Na pločniku mokrom
leži ruža crvena,
nekad dar ljubavi,
sad sjena zaborava.

Kišne kapi klize
niz latice njene,
kao da brišu poljupce
i neizrečene želje.

Ljudi prolaze šutke,
nitko ne gleda tugu,
ruža doziva tiho
al’ nitko da joj pruži ruku.

Vrijeme rane liječi,
Ili se srce samo navikne,
Ruža dane broji,
Ali nikako da joj svane.

Sama u hladnoj noći,
bez ruku da je prime,
ona čeka zoru
da joj sunce vrati ime.

Na pločniku mokrom,
Leži ruža crvena,
Usamljena i sama,
Zauvijek zaboravljena.

Religija se naziva vjerom upravo zato što vjerujemo u nešto što ne možemo opipati, izmjeriti ni dokazati ljudskim razumom. Vjerujemo u nešto što je savršeno, moralno i dobro. Kada bismo mogli dokazati da Bog postoji, kada bismo Ga mogli staviti pod mikroskop i pokazati svima: „Evo, tu je“, tada to više ne bi bila vjera. To bi bila znanost, formula ili činjenica. Bog nije činjenica nego život, ljubav i tajna koju prihvaćamo srcem i dušom.

Pravi vjernik ne treba dokaz. On ne traži eksperimente ni filozofske rasprave da bi povjerovao. Vjera je povjerenje, predanje i oslanjanje na Onoga koga ne vidimo, a osjećamo. To je kao ljubav – nitko ti ne može znanstveno dokazati da netko voli, ali ti to znaš i osjećaš u srcu. Tako i s Bogom – onaj tko vjeruje, nosi u sebi dokaz koji je jači od bilo koje ljudske riječi.

Jedini pravi dokaz nalazi se u nama samima. Kada zatvorimo oči i u tišini osluškujemo svoje srce i tada pronalazimo Njega, kroz molitvu. Kada činimo dobro drugima, kada opraštamo, kada ljubimo, tada Bog djeluje kroz nas. Ali to ovisi o nama samima, ovisi kojeg ćemo vuka u nama hraniti, onog dobrog ili onog lošeg. On nije skriven u knjigama ni teorijama, već u životu koji živimo. Ako otvorimo oči duše, vidjet ćemo ga u svemu – u zalasku sunca, u smijehu djeteta, u miru nakon molitve.

Ljudi često pitaju: „dokaži mi da Bog postoji.“ Ali odgovor je jednostavan – ako tražiš dokaz izvana, nikada ga nećeš naći. Ako otvoriš svoje srce, shvatit ćeš da je On oduvijek tu, da nisi sam i da si ljubljen. Vjera ne treba dokaz, dokaz smo mi sami. Ja sam sama osjetila njegovu prisutnost, kroz molitvu. Pronašla sam svoj unutarnji mir. Kada sam nervozna, živčana, dok npr. čekam u redu, tada pomislim na Boga i on me smiri, utješi. On nije daleko, On je u svakom od nas.

To je moje shvaćanje vjere i uvijek se okrenem k Bogu, i kada je nešto dobro i kada se dogodi nešto loše. Ne krivim Ga za loše stvari koje mi se dogode u životu jer vjerujem da je On upravo i želio to jer Bog ima plan za svakog od nas. Vjera nije dokaz koji držimo u rukama, nego put kojim hodamo srcem i dušom. Ne moramo razumjeti, dovoljno je vjerovati i prepustiti se. U Bibliji bi Isus, nakon što izliječi nekoga, uvijek rekao: „vjera te tvoja spasila.“ Što znači da samo moramo vjerovati, slijepo vjerovati. Bog je s nama, uvijek i svugdje – u radosti, u suzama, u tišini i u ljubavi.

U tišini, negdje ispod trave rosne,
još šapuće vjetar stare uspomene.
Ostavio si korak, a tebe nema,
u zemlji spavaš, nepoznata imena.

Nebo te zove, al' lišće te skriva,
u srcu majke, nada još živi.
Svaka suza, što niz lice krene,
traži te, doziva: „vrati se, sine“.

Zalutala dušo, ti nisi sama,
svaka svijeća, osvjetljava ti put.
Dom te zove, dom te čeka,
al' grob tvoj, ostaje skriven.

Brat tvoj, još čuva staru pušku,
prijatelji šute, gledaju u prazno.
I svaka rana od rata nanešena,
još krvavi, tamo gdje si pao.

I možda negdje, iza ovog svijeta,
stojiš na straži, k'o nekad prije.
A mi ovdje molimo Boga,
da ti da mir i brani od tmine.

Zalutala dušo, ti nisi sama,
svaka svijeća, osvjetljava ti put.
Dom te zove, dom te čeka,
al' grob tvoj, ostaje skriven.

I kad se jutro, nad poljem, rodi,
kad sunce obasja rosnu travu.
Znam da hodaš pored nas,
čuvaru slobode, hrabri branitelju.

U svijetu, koji je pun izazova, lako se izgubi iz vida ono što nas čini ljudima i što nas drži čvrsto na putu. Život nas često stavlja na kušnju i zato se važno sjetiti što nas drži uspravnim. Vjera, obitelj i domovina nisu samo riječi, nego temelj na kojima gradimo život.

Vjera nas uči gledati dalje od onoga što oči vide. Ona je svjetlo u mračnim trenucima i snaga kada mislimo da ne možemo dalje. Vjera nam pokazuje put i daje nam nadu. Vjera mora uvijek biti na prvom mjestu jer je Bog iznad nas, izand svega. Tko smo mi i što smo mi? Mi smo nitko i ništa. Mi smo tek jedna vlas na ruci Božijoj. Bog je velik i pravedan i zato moramo biti ponizni pred očima Božijim. Moramo se moliti da nam pokaže pravi put, da nam da snagu, mir i pravdu. Moramo se moliti i zahvaliti na životu i sve ono što imamo i što ćemo tek dobiti. Zahvaliti se što smo živi i zdravi, što udišemo zrak, što imamo šta jesti, što imamo krov nad glavom, što imamo nekoga tko nas voli. Treba se zahvaliti na svim sretnim trenucima, a i onim lošim i za svaku bol. Jer bez bola i patnje ne možemo steći uspjeh. Bog je uvijek i svuda.

Obitelj je naša životna škola – ljubavi, poštenja i zajedništva. Ona oblikuje naš karakter, uči nas odgovornosti i daje sigurnost koju ne može zamijeniti nijedno bogastvo ovoga svijeta. Obitelj predstvalja prirodnu zajednicu. Prema obitelji moramo biti iskreni i vjerni, čak i onda kad se posvađamo i povrijedimo jedni druge. Obitelj uvijek pronađe pravo rješenje za sve probleme, jer ljubav je jača od ponosa. Dom bez obitelji je samo kuća, a kuća s obitelji je toplo mjesto gdje se osjećaš sigurno i voljeno i gdje znaš da te netko čeka, bez obzira na sve. Kroz obitelj se čuvaju običaji i tradicije. Brak i obitelj su svetinja. U obitelji se zna da je otac stup i zaštita, majka je srce i toplina doma, a djeca su radost i budućnost. Zajedno se moli, zajedno se slavi i zajedno se prolazi kroz životne oluje. Te vrijednosti nikad ne izlaze iz mode i drže nas povezanim s našim korijenima, vjerom i narodom.

Domovina je zemlja koja nam je dala jezik, kulturu i povijest. To je zemlja koju su naši preci s ljubavlju i trudom stvarali, boreći se da ostane slobodna i sigurna. U domovini su naši najljepši trenuci, obiteljske priče i uspomene koje nas oblikuju. Ljubav prema domovini ne znači mržnja prema drugima, već poštovanje prema vlastitim korijenima i spremnost da ih čuvamo za generacije koje dolaze. Voljeti svoju domovinu ne znači biti zatvoren ili biti neprijateljski prema drugim narodima i kulturama. Možemo istinski voljeti i poštovati svoju zemlju, jezik i tradiciju, a istovremeno prihvaćati i cijeniti druge ljude i njihove običaje. Otvorenost i prijateljstvo između naroda čine svijet ljepšim i jačim. Upravo zato kažemo: „Voli svoje, poštuj tuđe!“. To je put prema miru i razumijevanju, jer prava snaga domovine nije u sukobima, usporedbama, nego u ljubavi i poštovanju koju nosimo u srcu.

Uz sve to – vjeru, obitelj i domovinu – moguće je živjeti potpuno i istinski samo ako imamo slobodu. Ona nam daje pravo da vjerujemo bez straha, da gradimo obitelj prema vlastitim vrijednostima i da domovinu volimo onako kako osjećamo u srcu. Ona nam omogućuje da biramo svoj put, svoje misli i svoje riječi. Sloboda je jako važna jer nam daje snagu da budemo svoji, da sanjamo i da gradimo bolji život. Ali sloboda nosi i odgovornost, moraš poštovati i druge i njihovu slobodu, jer ako si slobodan ne znači da možeš povrijediti druge. Zato se kaže da je sloboda i dar i borba. Treba je čuvati i cijeniti jer bez nje ne možemo biti sretni i ispunjeni.

Sve to zajedno, čine temelj svega i sve ima svoj prioritet. Zamislite da se nalazite na brodu i oko vas je jedan bezkrajan ocean. Brod predstavlja vas i obitelj, to je dom, a more predstvalja život i ne znate u kojem smejru treba ići i ne znate što vas čeka miljma ispred vas. Jedro je vaša domovina, ona vam pomaže i potiče. Bog je vjetar, on je put, istina i život. On vas prati cijelo vrijeme i usmjerva, on odabire vaš put. Ponekad ćete usporiti i stati i nećete osjetiti vjetar, ali to je zato što ste mogli ući u oluju da ste nastavili ploviti. I naravno, ne zaboravite dignuti sidro, da budete slobodni.

Na kraju slijedi posao, ne novac, nego posao! Kad kažem posao, svako će prvo pomisliti na novac, jer posao donosi novac. Ali ne! Već posao kao simbol poštenja, poštenog rada i naših dobrih djela, našeg truda. Latisnka poslovica kaže „Ora et'labora!“ što znači moli i radi. Život se sastoji od molitve i rada koji ponekad zna biti bolan, težak, ali ne boj se Bog je s tobom. Bog će ti dati kruh i krov, na tebi je samo da budeš pošten i da moliš. A sada da se vratimo na novac. On se opće ne nalazi na listi. Novac je čisto zlo, u njemu je sotona. Novac je posvađao mnogo braće i sestara i rodbine. Novac uništava obitelj. Zato ne smijemo dopustiti da nam novac bude važan, Bog će pomoći.

Ne razumijem zašto neki ljudi toliko napadaju jednog čovjeka – Marka Perkovića Thompsona. U redu, ne moraju ga svi voljeti, ne moraju slušati njegovu glazbu, ali zašto onda imaju potrebu vrijeđati njega, njegove pjesme, koncerte i fanove? Ljudi često imaju krivo mišljenje o njemu – pričaju ono što pričaju drugi, ono što pišu novine. Ali samo zato što netko ima neko mišljenje, ne znači da je to i istina. Zato želim reći nekoliko stvari – o njemu.

Za mene je Thompson čovjek koji voli svoju domovinu i njezinu povijest. Čovjek koji je načitan i poznaje hrvatsku povijest. On je ponosan Hrvat, branitelj, vjernik i otac. Njegove pjesme su pjesme ljubavi – prema narodu, vjeri i obitelji. Pokušala sam pronaći znakove mržnje u njegovim pjesmama, ali nisam ih našla. Njegove pjesme imaju ono nešto – imaju dušu. Ljudi zaplaču na njegovim koncertima. To je znak da pjesme imaju dušu. A pjesme ne mogu imati dušu ako nisu pisane iz srca, iz duše, iz ljubavi. Samo na takve pjesme možeš zaplakati.

Kad slušam pjesme poput Lijepa li si, Geni kameni, Moj dida i ja, Neću izdat ja... – osjetim nešto posebno. Osjetim ponos, snagu, zajedništvo i ljubav. Te pjesme bude nadu i ističu vrijednosti za koje se vrijedi boriti. Vrijednost nije novac. Prava vrijednost je obitelj, vjera i domovina. Naravno, kao i svaki čovjek, i on ima mana. Ne pišem ovo zato što mislim da je svetac, jer nitko nije savršen, nego zato što mislim da je nepravedno što ga napadaju. I zato što vidim dobro tamo gdje drugi vide samo ono što žele vidjeti.

Istraživala sam. Nisam slušala što drugi pričaju, već sam sama čitala povjesne knjige i gledala intervjue s Thompsonu i što su branitelji govorili o njemu. Zaključila sam da je on uvijek miran, čak i kad ga napadaju i vrijeđaju. On ostaje čvrst i ponosan. Nema te bure niti te ruke koja ga može srušiti. Otkrila sam da je veliki vjernik, da ga ne zanima politika i da nije ni fašist ni ustaša. Sve te priče koje se pričaju – to su bajke. Žalosno je koliko ljudi izvrću istinu onako kako njima paše. Ne znam zašto to rade.

Treba malo više čitati knjige o hrvatskoj povijesti. Baš me zanima koliko ljudi koji pljuju po Thompsonu stvarno znaju nešto o povijesti ili samo ponavljaju što drugi kažu. Ja sam istraživala o čemu on pjeva – od kralja Tomislava, kralja Zvonimira, Petra Zrinskog koji je Katarini pisao pismo prije smaknuća, dive Grabovčeve, pa sve do Bleiburga i Oluje. Čitala sam sve to. Nisam čitala laži iz medija koji pišu što im se plati. Jadno!

Mnogi kažu da Thompson nije bio u ratu, da trči za novcem, da je licemjer, HDZ-ovac, ustaša, fašist... Ja to nigdje nisam pronašla. Thompson se na početku Domovinskog rata dragovoljno priključio Zboru narodne garde. Bio je na prvoj crti bojišta sve do jeseni 1992. Tada je napisao Bojnu Čavoglave, koja se brzo proširila među braniteljima. Svi su je pjevali. Zapovjednici su ga počeli zvati da dođe i pjeva vojnicima kao moralna podrška. Neki su rekli da je Thompson svojom pjesmom podigao moral kao cijela jedna brigada. Zamislite – jedan čovjek, a kao brigada!

Nakon toga je izašao iz vojske i počeo pjevati na humanitarnim koncertima koji su davali nadu i podršku Hrvatima. Tim koncertima je pomagao obiteljima poginulih branitelja. Nije on trčao za novcem, i nikad nije uzimao novac od političara. To što neki tvrde da ga HDZ plaća da ne pjeva za druge stranke – to mi zvuči smiješno. On je sam rekao da ga politika ne zanima, i stvarno – nikad nije bio politički aktivan. On nije fašist, nije ustaša. To su priče koje šire oni koji ga mrze. Možda ga oni tako vide, ali on to nije!

Ljudi ne razumiju kontekst njegovih pjesama ili se jednostavno boje istine jer Marko ne pjeva samo o ljubavi već i o istini. Bojna Čavoglave je napisana kada je napisana. Tu nema mržnje prema srpskom narodu, samo prema sprskim vojnici koji nam žele oteti što je naše, a mi to ne damo! Pozdrav „Za dom, spremni“ su koristili i HOS-ovci, ali je nosilo drugačije značenje nego kod ustaša! Taj pozdrav je toliko jednostavan, a toliko moćan, da jednostavno diže hrabrost braniteljima, podiže nadu, i naglašava za što se borimo, za koje vrijednosti. Taj pozdrav znači da smo spremni umrijeti za svoju domovinu, za svoj narod, za svoju obitelj!

Pitam se zašto je pozdrav „za dom, spremni“ danas problematičan, zašto 91' nije bio zabranjen dok se ratovalo i ginulo za Hrvatsku? Zašto tada nisu kazali „nemojte to govorit!? Zašto tada nikome nije smetalo? Zar su ti ljudi išli u rat da šire mržnju, ili da obrane domovinu? Danas je to odjednom problem!

Odvratno je kako ljudi traže greške kod Thompsona, nebi da su oni čisti i pravedni. Nitko nije savršen, to se podrazumjeva! Tko je bez grijeha neka baci kamen prvi! Pazi kojeg vuka hraniš! Ako si okrenut prema novcu, onda ćeš biti pohlepan i škrt, ako slijediš ono što je dobro, ako slijediš Isusa Krista, nastojiš živjeti pravedno, onda ćeš i biti pravedan. Ono za čim žudiš, kojim osobinama poklanjaš svoju pažnju, takav ćeš biti! U svemu postoji dobro i zlo, samo je pitanje šta ćemo više hraniti. To odlučujemo mi sami.

Ja stvarno ne vidim nikakvo zlo kod Thompsona, niti je on ikad poziva na nekakvu mržnju i klanje, kako neki ljudi tvrde. U pjesmi „Bojna Čavoglave“ ima dio pjesme gdje kaže: „baci bombu goni bandu...“ ne piše ubij, nego goni!! Istao tako pjesma kaže: „čujte srpski dobrovoljci, bando četnici...“ znači da se ne misli na srpski narod, nego na srpske vojnike koji nam želi oteti dom i njih treba goniti iz našeg teritorija. Nitko ne poziva na mržnju ni klanje srba! Nego ljudi čuju kako njima odgovara, krivo tumače i onda pišu i pričaju svašta.

Ne moraš slušati ni voljeti Thompsona, ali ne moraš ni vrijeđati! Čim vrijeđaš znači da ti nešto smeta (istna, ljubav, vjera, obitelj, domovina?). Onda pojedini žele zabraniti Thompsona, a zašto? Nema razloga jer nema ništa loše, nema nikakvog zla! Pitam se zašto ne zabrane sotonističku glazbu? Današnja glazba gdje pjevaju o novcu, alkohlu, travi, drogi... to je vama uredu? Vama je uredu da to mladi slušaju? Vama je uredu da hrane zla vuka? Nije mi jasno! Zašto ljudi idu kontra nečega što je dobro.

Thompson ne pjeva mržnju. On pjeva istinu. I ako nas istina boli – problem nije u njemu, nego u nama. Svatko ima pravo birati što će slušati, ali nitko nema pravo vrijeđati ono što ne razumije. Umjesto što pljujemo po drugima, bolje bi bilo da pogledamo sebe – i upitamo se: za kojeg vuka mi hranimo?