15

ponedjeljak

travanj

2024

Ružičasta iluzija

U punoj crnini tmine
donijela je tračak mjesečine,
golim rukama nade
upalila fenjer tek šibicom.
I svaku njenu kretnju
pratio je pun žudnje,
diveći se eleganciji koraka,
misaonim, smislenim riječima.
Dodirivala bi ga tako nježno
čineći postelju mekom,
pahuljastom poput nafinijeg oblaka
- u njenoj režiji njegov svijet bi stao.

A voljela je u kristalnoj čaši
popiti samo gutljaj Rosea,
uvijek istog imena,
nikad istog proizvođača.
Prinijela bi čašu napučenim usnama,
zatvorila oči i samo uzdahnula;
svaki put taj bi čin
njegov svijet iznova obojio u ružičasto.

Posebna je bila ta njegova muza
čas pitoma, čas divlja poput zvijeri,
ne birajući vrijeme ni mjesto
da mu saspe sve što joj u trenu padne na um.
Zaboljelo je često, al' on kao muškarac
ne htjede priznati da je pokraj nje slab
- preslab karakterom, opijen samo željom.

I te čarobne večeri ušao je u stan
omamljen prizorom večere postavljene na stolu,
i nekoliko svijeća, posute ruže...

Romantična ipak nije bila nikad, to zna.

Tek pisamce - ostavljam te.
I neotvorena boca Rosea što pili su na prvom spoju.

Ni sad ne može da shvati
da li je ikad ta čarobnica bila njegova ili bilo čija;
il' je sve tek samo varljiva iluzija?

<< Arhiva >>