Izmet je po hitnom postupku poslan na analizu. Nekoliko sati kasnije stiglo je izvješće iz forenzičkog laboratorija dr. soc. Miodraga Krivića: u uzorcima su pronađeni tragovi ljudskog tkiva.
Bilić je podigao slušalicu i okrenuo broj.
– Kriviću, Bilić.
– Dobar dan, inspektore.
– Dakle… netko klopa ljude?
– Tako se čini.
– Gumigluidi!
– Uz dužno poštovanje, Biliću, to je ishitrena tvrdnja. Možda je riječ o atipičnom obliku kanibalizma, recimo osoba s anomalijom probavnog sustava…
– Gumigluidi!
– Ali, Biliću, nitko nikada nije vidio niti jednog Gumigluida…
– Gumigluidi – odlučno će Bilić i spusti slušalicu.

***

– Gumigluidi? – iskolačenih očiju izusti gradonačelnik Milan. – To je nemoguće! U mom gradu?!
Bilić je šutio. Znao je da tišina pojačava dramatičnost trenutka.
– Ma… jesi li siguran?
– Posve.
Bilićev glas bio je hladan i precizan.
– U PIČKU MATERINU BOŽJU! – riknu gradonačelnik. – Samo mi je još to trebalo!
Psovka je ostala visjeti u zraku. Gradonačelnik podboči glavu na ruku oslonjenu o masivni hrastov stol iz 18. stoljeća i poče trljati sljepoočnicu. Kroz tri visoka prozora, ukrašena kovanim detaljima po uzoru na austrougarske carske građevine, ulijevala se žuta jutarnja svjetlost i bacala duge, prijeteće sjene po prostoriji.
Nekoliko trenutaka kasnije podigne pogled i prvi puta u životu uputi jasnu, formalnu zapovijed:
– Proglašavam RATNO STANJE! Biliću, organizirajte obranu! Vi ste glavni i odgovorni!
– NA ZAPOVIJED! - spremno odvrati Bilić, lupi petama i odlučnim korakom napusti prostoriju.

***

Gradonačelnik okrene broj.
Nakon duže zvonjave javi se pospan i promukao ženski glas.
– Molim…
– Milka, napet sam ko puška! Pričaj mi prostote, SAD I ODMAH! – ispali gradonačelnik.
Tajac.
– Čuješ li, Milka? Budi vulgarna ko hamburška kurva u Ulici grijeha. Situacija je ozbiljna.
– Milane, spavam…
– Milka, to je zapovijed! A ja sam vrhovni zapovjednik!
– Neću… ne mogu… nemam inspiracije…
– Milka, to je dezerterstvo! Bacit ću te u galge!
– Oh, Milane, koji ti je đavo?
– Ne moraš biti inventivna. Dograbi jednu od onih knjiga koje držiš kraj uzglavlja i čitaj. In-ter-pre-tiraj!
– Zašto ne nazoveš Vruć Telefon – preloži Milka.
– Dosta! IDEMO!
(Uzdah nevoljkosti, škripa kreveta, tresak knjiga koje se ruše s noćnog ormarića, šum listanja stranica…)
– …i pružajući mi stražnjicu… – započe Milka.
– Guzicu, guzičetinu, dupe, prdu, prdulja prokleta – uleti gradonačelnik, glasom obojenim Touretteovim sindromom.
– …skupi se poput hrtice…
– KUČKE!
– …dok joj je Agata škakljala dražicu i činila najrazvratnije radnje. Vojvotkinja je provukla ruku ispod Agate i pljuskala je po stražnjici dok je kažiprstom desne ruke snažno stimulirala njezinu ljubavnu ćeliju.
– Tako-tako…
– Napokon smo svo troje dosegli vrhunac, uz «ah!», «da!», «jao!», u tisuću varijacija.
– Milka, ne sviđa mi se. Previše je arhaično. Daj nešto žešće.
– Ali Milane, nemam žešće…
– Ne muljaj. Gdje su one knjige i časopisi u zmijskom koferu koje skrivaš od muža i koristiš kad me nema?
– Dala sam ih Veri…
– Veri, je li? Baš si našla kad da posuđuješ pornografiju? A što je Veri?
– Ništa…
– Kako ništa?! Dala si joj tonu materijala!
– Otkrila je svoju pizdu…
– Otkrila?! Kako misliš otkrila? Ha? Da joj nisi ti malčice pomogla? Lic-lic…
– …
– Jesi li?
– Milane, što se događa? Nikgdar te vakog vidla ja još nijesam.
– Vidla ili ne vidla vidjet ćeš ti svog boga kada se dočepam tvoje guzice.
– Milane!
– Sranje je Milice, veliko sranje. Sranje veće nego Ravni kotari, Čitluk ili Imotski zajedno.
Ne smijem ti ništa reći. Puknut ću ko kokica. Zato nastavi…
– Milane, dosta. Seks mi je trenutno posljednja stvar na svijetu. I kada to velim, ne mislim zato što spavam, već zato što sam se zasitila.
– Zasitila si se moje kurčine? Milice, što to pričaš?!!!

– Sva ova naša kultura, stil života… Mora postojati nešto više…
– O čemu ti to?
– O duhu, duši, jastvu, kvantnom porijeklu svijesti, o tim stvarima. Zar ne shvaćaš?
– Ne razgovaraj s visoka sa mnom. Ti dobro znaš tko sam ja!
– Znam dragi, ti si prolazni fenomen limitiran granicama materijalnog svijeta. Ja sam, pak, bijela golubica na putu samospoznaje. Reći ću ti samo jedno: philosophia perennis.
– Ha? Što?
– Philosophia perennis. Vječna filozofija.
– Jebi se i ti i vječna filozofija!
– Ne, Milane. Netko ti mora reći: previše si uvjeren u ispravnost vlastitog načina života. Život se ne svodi samo na seks i krkačinu. Pojavnost je redovito plitka. Postoji transcendentalni put: od tijela prema umu, od uma prema duši i konačno od duše prema duhu. Čovjek evoluira kroz sedam stadija. Vječna filozofija – o kojoj je pisao i Huxley – usmjerava pozornost na holističko viđenje bivanja čovjekom i odgovornost da pobudimo svoj potencijal.
– Bla-bla, istočnjačka mistika i metafizički luksuz za propale intelektualce i pubertetlije. Obično sranje!
– Kako god ti to krstio, bolje bi ti bilo da se napokon pozabaviš evolucijom vlastite svijesti.
– Ma jebo te Atman – bijesno vikne Milan i spusti slušalicu, ostavivši Milicu u tihom čuđenju zbog činjenice da on uopće pozna ime božanskog kozmičkog principa.

Crven u licu, gradonačelnik potraži cigaretu po džepovima. Zatim pretrese ladice svog raskošnog stola. Pa vitrinu. Komodu. Sekreter. – Dovraga!

Tražio ju je sve dok (hej!)... ne osjeti (što se događa?)… da gubi (ne!)… tlo (ne!)... pod nogama (aaaaaaaa)...