Na obali mora, pod mjesečinom sjajnom,
Živjela je kći s dragom majkom,
Otac je otišao bez riječi,
Ostavio samo tugu u očima.

Svanuo je dan kad je otišao,
Ne ostavivši ni pismo,
U srcu joj je ostala bol,
Koju niti majka nije mogla popraviti.

Djevojka je svaki dan,
Gledala prema dalekom zalasku sunca,
S nadom da će otac doći,
Ali njemu bez traga, bez pisma, bez dara.

Majka joj je šutjela,
Srce joj je umorno od tuge,
Jer nije znala reći,
Što se dogodilo s njenim mužem.

Kći je odrasla s pitanjima,
S tugom koja je rasla,
A otac je postao samo priča,
Koju je pričala stara majka.

„Zašto je otišao, otac moj?“
Pitala je mjesec u tihoj noći,
Ali odgovor nikad nije došao,
Samo je vjetar nosio šaptanje.

U srcu joj je zauvijek ostao,
Prazan prostor, bol i tuga,
A dani su prolazili polako,
A nju je pratila samo njena sjena.

Gledajući horizont, prema nemirnom moru,
Valovi su joj šaputali tihe pjesme,
I shvatila da ljubav ne mora biti stvarna,
Da bi bila prava.

Iako otac nije došao,
Ona je pronašla snagu,
U svom vlastitom srcu,
U svom vlastitom životu.

A majka, u tišini svoje patnje,
Njezin je najveći učitelj bila,
Njezino strpljenje, njena tiha borba,
Dala joj je snagu da ne odustane.

Majka je bila stijena,
Iako nije imala riječi,
Ali u očima njezinim,
Djevojka je vidjela snagu,
Koju je nosila.