Kreativni odjel

Kad tišina svira

agava505.blog.hr

Ne pjevam danas
jer zrak je gust
grana mi škripi
a svijet je pust

srce mi pamti
toplinu iz jata
i svaki cvrkut
što zima mi krade

vidim daljine
ali let mi je kratak
hladnoća mi šije
kaput od oblaka

***
nisam izgubljena
nisam bez nade
jer svaka tišina
još u meni svira

Božićna, onima koji slave danas

stella.blog.hr

posljednji plamen snova

potok42.blog.hr

sjaj snova tone u nepostojanje,
gasi se kao petrolejka pred zoru.
prije svog kraja, plamen se skupi,
sažima se, ne širi.
lampa ne osvjetljava sobu, nego stol.
plamen počne treperiti,
ne zato što je slab, nego zato jer je
nestalo pogonske tvari;
fitilj je potrošen,
staklo je zamrljano godinama dodira.
svjetlo je i dalje tu, ali bliže sebi nego svijetu.

a onda dolazi onaj trenutak
kad se nakratko razbistri,
i šalje posljednji jasni odsjaj.
još jednom osvijetli ono što je važno,
još jednom pokaže oblik stvari.
i tek tada, bez buke, bez drame,
srce plamena potamni, svjetlo se povuče,
ne u mrak i hladnoću, nego u mir.

snovi se povlače u sumrak,
dok vjetar svijeta hladi njihov plamen.
ponekad nestanak ubrza dah prostora -
suvišna pitanja, suvišni odgovori,
mutna voda bivanja koja plavi oko sebe,
presušeno strpljenje neprozirne sudbine.

sanjaju oni kojima java nije dovoljna,
i oni koje je java izbacila iz podjele uloga
u predstavi života između plamena i noći.

Ne dam je zaboravu

agava505.blog.hr

Jedna pahulja bijela
nježno se na rame spustila
tiho, gotovo nečujno, toplinom me ispunila
toplinom koja nije s ovoga svijeta...

u kratkom trenu,
njezina bjelina nije donijela hladnoću,
donijela je osjećaj mekoće,
poput nježne ruke voljenog
koji me dotakao
baš onda kada mi je bila najpotrebnija....

mala, blistava čestica neba odlučila je postati mojom,
grijući me toplinom uspomene
i sigurnošću poznatog zagrljaja...

trag koji ostaje
baš kao i svaki savršen trenutak,
počela je nestajati...
otopila se polako,
pretvarajući se u prozirnu kap
nestala je s ramena,
ali se duboko u srce ulila....

nije ostavila vlagu na kaputu,
već sjetan trag u duši...
onaj dragocjeni miris prošlosti
koji me tjera da se nasmiješim kroz suzu...

pahulja živi u srcu, živi u sjećanju,
kao neizbrisiv pečat jednog dodira
koji se više ne može ponoviti
ali se zato zauvijek pamti i spominje...

i nema je više,
tek vlažan trag drijema,
tamo gdje ruka je nekada bila,
grlim tišinu jer tebe više nema,
samo je sjeta gnijezdo svila....

ne dam je zaboravu,
tu kaplju čistu,
što kroz sjećanje
i danas me grije,

u svakoj novoj pahulji tražim tu istu,
koja se u mome srcu zauvijek smije.

Zagrljena šuma

stella.blog.hr

Zagrljena šuma
Slikar je danima slikao drveće isprepleteno u paru,
u živom ljubavnom zagrljaju. Kad je završio sliku,
odahnuo je i nasmešio se. Bio je zadovoljan.
Naslikao je Šumu ljubavi.

Na drugoj strani sveta mladić je u ratnom vihoru povučen
u neželjeno društvo. Ožiljke na duši poneo je zauvek.
Telesni ožiljci su boleli i kad se sve smirilo. Polna infekcija
koja se teško leči. Život ga je svuda bacao dok ga nije
konačno doveo na mirnije staze. Zahvaljivao je Bogu
što ga je poštedeo, kad druge nije, i zavetovao se da će
mu život posvetiti. Sreo je divnu devojku zlatne kose
koja je ličila na anđela. Nežnim pogledom i dodirom
vidala je njegove rane. S njom podeliti život i zajedno
Bogu služiti, bio je njegov cilj. Ali, valjalo se prvo izlečiti.
Stidljivo ga je odvela svojoj doktorki. Nije puno pričala,
a ova je sve razumela. Potrudila se da ga izleči. I u sveto
okrilje braka mladi uđoše, a da se nisu sjedinili, sve dok
nije bilo sigurno da mladić neće svojoj nevesti preneti
neželjeni dar.
I pre nego će otići iz tog grada u svoju parohiju, mladi
su doktorki doneli sliku „Šuma ljubavi“ sa nežnom posvetom.
Svakog jutra prvo što doktorka ugleda kad se budi je
drveće koje se voli. I svako veče uspavljuje se posle
pozdrava sa slikom.
U zagrljenoj šumi uvek vidi nežni mladi par.
(Rumba 2011)

Zagrljena šuma

stella.blog.hr

Zagrljena šuma
Slikar je danima slikao drveće isprepleteno u paru,
u živom ljubavnom zagrljaju. Kad je završio sliku,
odahnuo je i nasmešio se. Bio je zadovoljan.
Naslikao je Šumu ljubavi.

Na drugoj strani sveta mladić je u ratnom vihoru povučen
u neželjeno društvo. Ožiljke na duši poneo je zauvek.
Telesni ožiljci su boleli i kad se sve smirilo. Polna infekcija
koja se teško leči. Život ga je svuda bacao dok ga nije
konačno doveo na mirnije staze. Zahvaljivao je Bogu
što ga je poštedeo, kad druge nije, i zavetovao se da će
mu život posvetiti. Sreo je divnu devojku zlatne kose
koja je ličila na anđela. Nežnim pogledom i dodirom
vidala je njegove rane. S njom podeliti život i zajedno
Bogu služiti, bio je njegov cilj. Ali, valjalo se prvo izlečiti.
Stidljivo ga je odvela svojoj doktorki. Nije puno pričala,
a ova je sve razumela. Potrudila se da ga izleči. I u sveto
okrilje braka mladi uđoše, a da se nisu sjedinili, sve dok
nije bilo sigurno da mladić neće svojoj nevesti preneti
neželjeni dar.
I pre nego će otići iz tog grada u svoju parohiju, mladi
su doktorki doneli sliku „Šuma ljubavi“ sa nežnom posvetom.
Svakog jutra prvo što doktorka ugleda kad se budi je
drveće koje se voli. I svako veče uspavljuje se posle
pozdrava sa slikom.
U zagrljenoj šumi uvek vidi nežni mladi par.
(Rumba 2011)

TOMA

sewen.blog.hr

Kad nisi s ljudima kompaktan,
Dohvatiš se čaše.
Kad nisi s ljudima, ni arogantan,
I nemaš očenaše
Normalno da dohvatiš se čaše.

Jer treba ti bliskost i vedrina,
Podupla se svijet.
A teška je i bolna istina,
Ti spreman za let!
Tražiš nektar, sasušen je cvijet.

Sve kopija do kopije sjedaju,
Ja ustadoh sam.
Cijeli život kopije opsjedaju,
I sam nazdravljam,
U najboljem društvu uživam!

Mija je bila na kupanju i šišanju

luki2.blog.hr

Ma, ljepša od Al fotke!:)))))

Na poklon je i dobila novu maramu......To me malo i rastužilo, jer sam Goldici bila naručila lijepu maramu - ali nije dočekala da stigne....:(((((( Uffff....

Sada Mija odmara, zahvalna i sretna.

Ljub!

godina nova...UPDATE

hawkeye1306.blog.hr

1-701

2026a
početak koje smo dočekali mirno
uglavnom po foteljama, drijemajući ili uz tv




oko ponoći nekoliko fotki za budućnost
dane u kojima će preostati samo sjećanja
i eto nas, još jedna godina za koju, unatoč svim razočarenjima
negdje skriveno u dubini želimo da nam bude ljepša




a danas, sniježić, prvi ovogodišnji
nakon što sam obavio još malo fotkanja, može biti i posljednji
uglavnom, u gradu nema više ništa što bi me zanimalo pa do
slijedećeg izvještaja s Planine...
pozdrav iz srca

A.CAMUS

komentatoricamicaa.blog.hr

Sjećanje na Alberta Camusa. Umro je na današnji dan 1960.

Kada je Albert Camus 1957. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, imao je samo 44 godine - jedan od najmlađih koji je ikada dobio tu čast. Svijet ga je hvalio kao moralni glas za njegovu generaciju, autora Stranca, kuge i Sizifovog mita. Njegovo pisanje je seciralo apsurdnost postojanja i borbu za smisao u slomljenom svijetu. Ipak, kada je stigao telegram koji objavljuje njegovu pobjedu, Camus nije mislio na slavu, filozofiju ili slavu.
Mislio je na svog učitelja.
Te večeri sjeo je i napisao pismo Louisu Germainu, učitelju osnovne škole koji je vjerovao u njega kad nitko drugi nije.
Camus je rođen u siromaštvu u Alžiru 1913. godine u Mondovima. Otac mu je poginuo u Prvom svjetskom ratu kada je imao samo godinu dana, a majka, gotovo nepismena i djelomično gluha, radila je kao čistačica kako bi obitelj ostala živa. Njihov dom nije imao struju, tekuću vodu, niti knjige. Po svakom očekivanju, mladom Albertu nije bilo suđeno da ode daleko.
Ali Louis Germain je vidio nešto u njemu.
Primijetio je tihu inteligenciju, oštar um i znatiželju skrivenu iza dječakove tišine. Ućitelj ga je ohrabrivao da čita, piše, preispituje svijet. Kada je došlo vrijeme za prijemni ispit u srednju školu - nešto rijetko za dijete iz radničke klase - Germain je osobno podučavao Camusa nakon škole, odbijajući dopustiti da siromaštvo definira dječakovu budućnost.

Desetljećima kasnije, kada je Camus saznao da je dobio Nobelovu nagradu, napisao je svom starom učitelju:
"Bez tebe, bez te nježne ruke koju si pružio malom siromašnom djetetu koje sam bio, bez tvog učenja i tvog primjera, ništa od ovoga se ne bi dogodilo." "
Završio je jednostavnim riječima koje su nosile težinu života:
"Grlim te svim srcem." "

Bio je to duboko ljudski trenutak. Filozof koji je pisao o apsurdnosti svemira nije odgovorio odvojenošću ili ironijom, već zahvalnošću. U svijetu u kojem intelektualci često jure prestiž, Camusova prva misao bila je o čovjeku koji ga je naučio dobroti i vjerovanju.
Ovaj mali čin - pismo zahvale - otkriva više o Albertu Camusu nego možda svi njegovi eseji zajedno. Pokazuje da za njega veličina nije bila u nagradama, već u ljudima. Radilo se o sjećanju, dugu i poniznosti.
Camus nikad nije zaboravio odakle je došao, niti ruke koje su ga podigle.

Nije iz vrta i pitome rose

agava505.blog.hr

Jedini si trag nježnosti
u grubom zagrljaju oštrog kamena i
dubokog plavetnila Jadrana
plominske zidine starog Plomina su ti dom...

***

dok bura oštri zube o hridi tvrdog krasa
ljubičasti zvončić svijetu i suncu ruke širi

nije iz vrta, iz pitome rose nije
s plominskog dubokog dna
latice ponosno nose boju neba

podno zidina na kojima obitava cvjetić
dimnjak visoki u oblake gleda
cvjetić krhak u vječnoj sjeni
ljepotu oku dariva

ne traži mnogo
tek mrvicu nade
komadić škrape i beskraja plavog
najljepši zvončić priroda nam dade
da čuvar bude gradiću drevnom
kad utihnu vjetrovi i dan zamre
naš uzdah pjesma je
koja slavi endemske mu latice




Zanimljivost: Plominski zvončić je cvijet, endemska vrsta,
u svijetu raste samo na vrlo uskom području,
po zidinama starog grada Plomina,
u okolici Plominskog zaljeva i
na dijelovima istočne obale Istre.

Imagine

stella.blog.hr

Zamisimo da smo dobili ovakvu kuću

Zamislimo da smo sada u gondoli iznad Ribničkog jezera

Da nas čekaju konji za jahanje po planini

Da se stvorim na vidikovcu na Molitvi

Da se stvorimo u Japanu...uh, teško.

Realnije, da se nađemo na dobrom koncertu

Da plešemo u plesnoj školi. Lako izvedivo

Da smo na naslovnoj strani poznatih novina

I pošto smo ogladnili, da uživamo u dobrom
ručku.

...nema naslova....

komentatoricamicaa.blog.hr

Vraćam sebe u prvobitne postave ; imam osjećaj da se svaki put resetiram - vjerojatno i vi ostali imate neke svoje metode kako obnoviti sebe - kad osjetiš da malo potoneš .

Meni treba ovo : klapa Maslina , naš El Diablo ( stari blogeri pamte ) i moj grad u mislima , svaki kamen Kalelarge i ulice mog djetinjstva




foto: Morski.hr

godina nova...

hawkeye1306.blog.hr

1-701

2026a
početak koje smo dočekali mirno
uglavnom po foteljama, drijemajući ili uz tv




oko ponoći nekoliko fotki za budućnost
dane u kojima će preostati samo sjećanja
i eto nas, još jedna godina za koju, unatoč svim razočarenjima
negdje skriveno u dubini želimo da nam bude ljepša

Veselo u dvijetisućedvadesetšestu

teutinaljubav.blog.hr

Uvijek je ljepše malo se nasmijati nego biti ozbiljan.