Kreativni odjel

Najslađi muzej

stella.blog.hr

Muzej čokolade jedan je od najmlađih beogradskih muzeja
Otvoren je u Beogradu, februara 2020. godine. U ovom
muzeju, osim sa eksponatima, posetioci mogu da se
upoznaju sa zanimljivostima i istorijom nastanka čokolade.
Muzej je osnovao Nenad Radulović sa suprugom,
a svi eksponati su originalni.

Muzej se sastoji od četiri prostorije, a svaka je uređena
tako da predstavlja jedan period u razvoju čokolade:
Soba posvećena Južnoj Americi, postojbini čokolade
Prvo ćemo u šume Ekvadora, naći ćemo plod kakaovca
i kušati ga. Nije loše.

Soba posvećena dolasku kakaoa u Evropu – razvojni
put, od dolaska u Španiju

Kušaćemo crnu, belu i ružičastu čokoladu.

Soba posvećena istoriji čokolade u Srbiji i Jugoslaviji

Soba sa eksponatima – različitim predmetima iz
svakodnevnog života, u celosti napravljenim od
čokolade, koji su jestivi, kao ova gramofonska ploča.

Na kraju dobijate smesu crne, mlečne i bele čokolade
i tridesetak dodataka, pa pravite svoju čokoladu.
Kad se ohladi u frižideru, spakuju je i ponesete je da
kući uživate u vašem origianlnom priizvodu.

SARAJEVSKI NIŠANI (ili BITI LOVINOM)

huc.blog.hr

za Miljenka


Dr. Weis prvo ustrijeli jednogodišnje dijete u majčinom naručju. Pošto starci za odstrjel bjahu „for free”, on skinu dvojicu, a nešto kasnije ubi i sredovječni par. Bio je to dobar ulov. Nekog je sarajliju poštedio tek toliko da se vidi kako je Bog milostiv. Zapravo, Alah. Jer na mladićevu licu bili su jasno vidljivi tragovi turskih gena. Metci su fijukali ponad njegove glave dok je trčao prema pivovari po vodu.

Nakon safarija, zahvali se lokalnom vodiču na usluzi, pa sjede u auto i odveze se u BG, odakle je i došao. Na put zgazi crnu mačku.

U hotelu se otuširao. Vruća je voda godila dok se širio izvan granica tijela. Ispunjavao kupaonicu. Sobu. Grad. Kakav dobar osjećaj! Zatim se obrijao i aftershave kremom polako izmasirao obraze. Iz kataloga koji mu je dao recepcionar nazvao je eskort službu. Odabrao je djevojku koja je najviše nalikovala njegovoj otuđenoj kćeri. Nakon rastave rijetko ju je viđao. Hilda je bila preslika svoje majke. U svakom smislu.

***
Telefon zazvoni.

– Djevojka je stigla – obavijesti recepcionar.
– OK, stižem – odvrati dr. Weis.
Istapša lice kolonjskom vodom, uzme kofer i iziđe. Odjavi se iz hotela te pokupi djevojku u foajeu.

Djevojka je sjajno izgledala, nešto poput Anne de Armas, u Jamesu Bondu iz 2021 . Reče da se zove Bojana ali da je, ako želi, može zvati Palome. On reče da ga podsjeća na nekoga i da bi je rado zvao Hilda. Nemam ništa protiv, odvrati ona. Zapute se u Skadarsku ulicu te sjednu u „Dva jelena” gdje ih spremno dočeka rezervirani stol na ime Beli. Jeli su dobro. Jela s ćumura. Naravno.

Razgovor na engleskom je zapinjao. Bojana se usiljeno smijuckala njegovim pokušajima da bude duhovit. Pa ipak, dr. Weis bio je zadovoljan tim smijuljenjem.

Na odlasku u knjigu utisaka zapisao je rečenicu iz Bhagavad Gite „Sada sam postao Smrt, razarač svjetova.” A zatim dodao nešto autohtonije: „Arbeit macht frei”. Nacrtao je malog čovječuljka s velikim penisom koji trči za psom i u oblačiću govori: „Jebo vas Tito!”

***
Odvezli su se do rijeke. Dr. Weis pusti Straussa, Na lijepom plavom Dunavu.
– Mogu li vas zamoliti za ples? – upita.
–Naravno – odvrati Bojana.

Izišli su iz auta i započeli plesati. Znala je korake. Išla je u fine škole. Klasična gimnazija, balet i to… Vrtjeli su se kao Franjo Josip i kraljica Sisi u rezidenciji monarhije na kokainu, kao dobro uigran tandem, kao otac i kći na maturalnoj večeri… a onda, odjednom –

BAM –

šaka je sletjela na lijepo lice. Odmah zatim snažan udarac u jetru što ju obori na koljena. Njezine velike crne oči gledale su u nevjerici.

Dr. Weis nasrne kao mahnita zvijer.
KURVO, KURVO, KURVO – vrištao je dok joj je zadizao haljinu straga i trgao gaćice – kurvo!
Zgrabio ju je za vrat i gušio.

Velika masa vode lijeno je oticala prema jugu.
Nikada ne možeš dvaput ući u istu rijeku…
Crni talas. 1. crni tal a s 2.
nikad ne možeš… 3.

Tucao ju je, a madame Smrt je sve to promatrala postrance.
Zatim je svršio, pridigao se i zakopčao.
Djevojka se upinjala da dođe do daha.

Vidio je kamenčugu pored nje. Pogledao na sat.
Ipak, bio je milostiv, jer Bog je milostiv. A ponekad i Alah.

Sjeo je u auto i odvezao se.
Djevojka se osovi na noge te briznu u plač.

***
Dr. Weis obavi check-in.
Pričeka sat vremena pa uđe u avion.
„Dragi putnici, fasten your seat belts…”
Avion s jedinstvenim identifikatorom zrakoplovnog leta 666 grabio je u smjeru Tajlanda.

Prvi dan godišnjeg, a dr. Weis već se odlično zabavljao.

SARAJEVSKI NIŠANI (ili BITI LOVINOM)

huc.blog.hr

za Miljenka


Dr. Weis prvo ustrijeli jednogodišnje dijete u majčinom naručju. Pošto starci za odstrjel bjahu „for free”, on skinu dvojicu, a nešto kasnije ubi i sredovječni par. Bio je to dobar ulov. Nekog je sarajliju poštedio tek toliko da se vidi kako je Bog milostiv. Zapravo, Alah. Jer na mladićevu licu bili su jasno vidljivi tragovi turskih gena. Metci su fijukali ponad njegove glave dok je trčao prema pivovari po vodu.

Nakon safarija, zahvali se lokalnom vodiču na usluzi, pa sjede u auto i odveze se u BG, odakle je i došao. Na put zgazi crnu mačku.

U hotelu se otuširao. Vruća je voda godila dok se širio izvan granica tijela. Ispunjavao kupaonicu. Sobu. Grad. Kakav dobar osjećaj! Zatim se obrijao i aftershave kremom polako izmasirao obraze. Iz kataloga koji mu je dao recepcionar nazvao je eskort službu. Odabrao je djevojku koja je najviše nalikovala njegovoj otuđenoj kćeri. Nakon rastave rijetko ju je viđao. Hilda je bila preslika svoje majke. U svakom smislu.

***
Telefon zazvoni.

– Djevojka je stigla – obavijesti recepcionar.
– OK, stižem – odvrati dr. Weis.
Istapša lice kolonjskom vodom, uzme kofer i iziđe. Odjavi se iz hotela te pokupi djevojku u foajeu.

Djevojka je sjajno izgledala, nešto poput Anne de Armas, u Jamesu Bondu iz 2021 . Reče da se zove Bojana ali da je, ako želi, može zvati Palome. On reče da ga podsjeća na nekoga i da bi je rado zvao Hilda. Nemam ništa protiv, odvrati ona. Zapute se u Skadarsku ulicu te sjednu u „Dva jelena” gdje ih spremno dočeka rezervirani stol na ime Beli. Jeli su dobro. Jela s ćumura. Naravno.

Razgovor na engleskom je zapinjao. Bojana se usiljeno smijuckala njegovim pokušajima da bude duhovit. Pa ipak, dr. Weis bio je zadovoljan tim smijuljenjem.

Na odlasku u knjigu utisaka zapisao je rečenicu iz Bhagavad Gite „Sada sam postao Smrt, razarač svjetova.” A zatim dodao nešto autohtonije: „Arbeit macht frei”. Nacrtao je malog čovječuljka s velikim penisom koji trči za psom i u oblačiću govori: „Jebo vas Tito!”

***
Odvezli su se do rijeke. Dr. Weis pusti Straussa, Na lijepom plavom Dunavu.
– Mogu li vas zamoliti za ples? – upita.
–Naravno – odvrati Bojana.

Izišli su iz auta i započeli plesati. Znala je korake. Išla je u fine škole. Klasična gimnazija, balet i to… Vrtjeli su se kao Franjo Josip i kraljica Sisi u rezidenciji monarhije na kokainu, kao dobro uigran tandem, kao otac i kći na maturalnoj večeri… a onda, odjednom –

BAM –

šaka je sletjela na lijepo lice. Odmah zatim snažan udarac u jetru što ju obori na koljena. Njezine velike crne oči gledale su u nevjerici.

Dr. Weis nasrne kao mahnita zvijer.
KURVO, KURVO, KURVO – vrištao je dok joj je zadizao haljinu straga i trgao gaćice – kurvo!
Zgrabio ju je za vrat i gušio.

Velika masa vode lijeno je oticala prema jugu.
Nikada ne možeš dvaput ući u istu rijeku…
Crni talas. 1. crni tal a s 2.
nikad ne možeš… 3.

Tucao ju je, a madame Smrt je sve to promatrala postrance.
Zatim je svršio, pridigao se i zakopčao.
Djevojka se upinjala da dođe do daha.

Vidio je kamenčugu pored nje. Pogledao na sat.
Ipak, bio je milostiv, jer Bog je milostiv. A ponekad i Alah.

Sjeo je u auto i odvezao se.
Djevojka se osovi na noge te briznu u plač.

***
Dr. Weis obavi check-in.
Pričeka sat vremena pa uđe u avion.
„Dragi putnici, fasten your seat belts…”
Avion s jedinstvenim identifikatorom zrakoplovnog leta 666 grabio je u smjeru Tajlanda.

Prvi dan godišnjeg, a dr. Weis već se odlično zabavljao.

a nakon prvog...još snijega :(

hawkeye1306.blog.hr

3-703

no, kako sam savjestan građanin, prihvatio sam se lopate
i očistio pločnik ispred svoje zgrade
ajd, iskreno, ne radi savjesnosti...samo želim izbječi tužbu
za slučaj da se netko posklizne




a zatim koristim četku i malu lopaticu...
eto, već viđeno ali ne s ovoliko snijega, barem u posljednje vrijeme
pozdravić iz srca

Božićna, onima koji slave danas

stella.blog.hr

posljednji plamen snova

potok42.blog.hr

sjaj snova tone u nepostojanje,
gasi se kao petrolejka pred zoru.
prije svog kraja, plamen se skupi,
sažima se, ne širi.
lampa ne osvjetljava sobu, nego stol.
plamen počne treperiti,
ne zato što je slab, nego zato jer je
nestalo pogonske tvari;
fitilj je potrošen,
staklo je zamrljano godinama dodira.
svjetlo je i dalje tu, ali bliže sebi nego svijetu.

a onda dolazi onaj trenutak
kad se nakratko razbistri,
i šalje posljednji jasni odsjaj.
još jednom osvijetli ono što je važno,
još jednom pokaže oblik stvari.
i tek tada, bez buke, bez drame,
srce plamena potamni, svjetlo se povuče,
ne u mrak i hladnoću, nego u mir.

snovi se povlače u sumrak,
dok vjetar svijeta hladi njihov plamen.
ponekad nestanak ubrza dah prostora -
suvišna pitanja, suvišni odgovori,
mutna voda bivanja koja plavi oko sebe,
presušeno strpljenje neprozirne sudbine.

sanjaju oni kojima java nije dovoljna,
i oni koje je java izbacila iz podjele uloga
u predstavi života između plamena i noći.

Ne dam je zaboravu

agava505.blog.hr

Jedna pahulja bijela
nježno se na rame spustila
tiho, gotovo nečujno, toplinom me ispunila
toplinom koja nije s ovoga svijeta...

u kratkom trenu,
njezina bjelina nije donijela hladnoću,
donijela je osjećaj mekoće,
poput nježne ruke voljenog
koji me dotakao
baš onda kada mi je bila najpotrebnija....

mala, blistava čestica neba odlučila je postati mojom,
grijući me toplinom uspomene
i sigurnošću poznatog zagrljaja...

trag koji ostaje
baš kao i svaki savršen trenutak,
počela je nestajati...
otopila se polako,
pretvarajući se u prozirnu kap
nestala je s ramena,
ali se duboko u srce ulila....

nije ostavila vlagu na kaputu,
već sjetan trag u duši...
onaj dragocjeni miris prošlosti
koji me tjera da se nasmiješim kroz suzu...

pahulja živi u srcu, živi u sjećanju,
kao neizbrisiv pečat jednog dodira
koji se više ne može ponoviti
ali se zato zauvijek pamti i spominje...

i nema je više,
tek vlažan trag drijema,
tamo gdje ruka je nekada bila,
grlim tišinu jer tebe više nema,
samo je sjeta gnijezdo svila....

ne dam je zaboravu,
tu kaplju čistu,
što kroz sjećanje
i danas me grije,

u svakoj novoj pahulji tražim tu istu,
koja se u mome srcu zauvijek smije.

Zagrljena šuma

stella.blog.hr

Zagrljena šuma
Slikar je danima slikao drveće isprepleteno u paru,
u živom ljubavnom zagrljaju. Kad je završio sliku,
odahnuo je i nasmešio se. Bio je zadovoljan.
Naslikao je Šumu ljubavi.

Na drugoj strani sveta mladić je u ratnom vihoru povučen
u neželjeno društvo. Ožiljke na duši poneo je zauvek.
Telesni ožiljci su boleli i kad se sve smirilo. Polna infekcija
koja se teško leči. Život ga je svuda bacao dok ga nije
konačno doveo na mirnije staze. Zahvaljivao je Bogu
što ga je poštedeo, kad druge nije, i zavetovao se da će
mu život posvetiti. Sreo je divnu devojku zlatne kose
koja je ličila na anđela. Nežnim pogledom i dodirom
vidala je njegove rane. S njom podeliti život i zajedno
Bogu služiti, bio je njegov cilj. Ali, valjalo se prvo izlečiti.
Stidljivo ga je odvela svojoj doktorki. Nije puno pričala,
a ova je sve razumela. Potrudila se da ga izleči. I u sveto
okrilje braka mladi uđoše, a da se nisu sjedinili, sve dok
nije bilo sigurno da mladić neće svojoj nevesti preneti
neželjeni dar.
I pre nego će otići iz tog grada u svoju parohiju, mladi
su doktorki doneli sliku „Šuma ljubavi“ sa nežnom posvetom.
Svakog jutra prvo što doktorka ugleda kad se budi je
drveće koje se voli. I svako veče uspavljuje se posle
pozdrava sa slikom.
U zagrljenoj šumi uvek vidi nežni mladi par.
(Rumba 2011)

Zagrljena šuma

stella.blog.hr

Zagrljena šuma
Slikar je danima slikao drveće isprepleteno u paru,
u živom ljubavnom zagrljaju. Kad je završio sliku,
odahnuo je i nasmešio se. Bio je zadovoljan.
Naslikao je Šumu ljubavi.

Na drugoj strani sveta mladić je u ratnom vihoru povučen
u neželjeno društvo. Ožiljke na duši poneo je zauvek.
Telesni ožiljci su boleli i kad se sve smirilo. Polna infekcija
koja se teško leči. Život ga je svuda bacao dok ga nije
konačno doveo na mirnije staze. Zahvaljivao je Bogu
što ga je poštedeo, kad druge nije, i zavetovao se da će
mu život posvetiti. Sreo je divnu devojku zlatne kose
koja je ličila na anđela. Nežnim pogledom i dodirom
vidala je njegove rane. S njom podeliti život i zajedno
Bogu služiti, bio je njegov cilj. Ali, valjalo se prvo izlečiti.
Stidljivo ga je odvela svojoj doktorki. Nije puno pričala,
a ova je sve razumela. Potrudila se da ga izleči. I u sveto
okrilje braka mladi uđoše, a da se nisu sjedinili, sve dok
nije bilo sigurno da mladić neće svojoj nevesti preneti
neželjeni dar.
I pre nego će otići iz tog grada u svoju parohiju, mladi
su doktorki doneli sliku „Šuma ljubavi“ sa nežnom posvetom.
Svakog jutra prvo što doktorka ugleda kad se budi je
drveće koje se voli. I svako veče uspavljuje se posle
pozdrava sa slikom.
U zagrljenoj šumi uvek vidi nežni mladi par.
(Rumba 2011)

TOMA

sewen.blog.hr

Kad nisi s ljudima kompaktan,
Dohvatiš se čaše.
Kad nisi s ljudima, ni arogantan,
I nemaš očenaše
Normalno da dohvatiš se čaše.

Jer treba ti bliskost i vedrina,
Podupla se svijet.
A teška je i bolna istina,
Ti spreman za let!
Tražiš nektar, sasušen je cvijet.

Sve kopija do kopije sjedaju,
Ja ustadoh sam.
Cijeli život kopije opsjedaju,
I sam nazdravljam,
U najboljem društvu uživam!

Mija je bila na kupanju i šišanju

luki2.blog.hr

Ma, ljepša od Al fotke!:)))))

Na poklon je i dobila novu maramu......To me malo i rastužilo, jer sam Goldici bila naručila lijepu maramu - ali nije dočekala da stigne....:(((((( Uffff....

Sada Mija odmara, zahvalna i sretna.

Ljub!

pao je prvi snijeg...

hawkeye1306.blog.hr

2-702

2026a, tek je počela i donijela, meni nevoljeno
a u gradu nepotrebno, dosadno, opasno...da, mrzim snijeg




nakon što sam obavio još malo fotkanja, može biti i posljednji
uglavnom, u gradu nema više ništa što bi me zanimalo pa do
slijedećeg izvještaja s Planine...
pozdrav iz srca

A.CAMUS

komentatoricamicaa.blog.hr

Sjećanje na Alberta Camusa. Umro je na današnji dan 1960.

Kada je Albert Camus 1957. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, imao je samo 44 godine - jedan od najmlađih koji je ikada dobio tu čast. Svijet ga je hvalio kao moralni glas za njegovu generaciju, autora Stranca, kuge i Sizifovog mita. Njegovo pisanje je seciralo apsurdnost postojanja i borbu za smisao u slomljenom svijetu. Ipak, kada je stigao telegram koji objavljuje njegovu pobjedu, Camus nije mislio na slavu, filozofiju ili slavu.
Mislio je na svog učitelja.
Te večeri sjeo je i napisao pismo Louisu Germainu, učitelju osnovne škole koji je vjerovao u njega kad nitko drugi nije.
Camus je rođen u siromaštvu u Alžiru 1913. godine u Mondovima. Otac mu je poginuo u Prvom svjetskom ratu kada je imao samo godinu dana, a majka, gotovo nepismena i djelomično gluha, radila je kao čistačica kako bi obitelj ostala živa. Njihov dom nije imao struju, tekuću vodu, niti knjige. Po svakom očekivanju, mladom Albertu nije bilo suđeno da ode daleko.
Ali Louis Germain je vidio nešto u njemu.
Primijetio je tihu inteligenciju, oštar um i znatiželju skrivenu iza dječakove tišine. Ućitelj ga je ohrabrivao da čita, piše, preispituje svijet. Kada je došlo vrijeme za prijemni ispit u srednju školu - nešto rijetko za dijete iz radničke klase - Germain je osobno podučavao Camusa nakon škole, odbijajući dopustiti da siromaštvo definira dječakovu budućnost.

Desetljećima kasnije, kada je Camus saznao da je dobio Nobelovu nagradu, napisao je svom starom učitelju:
"Bez tebe, bez te nježne ruke koju si pružio malom siromašnom djetetu koje sam bio, bez tvog učenja i tvog primjera, ništa od ovoga se ne bi dogodilo." "
Završio je jednostavnim riječima koje su nosile težinu života:
"Grlim te svim srcem." "

Bio je to duboko ljudski trenutak. Filozof koji je pisao o apsurdnosti svemira nije odgovorio odvojenošću ili ironijom, već zahvalnošću. U svijetu u kojem intelektualci često jure prestiž, Camusova prva misao bila je o čovjeku koji ga je naučio dobroti i vjerovanju.
Ovaj mali čin - pismo zahvale - otkriva više o Albertu Camusu nego možda svi njegovi eseji zajedno. Pokazuje da za njega veličina nije bila u nagradama, već u ljudima. Radilo se o sjećanju, dugu i poniznosti.
Camus nikad nije zaboravio odakle je došao, niti ruke koje su ga podigle.

Nije iz vrta i pitome rose

agava505.blog.hr

Jedini si trag nježnosti
u grubom zagrljaju oštrog kamena i
dubokog plavetnila Jadrana
plominske zidine starog Plomina su ti dom...

***

dok bura oštri zube o hridi tvrdog krasa
ljubičasti zvončić svijetu i suncu ruke širi

nije iz vrta, iz pitome rose nije
s plominskog dubokog dna
latice ponosno nose boju neba

podno zidina na kojima obitava cvjetić
dimnjak visoki u oblake gleda
cvjetić krhak u vječnoj sjeni
ljepotu oku dariva

ne traži mnogo
tek mrvicu nade
komadić škrape i beskraja plavog
najljepši zvončić priroda nam dade
da čuvar bude gradiću drevnom
kad utihnu vjetrovi i dan zamre
naš uzdah pjesma je
koja slavi endemske mu latice




Zanimljivost: Plominski zvončić je cvijet, endemska vrsta,
u svijetu raste samo na vrlo uskom području,
po zidinama starog grada Plomina,
u okolici Plominskog zaljeva i
na dijelovima istočne obale Istre.

Imagine

stella.blog.hr

Zamisimo da smo dobili ovakvu kuću

Zamislimo da smo sada u gondoli iznad Ribničkog jezera

Da nas čekaju konji za jahanje po planini

Da se stvorim na vidikovcu na Molitvi

Da se stvorimo u Japanu...uh, teško.

Realnije, da se nađemo na dobrom koncertu

Da plešemo u plesnoj školi. Lako izvedivo

Da smo na naslovnoj strani poznatih novina

I pošto smo ogladnili, da uživamo u dobrom
ručku.