karantenskiblues

petak, 11.10.2024.

Avanture (ni)su prošlo vrijeme

Kad sam nedavno hodala po nekom engleskom gradiću, naletjela sam na štand na kojem su se prodavale majice s raznoraznim porukama i jedna mi je odmah upala u oči. Zvučala je nešto kao – „Dobre odluke ne vode do nikakvih zanimljivih priča“.

(Slika: negdje u Sacramentu)

I tako ti životne mudrosti stignu s neočekivanih mjesta. I onda sam nekako shvatila da mi je sad jasno zašto u mom životu, od tamo nekog vremena, kao da više nema zanimljivih i avanturističkih priča – zajedno s godinicama sazrila mi je i pamet pa sada donosim pametnije odluke. Nema više šanse da se bez razmišljanja bacam u ocean pun morskih pasa (a kao da sam i prije) ili da lutam Indijskim selima nakon što se pročulo da su vidjeli tigra kako je sišao s brda prema selu (bliže istini).

Kad sam nedavno bila sa svojom rodbinom u Hrvatskoj, vidjela sam kako su moji nećaci sad u godinama kad ih trese groznica putovanja. A nisu jedini, jer je ta groznica uhvatila i većinu Hrvatske, mlado i staro, i izgleda kao da su i oni stariji odjednom željni avantura koje su propuštali u mladim danima, jer se prije to nije moglo tako lako. Ali sada se već može, jer se bolje živi. Čak je i premijer Plenković izjavio, baš dok sam bila u Hrvatskoj, kako Hrvati žive bolje nego ikada, vjerovali ili ne, kao da im je on to osobno omogućio i osobno im razdijelio sav taj novac za bolji život.

A mladi križaju zemlje koje su posjetili ko da im život ovisi o tome. Tako me nećak odjednom pita, „Teto, u koliko si ti ono zemalja bila? Ja san bija u ovoliko i onoliko.“ On se već pomalo nadmeće i broji svaku zemlju u kojoj mu je noga dotakla tlo bar na jednu sekundu, a nema još ni 20. Kad sam prvi put odlazila u Australiju još je cuclao dudlicu i nikada ne mogu zaboraviti kako ga je sestra držala u naručju dok je glasno i brzo vrtio tom dudlicom u ustima, pomalo pospan. I onda mu je sestra rekla, „Teta ti ide na put oko svijeta.“ I ne lažem, ali bebač je odjednom prestao vrtiti dudlicom u ustima i pogledao me rastvorenih očiju, prenut iz pospanosti, kao da razumije što to znači put oko svijeta.

A sada, za njega put oko svijeta počinje kružeći raznoraznim Europskim destinacijama, najviše ovisno o tome šljaka li mu neki prijatelj negdje, što garantira besplatni smještaj, ili gdje se zadesi neka super povoljna karta.

Tako ovih dana on s prijateljima luta po Koelnu.

I pitala sam se zašto baš Koeln, što je to te mlade privuklo da odu baš u taj Njemački gradu, za kojeg znam da je lijep, ali s obzirom na njih i njihovo poznavanju geografije i znamenitosti, zašto nisu radije otišli u razvikaniji i poznatiji London, Berlin ili Beč, u kojima još nisu bili. A naravno, prijatelj ili jeftina karta, Koelnškim znamenitostima će se istinski diviti tek u nekom drugom životnom razdoblju.

On i njegova ekipa su ne tako davno kupili avionsku kartu za Amsterdam i sretni objavili da će tamo provesti Novu Godinu. A onda, tik pred put, shvatili su da umjesto pred Novu Godinu njihov datum leta pada točno mjesec dana kasnije. (Kao da nije bilo očito da se tako jeftina avionska karta ni ne može naći za Novu godinu.)

(Slika: jedan normalan dan u Amsterdamu)

Ali dobro, rano su naučili da kad rezerviraš i organiziraš put trebaš paziti na svaku sitnicu. Kao i ja kad rezerviram za Melbourne, uvijek moram paziti da zabunom ne kliknem taj neki Melbourne na Floridi i odletim na krivi kontinent, pa me taj Floridski Melbourne stvarno nekad živcira jer moram biti oprezna. dok prije nisam ni znala da postoji. Iako, zabunom sletjeti na Floridu umjesto u Australiju zvuči kao nešto o čemu bih mogla pričati do kraja života. Da mi bar nije ova zrela pamet, bilo bi i te avanturističke priče.

(Slika: jedno predveče u Melbourneu, onom Australskom, ne Floridskom)

Iako, imam i ja ponešto avanturističkih priča iz davnina.

Sjetim se kad smo onih davnih dana u 20-toj iskakali iz jurećeg indijskog autobusa, samo zato jer smo propustili svoju stanicu, i jer smo mislili da tako Indijci rade, pa kad smo završili porazbijani, krvavi, s modricama, ispruženi na prašnjavoj indijskoj cesti, kasno smo shvatili da Indijci to ipak ne rade baš tako.

(Slika: Indijske priče iz davnina)

Ili kad smo se vlakom vozili do Grčke hvatajući let za Indiju iz Atene, i kad su nam u kupe u polupraznom vagonu u vlaku u Rumunjskoj upali rumunjski vojnici, naredili nam da izađemo, nožem rasparali sjedalo fotelje i izvukli ogromne snopove američkih dolara. Do danas nam je žao što nam stražnjice nisu osjetile duhovne vibracije toliko dolara, jer smo s tim novcem mogli Indijom putovati godinama.

I naravno, bilo je još puno sličnih priča, ali svejedno, svaki put kad mi nećaci negdje putuju stvarno se zabrinem jer su još mladi, jer znam da u tim godinama ima više adrenalina nego pameti i da će sigurno biti avantura i prepričavanja. I nije nužno da će oni te priče ispričati meni ili roditeljima ili babi i didi. To su top secret priče namijenje samo tvojoj generaciji.

(Slika: top secret lik jednog od sljedećih postova...)

Oznake: Putovanja, australia

11.10.2024. u 06:45 • 3 Komentara • Print • # • ^

subota, 25.09.2021.

Australija u vječnom lockdownu

Već na početku da spomenem da je ovo blog jednog povratnika – nekad Travelology, sada Karantenski blues, ime koje je došlo bez puno razmišljanja jer u ovom trenutku nisam spremna previše razmišljati ni o čemu (možda promijenim ime kasnije). Nemam pojma o čemu ću pisati – vjerojatno o svemu pomalo.

Vjerojatno je svima poznato da je Australija, zapravo ne baš sva Australija, u stalnom lockdownu. Trenutno najgora pandemijska situacija je u Sydneyu, gdje je od nula slučajeva počelo odjednom bujati pa se sada stabiliziralo na oko 1000 slučajeva dnevno, dok se u Melbourneu trenutno penje na oko 800 slučajeva dnevno. Za Australce, koji su jako dugo bili na nula slučajeva, sve to izgledalo totalno apokaliptično. Kad je nedavno situacija u Sydneyu počela izmicati kontroli, premijerki Gladys B. je prekipjelo i rekla je da ona više nema namjeru dnevno izvještavati o dnevnim slučajevima jer ima i drugog posla kao premijerka, pa neka se ljudi snalaze kako znaju i da je vrijeme da se svi nauče živjeti s virusom, jer je više nemoguće vratiti se na nula slučajeva. Ovo da se moramo naučiti živjeti s virusom je nešto što ja već dugo mislim i u čemu se slažem s njom i što većina drugih zemalja počinje primjenjivati, ali u ovome Australija kasni jer su se dugo izolirali od svega.

Prije par mjeseci kad su počeli lockdowni, u jednom kratkom vremenskom razdoblju, vlada je odobrila onima koji su cijepljeni dva puta da mogu otputovati iz Australije i kad se vrate ne moraju u skupu hotelsku karantenu, nego mogu u kućnu karantenu. Čim je to objavljeno - a ne znam čak ni da li je to još uvijek pravilo - moja prijateljica se spakirala i s djecom otišla iz Australije na godinu i pol. Spakirala se u roku keks, uzela neplaćeno na poslu i odmah otišla u strahu da se vlada ne predomisli. I sada uživa u svojoj kući u Novom Sadu dok smo mi tu zatvoreni.

Meni je život u lockdownu stran. Početak virusa provela sam u Kaliforniji, a u Americi nikada nije bilo zabrane kretanja unutar država. Jedino je u početku pandemije, tamo negdje u ožujku 2020., izdan „stay at home” nalog od guvernera Kalifornije, i tako smo proveli neko vrijeme u strahu, naručivali hranu iz dućana ili samo rijetko išli u dućan i nigdje drugo. Ali jako brzo, samo nakon nekoliko mjeseci, sve se više-manje počelo otvarati, iako su svi oni koji su mogli, radili od kuće. Tako da sam većinu pandemije u Kaliforniji provela radeći od kuće preko tjedna i planirajuće razne izlete preko vikenda. Iako sam mislila da sam ja navikla na svašta, i lockdown u Australiji mi neće teško pasti - radim od kuće, iako imam propusnicu i mogu ići na posao u grad, i tu ne bi trebalo biti problem. Ali zapravo vidim da mi sve počinje ići na živce. Nije toliko da kukam o nedostatku slobode, ali stvarno dosadi ovakva izolacija.

Ali moram spomenuti da lockdown u Australiji vjerojatno nije tako strašan kao u Europi. Istina je, sve ovo pomalo ide na živce i baca u depresiju, ali nedavno sam to objašnjavala prijateljici koja u Zagrebu živi u normalnom omanjem zagrebačkom stanu s obitelji. Ovdje se život više odvija u predgrađima nego u gradovima, ljudi obično žive u većim kućama i većim prostorom radije nego u manjim stanovima. Čak mi se čini da u Sydneyu više nego u Melbourneu žive u stanovima. A kuće ovdje su stvarno duge i većine imaju oveće vrtove, odnosno dvorište. Kad kažem vrt, to obično asocira na onaj naš vrt gdje imaš sva ona stabla šipka, mandarine, limun, smokve, i onda priko lita puno pomidora, kukumara, itd. E, ne ti vrtovi. Tu malo tko sadi povrće, uglavnom su to zeleni prostori gdje sjediš i promatraš kako ti trava raste, živciraš se ako je neravna, ako je izrasla par milimetara i nisi pokosio, ako je na jednoj strani požutjela i nije ravnomjerno zelena, ako ti mačka koristi travu kao toalet, umjesto da nađe neki kutak tamo uz travu gdje je zemlja i gdje rastu stabla i ostalo ukrasno bilje. Ukratko, imaš prostor i zraka van kuće, a taj zrak je neopisivo čist. Kažem ovo s posebnim guštom jer znam kako zrak u sjevernoj Kaliforniji kad bukte veliki požari zna biti loš, što sada pratim na vijestima, jer je trenutno tamo sezona požara. U Melbourneu je zrak čist, prečist (ok, bar dok tu ne počmu požari, ali ipak nisu tako rasprostranjeni kao u Kaliforniji), i uvijek možeš izaći, šetati se i kako su ulice prostrane, u većini van gradskih predgrađa nećeš sresti puno ljudi. Tako da vjerojatno lockdown u Australiji nije nešto tako strašno.
ivjeti.

Ali ipak, strašno je što možeš biti usamljen, što ljudima propadaju biznisi, što je glupo da si tako blizu prirodi i divljini, a ne smiješ ići u šetnju. Dosta je samoubojstava, i navodno je u Sydneyu bio veliki val samoubojstava djece koja su pohađala nastavu od kuće. To je strašno. U cijeloj ovoj pandemiji i tim lockdownima, nikada ne znaš kakva je nečija situacija u kući i s kime su ta djeca ili ljudi zatvoreni. Sigurno da kada je nasilje u kući prisutno u normalnim okolnostima, da je još gore kada su ljudi ovako zatvoreni. Ali vlada sve više govori o otvaranju, shvaćaju da moraju naučiti živjeti s virusom i planiraju korake u tom smjeru. Nadamo se da će se uskoro živjet vratiti u nešto slično normalnom.

I kao šlag na svemu, prije nekoliko dana je Melbourne zatresao potres. Mislim da je bio 5.9, znam dobro da sam pogledala svoju aplikaciju za potrese jer sam to instalirala još kad sam bila u Kaliforniji. I smijala sam se jer sam se u Kalifoniji bojala potresa i svima govorila da sam u Australiji mirnija jer tamo nema potresa, a ono potres se dogodio u Australiji taman kad sam se vratila. Kad je zatreslo, bila sam na video sastanku s kolegama i prva sam prepoznala da je potres. Jadni Australci nisu navikli na potrese i nije im bilo jasno što se događa. Kad smo nastavili sastanak, pitali su što da rade kad se dogodi potres, stvarno se ne znaju nositi s tim. Iako je jako zatreslo, nekako nije bilo strah jer su australske kuće niske i unutarnji zidovi su od drva, a ne od betona ili cigle. Čak sam poslije osjećali krivnju jer sam se šalila na račun potresa, dok su drugi vjerojatno bili pod većim stresom. Zapravo me ovdje više strah tsunamija nego potresa.

I na kraju, moram spomenuti da nije cijela Australija u problemima. Zapadna Australija, čiji je glavni grad Perth, navodno cvjeta u ovo pandemijsko vrijeme. Nemaju slučajeva kovida, ekonomija im je procvjetala i toliko su se obogatili da im se ne dijeli to bogatstvo s ostatkom Australije. A nije čudo jer je Zapadna Australija rudarska meka. Australska vlada navodno želi otvoriti granice za Božićne praznike, želi da obitelji budu zajedno tijekom blagdana, ali Zapadna Australija baš i nema volju otvoriti se državama s puno zaraze. Vidjet ćemo kako će to biti, jer je još dugo do Božića, ali kako će tada tu biti i ljeto, moguće je da će situacija biti bolja. Uglavnom, lockdown je naporna stvar. Ne znaš više što je najbolje, ali nadam se da će ova pandemija uskoro završiti - zauvijek. Ne želim ni razmišljati o tome da će možda postati nešto kao normalna gripa, nije me briga, želim samo da nestane i da više nitko ne spominje taj kovid. E da, ne želim čuti o kovidu, a pišem blog o njemu!