Konobarica s tastature
subota, 22.02.2025.
Nepoštivanje u vremenu
Da li vam se dogodilo ikada da neki događaj na koji ste otišli započne točno na vrijeme?
Meni jednom.
Petar Grašo izišao je točno u nula-nula zakazano vrijeme na binu i započeo koncert. Ovaj drugi njegov na kojem sam bila. Za prvi se ne sjećam.
Bilo gdje. Ali bilo gdje da odete nikada ti događaji ne započnu u zakazano vrijeme.
Kako godine prolaze sve manje sam spremna tolerirati to kašnjenje izvođača. Znači, potrošim novac da kupim kartu, potrošim vrijeme da dođem na vrijeme, dođem na vrijeme, i onda trošim još nešto vremena da bi dočekala veleuvaženog nekoga da započne sa programom.
Karte za koncert Lepe Brene kupili smo godinu dana unaprijed. Jer, krenule su se prodavati munjevitom brzinom. Mala digresija, mislite što hoćete o mom glazbenom ukusu, nemam se namjeru uopće opravdavati. Kupili smo, dakle, karte godinu dana unaprijed. Na stranu što je iz Rijeke do Zagreba trebalo doći, a kako smo već u godinama koje su daleko od mladost- ludost,statusa u Zagrebu nam je bilo i noćiti, pa je i to noćenje nešto koštalo, a ni put natrag nije bio gratis. Tko nam je kriv što živimo u Rijeci gdje nema velebnih Arena dvorana koje regionalne folk zvijezde pune neizdrživom lakoćom i brzinom. Karte, dakle. Kupili pošteno. Potrošili novce. Da bi regionalna folk zvijezda video simulacijom helikoptera sat i petnaest minuta nakon zakazanog početka koncerta na binu sle-te-la. Kao da je uistinu putovala sve do kraja sveta, dalekih planeta. Koncert je bio zaista vrhunski, produkcija svjetska, gosti odlični i iz velebne Arena dvorane kakvu u Rijeci možemo samo sanjati izišli smo puni dojmova i niti centa od novaca potrošenih za ulaznicu nije mi žao. No, pitanje je koliko košta onaj sat i petnaest neispoštovanog vremena. Puta dvadeset tisuća, koliko kažu da nas je bilo u velebnoj Areni kakvu u Rijeci možemo samo sanjati. Možemo li to malo baciti na papir?
Na koju god sam predstavu ikada otišla, nikada nisam doživjela da je počela na vrijeme. A hoće li me ova na koju se spremam u srijedu u tom pogledu iznenaditi, javim.
Kino.
Dok se izvrte sve reklame čija surround ozvučenja probijaju mozak, a koje ulaze u vrijeme početka projekcije, potroši se barem petnaest minuta MOG vremena. Vremena za koje sam platila da gledam film, a ne da mi netko sa platna para uši uvjeravajući me u izvrsnost nekih proizvoda ili usluga i na kraju još proziva morrrronom.
Književne večeri.
One su uglavnom gratis. Tu ne treba ulaznica. Pisci trebaju biti sretni da neko uopće čita, da čita što oni napišu, razgaljeni su i uzbuđeni prije početka. Komešanje, čestitanje, osmijesi... Mi u publici sjedimo, čekamo. Neki smo na ulazu kupili knjigu po promo cijeni i ushićeni smo što nakon otprilike sat vremena književnog uzdizanja kući odlazimo sa potpisanim primjerkom. U tom troduplom bonusu (popust plus uzdizanje plus potpis) nećemo ni shvatiti da smo na samom početku ostali uredno zakinuti za BAREM desetak minuta vremena. Ako ne i više, jer i pisaca ima popularnih, pa su neke književne večeri ili predstavljanja knjiga izvrsno posjećene i unaprijed se zna da treba doći podobrano ranije da bi se uhvatilo dobro mjesto.
I za kraj ovog malog traktata o nepoštivanju vremena, još jedna kategorija.
Posao.
Na poslu vrijeme nekih kolega jednostavno vrijedi više od vremena ostatka ekipe. Ti vrli djelatnici onako bez srama i pardona nešto ne učine. Banalno nešto, što bi bilo normalno uraditi. Jer zašto bi. Ionako će to netko drugi. A taj drugi njihovoga je ranga u poslovnoj hijerarhiji, zadatak je neki zajednički, svakodneva rutina, nije ga čak ni teško odraditi...No vrijeme drugoga jednostavno vrijedi manje. Pa ga on MORA potrošiti na aljkavost kolege. Kojem se može.
