Blog.hr

POSEBNI

sewen.blog.hr

Toliko smo posebni, a zapravo ranjivi.
Toliko smo neukusni, al opet hranjivi,
Onima što puzeći idu,
Kad smo tek slika na zidu...

Dva oka imamo, gledamo, netko se skida,
Šaka pjeska je dovoljna da smo bez vida.
I nema više ništa da zamjeni oči usale.
Mene hvata panika pa nosim naoćale.

Navikli da uši hvataju šaputanja bitna,
I nebitna, al bez njih panika je hitna!
Zamisli dalje bez tonova koji nas bude,
Zamisli dalje, a nikad više ne čuješ ljude!?

Imamo tijelo koje se lako probiti da.
Imamo organe, zamjenjivi su nekada,
Al onda drugi mora prestati sve drago tkati
Da možemo dalje, morao je odustati!

Zamisli živjeti, a ne znati da nisi sam!
Zamisli ne sjećati se. Znam da ne znam!
Dani sve kraći, a mi ih neznanjem stižemo.
Zamisli ne grizemo, ne znamo, ližemo...

Toliko smo posebni, a zapravo kopije samo,
Koliko smo posebni, to dobro znamo!
Nek vas bude strah, imajte u vidu,
Na kraju smo tek slika na zidu!

Pitanje

stella.blog.hr

Pitanje

Da se vreme vrati
da li bih nešto
popraviti mogla?

Da li bih manje pričala,
više ljubila,
manje očekivala,
više dobijala?

Da li bih ljubav
lakše čitala
iz očiju,
iz pokreta?

I s manje grešaka
sebi samoj
zagorčavala?

(Ljubav plime i oseke 2021)

Pitanje

stella.blog.hr

Pitanje

Da se vreme vrati
da li bih nešto
popraviti mogla?

Da li bih manje pričala,
više ljubila,
manje očekivala,
više dobijala?

Da li bih ljubav
lakše čitala
iz očiju,
iz pokreta?

I s manje grešaka
sebi samoj
zagorčavala?

(Ljubav plime i oseke 2021)

Geni moje djece

luki2.blog.hr

Veceras: Vladimira Spindler:"Geni moje djece", HRT 2 Divan dokumentarac, koji ću pogledati još jednom. Pogledajte, oduševljena sam.....

Dopunit ću post nakon odgledanog dokumentarca.

Danas sam bila u knjižnici "Marija Jurić Zagorka".

Događanje je bilo odlično, razgovor o književnosti, Kafki, o Al-u.....Zašto je pisati danas teško, posebno mladim generacijama?

Ema Botica
Ema Botica magistra je komparativne književnosti i edukacije hrvatskoga jezika i književnosti. Autorica je dviju zbirki pjesama „Ulični svirač” i „Skriveno sunce” te romana fantastike za mlade „Nositelj elemenata” za koji je osvojila nagradu Artefakt 2020. Nekoliko pjesama uvršteno joj je u antologiju „Jadranskih sirena zov”. U sklopu čestertonijanskoga kluba pokrenula je spisateljsku skupinu Bijeli konj. Uz to je i istraživačica C. S. Lewisa o kojem je objavila nekoliko znanstvenih članaka. Trenutno živi i radi u Poznanju u Poljskoj kao lektorica hrvatskoga jezika.

Sa Emom je razgovarala Lada Žigo Španić, u ciklusu DHK predstavlja mlade članova.

S lijeva na desno: Ema Botica i Lada Žigo Španić

Ljub!

Geni moje djece

luki2.blog.hr

Veceras: Vladimira Spindler:"Geni moje djece", HRT 2 Divan dokumentarac, koji ću pogledati još jednom. Pogledajte, oduševljena sam.....

Dopunit ću post nakon odgledanog dokumentarca.

Danas sam bila u knjižnici "Marija Jurić Zagorka".

Događanje je bilo odlično, razgovor o književnosti, Kafki, o Al-u.....Zašto je pisati danas teško, posebno mladim generacijama?

Ema Botica
Ema Botica magistra je komparativne književnosti i edukacije hrvatskoga jezika i književnosti. Autorica je dviju zbirki pjesama „Ulični svirač” i „Skriveno sunce” te romana fantastike za mlade „Nositelj elemenata” za koji je osvojila nagradu Artefakt 2020. Nekoliko pjesama uvršteno joj je u antologiju „Jadranskih sirena zov”. U sklopu čestertonijanskoga kluba pokrenula je spisateljsku skupinu Bijeli konj. Uz to je i istraživačica C. S. Lewisa o kojem je objavila nekoliko znanstvenih članaka. Trenutno živi i radi u Poznanju u Poljskoj kao lektorica hrvatskoga jezika.

Sa Emom je razgovarala Lada Žigo Španić, u ciklusu DHK predstavlja mlade članova.

S lijeva na desno: Ema Botica i Lada Žigo Španić

Ljub!

Teta Maro

morskamorska.blog.hr

Umrila je jutros mat, čula sam s druge strane moba svog rođaka. Meni jedinici on je ka brat.

I kad očekuješ da te neko zalije laminon ladne vode, opet te stresne. Samo san uzdahnila, pogledala svog MužAsa, klimnila glavon i razumija je. Stisnija me za ruku i pita jesan li dobro.
Jesan, rekla san odrešito.
Tako se ja, naizgled ladno, branin od crnjaka. Zabetoniran dušu. Zaledin suze. Samo izdajničko srce zatreperi iznutra ka da je upravo istrčalo maraton.

Stotine priča san ispisala o njoj. Stotine čekaju bit napisane. Njoj, drugoj polovici moje matere. Tek sada mi se pari ka da san je pokopala cilu.

Otić na sprovod, na škoj, u mom mikro svitu je čarobnjaštvo. ON mora ostat sa Starim. Partila mu je voljena sestra i sad je još više potonija, a potrebit je puno. Svaku sitnicu san spremila, pripremila, predvidila i opet san znala da neće štimat jer ja nisan tu. Jer samo san mu ja nezamjenjiva. Ne zna Stari, u ovin visokin godinama, da smo svi u trenu zamjenjivi.

Posli dugo vrimena dotakla san nogama škoj, a on, moj škoj, ugriza me za srce.

Ko me volija toliko i tako bezuvjetno? Ko me hranija pogledon, dušon, tilon? Ko je od materijalnog siromaštva činija banket za trpezon? Ko me izdvaja od svoje troje dice i u mraku šufita dava pojist bananu jer ni bilo za svih? Ko je starijoj ćeri skinija nove postole i da ih meni, a sve za poć u fotota i ovjekovječit nas tri. Rodice. Sestre.

Ko me učija brat mišancu, razlikovat koromač, kostrić, tušt, žutinicu, kozju bradicu, lobodu, divji luk, trputac, koprivu, tražit gnjive rujnice, sušit smokve, čajeve, činit sirupe za kašaj, kuvat varenik? Ko me učija vatat i frigat vlasuje, činit rižot od lumpara i grca? Ko mi je šija mudantice od žutca, prve kotulice od bala koje su u bajulima stizale iz Australije? Ko me je zva skoro svaki dan ne dajući mi da odlaskon sa škoja oden iz gnizda njenog srca? Ko se jada meni, a ne svojoj dici? Od koga je tražila šta činit za ovoga i onoga, a nikog ne uvridit?

Ko me to zarana, kad me Stari iz grada doveja na škoj, jer mat je završila tri miseca u bolnici, ko me to naučija razlikovat ljudski mrak i ljudsku suhoću od svitlosne bezgranične duše?

Ko me to, sa samo četiri ipo godine, naučija kako zerica zna bit puno kad se za trpezon smijemo? Ko me naučija skromnosti u potrebi i veličini u davanju? Svako baš svako lito, kako zarana, tako i desetljeća poslin, ona je bila moj bumbak u kojen mi je bilo meko, toplo oko srca, u kojen san spoznala šta znači biti u milosti Neba.

Mojoj voljenoj teti, duši mojoj i duši cilega Veloga mista, mom nezaboravu, glavnon liku mog bogatog otočkog ditinjstva obojanog mirisima, uspomenama i emocijama, posljednje zbogon. Počivaj mi, teta Maro, u miru.
Zagrli mi mat. U isten ste grebu. I sad ste jedno.

A meni, meni se škoj prepolovija.

"Neuzoriti" i "Uzoriti" narkomani - društvena iluzija!

alexxl.blog.hr

Društvo ima čudan, ali vrlo praktičan mehanizam.
Problem nije supstanca, nego slika osobe koja ju koristi.

E sad bi tu dobro došel nekakav

P R O L O G
Znači, najebali ste, ide roman.

Ovaj tekst nije o drogama.
Ovo je tekst o dozvoli.
O tome tko smije biti ovisan, a tko mora biti kažnjen!
I o tome kako ista kemija, u različitim rukama,
postaje ili problem - ili terapija.

moje jutarno-večernje supstance

A sada krešendo, drito u bulju...

Ako je čovjek neuredan, na ulici, izvan radnoga sustava,
zovemo ga narkoman, prijetnja, sramota, problem.

Ako je zaposlen, funkcionalan, obiteljski čovjek, ide u Crkvu,
glasa, plaća porez...
onda je on "na terapiji" "ima anksioznost" ima problem s tlakom"
"mora nešto uzeti da izdrži".

Supstanca je često ista ili slična.
Razlika je u ambalaži i legimitetu.

Apoteka kao društveno prihvaćeni Diler

Ulični Diler...prodaje supstancu, bez garancije, bez letka

Apoteka...prodaje supstancu, s pečatom, s dozvolom, s blagoslovom sustava

Jedan je kriminalac, drugi je zdravstveni djelatnik!!!
Ali ovisnost ne pita za diplomu, ni za Oltar!!!

Najopasnija je ona koja se ne vidi.
"Ulični narkoman": "vidi da ima problem". "društvo mu to stalno govori".
"Uzoriti" narkoman...ima recept, ima opravdanje, ima rutinu, ima identitet koji ga štiti.
I zato često...nikada ne propituje, nikad ne staje, nikad ne pita:
-Zašto mi ovo treba svaki Dan!

Moralna hipokrizija, ne zdravstvena briga

Društvo ne mrzi drogu, društvo mrzi neurednu, neproduktivnu ovisnost.
Dok god dolaziš na posao, ne smetaš, funkcioniraš, ovisnost je "pod kontrolom".
Kad ispadneš iz stroja-postaješ problem!

Ne postoje
uzoriti i neuzoriti narkomani!
Postoje samo:
-legalni i ilegalni
-vidljivi i nevidljivi
-prihvatljivi sustavu neprihvatljivi sustavu

A ovisnost?
Ona je slijepa na propise, vjerske obrede i društveni status.

Sad na kraju posta, odvrtili su mi se neki naslovi...kajjaznam...

-S receptom si pacijent. Bez recepta si narkoman!
-Diler u haustoru i diler u apoteci-razlika je samo u dozvoli.
-Uzoriti narkomani: rade, mole se i uredno dižu terapiju

-Kad droga ima pečat, zovemo ju terapija!!!

Nebi više, no moram još samo jednu anegdotu od moga Zmaja.

Došel joj na odjel pacijent...sa dijagnozom, no sekundarna
dijagnoza mu bila i narkoman.
I sad u osnovnom, dobiva i terapiju Heptanonima.

To mora progutati pod nadzorom moje Drage!
Nema Li-La, jer su skloni manipuliranju.
On, živi u Indiji, u Komuni...
i sad spika, malo po malo i sazna žena...
-naslijedil sam Tu jako puno nekretnina 5 stanova i dvije kuće, pa to Rentam
-Pa kak nađete te komune Tam?
-joj, Sestro...uletite u prvi Int Cafe i nađete ih 500

I tak to iiii, jedan dan lamentira on Dragoj, poslije gutanja Heptanona, kak:
-Joooooj, kaj sam ja Bogu skrivil, da uz sve one ljepote prirode i prirodne supstance
Ja sad moram Tu živjeti na ovoj jebenoj kemiji!!!

VRH

"Neuzoriti" i "Uzoriti" narkomani - društvena iluzija!

alexxl.blog.hr

Društvo ima čudan, ali vrlo praktičan mehanizam.
Problem nije supstanca, nego slika osobe koja ju koristi.

E sad bi tu dobro došel nekakav

P R O L O G
Znači, najebali ste, ide roman.

Ovaj tekst nije o drogama.
Ovo je tekst o dozvoli.
O tome tko smije biti ovisan, a tko mora biti kažnjen!
I o tome kako ista kemija, u različitim rukama,
postaje ili problem - ili terapija.

moje jutarno-večernje supstance

A sada krešendo, drito u bulju...

Ako je čovjek neuredan, na ulici, izvan radnoga sustava,
zovemo ga narkoman, prijetnja, sramota, problem.

Ako je zaposlen, funkcionalan, obiteljski čovjek, ide u Crkvu,
glasa, plaća porez...
onda je on "na terapiji" "ima anksioznost" ima problem s tlakom"
"mora nešto uzeti da izdrži".

Supstanca je često ista ili slična.
Razlika je u ambalaži i legimitetu.

Apoteka kao društveno prihvaćeni Diler

Ulični Diler...prodaje supstancu, bez garancije, bez letka

Apoteka...prodaje supstancu, s pečatom, s dozvolom, s blagoslovom sustava

Jedan je kriminalac, drugi je zdravstveni djelatnik!!!
Ali ovisnost ne pita za diplomu, ni za Oltar!!!

Najopasnija je ona koja se ne vidi.
"Ulični narkoman": "vidi da ima problem". "društvo mu to stalno govori".
"Uzoriti" narkoman...ima recept, ima opravdanje, ima rutinu, ima identitet koji ga štiti.
I zato često...nikada ne propituje, nikad ne staje, nikad ne pita:
-Zašto mi ovo treba svaki Dan!

Moralna hipokrizija, ne zdravstvena briga

Društvo ne mrzi drogu, društvo mrzi neurednu, neproduktivnu ovisnost.
Dok god dolaziš na posao, ne smetaš, funkcioniraš, ovisnost je "pod kontrolom".
Kad ispadneš iz stroja-postaješ problem!

Ne postoje
uzoriti i neuzoriti narkomani!
Postoje samo:
-legalni i ilegalni
-vidljivi i nevidljivi
-prihvatljivi sustavu neprihvatljivi sustavu

A ovisnost?
Ona je slijepa na propise, vjerske obrede i društveni status.

Sad na kraju posta, odvrtili su mi se neki naslovi...kajjaznam...

-S receptom si pacijent. Bez recepta si narkoman!
-Diler u haustoru i diler u apoteci-razlika je samo u dozvoli.
-Uzoriti narkomani: rade, mole se i uredno dižu terapiju

-Kad droga ima pečat, zovemo ju terapija!!!

Nebi više, no moram još samo jednu anegdotu od moga Zmaja.

Došel joj na odjel pacijent...sa dijagnozom, no sekundarna
dijagnoza mu bila i narkoman.
I sad u osnovnom, dobiva i terapiju Heptanonima.

To mora progutati pod nadzorom moje Drage!
Nema Li-La, jer su skloni manipuliranju.
On, živi u Indiji, u Komuni...
i sad spika, malo po malo i sazna žena...
-naslijedil sam Tu jako puno nekretnina 5 stanova i dvije kuće, pa to Rentam
-Pa kak nađete te komune Tam?
-joj, Sestro...uletite u prvi Int Cafe i nađete ih 500

I tak to iiii, jedan dan lamentira on Dragoj, poslije gutanja Heptanona, kak:
-Joooooj, kaj sam ja Bogu skrivil, da uz sve one ljepote prirode i prirodne supstance
Ja sad moram Tu živjeti na ovoj jebenoj kemiji!!!

VRH

Čehov: Drama bez naslova ili Platonov

luki2.blog.hr

Večeras je na red došao Z. K.M i predstava "Drama bez naslova", na motive A.P. Čehova. Čehovljev prvi tekst za kazalište. Ne mogu vjerovati koliko je tekst aktualan i danas, posebno "mene svi vole" Platonov, što će ga koštati....

Evo što kažu i kako predstavu predstavljaju na stranicama Z.K.M-a:

Drama bez naslova
TRAJANJE: 165 minuta
Anton Pavlovič Čehov
Redatelj: Paolo Magelli
Premijera: 23. svibnja 2025.
Četiri godine nakon praizvedbe drame Mate Matišića Ja sam ona koja nisam, a koja je u kazališnim krugovima izazvala veliku pozornost, legendarni redatelj talijanskih korijena i velike europske karijere Paolo Magelli vraća se u Zagrebačko kazalište mladih, istovremeno se vraćajući i Antonu Pavloviču Čehovu, nakon što je njegova dvostruka inscenacija ruskog klasika Ujak Vanja / Tri sestre (1997) ostala sve do danas zapamćena kao jedna od antologijskih predstava ne samo ZKM-a već i hrvatskog glumišta u cjelini.

Ovom se prigodom redatelj u svojoj punoj životnoj i umjetničkoj zrelosti odlučio uhvatiti u koštac s mladim ili, točnije, najmlađim Čehovom i njegovim prvim tekstom za kazalište Dramom bez naslova (1878), koja je poslije nazivana i Platonov po jednom od protagonista, seoskom učitelju Mihailu Vasiljeviču Platonovu. Drama je to koja u svojim elementima otvara kako poetiku tako i motiviku ovog ruskog dramatičara, od prostorno vremenskog situiranja u provinciju na rubu propasti jednog društvenog sistema do lako prepoznatljivih likova seoskih liječnika i učitelja, deziluzionirane elite i inteligencije te dokonih besposličara, koji se svi na svoj način trude održati privid neke bolje i uglavnom izmaštane prošlosti. Preciznim izmjenjivanjem fokusa, ti neobuzdani, neposredni, čak frenetični likovi donose nam čitav spektar svevremenskih osobnih i društvenih problema. Za razliku od ostalih, vrlo čvrsto idejno i formalno strukturiranih Čehovljevih tekstova, Drama bez naslova traži jasan i konkretan dramaturško-izvedbeni pristup, što će Paolo Magelli u suradnji sa svojom stalnom dramaturginjom Željkom Udovičić sasvim sigurno ponuditi, dakako, uz pomoć uvijek raspoložena ansambla Zagrebačkog kazališta mladih.

Redatelj: Paolo Magelli

Adaptacija i dramaturgija: Željka Udovičić Pleština

Scenograf: Miljenko Sekulić Sarma

Kostimografi: Leo Kulaš i Lara Kulaš

Oblikovatelj videa: Ivan Marušić Klif

Skladatelji: Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle

Oblikovatelj rasvjete: Aleksandar Čavlek

Glumci
Anđela Ramljak: ANA PETROVNA VOJNICEVA, mlada udovica, generalica

Ugo Korani: SERGEJ PAVLOVIČ VOJNICEV, sin generala Vojniceva iz prvog braka

Lucija Šerbedžija: SOFJA JEGOROVNA, njegova žena

Filip Nola: PORFIRIJ SEMJONOVIČ GLAGOLJEV

Adrian Pezdirc: KIRIL PORFIREVIČ GLAGOLJEV, njegov sin

Barbara Prpić: MARJA JEFIMOVNA GREKOVA, djevojka

Pjer Meničanin: NIKOLAJ IVANOVIČ TRILECKI, liječnik

Zoran Čubrilo: ABRAM ABRAMOVIČ VENGEROVIČ, bogati Židov

Vedran Živolić: ISAK ABRAMOVIČ, njegov sin, vječni student

Frano Mašković: MIHAJLO VASILJEVIČ PLATONOV, seoski učitelj

Katarina Bistrović Darvaš: ALEKSANDRA IVANOVNA (Saša),njegova žena, sestra Trileckog

Milivoj Beader: OSIP, konjokradica

Iva Kraljević: KATJA, posluga Vojnicevih

Urša Raukar Gamulin: GOSTI IZ PARIZA

Luka Knez: GOSTI IZ PARIZA

saksofon i flautu svira: Denis Razumović – Razz

Koja ekipa, woooow!

Prolog predstave kao inspiraciju koristi djelo Bogovi novca F. Williama Engdahla i pjesme Bertolta Brechta.

Ljubim!

ZA D

sewen.blog.hr

Tija san ti sto puta reć da mišaš ć i č onako dičije,
I da je to ono tvoje i samo tvoje i ničije!
Ma sve drugo napisano je bilo neka paralela vridnosti...
Neka umjetnost koja trpi sitnice,
Veličanstveno tkano štivo, ka zvizde iz tvoga pera providnosti,
Ti nebeska skitnice...

Nisan stiga masu toga, a to biće sad ni bitno nije.
Zna san i znan da tvoj osvrt i dan danas grije.
A neće ga više nikad bit i neću te čekat kad znan di si,
Pritvorija san se u mrvu suvoga kruva.
Kad god je potekla čista, mrzla voda, kraj izvora bila ti si...
Neka te Oni od gori sad čuva...

KRMENADLI PROŠLOSTI 4

huc.blog.hr

Na Glimur su se spustili potajice, prilijepivši se za rep transportnog broda Debeli Berth, dovoljno vješto da ih skeneri uopće ne registriraju. No, iskreno govoreći, čak i da su se spustili frontalno, s upaljenim svjetlima i fanfarama te izišli obučeni kao Miss Universuma, vjerojatno ne bi bilo nikakvog problema: Glimur je bio planet nadaleko poznat po kroničnoj aljkavosti.

Život na planetu svodio se na pet gradova srednje veličine u kojima je, već generacijama, živjela indolentna građanska marva. Ta se tromost očitovala na svakom koraku, u svakoj vražjoj uslužnoj djelatnosti. Nitko ondje nije stvarno radio; sve se odgađalo, razvodnjavalo, toleriralo. Vremena je bilo za sve, a volje ni za što. Život je izvana djelovao stvarno, no iznutra je bio faličan i uzaludan do groteske.

Naposljetku, sve što je stanovnike Šipona zanimalo dolazilo je s radničkog planeta Astra. Reality showovi — i to ne glumljeni, nego brutalno stvarni — ispunjavali su njihove jalove živote. Gledali su, pratili i secirali real life radničke klase na Astri, kao da se radi o egzotičnoj fauni ili dalekom prirodnom fenomenu, a ne o ljudima čiji je znoj pokretao čitav njihov komfor.

Gumigluidi su se brzo adaptirali i krenuli u akciju. Njih nisu zanimali frivolni tv showovi, bijedne ljudske sudbine, natjecanja u osvajanju, zavođenju, natjecanja u ovoj-onoj izdržljivosti, emocionalno smekšavanje u ispovjedaonici, preljub pred infrared kamarama, Fishing with John, Fisting with Johanna i ostale cirkusarije... Njih je zanimalo iće i piće.
Nova sredina imala je, naravno, predvidiv učinak: apetit je rastao, seksualna napetost se smanjivala, a Šipson je počeo nalikovati na fetu ementalera.
Ljudi su nestajali, brzo, tiho i bez svjedoka. Nerijetko u neugodnim situacijama u kojima je sram naprosto pregazio instinkt za samoodržanjem.

Ne bih duljio, no spomenut ću tri slučaja:

Slučaj 1: Duh iz sraonice (primjer blago cenzuriranog teksta)

TV-propovjednik Ž. bio je samoproglašeni čuvar čistoće. Pred kamerama i u salonima nastupao je kao asketa, gotovo svetac: seksualnost je za njega bila bolest modernog svijeta, simptom propasti, prljava rabota koju treba držati pod ključem da se duša ne ukalja. Govorio je o požudi, libidu, o tjelesnoj strasti s mješavinom gađenja i užitka. Sve je bilo grijeh: dodir, pogled, maštarije. Tijelo je, tvrdio je, nesavršeni stroj: žena je zamka! muškarac slabić! užitak sotonski trik! S te uzdignute pozicije, kroz grmljavinu osude, sipao je pepeo po tuđim vatrama…

A ipak, iza vrata sraonice, u kojoj je nestao pred posterom gotovo zaboravljene Marilyn Monroe, seks-bombe dvadesetog stoljeća, njegova je vlastita ruka trzala protiv sveg onoga što je propovijedao. U Merlinkinom polusnenom pogledu vječno izjebane božice, propovjednik Ž(elezny) nalazio je ne samo erotski poticaj nego i uzbudljivu notu povijesne perverzije — nije mogao zagrliti kostur, nije mogao oskrnaviti prah, ali mogao je fetišizirati medijsku ikonu, transferirati žudnju na nemoguć objekt, i tako – u svojoj uobrazilji – očuvati iluziju moralne čistoće.

Merlin.

Nije stajala – lebdjela je, kao duh, kao privid. U drhtavom svjetlu stare neonske cijevi, bedra su joj bila živinska, stamena, čvrsta. A blago korigirane usne — otvorena nada — i raskoš crvenila koje obećava više od šapata: cjelokupnu golotinju, valjanje po grimizno-skliskim plahtama, nabrekle grudi što mirišu na rano, proljetno jutro i svježe pečen kruh. Proboj u drugi svijet! Svijet sunca i vječno plavih neba! Svijet toliko divan da ga se nikada ne poželi napustiti.

Zatim, ištrcaj
i gotovo istog trenutka , unatoč mjeri samozaštite - samoprezir – vlažan taman i opasan.

Ujutro je sraonica bila prazna. Ogledalo — napuklo. Poster je i dalje stajao na zidu. Merlinka je i dalje jebozovno gledala u objektiv, kao da čeka trenutak kad će netko ponovno pritisnuti okidač.
Produkcija je pričala o „zdravstvenim razlozima“. Publika je samo kimnula glavom, gutajući laž kao svježu pastu. Krenuo je novi blok reklama — za parfeme koji oponašaju strast, za čarape koje ne mirišu na život…
A potom je došao novi voditelj, mlad, bez mrlje, sjene. Nitko se nije zapitao kamo je doista nestao Ž.

Slučaj 2: Oltar (primjer cenzure sakralne erotike)

U tišini kapelice, gdje je zrak bio zasićen ustajalim tamjanom, sestra Magdalena, koju su iza njenih leđa zvali Lady Madonna, pronalazila je pukotinu u svojoj vjeri.

Bila je čuvarica svetinja, njezine ruke – bijele i prozirne poput hostije – prale su zlatne kaleže i polirale križ. Ali njezine misli nisu bile čiste. Svaki dan, pred velikim raspelom na oltaru, gdje je Isusovo izmučeno tijelo visilo na klinovima, osjećala bi toplinu koja se nije mogla pripisati svijećama. Gledala bi u bokove, u onu liniju trbuha koja je vodila prema komadiću platna ovijenog oko struka, u ranu na rebrima koja je izgledala poput usana.

A onda bi se, kad bi samostan utonuo u san, vratila.

Stajala bi pred oltarom, drhteći. Njezini prsti, umrljani od kutića misala…

Bila je to najdublja hereza, a ona ju je gutala poput najrjeđeg misnog vina. Znala je sve o mističnom braku, o svetoj Terezi i njezinom transverberacijom probodenom srcu. Ali ovo nije bila duhovna ekstaza. Ovo je bila požuda, čista i vlažna, usmjerena prema tijelu na križu.

Jedne noći, više nije mogla podnijeti ... prigušeni krik, drhtaj i psovka… A kada je podigla pogled, činilo se joj – samo časak – da su Kristove noge, onako probijene, lagano zadrhtale.

Ujutro su sestre redovnice pronašle mokru lokvu pred oltarom. – Iščezla!

Slučaj 3

Na ovom mjestu u Atelijer upada Španjolska inkvizicija te u potpunosti cenzurira tekst pod naslovom PapaTrump i bečki dječaci. Umjesto toga prilažemo video uznemirujućeg sadržaja – mijao!

KRMENADLI PROŠLOSTI 4

huc.blog.hr

Na Glimur su se spustili potajice, prilijepivši se za rep transportnog broda Debeli Berth, dovoljno vješto da ih skeneri uopće ne registriraju. No, iskreno govoreći, čak i da su se spustili frontalno, s upaljenim svjetlima i fanfarama te izišli obučeni kao Miss Universuma, vjerojatno ne bi bilo nikakvog problema: Glimur je bio planet nadaleko poznat po kroničnoj aljkavosti.

Život na planetu svodio se na pet gradova srednje veličine u kojima je, već generacijama, živjela indolentna građanska marva. Ta se tromost očitovala na svakom koraku, u svakoj vražjoj uslužnoj djelatnosti. Nitko ondje nije stvarno radio; sve se odgađalo, razvodnjavalo, toleriralo. Vremena je bilo za sve, a volje ni za što. Život je izvana djelovao stvarno, no iznutra je bio faličan i uzaludan do groteske.

Naposljetku, sve što je stanovnike Šipona zanimalo dolazilo je s radničkog planeta Astra. Reality showovi — i to ne glumljeni, nego brutalno stvarni — ispunjavali su njihove jalove živote. Gledali su, pratili i secirali real life radničke klase na Astri, kao da se radi o egzotičnoj fauni ili dalekom prirodnom fenomenu, a ne o ljudima čiji je znoj pokretao čitav njihov komfor.

Gumigluidi su se brzo adaptirali i krenuli u akciju. Njih nisu zanimali frivolni tv showovi, bijedne ljudske sudbine, natjecanja u osvajanju, zavođenju, natjecanja u ovoj-onoj izdržljivosti, emocionalno smekšavanje u ispovjedaonici, preljub pred infrared kamarama, Fishing with John, Fisting with Johanna i ostale cirkusarije... Njih je zanimalo iće i piće.
Nova sredina imala je, naravno, predvidiv učinak: apetit je rastao, seksualna napetost se smanjivala, a Šipson je počeo nalikovati na fetu ementalera.
Ljudi su nestajali, brzo, tiho i bez svjedoka. Nerijetko u neugodnim situacijama u kojima je sram naprosto pregazio instinkt za samoodržanjem.

Ne bih duljio, no spomenut ću tri slučaja:

Slučaj 1: Duh iz sraonice (primjer blago cenzuriranog teksta)

TV-propovjednik Ž. bio je samoproglašeni čuvar čistoće. Pred kamerama i u salonima nastupao je kao asketa, gotovo svetac: seksualnost je za njega bila bolest modernog svijeta, simptom propasti, prljava rabota koju treba držati pod ključem da se duša ne ukalja. Govorio je o požudi, libidu, o tjelesnoj strasti s mješavinom gađenja i užitka. Sve je bilo grijeh: dodir, pogled, maštarije. Tijelo je, tvrdio je, nesavršeni stroj: žena je zamka! muškarac slabić! užitak sotonski trik! S te uzdignute pozicije, kroz grmljavinu osude, sipao je pepeo po tuđim vatrama…

A ipak, iza vrata sraonice, u kojoj je nestao pred posterom gotovo zaboravljene Marilyn Monroe, seks-bombe dvadesetog stoljeća, njegova je vlastita ruka trzala protiv sveg onoga što je propovijedao. U Merlinkinom polusnenom pogledu vječno izjebane božice, propovjednik Ž(elezny) nalazio je ne samo erotski poticaj nego i uzbudljivu notu povijesne perverzije — nije mogao zagrliti kostur, nije mogao oskrnaviti prah, ali mogao je fetišizirati medijsku ikonu, transferirati žudnju na nemoguć objekt, i tako – u svojoj uobrazilji – očuvati iluziju moralne čistoće.

Merlin.

Nije stajala – lebdjela je, kao duh, kao privid. U drhtavom svjetlu stare neonske cijevi, bedra su joj bila živinska, stamena, čvrsta. A blago korigirane usne — otvorena nada — i raskoš crvenila koje obećava više od šapata: cjelokupnu golotinju, valjanje po grimizno-skliskim plahtama, nabrekle grudi što mirišu na rano, proljetno jutro i svježe pečen kruh. Proboj u drugi svijet! Svijet sunca i vječno plavih neba! Svijet toliko divan da ga se nikada ne poželi napustiti.

Zatim, ištrcaj
i gotovo istog trenutka , unatoč mjeri samozaštite - samoprezir – vlažan taman i opasan.

Ujutro je sraonica bila prazna. Ogledalo — napuklo. Poster je i dalje stajao na zidu. Merlinka je i dalje jebozovno gledala u objektiv, kao da čeka trenutak kad će netko ponovno pritisnuti okidač.
Produkcija je pričala o „zdravstvenim razlozima“. Publika je samo kimnula glavom, gutajući laž kao svježu pastu. Krenuo je novi blok reklama — za parfeme koji oponašaju strast, za čarape koje ne mirišu na život…
A potom je došao novi voditelj, mlad, bez mrlje, sjene. Nitko se nije zapitao kamo je doista nestao Ž.

Slučaj 2: Oltar (primjer cenzure sakralne erotike)

U tišini kapelice, gdje je zrak bio zasićen ustajalim tamjanom, sestra Magdalena, koju su iza njenih leđa zvali Lady Madonna, pronalazila je pukotinu u svojoj vjeri.

Bila je čuvarica svetinja, njezine ruke – bijele i prozirne poput hostije – prale su zlatne kaleže i polirale križ. Ali njezine misli nisu bile čiste. Svaki dan, pred velikim raspelom na oltaru, gdje je Isusovo izmučeno tijelo visilo na klinovima, osjećala bi toplinu koja se nije mogla pripisati svijećama. Gledala bi u bokove, u onu liniju trbuha koja je vodila prema komadiću platna ovijenog oko struka, u ranu na rebrima koja je izgledala poput usana.

A onda bi se, kad bi samostan utonuo u san, vratila.

Stajala bi pred oltarom, drhteći. Njezini prsti, umrljani od kutića misala…

Bila je to najdublja hereza, a ona ju je gutala poput najrjeđeg misnog vina. Znala je sve o mističnom braku, o svetoj Terezi i njezinom transverberacijom probodenom srcu. Ali ovo nije bila duhovna ekstaza. Ovo je bila požuda, čista i vlažna, usmjerena prema tijelu na križu.

Jedne noći, više nije mogla podnijeti ... prigušeni krik, drhtaj i psovka… A kada je podigla pogled, činilo se joj – samo časak – da su Kristove noge, onako probijene, lagano zadrhtale.

Ujutro su sestre redovnice pronašle mokru lokvu pred oltarom. – Iščezla!

Slučaj 3

Na ovom mjestu u Atelijer upada Španjolska inkvizicija te u potpunosti cenzurira tekst pod naslovom PapaTrump i bečki dječaci. Umjesto toga prilažemo video uznemirujućeg sadržaja – mijao!

Malo prošetah gradom...

toco1980foto.blog.hr

"Mudrosti"

luki2.blog.hr

Sve glupe i nevjerojatne izjave Marka PerkovićabTupsona.....

I malo Buckine mame s Facebooka:

Ja volim Hrvatsku.
Znam da moj sarkazam nekad ostavlja drugačiji dojam, ali volim je.
Gradim je za sebe i za svoju djecu.
Poštujem našu povijest i snagu ovog naroda.
I baš zato osjećam odgovornost reći nešto kad se pod krinkom domoljublja i vjere pokušavaju provući stvari koje to jednostavno nisu.

Nemam ništa protiv koncerata.
Ne smeta mi glazba, ni Thompsonova, ako je nekome bliska.
I ja odvalim na Geni kameni. Priznajem &
@#

Ali problem je kad se Thompson gura u događaj poput dočeka rukometaša.
To više nije “privatni ukus”, nego politička poruka.
I zato je to problem.

Još veći je problem što je Vlada Republike Hrvatske pritom pogazila lokalnu vlast u Zagrebu, ignorirala Grad i njegove odluke, i odlučila da će ona određivati kako izgleda javni prostor glavnog grada.
To nije poštivanje institucija.
To nije decentralizacija.
To je demonstracija sile i to na simboličkoj razini.

A simboli su važni.

Jer mi ne govorimo samo o glazbi, nego o porukama koje dolaze s pozornice.
Meni smeta kad se pozdrav „Za dom spremni“ pokušava prikazati kao simbol hrabrosti i vjere.
On to nije.
Ustaški režim nije branio Hrvatsku.
Dalmaciju i Istru predao je fašističkoj Italiji.
Postoji li veća izdaja hrvatske zemlje od te?

Još gore, pod tim pozdravom, u savezništvu s Hitlerom i nacistima, u Jasenovcu su ubijeni deseci tisuća nevinih ljudi Židova, Srba, Roma, ali i Hrvata.
To nije domoljublje.
To je fašizam.

Moj otac je bio u ratu.
Mi smo bili u progonstvu godinama.
Znam koliko je težak bio put da bismo danas imali slobodu i svoju državu.
Upravo zato mi smeta kad se pod krinkom domoljublja i vjere relativizira ili romantizira fašizam.

Ljubav prema Hrvatskoj ne znači zatvaranje očiju.
Ne znači šutnju.
Ne znači prihvaćanje svega što se umota u zastavu.

Rekla sam što sam rekla.

Neće Vlada “uredovati” kad mi sin čeka genetičara dvije godine.
Neće uredovati kad čeka logopeda dvije godine.
Tada nema hitnosti. Nema protokola. Nema pozornice.

Jer ja nisam masa.
Ne nosim zastavu u kadru.
Ne donosim izbore.

Za mene nema pressice, nema simbolike, nema brzine.
Za mene ima čekanja, papirologije i šutnje.
I zato mi je neprihvatljivo da se država pojavljuje samo tamo gdje se skupljaju bodovi, dok se od odgovornosti povlači tamo gdje bi trebala biti najvidljivija u zdravstvu, u skrbi, u djeci.

Domoljublje nije mikrofon i reflektor.
Domoljublje je sustav koji funkcionira i kad kamere odu.
Ja sam domoljub (Bog mi pomogao ali jesam).
Sve ostalo je predstava.

Ljub!