Kao što sada valjda cijeli svijet zna, u Australiji se dogodio strašan teroristički napad. Vidim da su se o tome raspisali i hrvatski mediji, valjda toliko da to nekim čitateljima već ide na živce. Neću detaljno opisivati, nego radije samo malo o mom viđenju situacije.
Ovaj napad je za Australce nešto prestrašno jer je to tu iznimka i većinom su se ljudi različitih nacionalnosti i religija naučili živjeti zajedno. To se vidi i po tome da ima puno muslimana koji su javno rekli nešto protiv ovoga, a i taj poznati junak koji je napao terorista je i sam musliman iz Sirije. Mnogi muslimani bi rekli da to nije australski način, a jedan koji je govorio protiv napada rekao je da se tako ne radi u “sretnoj zemlji”, pa bih po tome rekla da mu je tu lijepo, I ne žele to kvariti religijskim terorizmom. Ali dobro, uvijek ima izuzetaka i treba ti samo jedan jedini (ili bar dva) izuzetka da se dogodi velika tragedija.
Iako nije to prvi put. U Australiji je bio i veliki teroristički napad početkom u Sydneyu, a i početkom 2017-te u centru Melbournes. I baš tada sam bila u centru Melbournea, samo nekoliko minuta prije nego sam stigla neki terorist se zaletio autom u ljude. I kako sam hodala, vidjela sam ljude u panici, neke koji su ležali na zemlji i hitnu pomoć. I onda vrijeme prođe, i zaboraviš na to. Jer misliš, to je jedan jedini ekstrem. Ali tada je napad bio usmjeren prema svima, a sada su ciljevi postali uglavnom Židovi, ali sigurno da stradaju i drugi.
Svatko o takvim događajima ima drugačije utiske. Pored toga što mi je strašno žao svih ljudi koji su nastradali, a tu ima i jedna djevojčica, i stariji ljudi koji su preživjeli holokaust, i mladi Francuski turist, i to su sve individualne životne priče. Zbog toga ti je teško kada vidiš da su ljudi bili na jednom sretnom događaju, Chanuki, festivalu svjetla, radosti, rađanja nečega novoga.
Ali pored svega toga, ja sam razmišljala o tom dečku koji je počinio taj teror. Samo 24 godine, ima čak i simpatično lice, nije to neki ružni terorist, netko tko se sakrio iza brade i brkova, ili iza neke crne maske. Čak je jedna kolegica na poslu komentirala kako su obojica bili pomalo debeli, pa je to bilo čudno, jer nisu izgledali kao visoko istrenirani teroristički vojnici. Ne, izgledali su kao obični ljudi, kao obični otac i sin. Na slici koja kruži najviše, vidim da je dečko ozbiljan, malo namršten, možda zabrinut ili bilo što. Da ga ovako sretnem, možda bih i pomislila da je to neki simpatični mladi dečko. I ne znam, meni je i njega žao - žao zato jer je sebi upropastio život takvim činom; ako preživi ranjavanje, a navodno hoće, provest će život u zatvoru. I ima majku koja ga voli, žena se navodno zove Verena ili Venera, uvijek joj daju drugo ime, i možda zbog imena nije ni muslimanka. I po novim vijestima, muž joj je kuću prepisao prije skoro dvije godine, što znači da je vjerojatno već tada planirao napad, jer prema Australskom zakonu obitelji žrtava mogu tražiti novčanu odštetu od njegove ostavštine. Zato sada ne mogu, jer kuća koja vrijedi oko 1 milijun dolara, nije više na njegovo ime.
I taj njegov sin je rođen u Australiji, imao je puno mogućnosti, i sve ono što je lagao majci - da s ocem ide na plivanje, da uživaju na plaži - sve je to mogla biti istina, koja se mogla ponoviti nebrojeno puta u njegovom životu. Mogao je pričekati da ga prođe ova extremistička faza, jer je očito upao u neko extremističko društvo koje mu je ispralo mozak, povezao se s militantima, odlučio žrtvovati svoj život za tamo neku ideju. A ako mu je i otac bio extremist, dečko nije imao puno šanse za nešto bolje. Da je bar dao samo svoj život za tu ideju, a ne tuđe živote. Da je samo malo pričekao dok mu se glava ne ohladi, možda bi se s godinama zaljubio, vidio da ima razlog za život, onda ako bi još imao i djecu, htio bi da budu sretni, da imaju budućnost. Mislim da je tako razmišljao onaj heroj Ahmed koji je pokušao svladati teroriste, jer je otac dvoje male djece. Ali taj dečko je htio biti upamćen, tako je bar rekao bivšem kolegu na poslu, a to je najgori način kako ćeš biti upamćen. Pa čak iako je osjećao očaj ili bijes zbog onoga što se događalo Palestincima u Gazi, mogao je nešto učini na drugi, pozitivniji način. Pa se pitam, kad mu vidim namršteno lice, je li u tamo nekom trenutku posumnjao u to što radi, zažalio, pomislio da bi radije da nije tamo, nego negdje kod kuće s mamom. Znam, pričam gluposti, ali imam nećake koji su mu blizu godinama, i mislim se kako je napravio glupost, glupost koju možda ne bi napravio da mu je netko pomogao i izvukao ga iz tih ekstremnih krugova.
Druga stvar koja mi se strašna u svom ovom teroru je nehumanost i manjak suosjećanja jedne, i sada sve veće, grupe ljudi prema Židovima, čak i prema onima koji su tamo na Bondi plaži izgubili život. Ne mogu vjerovati da neki ljudi smatraju, i otvoreno govore, da su Židovi to zaslužili. Čak i kad je drugi dan bila komemoracija žrtvama terora, došla je neka babetina koja nije bila muslimanka, nego neka Australka, koja je vikala protiv Izraela i za Palestinu. Pa čekaj, možeš li se strpiti jedan dan, ljudi oplakuju svoju obitelj, prijatelje. Zar ljudima nedostaje osnovno suosjećanje?
Činjenica je da je antisemitizam porasto ekstremno, i to ne od onog listopadnog napada u Izraelu, nego ranije, pogotovo od pandemije, a vjerojatno još prije, a sada je skorz eskalirao i bojim se da ljudi idu na razine antisemitizma koji je bio tik pred drugi svjetski rat. U Australiji je loša situacija za židove zbog politike koju vodi trenutni premier Albanese. Tu on i mene puno ljuti, jer je jako pasivan prema napadima koji se stalno tu događaju nad židovima, i nakon ovog napada židovi o tome govore javno i optužuju ga. Već prije su bili napadi na sinagoge, mnogi židovi zatvaraju trgovine u poznatim centrima, jer se više ne osjećaju sigurni. Nedavno su dvoje medicinskih sestara (jedan dečko i jedna cura), muslimani, objavili na videu da će ubiti sve židove koji im dođu na liječenje. Zbog toga su suspendirani s posla u bolnici i sada im se sudi. I vlada ništa nije učinila protiv takvih stvari. Po Australiji, i tu po Melbournu, su skoro svaki vikend protesti protiv Izraela, ali tu često vijore Hamasove ili ISIS zastave, pa mi nije jasno zašto nitko ne reagira. Po meni, Hamas je teroristička organizacija. Albanese nakon ovog napada samo planira nekakve promjene oko kontrole oružja, kao da će to riješiti probleme, a i dalje ne daje nikakvu podršku i sigurnost židovima. Trenutno opozicija radi na tome da se donesu neki zakoni koji će zaštiti židove, jer očito trenutni premijer i njegova vlada ne rade ništa na tome.
Ne bih išla u detaljnu priču o Izraelu jer mi to nije tema i to mi je prekomplicirano, ali nedavno sam pročitala odličnu knjigu Amos Oza, A tale of love and darkness (Priča o ljubavi i tami), koja ne samo da je vrhunski napisana, nego lijepo opisuje seobe Židova u Izrael i njihov život tamo prvih godina od osnutka države.
I moram dodati, ja imam prijatelje i židove i muslimane. Svi koje ja poznajem su normalni ljudi koji ne vole teror ili ekstremizam ni s jedne ni s druge strane. Sve što nam treba je naučiti se zajedno živjeti, više voljeti, suosjećati i više se brinuti jedni o drugima.
Post je objavljen 17.12.2025. u 05:14 sati.