...
da te ne volim
da te ne volim
ne mogu reći
i ako vrisnem da te ne volim
to sto put ću poreći
vrijeme si kojim tečem
moj odraz u moru, moja sjena i bit
ako ti kad kažem
da te ne volim
znaj da te volim
jer ti moj okop si, moj štit
da te ne volim
prazna duša
pustoš bez žitka
sjena bez originala
bila bih
da te ne volim
sebe izgubila bih
tvoje ruke
predivne
snažne
nježne
nestašne
moje u tvojima
male, premale
zaštićene
na mojem vratu
na bokovima
umiljate
miluju
govore šutnjom
šapuću dodirima
tvoje ruke
u mojim mislima
ja u njima
izgubljena
zadovoljna
Vjerujem u svoju zvijezdu...
24.11.2019. u 20:21 | 13 Komentara | Print | # | ^kad muškarac voli ženu
Zapičit će iz Merike u Croatiu da je vidi, da je ljubi i neće mu bit teško ako je na dan njegova dolaska, baš taj dan, zabolila glava i ne more ga dočekat. On će čekat u nekoj pripizdini, malo pogubljen u ton stranon svitu i jedva dočekat ure da ju vidi. A kad je vidi bit će mirakula jer on je voli u pič.. materinu i za nju bi uradija sve.
Ako je taj muškarac automehaničar popravit će joj auto od sprida do straga, prominit sve šta je dotrajalo ili bi moglo biti problem, uštimat kočnice, kvačilo, mjenjač, ručnu, ma prominit i motor ako triba i naplatit joj minimalno. Uz račun će dobit pregršt zagrljaja, osmijeh od uva do uva i novi akumulator, zlu ne tribalo. Njemu je njena sigurnost jako važna i zato će na remontu biti svaki drugi dan, da ima razlog da je zagrli i šapne joj da je voli.
Kad muškarac voli ženu ne pita za godine, ni kile, ni ostale pizdarije, nit ga je briga zna li ona kuvat sarme. Ako ne zna on će i skuvat uz svesrdnu pomoć Interneta. Neće njemu bit teško da stavi pregaču, uzme kuhaču i skuva svoj prvi ručak u životu. Usput ako zapali kujinu pokazat će svoju svestranost i ugasiti požar ap-tap. Za nju bi i tečaj kuvanja upisa, za nju bi se i kandidira za predsjednika države. Za nju bi uzora pol Slavonije, prepliva Jadran, čeka satima dok je u šopingu, nasika 5 metara drva u uru ipo, prominija adresu, obrija dlake, istetovira se… a kamoli da ne bi skuva sarme.
Muškarac, taj koji voli ženu, da baš taj, sposoban je satima istraživat svoju dragu ka zemljopisnu kartu i pronaći na njoj sve glavne gradove sviju država sa svi kontinanata, poljubit i obljubit sva sjecišta paralela i meridijana, uspet se na Himalaje i spustit u balunu niz Nijagaru, skočit do Miseca, a more i dalje samo ako drpi raketu na sat, dva. Sve za njene uzdahe koji mu govore da je mačo men.
Kad muško, pravo muško, voli ženu, on voli kad se ona smije. To mu je dokaz da je srtina i prisritna baš s njin i zato čini mirakule od sebe: glumi Terminatora, Spajdermena i Betmena, sipa viceve, šeta gol po kući, šalje joj smajliće usrid sprovoda, vodi je u cirkus i na komedije i tepa joj smišno za poludit; golica je nježno po tabanima i jako vodi brigu da mu ne bi ne daj bože umrla od smija.
Kad muškarac voli ženu voli da je iznenađuje pa joj ostavlja poruke i porukice na svim mogućin mistima u stanu: ispod kušina, na stolu, u ormaru, u perilici za suđe… i na svin nemogućin mistima ka u škrinji s meson, iza slike na zidu, među šugamanima, u podrumu, ispod rezervene gume u autu… tako da neke poruke vidi tek za misec, dva il više… a on strpljivo šuti i čeka da je obraduje.
Kad muškarac voli ženu nema šanse da preskoči dogovor, da izmulja neki razlog nedolaska, da laže. On će doć na dogovoreno misto makar mu se i auto pokvarija. Stopirat će il' iznajmit bicikl, a ako su se sve projevozne prilike urotile protiv njega on će doć pješke makar bija napol ukočen, promrza i pokiša ka miš.
Kad muškarac voli ženu uživa u njenoj srići.
Kad muškarac voli ženu… Zašto je to bajka danas?
najromantičnije veče u mojem životu
Sad kad sam popljuvala Vranju red je da kažem i nešto o svojoj nesmotrenosti.
Rastavila sam se 2009., 2008. bila na dnu, dna. Iskobeljala se boreći dobrih 6 g. Udebljala poprilično. Ništa mi na svijetu nije bilo važno tih 6 g. do li da se vratim u svoju normalu, da izbalansiram hormone i budem veseljkuša kakvom se znam. Borila se, borila svojski.
Uspjela sam. 2014. mogu reći bila sam dobro, no TSH – hormon štitnjače tek je sada 2019. u normali. Bila je to borba za život i smrt. Bila je to borba mojeg života. Moj bivši muž me doslovno uništio zanemarivanjem, prigovaranjem, negativnošću, prijetnjama…
O tom periodu napravila sam zapise, da ne zaboravim. Te zapise dala svojoj ljubavi. Greška. Neka. I tako i tako sve bih mu rekla. Ovako je sve dobio na dlanu. Moj mali život. Moja borba i moja pobjeda. Uspjela sam i ponosna sam. Što je on tu iščitao? Je li se prepao? Jesam li naivna blesača ili genijalka, nek prosudi sam.
Sad sam dobro. Hormoni su ok. I ne namjeravam više nikada pasti na dno dna. Ni jednom muškarcu to neću dozvoliti. Niti jednom. Nikada.
Prije 2 mjeseca pukla me faza plakanja. Srećom vrlo kratka i prolazna. Nus pojava menopauze. Ne volim cmoljiti. Al dobro je došla za izbacivanje stresa i tuge. Ne volim ni tugu. Iako moje pjesme možda odišu njome, ja je pjesmama izbacujem kao uljeza koji nije dobrodošao u moju kuću. I tako se očistim i vedro stupam dalje u boj.
Pišem, pišem i pisat ću. To je moja rehabilitacija od emocija. Čistim se i snažim.
2018. odlučila sam se na promjene u svojem životu: skinuti kilograme, dozvoliti nekome da me ljubi, dozvoliti sebi da budem sretna, voljena…
I pala sam na prvom ispitu.
Dan koji nikada neću zaboraviti
Ima dana kada sam puna emocija, pršte iz mene, ne mogu ih obuzdati, mogu ih samo dijeliti. Tada pišem. Tada izlazi moja untrašnjost na vidjelo. Ogoljevam se, rastrećujem emocija i biva mi lakše. Mogla bih početi pisati roman, roman za tebe jedini.
Danas su to su lijepe emocije uz koje se lijepi ogromna čežnja za tobom, jedini. Znaš li koliko si se utkao u moje predivo, s koliko me boja vezeš, činiš dugom na tkanju mojih snova? Koliko sam te uželjela? Koliko sam te čekala?
I tako malo radeći, malo maštajući, uvijek se vraćam na naš prvi susret. Bio je i drugi, i treći i ne znam koji, ali onog prvog ću se trajno sjećati.
Već smo bili povezani pisanjem. Već si me zvao Ljubi. Al nije to moglo ni pretpostaviti treperenje koje ćeš u meni izazvati. Bili smo stranci. Susret je bio taj koji je mogao reći svoje i rekao je. Prvi pogled, samo prvi pogled… i pomisao: „Ovaj može imati svaku koju poželi.“
I odmah sam te stavila pod tepih. Odmah sam se ogradila. Željela sam nekog samo za sebe, ne svačijeg. I rekoh u sebi:“Ma ionako nije moj tip.“ Hahahahahahaha… Kako sam se varala.
Odjenula jednu od najljepših haljina i sva prestravljena krenula ka dogovorenom mjestu. Morala sam za hrabrost popiti medicu, jednu, drugu. Ti si pio cedevitu. Uh, koja sramota za mene.
Hrabrost sam tražila u čaši. Dobro je da sam došla ranije da se adaptiram na prostor da smirim drhtaje. Meni je bio to bio prvi susret s onim tko me zove Ljubi, sa strancem kojeg sam lajkala. Sekunde su postajale duge, nestrpljenje me grickalo, no nisam se dala. Pa dovraga nisam tinejdžerica. Udisala sam zrak i stišavala navalu treme.
Zazvao si me negdje s parkirališta. Pokušala sam te locirati. Mislim da sam te ugledala u mraku, a onda sam skrenula pogled. Da se smirim. Ispred mene stvorio si se kao veseli div. Nasmijao, sjeo, kao da to radiš svakodnevno, bez trunke treme i pohvalio moje sandale, možda i haljinu, ne sjećam se. I od tada sjećam se samo fragmenata, samo emocija i pokoje riječi. A bilo je riječi dosta, no ja sam letjela, dobro je da si me poslije držao za ruku.
Jeli smo, pričali, grad je bio pun ljudi. Grad je bio veseo, obavijen i ukrašen u duhu prošlosti. Mi komadići sadašnjosti hodali smo tim gradom nekim prošlim vremenom povezani u sadašnje vrijeme koje je težilo ka budućnosti. Sva vremena su se zbrčkala. Je li me to usisala kakva crna rupa, crvotočina? Hahahahahaha bila sam, bila već tada, tvoja. I znao si to. I bio si moj. Znala sam to. Prvi pogled rekao je sve.
Pričao si o svojoj prošlosti, o svojem životu, ja sam te jedva pratila. Bila sam pogubljena, preplavljena emocijama, preuzbuđena da sve apsorbiram. Divan osjećaj. Kao lahor sam skakutala s oblaka na oblak. „Samo ti pričaj i čvrsto me drži za ruku“, mislila sam i smiješila se. „Samo ti pričaj“, ja sam presretna.
Znao si za moje pjesme. Čitao si ih, tu i tamo, i bila sam sretna. Onaj tko voli moje pjesme znat će me u dušu, tko razumije, može razmjet mene. I rekoh ti za san. „Sanjala sam kako me neki muškarac uzeo za ruku i kako sam osjetila neopisivu sreću.“
- Jesam li ja taj? – upitao si.
Zbunio si me pitanjem. Zanijemila sam. Sva usplahirena, sva pogubljena od oduševljenja tobom, razmišljala sam samo da ne bubnem kakvu glupost.
A onda je uslijedilo iznenađenje, uzeo si moju ruku u svoju. Preplavio me osjećaj iz sna. Od tog trenutka dušo ja sam ti uistinu plovila nebom.
Provela sam te najljepšim dijelovima grada. Naš lagani hod kroz gužvu ljudi i romantičnom polupustom šetnjicom, (evo plačem, bože svašta) bio je mislila sam tada, najljepše što mi se dogodilo u životu. No najljepše je tek slijedilo.
Dogovorili smo preko dopisivanja da idemo na noćno kupanje. Ja sam ga šetnjom kroz grad odugovlačila. No šetnja gradom bila je pun pogodak: neplansko jelo, neplanska šetnja, neplanska povijesna fešta u gradu.
Bilo me sram da ovako buckasta pokažem tijelo. Al noćno kupanje, je noćno kupanje. I otišli smo do moje plaže. Bože kako je lijepa noću. U daljini se svjetlima zrcali grad u moru. Zvijezde su se pokazale. Na plaži smo bili sami.
Plivali smo i ti si pričao. Opet sam te slušala na pola. Sreća je bila ogromna. Nije lako pomiriti razum i emocije. Trudila sam se da te pratim, da svako toliko nešto suvislo kažem. Trudila jako. Jesam li te već tada voljela neizmjerno?
Spremila sam u autu poklon za tebe. Planirala sam ti ga dati ako vidim da si zaslužio. Otišla sam u auto po njega. Dobio si čestitku, moj ručni rad s posvetom na taj dan i tri šeširića od lavande koja sam do 3 ujutro radila samo za tebe. Kako sam samo znala da će taj dan biti poseban?
Sjeli smo, pričali, bili blizu jedno drugome. Zvijezda je pala, nisam stigla ni trepnuti, a kamoli zaželjeti. U jednom trenutku s obližnje terase začule su se ljubavne pjesme. Poreč u daljini u svjetlima romantike, ljubavne pjesme, ja i ti… i moja glava odjednom je klonula na tvoje rame i prosula poljupce. Nisam ni bila svjesna što činim.
Kad smo se i kako poljubili ne znam. Ne sjećam se, nažalost. Sva moja ljubav spletena u moju bit razvezala se i pretočila u poljupce po tvojem ramenu. Iznenadila sam sebe i tebe. Bilo je spontano, neočekivano.
Došao je čuvar. Kad nas je vidio, pustio nas je. Uživali smo na plaži. Malo dalje došli su još neki ljudi. No mi smo bili sami u svojem svijetu. Pijuckali smo vino i radovali se sreći koja nas je dotakla.
Pozvala sam te kod sebe. Zagrlio si me, ljubio. Žena u meni počela se buditi. Žena željna upravo toga što tog dana dobih s tobom. Žena sretna. A onda si rekao da me nikome nećeš dati i ja sam osjetila nebeski dodir na sebi. Taj tren, bio si moj, samo moj, zauvijek.
I ne daj me nikome!
zbogom moja ljubavi
Nisi mi ostavio ni jedan dokaz ljubavi, cvijetak, darak, suvenir, bilo što, što dragi dragoj daje za uspomenu. Zar to nije bio dovoljan znak da nešto ne štima? Al' ja nisam materijalista i nisam tome pridavala važnost. Čekala sam dok sam davala. Čekala da se sjetiš dana našeg upoznavanja. I dočekla ga u suzama. Tada sam znala da ti nisi Vranjo. I svjedno sam te voljela.
I primala sam. Imam samo lijepa sjećanja koja ne blijede, imam slike poljubaca u moru, smijeha tvojim šalama, predvečerja u zagrljaju, držanja za ruke, osmijeha i milovanja… Pričao si ponekad stvari koje nisam željela slušati, ali sam slušala i nastojala ih izbrisati. Ljudske prevare i požuda nisu baš tema koje me mogu oduševiti. Dapače, zgadio mi se život.
Željela sam slušati o nama. Toga nije bilo. Mi nismo postojali. Ili jesmo u nekoj paralelnoj dimenziji tvojeg života.
Toliko malo znam o tebi. A moglo bi sve, baš sve biti laž. No nisam tolika nevjernica, još vjerujem u ljude. Vjerovala sam ti. I sad vjerujem da me bitne stvari nisi lagao.
Dala sam ti svoj život na dlanu uobličen u roman isprepleten maštom. Dala i pogriješila. Željela sam da znaš baš sve o meni, da me znaš u dušu, da voliš baš to, moju dušu. Gledali smo se u oči i nisam mogla naći ništa loše u tim pogledima. Zaljubljivala sam se svaki put više i dobivala svaki put manje. Nakon svakog viđenja umjesto slatkih riječi od tebe je bilo nekoliko dana šutnje. Zar i to nije bio znak? Ili si me s ciljem izluđivao čežnjom? Kako podlo i nisko. Ja to ničim nisam zaslužila.
Treperila sam uz tebe, znao si, vidio i likovao. To ti je povećavalo ego. A ja sam ti ga dragi dizala. Svjesno i s namjerom. I bila strpljiva. Ja sam ta koja ti je pisala pjesme, ja sam ta koja te dizala u nebesa, ja sam ta koja ti je davala krila iako si bio prosječan. Jer sam te voljela.
Znam jednog dana ćeš se javiti. Znam. Onako kako ti znaš. „Što radiš Ljube?“ I nestaneš s vibera nezainteresiran što ja to uistinu radim. I zapitat ćeš se tada, kada ti ne dogovorim ili pak odgovorim sa:“Jebi se!“ jesi li pogriješio, jesi li mogao više, jesi li izgubio neprocjenjivo blago – ljubav.
Koliko njih si zazivao s Ljube???
Kad odem na Twoo i vidim te online srce me zazebe. Rekla sam ti da si za mene umro. Koliko si puta to uradio dok smo bili zajedno? Tada popizdim. Tada te ne volim. Tada znam da je dobro što nismo zajedno. Navukao si se na isprazna dopisivanja. Navukao si se na lažno uzbuđenje novih virtualnih susreta. Navukao si se i visiš u kasne sate… Počinješ mi se gaditi, a to je dobro, da te što prije zaboravim.
Kako sad sve te tvoje slatke riječi zvuče glupo, jadno, otrcano. I one sličice za dobro jutro i laku noć, sve mi je sad isprazno. Čak i ono „Moja Mela!“ nije više ono što je nekoć značilo. Tvoja, da bila sam tvoja, tijelom i dušom tvoja. A gdje si bio ti u mislima? Čiji si bio ti?
Eto i ja sam trenutno na Twoo. Vrludam i brišem sve te silne lajkove. Ne vidim smisao ponovnog dopisivanja i ponovnih susreta i ponovnih rasprava… Nemam snage. Mogu samo eto dopisivat se bez veze s predispozicijom da se i ja navučem i da postanem nemilosrdna osvetnica. Razmislit ću o tome. Hahahahaha.
Može li itko zamijeniti tvoje mjesto?
Znaš da sam u ikojem trenutku našeg zbližavanja posumnjala u tebe i iskrenost prekinula bih odmah. Nisu me zanimale avanture. Ništa nisam shvaćala kao dio osvajanja već kao dio ljubavi. Naše zbližavanje bilo je možda prebrzo, znam, i eto izgorjeh u toj vatri.
Zašto muškarci teže osvajanju? I što to uopće znači osvajanje? Smaraš li da sam osvojena time što sam ti se predala? I jesi li me potpuno osvojio? Jesi li me zadržao?
Prevario si me nekoliko puta za dolazak, zaboravio važne stvari, i prekinula sam to tvoje nejavljanje prekidom od nekoliko mjeseci. Bila sam ljuta. Voljela bih da sam i sada ljuta. No sad sam tužna. I onda je život spleo događaje da se neplanski slučajno sretnemo ponovno. Umjesto slanja poslovne poruke zabunom sam stisnula zovi i razgovarali smo dugo, dugo.
- Nisam te mogao zadržati – rakao si tužno.
I dala sam ti drugu šansu. Šansu kojim si me opet izluđivao, šansu u kojoj sam opet bila gubitnik, šansu u kojoj sam više bila tužna nego sretna. Ti bi zaspao dok bi ja čekala odgovor. Kako si neodgovoran da ne kažem nešto gore.
Tvoja neodgovornost je glavni razlog našeg rastanka. Obećao si mi promijeniti zvučnike. Zaboravljao više puta. Ne zaboravlja onaj kojem je stalo. Nije meni do jebenih zvučnika. Kupit ću ih i promijeniti sama. Nisam trubasta da to ne znam. I jedan si od glavnih krivaca što sam otvorila domaću radinost. – Ja znam sve direktore hotela. – rekao si svečano. Očekivala sam tvoju pomoć. A bile su to samo isprazne riječi. Riječi kojima si mi nanio veliku štetu. A ni smokve nisam dobila.
Kad ja nešto obećam nema tog boga da to i ne ostvarim. Eto, tu smo potpuno različiti.
Kad sve zbrojim i oduzmem znam da te trebam delitati, al postoji jedan veliki problem. To kod mene to traje dugo i bolno. Još te volim.
A bila sam spremna da ti poklonim sve pjesme, da ti pomognem sada kad ti je pomoć ženska potrebna, da ti budem pri ruci… Nisam ja od onih koje se žele useliti u tvoj privatni život i gospodariti njime. Nisam ja tražila muža ni materijalnu pomoć. Ja sam željela svoje mjesto u tvojemu srcu.
Čemu ovo pismo? Hoćeš li ga ikada pročitati? Nevažno. Razgovaram sama sa sobom.
Rekla sam što želim. Bila jasna. Ti si na redu. Tvoja šutnja je odgovor. Izbrisala sam te gdje god se moglo, da ne dođem u napast da ti se javim. I dolazim još uvijek. I neću, makar crkla.
Ti nikada nećeš doći s osmijehom i reći: – Oprosti!
A ja te neću čekati.
Nisi bio onaj koji je htio moju ljubav.
I zato zbogom moja ljubavi.
znaš li
znaš li
koliko je
pjesama
tebi
napisano
zaključanih
u dubini
srca
moga
26. kolovoza 2019.
Dragi Vranjo,
Pišem ti svoje prvo pismo. Jedno od prvih. Da znaš.
Reći ćeš: „Ah, žensko, ah, emocje…“
U traganju i čekanju umorih se. Dotaknuh tebe i zaljubih se. A u što sam ja to uistinu zaljubljena: u tvoj lik, tvoj stas, tvoj glas, mir, nježnost… U sve. Ali, nažalost postoji ono ali.
Zašto ti pišem? Već dugo ne dobih od tebe poruku, poruku koja me razvedri, poruku koja mi puno znači. I ne tražim je od tebe sad. Ne želim je. Ništa mi ne bi značila. Baš ništa. Kad ti nemaš potrebu da mi je daš, kad se ne sjetiš 2 dana, ja znam da nisi taj. I ne želim sad od tebe iznuđenu nježnost jer to nije to. Ništa na silu i ništa što nije spontano. Ništa što nije od srca i nije tvoje. Ništa što bi te izforsiralo kao Vranju kojeg trebam.
Recimo da sam sad tužna. „Čuli smo se jučer.“ reći ćeš. Jesmo da, čuli se i bila sam sretna. Al sam jutros, čim sam ustala, veselo posegnula za mobitelom. Nema poruke i sva sreća se otpuhala. Razočarenje se prelilo po meni i uvuklo u svaku poru mojeg bića. Jesam li emocionalno nestabilna? Vjerojatno jesam. Ti znaš da me drma klimaks. A kad već to znaš, znaš i koliko sam osjetljiva trebao bi me razveseliti. Vranjo sve zna i sve može. Pitanje je samo želi li da ja budem sretna. Uveseljava li ga moja sreća il' ga opterećuje.
Krhka sam ti, poput perca na vjetru treperim. Maštovita sam ti i postojona u svojoj viziji tebe. Ja te vidim očima mojih boja u tepanjima bez broja. Ti si u reali, a ja u snovima. Tu se lome naša koplja. Tu bi mogao i biti kraj.
Pronašla sam te i želim te zadržati. Da se oblikujem prema tebi ili da slijedim svoj cilj? To je sad jedno od najvažnjih pitanja.
Postoji li uopće Vranjo? Postoji li muškarac koji će me vederiti uvijek i sad? Postoji li ili je bio i ostao samo plod moje mašte?
Znaš, ja od Vranje imam mala i velika očekivanja. Mala su jer ne uključuju nikakvu veliku materijalnu dobit. A ogromna su jer uključuju ogromnu duhovnu snagu, vjeru, davanje i primanje…
Znaš, ti dobro znaš, da ja volim filozofirati. I znaš, dobro znaš, da volim maštati. I maštam. I ljubim. I trepim. I smijem se. I plačem. Al ne, ovaj put neću plakati unaprjed oplakujući nešto što još nije došlo. Ponekad plačem jer eto poruka je izostala, ponekad jer sam eto ružno sanjala, ponekad jer stvarno, baš stvarno želim da si ti taj i bojim se da nešto ne zbrljam, da nešto ne zbrljaš. Što ćeš, u mojem egzodusu emocionalnih previranja, došlo je i vrijeme plakanja.
„Znaš ja ti nemam vremena razmišljati“, rekao si. A ja na tebe mislim i kad perem suđe. Problem je u meni, znam. Al' znam i da se neću zadovoljiti površnom ljubavi. Neću i gotovo. Makar ostatak života provela tragajući. Ta zar i ovaj dio proživljeni nije protraćen? Što je to meni još 50 g traganja. Vjeruj ništa. Samo jednom bijah uistinu ljubljena. Samo jednom. I vjerujem da ću ponovno biti.
post bez veze
Eto nemam inspiraciju za revoluciju. Koga briga za revolucije i revolucionarke. Vani pada kišurina, vrijeme je za popljuvat, mašta uvijek radi.
Da vidimo kako ću napisati bezvezni post. Baš me zanima na što će to izaći. Hoću li završiti ipak na nekoj revoluciji ili ću napisat stodvajst pisama, onako bezveznih, srcedrapajućih, ljubavnih?
Jeste li se kada zapitali koliko smo puta u životu prominili gaće, čarape i potkošulje? Eto ja se to upravo pitan. Zašto? Čudni su putovi božji. Šta ja znan zašto mi je to palo na pamet.
Kladin se da Freš i Kupus imaju i statističke podatke, grafikone i sve moguće matematičke izračune. A Tetač ima svoju elaboraciju. Anči će me popljuvat kako ne znan množit i dijelit, zbrajat i oduzimat, a tribala bi znat. V će mi priporučit kakvu dobru juvu da se oporavin i ne razmišljan o glupostima.
Ma nisu to gluposti. Bolje je pisati gluposti nego glupost pojist i to onako s nogu, pa te posli boli štumak.
Koliko „gluposti“ pojidemo u životu? Koliko puta dobijemo virozu i izmučimo se dok sve gluposti koje smo pojili ne ispovratimo?
Dosta filozofiranja! Ajmo dizat revoluciju. Nisan ja od oti filozofa ništa kroz školu pametno naučila. Svi do jednoga postavljaju ista pitanja: Šta je smisa života? Ka da je to neka velika nauka. Smisa je pojist što više govana i ostat živ i zdrav.
Dakle, nova revolucija neka bude antiljubavna. Prvo zabranimo onoj Meli da piše pisme i svin blogericama šta o ljubavi beside. Ljubav, kad biste pitali filozofa, ne postoji. To je neka kemija u tilu, neka pomutnja hormona koja na kraju uvik ima KRAJ. I šta posli? Kukaj. Piši pisme. Smij se! Bacaj se pod vlak, a vlaka nigdi.
Kažu mi iz režije da san pobrčkala ljubav i zaljubljenost. Dobro. Ajde. Ja koja san uvik zagovarala ljubav sad san njen zadrti protivnik.
Doli ljubav, je… joj pas mater.
