03
petak
svibanj
2024
Oda životu
Voljet ću te kao nebo zvijezde
u predvečerje tiho i sneno
još okusom danjeg sunca opijeno.
Dok kapljica jutarnje rose na list zelen pada,
a zrakom se širi opojan, prvi miris nadolazeće jeseni
neću stati, voljet ću te i tada.
Očarana tvojom ljepotom, snagom, željom i moći
volim te svakog trenutka, prije i nakon što otvorim oči.
Iako davno spremila sam cipele plesne moje
još ponekad stavim čarobne, ružičaste naočale svoje.
Pogledam svijet mladenačkim očima,
promotrim slavno "nekad i sad"
zaključak je uvijek isti,
voljela sam, volim te, voljet ću te i tad
- kad ne bude ljepote i žara na mom licu,
brzog i lakog koraka u hodu,
kad nestane želje da steknem još nešto,
kad dođe trenutak da znam da više trčati ne mogu.
Sa šesnaest godina si bio čaroban,
s dvadeset nov i nepoznat,
s trideset uživam u svakom trenutku,
tko zna s pedeset na kojem ću biti putu?!
To je tvoja draž, to je ono što vrijedi
- ne znam gdje putujem, ni što dalje slijedi.
Jedno je sigurno, jedno nitko ne može da mi otme
- želim taj put proći - volim te živote!
komentiraj (15) * ispiši * #
26
petak
travanj
2024
U prolazu
Ima nešto...
U šapatu vjetra
što struji niz beskrajnu livadu
posutu nježnim tratinčicama i
ponosnim, jarkim maslačcima.
Ima nešto...
U sumornoj jesenjoj kiši
što pere sive ulice od tuge
donoseći nove uzdahe melankolije
i rađa osjećaje ljepote života.
Ima nešto...
U pahuljama prvog zimskog snijega
što zaledi slike uspomena na trenutke
ostavljajući promatrača bez riječi
i tragove loših sjećanja briše do neprepoznatljivosti.
Ima nešto...
U mirisu morske soli
obasjane zlatnim, sunčevim zrakama ljeta.
U prizoru dalekog broda na pučini
i savršenstva našeg postojanja.
Ima nešto u svakom danu.
U svakoj sekundi...
Gledaj! Slušaj! Osjeti!
Tu smo samo nakratko.
Onako - u prolazu.
A sreću?
Sreću čine tek sitnice.
komentiraj (10) * ispiši * #
15
ponedjeljak
travanj
2024
Ružičasta iluzija
U punoj crnini tmine
donijela je tračak mjesečine,
golim rukama nade
upalila fenjer tek šibicom.
I svaku njenu kretnju
pratio je pun žudnje,
diveći se eleganciji koraka,
misaonim, smislenim riječima.
Dodirivala bi ga tako nježno
čineći postelju mekom,
pahuljastom poput nafinijeg oblaka
- u njenoj režiji njegov svijet bi stao.
A voljela je u kristalnoj čaši
popiti samo gutljaj Rosea,
uvijek istog imena,
nikad istog proizvođača.
Prinijela bi čašu napučenim usnama,
zatvorila oči i samo uzdahnula;
svaki put taj bi čin
njegov svijet iznova obojio u ružičasto.
Posebna je bila ta njegova muza
čas pitoma, čas divlja poput zvijeri,
ne birajući vrijeme ni mjesto
da mu saspe sve što joj u trenu padne na um.
Zaboljelo je često, al' on kao muškarac
ne htjede priznati da je pokraj nje slab
- preslab karakterom, opijen samo željom.
I te čarobne večeri ušao je u stan
omamljen prizorom večere postavljene na stolu,
i nekoliko svijeća, posute ruže...
Romantična ipak nije bila nikad, to zna.
Tek pisamce - ostavljam te.
I neotvorena boca Rosea što pili su na prvom spoju.
Ni sad ne može da shvati
da li je ikad ta čarobnica bila njegova ili bilo čija;
il' je sve tek samo varljiva iluzija?
komentiraj (7) * ispiši * #
04
četvrtak
travanj
2024
Molitva za nas
Dragi Bože!
Ti u Kojeg neizmjerno vjerujem.
Svim silama pokušavam shvatiti.
Znam da nemam pravo preispitivati.
A opet si ne mogu pomoći.
Zaštiti, pomogni, usmjeri!
Pokaži lice neljudi!
Prepoznaj nedužne!
Strah me. Ovog svijeta.
Strepim za svoju djecu, i svu djecu
- gdje ih odgajamo, kime su okruženi.
Jeza mi prožima tijelo,
jer sve nekad poznato i "sigurno" više to nije.
Sve vreba i sve vuče na dno.
...
Sjednemo u auto. Ne znamo što nas čeka.
Iziđemo na ulicu, isto tako.
ALI!
Pregaziti djevojčicu, nepune dvije godine
i umjesto nagona da joj pomognu...
Hej, zovu pomoć, svim silama spase.
Oni odlučuju dijete dokrajčiti i baciti na smeće?!?!
Ne dva "bolesnika", već dva radnika, dva "obična čovjeka".
I nastavljaju normalan radni dan.
Završavaju ga.
10 DANA ŠUTE!
10 dana jedu, spavaju, ŽIVE!
10 dana ih ne brine jauk majke i oca,
cijele nacije, cijelog svijeta vapaji
da se Danka pronađe!
Brinu ih tragovi!
Za ovo ne postoji kazna. Jednostavno ne postoji!
A mi, s kime mi zapravo radimo?
Među kakvim nehumanim otpadima živimo?
...
Izgubiti dijete, nepojmljivo.
Izgubiti ga na ovaj način! - ne znam kako i odakle će ti jadni roditelji izvući snagu. A to im od srca želim! Svu snagu ovog svijeta...
TEBI PREDIVNA DJEVOJČICE!
Želim mir, spokoj i najljepšu igru u savršenom svijetu anđela, dobrote i ljubavi... Počivaj u miru, srce slatko!
komentiraj (14) * ispiši * #
02
utorak
travanj
2024
Budi čovjek
Budi nečije mirno more,
šapat u u oluji
i ruka na ramenu.
Budi nečije proljeće,
šarenilo u sivilu
i ljubav u ludilu.
Budi nečije svjetlo
na kraju tunela,
plamen vatre u očima
i u potrebi, samo šutnja.
Budi nečija muza
u ispisanim stranicama,
nada i doprinos,
u vjeri tiha slutnja.
Budi nečija dobra volja!
Sunce i osmijeh!
Pravog puta staza..
Budi nečija posebna osoba.
Od povjerenja!
Kojoj se obrati, kad na prvu, nema izlaza.
komentiraj (9) * ispiši * #
30
subota
ožujak
2024
komentiraj (15) * ispiši * #
29
petak
ožujak
2024
Čedo
Zaspi čedo u zagrljaju tame
sama u pustoj šumici bez najdraže mame
pa pusti jecaj jači od noći
iznemogla uspijevši sklopiti umorne oči.
Nema nade ni svitanjem novog dana
budi se u nepoznatom, kraj nje nije mama
potrči livadom posutom žbunjem
ne pronalazivši ružu među svim tim trnjem.
Opet širom razrogačene uplašene oči
pitavši se kad će majku zagrliti moći
ručicu malu pruža u bezdanje
a tako joj fali sigurnost i podrška mame.
Tek čedo, samo, tužno, nesigurno
i tijelo žedno, nejako, umorno.
Stoji pred puteljkom malena i sama
- čekam te, hoćeš li doći, mama?
komentiraj (7) * ispiši * #
27
srijeda
ožujak
2024
Neće stati svijet
Neće svijet stati
ako usporiš
ako promijeniš smjer
ako naglas kažeš mišljenje.
Neće se Zemlja prestati vrtjeti,
niti će se doba prestati izmijenjivati.
Dapače, sve će ostati isto.
Osim tebe -
ti ćeš biti ispunjena,
ponosna na sebe.
Svjesna,
ljepote proljetnog sunca,
živosti boja u vrtu,
buđenja nečeg novog
i potpuno drukčijeg.
Oči će zasjati posebnim sjajem,
usne se razvući u nenadmašiv osmijeh,
i sve nedaće postat će lakše!
Sreća postoji samo u tebi,
skroji ju po svojoj mjeri.
I obuci unikatnu haljinu zadovoljstva!
Podređeno ti je svo vrijeme
odvojeno samo za tebe - iskoristi ga.
Odmah i sad!
komentiraj (11) * ispiši * #
26
utorak
ožujak
2024
Sjećanje
Ruka u ruci. I tihi šapat na uho. Čvrsti zagrljaj.
Bol u tijelu ne osjeća. Ona što srce lomi na milijune komadića. Ta bol kida! Para. Razdvaja dušu na pola.
Osjeća se gotovo kao da je u drugoj dimenziji. Van ovog svijeta i trenutka. Kao da se sve ovo događa na platnu nekog anonimnog kina. Ne njoj. I ne njemu...
...
Plusić na testu izmamio joj je široki osmijeh. Antonela nije mogla dočekati da vidi Viktorovo lice kad mu kaže sretnu vijest. - Moram zvati i salon vjenčanica! - prođe joj mislima. Pa ne može valjda ostati pri odabiru one uske, čipkane haljine. Za koji mjesec trebat će mjesta za trbuščić. Odjednom im se cijeli svijet okrenuo naglavce. U najljepšem smislu. Navečer bi raspravljali o imenima i da li će dobiti dječaka ili djevojčicu. Zapravo je obojima bilo potpuno svejedno što će biti. Jer, dobiti će bebu! Ono nešto najbolje od njih dvoje. I napokon će im život biti potpun.
Danima je osjećala nekakve grčeve. Na svakom pregledu liječnik ju je uvjeravao da je to normalno. Oboje su vjerovali liječniku. Tom istom koji joj je prije godinu dana spasio život. I obećao da će biti uz nju, ako ne bude prirodnim putem uspjela ostvariti trudnoću.
- A vidi nas sad! - komentirala je naglas Viktoru dok su se vozili doma s pregleda. Nisu mogli suspregnuti te glupave osmijehe čiste sreće. Jednostavno je bilo jače od njih. Sve druge bezvezne i nebitne stvari, pale su u drugi plan. Jer postat će roditelji.
Na samu Staru godinu nije se opet osjećala najbolje. Odlučili su ostati doma. Uz TV. Pa, toliko će ih još proslaviti da ova jedna u miru i u krevetu neće ništa značiti. Antonela se osjećala sve lošije. Viktor više nije htio čekati. Otišli su na Hitnu, gdje im je jedan liječnik na posve nehuman način, hladno i bezosjećajno saopćio da ni prvi ni zadnji koji mogu "izgubiti bebu". Pih, koliko takvih slučajeva on ima. No, njima je to bilo nešto novo. Tu mogućnost još nitko dosad nije spomenuo. Ima li razloga uopće? Pa bebica je rasla, srce je kucalo. Trebali su uskoro saznati kojeg je spola. Kakav gubitak? Antonela i Viktor ležali su tu noć nijemi jedno do drugoga. Svatko sa svojim mislima. - Sve će biti u redu. - promrmljao je, ni sam nije bio siguran što govori. Bojala se pogledati ga u oči. Osjećala je da ništa nije u redu. Zagrlio ju je. Zaspali su. I dočekali još dva nova pregleda. I dalje ih je uvjeravao liječnik da je sve u redu, da je sve normalno. Antonelu je držao mladom djevojkom, koja previše drami.
A ona. Navikla se na bolove. Tjedni su prolazili. Jednu večer ipak je postalo nesnosno. Nije mogla stati na noge. Riskirala je i odlučila otići kod bilo kojeg dežurnog liječnika. On ih je poslao u bolnicu. U bolnici su ih dočekali prilično ležerno. Infuzija, lijekovi za smirenje i sve će to "biti u redu". Bebica raste, srce kuca, sve je u redu. "Za svaki slučaj" izvaditi će krv, napraviti malo detaljnije pretrage, premda "nema potrebe", opet ju je uvjeravao njen poznati liječnik dr.Ivan, koji ju je prije godinu i pol, sad već, operirao.
Antonela je ležala tupa. Viktor je šetao nervozno. Navečer su ga uvjerili da ide doma odspavati i vrati se ujutro, jer sve je u najboljem redu. Sat je pokazao 21 sat. Poljubio je svoju zaručnicu za laku noć. On je otišao, ona stavila ruku na svoj trbuh i osjetila prvi, najsavršeniji, prilično jak udarac svog bebača. Kako joj se srce ispunilo srećom. Utonula je u san.
Trgnulo ju jr nenormalno grčenje i kidanje. U trenutku je širom otvorila oči i pogledala pravo u sat ispred sebe - 22:12. Osjetila je da mobitel vibrira, Viktor je pisalo na ekranu, ali nije ga mogla dokučiti. Slabašnim glasom dozvala je sestru koja je, pomalo ljuta što ju zove dok prolazi hodnikom i priča na mobitel, došla, razotkrila ju i hitno okupila sve koji su tu noć bili dežurni. Antonela je gledala panična lica oko sebe, ali u agoniji nije bila sasvim svjesna što se događa. Samo bol. Kao da će svakog trena izdahnuti. U jednom se činilo to i najboljim riješenjem. Minute su postajali sati. - Srce kuca! - čula je dr.Ivana, "ali porod je krenuo, a nju gubimo. Pokrenite se!" - povisio je glas na glavnu sestru do sebe. Antonela se molila da sve samo prestane. - Dosta je! - pomislila je. Ali nije mogla izustiti ni glasa. Osjetila je da joj ruku miluju. Kraj sebe je ugledala nepoznato lice starije sestre. Niti dan danas ne zna kako se zvala, ali njen stisak i riječi - Malena, bit će sve u redu. Izdrži. - urezali su joj se u pamćenje... Riječ, tišina, vika, muk. Izmijenjivali su se kroz maglu. - Nosite ga, ne može ga sad još vidjeti. - govori dr.Ivan. - Koga? - misli Antonela. - Čekaj! -
Promatra sestru s plahticom u ruci kako napušta sobu...
Tu je noć dr.Ivan sjedio kraj Antonelinog kreveta. Na trenutke se budila. Viktora nisu puštali u sobu do jutra.
...
Novo svanuće. Prvi pogledi koji su se sreli. Suze...
Ruka u ruci. I tihi šapat na uho. Čvrsti zagrljaj.
Bol u tijelu ne osjeća. Ona što srce lomi na milijune komadića. Ta bol kida! Para. Razdvaja dušu na pola.
Osjeća se gotovo kao da je u drugoj dimenziji. Van ovog svijeta i trenutka. Kao da se sve ovo događa na platnu nekog anonimnog kina. Ne njoj. I ne njemu...
Godine su prošle. Kao roditelji su ostvareni. Presretni. Ipak, svakog 18.03. Antonela zapali jednu malu svijeću. Plave boje. I svaku večer zamoli Boga za blagoslov svoje predivne djece i jednog najpredivnijeg, nikad zagrljenog, ni prežaljenog dječačića.
komentiraj (8) * ispiši * #
22
petak
ožujak
2024
Jedno Marino poslijepodne
I to je poslijepodne pospremila za sobom nakon ručka... Jedan tanjur, jednu žlicu i jednu čašu. Kroz glavu joj je poput vjetra u daljini prošla buka i galama koja je nekad ispunjavala kuću. Davno s premalo, a danas s previše prostorija za čistiti. A i kome?
Obukla je na sebe haljinu, primila u ruku štap i krenula u svoju dnevnu šetnju. Bijeg od stvarnosti. Noge ju nisu više služile, ali nije se dala. Morala je i tog dana vidjeti i osjetiti sreću. Postojanje. Život!
Zaputila se prema parku. Jedva je stigla do prve klupčice. Već je osjetila da mora otpočinut'. Na tren je zatvorila oči, da predahne...
- Baš si smežurana! - sitan glasić prozbori. Mara ugleda najdivniju plavokosu djevojčicu kako bez ikakvog povoda sjeda do nje. Vedrih, zelenih očiju, širokog osmijeha i bisernih mliječnih zubića. "Bože dragi, ista moja Ivana kad je bila mala," pomisli.
- Jesam li? Baš jako? - nastavi razgovor s ushićenjem u srcu.
- Paaaa...da! Tako se ja smežuram po rukicama kad se duuugo kupam - nastavlja djevojčica - i onda mi mama kaže da moram ići van iz vode. A baš se volim kupati. I roniti. I plivati. I... jesi se i ti dugo kupala? - pogleda ju znatiželjno.
Mara se iskreno nasmije, naglas. Dugo to nije napravila. Ali u pristojnom tonu odgovori djetetu: - Možemo i tako reći. Ja se dugo kupam u vodi života, dijete moje drago. -
Djevojčica ju gleda zbunjeno.
- Kakva je to životna voda?- podigne svoju malu obrvu.
- Vidiš ovu veliku smežuranu boru između očiju? - upita Mara. Djevojčica znatiželjno kimne glavom.
- Ta je najveća. I najduže se stvarala. Nju sam nježno krojila svaku večer prije spavanja, dok sam molila za mog malog anđela koji je prerano odletio u Nebo prije puuunoooo godina. - reče Mara, čvrsto stisnuvši zube, da suspregne suze pred malenom.
- Hej. Pa to je tvoj vlastiti anđeo čuvar! - usklikne djevojčica s oduševljenjem. Mara ju pogleda pravo u te nevine, dječje oči. - Doista jest! - složi se s njom, pa nastavi
- Ove male bezbrojne sitne bore ispod i oko očiju nastajale su danima i još se rađaju dok se molim za moja tri anđela rasuta po svijetu. Svaki dan po jedna nova. Mada ih vidim i čujem preko tih vaših mobitela kako ih zovete, fali mi da ih zagrlim i poljubim svakog po jednom još bar. - Mara spusti pogled opet, da ne zasuzi oko. Nikako ne bi htjela rastužiti to divno, malo stvorenje pored sebe.
- Jos anđela imaš? I to tri? Pa ti si bogata. - reče djevojčica.
- Jesam? Ne osjećam se baš tako. - prozbori Mara.
- Vidiš moje ruke? - upita - nekada su mijesile najslađe kolače, i pravile najfinija jela, a sad me baš i ne slušaju. -
- Zato jer su smežurane? - krene ih bolje prosuđivati malena.
- Recimo da da. Smežurane i stare. Od vode života.-
- Uf - odmahne djevojčica glavom - baš je zeznuta ta tvoja životna voda. -
Mara se nasmiješi opet. Zabavlja ju ovaj razgovor. I pažnja. I interes. Dugo nije ovakav razgovor vodila.
- A imaš ti muža? Moja mama ima. Mog tatu. I kaže da je baš smotan ponekad. A ipak ga voli. A ja ću kad narastem isto imati muža. I bit će isti k'o moj tata. - priča djevojčica dok se Mari misli razbacano komešaju. Čas je na ljuljački sa svojom prvorođenom, čas svog jedinca Davida uči voziti bicikli. U trenu se stvori u rađaoni gdje joj Matija nježno ljubi čelo i govori joj "Mila dobili smo još jednu djevojčicu..."
I sve se isprepliće nezamislivom brzinom. S gorkim okusom na usnama. Osjeti vrelinu na obrazima. Sol u oku peče. Al' ne da Mara da djevojčici pokaže tugu. Bol. Nedostajanje. Sjetu. Moć svih tih uspomena. Gubi se između sna i jave. Već dugo. Pokušavajući ignorirati ovaj život usamljene starice. Koja iz dana u dan sjedi sama na klupčici. I promatra vrevu i život u punoj snazi oko sebe.
- Antonija, ostavi ženu na miru. - odnekud se stvori djevojčicina majka. Divna, mlada, prijazna ženica, velikih, tamnih podočnjaka, od još jedne neprospavane noći bit će. U rukama drži i bebu. - Ispričavam se gospođo, ako vam je dosađivala. Moja Antonija jako voli pričati sa svima. Iako joj uporno objašnjavam da se strancima ne prilazi, je li tako? - prijekorno pogleda svoju kćer, koja se sad već prilično povukla i spustila glavu.
- Ma ne dosađuje mi, taman posla. Baš smo se napričale. - susretljivo reče Mara.
- Da, mama. - složi se djevojčica - i nije to gospođa, to je baka koja se jako smežurala od te životne vode. -
Gledaju se međusobno, nitko ništa ne razumije, samo se Mara smješka od srca. Žena uhvati djevojčicu za rukicu, još jednom se ispriča i povede ju u nepoznatom pravcu. Istom u kojem su prije godina previše otišli i svi Marini. Gleda kako likovi iščezavaju. Pa teško udahne. Sunce zalazi. Bit će red vratiti se doma. U pusto. U prazno. U topli krevet. Pod deku. I vrući čaj koji će opet popiti sama.
A pamti Mara kad je sve orilo od smijeha. I mirisa svježe pečenih kolača. I dječjih svađa i mirenja. I muževih pošalica. I kuće pune dragih lica. I tamnih podočnjaka zbog neprospavane noći za koju bi sad sve dala. Bar još jednu da doživi. Pamti Mara. I svaku večer sa tom slikom zaspe. Dok sol peče umorne oči...
komentiraj (13) * ispiši * #
