Na Glimur su se spustili potajice, prilijepivši se za rep transportnog broda Debeli Berth, dovoljno vješto da ih skeneri uopće ne registriraju. No, iskreno govoreći, čak i da su se spustili frontalno, s upaljenim svjetlima i fanfarama te izišli obučeni kao Miss Universuma, vjerojatno ne bi bilo nikakvog problema: Glimur je bio planet nadaleko poznat po kroničnoj aljkavosti.

Život na planetu svodio se na pet gradova srednje veličine u kojima je, već generacijama, živjela indolentna građanska marva. Ta se tromost očitovala na svakom koraku, u svakoj vražjoj uslužnoj djelatnosti. Nitko ondje nije stvarno radio; sve se odgađalo, razvodnjavalo, toleriralo. Vremena je bilo za sve, a volje ni za što. Život je izvana djelovao stvarno, no iznutra je bio faličan i uzaludan do groteske.

Naposljetku, sve što je stanovnike Šipona zanimalo dolazilo je s radničkog planeta Astra. Reality showovi — i to ne glumljeni, nego brutalno stvarni — ispunjavali su njihove jalove živote. Gledali su, pratili i secirali real life radničke klase na Astri, kao da se radi o egzotičnoj fauni ili dalekom prirodnom fenomenu, a ne o ljudima čiji je znoj pokretao čitav njihov komfor.

Gumigluidi su se brzo adaptirali i krenuli u akciju. Njih nisu zanimali frivolni tv showovi, bijedne ljudske sudbine, natjecanja u osvajanju, zavođenju, natjecanja u ovoj-onoj izdržljivosti, emocionalno smekšavanje u ispovjedaonici, preljub pred infrared kamarama, Fishing with John, Fisting with Johanna i ostale cirkusarije... Njih je zanimalo iće i piće.
Nova sredina imala je, naravno, predvidiv učinak: apetit je rastao, seksualna napetost se smanjivala, a Šipson je počeo nalikovati na fetu ementalera.
Ljudi su nestajali, brzo, tiho i bez svjedoka. Nerijetko u neugodnim situacijama u kojima je sram naprosto pregazio instinkt za samoodržanjem.

Ne bih duljio, no spomenut ću tri slučaja:

Slučaj 1: Duh iz sraonice (primjer blago cenzuriranog teksta)

TV-propovjednik Ž. bio je samoproglašeni čuvar čistoće. Pred kamerama i u salonima nastupao je kao asketa, gotovo svetac: seksualnost je za njega bila bolest modernog svijeta, simptom propasti, prljava rabota koju treba držati pod ključem da se duša ne ukalja. Govorio je o požudi, libidu, o tjelesnoj strasti s mješavinom gađenja i užitka. Sve je bilo grijeh: dodir, pogled, maštarije. Tijelo je, tvrdio je, nesavršeni stroj: žena je zamka! muškarac slabić! užitak sotonski trik! S te uzdignute pozicije, kroz grmljavinu osude, sipao je pepeo po tuđim vatrama…

A ipak, iza vrata sraonice, u kojoj je nestao pred posterom gotovo zaboravljene Marilyn Monroe, seks-bombe dvadesetog stoljeća, njegova je vlastita ruka trzala protiv sveg onoga što je propovijedao. U Merlinkinom polusnenom pogledu vječno izjebane božice, propovjednik Ž(elezny) nalazio je ne samo erotski poticaj nego i uzbudljivu notu povijesne perverzije — nije mogao zagrliti kostur, nije mogao oskrnaviti prah, ali mogao je fetišizirati medijsku ikonu, transferirati žudnju na nemoguć objekt, i tako – u svojoj uobrazilji – očuvati iluziju moralne čistoće.

Merlin.

Nije stajala – lebdjela je, kao duh, kao privid. U drhtavom svjetlu stare neonske cijevi, bedra su joj bila živinska, stamena, čvrsta. A blago korigirane usne — otvorena nada — i raskoš crvenila koje obećava više od šapata: cjelokupnu golotinju, valjanje po grimizno-skliskim plahtama, nabrekle grudi što mirišu na rano, proljetno jutro i svježe pečen kruh. Proboj u drugi svijet! Svijet sunca i vječno plavih neba! Svijet toliko divan da ga se nikada ne poželi napustiti.

Zatim, ištrcaj
i gotovo istog trenutka , unatoč mjeri samozaštite - samoprezir – vlažan taman i opasan.

Ujutro je sraonica bila prazna. Ogledalo — napuklo. Poster je i dalje stajao na zidu. Merlinka je i dalje jebozovno gledala u objektiv, kao da čeka trenutak kad će netko ponovno pritisnuti okidač.
Produkcija je pričala o „zdravstvenim razlozima“. Publika je samo kimnula glavom, gutajući laž kao svježu pastu. Krenuo je novi blok reklama — za parfeme koji oponašaju strast, za čarape koje ne mirišu na život…
A potom je došao novi voditelj, mlad, bez mrlje, sjene. Nitko se nije zapitao kamo je doista nestao Ž.

Slučaj 2: Oltar (primjer cenzure sakralne erotike)

U tišini kapelice, gdje je zrak bio zasićen ustajalim tamjanom, sestra Magdalena, koju su iza njenih leđa zvali Lady Madonna, pronalazila je pukotinu u svojoj vjeri.

Bila je čuvarica svetinja, njezine ruke – bijele i prozirne poput hostije – prale su zlatne kaleže i polirale križ. Ali njezine misli nisu bile čiste. Svaki dan, pred velikim raspelom na oltaru, gdje je Isusovo izmučeno tijelo visilo na klinovima, osjećala bi toplinu koja se nije mogla pripisati svijećama. Gledala bi u bokove, u onu liniju trbuha koja je vodila prema komadiću platna ovijenog oko struka, u ranu na rebrima koja je izgledala poput usana.

A onda bi se, kad bi samostan utonuo u san, vratila.

Stajala bi pred oltarom, drhteći. Njezini prsti, umrljani od kutića misala…

Bila je to najdublja hereza, a ona ju je gutala poput najrjeđeg misnog vina. Znala je sve o mističnom braku, o svetoj Terezi i njezinom transverberacijom probodenom srcu. Ali ovo nije bila duhovna ekstaza. Ovo je bila požuda, čista i vlažna, usmjerena prema tijelu na križu.

Jedne noći, više nije mogla podnijeti ... prigušeni krik, drhtaj i psovka… A kada je podigla pogled, činilo se joj – samo časak – da su Kristove noge, onako probijene, lagano zadrhtale.

Ujutro su sestre redovnice pronašle mokru lokvu pred oltarom. – Iščezla!

Slučaj 3

Na ovom mjestu u Atelijer upada Španjolska inkvizicija te u potpunosti cenzurira tekst pod naslovom PapaTrump i bečki dječaci. Umjesto toga prilažemo video uznemirujućeg sadržaja – mijao!