Pregled posta

Aboridžinski svijet

Prvih godina nakon selidbe u Australiju, prijatelji bi me često pitali - I, jesi li vidjela Aboridžine. Onako, kao da oni šetaju po gradu u grupicama ili polugili s kopljima u ruci. Prvo što bi mi palo na pamet reći je da ih ne vidim baš tako lako u samom Melbourneu, a niti mogu dobro razlikovati Aboridžina i Indijca. Iako sada već možda mogu nešto bolje, ipak sada ima već dosta Aboridžina koji nisu više tako tamne kože. Poznajem nekoliko cura koje izgledaju kao malo tamnije Talijanke ili Španjolke, ali su Aboridžinskih korijena i još jako utemeljene u svojoj kulturi. I već sam na poslu imala detaljne seminare o aboridžinskom svijetu gdje su mi predavači bili Aboridžini i naučila sam dosta stvari koje nisam znala. Zapravo, jedno od pitanja koje smo imali tijekom seminara je da nabrojimo imena poznatih Aboridžina i bilo me sram jer sam znala samo jedno, nekog sportaša koji igra australski nogomet i koji je stalno po vijestima. Znala sam i za neke stare aboridžinske glumce, ali se nisam mogla sjetiti imena.

I baš ovaj tjedan koji vodi u vikend kad nam stiže dan Australije (26. 1.) dogodio se neki incident u mom vlaku, na putu kući s posla, s jednim dečkom, tinejđerom, Aboridžinom, koji baš i izgleda kao Aboridžin. Ispirčat ću poslije što se dogodilo.

Zašto je važno znati da nam je ovaj vikend Dan Australije – zato jer je sada taj datum i praznik kontroverzan. Mi slavimo dan kada je stigla prva Engleska flota na obale Australije i dovela prve zatvorenike 1788. godine, ali je to i dan kada je počeo genocid nad Aboridžinima i Aboridžini taj dan zovu Dan Invazije. Vidiš veliku promjenu obilježavanja toga dana od kad sam stigla tu – od dućana punih australskih simbola, zastava, papirnatih šalica i tanjurića za izlete na plaži, i raznih drangulija s australskom zastavom i australskim bojama koje su se masovno prodavale u svakom dućanu, do zabrane njihove prodaje koja se dogodila nekoliko godina unatrag. Vjerojatno nitko to nije zabranio službeno, ali sada prodavači osjećaju pritisak ne izložiti to za prodaju jer izgleda da kao da promiču genocidnu prošlost. I sve to vodi do toga da Australija više baš i nema neki svoj dan koji se može otvoreno slaviti. Možda je Dan Sjećanja (ANZAC Day), koji se slavi u travnju kao dan sjećanja na poginule Australce u ratovima, čak više Dan Australije nego ovaj pravi Dan Australije koji imamamo sada u siječnju.

I tako ovaj tjedan sjedim u svom regionalnom vlaku na putu kući s posla. Vlak je po običaju jako pun, iako uvijek ima mjesta za sjesti. I onda odjednom čujem neko urlanje iza mene, malo se okrenem da vidim što je i vidim u daljini nekog tipa, bijelca, koji viče. I mislim se, opet neki manijak, možda pijanac, ni prvi ni zadnji. Ne obraćam puno pažnju jer sam umorna, pa često i zaklopim oči. Ovo je udoban, regionalni vlak koji expresno vozi između centra Melbournea i daljnih mjesta. Imamo i konduktera, što prigradski metro nema. Većinom već znam sve konduktere koji su na mojoj liniji i taj dan je jedna simpatična cura, ima možda 30-40 godina, srednje duga plava kosa u bobu, srednji rast, malo nabijena, ne debela, samo se malo proširila tijekom pandemije kao sve mi normalne žene koje nismo na Ozempicu, jer se sjećam da je prije bila mršavija. Kod nje mi se sviđa što je uvijek tako nekako smirena, ne ozbiljna, i ne preljubazna i nasmiješena kao neke druge kondukterice, nego onako drži uzdignutu glavu i smireno hoda vlakom.

Uglavnom, nekoliko stanica prije moje stanice na kojoj izlazim, vlak stoji malo duže i vidim konduktericu kako hoda vani uzduž vlaka. Kondukteri inače ne izlaze iz vlaka ako nije nešto ozbiljno, ako ne moraju pomoći invalidaima da uđu ili slično. Znam da je išla smiriti situaciju zbog one dreke. Vlak kreće, ali opet se čuje vika.

Iznenda jedna djevojka koje je sjedila nedaleko od mene i licem bila okrenuta prema toj dreki, pa je mogla sve i vidjeti, skače sa svog sjedala i počinje urlati tako glasno da sam se morala okrenuti da vidim što se događa. Djevojka stoji leđima okrenuta dečku Aboridžinu, tinejđer, možda nekih 17 godina, i viče prema muškarcu bijelcu koji stoji pokraj tog aboridžinskog dečka, čovjek srednjih godina, s velikim šeširom. Dečko Aboridžin ima dotjerane obrve, jako uske kratke hlače i bos je, djeluje jako feminizirano, meni to ne izgleda kao problem, ali pitam se nije li nešto u njegovom izgledu izazvalo tog bijelca. Naravno, ne bi ni to trebalo biti opravdanje. Čujem da cura tom bijelcu stalno viče “Fuck off! Fuck off! Fuck off!“ I nešto kao, „Hoćeš li sada napasti i ženu!“. Vidi se da je cura bijesna ko vrag. Muškarac začudo, samo sjedi i gleda je; nije ju napao, ništa ne govori, izgleda kao da je i on zapanjen tolikim izljevom bijesa. A i djevojka je zgodna bjelkinja. Tada se djevojka okreće dečku Aboridžnu koji je dosta visok, ali je i ona visoka, i zagrli ga. Vidim da joj dečko nešto govori i rasplače se.

Poslije sam mislila kako i nije dobro donositi prebrze zaključke o nekome. Tu curu sam vidjela na stanici dok sam čekala vlak i mislila sam se zašto mlade cure imaju te ružne umjetne trepavice koje izgledaju ko čupavci ili gušterice,koji totalno unakaze lice. Bez obzira kako ona izabrala izgledati ili šminkati se, pokazala se hrabrija i plemenitija od većine ljudi u tom vlaku. Razumijem Azijce koji se ne usude reagirati jer bi onda i oni bili žrtve rasističkog ispada, ali u vlaku je ipak bilo više bijelaca. Sjećam se kad sam davno čitala kad je neki filozof ili nešto drugo, napisao da kad se dogodi nepravda, oni koji su u boljem položaju se dužni regirati jer u takvim nekim situacijama samo oni mogu pomoći drugima koji su u lošijem položaju.

I tako, nakon što je cura reagirala, kondukterica je potpuno zaustavila vlak na sljedećoj stanici. Kroz prozor sam poslije vidjela aboridžinskog dečka kako sjedi na podu uz zidić s prijateljem (ne-Aboridžin, bijelac) i vidjelo se da je još potresen i na rubu suza. Dobila sam želju da izađem i utješim ga, pitala sam se hoće li to biti patetično i hoće li mu biti neugodno. Ali tada je već do njega došla ta smirena kondukterica, čučnula i razgovarala s njim. Ljudi izlaze iz vlaka, neki pale cigarete. Znam da nećemo krenut tako skoro jer je kondukterica pozvala policiju za sigurnost u vlaku, posebna australska policija koja je zadužena samo za vlakove i često ih se vidi na željezničkim stanicama. Potrajat će dok oni ne stignu. Mnogi ljudi koji žive blizu zovu obitelj da ih pokupi.

Sve ovo te baci na razmišljanje. Da sam živjela u Australiji kad su dolazili prvi kolonizatori, kako bih se ja ponašala prema Aboridžinima. Pogotovo ako sam bila Engleskinja, a ne neka mala Hrvatica. Možda sada dosta ljudi već zna onu priču o Hrvatskim Maorima na Novom Zelandu. Ti naši Hrvati koji su dolazili raditi na Novi Zeland nekoć davno, nisu bili privilegirana rasa, unatoč boji kože, nego siromašni radnici kao Maori, pa su se s njima najviše i povezali i počeli se ženiti Maorkama. Ali kako reagiraš na nepravdu kao privilegirana rasa ili nacija ili bilo što drugo? Znamo iz raznoraznih povijesti da ljudi često ne reagiraju na masovnoj razini, ali uvijek bude hrabrih pojedinaca. Najlakše je biti poštenjačina kada gledaš na te stvari iz povijesne perspektive. Vjerojatno da bi pravilno reagirao nije samo stvar osobnog poštenja i ljubavi prema svim ljudima, nego tu bude i nekakve edukacije, obiteljskog odgoja, socijalne atmosfere, državnih zakona, i mnogčega, što očito u svijetu u kojem živimo i u kojem još ima puno nepravde sve to ne funkcionira baš najbolje.



U ovo vrijeme po vijestima vidiš mnoge tekstove iz Australske prošlosti gdje se opisuju kako su mučili i vršili genocid nad Aboridžinima. Možda se najviše ponavlja jedna o nekom zločestom, bogatom tipu koji je živio negdje u zabiti i ubijao Aboridžine i skupljao njihove lubanje i uši. I kako je bio daleko u zabiti, nije se znalo to što radi. I zanimljivo je da je o toj njegovoj kući pisala žena, Emily Caroline Barnett, pionirka iz tog vremena, koja je vodila dnevnik o Australiji toga vremena, iako se iz njegnog dnevnika ne vidi da je imala pretjerano suosjećanje prema Aboridžinima, ali je opisala dosta činjenica iz toga vremena. Koliko je malih Aboridžina bilo sluge ženama poput nje iz toga vremena, i koliko ih je odvojeno od roditelja kako bi ih odgojili u zapadnjačkom duhu. Ima ta cijela Stolen Generation, Ukradena generacija djece koji su bili odvojeni od obitelji i odevedeni u razne katoličke ustanove i poslani kao sluge doseljenicima. O tome je napisana odlična knjiga (i film) Rabbit Proof Fence (napisala Doris Pilkington Garimara), istinita priča o bijegu djevojčica iz jednog od tih domova i njihovom pokušaju da se vrate kući.



Australija se trudi ispraviti svoj odnos s Aboridžinima i ima sada dosta novih politika gdje im se vraća vlasništvo nad zemljom, gdje ih se poziva da održe ples dobrodošlice. Na svakom sastanku na poslu ili bilo gdje u Australiji, počinješ s odavanje poštovanja tradicionalnim starosjediocima zemlje na kojoj si ti. Iako ovo nekima počinje ići malo na živce jer se to koristi na svakom malom sastanku. Moje malo misto nosi i aboridžinsko ime. I ja znam da je moje malo misto na tradicionalnoj zemlji Bunurong ljudi iz Kulin naroda. Ako radim od kuće i imam online sastanak, uz odavanje pošte narodima koji su na mjestu moga posla, dodam i ove koji su na mjestu gdje živim i odakle držim prezentaciju. Moj posao je jedan od onih koji nudi alternativni praznik umjesto službenog slobodnog dana na Australski dan - možeš sam izabrati želiš li imati kao praznik normalan praznik ili dan poslije. I zadnjih godina na Dan Australije tu i tamo u svom susjedstvu vidim male australske zastave obješene po ogradi, ali toga je sve manje jer je sada to kontroverzno.

Iako nije još sve savršeno za Aboridžine. Ima ih najviše na sjeveru i centralnom dijelu Australije i imaju oni svoje specifične probleme. Alice Spring, grad u centralnoj, crvenom dijelu, muku muči s porastom kriminala jer su mladi tamo bez posla, zapušteni, dosadno im je. Puno je još neriješenih problema.

Lijepo je pokušavati ispravljati prošlost, ali to neće vratiti sve one izgubljene živote. Zanimljivo je da je centar Australije, onako prevruć i užaren, najpustiji. Nedavno sam čitala kako je netko rekao kako je taj dio mogao biti puniji da nisu istrijebili ljude koji su znali kako živjeti u takvim uvjetima.

Sve su to nevini životi koji su nestali u genocidu, a koji su sada mogli imati unuke i praunuke, koji su mogli stvoriti buduće pisce, slikare, liječnike, farmere i znanstvenike, ili naprosto ljude koji bi sada živjeli normalno kao i svi mi. Sve je to nestalo, sve su to nepotrebno izgubljeni životi. Kao u svakom glupom sukobu kada netko uništava cijele obitelji samo zato jer netko misli da ima više prava od njih živjeti negdje ili da je bolja ljudska vrsta. Ne znam hoće li ljudi ikada naučiti lekciju.










Post je objavljen 26.01.2026. u 03:08 sati.