karantenskiblues

petak, 11.10.2024.

Avanture (ni)su prošlo vrijeme

Kad sam nedavno hodala po nekom engleskom gradiću, naletjela sam na štand na kojem su se prodavale majice s raznoraznim porukama i jedna mi je odmah upala u oči. Zvučala je nešto kao – „Dobre odluke ne vode do nikakvih zanimljivih priča“.

(Slika: negdje u Sacramentu)

I tako ti životne mudrosti stignu s neočekivanih mjesta. I onda sam nekako shvatila da mi je sad jasno zašto u mom životu, od tamo nekog vremena, kao da više nema zanimljivih i avanturističkih priča – zajedno s godinicama sazrila mi je i pamet pa sada donosim pametnije odluke. Nema više šanse da se bez razmišljanja bacam u ocean pun morskih pasa (a kao da sam i prije) ili da lutam Indijskim selima nakon što se pročulo da su vidjeli tigra kako je sišao s brda prema selu (bliže istini).

Kad sam nedavno bila sa svojom rodbinom u Hrvatskoj, vidjela sam kako su moji nećaci sad u godinama kad ih trese groznica putovanja. A nisu jedini, jer je ta groznica uhvatila i većinu Hrvatske, mlado i staro, i izgleda kao da su i oni stariji odjednom željni avantura koje su propuštali u mladim danima, jer se prije to nije moglo tako lako. Ali sada se već može, jer se bolje živi. Čak je i premijer Plenković izjavio, baš dok sam bila u Hrvatskoj, kako Hrvati žive bolje nego ikada, vjerovali ili ne, kao da im je on to osobno omogućio i osobno im razdijelio sav taj novac za bolji život.

A mladi križaju zemlje koje su posjetili ko da im život ovisi o tome. Tako me nećak odjednom pita, „Teto, u koliko si ti ono zemalja bila? Ja san bija u ovoliko i onoliko.“ On se već pomalo nadmeće i broji svaku zemlju u kojoj mu je noga dotakla tlo bar na jednu sekundu, a nema još ni 20. Kad sam prvi put odlazila u Australiju još je cuclao dudlicu i nikada ne mogu zaboraviti kako ga je sestra držala u naručju dok je glasno i brzo vrtio tom dudlicom u ustima, pomalo pospan. I onda mu je sestra rekla, „Teta ti ide na put oko svijeta.“ I ne lažem, ali bebač je odjednom prestao vrtiti dudlicom u ustima i pogledao me rastvorenih očiju, prenut iz pospanosti, kao da razumije što to znači put oko svijeta.

A sada, za njega put oko svijeta počinje kružeći raznoraznim Europskim destinacijama, najviše ovisno o tome šljaka li mu neki prijatelj negdje, što garantira besplatni smještaj, ili gdje se zadesi neka super povoljna karta.

Tako ovih dana on s prijateljima luta po Koelnu.

I pitala sam se zašto baš Koeln, što je to te mlade privuklo da odu baš u taj Njemački gradu, za kojeg znam da je lijep, ali s obzirom na njih i njihovo poznavanju geografije i znamenitosti, zašto nisu radije otišli u razvikaniji i poznatiji London, Berlin ili Beč, u kojima još nisu bili. A naravno, prijatelj ili jeftina karta, Koelnškim znamenitostima će se istinski diviti tek u nekom drugom životnom razdoblju.

On i njegova ekipa su ne tako davno kupili avionsku kartu za Amsterdam i sretni objavili da će tamo provesti Novu Godinu. A onda, tik pred put, shvatili su da umjesto pred Novu Godinu njihov datum leta pada točno mjesec dana kasnije. (Kao da nije bilo očito da se tako jeftina avionska karta ni ne može naći za Novu godinu.)

(Slika: jedan normalan dan u Amsterdamu)

Ali dobro, rano su naučili da kad rezerviraš i organiziraš put trebaš paziti na svaku sitnicu. Kao i ja kad rezerviram za Melbourne, uvijek moram paziti da zabunom ne kliknem taj neki Melbourne na Floridi i odletim na krivi kontinent, pa me taj Floridski Melbourne stvarno nekad živcira jer moram biti oprezna. dok prije nisam ni znala da postoji. Iako, zabunom sletjeti na Floridu umjesto u Australiju zvuči kao nešto o čemu bih mogla pričati do kraja života. Da mi bar nije ova zrela pamet, bilo bi i te avanturističke priče.

(Slika: jedno predveče u Melbourneu, onom Australskom, ne Floridskom)

Iako, imam i ja ponešto avanturističkih priča iz davnina.

Sjetim se kad smo onih davnih dana u 20-toj iskakali iz jurećeg indijskog autobusa, samo zato jer smo propustili svoju stanicu, i jer smo mislili da tako Indijci rade, pa kad smo završili porazbijani, krvavi, s modricama, ispruženi na prašnjavoj indijskoj cesti, kasno smo shvatili da Indijci to ipak ne rade baš tako.

(Slika: Indijske priče iz davnina)

Ili kad smo se vlakom vozili do Grčke hvatajući let za Indiju iz Atene, i kad su nam u kupe u polupraznom vagonu u vlaku u Rumunjskoj upali rumunjski vojnici, naredili nam da izađemo, nožem rasparali sjedalo fotelje i izvukli ogromne snopove američkih dolara. Do danas nam je žao što nam stražnjice nisu osjetile duhovne vibracije toliko dolara, jer smo s tim novcem mogli Indijom putovati godinama.

I naravno, bilo je još puno sličnih priča, ali svejedno, svaki put kad mi nećaci negdje putuju stvarno se zabrinem jer su još mladi, jer znam da u tim godinama ima više adrenalina nego pameti i da će sigurno biti avantura i prepričavanja. I nije nužno da će oni te priče ispričati meni ili roditeljima ili babi i didi. To su top secret priče namijenje samo tvojoj generaciji.

(Slika: top secret lik jednog od sljedećih postova...)

Oznake: Putovanja, australia

11.10.2024. u 06:45 • 3 Komentara • Print • # • ^

subota, 05.10.2024.

Blogiranje i blogersko maltretiranje

Evo, došla prijestupna godina kada moram nešto napisati.

Odlučila sam redovno pisati bar godinu dana. Ne mogu dočekati doba novogodišnjih odluka, jer ih se ionako nikada ne pridžavam, pa sam odlučila ovako iznenada da mi se piše i da me od toga neće odbiti nikakva blogovska politika, a ni to da me nitko možda neće čitati jer je ova blogosfera već uhodana urica di se svi znaju i prepoznaju i dopisuju, pozitivno ili negativno. Odlučila sam zažmiriti i baciti se u nepoznato i samo piskarati. Bit će tu puno gluposti, što je totalno neizbježno, jer je i život tako onako pun besmislica i gluposti, a ipak ga nastavljamo životariti. I pisala bih o svemu što mi padne na pamet, a ne samo o Australiji. Jer u mojim godinama, egzistencijalne misli su neizbježne.

Jedna stvar koja me, naravno, inspirirala na piskaranje je i to što sam nedavno bila na ljetovanju kući u HR, a odnedavno, kad god se nađem tamo, pokušavam kupiti neku knjigu na hrvatskom i to uglavnom domaće pisce i onda to polako čitam dok sam u Australiji. I tako sam shvatila koliko mi nedostaje čitanje i piskaranje na hrvatskom. Prošle godine sam kupila Jasena Boku, „Život i smrt uz svetu rijeku“, putopisnu knjigu, iako bih radije čitala dobre romane. Ove godine nisam stigla obići sve knjižare, ali onaj kiosk-knjižara u Šibenskom Dalmara centru me totalno izmučio jer nisu odijelili domaće pisce od stranih pa sam se toliko preznojila tražeći išta zanimljivo da sam na kraju uzela knjigu o hrani i dugovječnom životu nekog stranog autora, i time prekršila moje pravilo da moram kupiti i čitati domaće autore, ali sam se zato sad bacila na mijenjanje životnih navika da doživim bar stotu. Ali dok sam ja mislila da se stvarno zdravo hranim, po toj knjizi ništa od onoga što ja jedem nije dobro, i navodno je zdravija piletina od moje voljene leće, pa bih na kraju ako odbacim svu onu hranu koju autor te knjige smatra da ne vodi do dugovječnosti, mogla doživjeti stotu ili bar biti zdrava samo ako budem stalno gladovala. Pametnije od svega toga mi je drugi put zapisati što bih htjela čitati kako bih uopće našla ono što me zanima, jer ću tako lakše naći i neću opet naletiti na nekog autora koji će poremetiti moj životni i prehrambeni svjetonazor.

(Slika: Potraži ako možeš Bokovu knjigu na hrvatskom)

I eto, kreće moje redovno maltretiranje blogosfere.

Da ću biti redovna u pisanju (valjda bar jednom tjedno) i da ću izdržati tu cijelu jednu godinu, e to ne obećajem. Ali obećajem da ću se potruditi.

Ne mogu baš obećati da ću biti gramatički korektna, jer dok mi se čini da mi č i ć još nekako idu, zarezi mi prilično štekaju. A tako sam se nekoć dičila svojom pismenošću. Nastavak slijedi brže nego ste očekivali, i bar tako nekako dok me drži pisanje i blogiranje... Dok traje nek traje...

(Slika: izbor za čitanje na Singapurskom aerodromu, zanimljivi Azijski pisci)