Život je neobično tkanje, satkano od niti koje često ne znamo ni imenovati, a kamoli kontrolirati. Ponekad sjedim i promatram kako se sunce polako uvlači iza obzora, ostavljajući za sobom samo grimizni trag, i pitam se — jesmo li mi išta više od tog trenutka prolaznosti? Prolaznost je jedina istina koju svi znamo, a od koje svi neprestano bježimo. Gledamo sat kako otkucava, gledamo svoja lica u ogledalu koja se polako mijenjaju i osjećamo taj neobjašnjivi strah. Ali, jesi li ikada razmišljao o tome da je upravo ona ono što životu daje boju? Da cvijet cvjeta vječno, nikada ga ne bismo pomirisali s takvim divljenjem. Da ljeto traje zauvijek, nikada ne bismo čeznuli za suncem. Mi smo putnici koji kroz ovaj svijet nose samo svoje osjećaje. Sve materijalno što dotaknemo, sve što sagradimo, jednoga će dana postati prah. Ali onaj drhtaj u glasu kad nekome priznaš da ga voliš, ona suza koja ti pobjegne dok gledaš zalazak sunca — to je ono što prkosi vremenu. Prolaznost nas uči najvažnijoj lekciji: sada je jedino što imamo. Ne sutra, ne "kad riješim probleme", nego ovaj trenutak, ovakav kakav jest – nesavršen, možda tužan, ali tvoj.
Postoje dani kada nas obuzmu osjećaji koje ni sami ne razumijemo. To je ona teška, olovna tuga koja se useli u prsa bez kucanja. Nije to uvijek tuga zbog nečeg konkretnog; ponekad je to jednostavno umor duše od svijeta koji je postao preglasan, prebrz i previše okrutan. U tim trenucima, depresija nije samo riječ, već sivi veo koji prekriva boje života. Želimo biti sami, bježimo u osamu, a onda, kad u njoj ostanemo, shvatimo da nas samoća ne liječi, već nas pretvara u otoke. Postoji ogromna razlika između toga da želimo biti sami i toga da se osjećamo usamljeno usred gomile ljudi koji nam se smiješe, ali nas ne vide.
Ljudi često bježe od te samoće jer se boje onoga što će čuti kad nastupi tišina. Boje se sresti sami sa sobom. Ali u toj samoći se rađa prava snaga. Tu, gdje nema tuđih očekivanja i potrebe da se nekome dokazujemo, počinjemo shvaćati tko smo zapravo. To je onaj osjećaj kada stojiš na ulici punoj ljudi, a osjećaš se kao da govoriš jezikom koji nitko ne razumije. Možda si danas umoran, možda se osjećaš kao da si zakazao – ali i to je dio tvog rasta. Ti si poput šume zimi: izvana izgledaš mrtvo i hladno, a duboko u tebi, ispod slojeva snijega i leda, život se tiho priprema za novo proljeće.
Priroda je, možda, jedina koja nas uistinu razumije. Pogledaj stablo u jesen. Ono ne plače za svojim lišćem. Ono ga pušta, svjesno jer zna da mora ogoljeti svoje grane kako bi preživjelo zimu i ponovno procvjetalo. To nas uči najtežoj lekciji: umijeću puštanja. Sunce mora zaći da bi zvijezde mogle zasjati. Bez tog mraka, nikada ne bismo vidjeli beskonačnost svemira iznad nas.
Produbiti osjećaj puštanja znači razumjeti da naša srca nisu skladišta, već rijeke. Rijeka koja ne teče postaje stajaćica, zamuti se i u njoj život nestaje. Tako je i s nama. Ponekad grčevito držimo ljude, uspomene ili ljubavi koje su odavno prestale biti utočište, a postale su kavez. Ponekad nosimo terete starih krivnji ili ljudi koji su nas izdali, misleći da nas to sjećanje definira. Voljeti nekoga ponekad znači imati hrabrosti reći "zbogom", ne zato što nam više nije stalo, već zato što nas ostanak uništava. Ljubav ne bi smjela biti teret, već vjetar u leđa. Puštanje nije čin slabosti niti poraz; to je najviši oblik ljubavi prema sebi. To znači reći: "Hvala ti što si bio dio mog puta, ali moj put ide dalje bez tebe". Tek tada oslobađamo prostor za ono što dolazi.
Ljudski odnosi su komplicirani labirinti. Svi mi nosimo maske čvrstine, glumimo nedodirljivost dok u nama vrište dječaci i djevojčice željni običnog, iskrenog zagrljaja. Često smo grubi prema onima koje najviše volimo jer se bojimo vlastite ranjivosti. Ali istina je — jedino kroz tu pukotinu ranjivosti može ući svjetlost. Svijet može biti okrutan i može nas slomiti na mjesta za koja nismo ni znali da postoje. Ali u tom istom svijetu postoji i miris kiše na vrelom asfaltu, ruka koja te dotakne kad misliš da si potonuo i ona neočekivana radost kad ugledaš prvo proljetno cvijeće.
Nemoj se bojati svojih "mračnih" faza i nemoj se sramiti što ponekad ne razumiješ vlastite suze. Mi smo bića satkana od zvjezdane prašine i blata. U nama žive i heroji i slabići, i to je u redu. Ljudi koji su najviše propatili često imaju najviše svjetlosti u očima, jer znaju cijeniti svaki tračak nade. Budimo oni koji će pružiti ruku, a ne oni koji će suditi, jer ne znamo kakve bitke netko vodi iza zatvorenih vrata svoje duše. Budimo nježni jedni prema drugima, jer svi smo mi samo djeca koja su malo ostarjela, još uvijek tražeći put kući u ovom velikom, ponekad hladnom, ali neopisivo lijepom svijetu.
U redu je biti tužan i osjećati se izgubljeno u vlastitoj koži. Naše su emocije poput plime i oseke — dolaze i odlaze, i nijedna nije vječna. Život nije samo sreća; on je i bol, tjeskoba i neshvaćena čežnja. Tek kad prihvatimo tu cjelovitost i dopustimo sebi da osjetimo sve te nijanse, tek tada počinjemo uistinu živjeti. Budite nježni prema sebi, svijet je već dovoljno grub. Naučite voljeti svoju tišinu, ali ne dopustite joj da postane vaš zatvor. Pronađite ljude koji vide vašu dušu i kada su vam oči pune suza i čuvajte ih kao najveće blago. Jer na kraju dana, kad se svjetla pogase i buka utihne, ostaje samo ono što smo dali i ono koliko smo iskreno voljeli — unatoč svemu.
Post je objavljen 01.01.2026. u 21:30 sati.