vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 24.09.2020.

Ahilej i duboka država



Izvor: radiokameleon



Poslovično trom kakav jesam, zanimljive će me ideje i razmišljanja ljudi na blogu ponukati na to da neke misli kiselim više dana. Svaki smisao diskusije na matičnom mjestu do tada već je prestao i život je otišao dalje, a ja sa svojim sporim paljenjem uključujem se tek naknadno. I što ću onda, nego zahvaliti drugima na idejama i guranju (a i Jelen i La Bruja ovdje bi se i bez izričitog navođenja prepoznali, zar ne?), dok moj dizelaš ne dosegne neku radnu temperaturu.

Zamišljam klub u uličici nedaleko centra grada, par stanica tramvajem. Vani je mrak; maglena zagrebačka jesen uvlači se pod kožu i štipa lice, a ti o ulazu možeš samo sanjati; jedina ulaznica jest poziv. Tamo se toči najbolje kuhano vino, teče med i mlijeko i dogovaraju najbolje stvari, nema tu iznimke. Pozvan ćeš biti samo ako si dio elite; nije presudno to s koje si strane spektra i da li negdje u javnosti otvoreno ratuješ sa drugima s kojima ćeš unutra kartati, piti, zabavljati se. Moraš biti pozvan i druge ti nema; niti jedan posao, niti jedna prilika, niti jedna stvar neće biti realizirana ako nisi unutra. Mislim, neka bitna stvar; ovo drugo, neko kokošarenje, sitničarenje, to će biti prepušteno ljudima sitnog zuba. Ostalo, nikada. Ili, nekada, ali završit će kao onaj nesretni klinac-knjigovođa negdje u dravskoj pustari, ili ona gospođa čiji je auto nađen kod savskog nasipa.

Takvo smo društvo: sve se zna, i ništa se ne zna, a tek onda kada se pronađu sanduci puni novca ili kada se vrećice s milijunima predaju (pa tko naleti, ako i to), svi se zgražaju i nitko ništa ne zna – pa čak nitko niti od ovih što su bili unutra; ovih što ne mogu ući bez poziva?

Ne mogu za sve to biti krivi drugi; jer su stvari možda bile desetljećima nepoznate. Ne, ovdje se priča uvijek nastavlja na isti način: prvo idu ideali, potom koferi sa novcem, a na koncu zgražanje i uzdasi. I tu više nema nikakvih iznimaka radi li se o ovoj ili onoj partiji, struci, vremenu. Pa netko tko dobiva najviše glasova na onom mjestu gdje bi morao voditi računa o drugome, potrebitome, gladnome, nemoćnome, jer to mu je hajmo reći nekakav program, taj se slika sa deset godina mlađom trofejnom ženkom ispred postfuturističke vile sa bazenom… zar su krivi ti drugi za to što zapravo i svi mi težimo samo tome, istome: imetku, pokazivanju, blještavilu, i za to što u tome zgražanju nema nikakvog istinskog osjećaja, do li puke zavisti i saznanja da bi svatko, samo da može, samo da mu bude dano, samo da na tren bude pripušten do kopanje, učinio to isto?

Potpuno mi je jasno što se zbilo devedesetih i da su stolice bile rezervirane unaprijed; normalno je bilo da će se netko tko ima moć barem usuditi zadržati je, makar u sasvim drugoj formi, ali elite ne mogu biti krive za to što ih se bira desetljećima i što dolaze na vlast na uvijek isti način, a da ljudi ne preispitaju svoje prioritete, ne pokušaju korigirati svoj sustav vrijednosti i ne promijene se; ako ništa drugo, a ono radi djece kojoj ostavljaju svijet.

Tu onda više nema podjele na mi i oni; svi smo dakle Oni – samo je pitanje kako smo blizu izvoru i koliko smo dobro nagrađeni, odnosno – koliko nas udaljenost od njega frustrira.

I zato, herojstvo nije odabir; herojstvo može biti tek čin u zrcalu puke nužde. Ahilej ne maše svojom mačetom zato što bi tako morao, već zato što tako želi; on je spreman „nezrelo“ poginuti za svoje ideale, a svi ostali – kako vidimo – spremni su manje ili više smjerno dugo i zrelo živjeti za njih, samo neka ta smjernost bude garnirana odgovarajućim nagradama. Ahilej nije heroj; Ahilej je zaigrani dječak koji radi ono što jedino umije; heroj je onaj tko nema drugog izbora nego uzeti mač u ruke i sjeći, jer ako to ne učini, gine.

Mislio sam u jednome trenutku, vidiš - Ahilej – pa to je oličenje mladosti; kako veli ona stara i mudra – tko u mladosti nije bio radikal, taj nema srca, a tko u starosti nije konzervativac, taj nema razuma…

Ma dajte, puste tlapnje; nikakvi Ahileji ne mogu ovdje više pomoći. Ulaz u klub dobro je osiguran; jedini način da Ahilej uđe unutra jest da dobije poziv. I nemojte misliti da mnogi Ahileji prije njega već nisu… tako.

Ili, kako veli onaj čini mi se svetac, znak da je netko dobar čovjek jest samo to da se ne može osjećati dobro dok je ljudima oko njega loše.

Da li je jedini način da klub prestane - potop; vodostaj od četiri metra preko naših glava; hoće li ikada više biti spokoja prije nego li počne lebdjeti duh nad vodama?

24.09.2020. u 18:43 • 13 KomentaraPrint#^
  • sve je točno : dobrih ljudi uvijek je bilo i bit će, ali nikad neće preko praga bezazlenog ( kako kažu ) prostora za druženje....Postoje prostori ( ne masonski ) ali čvrste zakonitosti biznis druženja..........Kakvog biznisa eto, doznali smo svi, koji nisu prekoračili "sveti" prag

    -- Donabellina -- 24.09.2020. u 20:16

  • Iskreno nisam shvatio tvoj problem s Ahilejom. Još manje ovo s dubokom drzavom. Može biti da nije za mene tvoj stil pisanja, ili tvoj misaoni tok nije na mojoj frekvenciji :-)) ali svejedno imam osjecaj da si jedan od najinteligentnijih, ako ne i najinteligentniji bloger.
    Tematiziraš velika pitanja, moral, etika, sloboda i tome slicno. Ali u jednom specificnom ključu koji ne uspijevam pitko čitati.
    Uglavnom što sam (možda) shvatio- ako netko vitla mačem jer to voli onda je problem, tek ako netko nikad ne bi vitlao mačem nego dođu zli Rusi (ili zli Nemci, sto vec obicno dolazi?) hoce mu popapati ženicu i djecicu pa onda hajde ipak ide vitlat mačem onda je heroj. Tako si ti to sebi objasnio. Ne znam. Meni je to bezveze, jer vuče na pojednostavljenja i instant rjesenja, a život je puno kompliciraniji i ne da se objasniti doskočicama.

    -- jelen -- 24.09.2020. u 20:55

  • Jelen, znao sam da bez Ahileja u naslovu ništa :)). Stvar je u tome da se ovdje nema na koga vitlati, jer pokušavam pokazati da hobotnica izvire iz naše glave; ako u tome nema složenosti onda ne znam u čemu ima :). Ahileja prizivam onako asocijativno, jer me naveo razgovor sa tobom neki dan, ali i samoironično jer bi nam, je li, kao neki junak mogao pomoći u ovo nejunačko doba. Naime, nije obrana od zla to što kao junak želiš; ti prvo moraš biti "šonjo", htjeti obične, nejunačke stvari, pa te nužda natjera da gineš i tako postaješ heroj; a uživanje u borbi samoj bez obzira na motiv - to je on što odlikuje junake. Ali, ako svi želimo istinski taj sjaj, blještavilo, trofeje, imetak, tu kugu - a nema ničega što bi me od toga razuvjerilo, onda od nas nikada junaka, i nikada spasa.
    Uostalm, vidiš i sam da sam Ahilejevu nezrelost sasvim relativizirajući stavio u navodnike?
    Što se tiče mog kako veliš specifičnog ključa - pa zar je neobično u doba opće ogrezlosti u nedjelima zazivati herojstvo?
    I onda nazrijeti da se radi o iluzijama?
    Plemenito je što si okrenut toj snazi mita i vjeri u junaštvo. Bit će da ja u svojoj malodušnosti ne mogu izići iz zatvorenog kruga. Djeco, tako vam Bog pomogao.

    -- j. -- 24.09.2020. u 21:50

  • Istina je da sam okrenut snazi mita. Ali nisam sreo čovjeka koji nije okrenut snazi nekakvog vec mita. Isto tako kao što rekoh kod @Lilianke ne postoji čovjek koji "radi ono što ne želi" kuda god tražili ne nalazimo ga. I Sv. Maksimilijan Kolbe kad je uzeo mjesto onoga čovjeka u Auschwizu isto je učinio upravo ono što je htio, za što se spremao čitav život.

    -- jelen -- 24.09.2020. u 22:48

  • E vidiš, kad smo kod 2.svj. rata imamo sjajan primjer heroja u Mallickovom Jagerstatteru /film Hidden Life/. Usprotiviti se na prvi pogled neopobjedivoj struji matice! Tamo nadmoć sile - ovdje materijalnoga kao vrline. No, to ne mogu svi, jer Herr Franz ostao bi zaboravljen da Hitlera nije tukla Amerika i Rusija, dakle ne netko iznutra. Njegov ideal upravo je bila negacija sile, kao i kod Gandhija: to je meni doduše kod Ahileja najupitnije. Ali, kada su u pitanju korijeni duboke države, tu činim iznimku i dopustio bih udariti u taj zvjerinjak kolcem i konopcem, ako već nije kasno. A kasno je, svi znamo da jest i da nema spasa do tvrđave duše gdje plač i škrgut zubi dolaze.

    Znam, jest ta moja metafora sa Ahilejem i Janafom banalna; bezvezna ako tako hoćeš, ali kako ljude dozvati pameti ako ne šokom da bi im kazao: nije nama nitko drugi kriv što nam fali junaka, ako smo tako lako kvarljivi. Eto, zato mi je trebao staroga Peleja sin, a srdžba kojano zadaje ove domaće jade čini mi se prečesto gorčom od najtamnijeg ahejskog ratničkog klanca. :)

    -- j. -- 24.09.2020. u 23:43

  • Imaš u Star Trek Original Series kad Kirk i ekipa putuju u prošlost i spase život nekoj ženi. Onda se ispostavi da je to karizmatična pacifistica koja vodi masovni pokret protiv uključivanja Amerike u WWII. Zahvaljujuci tome Osovina pobjeđuje i ovi s Enterprisea moraju popravljati povijest. A Gandhi meni nije nešto fascinantan lik, nekako me ne intrigira. Jedino dobro i smisleno što navodno da je rekao, kad ga je neki novinar pitao :Gospodine što vi zapravo mislite o zapadnoj civilizaciji?" Pa veli ovaj "Mislim da bi to bila dobra ideja." :-))

    -- jelen -- 25.09.2020. u 00:09

  • Ovo je prikaz stvarnog stanja i ništa se nema dodati. Nedavno mi je pod ruku došla knjiga Freda Matića (vukovarska i zarobljenička iskustva),
    manje više sve poznato. Zapamtila sam jednu rečenicu koju mu je
    uputio jedan visokorangirani političar:"ruže su već podijeljene ostalo
    je samo trnje". Devedesete se nastavljaju sve ove godine, bez rata
    ali s nekim drugim, tihim ratovima. Da li će povremeno isplivati neki
    nadobudni Ahilej i nije neka novost, ali da izlaza vidim..., ne. Nama
    ostaje prebiranje po trnju ne bi li nam se slučajno našla neka uvela
    ruža, a dotle nam je iz prikrajka gledati mjesta gdje samo odabranima
    ima mjesta. Ima ona Rojsova: "ko je jamio, jamio" e, sad, da li biti
    prazne bitke ili se prepustiti stihiji pitanje je:)

    -- nema garancije -- 25.09.2020. u 09:56

  • Da se čelnike komunističke partije vješalo ko Causescua, i da su članovi lustrirani i uklonjeni iz obrazovanja, kulture i državnih službi, ova zemlja bi bila puno bolja.
    Za rješavanje korupcije Nije potrebno herojstvo, dovoljno bi bilo zabraniti starijima od 60 da glasaju.
    Naime oni su najvjerniji glasači dviju zločinačkih organizacija i njihovih satelita.

    -- FreshCaYg -- 25.09.2020. u 20:03

  • Prošlost na žalost ne možemo mijenjati. Ovo sa dobnim limitom vjerojatno ne postoji u svijetu. Što više razmišljam, čini mi se da je Jelen u pravu.

    -- j. -- 25.09.2020. u 21:48

  • Herojstvo uvijek izvire iz nužde i definitivno mislim da ne pripada prirodnom ljudskom porivu. Svi bi mi radije da nas ne žulja i ne boli, da provedemo miran život, bez većih eskapada i dramaturgije.
    No, mislim ipak da postoji nešto što volim nazvati neustrašivošću.
    To su one duše koje kao da nekad unaprijed biraju život na marginama, usamljenost, borbu protiv nepravde, krvarenje i učenje na vlastitoj koži.
    U današnjem je svijetu dovoljno neustrašivo biti svoj, autentičan, ne sviđati se kao takav masi, živjeti bez odobravanja pa i najbližih.

    -- Sarah -- 26.09.2020. u 09:27

  • Zamisli samo kako bi bilo da je empatija svima na prvom mjestu umjesto kojekakvih gluposti. Ne može tu Ahilej pomoći, takvi smo kakvi smo.

    -- Marekojajesretna -- 26.09.2020. u 14:44

  • Dobro je Mare rekla...takvi smo, kakvi smo, svatko za sebe najbolji i poseban:)))

    -- modrinaneba -- 26.09.2020. u 15:57

  • pozdravljajući sve gledatelje na mreži, ovdje sam da podijelim malo svjedočanstva. Moje ime je Melania Macron, imam 40 godina. Udala sam se u 31. godini, imam samo jedno dijete i živjela sam sretno. Nakon jedne godine mog braka, ponašanje mog supruga postalo je tako čudno i zapravo ne razumijem što se događa, spakirao se iz kuće drugoj ženi koju ga toliko volim da nikad ne sanjam da ću ga izgubiti, pokušavam svoje moguće najbolje osigurati da mi se muž javi, ali sve bezuspješno, plačem i plačem tražeći pomoć, razgovarala sam o tome s njegovom obitelji, ali nisam dobila odgovor. pa je moja najbolja prijateljica Anna Johansson obećala da će mi pomoći . Rekla mi je o čovjeku koji se zove Drosagiede, rekla mi je da je jako velik čovjek i stvaran čovjek kojem se može vjerovati i nema ničega u vezi ljubavnih problema koje on ne može riješiti i rekla mi je kako je pomogao nebrojenom broju ljudi u obnavljajući njihov odnos. Bio sam stvarno uvjeren, brzo sam kontaktirao njegovu e-adresu, doctorosagiede@gmail.com ili njegov WhatsApp na +2349026414771 ili Viber na +2349026414771 Objašnjavam mu sav svoj problem, rekao mi je da ne bih trebao brinuti da će svi moji problemi biti riješeno odmah. Rekao mi je što da radim da se moj muž vrati, a ja jesam, rekao je da će mi se nakon 3 dana suprug vratiti i početi prosjačiti, i stvarno se dogodilo kako je rekao, bila sam jako iznenađena, ovo je tako nevjerojatno. Bog neka je slava naša je veza sada vrlo tijesna i oboje ponovno živimo sretno. Ako imate sličan problem, odmah ga kontaktirajte i zatražite da ga jednom riješite. I ja živim svjedočenje

    -- melania macron -- 06.10.2020. u 21:53

ponedjeljak, 14.09.2020.

Črmažev vrh i djedovina




Jedna od posljednjih vrućih nedjelja kao stvorena je za to da se ode u Gorski Kotar. Tamo je i djedovina, zemlja od gotovo jednog hekatara, na tisuću metara nadmorske visine; dvije generacije nisu imale pojma gdje je to, a ja sam eto taj koji je svojedobno za to angažirao i mjernika i na neki način učio sve ove godine djecu kako doći do tamo; barem da znaju gdje je ta zemlja medvjeda. Do zemlje se ne može autom; nekada – kada sam počeo ići tamo – uz veliki oprez se moglo po makadamu, ali sada je nakon petnaestak godina put razlohan bujicama; tim više – imam dobar razlog za ukupno nekih sat i pol hodanja. Ruksak na leđa, dječicu u vozilo i za sat vremena već smo na Polanama iznad Delnica. Ovaj puta upoznajem i legendarnog gospona Džonsa, starog planinara, koji me u hladu stare bukve pored bivšeg lovačkog doma upoznaje sa aktualnostima, izletima na Velebit, planovima o uređenju ceste do Starog Laza i naravno – poziva na noćenje u nekoj budućoj prilici, uz roštilj i domaće specijalitete. Velim da bih radije negdje razapeo šator, što ga oduševljava.

Odlazak na zemljište skopčan je ipak, negdje u primisli, sa davnim pričama o medvjedima, koje je djed pričao još kada sam još ja bio mali. Ima već gotovo stotinu godina kako na tom zemljištu nitko ništa nije radio, niti kosio, niti sjekao stare bukve; uočavam da i nema previše grmlja, a staze koje se pružaju visokom travom ugažene su od prilično visoke divljači. Zemlja nije niti uz makadam, imamo još dvjestotinjak metara hoda slabo utabanim putem po livadi. Prilično glasno razgovaramo i mašemo štapovima čisteći put od paučine među krošnjama; tako činimo svakog ljeta barem jednom; nastojim djeci prikazati da se ne radi samo o nekom materijalnom bogatstvu, nego i dubokoj povezanosti čovjeka sa zemljom od koje je nekada živio. Ima tih njiva još, malenih i raštrkanih oko Delnica; neke su bile krumpirišta, a neke su bome i u blizini izvora vode; godine prolaze a ja ipak ne posustajem u posjećivanju. Jedna od stvari koje me odvraćaju jest zapravo ona koja lokaciju čini idealnom: blizina mora, koja me svaki puta vuče na kupanje umjesto dužeg boravka. Medvjeda naravno ne susrećemo, jer prisjećam se davne rečenice jednog starog planinara negdje na Medvednici: ne boj se ti sinko životinja, neće one tebi ništa. Ljudi se boj˘!

Nakon vruće i dobre kave iz termosice i kratkog odmora, vraćamo se na Polane, ali kako sada imamo dosta vremena, pada dogovor da usput odemo i na Črmažev vrh, obližnji travnati proplanak sa lijepim pogledom prema sjeveroistoku, Skradu, Kleku… Tamo nalazimo čak i pečat sa sandučićem i tekicom za upisivanje, pa se nakon kratkog razgledavanja spuštamo do vozila. Nakon toga, naravno – odlazak na ručak i kupanje na more, ovaj puta odabiremo uvalu Scott i Oštro; more nije toplo, ali se kupati još uvijek itekako dade.

Eto, misija za ovu godinu je ispunjena. Jednoga dana, siguran sam, netko će znati i umjeti ponovno to imanje pretvoriti u bogatstvo, pri čemu mislim na ono bogatstvo koje sam viđao u djedovim očima kada je pričao priče o sječama, kosidbama i radovima na zemlji. Do tada, na meni je da to znanje u obitelji održavam, da ne nestane. Zašto to tako osjećam, teško bih znao riječima objasniti. Dovoljno mi je vidjeti to nešto u očima mojih, sada više ne tako malih klinaca, kada ponovno kroče na tu zemlju.

14.09.2020. u 10:04 • 13 KomentaraPrint#^
  • Polomila sam jezik kad sam izgovorila Črmaž, ali sve
    drugo je pitko.

    -- Lastavica -- 14.09.2020. u 11:09

  • Lijepo sa Črmažovog vrha. Bio sam lani u srpnju nakon uspona na Kamičinu, sjećam se visoke trave.

    -- gogoo -- 14.09.2020. u 11:11

  • Ljepota i moć djedovine stvara moć izričaja... uživah gledajući i čitajući... :)

    -- Dinaja -- 14.09.2020. u 11:53

  • i ja imam hektar šume tamo negdje iza Fužina, jel se mogu smatrat zemljoposjednikom

    -- FreshCaYg -- 14.09.2020. u 13:58

  • Lepota misije...bajka!

    -- modrinaneba -- 14.09.2020. u 15:38

  • Hvala svima od srca.
    Fresh, mislim da tek ako saznaš gdje je; eto mog svijetla primjera. :))

    -- j. -- 14.09.2020. u 17:52

  • Znam gdje je odma kod lovačkog doma :))

    -- FreshCaYg -- 14.09.2020. u 20:21

  • Djedovinu se ne smije zaboraviti.:)

    -- viatrix -- 14.09.2020. u 22:36

  • Fresh, Lovački dom Fužine, pa to nije daleko van mjesta; ovo moje je pet km od Delnica u nigdini :).
    Viatrix, hvala!

    -- j. -- 14.09.2020. u 22:38

  • Prekrasan mi je Gorski Kotar.
    I lijepo da djecu podsjećaš na to gdje su im korijeni.

    -- jekatisine -- 23.09.2020. u 10:55

  • Na slikama super izgleda. Još ako je more u blizni, mora da je raj na Zemlji :)

    -- Marekojajesretna -- 23.09.2020. u 20:30

  • pozdravljajući sve gledatelje na mreži, ovdje sam da podijelim malo svjedočanstva. Moje ime je Melania Macron, imam 40 godina. Udala sam se u 31. godini, imam samo jedno dijete i živjela sam sretno. Nakon jedne godine mog braka, ponašanje mog supruga postalo je tako čudno i zapravo ne razumijem što se događa, spakirao se iz kuće drugoj ženi koju ga toliko volim da nikad ne sanjam da ću ga izgubiti, pokušavam svoje moguće najbolje osigurati da mi se muž javi, ali sve bezuspješno, plačem i plačem tražeći pomoć, razgovarala sam o tome s njegovom obitelji, ali nisam dobila odgovor. pa je moja najbolja prijateljica Anna Johansson obećala da će mi pomoći . Rekla mi je o čovjeku koji se zove Drosagiede, rekla mi je da je jako velik čovjek i stvaran čovjek kojem se može vjerovati i nema ničega u vezi ljubavnih problema koje on ne može riješiti i rekla mi je kako je pomogao nebrojenom broju ljudi u obnavljajući njihov odnos. Bio sam stvarno uvjeren, brzo sam kontaktirao njegovu e-adresu, doctorosagiede@gmail.com ili njegov WhatsApp na +2349026414771 ili Viber na +2349026414771 Objašnjavam mu sav svoj problem, rekao mi je da ne bih trebao brinuti da će svi moji problemi biti riješeno odmah. Rekao mi je što da radim da se moj muž vrati, a ja jesam, rekao je da će mi se nakon 3 dana suprug vratiti i početi prosjačiti, i stvarno se dogodilo kako je rekao, bila sam jako iznenađena, ovo je tako nevjerojatno. Bog neka je slava naša je veza sada vrlo tijesna i oboje ponovno živimo sretno. Ako imate sličan problem, odmah ga kontaktirajte i zatražite da ga jednom riješite. I ja živim svjedočenje

    -- melania macron -- 06.10.2020. u 21:53

ponedjeljak, 07.09.2020.

Danas



I sutra će svanuti; nema u to sumnje, ma što se danas zbilo. Ptice će u zoru pjevati kao da svijet ovisi o tome - a mi o tome ništa ne znamo - dok dugačke sjene mrznu u rosi, a tihi vlakovi nestaju u daljinama.

Ono po čemu će ono sutra pamtiti ovo danas, to je ono što se čekalo mjesecima: djeca su krenula u školu.

Ne računaš posebno pri tome malenu dječicu kojoj je škola odavna već uglavnom na žalost u planovima roditelja postala mjesto na kojem će dočekati da dođu s posla; ono što u njoj uče moglo bi možda stati u tri bilježnice, ali je prevažno to što dobiju, ako dobiju – u očima i osmjesima svojih učitelja koje će pamtiti čitav život: sigurnost, pouzdanost, povjerenje, lojalnost. Pamtiš to još po sada već prilično davnom slučaju svoje kćeri koja je nakon tridesetipet dana bolnice prvog dana po povratku u školu, bez ikakva upozorenja, u drugom osnovne pisala test iz matematike. I napisala ga skoro sa stopostotnom točnošću, jer smo u posjetima u bolnici razgovarali o tome što rade u školi, jer si joj objasnio redoslijede i zagrade i jer je sama memorirala tablicu množenja.

Nakon tog iskustva shvatio si da negdje do petog razreda možeš /pored učitelja kakav je bio taj i kakvih je srećom malo/ s većim uspjehom gotovo sam školovati svoje dijete tek obrazujući ga, ali pri tome stvarajući čudaka neuklopljenog u društvo. Ono što škola daje toj maloj djeci, uz naviku rada, discipline i slušanja, na prvom je mjestu stvaranje povjerenja u ljude. Malena djeca socijalizirajući se uče da čovjek čovjeku nije samo vuk, i s uspjehom to - srećom - u većini slučajeva i nauče.

Druga priča počinje tada kada hormoni počnu činiti svoje; s tim se razdobljem života poklapaju velike promjene, izabir škole, zanimanja, zvanja. U to doba škola već postaje mjesto ozbiljna učenja, specijalizacije, stjecanja priličnih znanja, što u lavovskm dijelu zavisi od znanja i sposobnosti profesora; samoukih je tu malo ili nimalo. A najvažnije je to da velika djeca, izrastajući u ljude, moraju prihvatiti činjenicu kako na bilo koji dopušteni način moraju pronaći svoje mjesto pod suncem, pa makar bili tek još jedna cigla u zidu, te da je jedini istinski način na koji pohlepom i blještavilom lake zarade zatrovano društvo cijeni postojanje pojedinca – korisnost, upotrebljivost, raspoloživost; moraju naučiti da si na društvenoj ljestvici vrednovanja na prvom mjestu tek puka roba. No, moraju naučiti i da je to tek jedna dimenzija stvarnosti; da se živjeti treba u barem dvije dimenzije istovremeno: u toj, hladnoj i proračunatoj, koja će ti jamčiti opstanak i u drugoj, u kojoj čovjeka određuju emocije, voljenje, iskrenost; u toj drugoj dimenziji čovjek stječe prijatelje i simpatije i najčešće je čuva pred prvom kao sam kalež spasenja.

Važno je naučiti pronaći ravnotežu između jednoga i drugoga; znati da se ne može živjeti samo od jednoga ili drugoga, ili bez jednoga ili drugoga, odbacujući ono što nam se ne sviđa i u čemu ponekad polučimo neuspjeh. Često si svojoj djeci govorio: izaberite za zanimanje ono što volite, jer inače ćete žalosno velik dio života provoditi radeći ono što ne želite, u društvu osoba sa kojima ne želite biti. Ali, ako vas i takvo što zapadne, znajte da takvo stanje nije konačno; da postoji uvijek neki izlaz i ma kako rijetki bili - trenuci onoga što volite; pronađite čvrste točke u svemiru koje će biti kuke o koje ćete okačiti svoje duše u odmoru i okrepi.


Nemoguće je takvo što naučiti u virtuali: nužno je brusiti dušu o druge ljude. Neizbrušene duše venu na livadama kao kasno probuđeni leptiri.


No, bez gledanja u oči, ljubav je tek puka tlapnja.

Zato, ma kako se bojali da će već za dva tjedna zaraza još gore i jače krenuti među ljude nego sada, moramo znati da će svijet u nekoliko godina propasti ukoliko se djeca ne budu družila, zaljubljivala i prijateljevala; dobit ćemo sigurnost pod staklenim zvonom za gomilu čudaka i sociopata koji će sutra voditi svijet. Jest da niti ovaj sada ne izgleda bitno drugačije, ali ono što ga još uvijek drži na površini, to je nada.

Dobro zato veli pjesnik: "Ili si njihov, ili si naš, druge nemaš!" E pa, odbijam biti isključiv, napose u situaciji u kojoj kao i ova natrula ali legitimna vlast, a kamo li običan sluđeni puk - znadem malo ili ništa o nečemu. Nisam bolji od drugih; zato stavljam masku gdje moram, poznajući pri tome u srcu jasnu granicu od koje ne ispunjavam naređenja koja nanose drugima zlo.

Jeste li zamijetili kako su oči drugih ljudi ponad tih maski postale veće, ljepše, važnije, punije, rječitije?

S druge strane, sa radošću šaljem sina astmatičara sa maskom u džepu nakon pola godine u školu, jer ako djeca ne budu živjela punim plućima gledajući se u oči, ovaj svijet bi po nama, starcima čija su srca u žalosnoj većini puna mržnje, prezira, straha i isključivosti, davno već otišao kvragu. Mladost, ljubav i iskrenost jedina su, doista - jedina nada ove umorne kugle, ako ih barem malo naučimo oprezu.
Na koncu, sve to netko od gore vidi: pa da nam je i dolinom smrti proći, zla se ne plašim...

Takvo što potpuno je dakle vrijedno života svih nas, ma kako osjetljivi i rizični bili, koji smo nešto proživjeli, pa čista srca moramo reći da je glavnina onog najljepšeg zapravo već iza nas. Radi nekoliko godina ili mjeseci sigurnosti nemamo prava oduzeti mladost i život onima koji dolaze. To najbolje vidiš u očima svoga maturanta kada jutros zaključava vrata kuće iza tebe dok se sprema za školu.

Nama će, ipak, ostati pjev kosova u ledenoj rosi, među dugim i tamnim sjenama kasnoljetna jutra. Bože, tako nisu pjevali već odavna, a svježina nedjeljna plava neba ponovo će sjajiti nad nama, jer svijet obasjan snažnim rujanskim suncem dugo već nije imao takvu jasnoću.

Blizu je druga obala.

07.09.2020. u 05:55 • 15 KomentaraPrint#^
  • učiteljski je poziv toliko plemenit i bitan, a toliko podcijenjen...

    -- smjehotvorine -- 07.09.2020. u 06:49

  • Toliko nam je sve "zdravo za gotovo" ....

    -- sewen -- 07.09.2020. u 06:56

  • Nemam pojma jel blizu il neblizu druga obala, ali post je odličan!
    Protiv dvije tri stvari bih rogoborila, ali su nebitne u odnosu na ono sa čime se tisućupostotno slažem:

    '...Zato, ma kako se bojali da će već za dva tjedna zaraza još gore i jače krenuti među ljude nego sada, moramo znati da će svijet u nekoliko godina propasti ukoliko se djeca ne budu družila, zaljubljivala i prijateljevala; dobit ćemo sigurnost pod staklenim zvonom za gomilu čudaka i sociopata koji će sutra voditi svijet. Jest da niti ovaj sada ne izgleda bitno drugačije, ali ono što ga još uvijek drži na površini, to je nada. ...'


    i još, ...'nužno je brusiti dušu o druge ljude. Neizbrušene duše venu na livadama kao kasno probuđeni leptiri. ...'



    Nužno je brusiti dušu o druge duše.

    Dobar ti dan i sretno svima koji su s današnjim danom krenuli u novu školsku godinu - nek je blagoslovljena, sretna, radosna, uspješna, puna ljubavi! Neka donese puno više i bolje od svega čemu se nadamo!

    -- Lilianke -- 07.09.2020. u 07:55

  • tako "meko" , savršeno toplo u svim kutovima svijesti koja razumije i dijelom prihvaća........

    -- Donabellina -- 07.09.2020. u 07:56

  • Neosporno je da je ovo napisano srcem i dušom. Na žalost, živimo vrijeme između čekića i nakovnja. A tako zapravo čovjek živi od pamtivijeka. Ništa ga nije omekšalo, opametilo ni učinilo zauvijek boljim. Jer da je, zar bi ljudska empatija bila nešto šta nas uvijek obori s nogu..kao čudo s visina.

    -- morska iz dubina -- 07.09.2020. u 08:21

  • Rekao si glavno ovim: "Zato, ma kako se bojali da će već
    za dva tjedna zaraza još gore i jače krenuti među ljude
    nego sada, moramo znati da će svijet u nekoliko godina
    propasti ukoliko se djeca ne budu družila, zaljubljivala
    i prijateljevala" . Ukrali su im djetinjstvo.

    -- Lastavica -- 07.09.2020. u 08:22

  • Sve se menja i punooo toga se promenilo...sretna sam da so mi djeca več odrasla...obadvoje 30 godina...sada trebam gledati na sebe...a oni na sebe...to je život!

    -- modrinaneba -- 07.09.2020. u 08:36

  • No, bez gledanja u oči, ljubav je tek puka tlapnja... istina je to... :)

    -- Dinaja -- 07.09.2020. u 10:12

  • vjerojatno nisam objektivan, vjerojatno je to zato jer sam bio u ratu, gdje si morao pazit na sebe i druge, vjerojatno je to zato jer sam znao da sam tamo da bi moji dragi bili koliko toliko na sigurnom i zaštićeni, zato meni to cendranje radi toga šta se mora stavit maska kad se ide u konzum, ili uđe u bus, zvuči kao nevjerojatno sebični idiotizam, srećom pa nas takvi borci za slobodu nisu branili, nadam se da nikad i neće, jer bi najebali samo tako

    -- FreshCaYg -- 07.09.2020. u 12:39

  • Često odlučukemo. Ili, ili.
    Nekad donesemo pravu, nekad krivu odluku.
    To je život.
    Ne znamo kakva je, kolika je i da li je opssnost od cororone da bi doneli pravu odluku.
    Čoveku je potreban čovek, pa i malenom čoveku.
    Možda dolazi vreme kad će internet biti važniji od socijalizacije. Do tada čekamo.

    -- mecabg -- 07.09.2020. u 13:27

  • Problem kod tvog teksta je isti kao problem kod izbora za sabor - nude se sulude alternative za "biranje", od kojih normalan čovjek ni jednu ne bi ni u snu uzeo u obzir. Kod tebe se vrti oko toga da je škola u živo bolja od one u virtuali, ali dubina problema ti nije ni u primisli.

    -- The Art Of Being Yourself -- 08.09.2020. u 07:53

  • @Svi: hvala od srca

    @Fresh: problem je očito u meni; nekako mi ne paše misliti da sam bolji od drugih... :)

    @The Art, hoćeš reći, ti ne bi poslao/la dijete u školu, pa je moja alternativa suluda? Mislim, u tome ima valjda neke - kako kažeš - dubine, ili nema, nego samo dramatike, ili čak niti toga, nego tek prozaičnosti? :) Hajde molim Te, objasni nam to onda - duboko, ja tako očito ne umijem. :)

    -- j. -- 08.09.2020. u 11:08

  • Povjerenje u ljude...to mi izgleda kao neka davna prošla vremena. Danas je mobing u školama, i ono da djeca koja imaju najnovije smartfone gledaju kao manje vrijedne one koji nemaju. Ne generaliziram samo u večini slučajeva je tako nažalost.

    -- TEATRALNI -- 08.09.2020. u 20:52

  • @Lucid, slažem se, to je svakako problem, samo - da li je zbog toga bolje da djeca imaju nastavu od kuće? Što se tiče povjerenja, napisao sam da djeca nauče kako čovjek čovjeku nije samo vuk; meni je već to prilično mnogo :).

    -- j. -- 09.09.2020. u 07:00

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraže blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica