Niste nam bitni
Poučavam djecu dviju malih jako bogatih općina.
Redovito smo svake godine za Božić i Novu godinu dobivali panetone od jednog komunalnog poduzeća. Za tako veliko bogato poduzeće mali znak pažnje, nama znak da misle na nas. Zahvalni smo. Dobili smo ga i ove godine. Stvarno lijepa gesta.
Također smo dugi niz godina od jedne općine dobivali botelju vina. Isto lijepa gesta.
Lani nismo dobili vino, nešto smo gadno skrivili. Ove godine promijenio se načelnik jedne općine, dijete načelnici pohađa našu školu. Pomislili smo da će se botelja vratiti. Ali jok, još smo u nemilosti. Mi smo jadni mali prosvjetari koje treba poniziti još više, dajući nam na znanje da smo nebitni. Eto hvala načelnici za šipak!
Pa ne čudimo se kada nas svi omalovažavaju i marginaliziraju kada nas lokalna vlast ne poštuje. Baš sam žalosna. Nije meni do botelje nego do časti.
Ove nove mlade generacije roditelja kao da se sveti nama koji obrazujemo i odgajamo njihovu djecu. E baš vam nećemo dati ni kemijsku ni rokovnik jadnici prosvjetarski!!! Zar mislite da ste nam bitni? Baš te jadni.
Evo prošla me ljutnja. Ispucala sam što me zaboljelo.
Ma koliko nas izostavljali i ma koliko mi prosvjetari bili u nemilosti, nikada, baš nikada, nitko neće moći ubiti u meni duh učitelja i ljubav prema poslu. Sad se ponosim još više jer znam da sam bitna, jer ja sam ta koja provodi s djecom dosta vremena njihovog života i usađujem im vrijednosti i darujem znanje.
Ova sadašnja generacija stalno me grli. Iz čista mira samo se zalete i skoro me sruše. Meni velika sreća.
A botelja vina? „Ionako je kiselo!“ - reče lisica.
