najbolja škola - škola didova i baba
Jučer sam imala višesatni susret sa djevojčicom od 2 i pol godine koja živi u Slavoniji sa didom i babom i koja sama zna:
- skinuti se i odjenuti
- nazuti cipele, patike
- jesti
- piti iz čaše i staklene boce bez da se prolije
- imena svojih najbližih
- imena teta iz vrtića
- i još puno toga što ja nisam u tih nekoliko sati ispitivala i otkrila.
To dijete ima jako bogat rječnik za svoju dob, postavlja bezbroj pitanja, želi pomoći, sve sluša, ne vrišti i ne prenemaže se, ne duri se i ne zanovijeta. Kaže da sunčane naočale nisu primjerene za male bebe (ne mogu se sjetiti riječi umjesto primjerene), da je uvenuli cvijet tužan; kopa u pijesku smireno sat vremena jer traži blago; ponavlja nepoznate riječi i brzo ih pamti, puno priča; vedro i razigrano. To dijete ne visi na mobitelu, tabletu ili računalu, ali njegov roditelj da. To dijete ima sve što treba: zdravu logiku i znatiželju, željno je znanja i novih radnji, voli mijenjati radnje, samostalno je… i na kraju stvara svoju logičku povezanost tj. razumno zaključuje. Jednom riječju rekli bismo pametno dijete.
Što ćemo reći za sadašnje generacije zbog kojih je i nastala reforma. Mnogi pljuju po reformi, a ni ne znaju ni što ona znači, ni koje ishode nudi djeci, koji su joj ciljevi i zadaci. To je donio Interenet i mogućnost pljuvanja po svima i svakome, nije važna građa – važno je da se pljuje i da se vidi da sam ja „nitko i ništa“ sada „netko“ čija je riječ važna jer je vidi cili svit. Primitivni i neuki ljudi su dobili pravo govora na koje su dugo čekali. No to sad nije baš tema.
Dakle nas dvije smo zajedno: zalijevale cvijeće, skidale štipaljke sa robe, slagale osušenu robu, pospremile kuhinjske krpe u ormarić, pospremile štipaljke, bacale kamenčiće i kamenja u more, jele, prskale cvijeće…
Pri zalijevanju cvijeća pustila sam je samu da džezvom grabi vodu iz veće posude, da sama zaključi kako da najbolje zahvati što više vode, da zalije svo cvijeće – pa nije više tužno i žedno nego je sretno, a da pritom ne zalije sebe. Prije toga smo opipavali suhu zemlju, a na kraju mokru zemlju. Naučile smo zašto je štipaljka, štipaljka – jer štipa majicu, robu i prstić i kako je pravilno skinuti. Zadivilo me je to što su u skidanju štipaljki, popadale čarape na pod, ona je odmah to sve pokupila i dala meni. I tako više puta. Dakle naučena je da se stvari ne bacaju po podu, da se pokupe i da se kaže: „Izvoji:“ Odgoj teta u vrtiću i dida i babe. Na sve bačeno po podu sadašnje generacije viču: „Nisam ja!“ i nema šanse da to samoinicijativno pokupe. Nastaje prepirka i svađa oko toga tko je to stvarno napravio, a lagao je da nije. I nema kraja ni ljepote rada jer se počelo sa svađom. Pa na kraju sve mora pokupiti redar koji je eto ljut jer je njega to zapalo, ili sam učitelj jer ni redar ne želi. Moji redari često ne žele ni obrisati ploču.
A još više me zadivilo što je bila toliko uporna da nauči špricati pa su ti mali prstići (više njih zajedno) na kraju uspješno savladali tvrdu polugicu i špricali cvijeće. Govorimo o djetetu s dvije i pol godine. Naučili smo da je veliki kamen težak, da je mali kamen lagan.
I da ne nabrajam dalje.
Trebam li reći da u 1. razredu ne znaju svi učenici zašto je štipaljka štipaljka, ne znaju ni svi što znači štipati; ne znaju svi što je špricaljka i čemu služi… ne znaju osnovne stvari, pa zato pri gledanju igranog filma Čudnovate zgode šegrta Hlapića učenik s 9 godina pita :“Zašto crni čovjek peca ribu?“ jer nikada nije vidio bič niti zna čemu služi. A crni čovjek je bičem udarao konja da brže trči. A neki dan me opet učenica 3. r. zamolila da joj ogulim bananu, na što sam jasno rekla da neću i da majmun sam zna oguliti bananu. Kad se zbunila, rekla sam joj da razmisli čemu služe zubi. Nije me razumjela. U školskim kuhinjama imamo pošade (noževe), ima zube, ali nema povezivanja – nema logike da se problem riješi. To je osnovni problem novih generacija – NEMAJU RAZVIJENU LOGIKU.
U čemu je dakle kvaka? U tome što se UČI KROZ PRAKTIČAN RAD – BILO KOJI, od pranja auta ili posuđa do zavidavanja i odvidavanja vijaka. Djeca kod kuće trebaju biti mali šegrti, asistirati pri npr. odčepljivanju umivaonika, kuhanju, pospremanju, razvrstavanju (veliki tanjuri, srednji tanjuri, mali tanjuri, žlice vilice noževi…). Sve se to radi u staroj školi dida i babe. Kroz rad koji se prezentira kao igra uči se non stop. Dijete sretno, dobija pohvale; baba i dida sretni jer su uz čuvanje unuka nešto i napravili; roditelji sretni jer ima djeca napreduju.
Tete u vrtiću i učitelji u školama nailaze na velike probleme jer ne mogu ostvariti svoje ishode jer se nemaju na što osloniti, nema osnovnih nazovimo ih „kućanskih ishoda“ . Podrazumijeva se da bi puno toga djeca trebala naučiti kod kuće, barem imenovati neke predmete. Veliki problem imamo u 1. razredu jer djeca ne razlikuju pojmove „ispred“ i „iza“, „prije“ i „poslije“. Ta dva para riječi počinju istim slovom i ako ih u razgovornom govoru nikada ne upotrebljavaju ne mogu ih lako svladati. Komunikacije s novim generacijama roditelja nema jer eto jadni moraju lajkati nove objave, a djetetu kad zanovijeta tutnu tablet u ruke. Glupani. I imala sam više puta priliku da vidim da to rade i intelektualci, a i ja sam ponekad bila među njima glupima kad sam bila u gužvi, u velikom poslu. Sve mi se to lipo obilo oglavu, pa je moje dite zavolilo igrice, plavu svjetlost koja ih opčini i ispire im mozak… čini ih glupima jer nema razmišljanja i traženja uzročno posljedičnih veza – razvija se samo brzina, refleks tipkanja i kao poklon dijete dobije epilepsiju.
Kažu i zalažu se da u škole treba uvesti Domaćinstvo. Naravno slažem se, al ja na Domaćinstvu nisam naučila sve što treba. Da ne bi sada novopečeni roditelji stekli krivi dojam da je to „kućno obrazovanje i odgajanje“ riješeno s Domaćinstvom. Ajme nama, ako sretno trljaju ruke.
Ja sam negdje u 5., 6. razredu poželjela mamu iznenaditi i očistiti joj kuću. Očistila sam sudoper da se sjaji, izvana i iznutra. No moja znatiželja bio je sifon. Sve sam odvidala, oprala i natrag vratila. Voda je kapala na sve strane. Mama je došla, nije vikala, bila je sretna i namjestila sve da ne kaplje. Obje smo bile sretne. A ja sam naučila i kako se pravilno zavidava sifon.
ZAKLJUČAK
Novi ishodi nove reforme vode ka tome da škola uči djecu: povezivati, razvrstavati, raščlanjivati, istraživati, mjeriti, analizirati, uspoređivati, nadograđivati, eliminirati, procjenjivati, sistematizirati, provjeravati, vrednovati, obrazlagati, stvarati…
Naravno da je razvrstavanje najniža razina znanja, a npr. sistematizacija (zaključivanje) viša razina znanja. Samostalno stvaranje je najviša razina znanja. Zato i postoje ocjene od 1 do 5.
Problem nastaje kod npr. obrazlaganja jer nam djeca ne mogu svojim riječima opisati što su radila i koji je zaključak. Ne mogu, jer dolaze u školu sa škrtim rječnikom , pa učenik 7. r. pita učiteljicu :“Što znači riječ moć?“ Kroz razgovorni govor, gledanje televizije, čitanje, učenje i rad kod kuće odavno je trebao shvatiti i povezati tu riječ u različitim kontekstima.
Škola djedova i baka je najbolja škola. Čast roditeljima koji u ovom ludim tempu imaju vremena za svoju djecu i učenje kroz život. Po tome i nova reforma dobila ime „Škola za život“.
Dakle, blago onima koji imaju djedove i bake da ih poučavaju. Blago onim roditeljima koji imaju vremena za svoje dijete. Jer kad za 4 godine svi krenemo u cjelodnevnu nastavu, djece neće vidjeti ni roditelje, a kamoli djedove i bake. A učitelji će biti odgovorni za cjelokupno znanje i neznanje i rupe u odgoju. Sada trenutno najviše energije gubimo na preodgoj i rupe u „kućnom“ obrazovanju.
Svaka čast roditeljima koji se posvećuju svojoj djeci - vidim to u odgoju, razgovoru, zaključivanju, samostalnosti, empatiji...
Jao onima koji djeci dozvoljavaju da 11h dnevno (vikendom) budu na mobitelu. Zgrozila sam se. To je zanemarivanje djece i za prijavu.
Živili dugo didovi i babe jer stara škola znači - pametna dica!!!
P.S. Sve ispravljenje i nelogične riječi ispravio je blog editor iliti pametna inteligencija koja je glupa ko točak.
Pametni telefoni, pametni satovi, pametnni uisavač, pametne ploče, pametne igračke... rezultat - GLUPI LJUDI.
Kome je u interesu da stvori glupe poslušnike? Kome je u interesu da ljudi ne razmišljaju?
aprililili xyz država
Eto njemu je ža, suosjeća i kaje se i bog će mu oprostiti. Naš bog je milostiv. Moreš šta god ćeš, izmoliš koji očenaš i eto te spašenog. U nekim zemljama te likvidiraju jer si suučesnik, ili truneš u zatvoru. Naš će gospodin dobit ukor jer di će xyz priznat krivično djelo. More bit da će dobit premještaj, a more bit da će ostat sve po starom. Jer oni su nedodirljivi. Oni se šale???? Aprililili je.
Gadi mi se sve što se događa u našoj zemlji, gadi do povraćanja. Krađe, laži, prevare, muljaže, namještanja, silovanja, ubojstva, pedofilija, reforme radi pranja novca, besramno iskorištavanje radne snage, uništavanje dobara, uništavanje resursa stranim tržištem, prodaja države, podjarmljivanje stoljetne mržnje, vraćanje u stari vijek... Ma oni se samo šale. Oni su domoljubi. Aprililili
Gadi mi se i podržavam sve mlade koji odlaze. Idite i sritno vam bilo tamo di se cijeni rad, idite iz truleži i blata. Kinezi jedva čekaju da se nasele. Neka dica tu kaljužu i nepravdu traumatično proživljavaju. Proglasiše ih teroristima, izdajicama. A more bit da su revolucionari ili prepametni pa ih domovina ne triba. Tribaju joj glupi, priglupi poslušnici pognute glave. Ovce - Reka je predjesdnik jedan. Aprililili
Jednu je ženu na pješačkom prijelazu pogazio policijski auto. Policajac još radi. Nije kriv on, kriv je auto, valjda. Nije kriv jer eto žena nije xyz, nema many ili rođaka ili netjaka ili nekog u vladi, Uniji, Ameriki, Rusiji di već... Leži mrtva pokopana već dulje vrijeme, al cviće na mistu pogibije govori da je nekom bilo stalo do nje. Državi nije. Ma ovo je notrna laž, nemoguće. Aprililili
Da mogu sad bi otišla i odrekla se državljanstva i nacionalnosti. Bila sam domoljub i rodoljub - normalan, tolerantan, pošten. Više nisan ni domoljub ni rodoljub. A bilo bi mi bolje da nisan normalna i poštena. Aprililili
Evo nan stižu nove kazne jer poslušnici kapitalističkog režima treba stegnuti u okove.
Danas je dan laganja pa san si dala oduška.
