

Njezina snaga nije u moći ni u oružju,
Već u njezinoj ljubavi i nježnom dodiru,
Superheroj mačkama šapu daje,
I čini svijet ljepšim i sretnijim za njih same.

U očima tvojim plavim kao ocean,
Gubi se granica, ponor i svijet,
Poput zvijezda, osmijeh tvoj sja,
Kao u dubinama daleka svemira.

Tvoj dodir kao jutarnja rosa,
Budi u meni ljubav koja vječno tinja,
Kao sunce koje se budi u svitanje dana,
Ti si moja sreća i moja ljubavna rana.

S tobom sam kao ptičica koja slobodno leti,
Na krilima ljubavi, sreća me prati,
Poput sunca što obasjava svijet,
Ti si moja svjetlost, moj najljepši cvijet.

Volim kad mi pomutiš pamet,
Kad me pogledaš ravno u oči,
Onako, izazovnim pogledom,
Kad ugledam strast koja,
Vječno tinja u tvom oku,
Meni se zavrti u glavi,
Kao da se okreće ringišpil,
I onda mi još i uputiš osmijeh,
Koji je tu za mene i zbog mene,
I samo mi to znamo,
Osmijeh, nježan i blistav,
Koji mi kroz zrak nijemo šapće,
Na moje uho... I doziva,
Osjetim svaki impuls tvoga srca,
Kada me dodirneš usnama,
Kada me poljubiš,
I meni srce zaigra kao kolo,
Kolo sreće što se okreće,
Struja proleti kroz moje vene,
I podigne svaku dlačicu na mojoj koži,
I onda se smiri, kada me dodirneš,
Kada me uhvatiš za ruku,
Osjećam tvoju dušu,
Koja je pak 21 gram teška,
Barem tako neki kažu,
Kako osjetit tako nešto lagano i nježno,
Pa valjda, duša dušu osjeća...
Naše se duše spajaju u jedno,
Osjećaju, misle isto,
U tom trenutku kao da stane svijet,
Ili barem vrijeme uspori,
Svaki, dodir, svaki pogled i misao,
Postaju dio naše ljubavi,
Koja pleše poput melodije oko nas,
Osjećam da sam pronašla mir,
Naš mali kutak raja.

Tebi pišem poruku u boci,
Pustim plavetnilom polako brodi,
Na bocu stavljam bijela jedra,
Okrenuta u pravcu tvoga srca.

Bocu neka nose morske struje,
Neka vjetar vijori bijela jedra,
Vjetar neka silno puše,
U pravcu željenoga kursa.

Veliki valovi žele potopiti bocu,
Boca se bori da ne završi na dnu,
Samo nada ostaje između nas,
Da poruka dođe na tvoj dlan.

Kada ona stigne u ruke tvoje,
To će osjetiti srce moje,
Tada ću gledati u zvijezdu našu,
A ti ćeš čitati poruku dragu:

Volim te, bebo moja,
I pogledaj u zvijezdu sjajnu,
Da nam se pogledi susretnu,
Kada su daleko naša tijela.

Bilo je to jednom... 1987.,
Dan posle ponedjeljka,
Bilo je to badnje veče,
Tad je došla prva ljubav,
Moja Mirka, moja baby blue
Bilo je to prvi januar popodne,
Ljubio sam snašu na salašu,
Ali onda je došao tvoj netko,
Neki tvoj Saputnik,
I Boža zvani pub,
Nazvali su me brakolomac,
Bože, bože...Zar sam ja luzer?
Al znaš krivi smo mi,
Propao sam kroz bezdan,
Morao sam da se odselim.
Bio je to put u središte zemlje.
Od tada više ne volim januar,
Sjedio sam u svojoj sobi,
U kojoj je bio D-moll,
Neka lagana stvar,
Kroz glavu su mi proletjele uspomene,
Kao talas blues mutne vode,
Razmišljao sam dugo...
Nedostaje mi naša ljubav,
Ali s druge strane nisam bio za nju,
Ja sam ratnik paorskog srca,
O, kako tužnih ljubavi ima...
Život je more, plava balada,
Trebamo naučiti živjeti slobodno.
Naposletku, pred zadnji sneg,
Dok sam sjedio sa šankom,
Dođoška devojka sa “čardaš” nogama,
Bila je to lepa protina kći, Olivera,
Bila su to medena vremena,
Vodio sam ju na ringišpil,
To je bila prava šansona,
Rekla mi je da sam:
Pravi panonski mornar,
I da nisam nevernik,
Mnogo mi znači to.
Večer na Miholjsko leto,
Noć kad sam preplivao Dunav,
Plesali smo balkanski tango,
Dok gori nebo nad Novim Sadom,
U razdeljak te ljubim,
Srce mi je kao ratar, dok sam s tobom.
Starim... a Kad odem,
Doći će neki novi klinci,
Pogledajte samo portret mog života,
I znajte da neko to od gore vidi sve,
Nemojte biti namcor,
Kažite: "računajte na nas!"
Samo da rata ne bude,
Na samome kraju,
Ostaje mi to što se volimo!

U srcu mom, cvijet ljubavi sjaji,
Valentinovo danas, ljubav cvjeta nježno.
Tvoj osmijeh svjetlost mom danu daje,
Volim te bezuvjetno, s ljubavlju vječno.

Na krilima ljubavi letimo visoko,
Ti i ja, zajedno, u sreći smo spojeni.
Valentinovo nam donosi radost i smijeh,
U srcu mom, tvoje ime je napisano.

U zalazak sunca, ljubavi, mi tonemo,
Ljubavna noć, svijet preplavljen toplinom.
Tvoje ruke k'o nježan dodir svile,
U vječnosti s tobom, srce moje srećom pjeva.

Na nebu zvijezde, našu priču plešu,
Ljubav naša, poput pjesme,
Nikada utihnuti neće,
Valentinovo nam donosi čaroliju ljubavi.

Zauvijek tvoja,
U vječnosti ljubavi, mi stvaramo trag.

Ti si moj otok, moja sigurna luka,
Dok sam okružena neznanstvom,
Ka tebi doplivam sa nadom,
Ka pučini tajanstvenoga otoka.

U zagrljaju sjajnoga sunca,
Na toplini pjeskovitog madraca,
Utonuh u duboki, bajkoviti san,
Polako, budim se u novi dan....

Sa otoka teče kokosova rijeka,
Ulijeva se u kokosovo more,
Sa istoka miris juga,
Sa stabala pjevaju ptice.

Gledam sunce kako zalazi,
Iznad bijeloga mora,
Ispod narančasta neba,
Prema letu dalekih ptica.

Tek sada shvaćam,
Da to je moj san,
Tek sada shvaćam,
Da taj otok. To si ti!

Na tebe stavljam svoj pečat,
Grizem te za slatki batak,
Za stomak, grudi, vrat i usne,
A najljepše je, za tvoje uške.

Svaki dio tvog tijela je moj,
Svaki dio tijela ima ugriz,
Potpisujem te svojoj,
Svaki dio, u niz.

Na tebi ostavljam svoj trag,
Volim miris tijela tvog,
jer ti si moja, moja, moja,
A ja nisam baš sva svoja.

Neki kažu da sam škrta,
Samo ne dijelim što je moje,
Ja sam ljubomorna duša,
Da te gleda, nitko ne smije.

Na badnju noć u toplom domu,
Samo ti nedostaješ srcu momu,
Uz vatru, kraj kamina,
Da ti i ja, popijemo čašu vina.

Iz kuhinje dopire miris fritula,
Tvoj glas čujem dok svira frula,
Kao šapat na mome uhu,
Da pjevamo Božiću u kasnu uru.

Otvoren prozor, osjetim povjetarca,
Osjetim dodir tvoj oko moga vrata,
Pomislim na tvoje ledene rukice,
Pa niz tijelo potjeram trnce.

Na badnju noć, samo tebe nema,
Da uz vatru popijemo čašu vina,
Da pjevamo Božiću u kasnu uru,
I da se grlimo u toplom domu.

Početak je 12. mjeseca, grad je već cijeli okićen božićnim ukrasima, svaki kvart svjetluca divnim šarenim lampicama koja blinkaju u ritmu pjesama koja se čuju na malim božičnim kućicama gdje se toči kuhano vino, jedu fritule ili kobasice. U zraku se osjeti radost, iako je velika zima, ljudima je toplo jer se griju u gužvi pijući vino ili žesticu. Atmosfera je bajkovita baš radi tog što je hladno, a ipak toplo, i jer sve svjetluca kao neka magija. Ja sam također na tom divnom mjestu i pijem kuhano vino sa prijateljicama, plešemo na mjestu i pjevamo dugo u noć.

Ujutro se budim sa glavoboljom i pomislim šta je meni ovo trebalo, onda sam se sjetila da danas imam sloodan dan i da sam odlučila očistiti i ukrasiti cijeli stan, ali prvo sam popila kavicu da dođem sebi. Pustila sam si Božične pjesme i krenula u akciju plešići i pjevajući. Potrošila sam čitav dan, i stalno sam išla gore dolje po ukrase koji su bili u podrumu, ali nije mi bilo teško jer mi je stan sada izgledao kao iz bajke, čaroban. Šarena svjetleća jelka koja radosno treperi u ritmu srca pa daje dojam kao da je živa, na polici božične figurice snjegović, djeda Božičnjak, orašar i gnom, te advenski vijenac na stoliću, šarene rese i mašnice po zidovima, slike na prozoru. Bila sam tako sretna i obasjana čarolijom. Odlučila sam i ispeći kolač, pa se miris raširio po cijelom stanu.

Povirila sam kroz prozor i skužila da vani već neko vrijeme pada snijeg. Vidjela sam kroz prozor susjedu koja je također okitila jelku, to mi je bilo malo čudno jer je ona muslimanka. Mislim nemam ništa protiv i žena je super osoba, samo sam se sjetila da je Božić kršćanski blagdan.

U podrumu sam pronašla još jednu kutiju, ali bila je to kutija uspomena. Kada sam sve završila sjela sam otvorila kutiju i gledala stare slike i pisma. Naišla sam na sliku mene i bake, tada sam ja imala devet godina, a baka je tada još bila živa. Iza nas je bila jelka, a na stolu advenski vijenac i kolači, ja sam nosila božičnu kapicu i otvarala poklon. Sjetila sam se kako sam kitila jelku sa bakom, tada bi okitili samo jelku i to je to, a sada je cijeli stan bio šaren. I oduvijek sam voljela Božić radi kićenja jelke i šarenih lampica te iščekivanja što ću ove godine dobiti pod jelku.

Gledajući stare obiteljske slike za vrijeme Božića, u meni su probudile nostalgiju te sam shvatila koliko mi zapravo nedostaje obitelj i okuplajnje oko stola. Ja sam trenutno taleko od obitelji, naravno čujemo se mi redovno, i svake godine budemo na videopozivu za Božić, ali naravno nije to to. Sjetila sam se i bakinih riječi „U Božiću je najvažnija obitelj i da smo svi na okupu, treba otvoriti srce malom Isusu jer on dolazi, kuca na vrata našeg srca“.

Tada nisam shvaćala, ali sada shvaćam. Uvijek sam se radovala lampicama i darovima, ali sam zaboravila obitelj, zaboravila sam značenje Božića. Zaboravila sam najbitniju stvar svega toga, otvoriti vrata malom Isusu, pustiti da donese radost u moju obitelj. Baka je uvijek govorila da su ljudi zaboravili bit Božića, njegovo značenje. Iskorištavanje adventa za zaradu, kićenje bezpotrebnih lampica, ukrasa, darivanje poklona, sve je to divno i krasno, ali ne smijemo zaboraviti malog Isusa.

Zato sam ovaj Božić odlučila iznenaditi svoju obitelj te odputovati k njima, . Obitelj je najljepši poklon koji možeš dobiti za Božić govorila bi moja baka.