karantenskiblues

četvrtak, 27.11.2025.

Ono, kad te nešto malo izživcira

Dugo nisam pisala, ali pišem jer mi je tamo neki Pjevač skočio na živce. Neće biti baš suvislo čitanje, ali određena vremena zahtijevaju ne baš suvislo pisanje.

I tako, taj netko se do sada predstavljao kao nekakav srednjovjekovni ratnik, okićen raznoraznim etničkim i ratnim simbolima, junak napaćenog naroda, ponos naroda, onaj koji slavi povijest i junaštvo svog naroda. I usput mrzi sve koje treba mrziti, komunjare i sve one druge. I onda se odjednom svađa i prijeti, jer mu nisu dali kolača kad je tražio.

E, no pasaran. Tko zna kako se on nametnuo kao pojam izvornog hrvatstva, simbol pravog domoljublja, jedini koji zaista voli napaćenu Hrvatsku. Ima lijepih tekstova o njemu, pogotovo nedavno napisanih, jer su pametni mladi Hrvati počeli pisat. Ima i zgodnog propitivanja njegovog ratnog puta. Pa se pitam, zna li on da ima Srba koji su bili hrvatski dragovoljci maltene od početka do kraja rata. Pa ga pitam, jel te sram, sram da su se Srbi borili za Hrvatsku više od tebe samoga.

Ali kog će vraga njega biti sram. On je ojkao od početka do kraja. Ako me pamćenje ne vara, bilo je to davno, jeo je i pio kod mog kuma iz Minhena. U kumovoj kući kod nas doli u Dalmaciji. Piše wikipedija da je pjevač sam sebi financirao svoj prvi album. Koliko se sičam, moj kum i njegovi Minhenčani su lipo donirali za taj album. Normalno da su njegove pjesme pasale tim ljudima. Puno njih iz Dalmatinske zagore, pa im je Pjevačev izričaj ležao. Koliko sam se samo ojkalica naslušala od mog dide, ćaće, kumova i sve rodbine. Ojakalo se duboko u noć. Pivalo se o maloj iz Bosanske Krupe, ta mi je nekako najviše ostala u uhu, i svemu i svačemu. I to je meni sve bilo lipo jer bi mi se čača odjednom podjetinnjio i nadglasavao s onim oooooj s prijateljima iz djetinjstva i braćom, i bili su mi svi tako simpatični, ko dica. Pa zato volim ojkalice, ne dirajte mi ojkalice. Pa je i taj Pjevač malo preuzeo ojkaliči izričaj i sastavio domoljubne pjesme, samo im na kraju nije dodao ono oooooooooooj. Jer ne znam kako bih drugačije opisala njegov muzički izričaj, ja nemam pojma o muzici, ali znam o ojkalicama. I bez toga ooooooooooj meni nejgove pisme nisu baš ležale, mada sam s čačom u autu slušala te kazete jer smo ih dobili ili kupili, ne sičam se više. I da, slušali smo mi to i jer nije bilo lako, selo je bilo okupirano, u selu dida, godinama nismo znali jel živ. Sve dok ludi starac nije mora bižat i spašavat živu glavu jer je od tamo nekako špijunira za Hrvatsku. I tako su nama te pisme nekako došle ko one stare ojkalice iz davnina kojima su ljudi širili poruke. Ej, eno one lipe cure iz Bosanke Krupe. Ili, biži narode, stižu Turci. Oooooooj. Nešto u tom stilu.

I sve je to bilo simpatično dok je Pjevač bio bez zuba. Ali čim su stigli novi zubi, stigla je i slava, i svakojako xebanje u mozak hrvackog naroda. Jer si samo Hrvat ako slušaš njega, i ako ga obožavaš. Ako ga ne obožavaš i ne daš mu neke velike dvorane da se ispiva, ti si xovno, xrbenda, xomunjara, i sve ono što je najgore. Akoga ne voliš, nisi dobar Hrvat.

E, no pasaran. Vidim da već pametni i mladi ljudi dižu glas, jer ne žele da nas koji ga ne volimo, ne samo zbog njegovog pjesničkog izričaja, koji meni nije toliko problem jer em ja to ni ne slušam, pa znam samo onih par prvih pisama koje sam slušala s čačom u autu od onih prvih zaliha kazeta, nek sluša ko šta hoće, ja bih ga možda slušala i više da je dodao ono ooooooooj na svoje ojkalice, jer bi mi tako bilo autentičniji, a ovako mi nije nikako, i da završim u polupismenom stilu, jer se nadam da će tako razumjeti on i njemu slični, no pasaran da misli da je samo on veliki Hrvat. Ne čoviče nisi, ima nas puno većih i jačih i boljih, koji volimo svoju državu i radimo na tome da ona bude plemenita, dobra prema svima, tolerantna, da mladi ljudi odrastaju puni ljubavi i tolerancije, da budu pametni, da misle svojom glavom, da vide stvari razumno, a ne preko nekih glupih manipulativnih strasti kojima trpaju lovu nekom pohlepnom Pjevaču kojemu je lova na prvom mistu, i kojemu je hrvatstvo način da si zgrabi lovu. Mi volimo Hrvatsku toliko da se trudimo napraviti nešto vrijedno u životu, nešto gdje kad kažemo da smo Hrvati, i unutra i van Hrvatske, da ljudi imaju dobru sliku o Hrvatskoj. Mi ne gradimo svoje domoljublje na mržnji, primitivizmu. Mi ne trebamo urlati da smo veliki Hrvati. Mi to sve znamo i osjećamo, i urlanje nam ne treba.

Imala sam ja puno tolerancije za tog Pivača jer su i neki iz mog roda znali jahati s njim u koloni na motorima, tamo kad bi jurili do onog sela kad je bila proslava Oluje. Ne smeta mi, nek svatko radi što hoće. Ja sam super tolerantna osoba, prema svima, ali kad mi netko digne tlak, tlak mi leti prema gore ko lud. Pa je vrime da kažemo da je kralj gol – taj netko nije junak, ni umjetnički ni ratnički. On se samo malo igra junaka, malo otpiva, izojka bez da doda oooooj na kraju, i to je to. Ništa i nitko poseban. I jel moraš biti slip da to ne vidiš.

I sve to pišem jer je do sada taj Pjevač samo pjevao, i puštao druge da se deru za njega. Kao, on nedodirljivi, ne baš impresivni ljudi, ti hrvatski političari, se naslikavaju s njim i svi jure na koncerte, jer se nadaju da će tako dobiti koji politički bod. Ali sad je konačno progovorio, i vidim da je seljak bio i ostao, i prijeti i misli da je privilegiran. E nećeš. Nisi ni najbolji ni najveći Hrvat. Ima ih gomila boljih i milijun puta većih od tebe i nadam se da će sada svekoliki puk vidjeti tko si kakav si, istinski. Skoro si mi poljuljao ljubav za ojkalice, tim revanjem. Za to nemam tolerancije, moja tolerancija za tebe se totalno istopila. Molim te, penzioniraj se već jednom, ne mogu te više gledati po vijestima, treba mi malo mira od tebe i tu preko oceana.

Oznake: Kultura

27.11.2025. u 05:16 • 36 Komentara • Print • # • ^

petak, 08.11.2024.

Podijeljena Amerika

Planirala sam post o mačkama, ali sam odlučila dodati nešto o izborima u Americi. Znam, uvijek kasnim s aktualnim temama, ali bolje ikad nego nikad.

Pomislila sam nedavno kako je vrijeme proletjelo – bila sam u Americi u vrijeme zadnjih izbora i onda je sve kuhalo i podjele među ljudima su bile ogromne. I sve ove godine dok je Trump bio van politike, kao da je bio u njoj jer je on imao kampanju sve te zadnje četiri godine. Pa kako onda ikome može biti čudno ako njegova kampanja od četiri godine pobjedi Kamalinu od par mjeseci.

Moj pristup politici je na razini misica - samo želim mir u svijetu. Ne znam kako će sad biti Americi pod Trumpom, ali moja jedina nada da će možda zaustaviti moguće ratove i smiriti sve nemire. Iako je davno rekao da on ne želi da SAD stalno bude policajac svijeta, nadam se da će ipak uspjeti smiriti strasti. Sva ova ratna sranja vode muškarci, mačoi, a Trump je mačo, muškarčina, majmun. Kamala je žena, neodlučna, slaba, prilično nesposobna političarka, i ne vjerujem da bi je itko od tih mačora shvaćao ozbiljno. I nije mi jasno zašto su ljudi tako jako očekivali da bi ona mogla pobijediti, ili da bi bila bolja predsjednica. Kamala je marioneta, kao pogubljeni Biden, i tko zna tko bi vodio njezinu politiku. Iako od žena očekujemo da će biti mudrije i smiriti strasti i zaustaviti moguće ratove, ne vjerujem da Kamala ima te sposobnosti. Dakle, Amerika jer birala između dva zla i mene, političkog znalca na razini misica, rezultat uopće nije iznenadio.

Da je Kamala pobijedila, jedna prilično bezlična i nesposobna političarka bi ušla u povijest kao prva Američka predsjednica, pored nekih prilično dobrih demokratskih žena političarki koje su ostale u Bidenovoj sjeni prije četiri godine. Demokrati su pogriješili jer su još prije četiri godine gurali Bidena, jer je on već prije četiri godine pokazivao znakove demencije i bio prilično loš u i mlak u svemu.

Na vrata mog stana u Kaliforniji prije četiri godine je osvanuo letak za potporu Bernie Sandersu koji se kandidirao kao nezavisni. On mi se uvijek činio kao najrazumniji političar u svom tom ludilu, pa sam dugo držala njegov letak obješen na vanjskoj kvaki vrata svog stana, a to što ne mogu glasati, to nitko nije morao znati. Nakon ovih izbora, on je strašno napao Demokrate za nesposobnost i sve što su si sami skrivili. I totalno se slažem s njim.

Stvarno moraš biti u Americi tijekom izbora da vidiš koliko su se ljudi podijelili. Amerikanci jako ozbiljno shvaćaju izbore i često bi mi znali reći, kad bi počela priča o glasanju, da nije to tako jednostavno i da moraju pogledati i proučiti razne stvari. Nisu tu u pitanju samo izbori za predsjednika, nego puno više.

Tražila sam biciklistički klub da mogu u grupi istražiti sve one divne biciklističke staze i mjesta koje Kalifornija nudi i voditelj jednog takvog kluba lijepo je napisao – "Trumpeters don’t apply!" Ili samo idem u svoj lokalni kalifornijski dućan s rajskim izborom povrća i voća, i na autu vidiš veliko nalijepljeno – "F_ck Trump". Srećom sam imala mobitel pa mogu i to priložiti kao dokaz.

Kamala je velikim dijelom svoje kampanje igrala na kartu svoje rasne pripadnosti, a velikim dijelom zbog toga je i bila izabrana od Bidena. Tada je bilo vrijeme Black Life Matters i Amerika je sva bila u tome. Na mom poslu su organizirali susret ispred Capitola na jednom od tih protesta, pa je svatko tko je htio mogao doći i koračati pod tablom našeg radnog mjesta. Voditelj policije iz Sacramenta je tada klečao zajedno s voditeljima protesta. I onda sam opet jednu subotu vozila biciklu po Sacramentu i naletjela na još jedan takav protest ispred zgrade Capitola, pa sam ostala s prosvjednicima neko vrijeme. Bilo je to veliko iskustvo u to vrijeme, sve je previralo i svatko je bio solidaran s crncima u Americi. Jako me je dirnulo kada se na mostiću kojim sam vozila biciklu do posla, na stupovima našla na bijelom papiru rukom napisana imena crnaca koji su izgubili živote od policije. Bilo je tu puno tinejđera, i takve stvari te jako dirnu. Kamala je postala podpresdjednica na tom valu, ali taj val više nije tako svjež i nije ju odnio u predsjedništvo. Čak je i Obama osjećao obavezu poslati poruku muškim crncima da glasaju za nju, ali i njima se više svidjela Trumpova mačo energija.

Neću ići u to što će Trump sada donijeti politički, ali sigurno će biti cirkusa. I prije četiri godine sam čitala kako su međunarodni politički novinari koji su izvještavali iz Bijele Kuće govorili kako je s njim uvijek zanimljivo, uvijek dinamično i uzbudljivo i da će im to najviše nedostajati ako ne bude ponovno izabran. Dakle cirkus. Koji se opet vraća u Bijelu Kuću. Sigurno mu je i Musk sada pomogao, jer je Musk iako lud ipak i vizionar i ljudi sada očekuju da bi neki ekonomski vizionar u kombinaciji s tehnološkim vizionarom mogao donijeti nešto dobro Americi. A mogu i sve uništiti, ali nitko od nas nije Baba Vanga da to sada zna.

S Australske perspektive, Američka vojska se sve više skuplja na sjeveru Australije. Ako bi bio neki veliki rat, Australija bi imala probleme s Kinom. Australija tradicionalno ima loše i slabe političare, premijeri su većinom neki mlaki birokrati poput onih Hrvatskih, minus nacionalna komponenta. Nadam se da će mačo Trump na mačoanski način razgovarati s mačo Kineskim predsjednikom Jinpingom (i drugim mačorima) i da će se strasti smiriti jer će se mačori odmjeriti i shvatiti da je bolje da se na pačaju jedan s drugim; da će se možda mačoanski zagrliti jer pripadaju istoj mačoanskoj rasi i naći rješenje kroz razgovor; ili će se mačoanski počerupati. Ne počerupati na prijateljski način ko moji mačori, nego počerupati da krv pršti. Da je tu bila Kamala, svi ti mačoi bi je samo ignorirali i radili kako hoće. Bar ja, s političkim mozgom jedne misice, tako mislim.

Eto, iako nisam stigla napisati post o mačkama, onaj koji sam planirala, ipak su i one našle mjesto ovdje. Ali iskreno, i mačke su pametnije i bolje od svih ovih političkih mačora. Ako ikoga ne volem, to su svi političari svijeta, a posebno oni mačoidni.

(slika - imena zaljepljena na mostu i prekrasna slika koja je osvanula na zidu u Starom Sacramentu na početku Black Lives Matters pokreta)

Oznake: amerika, trump, izbori

08.11.2024. u 04:30 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 11.10.2024.

Avanture (ni)su prošlo vrijeme

Kad sam nedavno hodala po nekom engleskom gradiću, naletjela sam na štand na kojem su se prodavale majice s raznoraznim porukama i jedna mi je odmah upala u oči. Zvučala je nešto kao – „Dobre odluke ne vode do nikakvih zanimljivih priča“.

(Slika: negdje u Sacramentu)

I tako ti životne mudrosti stignu s neočekivanih mjesta. I onda sam nekako shvatila da mi je sad jasno zašto u mom životu, od tamo nekog vremena, kao da više nema zanimljivih i avanturističkih priča – zajedno s godinicama sazrila mi je i pamet pa sada donosim pametnije odluke. Nema više šanse da se bez razmišljanja bacam u ocean pun morskih pasa (a kao da sam i prije) ili da lutam Indijskim selima nakon što se pročulo da su vidjeli tigra kako je sišao s brda prema selu (bliže istini).

Kad sam nedavno bila sa svojom rodbinom u Hrvatskoj, vidjela sam kako su moji nećaci sad u godinama kad ih trese groznica putovanja. A nisu jedini, jer je ta groznica uhvatila i većinu Hrvatske, mlado i staro, i izgleda kao da su i oni stariji odjednom željni avantura koje su propuštali u mladim danima, jer se prije to nije moglo tako lako. Ali sada se već može, jer se bolje živi. Čak je i premijer Plenković izjavio, baš dok sam bila u Hrvatskoj, kako Hrvati žive bolje nego ikada, vjerovali ili ne, kao da im je on to osobno omogućio i osobno im razdijelio sav taj novac za bolji život.

A mladi križaju zemlje koje su posjetili ko da im život ovisi o tome. Tako me nećak odjednom pita, „Teto, u koliko si ti ono zemalja bila? Ja san bija u ovoliko i onoliko.“ On se već pomalo nadmeće i broji svaku zemlju u kojoj mu je noga dotakla tlo bar na jednu sekundu, a nema još ni 20. Kad sam prvi put odlazila u Australiju još je cuclao dudlicu i nikada ne mogu zaboraviti kako ga je sestra držala u naručju dok je glasno i brzo vrtio tom dudlicom u ustima, pomalo pospan. I onda mu je sestra rekla, „Teta ti ide na put oko svijeta.“ I ne lažem, ali bebač je odjednom prestao vrtiti dudlicom u ustima i pogledao me rastvorenih očiju, prenut iz pospanosti, kao da razumije što to znači put oko svijeta.

A sada, za njega put oko svijeta počinje kružeći raznoraznim Europskim destinacijama, najviše ovisno o tome šljaka li mu neki prijatelj negdje, što garantira besplatni smještaj, ili gdje se zadesi neka super povoljna karta.

Tako ovih dana on s prijateljima luta po Koelnu.

I pitala sam se zašto baš Koeln, što je to te mlade privuklo da odu baš u taj Njemački gradu, za kojeg znam da je lijep, ali s obzirom na njih i njihovo poznavanju geografije i znamenitosti, zašto nisu radije otišli u razvikaniji i poznatiji London, Berlin ili Beč, u kojima još nisu bili. A naravno, prijatelj ili jeftina karta, Koelnškim znamenitostima će se istinski diviti tek u nekom drugom životnom razdoblju.

On i njegova ekipa su ne tako davno kupili avionsku kartu za Amsterdam i sretni objavili da će tamo provesti Novu Godinu. A onda, tik pred put, shvatili su da umjesto pred Novu Godinu njihov datum leta pada točno mjesec dana kasnije. (Kao da nije bilo očito da se tako jeftina avionska karta ni ne može naći za Novu godinu.)

(Slika: jedan normalan dan u Amsterdamu)

Ali dobro, rano su naučili da kad rezerviraš i organiziraš put trebaš paziti na svaku sitnicu. Kao i ja kad rezerviram za Melbourne, uvijek moram paziti da zabunom ne kliknem taj neki Melbourne na Floridi i odletim na krivi kontinent, pa me taj Floridski Melbourne stvarno nekad živcira jer moram biti oprezna. dok prije nisam ni znala da postoji. Iako, zabunom sletjeti na Floridu umjesto u Australiju zvuči kao nešto o čemu bih mogla pričati do kraja života. Da mi bar nije ova zrela pamet, bilo bi i te avanturističke priče.

(Slika: jedno predveče u Melbourneu, onom Australskom, ne Floridskom)

Iako, imam i ja ponešto avanturističkih priča iz davnina.

Sjetim se kad smo onih davnih dana u 20-toj iskakali iz jurećeg indijskog autobusa, samo zato jer smo propustili svoju stanicu, i jer smo mislili da tako Indijci rade, pa kad smo završili porazbijani, krvavi, s modricama, ispruženi na prašnjavoj indijskoj cesti, kasno smo shvatili da Indijci to ipak ne rade baš tako.

(Slika: Indijske priče iz davnina)

Ili kad smo se vlakom vozili do Grčke hvatajući let za Indiju iz Atene, i kad su nam u kupe u polupraznom vagonu u vlaku u Rumunjskoj upali rumunjski vojnici, naredili nam da izađemo, nožem rasparali sjedalo fotelje i izvukli ogromne snopove američkih dolara. Do danas nam je žao što nam stražnjice nisu osjetile duhovne vibracije toliko dolara, jer smo s tim novcem mogli Indijom putovati godinama.

I naravno, bilo je još puno sličnih priča, ali svejedno, svaki put kad mi nećaci negdje putuju stvarno se zabrinem jer su još mladi, jer znam da u tim godinama ima više adrenalina nego pameti i da će sigurno biti avantura i prepričavanja. I nije nužno da će oni te priče ispričati meni ili roditeljima ili babi i didi. To su top secret priče namijenje samo tvojoj generaciji.

(Slika: top secret lik jednog od sljedećih postova...)

Oznake: Putovanja, australia

11.10.2024. u 06:45 • 3 Komentara • Print • # • ^

subota, 05.10.2024.

Blogiranje i blogersko maltretiranje

Evo, došla prijestupna godina kada moram nešto napisati.

Odlučila sam redovno pisati bar godinu dana. Ne mogu dočekati doba novogodišnjih odluka, jer ih se ionako nikada ne pridžavam, pa sam odlučila ovako iznenada da mi se piše i da me od toga neće odbiti nikakva blogovska politika, a ni to da me nitko možda neće čitati jer je ova blogosfera već uhodana urica di se svi znaju i prepoznaju i dopisuju, pozitivno ili negativno. Odlučila sam zažmiriti i baciti se u nepoznato i samo piskarati. Bit će tu puno gluposti, što je totalno neizbježno, jer je i život tako onako pun besmislica i gluposti, a ipak ga nastavljamo životariti. I pisala bih o svemu što mi padne na pamet, a ne samo o Australiji. Jer u mojim godinama, egzistencijalne misli su neizbježne.

Jedna stvar koja me, naravno, inspirirala na piskaranje je i to što sam nedavno bila na ljetovanju kući u HR, a odnedavno, kad god se nađem tamo, pokušavam kupiti neku knjigu na hrvatskom i to uglavnom domaće pisce i onda to polako čitam dok sam u Australiji. I tako sam shvatila koliko mi nedostaje čitanje i piskaranje na hrvatskom. Prošle godine sam kupila Jasena Boku, „Život i smrt uz svetu rijeku“, putopisnu knjigu, iako bih radije čitala dobre romane. Ove godine nisam stigla obići sve knjižare, ali onaj kiosk-knjižara u Šibenskom Dalmara centru me totalno izmučio jer nisu odijelili domaće pisce od stranih pa sam se toliko preznojila tražeći išta zanimljivo da sam na kraju uzela knjigu o hrani i dugovječnom životu nekog stranog autora, i time prekršila moje pravilo da moram kupiti i čitati domaće autore, ali sam se zato sad bacila na mijenjanje životnih navika da doživim bar stotu. Ali dok sam ja mislila da se stvarno zdravo hranim, po toj knjizi ništa od onoga što ja jedem nije dobro, i navodno je zdravija piletina od moje voljene leće, pa bih na kraju ako odbacim svu onu hranu koju autor te knjige smatra da ne vodi do dugovječnosti, mogla doživjeti stotu ili bar biti zdrava samo ako budem stalno gladovala. Pametnije od svega toga mi je drugi put zapisati što bih htjela čitati kako bih uopće našla ono što me zanima, jer ću tako lakše naći i neću opet naletiti na nekog autora koji će poremetiti moj životni i prehrambeni svjetonazor.

(Slika: Potraži ako možeš Bokovu knjigu na hrvatskom)

I eto, kreće moje redovno maltretiranje blogosfere.

Da ću biti redovna u pisanju (valjda bar jednom tjedno) i da ću izdržati tu cijelu jednu godinu, e to ne obećajem. Ali obećajem da ću se potruditi.

Ne mogu baš obećati da ću biti gramatički korektna, jer dok mi se čini da mi č i ć još nekako idu, zarezi mi prilično štekaju. A tako sam se nekoć dičila svojom pismenošću. Nastavak slijedi brže nego ste očekivali, i bar tako nekako dok me drži pisanje i blogiranje... Dok traje nek traje...

(Slika: izbor za čitanje na Singapurskom aerodromu, zanimljivi Azijski pisci)

Oznake: pisanje, blog, australija, Hrvatska, knjige

05.10.2024. u 11:36 • 11 Komentara • Print • # • ^

subota, 23.09.2023.

Suživot u Australiji

U Australiji stiglo proljeće i sve se budi, tako i moja želja da napišem jedan blog post, nakon prijestupne stote godine. Ono što je u Australiji uspjelo preživjeti pikanje i karantenu – a izgleda da nas je ostalo malo, jer je vlada pustila stotine tisuća novih imigranata u ovoj godini kako bi popunila radna mjesta i prepunila ionako prenapučene dostupne kuće i stanove zbog kojih su mnogi australci ljuti – dakle, što je preživjelo, sad naveliko migolji vani na toplo sunce, iako nam ove godine prognoziraju El Nino, što znači velike vrućine, sušu a time i puno požara.

Moju želju pisanju je probudila želja da opišem suživot vrsta u Australiji - životinjski svijet (znam, zvuči dosadno). Zmije ćemo preskočiti. S obzirom da živim blisko prirodi, u susjedstvu mi ovčice nedavno dobile malo janje i ono diže glavicu kad kod prolazim pokraj njihove livade. Svako veče u posjetu nam dolazi i neki žuti mačak za kojeg nismo uspjeli definirati jeli lutalica ili samo hranimo susjedovog mačka. Jer on ždere našu hranu ko da mu je zadnji obrok, pa ili je gladan ili mu se samo više sviđa naša hrana.

Ali najzanimljiva vrsta su magpie ili nešto kao vrane. Te crno-bijele ptice su zaštitni znak Australije, ali im ne ide u prilog što imaju prilično dobru godišnju kvotu ubojstava – ubijaju više nego morski psi. Posebno se vole zaletiti na bicikliste s leđa i to može žavršiti smrću - naravno, biciklistovom. Zbog toga je popularna biciklistička kaciga s iglicama sa stražnje strane, da ih makar to otjera. Jako su teritorijalne. Jednom smo bili na kampiranju, i dok smo sjedili u šatoru gledali smo kako se neka magpie non-stop zalijeće u naš auto i kljuca ga po krovu. Tako je bijelo cijeli dan, i nije je zbunilo ni kad smo je non-stop tjerali. Na kraju smo se morali preseliti na drugo kampersko mjesto. Sjećam se i kad smo jednom kampirali na Tasmaniji i jedna magpie je stalno napadala malu vrstu klokana koji tamo živi i imao je rupe po krznu jer ga je stalno kljucala. Pokušala sam spasiti klokanića i tjerala sam magpie, ali to nije bilo nikakvo dugoročno rješenje.

A evo, sad hranimo magpie u svom dvorištu. Počela nam je dolaziti jedna obitelj još početkom godine. Došla je s tri mlada - mladi imaju sivkasku dlaku, dok odrasli imaju bijelu. Obično bi mladi prišli bliže, i počeli su nam jesti iz ruke, dok bi jedno od roditelja stajalo visoko na ogradi i pažljivo promatralo svoje mlade da ih može upozoriti na opasnost. Kad bi roditelj vidio da je sve ok i da su tu ljudi miroljubivi, i on bi se bacio na klopu. Jako su pametni i shvatili su da u našem dvorištu živi mačak koji se nakad skriva u žbunju cvijeća uz ogradu, pa se mama ili tata znaju gegati uzduž ograde i kako bi napravili detaljnu inspekciju žbunja, zavirujuću u svaki grm, dok njihovi mladi bezbrižno jedu. Par mladih je posebno bilo hrabro i sletjeli bi na naslon stolice na terasi, tik uz vrata kuće koja vode na terau i zvali bi nas kad bi stigli i čekali da izađemo. A pjevaju baš krasno. I skakuću od sreće kad se pojavimo s hranom.

I onda ih nekoliko mjeseci nije bilo i nedavno smo opet vidjeli na naslonu stolice magpie koja zove da izađemo, sada više ne sa sivkastim trubhom, nego bijelim. Mališani su odrasli, više ne dolaze kao obitelj nego sami, i primijetili smo da dolazi još par koji uzimaju hranu ali drže distancu, još ne jedu iz ruke, što znači da su novi. Ili su parovi naših starih poznanika, ili su naši prijatelji proširili glas da tamo u onom dvorištu postoje vegetarijanci koji dijele mljevenu teletinu šakom i kapom. Nisam sretna zbog mljevenog mesa, ali sir za njih nije dobar iako ga obožavaju; kruh kad im dam, uzmu u kljun i odmah ga ispljunu. Nekad im bacim i neke pahuljice od žitarice i grožđice, to stavim u kut dvorišta pa mogu jesti kad žele i oni i druge ptice, a naš mačak ih voi gledati s distance (proba on i iz blizine, ali ga onda brzo stavimo u kuću, ako ga uspijemo uhvatiti, a magpie već znaju za njega i prepametne su za njega). Pokušali smo dati sirovo meso koje se prodaje za mačke, ali to nisu ni primirisali, prepametne su one da bi nasjele pet industriji koja prodaje nezdrava sranja ljubimcima. Najdraže im je mljeveno meso koje je namjenjeno ljudima.

(Slika - negdje u Melbourneu)

Ma dobro, reći ćete, nije dobro hraniti divlje životnje. Ma puno ljudi to radi... jedna susjeda ih stalno hrani i baca im hranu ispred kuće - kad može ona, možemo i mi.

(Slika, tipično australsko selo... ok, kako koje...)

Dok sam ranije zazirala od magpies i kad bih ih vidjela vani, trudila sam im ne okretati leđa i hodati stalno se okrećući prema njima kako bih ih gledala oči i uči i poslala im poruku da ja nisam lak plijen. Ali sad se osjećam kao da poznajem sve magpies u svom selu. Često kad prolazim ulicom i vidim ih da kvocaju po travi, znam proći tik uz njih i ne odlete. Pa mislim da to mora da je ona moja obitelj. Nedavno sjedim na klupi dok čekam vlak i na javnoj rasvjeti ispred mene sletjela magpie i sjedi i kao da me dugo gleda. Jedan otac pokazuje djetetu prema magpie i nešto mu govori o ptici, a ja se smješkam i pitam se jeli to onaj moj. Jer magpie navodno jako dobro prepoznaju i pamte lica ljudi, i mislim da me jako dobro poznaje ma gdje me vidio.

(Slika - seoska kuća od nekoć, mada vidim dim iz dimnjaka pa izgleda da je još u upotrebi)

I tako, od nedavno, kad god hodam selom i vidim magpie ja se smješkam i pozdravljam ih, jer mislim da su to moji stari prijatelji i da će stići na ručak. Hebeno mljeveno meso, ali nema mi druge. I stalno čišćenje ptičje kakice s terase i fotelja.

(Jubav je jubav)

Oznake: australija drustvo zivot

23.09.2023. u 08:02 • 11 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 14.11.2021.

Hrvatski jezik u Melbourneu

Ne znam mogu li ovo današnje kratko javljanje nazvati postom kakve ja inače pišem (duge), ali nisam mogla odoliti ne javiti nešto što je mene danas baš oduševilo. Kao, krenula sam malo čitati web stranicu Melbournškog Centra za obrazovanje odraslih jer znam da oni imaju zanimljive tečajeve stranih jezika i nešto umjetnosti, jer razmišljam da se malo kulturno uzdižem kad se sada polako otvaramo. I među ponudom jezika, ugledam ni manje ni više nego naš prekrasni hrvatski, s prekrasnom slikom negdje iz Dalmacije (moguća i Istra). Skoro mi došlo da upišem tečaj. Ali mislim da je vidjeti taj mali jezik da se nudi na jednom od tako važnih obrazovnih ustanova (nisu vrh, ali sigurno važni za kratke programe za odrasle), institucija smještena u centru Melbournea, tik pokraj glavne gradske knjižnice i posred prekrasnih restorančića i kafića i nude svakakve zanimljive edukacije. Od istočno europskih jezika koje nude imaju samo ruski i ukrajinski, dakle nemaju ni poljski pa čak ni srpski. Imaju naravno standardne velike kao što su njemački, talijanski itd., i prilično dobru ponudu azijskih, jer je Australija jako vezana uz Aziju. Osim što trenutno Australiju drmaju trzavice s Kinom, i čak je nedavno neka kineska špijunska podmornica uočena u australskim vodama, nešto zbog čega me malo i hvata briga jer je uvijek moguće da počme rat s Kinom. Navodno po nekima, Kina pruža šape prema Australiji i pitanje je kad tad će je htjeti uzeti. Naravno, neki bi rekli da su sve to gluposti, ali tko to zna.

Uglavno, sve to znači da je učenje hrvatskog jezika traženo, a valjda ne samo od neke generacija Hrvata koji ni ne znaju hrvatski jezik. Mislim da postoji hrvatski jezik u hrvatskom centru i vjerojatno na nekom odsjeku u Sydneyu (možda i negdje drugo) gdje uče slavenske jezike.

Drago mi je da pomalo prolaze ona vremena kada smo morali detaljno objašnjavati gdje je Hrvatska. Sjećam se kad sam bila u Indiji 90-tih i kad sam morala detaljno crtati kartu Europe kako bih objasnila gdje je Hrvatska. Pa čak i do nedavno sam morala objašnjavati da Croatia nije Rusija ili neki (bivši) dio Rusije. Pogotvo su Azijci loši u geografiji Hrvatske, ali mislim da se i oni malo poravljaju u tome. Ovih dana priča je tako drugačija - kada spomeneš da si iz Hrvatske, sve više čuješ da ili su čuli da je to prekrasna zemlja, ili su već bili u Hrvatskoj i imaju uglavnom pozitivne dojmove ili planiraju ili žele otputovati u Hrvatsku. Takvo pozitivno iskustvo sam imala i u Americi, odmah na početku sam srela jedan par koji jako često putuje u Hrvatsku i jako je vole. Nedavno mi i jedna nova kolegica spomenula da planirala put u Hrvatsku, jer voli ronjenje i čula da je Hrvatska idealna za to.

Ne mogu se pohvaliti da sam nešto aktivna u hrvatskim zajednicama i da znam puno o njima. Sjećam se samo da kad je Milanović kao premijer prije par godina dolazio u Australiju, da su ga tu napadali i svašta o njemu govorili po novinama i tv. Još je tu puno starih zajednica čiji preci su tu došli nakon drugog svjetskog rata. Sigurna sam da među njima ima krasnih ljudi koji vole hrvatsku, ali mene odbija ako ti hrvatski klubovi nose ime "Ante Pavelić" i njegova slika visi posvuda. Razumijem da mlađa generacija možda ne zna povijest jako dobro, ali eto, meni se ne da baviti s tim glupostima i poviješću, došla sam tu da si odmorim mozak od politike, tako da se držim dalje od takvih stvari. Ali znam da tu i tamo neka knjižnica ima knjige na hrvatskom, par puta sam ih posudila.

I da, naravno, postoji hrvatski TV program koji izbjegavam koliko mogu. Na taj program mi je netko svratio pažnju pa sam počela gledati. Dok nisam shvatila da žena koja vodi program govori neki čudni, afektirani hrvatsko jezik koji sam jedva razumjela. U početku sam to gledala kad sam se htjela dobro nasmijati, jer je žena stvarno govorila grozno. Ono malo kad sam još pokušavala pratiti, jedno od važnijih događanja im je bio razgovor s Jakovom Sedlarom i prikazivanje jednog njegovog filma (zapravo, čini mi se da je on jako jako popularan među Hrvatima u Australiji i stalno nešto surađuje s njima). Danas kad sve vijesti lako vidiš na internetu, uopće ne vidim smisao tog programa. Ali sve zajednice tu imaju svoj tv program, pa eto...

Kad sam bila na početu Australske priče, unajmila sam kamion za seljenje, i mladi čovjek koji me selio, ispostavilo se, bio je druga generacija Hrvata u Ausraliji. Nikada nije bio u Hrvatskoj, ali je pričao solidan hrvatski. Zapravo, zaključili smo da zna puno puno više hrvatskih pjesama od mene, doslvono mi je pjevao dok smo se vozili i rekao da obožava pjevati hrvatske pjesme.

I eto, malo hrvatskoj jezika u centru Melbourne nije za baciti.

Oznake: Hrvatski jezik, australija, Melbourne

14.11.2021. u 10:24 • 10 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 26.09.2021.

Australija – Kalifornija: 1-0

Nakon što sam se nedavno vratila u Melbourne nakon malo dužeg izbivanja, bilo me malo strah da će mi Australija biti preizolirana i predosadna, pogotovo u usporedbi s Kalifornijom. Puno poznatih australskih glumaca vraća se u Australiju, pogotovo oni koji imaju manju djecu, jer žele da im djeca imaju normalnije djetinjstvo nego što bi imali u Los Angelesu.

Na pamet mi pada puno usporedbi Australije i Kalifornije, ali evo jedne koja je meni jako važna – kriminal.

Svakome je jasno da je Amerika puna kriminala. Masovne pucnjave u shoping centrima ili školama, oružje na svakom koraku i još puno toga. Obično još kada tražite smještaj u nekoj novog državi ili gradu, upadne vam u oči što se oglašava. Na primjer, kada želite unajmiti ili kupiti stan u Australiji, dobit ćete informacije o kvalitetnim školama koje su u blizini, ili javnom prijevozu, ili shoping centrima. Kada tu informaciju tražiti u Americi, jedna od važnijih stvari koju ćete tamo dobiti je razina kriminala na tom području. Tako možete detaljno proučiti vrste kriminala koji prevladavaju par kilometara okog nekog stana – je li to ubojstvo, oružana pljaška, obiteljsko nasilje, ili tko zna što se još nudi na tom kriminalnom meniju. Takve male stvari govore jako puno u kakvoj ste državi. Stvarno sam puno truda uložila da bih našla stan u kojem se osjećam sigurno i da bude na drugom katu, a ne u prizemlju. Jednom je bila vijest iz malog mjesta u kojem sam živjela o tome kako je jedna cura kroz prozor svog prizemnog stana vidjela beskućnika koji ju je pitao malo vode i ona mu se sažalila jer jer bilo vruće, ali taman dok je ona otišla po vodu, on je upao u stan. Srećom, uspjele je pobjeći, vrištala je ili ne znam već kako se spasila.

Živjela sam u manjem mjestu, Davisu, i stan mi je bio baš na periferiji mjesta, blizu autoputa koji je vodio do Sacramenta. A onda sam jednom vidjela vijesti iz Sacramenta – ljudi su se normalno vozili tim autoputem između moga mjesta i Sacramenta, normalno predveče, vrijeme kada je vrijeme nekog kasnijeg povratka s posla. A onda je nekom idiotu palo na pamet stati pored autoputa i nasumice pucati po autima. Tek tako, iz čista mira. Ubijeno je par ljudi. Takvih idiota me je tamo bilo strah.

Ili žena vozi auto, ima malog sina na autosjedalici iza sebe i stariju kćer koja sjedi pored nje. Neki idiot joj na cesti presjeca put i ona mu kroz prozor pokaže srednji prst kad ga je pretekla i mislila da ga se riješila. Onda iznenada začuje neki potmuli tutanj i kako je mislila da joj je pukla guma, stane sa strane. I dok je ona provjeravala gume, čuje kako starija kćer iz auta vrišti – onaj idiot je iz auta ispalio hitac pištoljem i taj hitac je probio auto sa stražnje strane i pogodio njezinog sina u autosjedalici. O takvim idiotima govorim, takvih idiota s oružjem me bilo strah. Zbog toga sam ja u Americi bila super ljubazna, nisam se živcirala ni zbog koga, trudila sam se ne dignuti tlak nikome, i ako sam mislila da je netko preživčan, samo bih se makla. Nikad ne znaš tko ima oružje ili koga ćeš sasvim slučajno naljutiti. Ali iskreno, nikada nisam imala probleme i neugodnosti, tako da vjerojatno Amerika nije tako loša.

Ili da, doživjela sam jednom nešto čudno. Svaki dan sam vozila biciklu jer je Davis super biciklistički friendly grad. I tako jednom jurim putem kojim ne idem često, ali ga koristim kada se želim iznojiti, voziti brzo jer na drugim mjestima moram paziti na ljude koji se šetaju. Ne vraćam se kući svojom redovnom stazom kroz šumicu i naselje, gdje obično bude više šetača, nego vozim na perfieriji mjesta, uz cestu s autima, gdje je biciklistička staza nešto uža, na jednoj strani su polja koja se prostiru do unedogled a na drugoj strani, dosta povučene od ceste lijepe kalifornijske kuće koje su sve nekako drugačije, kreativne, originalne. Vozim dosta brzo, nema puno auta, skoro nikoga na cesti osim mene, super prilika za dobru rekraciju i preznojavanje. Onda mi prilazi neki sivi terenac i vozi uz mene. Na cesti smo samo ja i on. Ne mogu vidjet kroz prozor, samo vidim da konstanto vozi uz mene, i nisam sigurna je li on to usporio ili ja vozim jako brzo. Nisam sigurna koliko dugo smo tako vozili paralelno jedno uz drugo, sami na cesti, ali čini mi se da mi se totalno prilijepio i to mi postaje čudno. Brzo sam zakočila i naglo usporila, pustila sam ga da vozi malo ispred mene i razmišljala da skrenem dok još mogu, dok je još bila jedna manja ulica s kućama s obje strane, jer bih uskoro izašla na cestu put bez kuća, potpuno van mjesta. I taman kad sam neko vrijeme vozila sporo i trudila se napraviti veći razmak između nas, nema drugih auta, on je ubrzao i na križanju na kojem bih ja trebala skrenuti lijevo, on skreće desno i potpuno mi nestaje s vida. Samo sam ubrzala i odvezla se kući. Ne znam da li sam to umišljala, ali čitala sam na vijestima kako je nekoliko žena u Kaliforniji nestalo dok su se vozile biciklom, pa sam bila oprezna. Eto, takvih idiota se bojim.

Čak sam se jednom na bicikli izgubila u Sacramentu, ne sjećam se što mi je bilo s mobitelom da nisam mogla koristiti kartu ili geo informaciju, ali morala sam stati u nekom lošijem dijelu grada, jako blizu nasipu rijeke gdje je puno beskućnika. Bili su tamo neki mladi crnci, držali su se ko neki opasni frajeri ili možda imam predrasude, ali nisam se baš osjećala sigurno. Samo sam ih pitala jeli to slijepa ulica, jer sam se stalno vozila u slijepe ulice i nisam mogla izaći na glavnu cestu. Nešto su promrmljali i pokazali rukom, nisu baš bili pretjerano srdačni ili prijateljski, izgledalo je kao da nešto kriju ili kao da sam upala u nešto gdje mi nije bilo mjesto. Samo sam nastavila voziti glavnom cestom da se što prije maknem iz tog dijela grada. A eto, za njih čak ni ne mogu reći da su idioti, tko zna kakav im je život i što je od njih napravio, ali u ovom slučaju sam sebi rekla da sam zamalo ispala pravi idiot i dovela se u opasnost.

U svakom slučaju, osjećam se sigurnije u Australiji. Zamisli samo, u Melbourneu si, vraćaš se kući nakon ponoći, koristiš javni prijevoz, a to je tu uglavnom vlak-metro. Vlak je poluprazan i strah te. Vlak krene i onda vidiš – na svakoj stanici je po nekoliko, dva ili više, policajca koji iz vana gledaju unutra, svaki put kad vlak stane, oni brzo hodaju i gledaju kakva je situacija u vlaku, spremni ući ako vide nešto sumnjivo. Za sada ne ulaze, ali osjećaš se sigurno jer put između stanica nije dug i uvijek vidiš policajce na svakoj stranici. Nisam sigurna je li to tako svako večer, jer ne idem često vlakom poslije ponoći, ali u Australiji se možeš osjećati sigurno. Naravno, ima i tu idiota, par cura je ubijeno i to je bila velika vijest, ali općenito sve je zapravo dosta sigurno.

Sjećam se što mi je pričala prijateljica koja se nedavno vratila u Australiji nakon što je godinama živjela u Houstonu, u Texasu – svako veče bi iz stana čula pucnjavu, a živjela je u sasvim normalnom kvartu. Ne baš ugodna situacija. Jedna stvar koju sam ja otkrila na poslu u vezi sigurnosti čim sam stigla u Ameriku su emailovi koje bismo dobivali od policije. Ti emailove bi stizali u prosjeku jednom mjesečno i išli bi nekako ovako: Trenutno je sumnjivac s oružjem u tom i tom dijelu grada, molimo vas da ne idete tamo. I onda bi nakon nekog vremena stigla druga obavijest: Sumnjivac s oružjem u tom i tom dijelu mjesta je otklonjen, situacija se normalizirala i možete ići tamo. Ili bi to bio neki drugi kriminal - cura sexualno napadnuta, neki golać viđen kako se pokazuje ženama i slično, ali glavno da znaš u kojem dijelu mjesta se događa nešto loše i taj dio izbjegavaš na neko vrijeme, uvjeren da će to riješiti policajci koji su upravo na terenu. Kriminal u Americi stvarno ima puno nijansi sive, zapravo ne znaš koliko vrsta kriminala ima dok ne dođeš tamo.

Ali naravno, ovo sve nije da bih ikome utjerala strah – Amerika je i te kako zanimljiva zemlja, raznovrsna, luda, ali zanimljiva. Ali kad se radi o sigurnosti, Australija vodi. Vjerojatno čak i nije 1:0 za Australiju, nego bi prije bilo 10:0! Aussie Aussie Aussie Oi Oi Oi!

P.S. Sve slike su iz Sakramenta.

Oznake: amerika, australija, Kalifornia, Sacramento, kriminal

26.09.2021. u 06:00 • 9 Komentara • Print • # • ^

subota, 25.09.2021.

Australija u vječnom lockdownu

Već na početku da spomenem da je ovo blog jednog povratnika – nekad Travelology, sada Karantenski blues, ime koje je došlo bez puno razmišljanja jer u ovom trenutku nisam spremna previše razmišljati ni o čemu (možda promijenim ime kasnije). Nemam pojma o čemu ću pisati – vjerojatno o svemu pomalo.

Vjerojatno je svima poznato da je Australija, zapravo ne baš sva Australija, u stalnom lockdownu. Trenutno najgora pandemijska situacija je u Sydneyu, gdje je od nula slučajeva počelo odjednom bujati pa se sada stabiliziralo na oko 1000 slučajeva dnevno, dok se u Melbourneu trenutno penje na oko 800 slučajeva dnevno. Za Australce, koji su jako dugo bili na nula slučajeva, sve to izgledalo totalno apokaliptično. Kad je nedavno situacija u Sydneyu počela izmicati kontroli, premijerki Gladys B. je prekipjelo i rekla je da ona više nema namjeru dnevno izvještavati o dnevnim slučajevima jer ima i drugog posla kao premijerka, pa neka se ljudi snalaze kako znaju i da je vrijeme da se svi nauče živjeti s virusom, jer je više nemoguće vratiti se na nula slučajeva. Ovo da se moramo naučiti živjeti s virusom je nešto što ja već dugo mislim i u čemu se slažem s njom i što većina drugih zemalja počinje primjenjivati, ali u ovome Australija kasni jer su se dugo izolirali od svega.

Prije par mjeseci kad su počeli lockdowni, u jednom kratkom vremenskom razdoblju, vlada je odobrila onima koji su cijepljeni dva puta da mogu otputovati iz Australije i kad se vrate ne moraju u skupu hotelsku karantenu, nego mogu u kućnu karantenu. Čim je to objavljeno - a ne znam čak ni da li je to još uvijek pravilo - moja prijateljica se spakirala i s djecom otišla iz Australije na godinu i pol. Spakirala se u roku keks, uzela neplaćeno na poslu i odmah otišla u strahu da se vlada ne predomisli. I sada uživa u svojoj kući u Novom Sadu dok smo mi tu zatvoreni.

Meni je život u lockdownu stran. Početak virusa provela sam u Kaliforniji, a u Americi nikada nije bilo zabrane kretanja unutar država. Jedino je u početku pandemije, tamo negdje u ožujku 2020., izdan „stay at home” nalog od guvernera Kalifornije, i tako smo proveli neko vrijeme u strahu, naručivali hranu iz dućana ili samo rijetko išli u dućan i nigdje drugo. Ali jako brzo, samo nakon nekoliko mjeseci, sve se više-manje počelo otvarati, iako su svi oni koji su mogli, radili od kuće. Tako da sam većinu pandemije u Kaliforniji provela radeći od kuće preko tjedna i planirajuće razne izlete preko vikenda. Iako sam mislila da sam ja navikla na svašta, i lockdown u Australiji mi neće teško pasti - radim od kuće, iako imam propusnicu i mogu ići na posao u grad, i tu ne bi trebalo biti problem. Ali zapravo vidim da mi sve počinje ići na živce. Nije toliko da kukam o nedostatku slobode, ali stvarno dosadi ovakva izolacija.

Ali moram spomenuti da lockdown u Australiji vjerojatno nije tako strašan kao u Europi. Istina je, sve ovo pomalo ide na živce i baca u depresiju, ali nedavno sam to objašnjavala prijateljici koja u Zagrebu živi u normalnom omanjem zagrebačkom stanu s obitelji. Ovdje se život više odvija u predgrađima nego u gradovima, ljudi obično žive u većim kućama i većim prostorom radije nego u manjim stanovima. Čak mi se čini da u Sydneyu više nego u Melbourneu žive u stanovima. A kuće ovdje su stvarno duge i većine imaju oveće vrtove, odnosno dvorište. Kad kažem vrt, to obično asocira na onaj naš vrt gdje imaš sva ona stabla šipka, mandarine, limun, smokve, i onda priko lita puno pomidora, kukumara, itd. E, ne ti vrtovi. Tu malo tko sadi povrće, uglavnom su to zeleni prostori gdje sjediš i promatraš kako ti trava raste, živciraš se ako je neravna, ako je izrasla par milimetara i nisi pokosio, ako je na jednoj strani požutjela i nije ravnomjerno zelena, ako ti mačka koristi travu kao toalet, umjesto da nađe neki kutak tamo uz travu gdje je zemlja i gdje rastu stabla i ostalo ukrasno bilje. Ukratko, imaš prostor i zraka van kuće, a taj zrak je neopisivo čist. Kažem ovo s posebnim guštom jer znam kako zrak u sjevernoj Kaliforniji kad bukte veliki požari zna biti loš, što sada pratim na vijestima, jer je trenutno tamo sezona požara. U Melbourneu je zrak čist, prečist (ok, bar dok tu ne počmu požari, ali ipak nisu tako rasprostranjeni kao u Kaliforniji), i uvijek možeš izaći, šetati se i kako su ulice prostrane, u većini van gradskih predgrađa nećeš sresti puno ljudi. Tako da vjerojatno lockdown u Australiji nije nešto tako strašno.
ivjeti.

Ali ipak, strašno je što možeš biti usamljen, što ljudima propadaju biznisi, što je glupo da si tako blizu prirodi i divljini, a ne smiješ ići u šetnju. Dosta je samoubojstava, i navodno je u Sydneyu bio veliki val samoubojstava djece koja su pohađala nastavu od kuće. To je strašno. U cijeloj ovoj pandemiji i tim lockdownima, nikada ne znaš kakva je nečija situacija u kući i s kime su ta djeca ili ljudi zatvoreni. Sigurno da kada je nasilje u kući prisutno u normalnim okolnostima, da je još gore kada su ljudi ovako zatvoreni. Ali vlada sve više govori o otvaranju, shvaćaju da moraju naučiti živjeti s virusom i planiraju korake u tom smjeru. Nadamo se da će se uskoro živjet vratiti u nešto slično normalnom.

I kao šlag na svemu, prije nekoliko dana je Melbourne zatresao potres. Mislim da je bio 5.9, znam dobro da sam pogledala svoju aplikaciju za potrese jer sam to instalirala još kad sam bila u Kaliforniji. I smijala sam se jer sam se u Kalifoniji bojala potresa i svima govorila da sam u Australiji mirnija jer tamo nema potresa, a ono potres se dogodio u Australiji taman kad sam se vratila. Kad je zatreslo, bila sam na video sastanku s kolegama i prva sam prepoznala da je potres. Jadni Australci nisu navikli na potrese i nije im bilo jasno što se događa. Kad smo nastavili sastanak, pitali su što da rade kad se dogodi potres, stvarno se ne znaju nositi s tim. Iako je jako zatreslo, nekako nije bilo strah jer su australske kuće niske i unutarnji zidovi su od drva, a ne od betona ili cigle. Čak sam poslije osjećali krivnju jer sam se šalila na račun potresa, dok su drugi vjerojatno bili pod većim stresom. Zapravo me ovdje više strah tsunamija nego potresa.

I na kraju, moram spomenuti da nije cijela Australija u problemima. Zapadna Australija, čiji je glavni grad Perth, navodno cvjeta u ovo pandemijsko vrijeme. Nemaju slučajeva kovida, ekonomija im je procvjetala i toliko su se obogatili da im se ne dijeli to bogatstvo s ostatkom Australije. A nije čudo jer je Zapadna Australija rudarska meka. Australska vlada navodno želi otvoriti granice za Božićne praznike, želi da obitelji budu zajedno tijekom blagdana, ali Zapadna Australija baš i nema volju otvoriti se državama s puno zaraze. Vidjet ćemo kako će to biti, jer je još dugo do Božića, ali kako će tada tu biti i ljeto, moguće je da će situacija biti bolja. Uglavnom, lockdown je naporna stvar. Ne znaš više što je najbolje, ali nadam se da će ova pandemija uskoro završiti - zauvijek. Ne želim ni razmišljati o tome da će možda postati nešto kao normalna gripa, nije me briga, želim samo da nestane i da više nitko ne spominje taj kovid. E da, ne želim čuti o kovidu, a pišem blog o njemu!