Ovaj dirljiv post sjetio me nečega čega se u posljednje vrijeme sjetim svako malo.... Ima već dosta da sam i kod sebe nešto napisao na predmetnu temu o sjajnom filmu velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); u kojem se radnja ponajviše zbiva u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas. Otprilike, mogla bi to biti i Hrvatska negdje na koncu prošlog desetljeća...
Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika dobiva nacionalni oblik; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je kao obećana zemlja otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno u bijelom svijetu naziva „investicijska klima“.
Pa u filmu likovi (odgojitelji) pričaju jedni drugima:
„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“
„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“
„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“
„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam. To je preživljavanje.“
Eto, toga sam se sjetio dok sam čitao post (naravno, danas su televizore zamdijenili mobiteli, ali princip je isti...). Možda je kasno; možda još uvijek nije - dok postoje ljudi koji će za plaću veselo odgajati djecu, a ne samo obrazovati je.
Utoliko, ostavljam pozdrav i najljepše želje :).
24.12.2025. (09:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dugooo Te nisam čitala ali znaš to da se ispucaš, sprazniš sve ventile je odlično, onda smo mirni, dal tako:)) Poznato mi sve Tebi i Tvojima Želim iz srca u srce Miran i Sretan Božić!
24.12.2025. (10:13)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mali znak zahvalnosti je mala, ali promišljena gesta koja izražava zahvalnost, poštovanje ili naklonost bez velike materijalne vrijednosti. Raspon je širok , ​​a sve s ciljem jačanja pozitivnog odnosa. Radi se o značenju radnje, koje pokazuje: "Važan/a si mi", bilo u osobnom kontekstu, s prijateljima, obitelji ili kolegama. Kad to izostane onda je poruka suprotna... Navikli smo
29.12.2025. (14:01)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prije svega drago mi je da si se javila. A sada, sjećaš li se u kojoj je školi/školama radila tvoja roditeljica..., vjerujem da se sjećaš. Uvjeti su bili gadni, djecu je nerijetko trebalo sušiti jer su došli skroz mokri u školu, prozebli. Tu je učiteljica koja rješava. Ali ta i ostale učiteljice su se pozdravljale naklonom, bile poštovane, od roditelja i djece. Znam da su roditelji često pred praznike znali nešto sitno od svoje sirotinje odvojiti da bi tim učiteljima pokazali zahvalnost, sigurno nisu nosili skupe parfeme, dinare ni eure, tek nešto što je "godina" donijela. Radost je bila obostrana i meni je to normalno, kao što mi je normalno da nakon liječenja doktoru izraziš zahvalnost nekim simboličnim darom jer sve mimo toga je mito. U tvom slučaju nije u pitanju očekivanje da od bogate općine dobiješ veliki dar, ali ta simbolična boca ili rokovnik s olovkom bio bi znak..., "e, naša učiteljice, tu si, vidimo tvoj trud i rad, hvala ti". Otužno je stanje kad se ne prepoznaje osnova za život, a osnova ste vi, prosvjetari, vi koji se trudite od djeteta učiniti malog čovjeka, a nažalost to vrlo često ne primjećuju ni roditelji, a ni država nije "odrišila kesu". Želim tebi i tvojoj obitelji zdravlja i strpljenja, a nadam se nekim boljim vjetrovima koji će zapuhati u vašem smjeru. Sretno ti mala:)))
29.12.2025. (23:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nije to samo prema prosvjeta Rima, ti znakovi pažnje se gube i u poslovnom svijetu, sve manje se pokazuje ljudima da im je stalo do njih, sve je otišlo u pizdu materinu, kad smo idiotima dopustili da nam objašnjavaju da je ljubi bližnjega svoga nepotrebno da je dovoljno ljubit samog sebe, sad nas ti isti idioti taru s time kako ništa ne valja, kao da je neko drugi kriv
30.12.2025. (06:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
AnnaBonni1
Melice draga,,,,,,niko nam ne more dok nas ima -------ništa
24.12.2025. (09:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Ovaj dirljiv post sjetio me nečega čega se u posljednje vrijeme sjetim svako malo.... Ima već dosta da sam i kod sebe nešto napisao na predmetnu temu o sjajnom filmu velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); u kojem se radnja ponajviše zbiva u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas. Otprilike, mogla bi to biti i Hrvatska negdje na koncu prošlog desetljeća...
Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika dobiva nacionalni oblik; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je kao obećana zemlja otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno u bijelom svijetu naziva „investicijska klima“.
Pa u filmu likovi (odgojitelji) pričaju jedni drugima:
„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“
„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“
„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“
„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.
To je preživljavanje.“
Eto, toga sam se sjetio dok sam čitao post (naravno, danas su televizore zamdijenili mobiteli, ali princip je isti...). Možda je kasno; možda još uvijek nije - dok postoje ljudi koji će za plaću veselo odgajati djecu, a ne samo obrazovati je.
Utoliko, ostavljam pozdrav i najljepše želje :).
24.12.2025. (09:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
modrinaneba
Dugooo Te nisam čitala ali znaš to da se ispucaš, sprazniš sve ventile je odlično, onda smo mirni, dal tako:)) Poznato mi sve
Tebi i Tvojima Želim iz srca u srce Miran i Sretan Božić!
24.12.2025. (10:13) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
golden age
Mali znak zahvalnosti je mala, ali promišljena gesta koja izražava zahvalnost, poštovanje ili naklonost bez velike materijalne vrijednosti. Raspon je širok , ​​a sve s ciljem jačanja pozitivnog odnosa.
Radi se o značenju radnje, koje pokazuje: "Važan/a si mi", bilo u osobnom kontekstu, s prijateljima, obitelji ili kolegama.
Kad to izostane onda je poruka suprotna...
Navikli smo
29.12.2025. (14:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
hawkeye1306
pozdrav iz srca
:)
29.12.2025. (22:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
nema garancije
Prije svega drago mi je da si se javila. A sada, sjećaš li se u kojoj je školi/školama radila tvoja roditeljica..., vjerujem da se sjećaš. Uvjeti
su bili gadni, djecu je nerijetko trebalo sušiti jer su došli skroz mokri u školu, prozebli. Tu je učiteljica koja rješava. Ali ta i ostale učiteljice
su se pozdravljale naklonom, bile poštovane, od roditelja i djece.
Znam da su roditelji često pred praznike znali nešto sitno od svoje
sirotinje odvojiti da bi tim učiteljima pokazali zahvalnost, sigurno nisu
nosili skupe parfeme, dinare ni eure, tek nešto što je "godina"
donijela. Radost je bila obostrana i meni je to normalno, kao što mi
je normalno da nakon liječenja doktoru izraziš zahvalnost nekim
simboličnim darom jer sve mimo toga je mito.
U tvom slučaju nije u pitanju očekivanje da od bogate općine dobiješ
veliki dar, ali ta simbolična boca ili rokovnik s olovkom bio bi znak...,
"e, naša učiteljice, tu si, vidimo tvoj trud i rad, hvala ti". Otužno je
stanje kad se ne prepoznaje osnova za život, a osnova ste vi,
prosvjetari, vi koji se trudite od djeteta učiniti malog čovjeka, a nažalost
to vrlo često ne primjećuju ni roditelji, a ni država nije "odrišila kesu".
Želim tebi i tvojoj obitelji zdravlja i strpljenja, a nadam se nekim
boljim vjetrovima koji će zapuhati u vašem smjeru. Sretno ti mala:)))
29.12.2025. (23:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Drevni vanzemaljac
Nije to samo prema prosvjeta Rima, ti znakovi pažnje se gube i u poslovnom svijetu, sve manje se pokazuje ljudima da im je stalo do njih, sve je otišlo u pizdu materinu, kad smo idiotima dopustili da nam objašnjavaju da je ljubi bližnjega svoga nepotrebno da je dovoljno ljubit samog sebe, sad nas ti isti idioti taru s time kako ništa ne valja, kao da je neko drugi kriv
30.12.2025. (06:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
modrinaneba
Sretna Ti Nova godina 2026!
31.12.2025. (20:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kockavica
Neka tebe nama opet! :) kojim god povodom.
Al da, sve manje je tih sponzorskih poklona općenito.
02.01.2026. (14:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...