Blog.hr

Rovinjska kartulinice

agava505.blog.hr

.no-copy { position: relative; } .no-copy::after { content: ""; position: absolute; top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; z-index: 10; } @keyframes metalik-smedji-sjaj { 0% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } 50% { background-position: 100% 50%; filter: brightness(1.25) contrast(1.25); } 100% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } }
Rovinj, grad čarolija: u svakom kamenu, u svakoj krivini, u svakom uskom prolazu skriva se osjećaj da si zakoračio u priču koja se još uvijek piše. I da si, makar na tren, postao njezin dio.Uličice su uske, toliko da ti se čini da bi mogao dotaknuti zidove s obje strane samo ako raširiš ruke. Kuće se naginju jedna prema drugoj, kao starci koji se prisjećaju priča iz mladosti. Svaka fasada nosi trag vremena — malo oguljene boje, malo soli, malo sunca — i sve to zajedno izgleda kao da je netko naslikao grad koji se neprestano mijenja, a ipak ostaje isti.čini se kao da se grad sužava samo da bi te zagrlio. A kad se okreneš prema moru, sve se otvara — kao da te Rovinj najprije privine k sebi, pa onda pusti da dišeš punim plućima.
To je njegova čarolija: u svakom kamenu, u svakoj krivini, u svakom uskom prolazu skriva se osjećaj da si zakoračio u priču koja se još uvijek piše.

Rovinj često izgleda kao da je izronio iz vlastite legende — grad što se, poput šarenog broda, nagnuo nad more i sluša vlastiti odjek u valovima. Uličice mu vijugaju kao misli zaljubljenika, uske i strme, ali pune topline koja se lijepi za kožu. Kamen je ondje topao poput sjećanja, a zvonik svete Eufemije stoji kao svjetionik duše, pokazujući put i onima koji se nisu izgubili. More pod Rovinjem šapće u metaforama, a svaki zalazak pretvara horizont u platno na kojem sunce ostavlja svoj posljednji, zlatni potpis.

U tim starim, uskim prolazima večer ima poseban miris — mješavinu mora, toplog kamena i nečije večere koja se kuha iza poluotvorenih škura. Zvukovi se stišaju, ali ne nestaju: čuje se tihi žamor s terasa, smijeh koji se odbija o zidove, koraci koji odzvanjaju kao da pripadaju nekoj drugoj epohi..
Rovinjske stare, uske uličice nisu samo putovi — one su vene grada, kroz koje stoljećima teče šapat života.
Svaka je popločana kamenom koji pamti korake ribara,
zaljubljenika, putnika što su u njemu ostavili
komadić svoje tišine.

Za mecabg

stella.blog.hr

...

sewen.blog.hr

Ja bi od pečenog labuda krilo,
Od onog iz labuđeg jezera, šta pleše.
Najslađe je uz kost, ne volin bilo,
Već mi se brkovi od slasti smješe.

Ja bi od prašćića Babe prednji but,
Aj majketi zato se svinje i tove!
Kad krcka kožica baš je lipo čut,
Za dobar odojak uvik se ima love!

Ja bi i kozu i sve kozliće i vuka,
I nek je gozba prava pravcata za sve!
Samo se nadam da mi neće bit muka!
Nisam se još proba najist mesine vučije!

Sad će me napast ovi za zaštitu dice
I bajki i životinja; zvonit će svi telefoni.
Napast će me i oni biljni ubojice,
Vegetarijanci, vegani, eh da, posebno oni!

Pa ću se branit po sudu i dizat se na noge,
Kako je sve to ispalo za malo se nasmijat.
Oni meni i ja njima, petavat ćemo roge,
A meni će isto svaka večera prijat.

Tko se boji lika još.....tri za groš, tri za groš....

luki2.blog.hr

Danas sam konačno uspjela. Otišla sam u Scenoteku, pogledati predstavu po motivima knjige Julijane Matanović "Tko se boji lika još". Bolju predstavu odavno nisam pogledala. I to ne samo u zadnje vrijeme.
Julijana se osudila napisati nešto, što potpuno izlazi iz profesorskog diskursa. I gle čuda, osudila se dati priču svakom svom liku kojega je izabrala - iz povijesti hrvatske književnosti.
Likovi su se, izgleda, oteli kontroli i počeli se sami predstavljati i objašnjavati tko su. I zašto su baš takvi.
Tako i u predstavi, a i prikladno ukomponirani u reality show "Tvoj lik zvuči poznato", petero ljudi dobije od kola sreće zadatak i svatko treba obraditi po jedan lik iz književnosti koje mu dodijeli kolo sreće. Divni likovi (recimo Alkar) i još bolje interpretacije.
Predstava je napravljena sa glumcima i glumicama iz Novog života, u kojem su okupljene slijepe i slabovidne osobe. Mario Kovač, redatelj, je točno u srž pogodio način na koji treba prezentirati Julijaninu knjigu, ali je ujedno uzeo i slobodu osmišljavanja likova uz pomoć glumaca, koji su pravo otkriće. Profesionalni i marljivi. Talentirani. Pametni. Ponekad instinktivni. Puni ljubavi za ono što rade. I najvažnije- ne boje se ničega. Pogotovo ne izazova.
I "reklame" koje se pojavljuju na platnu nakon svakog glumca/lika, savršeno su osmišljene...
Bravo Julijana, bravo Mario i Ana Prolić (adaptacija, dramaturgija i rezija). Bravo za sve glumce. Mario Kovač je u ovom slučaju u dvostrukoj ulozi i glumac, voditelj reality showa.
Ovakve predstave bih mogla gledati svakodnevno.
Još sam srela i prijateljicu iz knjižnog kluba!

Ovu bi predstavu vrijedilo "vidjeti" i na filmskom platnu.

Da bar nabrojim divne glumce: Ružica Domić Lalović, Kristina Krsnik, Danijela Vidas, Igor Kučević, Vojin Perić, Mario Kovač.

Moje fotke...

Ljubim vas!

Tko se boji lika još.....tri za groš, tri za groš....

luki2.blog.hr

Danas sam konačno uspjela. Otišla sam u Scenoteku, pogledati predstavu po motivima knjige Julijane Matanović "Tko se boji lika još". Bolju predstavu odavno nisam pogledala. I to ne samo u zadnje vrijeme.
Julijana se osudila napisati nešto, što potpuno izlazi iz profesorskog diskursa. I gle čuda, osudila se dati priču svakom svom liku kojega je izabrala - iz povijesti hrvatske književnosti.
Likovi su se, izgleda, oteli kontroli i počeli se sami predstavljati i objašnjavati tko su. I zašto su baš takvi.
Tako i u predstavi, a i prikladno ukomponirani u reality show "Tvoj lik zvuči poznato", petero ljudi dobije od kola sreće zadatak i svatko treba obraditi po jedan lik iz književnosti koje mu dodijeli kolo sreće. Divni likovi (recimo Alkar) i još bolje interpretacije.
Predstava je napravljena sa glumcima i glumicama iz Novog života, u kojem su okupljene slijepe i slabovidne osobe. Mario Kovač, redatelj, je točno u srž pogodio način na koji treba prezentirati Julijaninu knjigu, ali je ujedno uzeo i slobodu osmišljavanja likova uz pomoć glumaca, koji su pravo otkriće. Profesionalni i marljivi. Talentirani. Pametni. Ponekad instinktivni. Puni ljubavi za ono što rade. I najvažnije- ne boje se ničega. Pogotovo ne izazova.
I "reklame" koje se pojavljuju na platnu nakon svakog glumca/lika, savršeno su osmišljene...
Bravo Julijana, bravo Mario i Ana Prolić (adaptacija, dramaturgija i rezija). Bravo za sve glumce. Mario Kovač je u ovom slučaju u dvostrukoj ulozi i glumac, voditelj reality showa.
Ovakve predstave bih mogla gledati svakodnevno.
Još sam srela i prijateljicu iz knjižnog kluba!

Ovu bi predstavu vrijedilo "vidjeti" i na filmskom platnu.

Da bar nabrojim divne glumce: Ružica Domić Lalović, Kristina Krsnik, Danijela Vidas, Igor Kučević, Vojin Perić, Mario Kovač.

Moje fotke...

Ljubim vas!

Zagrljaj misli

Samo sam cvijet

agava505.blog.hr

.no-copy { position: relative; } .no-copy::after { content: ""; position: absolute; top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; z-index: 10; } @keyframes metalik-smedji-sjaj { 0% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } 50% { background-position: 100% 50%; filter: brightness(1.25) contrast(1.25); } 100% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } }

.no-copy { position: relative; } .no-copy::after { content: ""; position: absolute; top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; z-index: 10; } @keyframes metalik-smedji-sjaj { 0% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } 50% { background-position: 100% 50%; filter: brightness(1.25) contrast(1.25); } 100% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } }

samo sam cvijet
u kamenu
ljepota skrivena
u poljupcu sunca...

Između neba i zemlje

komentatoricamicaa.blog.hr

" U podne je zgodno biti ateista, ali kada
padne noc, dobro je vjerovati u sve. "

Fernando Pessoa

podnevnom , -sunce je visoko, sjene su kratke, zakoni se slijede i poštuju
ograničenja brzine se vidi gotovo u svemu
i u nama
Bogovi se povlače u svoje odore , puštaju čovjeka podnevom da vjeruje u što želi
i ljudi su sretni bez dignute ručne kočnice u sebi
padne li noć - svijet se produbljuje.
Mrak otvara pitanja koja dan nije imao vremena postaviti.
Tišina postaje glasna, a zvijezde podsjećaju koliko smo mali.
Tada razum više nije dovoljan.
U noći, mi smo ranjivi, sjetni , sve dnevne boli zabole nas u galopu

Tada razum više nije dovoljan
U noći je dobro vjerovati baš u sve :posebno
u to da, bol ima smisao, a strah je naš opravdan

I zato noć traži utjehu, a ne dokaz.
ona je naša bili sami ili je dijelili s nekim
noću mislimo , opravdavamo sebe pa i tješimo
za dnevne propuste
i molimo se upućenim mislima Nekome
čak i kad ne znamo kome

Poseban dan

stella.blog.hr

Šteta što blogy nije znao da će mi ovo biti
poseban dan i tjedan, pa mi je dodijelio
blog tjedna. Prva slika kaže sve.
Pokušat ću objaviti poneki post,
ali ću vam dugovati komentare.

Ako sve bude OK, uskoro nastavljam.
Neka teče - sreća i priča!

Ako ne znaš za nas neke...

konobarica123.blog.hr

-Kako misliš dvajst milja eura? Tvoje privatne love dvajst milja si utukao u pomoć?
-Pa da stari, ne pada gorivo s neba. A di su mi radnici, amortizacija, popravci... Sve sam ja to morao iskeširat od nekud da nisam u gubitku.
Sjedimo ko u dobra stara vremena na zidiću ispred lokalne trgovine gdje smo se slučajno i nakon sto godina sreli u jednom malom istarskom mjestašcu u kojem je nekim čudom ta lokalna trgovina opstala, a običaj, sudeći po mnogima ispred nije umro. Istra je vino, maslinovo ulje, sir, još uvijek poljoprivreda, dobre rakije i destilati, ali eto ni bira spred butige nije im strana. Ja sam došao pogledati kako dečkima napreduje ravnanje terena, a on je za taj isti teren dovukao tucanik svojim kamionom, jer šofer mu se razbolio, a tako brzo mogao je uskočiti samo on. Nakon srdačnog i iskrenog pozdrava složili smo se obojica da bi bio red „proslaviti“ naš susret nakon gotovo dvadeset godina.
Bili smo dobri, jako dobri frendovi. Škola i nogometni treninzi. Nakon toga, fakulteti, zaposlenja i odnio nas život svakoga na svoju stranu. Tek ponekad bi jedan o drugome čuli nešto od zajedničkih prijatelja.
-Jesi barem dobio kakvu zahvalnicu?
-Od koga? Ovih na vlasti? Ma šta ti je čovječe. A i nisam ja to radio ni radi njih ni radi zahvalnice. Ono kad vidiš sve te ljude, kako im kuće klize u ništa, kako se urušavaju zemljišta doslovno u ništa, ono, ostaju nekim čudom rupe poput kratera tamo gdje je bila livada…Ma muka živa. Samo osjetiš, osim žalosti nad cijelom situacijom, zahvalnost što nije tebe takvo što snašlo. I guraš, navoziš, sipaš kubike i kubike, ne pitaš nikog ništa, nit tebe tko pita. Moliš Boga da što prije sve prođe, da se ti jadni ljudi negdje smjeste. Tuga.
Uvijek smo bili takvi. Osjetljivi na tuđe nevolje, pomagali, volontirali. Ne što smo morali. Bilo bi nam lakše otići na nogomet ili pogledati kakvu utakmicu, zalomiti sa ekipom, naći se s curom. Ali nekako smo jednostavno osjećali da, ako možemo, pomognemo. Pa, iako dvadeset tisuća eura nije mali novac, drago mi je bilo čuti da smo ostali na toj liniji.
-Tuga baš, stari moj, da. Ja sam bio nakon potresa tamo. Za ne vjerovat. Ostao sam tri mjeseca. Ja i četiri moja radnika. Sreća imao sam dva aktivna gradilišta koja su mi izvukla ta tri mjeseca. Ali više nisam mogao. Poslije su me povremeno zvali, odlazio sam kad bih mogao. Ali pati posao, pati familija, sve. Iscrpiš se. Baš sam se potrošio, mentalno najviše.
-Vjerujem ti. Al opet kad gledaš malo, to sve naše trošenje…zamisli kako je nekome tko doslovno u par minuta ostane bez cijelog života. Sve što si gradio, stvarao, dođe neka voda, pomjeri se tlo i ničeg više, u par minuta nemaš. Strašno.
-Je. Istina.
Zamišljeni, povukli smo svaki iz svoje limenke gutljaj i neko vrijeme šutjeli.
-Jesi čuo za Ivana?
-Da se uspio preseliti na Novi Zeland? Jesam. Čovječe vidiš, bio je toliko uporan sa tim Novim Zelandom i na kraju fakat…
-Ko zna kako mu je tamo.
-A kako će mu bit. Dobro mu je. Na kraju, to je oduvijek htio.
-Da. A i neka, brate, on je baš jedan dobar lik.
-Je. I meni je drago.
-A gle, na kraju krajeva, i mi, nismo tako loše prošli.
-Nismo frende. I vjeruj, nije mi ni zašto žao.
-Ma ni meni. Ni sekunde.

Zeko i potočić

litterula.blog.hr

Jednom kad je sunce smješilo se gradu pošli smo u šetnju ja i djeda moj.
Pričao mi tada dragi djeda stari godine što su i njihov broj.
Sa deset godina još si malo đače, kad imaš dvadeset, momče si jače,
kad dođe trideset još si malo jači, a s četrdeset naš um prednjači.
Sa pedeset kosa sijedi, sa šezdeset štap ti vrijedi,
sedamdeset glava klima, osamdeset zima, zima..
U devedesetoj srce već ti hladi, a sa sto ljeta još smo mladi...

Ovu pjesmicu moga djetinjstva – pjevam je povremeno i danas – napisao je Stjepan Jakševac, a uglazbio Branko Mihaljević. A njega se danas prisjećamo zato što je rođen u Zagrebu baš na današnji dan, 19. siječnja 1931. godine. Nešto o njegovom radu i životu, ako vas zanima, lako možete pročitati na internetu, a ja ću se sad prisjetiti još jedne njegove pjesmice: pjesmice o zeki i zamrznutom potočiću.
Naime, album Zeko i potočić najprodavanije je glazbeno izdanje za djecu svih vremena u Hrvatskoj, zbog čega je Croatia Records Branku Mihaljeviću dodijelila platinasto priznanje.
Pjesmica Zeko i potočić nastala je 1954. godine u samo dvadesetak minuta; organizatorima priredbe za djecu nedostajala je jedna pjesmica pa su Mihaljevića nagovorili da na brzinu nešto sklada.
Pjevačica koja je prvi put javno otpjevala i 1956. sa Zabavnim orkestrom Radio Osijeka prvi put snimila ovu Mihaljevićevu pjesmicu bila je osječka pjevačica Olgica Miler.
Kasnije je pjesmicu Zeko i potočić s velikim uspjehom 1967. god. također snimio i Ivica Šerfezi, a 1971. god. i Zdenka Vučković.
U godinama koje su uslijedile nakon toga u raznim prigodama pjesmicu Zeko i potočić u izvornoj su verziji ili maštovitim obradama otpjevali i mnogi drugi hrvatski pjevači i pjevačice.
A ja sam jučer lutala internetom u potrazi za izvornom verzijom ove svima nam drage pjesmice, što je na koncu urodilo plodom pa je sad možemo i poslušati.

Zeko i potočić

litterula.blog.hr

Jednom kad je sunce smješilo se gradu pošli smo u šetnju ja i djeda moj.
Pričao mi tada dragi djeda stari godine što su i njihov broj.
Sa deset godina još si malo đače, kad imaš dvadeset, momče si jače,
kad dođe trideset još si malo jači, a s četrdeset naš um prednjači.
Sa pedeset kosa sijedi, sa šezdeset štap ti vrijedi,
sedamdeset glava klima, osamdeset zima, zima..
U devedesetoj srce već ti hladi, a sa sto ljeta još smo mladi...

Ovu pjesmicu moga djetinjstva – pjevam je povremeno i danas – napisao je Stjepan Jakševac, a uglazbio Branko Mihaljević. A njega se danas prisjećamo zato što je rođen u Zagrebu baš na današnji dan, 19. siječnja 1931. godine. Nešto o njegovom radu i životu, ako vas zanima, lako možete pročitati na internetu, a ja ću se sad prisjetiti još jedne njegove pjesmice: pjesmice o zeki i zamrznutom potočiću.
Naime, album Zeko i potočić najprodavanije je glazbeno izdanje za djecu svih vremena u Hrvatskoj, zbog čega je Croatia Records Branku Mihaljeviću dodijelila platinasto priznanje.
Pjesmica Zeko i potočić nastala je 1954. godine u samo dvadesetak minuta; organizatorima priredbe za djecu nedostajala je jedna pjesmica pa su Mihaljevića nagovorili da na brzinu nešto sklada.
Pjevačica koja je prvi put javno otpjevala i 1956. sa Zabavnim orkestrom Radio Osijeka prvi put snimila ovu Mihaljevićevu pjesmicu bila je osječka pjevačica Olgica Miler.
Kasnije je pjesmicu Zeko i potočić s velikim uspjehom 1967. god. također snimio i Ivica Šerfezi, a 1971. god. i Zdenka Vučković.
U godinama koje su uslijedile nakon toga u raznim prigodama pjesmicu Zeko i potočić u izvornoj su verziji ili maštovitim obradama otpjevali i mnogi drugi hrvatski pjevači i pjevačice.
A ja sam jučer lutala internetom u potrazi za izvornom verzijom ove svima nam drage pjesmice, što je na koncu urodilo plodom pa je sad možemo i poslušati.

ponovo u zagrebu...

hawkeye1306.blog.hr

7-707

nekoliko kratkih dana na obali brzo je prošlo
a u metropoli kao da je vrijeme stalo...

micek Sky800x590

Micek i Sky miruju na sunčanoj strani
baš kako sam ih ostavio prije nekoliko dana :)
pozdravić iz srca

More me ne zaboravlja

agava505.blog.hr

.no-copy { position: relative; } .no-copy::after { content: ""; position: absolute; top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; z-index: 10; } @keyframes metalik-smedji-sjaj { 0% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } 50% { background-position: 100% 50%; filter: brightness(1.25) contrast(1.25); } 100% { background-position: 0% 50%; filter: brightness(1.0) contrast(1.15); } }
…osjećam te, predaješ mi svoja stopala, ja ne perem samo pijesak, ja ti s kože skidam slojeve tjeskobe koju si nakupljala u gradovima punim sivila i betona. Ja sam velika, slana arhiva. U mojim hodnicima od tirkiza i mulja ne trunu samo brodovi.
U meni leže tvoji neizgovoreni oproštaji, teški poput olovnih utega, i tvoje nade koje su potonule jer su bile preteške. Ja pamtim. Pamtim okus svake suze koju si sakrila u plićaku, misleći da je tvoja bol premala za moju beskonačnost. Svaka tvoja tuga mijenja moju slanoću. Svaki tvoj jecaj koji si ugušila dlanom, odzvanja u mojim dubinama
ja sam pretvorio u eho koji sada udara o hridi. Zoveš me slobodom ali ja sam zapravo tvoja najdublja tamnica. Čuvam sve ono što nisi imala hrabrosti nositi sa sobom gazeći labirintima života Sva ona obećanja koja si šapnula u bonacu, ja sam vezalo u čvorove od morske trave. I dok se ti vraćaš svom malom životu, misleći da si se očistila,
ja ostajem pulsirati tvojom istinom. Tvoj mir je moj nemir.Ja ne zaboravljam. Ja samo šutim, ja polako pretvaram tvoje emocije u bisere koje nikada nećeš naći.

ilustracija: net planeta

Živjeli!

stella.blog.hr

Svaku priliku za slavlje treba iskoristiti. Ovog puta
"Full caffe" u Srbobranu, u kome je sve savršeno osim
smiješnog imena restorana za jedan bački gradić.

Društvo je veselo.

Tamburaši za svakog imaju pravu pjesmu. Za mene
"A ti se nećeš vratiti"

Jelovnik je savršen

Pa, nazdravlje! Živjeli!