U Australiji stiglo proljeće i sve se budi, tako i moja želja da napišem jedan blog post, nakon prijestupne stote godine. Ono što je u Australiji uspjelo preživjeti pikanje i karantenu – a izgleda da nas je ostalo malo, jer je vlada pustila stotine tisuća novih imigranata u ovoj godini kako bi popunila radna mjesta i prepunila ionako prenapučene dostupne kuće i stanove zbog kojih su mnogi australci ljuti – dakle, što je preživjelo, sad naveliko migolji vani na toplo sunce, iako nam ove godine prognoziraju El Nino, što znači velike vrućine, sušu a time i puno požara.
Moju želju pisanju je probudila želja da opišem suživot vrsta u Australiji - životinjski svijet (znam, zvuči dosadno). Zmije ćemo preskočiti. S obzirom da živim blisko prirodi, u susjedstvu mi ovčice nedavno dobile malo janje i ono diže glavicu kad kod prolazim pokraj njihove livade. Svako veče u posjetu nam dolazi i neki žuti mačak za kojeg nismo uspjeli definirati jeli lutalica ili samo hranimo susjedovog mačka. Jer on ždere našu hranu ko da mu je zadnji obrok, pa ili je gladan ili mu se samo više sviđa naša hrana.
Ali najzanimljiva vrsta su magpie ili nešto kao vrane. Te crno-bijele ptice su zaštitni znak Australije, ali im ne ide u prilog što imaju prilično dobru godišnju kvotu ubojstava – ubijaju više nego morski psi. Posebno se vole zaletiti na bicikliste s leđa i to može žavršiti smrću - naravno, biciklistovom. Zbog toga je popularna biciklistička kaciga s iglicama sa stražnje strane, da ih makar to otjera. Jako su teritorijalne. Jednom smo bili na kampiranju, i dok smo sjedili u šatoru gledali smo kako se neka magpie non-stop zalijeće u naš auto i kljuca ga po krovu. Tako je bijelo cijeli dan, i nije je zbunilo ni kad smo je non-stop tjerali. Na kraju smo se morali preseliti na drugo kampersko mjesto. Sjećam se i kad smo jednom kampirali na Tasmaniji i jedna magpie je stalno napadala malu vrstu klokana koji tamo živi i imao je rupe po krznu jer ga je stalno kljucala. Pokušala sam spasiti klokanića i tjerala sam magpie, ali to nije bilo nikakvo dugoročno rješenje.
A evo, sad hranimo magpie u svom dvorištu. Počela nam je dolaziti jedna obitelj još početkom godine. Došla je s tri mlada - mladi imaju sivkasku dlaku, dok odrasli imaju bijelu. Obično bi mladi prišli bliže, i počeli su nam jesti iz ruke, dok bi jedno od roditelja stajalo visoko na ogradi i pažljivo promatralo svoje mlade da ih može upozoriti na opasnost. Kad bi roditelj vidio da je sve ok i da su tu ljudi miroljubivi, i on bi se bacio na klopu. Jako su pametni i shvatili su da u našem dvorištu živi mačak koji se nakad skriva u žbunju cvijeća uz ogradu, pa se mama ili tata znaju gegati uzduž ograde i kako bi napravili detaljnu inspekciju žbunja, zavirujuću u svaki grm, dok njihovi mladi bezbrižno jedu. Par mladih je posebno bilo hrabro i sletjeli bi na naslon stolice na terasi, tik uz vrata kuće koja vode na terau i zvali bi nas kad bi stigli i čekali da izađemo. A pjevaju baš krasno. I skakuću od sreće kad se pojavimo s hranom.
I onda ih nekoliko mjeseci nije bilo i nedavno smo opet vidjeli na naslonu stolice magpie koja zove da izađemo, sada više ne sa sivkastim trubhom, nego bijelim. Mališani su odrasli, više ne dolaze kao obitelj nego sami, i primijetili smo da dolazi još par koji uzimaju hranu ali drže distancu, još ne jedu iz ruke, što znači da su novi. Ili su parovi naših starih poznanika, ili su naši prijatelji proširili glas da tamo u onom dvorištu postoje vegetarijanci koji dijele mljevenu teletinu šakom i kapom. Nisam sretna zbog mljevenog mesa, ali sir za njih nije dobar iako ga obožavaju; kruh kad im dam, uzmu u kljun i odmah ga ispljunu. Nekad im bacim i neke pahuljice od žitarice i grožđice, to stavim u kut dvorišta pa mogu jesti kad žele i oni i druge ptice, a naš mačak ih voi gledati s distance (proba on i iz blizine, ali ga onda brzo stavimo u kuću, ako ga uspijemo uhvatiti, a magpie već znaju za njega i prepametne su za njega). Pokušali smo dati sirovo meso koje se prodaje za mačke, ali to nisu ni primirisali, prepametne su one da bi nasjele pet industriji koja prodaje nezdrava sranja ljubimcima. Najdraže im je mljeveno meso koje je namjenjeno ljudima.
(Slika - negdje u Melbourneu)
Ma dobro, reći ćete, nije dobro hraniti divlje životnje. Ma puno ljudi to radi... jedna susjeda ih stalno hrani i baca im hranu ispred kuće - kad može ona, možemo i mi.
(Slika, tipično australsko selo... ok, kako koje...)
Dok sam ranije zazirala od magpies i kad bih ih vidjela vani, trudila sam im ne okretati leđa i hodati stalno se okrećući prema njima kako bih ih gledala oči i uči i poslala im poruku da ja nisam lak plijen. Ali sad se osjećam kao da poznajem sve magpies u svom selu. Često kad prolazim ulicom i vidim ih da kvocaju po travi, znam proći tik uz njih i ne odlete. Pa mislim da to mora da je ona moja obitelj. Nedavno sjedim na klupi dok čekam vlak i na javnoj rasvjeti ispred mene sletjela magpie i sjedi i kao da me dugo gleda. Jedan otac pokazuje djetetu prema magpie i nešto mu govori o ptici, a ja se smješkam i pitam se jeli to onaj moj. Jer magpie navodno jako dobro prepoznaju i pamte lica ljudi, i mislim da me jako dobro poznaje ma gdje me vidio.
(Slika - seoska kuća od nekoć, mada vidim dim iz dimnjaka pa izgleda da je još u upotrebi)
I tako, od nedavno, kad god hodam selom i vidim magpie ja se smješkam i pozdravljam ih, jer mislim da su to moji stari prijatelji i da će stići na ručak. Hebeno mljeveno meso, ali nema mi druge. I stalno čišćenje ptičje kakice s terase i fotelja.
(Jubav je jubav)
Oznake: australija drustvo zivot
< | studeni, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv