1. Dio

23:00 su sati, ležim u svom krevetu i slušam kišu kako kapi tapkaju po prozoru i odzvanja po prostoriji, zvuk dopire do mojih ušiju i odjekuje u meni, kao kroz neku prazninu. Ta melodija me nekako smiruje, uspavala, i opet sam upala u svijet mašte. Praznina u meni, odnosno dio koji mi nedostaje, odjekuje "još sam tu". Nešto mi je falilo da budem potpuna, kao neki dio slagalice.
Zadrhtim kada odjednom čujem glasan prasak grmljavine. Osjetim strah niz leđa i poželim da imam nekoga pored sebe koji će me čuvati od silnog pucnja, da sam u sigurnim rukama. Zatvorim oči, zagrlim se rukom i zamislim nekoga, prvo svoju djevojku, pa majku... Eh, da! Imam 23 godine i strah me je grmljavine, podsjeća me na rat i pucnjeve pušaka.
Razmišljam da li sam sve stvari spremila jer sutra ujutro putujem za Ljubljanu na tjedan dana, zbog nekakve poslovne konferencije. Provjeravam svoj spisak stvari koji sam napisala i gledam u kofer, provjeravam neseser, sve je u redu. Ugledam sat koji sam dobila za poklon od svoje majke i pomislim da je ona moja najveća podrška u životu i da nje nema nebi bila tu gdje jesam.
Ona mi daje snagu, uvijek je tu za mene, ona je moj oslonac. Kada sam tužna i usamljena i kada mi je teško moja majka je tu da mi da nadu i da izmami osmijeh na mom licu. Podržava me u svemu i potiče da nastavim dalje i da nekada ne odustanem od svojih snova. Divim joj se, koliko je ta žena jaka. Sve te godine je sama brinula o meni i odgajala me. Prije svega ona je majka i prijateljica i trudila se da zamjeni i ulogu oca koji nas je napustio još kada sam bila beba.
Još i tada sam osjećala tu prazninu, nedostatak očeve ljubavi. Na neki način sam se povukla u sebe gledajući ostalu djecu koji su imali oba roditelja. To bi bilo bolno za gledati. Osjećala sam se napušteno, kao pas lutalica, neprihvaćeno od osobe koja me je stvorila, a isto tako i pobjegla od odgovornosti. Ja to nisam zaslužila, ništa nisam loše učinila da me tako napusti niti sam bila u mogućnosti jer nisam ni znala tko sam ni što sam. Često bih plakala, razmišljajući o ocu, u gluho doba noći sakrivena od svih čak i od svoje majke jer nisam htjela da me vidi uplakanu.
Čak i sada sam dopustila suzi da klizne niz moje lice, znala sam da me majka neće vidjeti jer ona već čvrsto spava. Često sam razmišljala da ga upoznam, ali nisam bila sigurna da li to želim jer sam ga u jednu ruku mrzila jer je pustio da patim, ali ipak, on je moj otac. Uvijek sam se dvoumila, ali nekako, s godinama sam se pomirila s tim da me je napustio i da me ne zanima i odlučila sam da ga neću nikada upoznat. Nastavila sam dalje svojim putem jer ipak je tu bila moja mama da me usmjerava, da me ohrabri i da nikada ne odustanem.
Sutra idem u Ljubljanu, a znam da on tamo živi, ne znam s kim ,ne znam točno gdje, znam da je tamo i da me "čeka". Nikada ga nisam vidjela ni na slikama. Koliko god sam odlučila da ga neću upoznati, u meni je počela rast želja da ga upoznam jer možda je sudbina odredila to da idem baš prema njemu i da mu pokažem što je propustio i kakvu divnu kćer ima. Sada kada sam odrasla je drugačije, on se neće vratit u moje dijetinjstvo i biti tu kad mi je bio potreban. Nikada neće ispuniti tu prazninu da ga sada upoznam. Imam želju da ga upoznam čisto reda radi, jer je on moja krv i da pronađem odgovore koje me muče od malena, iako znam da to neće ništa popraviti.

2. Dio

Osjećam se odlično, dobre sam volje i sijam kao sunce. Putovanje na kojem je mjestimično padala kiša bilo je relativno ugodno jer sam u autobusu upoznala djevojku svojih godina sa trogodišnjim dječakom koji je tek počeo pričati, odnosno brkljati, tada su mi djeca najslađa. Počela sam pričat sa djevojkom tako što sam joj rekla da ima divne svjetloplave oči, to je prvo što ugledam kod neke osobe, jer oči su ogledalo duše i otkrivaju dubinu osobe. Oči izražavaju emocije, misli, iskrenost, strast i druge stvari unutar neke osobe.
Dječačić je buljio u mene, ja sam uzvraila pogled sa smiješkom te je rekao „jepa ci kao iz bajke“. Kada sam to čula nasmijala sam se, na mom licu su se isticali bijeli zubi naredani od uha do uha, oduševljeno sam mu uzvratila „hvala ti, mali princ!“, a zatim me je pitao da li sam ja princeza. Cijelim putem smo razgovarali i smijali se tako da je vrijeme u autobusu prošlo veoma brzo. Kako smo dolazili sve bliže Ljubljani tako je nebo bilo sve vedrije, a kada sam izašla iz autobusa sunce se odbijalo u moje oči od mokar pločnik prekasnog grada. Dječak mi je dao svoju naruknicu za uspomenu, a ja sam njemu kupila sladoled. Od lijepih komplimenata koje sam dobila od dječaka, bila sam cijeli dan pozitivna i vedra i nisam skidala osmijeh sa lica. Tu i tamo bi me netko pohvalio kako imam divan osmijeh.
Ušla sam u hotelsku sobu, unijela stvari i prvo što sam uradila je isprobala krevet, samo sam se izvalila na udoban krevet bar desetak minuta da dođem malo sebi od putovanja. Ostatak dana sam provela šetajući i upoznavajući grad. Vidjela sam stari dio grada i prešla sam peko rijeke Ljubljanice i došla do Prešernov trga. Saznala sam da je trg dobilo ime po najvećem slovenskom pjesniku Francetu Prešernu, a na trgu sam vidjela njegov kip i Franjevačku crkvu. Zatim se još i probala i njihovu hranu u nekom urednom restoranu, bila je jako ukusna. Nakon svega toga bila sam jako umorna te sam se vratila natrag u hotel gdje sam još malo ostala budna pisajući svoj blog.
Narednih dana sam provela po konferencijama, gdje smo uživali, družili se i častili. Upoznala sam nove ljude i naravno svugdje sam sa sobom nosila osmijeh. Bila sam opuštena i zadovoljna i vrijeme je brzo prolazilo, znate kako se kaže „sve što je lijepo, kratko traje“. Na konferenciji je bila jedna djevojka, zapravo jedna poznanica sa fakulteta, nisam ju baš najbolje poznavala, ali sam s njom provela dosta vremena pričajući, a i predvečer smo otišle u nekakav bar na piće. Naručile smo bocu vina,plesale smo, pričale i smijale se cijelu večer. Oko 23 sata smo izašle iz bara odpratila sam ju do njezine zgrade dvije ulice dalje, a zatim sam nazvala taksi, a prijateljica je ostala sa mnom ispred zgrade dok ne dođe.
Dok smo čekale, netko je izašao iz zgrade i nosio crnu vreću te mi prijateljica dobacila na uho da je taj čovjek pomalo čudan jer živi sam na petom katu i ne druži se s nikim. Mjesec je bio velik i bijelkasto žut visoko na nebu pa je razbivao tamu, nije bio mrkli mrak, pa kada se čovjek vraćao u zgradu pogledi su nam se susreli. Prvo sam raširila zjenice, zatim sam osjetila tnce niz leđa, onda bol u grudima i srce mi je počelo ubrzano kucati, duša mi se zamrzla, nagli prebačaj iz sreće u depresiju. Prijateljica mi je nešto govorila, ali ja sam bila u svojim mislima, nekako sam znala da je to bio on, moj otac, prepoznala sam svoje oči u njegovim očima, svoje crte lica na njegovom licu.
Prijateljica me drmala „alo, slušaš li ti mene !“, tada sam se prenula iz svojih misi, ispričala sam joj se rekla sam joj da sam se nešto zamislila. Pitala me je gdje je nestala vedrina i rekla „maloprije si bila nasmijana, a sada kao da si duha vijdela“. Samo sam joj rekla da sam umorna jer nisam imala volje ni vremena objašnjavati, htjela sam joj reći da sam vidjela duha i to onog zloćutnog koji me proganja od rođenja.
Ubrzo je stigao taksi koji me je odvezao do hotela. Hodala sam po hotelskoj sobi, gledala kroz prozor, vrtjela se u krug, nisam znala što da radim. Da li da odem tamo i pozvonim mu na vrata? Htjela sam nazvati mamu, ali bilo je kasno, ona već čvrsto spava. Popila sam dvije čaše jegera koji su bili u sobi na ormariću. Prošetala sam se oko hotela, noć je bila tiha, čula se samo priroda, a u sebi vrištim sa stotinama misli koje se vrte po glavi. Vratila sam se u sobu i legla na krevet i kliznula u dubok san.

3. Dio

Stajala sam ispred zgrade gdje je stanovao moj otac, gledajući u ulaz vrlo nervozno. Nisam bila sigurna da li to želim, jer sinoć kad sam ga vidjela izgleda mi je sablasno i frendica je rekla da je čudan, ali ipak je on bio moj otac. Nesigurno sam ušla u zgradu, osjećala sam mješavinu straha, bijesa i uzbuđenja. Moji koraci su odjekivali dok sam se penjala stubištem, svaki korak je bio sve teži što sam bila bliže čovjeku koji mi je nanio toliko boli, a nisam ga nikada srela.
Konačno sam se popela na peti kat gdje su bila troja vrata, nisam znala iza kojih vrata stanuje moj otac, a zatim su se jedna vrata otvorila. Zatim je kroz njih provirio moj otac kao da je znao da ću doći, kao da me je vrebao i čekao da se popnem. Gledali smo se, zanijemila sam, nisam znala što reći. Tada je on izgovorio hladnim tonom „Trebaš nešto, znamo li se? Djeluješ mi poznato!“, a ja sam samo gledala uplašenim očima, nisam znala što i kako reći da sam ja njegova kćer.
Kada je vidio da neću ništa reći okrenuo se i dok je zatvarao vrata vrisnula sam da stane, te sam drhtavim glasom izgovorila ime i prezime svoje majke i naglasila da sam njezina kćer. On je zastao na trenutak, zatim se okrenuo prema meni i rekao da ne poznaje nikoga s tim imenom i da mogu slobodno otići i da se ne vraćam, zatim je zalupio vratima. Srce mi se slomilo na stotinu komadića, izgubila sam tlo pod nogama te sam sjela na stepenicu i tiho počela plakat. Požalila sam što sam uopće došla ovdje. Osjećala sam se usamljeno i tužno i bijesno, bila sam bijesna i ljuta na sebe. Pomislila sam kako je on mogao biti toliko hladan i prazan, zašto mu je srce kameno.
Nakon pet minuta su se vrata ponovno otvorila te me je silueta, hladnog čovjeka, pozvala u stan, rekao mi je da uđem i ponudio me kavom i napolitankama, kao da je znao što volim, a ja sam naravno prihvatila ponudu. Otišla sam u WC da se umijem i brzo sam se smirila. On mi se ispričao što mi je zalupio vratima i ispričao se što nije bio uz mene i što sam morala sve to prolaziti bez njega. Pričali smo jako dugo, upoznavali smo se, raspitivao se za majku, želio je da mu ispričam svoj život. Uglavnom sam ja pričala o sebi, dok je on bio nepričljiv i tajanstven. Rekao mi je da mu je žao što je propustio moje odrastanje.
Uhvativši mu s obje ruke njegovu ruku koja je od nervoze lupkala po stolu, uspjela sam ga potaknuti da mi se otvori, da ispriča nešto o sebi i da mi objasni zašto je otišao jer mi duguje bar objašnjenje kad s već izgubljeno vrijeme ne može vratiti. Zatim je počeo svoju priču. Rekao mi je da nije bio spreman odgajati dijete, bježao je od vlastite odgovornosti, bojao se da neće biti dobar otac. Otišao je u Ljubljanu, našao jeftin stan i posao za male novce. Nikada se nije ženio, odlučio je biti sam i izoliran jer se sramio samog sebe. Rekao mi je da se u jedno periodu osjećao usamljeno i da je želio da se vrati ka nama, ali je odustao od tog plana jer je ovisan o kockanju i alkoholu te da bi nas uvalio u dugove i da to ništa ne bi funkcioniralo. Imao je uvijek negativno razmišljanje o budućnosti. Zagrlila sam ga i rekla sam „Tata ja sam...“

*****

„Booom – raatatr!“, snažan, glasan i dug udar groma me je izbacio iz toka mojih misli, još uvijek sam bila u svojoj sobi na svome krevetu. Pogledala sam na sat bilo je 23:30, pomislila sam kako je život nepredvidljiv kao i grom koji rednom bira svoj put i nikad ne zna gdje udara, gdje zabije svoj nos i prsne na stotinu iskri. Neke je stvari možda bolje ostaviti postrani, neka idu svojim tokom, čak i onda kada je to možda dio tvog života, ako je to toliko važno onda će sudbina učiniti svoje.
Ustala sam da se napijem vode i provjeriti da li sam sve pripremila za putovanje. U kuhinji je stajala mama, samo sam ju čvrsto zagrlila jer sam se u njezinom zagrljaju osjećala najsigurnije i zaštićeno. Ne smijem zaboraviti narukvicu, ona ista što sam „dobila od dječaka“, tu narukvicu nosim uvijek jer je to poklon od majke i jednostavno mi daje snagu da nastavim dalje, kada ona nije blizu.