karantenskiblues

ponedjeljak, 26.01.2026.

Aboridžinski svijet

Prvih godina nakon selidbe u Australiju, prijatelji bi me često pitali - I, jesi li vidjela Aboridžine. Onako, kao da oni šetaju po gradu u grupicama ili polugili s kopljima u ruci. Prvo što bi mi palo na pamet reći je da ih ne vidim baš tako lako u samom Melbourneu, a niti mogu dobro razlikovati Aboridžina i Indijca. Iako sada već možda mogu nešto bolje, ipak sada ima već dosta Aboridžina koji nisu više tako tamne kože. Poznajem nekoliko cura koje izgledaju kao malo tamnije Talijanke ili Španjolke, ali su Aboridžinskih korijena i još jako utemeljene u svojoj kulturi. I već sam na poslu imala detaljne seminare o aboridžinskom svijetu gdje su mi predavači bili Aboridžini i naučila sam dosta stvari koje nisam znala. Zapravo, jedno od pitanja koje smo imali tijekom seminara je da nabrojimo imena poznatih Aboridžina i bilo me sram jer sam znala samo jedno, nekog sportaša koji igra australski nogomet i koji je stalno po vijestima. Znala sam i za neke stare aboridžinske glumce, ali se nisam mogla sjetiti imena.

I baš ovaj tjedan koji vodi u vikend kad nam stiže dan Australije (26. 1.) dogodio se neki incident u mom vlaku, na putu kući s posla, s jednim dečkom, tinejđerom, Aboridžinom, koji baš i izgleda kao Aboridžin. Ispirčat ću poslije što se dogodilo.

Zašto je važno znati da nam je ovaj vikend Dan Australije – zato jer je sada taj datum i praznik kontroverzan. Mi slavimo dan kada je stigla prva Engleska flota na obale Australije i dovela prve zatvorenike 1788. godine, ali je to i dan kada je počeo genocid nad Aboridžinima i Aboridžini taj dan zovu Dan Invazije. Vidiš veliku promjenu obilježavanja toga dana od kad sam stigla tu – od dućana punih australskih simbola, zastava, papirnatih šalica i tanjurića za izlete na plaži, i raznih drangulija s australskom zastavom i australskim bojama koje su se masovno prodavale u svakom dućanu, do zabrane njihove prodaje koja se dogodila nekoliko godina unatrag. Vjerojatno nitko to nije zabranio službeno, ali sada prodavači osjećaju pritisak ne izložiti to za prodaju jer izgleda da kao da promiču genocidnu prošlost. I sve to vodi do toga da Australija više baš i nema neki svoj dan koji se može otvoreno slaviti. Možda je Dan Sjećanja (ANZAC Day), koji se slavi u travnju kao dan sjećanja na poginule Australce u ratovima, čak više Dan Australije nego ovaj pravi Dan Australije koji imamamo sada u siječnju.

I tako ovaj tjedan sjedim u svom regionalnom vlaku na putu kući s posla. Vlak je po običaju jako pun, iako uvijek ima mjesta za sjesti. I onda odjednom čujem neko urlanje iza mene, malo se okrenem da vidim što je i vidim u daljini nekog tipa, bijelca, koji viče. I mislim se, opet neki manijak, možda pijanac, ni prvi ni zadnji. Ne obraćam puno pažnju jer sam umorna, pa često i zaklopim oči. Ovo je udoban, regionalni vlak koji expresno vozi između centra Melbournea i daljnih mjesta. Imamo i konduktera, što prigradski metro nema. Većinom već znam sve konduktere koji su na mojoj liniji i taj dan je jedna simpatična cura, ima možda 30-40 godina, srednje duga plava kosa u bobu, srednji rast, malo nabijena, ne debela, samo se malo proširila tijekom pandemije kao sve mi normalne žene koje nismo na Ozempicu, jer se sjećam da je prije bila mršavija. Kod nje mi se sviđa što je uvijek tako nekako smirena, ne ozbiljna, i ne preljubazna i nasmiješena kao neke druge kondukterice, nego onako drži uzdignutu glavu i smireno hoda vlakom.

Uglavnom, nekoliko stanica prije moje stanice na kojoj izlazim, vlak stoji malo duže i vidim konduktericu kako hoda vani uzduž vlaka. Kondukteri inače ne izlaze iz vlaka ako nije nešto ozbiljno, ako ne moraju pomoći invalidaima da uđu ili slično. Znam da je išla smiriti situaciju zbog one dreke. Vlak kreće, ali opet se čuje vika.

Iznenda jedna djevojka koje je sjedila nedaleko od mene i licem bila okrenuta prema toj dreki, pa je mogla sve i vidjeti, skače sa svog sjedala i počinje urlati tako glasno da sam se morala okrenuti da vidim što se događa. Djevojka stoji leđima okrenuta dečku Aboridžinu, tinejđer, možda nekih 17 godina, i viče prema muškarcu bijelcu koji stoji pokraj tog aboridžinskog dečka, čovjek srednjih godina, s velikim šeširom. Dečko Aboridžin ima dotjerane obrve, jako uske kratke hlače i bos je, djeluje jako feminizirano, meni to ne izgleda kao problem, ali pitam se nije li nešto u njegovom izgledu izazvalo tog bijelca. Naravno, ne bi ni to trebalo biti opravdanje. Čujem da cura tom bijelcu stalno viče “Fuck off! Fuck off! Fuck off!“ I nešto kao, „Hoćeš li sada napasti i ženu!“. Vidi se da je cura bijesna ko vrag. Muškarac začudo, samo sjedi i gleda je; nije ju napao, ništa ne govori, izgleda kao da je i on zapanjen tolikim izljevom bijesa. A i djevojka je zgodna bjelkinja. Tada se djevojka okreće dečku Aboridžnu koji je dosta visok, ali je i ona visoka, i zagrli ga. Vidim da joj dečko nešto govori i rasplače se.

Poslije sam mislila kako i nije dobro donositi prebrze zaključke o nekome. Tu curu sam vidjela na stanici dok sam čekala vlak i mislila sam se zašto mlade cure imaju te ružne umjetne trepavice koje izgledaju ko čupavci ili gušterice,koji totalno unakaze lice. Bez obzira kako ona izabrala izgledati ili šminkati se, pokazala se hrabrija i plemenitija od većine ljudi u tom vlaku. Razumijem Azijce koji se ne usude reagirati jer bi onda i oni bili žrtve rasističkog ispada, ali u vlaku je ipak bilo više bijelaca. Sjećam se kad sam davno čitala kad je neki filozof ili nešto drugo, napisao da kad se dogodi nepravda, oni koji su u boljem položaju se dužni regirati jer u takvim nekim situacijama samo oni mogu pomoći drugima koji su u lošijem položaju.

I tako, nakon što je cura reagirala, kondukterica je potpuno zaustavila vlak na sljedećoj stanici. Kroz prozor sam poslije vidjela aboridžinskog dečka kako sjedi na podu uz zidić s prijateljem (ne-Aboridžin, bijelac) i vidjelo se da je još potresen i na rubu suza. Dobila sam želju da izađem i utješim ga, pitala sam se hoće li to biti patetično i hoće li mu biti neugodno. Ali tada je već do njega došla ta smirena kondukterica, čučnula i razgovarala s njim. Ljudi izlaze iz vlaka, neki pale cigarete. Znam da nećemo krenut tako skoro jer je kondukterica pozvala policiju za sigurnost u vlaku, posebna australska policija koja je zadužena samo za vlakove i često ih se vidi na željezničkim stanicama. Potrajat će dok oni ne stignu. Mnogi ljudi koji žive blizu zovu obitelj da ih pokupi.

Sve ovo te baci na razmišljanje. Da sam živjela u Australiji kad su dolazili prvi kolonizatori, kako bih se ja ponašala prema Aboridžinima. Pogotovo ako sam bila Engleskinja, a ne neka mala Hrvatica. Možda sada dosta ljudi već zna onu priču o Hrvatskim Maorima na Novom Zelandu. Ti naši Hrvati koji su dolazili raditi na Novi Zeland nekoć davno, nisu bili privilegirana rasa, unatoč boji kože, nego siromašni radnici kao Maori, pa su se s njima najviše i povezali i počeli se ženiti Maorkama. Ali kako reagiraš na nepravdu kao privilegirana rasa ili nacija ili bilo što drugo? Znamo iz raznoraznih povijesti da ljudi često ne reagiraju na masovnoj razini, ali uvijek bude hrabrih pojedinaca. Najlakše je biti poštenjačina kada gledaš na te stvari iz povijesne perspektive. Vjerojatno da bi pravilno reagirao nije samo stvar osobnog poštenja i ljubavi prema svim ljudima, nego tu bude i nekakve edukacije, obiteljskog odgoja, socijalne atmosfere, državnih zakona, i mnogčega, što očito u svijetu u kojem živimo i u kojem još ima puno nepravde sve to ne funkcionira baš najbolje.

U ovo vrijeme po vijestima vidiš mnoge tekstove iz Australske prošlosti gdje se opisuju kako su mučili i vršili genocid nad Aboridžinima. Možda se najviše ponavlja jedna o nekom zločestom, bogatom tipu koji je živio negdje u zabiti i ubijao Aboridžine i skupljao njihove lubanje i uši. I kako je bio daleko u zabiti, nije se znalo to što radi. I zanimljivo je da je o toj njegovoj kući pisala žena, Emily Caroline Barnett, pionirka iz tog vremena, koja je vodila dnevnik o Australiji toga vremena, iako se iz njegnog dnevnika ne vidi da je imala pretjerano suosjećanje prema Aboridžinima, ali je opisala dosta činjenica iz toga vremena. Koliko je malih Aboridžina bilo sluge ženama poput nje iz toga vremena, i koliko ih je odvojeno od roditelja kako bi ih odgojili u zapadnjačkom duhu. Ima ta cijela Stolen Generation, Ukradena generacija djece koji su bili odvojeni od obitelji i odevedeni u razne katoličke ustanove i poslani kao sluge doseljenicima. O tome je napisana odlična knjiga (i film) Rabbit Proof Fence (napisala Doris Pilkington Garimara), istinita priča o bijegu djevojčica iz jednog od tih domova i njihovom pokušaju da se vrate kući.

Australija se trudi ispraviti svoj odnos s Aboridžinima i ima sada dosta novih politika gdje im se vraća vlasništvo nad zemljom, gdje ih se poziva da održe ples dobrodošlice. Na svakom sastanku na poslu ili bilo gdje u Australiji, počinješ s odavanje poštovanja tradicionalnim starosjediocima zemlje na kojoj si ti. Iako ovo nekima počinje ići malo na živce jer se to koristi na svakom malom sastanku. Moje malo misto nosi i aboridžinsko ime. I ja znam da je moje malo misto na tradicionalnoj zemlji Bunurong ljudi iz Kulin naroda. Ako radim od kuće i imam online sastanak, uz odavanje pošte narodima koji su na mjestu moga posla, dodam i ove koji su na mjestu gdje živim i odakle držim prezentaciju. Moj posao je jedan od onih koji nudi alternativni praznik umjesto službenog slobodnog dana na Australski dan - možeš sam izabrati želiš li imati kao praznik normalan praznik ili dan poslije. I zadnjih godina na Dan Australije tu i tamo u svom susjedstvu vidim male australske zastave obješene po ogradi, ali toga je sve manje jer je sada to kontroverzno.

Iako nije još sve savršeno za Aboridžine. Ima ih najviše na sjeveru i centralnom dijelu Australije i imaju oni svoje specifične probleme. Alice Spring, grad u centralnoj, crvenom dijelu, muku muči s porastom kriminala jer su mladi tamo bez posla, zapušteni, dosadno im je. Puno je još neriješenih problema.

Lijepo je pokušavati ispravljati prošlost, ali to neće vratiti sve one izgubljene živote. Zanimljivo je da je centar Australije, onako prevruć i užaren, najpustiji. Nedavno sam čitala kako je netko rekao kako je taj dio mogao biti puniji da nisu istrijebili ljude koji su znali kako živjeti u takvim uvjetima.

Sve su to nevini životi koji su nestali u genocidu, a koji su sada mogli imati unuke i praunuke, koji su mogli stvoriti buduće pisce, slikare, liječnike, farmere i znanstvenike, ili naprosto ljude koji bi sada živjeli normalno kao i svi mi. Sve je to nestalo, sve su to nepotrebno izgubljeni životi. Kao u svakom glupom sukobu kada netko uništava cijele obitelji samo zato jer netko misli da ima više prava od njih živjeti negdje ili da je bolja ljudska vrsta. Ne znam hoće li ljudi ikada naučiti lekciju.

Oznake: australija, aboridžini

26.01.2026. u 03:08 • 17 Komentara • Print • # • ^

subota, 27.12.2025.

Sretan Božić i Nova Godina!

Nisam htjela da mi zadnji post za ovu godinu ostane jedna teška tema, pa bih htjela ubaciti jedan božićni za kraj.

Nedostaju mi zimski Božići, jer imati Božić na ljeto nije isto. Nekako je popularno u Australiji otići na plažu za Božić, ili bar se prošetati nakon Božića ili napraviti neko ljetovanje na plaži sve do Nove godine. Jedino što je ove godine dosta hladno, i mislim da su za ovaj Božić izmjerili niskih 14.5 stupnjeva. Sav onaj hladni zrak s Antartike nas je fino rashladio ove godine,jer smo mi nešto kao Australska Skandinavija, bez snijega (bar ne u gradu, ali ga ima na planinama). Tako da kako smo zadnjih mjesci imali puno kiše i hladnoće, ove godine sam svoj bor okitila već u studenom, da mi malo osvijetli i podigne raspoloženje i da se pretvaram da imam zimski Božić.

Silka: Melbourne

Ali ono što mi ove godine ide na živce je kupovanje poklona. To mi se toliko nije dalo da sam sve što sam trebala kupiti, kupila u zadnji tren, onako neke standardne poklone, bez da sam razmišljala puno o tome tko šta voli ili treba, i sve umotala recikliniranim ukrasnim papirima koje imam u kući i čuvam svake godine. Jedino što sam se malo zeznula, pa sam skoro pola poklona umotala u ostatke rođendanskog ukrasnog papira, jer su i oni svi bili sjajni i šareni, tako da sam tek nakon što sam sve poklone podijelila shvatila da u neki dobili poklone umotane u papir na kojem piše Happy Birthday umjesto Merry Christmas. Ali bilo mi je toliko svejedno oko svega što ima veze s poklonima, da se uopće nisam htjela sekirati oko toga.

Slika: Melbourne, glavna stanica u centru grada, Flinders Street.

Ne sjećam se da smo mi kao djeca dobivali Božićne poklone. To su, ako se sjećam, bile one tradicionalne standardne vreče sa slatkišima i malo igračaka od Dida Mraza, podijeljene prema tome jesi li cura ili dečko - što bi danas bilo malo problematično, jelda - koje smo dobivali od škole ili roditeljskog posla i tko zna od kuda. Ali Božić je kod nas uvijek bila tradicionalna polnoćka što meni nije bilo problem jer nam je crkva preko puta kuće i išla sam skoro na svaku, jer je bilo tako lako otrčati do tamo i natrag, samo par koraka od kuće. Puno smo mi Božića proslavili i na selu, i to je uvijek bilo malo tradicionalnije.

Moj ćale isto se još uvijek trudi održati tradiciju - još uvijek, onakva starudija od čovika, klampa na selo i baca badnjak na vatru, u našoj staroj kužini (badnjak je, ukratko, drvo). Nisam sigurna može li to biti ikako drugačije bez te stare kužine, gdje se vatra loži posred prostorije, na podu, gdje je i velika peka. Takva stara kužina se može vidjeti u nacionalnom parku Slapova Krke, ali je ta sva čista i svježa, a naša na selu je sva čađava, pocrnila i ima još neke prastare drvene police i stolove koji se zapravo jedva vide jer je to mračna prostorija s jako malim prozorom, a i svijeća koja se upali je jako slaba. Tu je nekoć posvuda visio i pršut koji se tako sušio, ali već dugo ga nitko nije objesio. Tu smo se dimili kad god se nešto peklo pod pekom, kuvalo, vrtilo, i moja baka je tamo pekla i njen famozni kruv pod pekom koji bi i mali i veliki smazali još onakog vrućeg. Od kad bake nema, nema više ni tog kruva.

A tata uporno želi održati tradiciju bacanja badnjaka – i još mu se pridruže i neki drugi starci s kojima je odrastao, ali više nitko ne živi na selu i svi oni dođu specijalno za tu priliku. Ali od kad su svi podosta ostarili, malo su prilagodili tradiciju i bacu badnjak koji sat prije ponoći, da se mogu vratiti kućama do ponoći, jer ipak treba i voziti kasno noću, jer mnogi više ne noće zimi u kućama na selu. Jer ipak je selo gore na planini (mada nikakva velika planina) i zimi fijuče vjetar, nekad čak bude i snijega, i ima i vukova i nedavno su vukovi jednom čoviku koji nedaleko od sela ima farmu životinjama pojeli psa - ali to je druga i tužnija priča kojom ne bih htjela kvariti božićni ugođaj, nego samo htjedoh reći da nije baš sve tako lako u starom pustom selu i u tim starim kamenim kućama. Ali starci ipak guraju tradiciju, koliko mogu i kako mogu. Njima je to valjda jedna od najvažnijih stvari u životu – održati na životu to selo u kojem su rođeni, iako su ga napustili još kao jako mladi, kao da se nitko od njih ne može pomiriti da je selo ostalo napušteno.

Slika: Moj ćale, na ulazu u selo.

Prije koji tjedan, jedna kolegica na poslu je iz svog Novog Zelanda donijela nekakvu čokoladu koja se pravi na način da ima okus kao nekakava njihov tradicionalni božični kolač. Sastojaka u tome ko u priči. Kad me upitala što se tradicionalno jede u Hrvatskoj za Božić pa sam počela opisivati fritule, shvatila sam koliko je to siromaška slastica, baš onako kolač siromaha. Dodaš malo brašna, mrvicu ovog i onog, i eto slastice. Ali meni ipak najdraže, a sigurno draže od ovih engleskih pudinga i nekih kolača od suhog voća kojih sam se najela ovog Božića. Nađe fritule, ma kako jednostavne bile, su ipak najbolje.

Slika: Melbourne

I nekako mi se već cijeli ovaj mjesec ne da gledati nikakve druge filmove osim Božićnih filmova. Mada, ubacila sam ja i koji horor, pogotovo zombije i apokalipse, da mi malo promućkaju moždane vijuge, ali uglavnom mi pašu sladunjavi Božićni filmovi, pogotovo kad se tamo netko vraća kući za Božić, s puno ljubavi, i tako... Ali kad su to Američki božićni filmovi, sigurno ćete uživati u sjaju, šljokicama, osvijetljenim kućerinama, i uvijek se susjedi nadmeću tko ima bolje okućenu okućnicu. I sad, od kad sam ono kratko vrijeme živjela u Kaliforniji, shvatila sam da taj dio iz filmova uopće nije laž. Amerikanci kite ko ludi – bio to Božić, Halloween, Dan zahvalnosti, što bilo - susjedi kao da se natječu tko će bolje i više.

Pred jedan Božić, tamo kad sam bila u Kaliforniji, dobila sam poruku od managerice našeg stambenog kompleksa - onog tipičnog kalifornijskog kompleksa gdje su stanovi s posebnim ulazima, a u centru je bazen – i managerica nam jer rekla da će prije Božića birati najbolje okićen balkon i tko pobjedi za nagradu će dobiti besplatnu stanarinu za jedan mjesec. I mislila sam se, idem u shoping i kupiti neke ukrase, možda mi se posreći, jer stanarina u Kaliforniji nije baš mala. Brzo sam shvatila da moji susjedi kićenje shvaćaju ozbiljno i imaju velikog iskustva u tome. Iskrnuli su neki nenormalno nakićeni balkoni - sve se sjajilo, blistalo, treptalo, u noći me vrebali divovske Sante, divovski jeleni, krampusi, i skoro bih osljepila kad bih se noću vraćala u stan. Na kraju sam, da ne budem baš Grinch, objesila jednu lopticu na svoj balkon, tek tako nek se zna da sam i ja malo uložila napor.

Slika: Folsom u Kaliforniji.

Jedino mi u ovo blagdansko doba ne nedostaje sve one petarde i pucnjava.Kako je naša kuća, tamo u Dalmaciji, pokraj crkve, dobro se sjećam kako je tutnjalo svaki put kad bi ljudi izlazili s mise, a o Novoj Godini da ne govorimo. A s ozbirom da mi, od kad sam bila dijete, imamo pse, to je njima užasno traumatično. Tako, nadam se da će biti što manje petardi, ili još bolje, da će se sve to zabraniti.

Svima želim Sretan Božić i Novu Godinu!

Slika: Brisbane

Oznake: Božić, australija

27.12.2025. u 12:56 • 6 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 17.12.2025.

Više ljubavi, manje terora

Kao što sada valjda cijeli svijet zna, u Australiji se dogodio strašan teroristički napad. Vidim da su se o tome raspisali i hrvatski mediji, valjda toliko da to nekim čitateljima već ide na živce. Neću detaljno opisivati, nego radije samo malo o mom viđenju situacije.

Ovaj napad je za Australce nešto prestrašno jer je to tu iznimka i većinom su se ljudi različitih nacionalnosti i religija naučili živjeti zajedno. To se vidi i po tome da ima puno muslimana koji su javno rekli nešto protiv ovoga, a i taj poznati junak koji je napao terorista je i sam musliman iz Sirije. Mnogi muslimani bi rekli da to nije australski način, a jedan koji je govorio protiv napada rekao je da se tako ne radi u “sretnoj zemlji”, pa bih po tome rekla da mu je tu lijepo, I ne žele to kvariti religijskim terorizmom. Ali dobro, uvijek ima izuzetaka i treba ti samo jedan jedini (ili bar dva) izuzetka da se dogodi velika tragedija.

Iako nije to prvi put. U Australiji je bio i veliki teroristički napad početkom u Sydneyu, a i početkom 2017-te u centru Melbournes. I baš tada sam bila u centru Melbournea, samo nekoliko minuta prije nego sam stigla neki terorist se zaletio autom u ljude. I kako sam hodala, vidjela sam ljude u panici, neke koji su ležali na zemlji i hitnu pomoć. I onda vrijeme prođe, i zaboraviš na to. Jer misliš, to je jedan jedini ekstrem. Ali tada je napad bio usmjeren prema svima, a sada su ciljevi postali uglavnom Židovi, ali sigurno da stradaju i drugi.

Svatko o takvim događajima ima drugačije utiske. Pored toga što mi je strašno žao svih ljudi koji su nastradali, a tu ima i jedna djevojčica, i stariji ljudi koji su preživjeli holokaust, i mladi Francuski turist, i to su sve individualne životne priče. Zbog toga ti je teško kada vidiš da su ljudi bili na jednom sretnom događaju, Chanuki, festivalu svjetla, radosti, rađanja nečega novoga.

Ali pored svega toga, ja sam razmišljala o tom dečku koji je počinio taj teror. Samo 24 godine, ima čak i simpatično lice, nije to neki ružni terorist, netko tko se sakrio iza brade i brkova, ili iza neke crne maske. Čak je jedna kolegica na poslu komentirala kako su obojica bili pomalo debeli, pa je to bilo čudno, jer nisu izgledali kao visoko istrenirani teroristički vojnici. Ne, izgledali su kao obični ljudi, kao obični otac i sin. Na slici koja kruži najviše, vidim da je dečko ozbiljan, malo namršten, možda zabrinut ili bilo što. Da ga ovako sretnem, možda bih i pomislila da je to neki simpatični mladi dečko. I ne znam, meni je i njega žao - žao zato jer je sebi upropastio život takvim činom; ako preživi ranjavanje, a navodno hoće, provest će život u zatvoru. I ima majku koja ga voli, žena se navodno zove Verena ili Venera, uvijek joj daju drugo ime, i možda zbog imena nije ni muslimanka. I po novim vijestima, muž joj je kuću prepisao prije skoro dvije godine, što znači da je vjerojatno već tada planirao napad, jer prema Australskom zakonu obitelji žrtava mogu tražiti novčanu odštetu od njegove ostavštine. Zato sada ne mogu, jer kuća koja vrijedi oko 1 milijun dolara, nije više na njegovo ime.

I taj njegov sin je rođen u Australiji, imao je puno mogućnosti, i sve ono što je lagao majci - da s ocem ide na plivanje, da uživaju na plaži - sve je to mogla biti istina, koja se mogla ponoviti nebrojeno puta u njegovom životu. Mogao je pričekati da ga prođe ova extremistička faza, jer je očito upao u neko extremističko društvo koje mu je ispralo mozak, povezao se s militantima, odlučio žrtvovati svoj život za tamo neku ideju. A ako mu je i otac bio extremist, dečko nije imao puno šanse za nešto bolje. Da je bar dao samo svoj život za tu ideju, a ne tuđe živote. Da je samo malo pričekao dok mu se glava ne ohladi, možda bi se s godinama zaljubio, vidio da ima razlog za život, onda ako bi još imao i djecu, htio bi da budu sretni, da imaju budućnost. Mislim da je tako razmišljao onaj heroj Ahmed koji je pokušao svladati teroriste, jer je otac dvoje male djece. Ali taj dečko je htio biti upamćen, tako je bar rekao bivšem kolegu na poslu, a to je najgori način kako ćeš biti upamćen. Pa čak iako je osjećao očaj ili bijes zbog onoga što se događalo Palestincima u Gazi, mogao je nešto učini na drugi, pozitivniji način. Pa se pitam, kad mu vidim namršteno lice, je li u tamo nekom trenutku posumnjao u to što radi, zažalio, pomislio da bi radije da nije tamo, nego negdje kod kuće s mamom. Znam, pričam gluposti, ali imam nećake koji su mu blizu godinama, i mislim se kako je napravio glupost, glupost koju možda ne bi napravio da mu je netko pomogao i izvukao ga iz tih ekstremnih krugova.

Druga stvar koja mi se strašna u svom ovom teroru je nehumanost i manjak suosjećanja jedne, i sada sve veće, grupe ljudi prema Židovima, čak i prema onima koji su tamo na Bondi plaži izgubili život. Ne mogu vjerovati da neki ljudi smatraju, i otvoreno govore, da su Židovi to zaslužili. Čak i kad je drugi dan bila komemoracija žrtvama terora, došla je neka babetina koja nije bila muslimanka, nego neka Australka, koja je vikala protiv Izraela i za Palestinu. Pa čekaj, možeš li se strpiti jedan dan, ljudi oplakuju svoju obitelj, prijatelje. Zar ljudima nedostaje osnovno suosjećanje?

Činjenica je da je antisemitizam porasto ekstremno, i to ne od onog listopadnog napada u Izraelu, nego ranije, pogotovo od pandemije, a vjerojatno još prije, a sada je skorz eskalirao i bojim se da ljudi idu na razine antisemitizma koji je bio tik pred drugi svjetski rat. U Australiji je loša situacija za židove zbog politike koju vodi trenutni premier Albanese. Tu on i mene puno ljuti, jer je jako pasivan prema napadima koji se stalno tu događaju nad židovima, i nakon ovog napada židovi o tome govore javno i optužuju ga. Već prije su bili napadi na sinagoge, mnogi židovi zatvaraju trgovine u poznatim centrima, jer se više ne osjećaju sigurni. Nedavno su dvoje medicinskih sestara (jedan dečko i jedna cura), muslimani, objavili na videu da će ubiti sve židove koji im dođu na liječenje. Zbog toga su suspendirani s posla u bolnici i sada im se sudi. I vlada ništa nije učinila protiv takvih stvari. Po Australiji, i tu po Melbournu, su skoro svaki vikend protesti protiv Izraela, ali tu često vijore Hamasove ili ISIS zastave, pa mi nije jasno zašto nitko ne reagira. Po meni, Hamas je teroristička organizacija. Albanese nakon ovog napada samo planira nekakve promjene oko kontrole oružja, kao da će to riješiti probleme, a i dalje ne daje nikakvu podršku i sigurnost židovima. Trenutno opozicija radi na tome da se donesu neki zakoni koji će zaštiti židove, jer očito trenutni premijer i njegova vlada ne rade ništa na tome.

Ne bih išla u detaljnu priču o Izraelu jer mi to nije tema i to mi je prekomplicirano, ali nedavno sam pročitala odličnu knjigu Amos Oza, A tale of love and darkness (Priča o ljubavi i tami), koja ne samo da je vrhunski napisana, nego lijepo opisuje seobe Židova u Izrael i njihov život tamo prvih godina od osnutka države.

I moram dodati, ja imam prijatelje i židove i muslimane. Svi koje ja poznajem su normalni ljudi koji ne vole teror ili ekstremizam ni s jedne ni s druge strane. Sve što nam treba je naučiti se zajedno živjeti, više voljeti, suosjećati i više se brinuti jedni o drugima.

Oznake: australija

17.12.2025. u 05:14 • 9 Komentara • Print • # • ^

subota, 05.10.2024.

Blogiranje i blogersko maltretiranje

Evo, došla prijestupna godina kada moram nešto napisati.

Odlučila sam redovno pisati bar godinu dana. Ne mogu dočekati doba novogodišnjih odluka, jer ih se ionako nikada ne pridžavam, pa sam odlučila ovako iznenada da mi se piše i da me od toga neće odbiti nikakva blogovska politika, a ni to da me nitko možda neće čitati jer je ova blogosfera već uhodana urica di se svi znaju i prepoznaju i dopisuju, pozitivno ili negativno. Odlučila sam zažmiriti i baciti se u nepoznato i samo piskarati. Bit će tu puno gluposti, što je totalno neizbježno, jer je i život tako onako pun besmislica i gluposti, a ipak ga nastavljamo životariti. I pisala bih o svemu što mi padne na pamet, a ne samo o Australiji. Jer u mojim godinama, egzistencijalne misli su neizbježne.

Jedna stvar koja me, naravno, inspirirala na piskaranje je i to što sam nedavno bila na ljetovanju kući u HR, a odnedavno, kad god se nađem tamo, pokušavam kupiti neku knjigu na hrvatskom i to uglavnom domaće pisce i onda to polako čitam dok sam u Australiji. I tako sam shvatila koliko mi nedostaje čitanje i piskaranje na hrvatskom. Prošle godine sam kupila Jasena Boku, „Život i smrt uz svetu rijeku“, putopisnu knjigu, iako bih radije čitala dobre romane. Ove godine nisam stigla obići sve knjižare, ali onaj kiosk-knjižara u Šibenskom Dalmara centru me totalno izmučio jer nisu odijelili domaće pisce od stranih pa sam se toliko preznojila tražeći išta zanimljivo da sam na kraju uzela knjigu o hrani i dugovječnom životu nekog stranog autora, i time prekršila moje pravilo da moram kupiti i čitati domaće autore, ali sam se zato sad bacila na mijenjanje životnih navika da doživim bar stotu. Ali dok sam ja mislila da se stvarno zdravo hranim, po toj knjizi ništa od onoga što ja jedem nije dobro, i navodno je zdravija piletina od moje voljene leće, pa bih na kraju ako odbacim svu onu hranu koju autor te knjige smatra da ne vodi do dugovječnosti, mogla doživjeti stotu ili bar biti zdrava samo ako budem stalno gladovala. Pametnije od svega toga mi je drugi put zapisati što bih htjela čitati kako bih uopće našla ono što me zanima, jer ću tako lakše naći i neću opet naletiti na nekog autora koji će poremetiti moj životni i prehrambeni svjetonazor.

(Slika: Potraži ako možeš Bokovu knjigu na hrvatskom)

I eto, kreće moje redovno maltretiranje blogosfere.

Da ću biti redovna u pisanju (valjda bar jednom tjedno) i da ću izdržati tu cijelu jednu godinu, e to ne obećajem. Ali obećajem da ću se potruditi.

Ne mogu baš obećati da ću biti gramatički korektna, jer dok mi se čini da mi č i ć još nekako idu, zarezi mi prilično štekaju. A tako sam se nekoć dičila svojom pismenošću. Nastavak slijedi brže nego ste očekivali, i bar tako nekako dok me drži pisanje i blogiranje... Dok traje nek traje...

(Slika: izbor za čitanje na Singapurskom aerodromu, zanimljivi Azijski pisci)

Oznake: pisanje, blog, australija, Hrvatska, knjige

05.10.2024. u 11:36 • 11 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 14.11.2021.

Hrvatski jezik u Melbourneu

Ne znam mogu li ovo današnje kratko javljanje nazvati postom kakve ja inače pišem (duge), ali nisam mogla odoliti ne javiti nešto što je mene danas baš oduševilo. Kao, krenula sam malo čitati web stranicu Melbournškog Centra za obrazovanje odraslih jer znam da oni imaju zanimljive tečajeve stranih jezika i nešto umjetnosti, jer razmišljam da se malo kulturno uzdižem kad se sada polako otvaramo. I među ponudom jezika, ugledam ni manje ni više nego naš prekrasni hrvatski, s prekrasnom slikom negdje iz Dalmacije (moguća i Istra). Skoro mi došlo da upišem tečaj. Ali mislim da je vidjeti taj mali jezik da se nudi na jednom od tako važnih obrazovnih ustanova (nisu vrh, ali sigurno važni za kratke programe za odrasle), institucija smještena u centru Melbournea, tik pokraj glavne gradske knjižnice i posred prekrasnih restorančića i kafića i nude svakakve zanimljive edukacije. Od istočno europskih jezika koje nude imaju samo ruski i ukrajinski, dakle nemaju ni poljski pa čak ni srpski. Imaju naravno standardne velike kao što su njemački, talijanski itd., i prilično dobru ponudu azijskih, jer je Australija jako vezana uz Aziju. Osim što trenutno Australiju drmaju trzavice s Kinom, i čak je nedavno neka kineska špijunska podmornica uočena u australskim vodama, nešto zbog čega me malo i hvata briga jer je uvijek moguće da počme rat s Kinom. Navodno po nekima, Kina pruža šape prema Australiji i pitanje je kad tad će je htjeti uzeti. Naravno, neki bi rekli da su sve to gluposti, ali tko to zna.

Uglavno, sve to znači da je učenje hrvatskog jezika traženo, a valjda ne samo od neke generacija Hrvata koji ni ne znaju hrvatski jezik. Mislim da postoji hrvatski jezik u hrvatskom centru i vjerojatno na nekom odsjeku u Sydneyu (možda i negdje drugo) gdje uče slavenske jezike.

Drago mi je da pomalo prolaze ona vremena kada smo morali detaljno objašnjavati gdje je Hrvatska. Sjećam se kad sam bila u Indiji 90-tih i kad sam morala detaljno crtati kartu Europe kako bih objasnila gdje je Hrvatska. Pa čak i do nedavno sam morala objašnjavati da Croatia nije Rusija ili neki (bivši) dio Rusije. Pogotvo su Azijci loši u geografiji Hrvatske, ali mislim da se i oni malo poravljaju u tome. Ovih dana priča je tako drugačija - kada spomeneš da si iz Hrvatske, sve više čuješ da ili su čuli da je to prekrasna zemlja, ili su već bili u Hrvatskoj i imaju uglavnom pozitivne dojmove ili planiraju ili žele otputovati u Hrvatsku. Takvo pozitivno iskustvo sam imala i u Americi, odmah na početku sam srela jedan par koji jako često putuje u Hrvatsku i jako je vole. Nedavno mi i jedna nova kolegica spomenula da planirala put u Hrvatsku, jer voli ronjenje i čula da je Hrvatska idealna za to.

Ne mogu se pohvaliti da sam nešto aktivna u hrvatskim zajednicama i da znam puno o njima. Sjećam se samo da kad je Milanović kao premijer prije par godina dolazio u Australiju, da su ga tu napadali i svašta o njemu govorili po novinama i tv. Još je tu puno starih zajednica čiji preci su tu došli nakon drugog svjetskog rata. Sigurna sam da među njima ima krasnih ljudi koji vole hrvatsku, ali mene odbija ako ti hrvatski klubovi nose ime "Ante Pavelić" i njegova slika visi posvuda. Razumijem da mlađa generacija možda ne zna povijest jako dobro, ali eto, meni se ne da baviti s tim glupostima i poviješću, došla sam tu da si odmorim mozak od politike, tako da se držim dalje od takvih stvari. Ali znam da tu i tamo neka knjižnica ima knjige na hrvatskom, par puta sam ih posudila.

I da, naravno, postoji hrvatski TV program koji izbjegavam koliko mogu. Na taj program mi je netko svratio pažnju pa sam počela gledati. Dok nisam shvatila da žena koja vodi program govori neki čudni, afektirani hrvatsko jezik koji sam jedva razumjela. U početku sam to gledala kad sam se htjela dobro nasmijati, jer je žena stvarno govorila grozno. Ono malo kad sam još pokušavala pratiti, jedno od važnijih događanja im je bio razgovor s Jakovom Sedlarom i prikazivanje jednog njegovog filma (zapravo, čini mi se da je on jako jako popularan među Hrvatima u Australiji i stalno nešto surađuje s njima). Danas kad sve vijesti lako vidiš na internetu, uopće ne vidim smisao tog programa. Ali sve zajednice tu imaju svoj tv program, pa eto...

Kad sam bila na početu Australske priče, unajmila sam kamion za seljenje, i mladi čovjek koji me selio, ispostavilo se, bio je druga generacija Hrvata u Ausraliji. Nikada nije bio u Hrvatskoj, ali je pričao solidan hrvatski. Zapravo, zaključili smo da zna puno puno više hrvatskih pjesama od mene, doslvono mi je pjevao dok smo se vozili i rekao da obožava pjevati hrvatske pjesme.

I eto, malo hrvatskoj jezika u centru Melbourne nije za baciti.

Oznake: Hrvatski jezik, australija, Melbourne

14.11.2021. u 10:24 • 10 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 26.09.2021.

Australija – Kalifornija: 1-0

Nakon što sam se nedavno vratila u Melbourne nakon malo dužeg izbivanja, bilo me malo strah da će mi Australija biti preizolirana i predosadna, pogotovo u usporedbi s Kalifornijom. Puno poznatih australskih glumaca vraća se u Australiju, pogotovo oni koji imaju manju djecu, jer žele da im djeca imaju normalnije djetinjstvo nego što bi imali u Los Angelesu.

Na pamet mi pada puno usporedbi Australije i Kalifornije, ali evo jedne koja je meni jako važna – kriminal.

Svakome je jasno da je Amerika puna kriminala. Masovne pucnjave u shoping centrima ili školama, oružje na svakom koraku i još puno toga. Obično još kada tražite smještaj u nekoj novog državi ili gradu, upadne vam u oči što se oglašava. Na primjer, kada želite unajmiti ili kupiti stan u Australiji, dobit ćete informacije o kvalitetnim školama koje su u blizini, ili javnom prijevozu, ili shoping centrima. Kada tu informaciju tražiti u Americi, jedna od važnijih stvari koju ćete tamo dobiti je razina kriminala na tom području. Tako možete detaljno proučiti vrste kriminala koji prevladavaju par kilometara okog nekog stana – je li to ubojstvo, oružana pljaška, obiteljsko nasilje, ili tko zna što se još nudi na tom kriminalnom meniju. Takve male stvari govore jako puno u kakvoj ste državi. Stvarno sam puno truda uložila da bih našla stan u kojem se osjećam sigurno i da bude na drugom katu, a ne u prizemlju. Jednom je bila vijest iz malog mjesta u kojem sam živjela o tome kako je jedna cura kroz prozor svog prizemnog stana vidjela beskućnika koji ju je pitao malo vode i ona mu se sažalila jer jer bilo vruće, ali taman dok je ona otišla po vodu, on je upao u stan. Srećom, uspjele je pobjeći, vrištala je ili ne znam već kako se spasila.

Živjela sam u manjem mjestu, Davisu, i stan mi je bio baš na periferiji mjesta, blizu autoputa koji je vodio do Sacramenta. A onda sam jednom vidjela vijesti iz Sacramenta – ljudi su se normalno vozili tim autoputem između moga mjesta i Sacramenta, normalno predveče, vrijeme kada je vrijeme nekog kasnijeg povratka s posla. A onda je nekom idiotu palo na pamet stati pored autoputa i nasumice pucati po autima. Tek tako, iz čista mira. Ubijeno je par ljudi. Takvih idiota me je tamo bilo strah.

Ili žena vozi auto, ima malog sina na autosjedalici iza sebe i stariju kćer koja sjedi pored nje. Neki idiot joj na cesti presjeca put i ona mu kroz prozor pokaže srednji prst kad ga je pretekla i mislila da ga se riješila. Onda iznenada začuje neki potmuli tutanj i kako je mislila da joj je pukla guma, stane sa strane. I dok je ona provjeravala gume, čuje kako starija kćer iz auta vrišti – onaj idiot je iz auta ispalio hitac pištoljem i taj hitac je probio auto sa stražnje strane i pogodio njezinog sina u autosjedalici. O takvim idiotima govorim, takvih idiota s oružjem me bilo strah. Zbog toga sam ja u Americi bila super ljubazna, nisam se živcirala ni zbog koga, trudila sam se ne dignuti tlak nikome, i ako sam mislila da je netko preživčan, samo bih se makla. Nikad ne znaš tko ima oružje ili koga ćeš sasvim slučajno naljutiti. Ali iskreno, nikada nisam imala probleme i neugodnosti, tako da vjerojatno Amerika nije tako loša.

Ili da, doživjela sam jednom nešto čudno. Svaki dan sam vozila biciklu jer je Davis super biciklistički friendly grad. I tako jednom jurim putem kojim ne idem često, ali ga koristim kada se želim iznojiti, voziti brzo jer na drugim mjestima moram paziti na ljude koji se šetaju. Ne vraćam se kući svojom redovnom stazom kroz šumicu i naselje, gdje obično bude više šetača, nego vozim na perfieriji mjesta, uz cestu s autima, gdje je biciklistička staza nešto uža, na jednoj strani su polja koja se prostiru do unedogled a na drugoj strani, dosta povučene od ceste lijepe kalifornijske kuće koje su sve nekako drugačije, kreativne, originalne. Vozim dosta brzo, nema puno auta, skoro nikoga na cesti osim mene, super prilika za dobru rekraciju i preznojavanje. Onda mi prilazi neki sivi terenac i vozi uz mene. Na cesti smo samo ja i on. Ne mogu vidjet kroz prozor, samo vidim da konstanto vozi uz mene, i nisam sigurna je li on to usporio ili ja vozim jako brzo. Nisam sigurna koliko dugo smo tako vozili paralelno jedno uz drugo, sami na cesti, ali čini mi se da mi se totalno prilijepio i to mi postaje čudno. Brzo sam zakočila i naglo usporila, pustila sam ga da vozi malo ispred mene i razmišljala da skrenem dok još mogu, dok je još bila jedna manja ulica s kućama s obje strane, jer bih uskoro izašla na cestu put bez kuća, potpuno van mjesta. I taman kad sam neko vrijeme vozila sporo i trudila se napraviti veći razmak između nas, nema drugih auta, on je ubrzao i na križanju na kojem bih ja trebala skrenuti lijevo, on skreće desno i potpuno mi nestaje s vida. Samo sam ubrzala i odvezla se kući. Ne znam da li sam to umišljala, ali čitala sam na vijestima kako je nekoliko žena u Kaliforniji nestalo dok su se vozile biciklom, pa sam bila oprezna. Eto, takvih idiota se bojim.

Čak sam se jednom na bicikli izgubila u Sacramentu, ne sjećam se što mi je bilo s mobitelom da nisam mogla koristiti kartu ili geo informaciju, ali morala sam stati u nekom lošijem dijelu grada, jako blizu nasipu rijeke gdje je puno beskućnika. Bili su tamo neki mladi crnci, držali su se ko neki opasni frajeri ili možda imam predrasude, ali nisam se baš osjećala sigurno. Samo sam ih pitala jeli to slijepa ulica, jer sam se stalno vozila u slijepe ulice i nisam mogla izaći na glavnu cestu. Nešto su promrmljali i pokazali rukom, nisu baš bili pretjerano srdačni ili prijateljski, izgledalo je kao da nešto kriju ili kao da sam upala u nešto gdje mi nije bilo mjesto. Samo sam nastavila voziti glavnom cestom da se što prije maknem iz tog dijela grada. A eto, za njih čak ni ne mogu reći da su idioti, tko zna kakav im je život i što je od njih napravio, ali u ovom slučaju sam sebi rekla da sam zamalo ispala pravi idiot i dovela se u opasnost.

U svakom slučaju, osjećam se sigurnije u Australiji. Zamisli samo, u Melbourneu si, vraćaš se kući nakon ponoći, koristiš javni prijevoz, a to je tu uglavnom vlak-metro. Vlak je poluprazan i strah te. Vlak krene i onda vidiš – na svakoj stanici je po nekoliko, dva ili više, policajca koji iz vana gledaju unutra, svaki put kad vlak stane, oni brzo hodaju i gledaju kakva je situacija u vlaku, spremni ući ako vide nešto sumnjivo. Za sada ne ulaze, ali osjećaš se sigurno jer put između stanica nije dug i uvijek vidiš policajce na svakoj stranici. Nisam sigurna je li to tako svako večer, jer ne idem često vlakom poslije ponoći, ali u Australiji se možeš osjećati sigurno. Naravno, ima i tu idiota, par cura je ubijeno i to je bila velika vijest, ali općenito sve je zapravo dosta sigurno.

Sjećam se što mi je pričala prijateljica koja se nedavno vratila u Australiji nakon što je godinama živjela u Houstonu, u Texasu – svako veče bi iz stana čula pucnjavu, a živjela je u sasvim normalnom kvartu. Ne baš ugodna situacija. Jedna stvar koju sam ja otkrila na poslu u vezi sigurnosti čim sam stigla u Ameriku su emailovi koje bismo dobivali od policije. Ti emailove bi stizali u prosjeku jednom mjesečno i išli bi nekako ovako: Trenutno je sumnjivac s oružjem u tom i tom dijelu grada, molimo vas da ne idete tamo. I onda bi nakon nekog vremena stigla druga obavijest: Sumnjivac s oružjem u tom i tom dijelu mjesta je otklonjen, situacija se normalizirala i možete ići tamo. Ili bi to bio neki drugi kriminal - cura sexualno napadnuta, neki golać viđen kako se pokazuje ženama i slično, ali glavno da znaš u kojem dijelu mjesta se događa nešto loše i taj dio izbjegavaš na neko vrijeme, uvjeren da će to riješiti policajci koji su upravo na terenu. Kriminal u Americi stvarno ima puno nijansi sive, zapravo ne znaš koliko vrsta kriminala ima dok ne dođeš tamo.

Ali naravno, ovo sve nije da bih ikome utjerala strah – Amerika je i te kako zanimljiva zemlja, raznovrsna, luda, ali zanimljiva. Ali kad se radi o sigurnosti, Australija vodi. Vjerojatno čak i nije 1:0 za Australiju, nego bi prije bilo 10:0! Aussie Aussie Aussie Oi Oi Oi!

P.S. Sve slike su iz Sakramenta.