Ti si mali sjajni dijamant,
Tebe sanja svaki komandant,
Tvoje oči zrače kristalan sjaj,
Pored tebe sve ima bitan značaj.

Kradem tvoje oštro srce,
Stavljam te u svilene krpe,
Kradem tvoju nebrusenu dušu,
Tako stvorenu za burmu.

Ja sam tvoj lopov,
Ti moj dijamant,
Ja sam tvoj otrov,
Tvoj prevarant.

Zatvaram te u čelični trezor,
Oko njega sto i jedan senzor,
Stavljam lokote oko vrata,
Bacam ključ u dubine mora.

Ne dam nikome da te gleda,
Ne dam nikome da te dira,
Nježno te držim ko kap na dlanu,
Čuvam te kao najveću tajnu.

Ja sam tvoj lopov,
Ti moj dijamant,
Ja sam tvoj otrov,
Tvoj prevarant.

Gledam i slušam,
Blistavu djecu neba,
Što suhu zemlju tope,
Uz glasan blještav prasak.

Nježno po prozoru tapkaju,
Stvaraju tmurnu melodiju,
Igraju se brzim ritmom,
Mekano kao svilom.

Prašinu sa ulice dižu,
Ugodni miris donosu,
Sparni zrak kroti se,
Svježinu šire kroz noćne rose.

Ženu treba poštivati ne samo zato što je ženskog spola, slabijeg spola ili zbog toga što ima drugačiji stav, već zato što je ponajprije čovjek, osoba. Zapravo, svi trebaju svakoga poštivati. Svi smo mi ljudi, svi smo jednaki, ali opet na neki način različiti: po vjeri, naciji, spolu, stavu, razmišljanju, boji kože... Ali ne možemo slabijeg tretirati kao slugu ili sredstvo za ismijavanje i slično. Moramo biti razumni. Ljudi su najpametnija bića na Zemlji i imamo svijest, moral... Pa zašto se onda ponašamo kao zvijeri? Gdje su osjećaji i suosjećanje? Zašto nam je srce kameno? Zar je toliko teško prihvatiti drugu osobu, cijeniti nečiji rad, poštovati nečije mišljenje? Ne moramo se slagati sa svima, ali možemo pokazati da smo ljudi i iskazati malo poštovanja jedni prema drugima.


Gdje je ljubav? Ljudi ulaze u brak zbog kuće, automobila, novca, državljanstva i slično. To je sve pogrešno! Bitna je ljubav. Bitna je duša i srce, ne izgled i novac. "Ono bitno očima je nevidljivo!" tako kaže Mali Princ. Sve više i više se brakova raspada, i sve više djece ostaje bez jednog ili čak oba roditelja. Zašto? Zato što ljudi ne ulaze u brak zbog ljubavi, već zbog interesa. Većina žena trči za "frajerima" koji su prgavi i agresivni kako bi se osjećale sigurnima od nasilnika, ali upravo one na kraju završe s nasilnicima. Kada shvate da su nasilnici, onda ih trpe godinama i nadaju se da će se promijeniti. Treba dobro prepoznati karakter osobe i procijeniti da li je osoba stabilna, uredna, razumna i tako dalje. Muškarcima je bitno da je žena "bomba", zgodna, atraktivna, ljepa. Šta će ti sve to kada tu nema ljubavi, poštovanja, nježnosti. U braku je važna otvorena i iskrena komunikacija. Ništa se ne rješava silom


Ne moraš trpiti nikoga. Ako ti netko ne odgovara, samo se okreni i idi svojim putem. Zašto tući svoju ženu? Što je bit toga? Odakle ti pravo na to? Ako si glava kuće, to ne znači da možeš raditi što ti je volja. Muž treba biti zaštita, podrška i oslonac svojoj ženi. Žena nije vreća za udaranje i nije rob. Ona je nečija majka, prijateljica. Sigurno ne bi ni ti volio da se tvoj otac ponaša tako prema tvojoj majci, kao što se ti ponašaš prema svojoj ženi, ili da se netko ponaša tako prema tvojoj sestri. Zato prestanite se ponašati prema ženama kao da su sluge, vještice ili robinje. Zašto bi žena morala biti sluga svome mužu? Gdje to piše? Zar mi nismo ljudi? Zar ljudi nemaju moral, empatiju? Zar mi ne suosjećamo jedni s drugima?


Žena traži pomoć od policije i na kraju biva ubijena od strane svog muža. Kakav je to sustav, kakva je to policija, vlast? Kako je to moguće? Zar policija ne bi trebala štititi svoje građane? Policija štiti kriminalce, a ne građane. Zar policija nije tu da uspostavi red? Kako da ja sada vjerujem sustavu? Toliko pitanja, a tako malo odgovora. Preostaje nam samo stisnuti tipku za RESTART!

Iza nas uvijek ostaju samo sjećanja,
Možda i lančić i poneka stvar,
Koja za sobom nosi uspomene,
I u nama budi nostalgiju.
Sve ono što smo sanjali kao djeca,
I kakav smo život zamišljali,
Živi samo u sjećanjima i u srcu,
Kao neostvareni ciljevi,
Odpuhani negdje u prostoru bez vremena.
Rastemo, pronalazimo se, istražujemo,
Tijekom nekog vremena shvatimo,
Da život nije onakav kakav smo zamišljali.
Život je skroz nešto drugo.
Kada postanemo zreli?
Ne, to nije kada napunimo 18-ti,
To je kada uzmemo stvar u svoje ruke,
Kada preuzmemo odgovornost na sebe,
Kada postanemo samostalni.
Često pomislim da nisam spremna,
Osjećam se još uvijek kao djevojčica,
Koja istražuje svijet i ljude u njemu,
Koja se boji zakoračiti naprijed.
Djevojčica bez samopouzdanja.
Sjetim se trenutaka kada sam rekla,
"Bit će bolje s vremenom",
I zamišljala sebe da sa 24 godine,
Već imam jedno dijete i obitelj,
Dakle, kada dolazi to vrijeme?
I dan danas govorim da će biti bolje.
Kada se sjetim svega toga,
Svih ti sjećanja, neostavrenih snova,
Osjetim strah i bol u grudima,
Osjetim kako srce drhti,
Jer shvatim da još nije došlo to vrijeme,
I da ni neće nastavim li čekati,
Znam, znam, svjesna sam,
Da vrijeme ne liječi rane,
I da se moram pokrenuti,
To sam već odavno trebala,
Sad me hvata strah, da li je kasno?
Znam u sebi da nikad nije kasno.
Život se ponekad okrene za 180,
A neke stvari i dalje ostaju iste,
I dalje će iza nas ostati samo sjećanja,
I poneka stvar u kojoj ćemo živjeti,
Kao uspomena!