
Kreativni odjel
cool
Isključi prikazivanje slika22
sub
02/25
Nepoštivanje u vremenu
konobarica123.blog.hr
Da li vam se dogodilo ikada da neki događaj na koji ste otišli započne točno na vrijeme?
Meni jednom.
Petar Grašo izišao je točno u nula-nula zakazano vrijeme na binu i započeo koncert. Ovaj drugi njegov na kojem sam bila. Za prvi se ne sjećam.
Bilo gdje. Ali bilo gdje da odete nikada ti događaji ne započnu u zakazano vrijeme.
Kako godine prolaze sve manje sam spremna tolerirati to kašnjenje izvođača. Znači, potrošim novac da kupim kartu, potrošim vrijeme da dođem na vrijeme, dođem na vrijeme, i onda trošim još nešto vremena da bi dočekala veleuvaženog nekoga da započne sa programom.
Karte za koncert Lepe Brene kupili smo godinu dana unaprijed. Jer, krenule su se prodavati munjevitom brzinom. Mala digresija, mislite što hoćete o mom glazbenom ukusu, nemam se namjeru uopće opravdavati. Kupili smo, dakle, karte godinu dana unaprijed. Na stranu što je iz Rijeke do Zagreba trebalo doći, a kako smo već u godinama koje su daleko od mladost- ludost,statusa u Zagrebu nam je bilo i noćiti, pa je i to noćenje nešto koštalo, a ni put natrag nije bio gratis. Tko nam je kriv što živimo u Rijeci gdje nema velebnih Arena dvorana koje regionalne folk zvijezde pune neizdrživom lakoćom i brzinom. Karte, dakle. Kupili pošteno. Potrošili novce. Da bi regionalna folk zvijezda video simulacijom helikoptera sat i petnaest minuta nakon zakazanog početka koncerta na binu sle-te-la. Kao da je uistinu putovala sve do kraja sveta, dalekih planeta. Koncert je bio zaista vrhunski, produkcija svjetska, gosti odlični i iz velebne Arena dvorane kakvu u Rijeci možemo samo sanjati izišli smo puni dojmova i niti centa od novaca potrošenih za ulaznicu nije mi žao. No, pitanje je koliko košta onaj sat i petnaest neispoštovanog vremena. Puta dvadeset tisuća, koliko kažu da nas je bilo u velebnoj Areni kakvu u Rijeci možemo samo sanjati. Možemo li to malo baciti na papir?
Na koju god sam predstavu ikada otišla, nikada nisam doživjela da je počela na vrijeme. A hoće li me ova na koju se spremam u srijedu u tom pogledu iznenaditi, javim.
Kino.
Dok se izvrte sve reklame čija surround ozvučenja probijaju mozak, a koje ulaze u vrijeme početka projekcije, potroši se barem petnaest minuta MOG vremena. Vremena za koje sam platila da gledam film, a ne da mi netko sa platna para uši uvjeravajući me u izvrsnost nekih proizvoda ili usluga i na kraju još proziva morrrronom.
Književne večeri.
One su uglavnom gratis. Tu ne treba ulaznica. Pisci trebaju biti sretni da neko uopće čita, da čita što oni napišu, razgaljeni su i uzbuđeni prije početka. Komešanje, čestitanje, osmijesi... Mi u publici sjedimo, čekamo. Neki smo na ulazu kupili knjigu po promo cijeni i ushićeni smo što nakon otprilike sat vremena književnog uzdizanja kući odlazimo sa potpisanim primjerkom. U tom troduplom bonusu (popust plus uzdizanje plus potpis) nećemo ni shvatiti da smo na samom početku ostali uredno zakinuti za BAREM desetak minuta vremena. Ako ne i više, jer i pisaca ima popularnih, pa su neke književne večeri ili predstavljanja knjiga izvrsno posjećene i unaprijed se zna da treba doći podobrano ranije da bi se uhvatilo dobro mjesto.
I za kraj ovog malog traktata o nepoštivanju vremena, još jedna kategorija.
Posao.
Na poslu vrijeme nekih kolega jednostavno vrijedi više od vremena ostatka ekipe. Ti vrli djelatnici onako bez srama i pardona nešto ne učine. Banalno nešto, što bi bilo normalno uraditi. Jer zašto bi. Ionako će to netko drugi. A taj drugi njihovoga je ranga u poslovnoj hijerarhiji, zadatak je neki zajednički, svakodneva rutina, nije ga čak ni teško odraditi...No vrijeme drugoga jednostavno vrijedi manje. Pa ga on MORA potrošiti na aljkavost kolege. Kojem se može.
Umijeće za oko
star-rose-bloger.blog.hr
Zanimljiva slika mi zapela za oko. A naravno da neobične stvari i onako domišljate, obrnute, apstraktne i slično su meni jako zanimljive. Ono što probudi maštu a odvuče pažnju. Oko za detalje. Ukratko neobično u običnom. Kao i ova...
IZNUTRA
sewen.blog.hr
Ne sjećam se kad sam zadnji put podigao pogled i gledao zvjezde dok trepere.
Ne postoji deterdžent na ovom svijetu koji bi mogao izblijediti sve, da sve spere.
Moje su misli suborci moji, moji meci i ovak alkohol oko mene snagu mi daje.
Uvijek na kraju mokro lice zabijem u jastuk, al čini mi se da sve nekako predugo traje.
Ja ovih dana kao kućanica serije pratim i mislim da se zbog toga osjećam kako treba.
Ne sjećam se što me to iz prošlosti prati, a sve je kažu zapisano preko neba.
Zato sam podigao glavu da nađem odgovor, ali opet postavljam pitanja koja tutnje.
I gubim se bez rješenja sa starom maskom; neki su odgovori nedorečeni poput slutnje...
Godina udovice
luki2.blog.hr
Evo mene ponovo u Kinoteci. Ovoga puta je povod češki film "Godina udovica".Čuj- češki. Produkcija hrvatsko-poljsko- slovačka i češka.:))))) Valjda je upravo zbog toga - film odličan.
Scenarij: Eugen Liska ; Uloge: Pavla Beretová, Julie Šoucová, Zuzana Krónerová, Tomáš Bambušek, Lucie Žáčková ...(2024.)
Ne mogu opisati koliko meni znači kad mogu pogledati neki od čeških i slovački filmova. To je duh ljudi koji prepoznajemo, to su divne emocije koje često prepoznam i kod sebe. Češki film ima svoju tradiciju i kvalitetu, a danas sam se uvjerila da se kvaliteta nije promijenila. Toplo oko srca!
Na kraju je bio razgovor s filmskom ekipom, naravno - nisu mogli doći svi. Ekipa fenomenalna!
Rekla sam na kraju da zahvaljujem na divnom filmu, i da me jako podsjetio na modernu bajku, a iz priče i glavne glumice "proviruje" moja ljubljena Pepeljuga, bez cipelice koje ne žuljaju...Život ne mazi - ali na kraju ipak "Pepeljuga" izlazi kao moralni pobjednik...Bajka za odrasle...
Evo kako najavljuju film:
"Nakon što se njezinom mužu zdravlje naglo uruši s fatalnim ishodom, Petra, u ranim četrdesetima, postaje udovica. Ubrzo otkriva da žalovanje nije njezin jedini izazov – tu je i briga za kći tinejdžerku i pritisak manipulativne svekrve. Tu je i cijela birokratska mašinerija koja se javlja s nečijom smrću: hipoteke, krediti, najamnine, naknade, beskonačne ostavinske rasprave. Međutim, u jeku životnog potresa, Petra korak po korak pronalazi hrabrosti za nov početak..."
Glavna glumica - u smeđem odijelu, zamišljena...I jedini među ženama - scenarist Eugen Liska:))))) A njegova supruga je režiser filma.
Evo ih....Dakle, obavezno pogledati.
I na domjenku nakon filma, uz piće, koga ne sretnem? Tek je stigla ponovno u Zagreb! Moja prijateljica iz vremena dok sam radila na Slovačkom veleposlanstvu. Tada je bila prvi konzul, a sada je veleposlanica. Eto meni još divnog društva za kavu i druženje!
Update za mamu: ide na bolje, crp 150 doktori su spustili na 50 (govori o tome da postoji upala u tijelu). Spustili su tu vrijednost, može to i još bolje...uz pomoć infuzije i antibiotika. Doktorica dolazi u kućnu posjetu.
Ljubim!
21
pet
02/25
Nik do nika
demetra1.blog.hr
marijaterezija, planinarstvo, poetika1, elwa, livana, sjetise, jutarnjazraka, globalnoselo, zlatnazitnapolja, nadanje, otpisani, ogimen55, streljana, traccerica, anndrianno, rusula, sunca-sjaj, starababa, alba-istriana, mojistihovi, slavonka, nadanje, svemirko, zvjezdicamaja, margaretaclara, javiiiseee, snovidjenje, beautifulphoto, crypt, maleradosti33, vacha, summernight, spartak-spartak, snovidjenje, muska-dusica, anaris, progonjeni, plameni, nutrina, imogen, majino, lunoprof, iden, frany, udaljena, lelahel-eloa, fairyes-dreams, carapica007, dubioze, dinara, likos37, amedea, bljesak-noci, roza-blog, etnolog, vwee, putnica, vacha, usjenivrbe, nasljednica, kantunal, zeka-peka,
Ponekad pomislim gdje su danas svi ti ljudi? U ono vrijeme mi se činilo kako će sve trajati i trajati, ali eto nije. Ovih dana čistim stare stvari s laptopa i nađoh neke zapise i komentare. Stvarno sam se iznenadila koliko ih je bilo. Rastužilo me kada sam vidjela komentar nutrine jer za nju znam da je umrla. I sada pitanje; je li vam koji od ovih nikova poznat i od prije?
malo za gušt
Žene mačke (iz Jožičinog dnevnika)
huc.blog.hr
Probudio sam se. Danas je bolje. Prekjučer je bio mrak. Depra. Predao sam se. U potrazi za svjetlošću razmjestio sam kuću. Želio sam staviti pisaći stol pod prozor, ali kreveti su ogromni pa nisam uspio u toj namjeri. Ipak, dovinuo sam se rješenju i sad pišem pod prozorom s pogledom na tridesetmetarske smreke. Također vidim tri mlade breze uz potok, jednu piniju koju je zasadio moj djed iskopavši davno mladicu negdje zadarskom zaleđu, te potkresane grane neuništivog jasmina – cvijeta ljubavi – koje sam uredno poštucao jesenas. Vidim i nepoznatog mačka.
Veljača, 16sti, devet je sati i vani je minus pet stupnjeva celzija. Razni kurvini sinovi pristižu da karaju naše mace. Dolaze odaskvud: spuštaju se niz brdo, dolaze poljem, cestom, izlaze iz šume, približavaju se polako i oprezno kao neka podmukla bolest. Ima ih u svim bojama i uzorcima: crno-bijelih, potpuno crnih, sivih nalik na fine gospodske mačke, te onih u crveno-narančasto-žutom rasponu.
Patchwork mačke, ili krpež mačke od svih boja, kako zovem te neugledne stvorove ostavljaju šugav dojam i okrutni su. Neki od njih već su priklali mlade mačore u borbi za teritorij. Zašpricavaju mi stolac za ljuljanje pod trijemom. Hoće da kažu: stari prdcu, gotovo je s tobom, sada smo mi ovdje glavni!
Ovaj naš inače pusti jarek trenutno je pravi mačji fukodrom.
Da nisam napravio novi razmještaj sada bi zurio u zid i ne bih vidio spomenutog mačka kako šilji susedovu mačku. A drugi mačak, dok ovaj obavlja posao nema strpljenja čekati, pa guzi jebača.
- Jebote, sve je poludjelo! (kasnije će prokomentirati sused Ratko koji također kroz prozor kuhinje promatra mačje orgije.)
Moć mošusa, rasplodne sile. Tu je Freud dobro ubo. A ni Reich nije falija. Nejebica, potiskivanje seksualnog poriva polako ali sigurno vodi u seksualnu izopačenosti i ludilo.
„Slabo su jebali!“, vikao sam misleći na desetine predaka, razuzdan nakon propasti prvog braka. Morao sam jebati za njih, umjesto njih, kao i za one što će tek doći, da uravnotežim sile u lokalnom svemiru poremećenih obiteljskih konstelacija. Kriste, bilo me je svugdje, pa opet, pazio sam što radim: nisam zalazio u swingerske klubove, pohodio gole maskenbale, u prilično jadnim hrvatskim verzijama didijevih partija nisam silovao maloljetnice niti sam hodočastio na Tajland dajući mašti na volju… Sve u svemu, jebao sam razumno, baš onoliko koliko treba. Jer, stvar je, kao i u svemu, u kvaliteti, a ne kvantiteti. Rokeri ala Jagger, Hendrix, Page i ini – krivo su pokopčali stvar. Kao što su i pisci krivo iščitali Millera. Seks je u njegovim knjigama ondje kao sastavni dio života, kao hrana, kao san, prijateljski odnosi itd. Sam je to naglašavao. Ali zalud.
Jednom ga je neki poznati japanski pisac priupitao koliko je dosad kresnuo žena.
Miller je u tom trenutku bio star i nije više fukao (uskoro će se tu pojaviti i Brenda Venus koja će, što reče Durell, vratiti životnu radost starom piscu, ali on i dalje neće jebati - reći će, tek - ih što bi ti radio da sam mlađi...)
Miller zasta, porazmisli pa reče – oko pedesetak.
To nije brojka koju očekujemo čuti od Henry Millera, zar ne?
- 2000 recki na opasaču – pohvali se japanski pisac brojem žena koje je pofukao svojim majušnim japasnkim kurčićem. - I što sad s tim?
Miller kao odgojitelj. Ja Milleru dugujem mnogo. On me je ohrabrio da slobodnije živim, a posljedično i da slobodnije fukam. Nikada ne bih fukao toliko i tako dobro da nije bilo Millera. Zauvijek bih ostao zakočeni intelektualac pun idealizma koji žene tretira kao kraljice, pa ostane suha kurca. Dočim su žene, znate, ipak više mačje prirode.
Evo, još jedan mačak – sivo-crni s rakunskim repom – šilji susedovu mačku.
I šta će od sve te silne jebade biti? Čiji će spremić biti najbrži plivač? Možda upravo ovog žgolje koji je posljednji došao na red. Mačke ne biraju. A, vala, ne biraju ni žene. Sve te priče o boljem provajderu žestoka su podvala. Čak i ako ulove nekog lovaša, koji je običan smor - jer što drugo može biti čovjek čiji je primitivni materijalistički um usmjeren na gomilanje stvari i za kojeg je imati istoznačno biti – čovjek transakcija u raskošnom svijetu predmeta, statusnih simbola, trofejnih žena, zlatnih satova, skupih automobila, luksuznih vila, jahti, čovjek u perverznom preobilju svega - žene će vrlo brzo potražiti zabavu na nekom drugom mjestu. Naći će nekog tko će im STVARNO ugoditi, nekog senzitivca što će osjećati suptilna treperenja njihovog bića, njihove duše. Picolizca koji je u stanju dokinuti dosadni realizam i istkati velebajku. Neki – kao u Unfaithfulu – umjetnik, ždamo.
Pa će njegov plivač da se zakači.
U gaju tom kuuu ka vii ca kuka ku-ku!
Znate li koliki je postotak djece čiji biološki očevi nisu oni za koje misle da jesu?
Ogroman. 2-4 posto svjetske populacije. 1-10 odsto tvrde druge studije.
Moja prva žena, biologinja po struci, ispričala mi je kako su na studiju imali vježbu provjere roditeljstva. Uzeli bi vlastiti DNK i usporedili ga s biološkim uzorkom svojih roditelja. Navodno, jednostavan postupak: najčešći uzorci su bris oralne sluznice (iz unutrašnjosti obraza), a može se koristi krv, kosa s korijenom te drugi biološki materijali. Njena kolegica ustanovila je tada da u njenom slučaju postoji neslaganje na nekoliko lokusa, što je isključivalo očinstvo. Drugim riječima, muškarac kojeg je čitav život zvala ocem nije bio njen biološki otac. Priopćila je to ukućanima pa je nastao kaos. Otac, čovjek neupućen u znanost, bijesno je odjurio na faks i ondje prijetio profesorima da će ih sve potući.
- Kakve si vam te usrane metode, iiiii, odakle vam pravo da radite takove vježbe?
- Ova metoda vrlo je precizna i koristi se u sudskim postupcima, forenzici i medicini – suprotstavio se drčni profesor Komadina stavši u obranu digniteta znanosti, struke i PMF-a.
- Sranja, pusta sranja. Petra ima moje oči! Dovraga!
Ali dovraga, ima i njegov brat.
Profesor Komadina popi žestoku šamarčinu.
Istina smrdi.
I ima okus govna.
Istina je škorpion pod kamenom koji čeka da te ubode.
Metak s tvojim imenom negdje u svemiru.
Pesnica kamionđije koji upravo sleće na tvoju bradu jer si se kurčio na krivom mjestu.
TRES!
- Reality check!
Za svakog od nas... za svakog od nas…
THE CHEATERS
Te je večeri kuća mirisala na gulaš. Otac je sjedio u fotelji, gledao vijesti, a majka slagala tanjure na stol.
Petra je je skupljala hrabrost. Napokon izvadi papir iz aktovke.
„Moram vam nešto reći,“ reče izmučenim glasom.
Otac odvoji pogled s ekrana. „Što je bilo?“
Ona gutne knedlu.
„Radili smo test očinstva na faksu. Koristila sam tvoj i svoj uzorak, tata.“
„Ok“, reče otac.
Petra duboko udahnu.
„Nije ok.“
„Što želiš reći?“
„Ispada da…
ovaj
hoću reći…
mislim rezultati su takvi
jeli …kažu…
pokazuju …“
Napokon presječe:
„ti nisi moj biološki otac.“
Zamrzne se i prostor i vrijeme i ljudi i njihovi osjećaji. Nastupi grobljanska tišina.
Potom otac, kao trgnut iz sna, trepnu:
„Ha?“
„Nema podudaranja na lokusima,“ na rubu plača reče Petra.
„Glupost“,odmahnu on rukom.
„DNA test ne laže,“ pobuni se Petra.
Otac je zurio u nju, a onda se kao u usporenom filmu okrenu majci.
„Što to ona govori?
Majka je nepomično stajala.
„Ne znam… valjda je neka greška…“ progovori majka i nastavi rezati kruh.
„Ne može biti greška, triput sam provjerila!“
Majka nervozno odvrati:
„Pa… možda su pomiješali uzorke?“
„Nisu.“
Otac polako ustane iz fotelje.
„Petra nije glupa. Radi testove po pravilima,“ reče hladno. „Triput je provjerila. A sad mi reci istinu. Tko je on?“
„Pa znaš… i genetika nije uvijek egzaktna… možda je neka mutacija…“
„NE SERI!“ zagrmi otac, tresnuvši šakom o stol.
Majka poskoči.
„Tko je ON?“
„On?“
„DA, TKO JE ON?“
„Ne postoji on…“
„HOĆU IME!“
„Daj molim te, Josipe, pa znaš da te volim—“
Suze same potekoše.
„Voliš me? VOLIŠ ME?! OH TI KUČKO!
TI PROKLETA KUČKO!!!
FINO SI MI PODVALILA, NEMA ŠTA!
Približavao se. Majka je uzmicala sve dok se iza nje nije ispriječio zid.
„Pa znaš da si ti, i samo ti, uvijek bio njen pravi otac…“
„OH, NEMOJ MI PRODAVATI TU KRETENSKU FILOZOFIJU! TKO JE ON?„
„Nije… nije važno… to je bilo davno, nije značilo ništa—“
Ščepao ju je za vrat.
„RECI MI S KIM SI SE JEBALA!“
Petra vrisnu.
- NEMOJ TATA!
Majka je hvatala zrak, pokušavajući se otrgnuti.
„ IME ili ću te zadaviti k'o mačku!“
„S-Snupi!“ prokrkljala je.
Otac klonu, kao da je dobio udarac u jetru. Otpusti stisak. Ruke mu padoše niz htjelo.
„Što…?“, procijedi.
Majka je kašljala držeći se za vrat.
„Snupi,“ ponovi jedva čujno.
Petra problijedi.
Snupi! Njegov najbolji prijatelj. Ragbijaš. Čovjek s kojim je godinama pio pivo i išao na utakmice.
Otac se sruči na stolac.
„Ne… ne…“ jedva čujno je ponavljao, zureći u pod. „Ne Snupi…“
Zatim podigne glavu i pogleda svoju ženu s čistom, nepatvorenom mržnjom.
„Kučko… prokleta kučko… a toliko sam te volio…“
Dograbi nož sa stola i krene prema njoj.
„TATA, NEMOJ!“ vrisnu Petra.
Samo jedan zamah…
Jezovit vrisak.
Majka se stropošta na pod i ostane nepomično ležati ondje.
Zgrčen nad truplom, otac je disao teško.
Pogleda kći luđačkim pogledom.
„Ne, tata!“ …“nemoj…“
Otac namjesti oštricu na srce, a zatim odlučnim pokretom zabije nož u grud.
Njegovo tijelo sruši se pored majčinog. Krv preplavi pod.
(*otrcan dodatak u suradnji s Chat GPT-om)
---
Po završetku ovog teksta naišao sam na jednom portalu članak pod naslovom:
Djevojka koja je spavala sa 100 muškaraca u jednom danu objavila da je trudna.
Lilly Phillips (24), djevojka s platforme OnlyFans koja je prošlog mjeseca dospjela na naslovnice zbog tvrdnje da je u jednom danu imala odnose sa 100 muškaraca, sada je objavila da je trudna. „Tajna je otkrivena“, napisala je Lily u utorak na Istagramu uz fotografiju na kojoj dodiruje trudnički trbuščić. „Beba Phillips 2025.“
„Radim to iz ljubavi prema igri iako sam pokupila svašta, HPV, klamidiju, you name it“, izjavila je u siječnju za E!News. „Jednostavno uživam u tome. Oduvijek sam imala puno partnera, čak i prije profesionalne karijere, tako da to meni nije ni strano ni neobično“. Takva sam i gotovo. Pleši samnom…
Na pitanje je li ikada bila zaljubljena odgovorila je kratko: „Ne.“
Na upit smatra li se lakom odgovorila je: „Da.“
Žene mačke (iz Jožičinog dnevnika)
huc.blog.hr
Probudio sam se. Danas je bolje. Prekjučer je bio mrak. Depra. Predao sam se. U potrazi za svjetlošću razmjestio sam kuću. Želio sam staviti pisaći stol pod prozor, ali kreveti su ogromni pa nisam uspio u toj namjeri. Ipak, dovinuo sam se rješenju i sad pišem pod prozorom s pogledom na tridesetmetarske smreke. Također vidim tri mlade breze uz potok, jednu piniju koju je zasadio moj djed iskopavši davno mladicu negdje zadarskom zaleđu, te potkresane grane neuništivog jasmina – cvijeta ljubavi – koje sam uredno poštucao jesenas. Vidim i nepoznatog mačka.
Veljača, 16sti, devet je sati i vani je minus pet stupnjeva celzija. Razni kurvini sinovi pristižu da karaju naše mace. Dolaze odaskvud: spuštaju se niz brdo, dolaze poljem, cestom, izlaze iz šume, približavaju se polako i oprezno kao neka podmukla bolest. Ima ih u svim bojama i uzorcima: crno-bijelih, potpuno crnih, sivih nalik na fine gospodske mačke, te onih u crveno-narančasto-žutom rasponu.
Patchwork mačke, ili krpež mačke od svih boja, kako zovem te neugledne stvorove ostavljaju šugav dojam i okrutni su. Neki od njih već su priklali mlade mačore u borbi za teritorij. Zašpricavaju mi stolac za ljuljanje pod trijemom. Hoće da kažu: stari prdcu, gotovo je s tobom, sada smo mi ovdje glavni!
Ovaj naš inače pusti jarek trenutno je pravi mačji fukodrom.
Da nisam napravio novi razmještaj sada bi zurio u zid i ne bih vidio spomenutog mačka kako šilji susedovu mačku. A drugi mačak, dok ovaj obavlja posao nema strpljenja čekati, pa guzi jebača.
- Jebote, sve je poludjelo! (kasnije će prokomentirati sused Ratko koji također kroz prozor kuhinje promatra mačje orgije.)
Moć mošusa, rasplodne sile. Tu je Freud dobro ubo. A ni Reich nije falija. Nejebica, potiskivanje seksualnog poriva polako ali sigurno vodi u seksualnu izopačenosti i ludilo.
„Slabo su jebali!“, vikao sam misleći na desetine predaka, razuzdan nakon propasti prvog braka. Morao sam jebati za njih, umjesto njih, kao i za one što će tek doći, da uravnotežim sile u lokalnom svemiru poremećenih obiteljskih konstelacija. Kriste, bilo me je svugdje, pa opet, pazio sam što radim: nisam zalazio u swingerske klubove, pohodio gole maskenbale, u prilično jadnim hrvatskim verzijama didijevih partija nisam silovao maloljetnice niti sam hodočastio na Tajland dajući mašti na volju… Sve u svemu, jebao sam razumno, baš onoliko koliko treba. Jer, stvar je, kao i u svemu, u kvaliteti, a ne kvantiteti. Rokeri ala Jagger, Hendrix, Page i ini – krivo su pokopčali stvar. Kao što su i pisci krivo iščitali Millera. Seks je u njegovim knjigama ondje kao sastavni dio života, kao hrana, kao san, prijateljski odnosi itd. Sam je to naglašavao. Ali zalud.
Jednom ga je neki poznati japanski pisac priupitao koliko je dosad kresnuo žena.
Miller je u tom trenutku bio star i nije više fukao (uskoro će se tu pojaviti i Brenda Venus koja će, što reče Durell, vratiti životnu radost starom piscu, ali on i dalje neće jebati - reći će, tek - ih što bi ti radio da sam mlađi...)
Miller zasta, porazmisli pa reče – oko pedesetak.
To nije brojka koju očekujemo čuti od Henry Millera, zar ne?
- 2000 recki na opasaču – pohvali se japanski pisac brojem žena koje je pofukao svojim majušnim japasnkim kurčićem. - I što sad s tim?
Miller kao odgojitelj. Ja Milleru dugujem mnogo. On me je ohrabrio da slobodnije živim, a posljedično i da slobodnije fukam. Nikada ne bih fukao toliko i tako dobro da nije bilo Millera. Zauvijek bih ostao zakočeni intelektualac pun idealizma koji žene tretira kao kraljice, pa ostane suha kurca. Dočim su žene, znate, ipak više mačje prirode.
Evo, još jedan mačak – sivo-crni s rakunskim repom – šilji susedovu mačku.
I šta će od sve te silne jebade biti? Čiji će spremić biti najbrži plivač? Možda upravo ovog žgolje koji je posljednji došao na red. Mačke ne biraju. A, vala, ne biraju ni žene. Sve te priče o boljem provajderu žestoka su podvala. Čak i ako ulove nekog lovaša, koji je običan smor - jer što drugo može biti čovjek čiji je primitivni materijalistički um usmjeren na gomilanje stvari i za kojeg je imati istoznačno biti – čovjek transakcija u raskošnom svijetu predmeta, statusnih simbola, trofejnih žena, zlatnih satova, skupih automobila, luksuznih vila, jahti, čovjek u perverznom preobilju svega - žene će vrlo brzo potražiti zabavu na nekom drugom mjestu. Naći će nekog tko će im STVARNO ugoditi, nekog senzitivca što će osjećati suptilna treperenja njihovog bića, njihove duše. Picolizca koji je u stanju dokinuti dosadni realizam i istkati velebajku. Neki – kao u Unfaithfulu – umjetnik, ždamo.
Pa će njegov plivač da se zakači.
U gaju tom kuuu ka vii ca kuka ku-ku!
Znate li koliki je postotak djece čiji biološki očevi nisu oni za koje misle da jesu?
Ogroman. 2-4 posto svjetske populacije. 1-10 odsto tvrde druge studije.
Moja prva žena, biologinja po struci, ispričala mi je kako su na studiju imali vježbu provjere roditeljstva. Uzeli bi vlastiti DNK i usporedili ga s biološkim uzorkom svojih roditelja. Navodno, jednostavan postupak: najčešći uzorci su bris oralne sluznice (iz unutrašnjosti obraza), a može se koristi krv, kosa s korijenom te drugi biološki materijali. Njena kolegica ustanovila je tada da u njenom slučaju postoji neslaganje na nekoliko lokusa, što je isključivalo očinstvo. Drugim riječima, muškarac kojeg je čitav život zvala ocem nije bio njen biološki otac. Priopćila je to ukućanima pa je nastao kaos. Otac, čovjek neupućen u znanost, bijesno je odjurio na faks i ondje prijetio profesorima da će ih sve potući.
- Kakve si vam te usrane metode, iiiii, odakle vam pravo da radite takove vježbe?
- Ova metoda vrlo je precizna i koristi se u sudskim postupcima, forenzici i medicini – suprotstavio se drčni profesor Komadina stavši u obranu digniteta znanosti, struke i PMF-a.
- Sranja, pusta sranja. Petra ima moje oči! Dovraga!
Ali dovraga, ima i njegov brat.
Profesor Komadina popi žestoku šamarčinu.
Istina smrdi.
I ima okus govna.
Istina je škorpion pod kamenom koji čeka da te ubode.
Metak s tvojim imenom negdje u svemiru.
Pesnica kamionđije koji upravo sleće na tvoju bradu jer si se kurčio na krivom mjestu.
TRES!
- Reality check!
Za svakog od nas... za svakog od nas…
THE CHEATERS
Te je večeri kuća mirisala na gulaš. Otac je sjedio u fotelji, gledao vijesti, a majka slagala tanjure na stol.
Petra je je skupljala hrabrost. Napokon izvadi papir iz aktovke.
„Moram vam nešto reći,“ reče izmučenim glasom.
Otac odvoji pogled s ekrana. „Što je bilo?“
Ona gutne knedlu.
„Radili smo test očinstva na faksu. Koristila sam tvoj i svoj uzorak, tata.“
„Ok“, reče otac.
Petra duboko udahnu.
„Nije ok.“
„Što želiš reći?“
„Ispada da…
ovaj
hoću reći…
mislim rezultati su takvi
jeli …kažu…
pokazuju …“
Napokon presječe:
„ti nisi moj biološki otac.“
Zamrzne se i prostor i vrijeme i ljudi i njihovi osjećaji. Nastupi grobljanska tišina.
Potom otac, kao trgnut iz sna, trepnu:
„Ha?“
„Nema podudaranja na lokusima,“ na rubu plača reče Petra.
„Glupost“,odmahnu on rukom.
„DNA test ne laže,“ pobuni se Petra.
Otac je zurio u nju, a onda se kao u usporenom filmu okrenu majci.
„Što to ona govori?
Majka je nepomično stajala.
„Ne znam… valjda je neka greška…“ progovori majka i nastavi rezati kruh.
„Ne može biti greška, triput sam provjerila!“
Majka nervozno odvrati:
„Pa… možda su pomiješali uzorke?“
„Nisu.“
Otac polako ustane iz fotelje.
„Petra nije glupa. Radi testove po pravilima,“ reče hladno. „Triput je provjerila. A sad mi reci istinu. Tko je on?“
„Pa znaš… i genetika nije uvijek egzaktna… možda je neka mutacija…“
„NE SERI!“ zagrmi otac, tresnuvši šakom o stol.
Majka poskoči.
„Tko je ON?“
„On?“
„DA, TKO JE ON?“
„Ne postoji on…“
„HOĆU IME!“
„Daj molim te, Josipe, pa znaš da te volim—“
Suze same potekoše.
„Voliš me? VOLIŠ ME?! OH TI KUČKO!
TI PROKLETA KUČKO!!!
FINO SI MI PODVALILA, NEMA ŠTA!
Približavao se. Majka je uzmicala sve dok se iza nje nije ispriječio zid.
„Pa znaš da si ti, i samo ti, uvijek bio njen pravi otac…“
„OH, NEMOJ MI PRODAVATI TU KRETENSKU FILOZOFIJU! TKO JE ON?„
„Nije… nije važno… to je bilo davno, nije značilo ništa—“
Ščepao ju je za vrat.
„RECI MI S KIM SI SE JEBALA!“
Petra vrisnu.
- NEMOJ TATA!
Majka je hvatala zrak, pokušavajući se otrgnuti.
„ IME ili ću te zadaviti k'o mačku!“
„S-Snupi!“ prokrkljala je.
Otac klonu, kao da je dobio udarac u jetru. Otpusti stisak. Ruke mu padoše niz htjelo.
„Što…?“, procijedi.
Majka je kašljala držeći se za vrat.
„Snupi,“ ponovi jedva čujno.
Petra problijedi.
Snupi! Njegov najbolji prijatelj. Ragbijaš. Čovjek s kojim je godinama pio pivo i išao na utakmice.
Otac se sruči na stolac.
„Ne… ne…“ jedva čujno je ponavljao, zureći u pod. „Ne Snupi…“
Zatim podigne glavu i pogleda svoju ženu s čistom, nepatvorenom mržnjom.
„Kučko… prokleta kučko… a toliko sam te volio…“
Dograbi nož sa stola i krene prema njoj.
„TATA, NEMOJ!“ vrisnu Petra.
Samo jedan zamah…
Jezovit vrisak.
Majka se stropošta na pod i ostane nepomično ležati ondje.
Zgrčen nad truplom, otac je disao teško.
Pogleda kći luđačkim pogledom.
„Ne, tata!“ …“nemoj…“
Otac namjesti oštricu na srce, a zatim odlučnim pokretom zabije nož u grud.
Njegovo tijelo sruši se pored majčinog. Krv preplavi pod.
(*otrcan dodatak u suradnji s Chat GPT-om)
---
Po završetku ovog teksta naišao sam na jednom portalu članak pod naslovom:
Djevojka koja je spavala sa 100 muškaraca u jednom danu objavila da je trudna.
Lilly Phillips (24), djevojka s platforme OnlyFans koja je prošlog mjeseca dospjela na naslovnice zbog tvrdnje da je u jednom danu imala odnose sa 100 muškaraca, sada je objavila da je trudna. „Tajna je otkrivena“, napisala je Lily u utorak na Istagramu uz fotografiju na kojoj dodiruje trudnički trbuščić. „Beba Phillips 2025.“
„Radim to iz ljubavi prema igri iako sam pokupila svašta, HPV, klamidiju, you name it“, izjavila je u siječnju za E!News. „Jednostavno uživam u tome. Oduvijek sam imala puno partnera, čak i prije profesionalne karijere, tako da to meni nije ni strano ni neobično“. Takva sam i gotovo. Pleši samnom…
Na pitanje je li ikada bila zaljubljena odgovorila je kratko: „Ne.“
Na upit smatra li se lakom odgovorila je: „Da.“
Novljanski Mesopust
mcind.blog.hr
-------- Ovako o novljanskom mesopustu piše na stranicama grada.
Novljanski mesopust – pokladni običaji s područja Novog Vinodolskog, proglašen je nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske 2011. godine.
Mesopust se ubraja u godišnje običaje zimskog ciklusa. Kontinuitet se može pratiti od polovice 19. st. do danas. To omogućuje zbirka novljanskih žitaka, parodijskih kronika mjesnih zbivanja pisanih u osmercu. Prvi sačuvan i kasnije objavljen žitak je onaj iz 1862. godine, a poznat je i žitak iz 1718. godine nađen u Dobrinju, na otoku Krku, naslovljen kao Mesopustova oporuka.
Okosnice tijeka Novljanskog mesopusta čine evociranje svadbe u pokladnom razdoblju, u što ubrajaju predstavljački oblici Napovidanja dovcen i dovican i Ženidba mlade Mesopustove, te suđenje i pogubljenje pokladnog krivca Mesopusta čiji životni tijek prati se od mišenja i kršćenja, preko suđenja (čitanja žitka i Mesopustove oporuke) do Sprogoda Mesopusta i njegova spaljivanja.
Naravno, lutka koja utjelovljuje krivca za sve biti će kažnjena za sve grijehe
Spaljivanje, odnosno sprogod (sprovod) mesopusta biti će na čistu sredu 5. ožujka, kad će okupljeni ispratiti mesopusta uz riječi: “Bil je, ni ga, opet će prit, zel ga j’ vrag za celo leto dan!”
Obavezno je i Novljansko kolo u narodnim nošnjama.
Usput i šetnja uz more.
Snimak vatre u ložištu bez "paljenja namještaja" kao prošli put.
Bilo je jedno vrijeme dosta hladno sa jakom burom a i snijeg je bio samo par km iznad.
Pogled na Vrbnik sa burnim morem.
Enigmatski kutak.
Prigodne premetaljke a u okomitom stupcu nakon pomicanja lijevo-desno otrkriti će se i naziv za glavnog kod maškara.
MUTE STOP
KVARE LAN
MARAKEŠ
CRTAJ AIDI
PALE DOK
FRANAK
Križaljkica talijanka 8x7 sa dva crna polja i sličicom.
Vodoravno:
1. ? 2. Vrši asanaciju. 3. Plesti sa iglama. 4. Šifra ili uz, pri. / 13. slovo hebr. pisma. 5. Začinska biljka, Pimpinella anisum. / ... Karenjina.
6. Naprtnjača. 7. Jetkači.
Okomito:
1. ? 2. Žitelj EU države na Baltiku. 3. Vrst ribe, obično naziv za konzervirane (mn.). 4. Osobna zamjenica. / Kratica za saudijski rial.
5. Naselje u Slavoniji, općina Čaglin (anagram od KAPA). / Starorimski sto jedan. 6. Kazneno djelo protiv imovine (nije rijetko kod nas).
7. Naselje uz Dunav u sastavu grada Vukovara. 8. Odpadak od sijena.
Jedan ne baš maštovit paždroč ali dobro je došao (krumpir je iz Like).
Poznajete li glagoljicu?
Novljanski Mesopust
mcind.blog.hr
-------- Ovako o novljanskom mesopustu piše na stranicama grada.
Novljanski mesopust – pokladni običaji s područja Novog Vinodolskog, proglašen je nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske 2011. godine.
Mesopust se ubraja u godišnje običaje zimskog ciklusa. Kontinuitet se može pratiti od polovice 19. st. do danas. To omogućuje zbirka novljanskih žitaka, parodijskih kronika mjesnih zbivanja pisanih u osmercu. Prvi sačuvan i kasnije objavljen žitak je onaj iz 1862. godine, a poznat je i žitak iz 1718. godine nađen u Dobrinju, na otoku Krku, naslovljen kao Mesopustova oporuka.
Okosnice tijeka Novljanskog mesopusta čine evociranje svadbe u pokladnom razdoblju, u što ubrajaju predstavljački oblici Napovidanja dovcen i dovican i Ženidba mlade Mesopustove, te suđenje i pogubljenje pokladnog krivca Mesopusta čiji životni tijek prati se od mišenja i kršćenja, preko suđenja (čitanja žitka i Mesopustove oporuke) do Sprogoda Mesopusta i njegova spaljivanja.
Naravno, lutka koja utjelovljuje krivca za sve biti će kažnjena za sve grijehe
Spaljivanje, odnosno sprogod (sprovod) mesopusta biti će na čistu sredu 5. ožujka, kad će okupljeni ispratiti mesopusta uz riječi: “Bil je, ni ga, opet će prit, zel ga j’ vrag za celo leto dan!”
Obavezno je i Novljansko kolo u narodnim nošnjama.
Usput i šetnja uz more.
Snimak vatre u ložištu bez "paljenja namještaja" kao prošli put.
Bilo je jedno vrijeme dosta hladno sa jakom burom a i snijeg je bio samo par km iznad.
Pogled na Vrbnik sa burnim morem.
Enigmatski kutak.
Prigodne premetaljke a u okomitom stupcu nakon pomicanja lijevo-desno otrkriti će se i naziv za glavnog kod maškara.
MUTE STOP
KVARE LAN
MARAKEŠ
CRTAJ AIDI
PALE DOK
FRANAK
Križaljkica talijanka 8x7 sa dva crna polja i sličicom.
Vodoravno:
1. ? 2. Vrši asanaciju. 3. Plesti sa iglama. 4. Šifra ili uz, pri. / 13. slovo hebr. pisma. 5. Začinska biljka, Pimpinella anisum. / ... Karenjina.
6. Naprtnjača. 7. Jetkači.
Okomito:
1. ? 2. Žitelj EU države na Baltiku. 3. Vrst ribe, obično naziv za konzervirane (mn.). 4. Osobna zamjenica. / Kratica za saudijski rial.
5. Naselje u Slavoniji, općina Čaglin (anagram od KAPA). / Starorimski sto jedan. 6. Kazneno djelo protiv imovine (nije rijetko kod nas).
7. Naselje uz Dunav u sastavu grada Vukovara. 8. Odpadak od sijena.
Jedan ne baš maštovit paždroč ali dobro je došao (krumpir je iz Like).
Poznajete li glagoljicu?
ZAVOLILI SMO STVARI
sewen.blog.hr
Koraci su ka od olova,
Tilo osuto od bolova,
Šta je tako pa samo se siti
Čovik čoviku uvik priti.
A opija bi ovo srce sitno,
Triba krvi i to hitno!
Triba ruka stisak tuđe ruke,
Triba mira jer puno je buke!
I nisu krive riči, jezik to je,
I ništa nije tvoje, sve je moje!
Šta se čudimo kad nam se čude,
Jer zavolili smo stvari, misto ljude.
Šest foto godina
stella.blog.hr
Jedan jubilej mi je osobito drag. Na današnji dan prije 6 godina
osnovala sam foto grupu "Videti lepotu/notice the beauty) koja
bez prekida radi svo ovo vreme, uz entuzijazam članova i samo
jednog admina, moje malenkosti. Svakog dana obrađuje se nova
tema, koju biraju nagrađeni članovi kad osvoje naslovnicu.
Dovoljan je podatak da sam objavila 2190 naslovnica i bezbroj
kolaža uz svaku temu. Uz kolaže propratni tekst su moje pjesme
ili kratke priče. Pogledajmo samo neke od posljednjih naslovnica.
Na temu: MJESTA S LEGENDOM
Na slovo M
Na temu FLORA I FAUNA
"
Na temu LJUBAVNI PAR
Na temu RUČNI RAD
Ideja za osnivanje grupe pripada mecabg.
Nastavljamo, pa dokle stignemo...
20
čet
02/25
Mlinarov san
luki2.blog.hr
Nedžad Ibrahimović bosanskohercegovački je pjesnik i prozni pisac, profesor književnosti, književni kritičar, filmski kritičar, autor dokumentarnih filmova. Nedavno je objavio knjigu "Mlinarov san – Kako čitati suvremenu poeziju" (MeandarMedia, 2024). O novoj knjizi uz čitanje poezije, s autorom je razgovarala Sanja Baković.
Organizator Centar za knjigu i Kinoteka Bar
Već sam naslov "Mlinarov san ili Kako tumačiti suvremenu poeziju" je intrigantan. Zamišljaš o čemu bi to jedan mlinar mogao sanjati. O brašnu i kruhu, naravno. A što je to u poeziji? Iščitavanje značenja. I zato je poezija toliko lijepa - možeš je tumačiti kako god želiš, dodavati i oduzimati značenja - Već prema svom iskustvu, ljubavi i razumijevanju.
Autor Nedžad Ibrahimović uzeo je, pomno birajući, autore različite profinjenije i stila, i ponudio svoju analizu. Ova knjiga može doslovno poslužiti kao odličan udžbenik. Jer - nije samo da trebamo biti upoznati sa asonancom, aliteracijom, pa vrstom stihova - nego ta teorija treba nešto značiti nama - kod tumačenja. Moramo osjetiti stihove i pokušati iščitati koje je njihovo značenje za nas. Divna knjiga, kojoj ću se sigurno ponovo i ponovo vraćati.
Sanja Baković i autor Nedžad Ibrahimović
Knjiga "Mlinarov san"
Nedžad Ibrahimović, rođen 10. travnja 1958. godine u Tuzli, je bosanskohercegovački književnik, književni i filmski kritičar, scenarist i autor dokumentarnih filmova. Doktor je književnih znanosti(rad o književnoj teoriji dr. Midhata Begića). Postdiplomski studij završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (rad o pripovijednom stvaralaštvu Mirka Kovača). U Nizozemskoj je 1996. godine završio studije na Medija akademiji (Hilversum).
Snimao je dokumentarne filmove za nizozemske TV-kuće. Objavljivao književne i filmske kritike u časopisima: Život, Sineast, Odjek, Bosanska vila, Izraz (Sarajevo) i radio u redakcijama časopisa "Rijek" (Osijek), “Yu-film” (Beograd), Razlika/Differance (Tuzla, gl i odg. urednik).
Zaposlen je kao redovni profesor na Univerzitetu u Tuzli, gdje predaje Historiju filma i Teoriju književnosti. Na University of Washington (Seattle, SAD) [predavao južnoslavenski film i južnoslavensku književnost u egzilu.
Knjige:
Prelamanje eseja, Književna omladina, Sarajevo, 1989.
Čitalac na raskršću, "Centar za kulturu i obrazovanje", Tešanj, 2001.
O poeziji, pticama i drugim varkama, Američka predavanja, "Rabic", Sarajevo, 2012.
Bosanske filmske naracije - Dokumenti o raspadu, "Bosanska riječ", Tuzla
Mala povijest smrti i pisanja, (zbirka pjesama), "Planjax komerc", Tešanj, 2016.
Inkapsulirana tijela, roman, Buybook, Sarajevo, 2013.
Kuća Teodore K, roman, Fraktura, Zaprešić, 2019.
Inkapsulirane duše, roman, Gradska biblioteka, Zenica, 2021.
Obiteljske i druge strašne pjesme, 2021.
Nagrade:
Brankova nagrada za diplomski rad, N. Sad, 1983.
Specijalna nagrada žirija za dok. film "Pun mjesec iznad Bosne" na Festivalu video-ostvarenja Gouden vlam, u Amsterdamu, 1997.
I.moj gušt u Kinoteka baru....
Ljub!
kad slika priča...
mcmlx.blog.hr
Rusija je,nerijetko. pokuša(va)la sakriti neke od stranica svoje povijesti.
Ipak, kako kažu, riječi se ne mogu izbaciti iz pjesme…
Povijesno gledano, ruski narod je često i teško gladovao.
Ne zato što nije bilo dovoljno zaliha žitarica, već zato što su vladari Rusije za vlastitu korist opljačkali narod do potpunog osiromašenja.
Jedna od takvih zabranjenih stranica povijesti bila je glad koja je zahvatila jug i regiju Volge 1891.-92.
Amerikanci su prikupili zalihe hrane (brašna i žitarica) i s pet parobroda poslali ih u Rusiju.
Koliko god se politolozi trudili krivnju za glad 1891–1892. pripisati nepovoljnim vremenskim prilikama, glavni je problem bila državna politika glede žitarica.
Dopunjavajući riznicu na račun poljoprivrednih resursa, Rusija je godišnje izvozila ogromne količine pšenice.
Tako je prve gladne godine iz zemlje izvezeno 3,5 milijuna tona kruha.
Sljedeće godine, kada su carstvom već harale glad i epidemije, ruska vlada i poduzetnici prodali su Europi 6,6 milijuna tona žitarica.
Ove činjenice su šokantne.
A činjenica da je ruski car kategorički negirao postojanje bilo kakve gladi u Rusiji jednostavno je zastrašujuća.
Vladajući monarh Aleksandar III komentirao je situaciju s hranom u zemlji na sljedeći način:
"Nema ljudi koji umiru od gladi, postoje samo žrtve propadanja usjeva."
U međuvremenu su cijela sela izumirala...
Dnevnik grofa V.N. Lamsdorf glasi:
“Ton koji je u najvišim krugovima zauzet u vezi s katastrofama gladi dokazuje da su oni potpuno nesvjesni situacije i da, zapravo, ne suosjećaju ni s nesretnim ljudima koji trpe ove katastrofe, ni sa suosjećajnim ljudima koji im nastoje pomoći”.
Situacija u zemlji bila je katastrofalna, a ova strašna vijest prošla je Europom i stigla do Amerike.
Američka javnost predvođena Williamom Edgarom, urednikom tjednika North Western Miller, ponudila je humanitarnu pomoć Rusiji.
Međutim, car je oklijevao s davanjem dopuštenja i tek nakon nekog vremena dopustio je da se nahrani izgladnjeli ruski narod.
Ruski pisac grof Lav Tolstoj opisao je tadašnje stanje u selima:
“Ljudi i stoka stvarno umiru. Ali oni se ne grče po trgovima u tragičnim grčevima, već tiho i uz slabašan jecaj obolijevaju i umiru po kolibama i dvorištima...
Pred našim očima teče neprestani proces osiromašenja bogatih, osiromašenja siromašnih, uništavanja siromašnih...
U moralnom smislu dolazi do pada duha i porasta svih najgorih osobina čovjeka – krađe, ljutnje, zavisti, moljakanja i razdražljivosti – potpomognute mjerama zabrane svakog preseljenja naroda... Zdravi slabe, a slabi, osobito starci i djeca, umiru prerano i mučno.”
Pomoćt je organizirao i nadzirao filantrop W. Edgar koji je u ljeto 1891. objavio svoje prve članke u svom časopisu, govoreći o gladi koja je počela u Rusiji. Osim toga, poslao je oko 5.000 pisama trgovcima žitom na sjeveru tražeći pomoć.
Edgar je putem medija podsjetio svoje sugrađane da je tijekom građanskog rata 1862.–1863. ruska flota Americi pružila neprocjenjivu pomoć.
Tada je daleka Rusija poslala dva mornarička skvadrona na obale ove zemlje.
U to vrijeme doista je postojala stvarna opasnost od Engleske i Francuske koje su u svakom trenutku mogle priskočiti u pomoć Južnjacima.
No, ruska flotila stajala je uz američku obalu oko sedam mjeseci, a Britanci i Francuzi nisu se usudili upustiti u sukob s Rusijom.
To je pomoglo sjevernjacima da pobijede u građanskom ratu.
Apel američkog aktivista naišao je na odaziv u srcima njegovih sugrađana, a donacije su počele posvuda.
Kampanja je provedena neslužbeno i na dobrovoljnoj bazi budući da američka vlada nije odobrila ovaj gest prijateljske pomoći, ali ga nije mogla ni zabraniti.
Uostalom, između velesila uvijek je postojala i ideološka i političko-ekonomska borba.
K tome, svoju je ulogu imala i pojačana konkurencija na globalnom tržištu žitarica. Začudo, unatoč gladi koja je bjesnila u zemlji, ruski oligarsi i kulaci nastavili su slati žito za izvoz, što se snažno protivilo financijskim interesima Amerike.
No, bilo kako bilo, Amerikance nije ohladio negativan stav njihove vlade, te se pokret pod sloganom “Ovo nije političko pitanje, ovo je pitanje čovječanstva” nastavio. Cijela Amerika uključila se u dobrotvorne svrhe za izgladnjele Ruse.
U kampanji su sudjelovali predstavnici svih slojeva američkog društva: “farmeri i mlinari, bankari i vjerske osobe, vlasnici željezničkih i pomorskih linija, telegrafskih tvrtki, novina i časopisa, državni dužnosnici, studenti i nastavnici viših i srednjih obrazovnih ustanova, novinari, radnici i službenici.
Međutim, obični Amerikanci koji su malo-pomalo donirali hranu dobrotvornoj organizaciji nisu mogli znati da su skladišta s izvoznim žitaricama u Rusiji popunjena do kraja i da se žitarice otpremaju dalje za isporuku na europska tržišta.
Tri sjeverne države i Društvo Crvenog križa već nekoliko mjeseci donose pomoć u hrani u morske luke Amerike. Do kraja zime prva dva broda natovarena brašnom i žitom krenula su u daleku Rusiju.
A u rano proljeće 1892. godine parobrodi s vrijednim teretom stigli su u luke baltičkih država. Na jednom od brodova bio je i organizator dobrotvorne akcije William Edgar.
Prošao je kroz mnogo toga prije nego što je iz prve ruke vidio plodove svog rada.
U Rusiji će vidjeti raskoš sjeverne prijestolnice i glad u provinciji, nepravednu raspodjelu prikupljene pomoći i bezbožnu krađu američke hrane u lukama.
Čuđenju i ogorčenju Amerikanca nije bilo granica.
No, kako god bilo, od početka proljeća do sredine ljeta u Rusiju je stiglo pet brodova s teretom tada vrijednim oko milijun dolara i težinom od više od 10 tisuća tona.
Budući ruski car Nikolaj II tada je napisao: “Svi smo duboko dirnuti činjenicom da nam brodovi puni hrane dolaze iz Amerike.”
Međutim, u bliskoj budućnosti ruska je vlada pokušala potpuno zaboraviti na ovu gestu "bratske pomoći".
Koliko god ruski političari pokušavali omalovažiti i prekriti zaboravom ovu prijateljsku gestu jednog naroda prema drugome, još uvijek postoje brojni dokumenti i neobična umjetnička svjedočanstva koja su na platnima dočarali umjetnici očevici.
Prvi transportni brodovi iz Indiane i Missourija – takozvana "Hunger Fleet" – s teretom hrane stigli su u luke Liepaja i Riga. Rusko-armenski slikar Ivan Konstantinovič Aivazovski osobno je svjedočio prijemu brodova s dugo očekivanim teretom koji će pomoći u prevladavanju katastrofalne situacije u zemlji.
U lukama Baltičkog mora parobrode su dočekivali orkestri, a vagoni s hranom vozili su se cestama ukrašenim američkim i ruskim zastavama. Taj se događaj toliko dojmio umjetnika da ga je on, pun zahvalnosti i nade, obilježio na dva svoja platna: “Brod pomoći” i “Podjela hrane”.
Posebno je impresivna slika “Podjela hrane”. Na njemu vidimo rusku trojku konja natovarenu hranom.
Na kolima je seljak koji ponosno maše američkom zastavom. Seljani na to mašu maramicama i šeširima, a neki se, padajući na prašinu uz cestu, mole Bogu i hvale Ameriku za pomoć. Vidimo izuzetnu radost, oduševljenje i nestrpljenje gladnog naroda.
Ove bi slike bile kategorički zabranjene za izlaganje na bilo kojoj javnoj izložbi u Rusiji.
Cara je iritiralo raspoloženje ljudi prenijeto na umjetničkim platnima.
A služili su i kao podsjetnik na njegovu bezvrijednost i nesolventnost koja je zemlju bacila u ponor gladi
Aivazovski je na prijelazu iz 1892. u 1893. stigao u Ameriku i sa sobom donio slike koje se toliko nisu svidjele ruskim vlastima. Tijekom ovog posjeta slikar je poklonio svoje radove u znak zahvalnosti za američku pomoć galeriji Washington Corcoran. Od 1961. do 1964. ta su platna bila izložena u Bijeloj kući na inicijativu Jacqueline Kennedy.
Godine 1979. završile su u privatnoj zbirci u Pennsylvaniji i dugi niz godina bile skrivene od javnosti. Godine 2008., na aukciji Sotheby, obje povijesne slike Aivazovskog prodane su za 2,4 milijuna dolara jednom filantropu koji će slike odmah prenijeti u galeriju Corcoran u Washingtonu.
Ova platna koja je umjetnik naslikao 1892. još uvijek su zabranjena u današnjoj Rusiji.
Možda ih novi ruski oligarsi otkupeI kao znak neke nove, prijateljske zahvalnosti prema Amerikancima.
#ArtA_Tsolum_Aivazovsky
Nedostajanje
stella.blog.hr
Kad vam netko koga odavno više nema,
tko boravi među zvijezdama, i dalje mnogo nedostaje,
smanjuje li se taj osjećaj s godinama?
Vraća li vam se u snovima?
(fotografija s neta)
19
sri
02/25
Đole (11.svibnja 1953, Novi Sad -19.veljače 2021, Novi Sad)
luki2.blog.hr
Na današnji dan otišao je Đole...Preplivati Dunav...."Oprosti velika reko, al ja sam morao preko..."
Nema dostojnog ispraćaja. Samo niz prekrasnih riječi za majstora riječi....Spavaj mirno, dragi čovječe... "Mudrovat će badavani, kad me nema da se branim..." Đole, hvala za ljubav....Drugima ostavljamo da mrze.
Tekst preuzet s Facea, svećenik Stevan Stevanović o Đoletu:
Jednom su palili lišće…
Sa One Lipe dim je leteo do neba…
Na kom se, nema ih više…
Stari Nestorov gosn, Čeda i još jedan…
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio…
Taj nije ništa uradio…
I shvatiće, kad tad, da ne zna šta je hlad…
(Jednom su sadili lipu, Đorđe Balašević 1988. godina)
Dugo sam razmišljao kojom Balaševićevom pesmom da počnem priču o njemu, kojom pesmom da poželim mirno more Panonskom Mornaru. U svim pesmama u kojima je govorio o svom odlasku uvek je bila jesen, novembar, izmaglica, i kvartet dragih lica, maleni čun pokraj luke pokisle da me u večnost otisne…
U petak, kada je našao vrata u tom suvom zlatu, i prošao kroz njih, bila je zima, proleće nije sačekalo njegov trag. Trag pesnika u Kostimu Večnog Dečaka ostaće zalepljen u našim grudima kao otisak, kao pečat pripadnosti, kao šifra po kojoj ćemo se i dalje prepoznavati, kao model po kome ćemo živeti u svetu bez Đorđa Balaševića.
Kako mogu da racionalno govorim o čoveku čijim su me pesmama uspavljivali roditelji?
Kako mogu racionalno govoriti o čoveku uz koga sam rastao, onako kako je rastao i on i njegove pesme, uz koje smo se zaljubljivali, plesali, voleli se, patili i ostavljali.
Kako mogu da vam govorim o čoveku čijim pesmama ja uspavljujem moju decu?
Kako mogu da napišem da našeg Đoleta više nema? To bi bilo kao kad bi napisao da više nema meseca na nebu…
Jer to je nama bio naš Đole.
Svetionik.
Svetionik i svetlost.
Sad bi trebalo da napišem da nikad neću otići na njegov novogodišnji koncert u Beogradu, kao što sam išao svake godine do sad?
Više se i ne sećam koliko je bilo novogodišnjih koncerta zime 2004/2005. godinu, verovatno tri, ali, možda i četiri u Centru Sava, ja sam bio na poslednjem. I taj trenutak, kada je posle uvodnog akustičnog instrumentala „pričica o Vasi Ladačkom“ Đole je izašao na binu i otpevao pesmu „Na Bogojavljansku Noć“ , taj trenutak koji je trajao gotovo četiri sata, računam, uz rođenja moje dece, za najradosniji trenutak u mom životu.
Bio sam na nekim Đoletovim koncertima i pre tog pomenutog i na mnogo koncerata kasnije, i svi koji su dvocifrenom broj puta slušali uživo pesnika iz Novog Sada razumeju o čemu govorim, ali ja ne znam, danas, skoro dvadeset godina kasnije da vam objasnim šta se desilo te noći, u Beogradu, u Sava Centru.
Sećam se da se Beograd maskirao u London, nepogrešiva magla pratila nas je sa vrha Zvezdare, niz Bulevar do reke… a na koncertu, kao da je neko pomešao sve radosne boje koje postoje, toliko lepih, srećnih, harizmatičnih ljudi na jednom mestu nisam video nikad ni pre, ni nikad posle toga.
Jednostavno takvi su ljudi koji slušaju Balašaveća. Pre svega, lepi i šareni. Nije ni čudo što nas je Đole zvao „Bistrooki“, oči su nam svetlele u mraku, svima… kraj Save stvorili smo šareno ostrvo koje je isijavalo ljubavlju kroz maglu.
Đorđe Balašević je te večeri prizvao jato zvezda sa neba, da nas taknu po ramenima, blagoslove i vrate se na nebo kao jo – jo. Mi smo uzvratili kišom upaljača, koji su se čini mi se, spojili sa zvezdanim nebom, tako da više i nisam znao gde prestajemo mi, Bistrooki, a gde počinju zvezde…
Sećam se blistavih ljubičastih svetiljki: „Ne dajte se Moji Mili…“ rekao je na kraju „ne dajte se sitnim barabama, kad niste do sad…“
Rekao je da je slobodno mišljenje pleonazam i da čim mislite svojom glavom, da ste onda slobodni. Tu cenu i danas, skupo plaćamo.
Neću sad da mračim, da kažem da Beograd više nije kao što je bio i da publika više nikad neće biti takva, samo mi je žao, što dečaci koji će sada napuniti 21. godinu, kao ja tada, neće više nikada doživeti koncert Đorđa Balaševića, kao ja tada…
Važno mi je da ovde napomenem i dva koncerta održana u Paraćinu, mom rodnom gradu, prvi sa celim bendom u hali sportova, pred dve hiljade ljudi, kada sam bio četvrta godina gimnazije, i drugi u pozorištu, samo Đole i profesor Dujin. Oba koncerta su bila bez greške, Balašević nikad nije imao tezge, već je svaki put ostavljao celog sebe publici, tri i po sata ljubavi i slobode,
Uzgred, ja sam rođen kada je Balašević napisao „Lepu Protinu kći“, moj sin rođen je kada je snimio film, „Kao rani mraz“, a moja kćer (Lepa Protina Kći po zanimanju) kada je napisao „Duet“ pesmu posvećenu Kemalu Montenu, za koju se nadam da će je sada konačno otpevati gore zajedno, kako je i trebalo.
Knjigu: „Jedan Od Onih Života“ pročitao sam više desetina puta, verovatno i preko sto puta, u jednom momentu, onog davnog leta, kada sam imao devetnaest godina, znao sam ovaj roman napamet, od korica do korica, kao što ljudi znaju „Gorski Vijenac“ recitovao sam ga, deklamovao, u školi, po ulicama, parkovima, sa zadnje platforme tramvaja br 12. vraćajući se sa fakulteta… onda su za bezbojni omot mog šešira počele da se talože teške, opore misli, pa sam u međuvremenu i zaboravio mnogo… mnogo više nego što prosečni Balaševićevac zna…
U petak je Besmrtni Balašević otišao širokim drumom što izlazi na most… i ostavio nas same, da probamo da živimo bez njega.
Danas na društvenim mrežama, čak i na nacionalnim televizijama o Balaševiću govore svi, složno, horski unisono žale i govore koliki je gubitak to što „Panonski Mornar“ više nije sa nama. Sad su se setili da je stojao rame uz rame sa našim najvećim pesnicima i književnicima, a da je kao izvođač bio značajniji i od Arsena i Olivera. S druge strane, ne sećam se da sam ih nekada video sa Naše Strane, na koncertima, u Našem Mraku, dok nam je Đole donosio svetlost. Danas o njemu pozitivno govore i oni koji su ga najstrašnije vređali, progonili, iznosili laži o njemu, oni koje ovde, baš na ovaj dan neću pominjati, za koje nema mesta u ovom tekstu i da citiram samog Đoleta, za koje nema mesta ni na marginama ovih redova.
Mi koji ga stvarno volimo mi smo ga i stvarno poznavali kakav je bio.
Uz iskreno saučešće porodici, posebno Jeleni, koja je takođe rođena kad i „Lepa Protina Kći“, koji su ostali bez supruga, oca i dede, i naš gubitak je približno toliki i mi smo ostali bez duhovnog oca, učitelja, brata i dede…
Pesnik jedne ljubavi. Jedne velike ljubavi. Čovek doslovno zaljubljen u svoju Oliveru, pisao je inspirisan njom čitav život. Ona mu je bila prvi, najverniji fan, i najveći kritičar. „Zapamti“, govorila mu je „ti nosiš svetlost, nisi ti svetlost…“
Od juče, Svetlonosac je postao Svetlost.
Mimoišli smo se na poslednjem Sajmu knjiga u Beogradu. Mojom voljom. Prvom Sajmu knjiga na kom sam bio kao autor. Odlučio sam se da potpisujem knjigu dan posle Đoleta Balaševića. Nisam smeo da stanem pred njim malen sa mojom knjigom u rukama, dok preda mnom stoji moje detinjstvo sloboda, mir, i Đole, nasmejan, večan…
I jedne noći, kao što je ova, znao je Bog, Đorđe Balašević je doslikao portet života svog.
Otišao je najveći.
Oprosti nam Đole, nismo Te bili dostojni
Sveštenik Stevan Stefanović
Ljubim vas!
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr