Bukowski s Wisha
12.02.2025., srijeda
... 12.02.2025. - 3
|
Žene kao lajtmotiv, kao najljepša i najgora od svih ovisnosti. Kako to obično biva sa vječitim kurvišima i wannabe Don Juanima, od svih žena koje su prošle kroz njegov život, tek je jedna uspjela ostaviti neizbrisiv trag. Unatoč tome što nitko od ostatka njegova svijeta nije mislio da je ona po ičem posebna, i unatoč činjenici da je iz njenih živčanih mijena i ljubomornih ispada bilo sasvim očito da joj doktori baš nikako ne znaju pogoditi pravu kombinaciju tableta, on ju je digao na neki svoj osobni pijedestal. Bila je samo njegova čarolija, njegovo magično, divlje stvorenje, i osjećao je potrebu da je čuva, kad je već ne može popraviti. Varao je svaku prije i poslije nje, a ipak nijedna nije bila ni približno toliko ljubomorna i nesposobna kontrolirati eksplozije svojih emocija. Jedne posebno agresivne večeri ispunjene alkoholom, ljubomorom i svađom, vozili su se doma s rođendanske fešte jednih prijatelja i međusobno častili psovkama. Pizdila je, jer se nasmijao nekoj gluposti dok je plesao sa slavljenicom, a on je pizdio što joj nikako nije uspijevao objasniti da pizdi bespotrebno. Da skroz ne pokvare feštu ostatku ekipe, uputili su se doma, no večer još nije bila ni približno gotova. Kad god je bila pijana, postojala je određena koncentracija alkohola pod kojom bi istovremeno bila svadljiva i napaljena, a on je to s vremenom naučio prepoznavati i paziti koliko provocira ili popušta, tako da prevagne napaljenost i da ga poželi iskoristiti i/ili kazniti kad dođu doma. Obzirom mu fizički nije mogla parirati, kažnjavanje se redovito okretalo u njegovu korist, njena divljanja sa svakim novim orgazmom prelazila bi u maženja, u traženja još, u nježnost, sve dok ne bi zaspali, mrtvi umorni i prazni. Ipak, te je večeri bio neoprezan i prešao preko ruba, rekavši nešto od čega je histerično vrisnula, zgrabila volan i povukla ga na svoju stranu. Izvlačeći prvo sebe, a zatim nju iz auta okrenutog na krov, nazvao je 112, kratko objasnio što se dogodilo i zatražio hitnu. Niz lice joj se slijevala krv, ruka joj je bila slomljena i pogled prazan. Bila je u šoku. Kad je došla hitna i kad je ulovio odraz svog lica u prozorskom staklu ambulantnog kombija, shvatio je da mu komad kože s arkade visi dijelom preko lijevog oka. Sljedećeg dana, stojeći kraj njenog bolničkog kreveta, u sebi je kipio od bijesa dok se ona na sav glas smijala govoreći o prošloj noći. U jednom trenu stanke između smijeha samo kratko je prošaptao – gotovi smo - okrenuo se i otišao bez pozdrava, ispraćen tek novom salvom njenog histeričnog cereka. Naredne tri noći spavao je kao zaklan, ne osjećajući ni potrebu da je vidi, ni krizu da se poželi javiti, ni trunku boli koju donosi kraj ljubavi. Jedini osjećaj proizvodila su dva slomljena rebra, svakim udisajem podsjećajući da je ipak živ, iako je lako moglo biti drugačije. Otprilike dva tjedna poslije vidio ju je kako sa drugim šeće ruku pod ruku i u trenu ga je pogodilo sve prethodno navedeno, i to tolikim intenzitetom da ga je tek odjeća uspjela održati na hrpi dok se nije dovukao doma i raspao u prljavu bljuzgu prašine i suza. Mjesecima poslije sustavno se uništavao, svim silama pokušavajući naći sekundu bez nje u mislima. Viski. Droga. Defile žena kroz krevet. Tablete za spavanje. Krah. Probudio se na psihijatrijskom odjelu bolnice, mamuran i sputanih ruku. Rekli su mu da je dovezen na hitnu i da su mu morali ispumpati želudac, a zatim ga svezati i nafilati sedativima, jer je divljao i buncao prilikom transporta na psihijatriju. Spavao je 18 sati. Dugačak trenutak tišine dok je doktor nešto upisivao u karton, a zatim kratko objašnjenje svega što se treba dogoditi u sljedećem tjednu, koliko će provesti na odjelu. Narednih dana činilo mu se kao da vrijeme stoji, mogao je tek gledati tv, spavati ili kratko šetati odjelom uz pratnju ogromnog medicinskog brata. Mučile su ga rešetke na prozorima sobe i žeđ koju nije iskusio ni nakon najintenzivnijih treninga tajlandskog boksa, a koju dugo nije mogao ugasiti. Nije se mogao odlučiti živciraju li ga više konstantna trabunjanja nekog lika koji je bio opasan za sebe, ali ne i za okolinu, ili razgovori sa psihijatrom koji mu je pokušavao pronaći dijagnozu različitu od slomljenog srca. Osjećao je sram od kojeg je nekoliko puta poželio da se onog dana nije izvukao iz prevrnutog auta, ali ako želi izaći s psihijatrije, tu misao nije smio izgovoriti naglas. Ipak, kad je izlazio s odjela i kad mu je doktor prvo pružio otpusno pismo, a zatim ruku pozdrava, prošaptao je da se sigurno nikad ne vraća, jer mu je jasno da jedino sebe može utopiti u oceanu beznačajne pičke i Jack Daniel'sa. Učinilo mu se da doktor trenutak razmišlja povući ga natrag na odjel, prije nego mu je pustio ruku i u znak pozdrava zaključio da se i od gubitka toksičnih osoba teško oporaviti, i da treba paziti na sebe. |
