Ja, pa ja i opet ja
Kao prvo, da se razumimo kako triba, ja san Dalmatinka od glave do pete, vlajina prava i ponosna na to. Jest da san izgubila svoj dalmatinski naglasak i puno riči zaboravila, ja san i dalje dite stine, bure, južine i poskoka.
U našen dalmatinskon govoru ako u jednoj rečenici nisi baren 5 puta reka ja, nisi pravi Dalmatinac. Frendica reče da smo egoisti, a eto tradicionalno oni Slavonci tako ne govore. Je li nama Dalmošima to JA daje superiornost jer smo jako nesigurni use pa sa JA pojačavamo svoj ego, neka istražuju pametni ljudi. Ja smo želin reč zašto ja stalno govorin JA. Možda smo si prebitni pa to ne želimo zaboravit???
Neki dan u naletu jake južine, kada nan pucaju glave, kada je tlak zraka pada, pa se izgleda naglo i diga, kada su nan možane strune bile napete ka puške jer se u jednon danu prominilo 100 vrimena: sunce, oblaci, vjetar, kiša, sunce i vjetar, oblaci i vjetar, kiša i sunce, vitar i kiša (škura bura)… moja je frendica pukla preda mnom i dobila san puno lipi etiketa, koje su me opalile gore nego da mi je odvalila šamarčinu.
Al jako san sritna što je ona pretiha i uvik pokorna i draga izbacila sve van, pa se olakšala suzama i bisnim ričima. Plakale smo obe. Ja san se skamenila kad sam čula kako je ne pitan kako je, kako samo mislin na sebe, kako sam egoista i mislin da se sve okreće oko mene. Rič egosita ponovila je jako puno puta.
Ja san joj pokušala objasniti kakva san bila kao jako mlada divojka, kako se ja nisan volila, kako san ja patila i kako san se ja kad san završila u bolnici – tamo priporodila, priokerenila, zavolila sebe…
Znan da ćete reč da je ona u pravu, ako samo sebe forsiram, no ja mislin da san cilo vrime vodila brigu o njoj, da san za nju tu sveprisutna i da mi nije jasno otkud sad ja egoista. Pa je ponavljala za menon moje riči kad god bi rekla JA, a ko zavraga baš san tada jajakala sukoviše i situacija je 3 puta izmicala kontroli, 3 puta san bila na vratima da oden i nikad se ne vratin, na šta je ona rekla da baš mogu; da je odjeben jer je ona odjebala mene…
Srića, vraćala san se jer mi je ljubav spran nje i djeličak razuma govorija da triban ostat, da se ispucamo i da baš moran tad biti uz nju.
Daklen, ja san još davno primijetila da na vašim postovima ostavljam komentare vezane uz moje viđenje vaše teme, moje asocijacije, da čak prečesto ni ne komentiram vašu temu već komentiram sa JA. Nasmijala sam se sama sebi i nastavila po svon. Ko prati znat će o čemu pričan.
Neko triba proć sito i rešeto da bi zavolija sebe, neko se nikad neće zavolit, neko se voli oduvik; svak ima svoju priču. Moja je priča sljedeća: ima svoj svemir, u njemu san ja Sunce, koliko moje sunce, moj ego grije mene, toliko ću ja imat više snage da grijen vas. Predugo san bila u kajanju zbog jedne ljubavi, predugo san si želila zlo. Stala san na loptu i rekla DOSTA. Ko naši Vatreni.
Ja san sebi centarfor, napadač , ja san sebi motor i ulje u autu, a kad triba i golman i auspuh, pa čak i otirač. No ništa me ne more izbacit iz putanje u mojen svemiru, sa mojeg kolosijeka. Ostajen pri svoj JA, pa JA i opet JA.
Dragi moji između ostaloga triba se znat i hvaliti. Svi mi želimo dozu pohvale. Svi mi želimo uspjeh. Zato i pišemo postove da cili svit vidi naš JA.
Pa probajte s dicon i unučadi da se sami pohvale. Ove nove generacije se zabezeknu i ne znaju to. To nije dobro, moraju znat svoje vrline i mane.
Daklen, moja je vrlina šta volin sebe, moja je mana što sam hvalisava. Iza toga stoji debela psihoanaliza u kojoj se nazire razlog čežnje za pohvalon. Zato hvalite dicu, da oni znaju šta je dobro i u čem su najbolji, i da svate šta nije dobro i triba ublažiti ili minjati.
Živili vi meni. Puno pozdrava od JA.
doba od revolucije
Dakle stvar odavno izmiče kontroli i kad sam ja još davno željela nekima zaključiti ocjenu iz vladanja LOŠE VLADANJE, dolazili su naputci iz Ministarstva i žestoke upute ravnateljima koji su još žešće naređivali nama da nema LOŠEG VLADANJA – a ima, itekako ima. Pa sam onda onima koji nisu uzorni zaključivala uzorno, a lošima dobro vladanje jer oni lošeg vladanja ne mogu nikako biti zajedno sa onima dobrog vladanja. Za one koji ne znaju, postoje 3 kategorije vladanja: UZORNO, DOBRO i LOŠE.
Na učiteljima je dakle da svrstavaju i uzorne i dobre u isti koš jer ne smije biti loših.
A oduvijek se zna: samo je nekolicina uzorna i loša, svi ostali su dobri. No hajde tko ima muda nekom reći da nije uzoran, da je dobar jer je DOBAR katastrofalna ocjena, tako ih uče doma, tako ih uče svi. A jesu li roditelji svojoj djeci pokazali svoje svjedodžbe, indekse? A tek loše vladanje – za to dati moraš imati barem zolju da se obraniš.
Ja sam, ponukana lošim događajima ovih dana, mojim učenicima neki dan donijela svoju đačku knjižicu, svjedodžbe i indekse i pokazala da sam imala puno dvojki, trojki, četvorki i petica. I napravila eksperiment, za 4 prepisane netočne rečenice s ploče – dala u bilježnicu negativne ocjene da vidim kako će reagirati. I bilo je ajme meni: psovanja, gužvanja bilježnica, plakanja, dobro sve sam im poslije objasnila, mi ih i učimo između ostaloga kako svladati bijes, ljutnju, a jedan od načina je plakanje, gužvanje… Moje osobno mišljenje je da bi svi učenici tijekom školovanja trebali doživjeti neuspjeh, jedinicu, dvojku, pokudu… da se zna nositi s time. To sam čak provela u dogovoru s roditeljima u jednoj predobroj generaciji (puno učenika sa stvarnim peticama, samo peticama) da se djeca znaju nositi s neuspjehom. Raspravljali smo o njihovim osjećajima nakon toga…
U međuvremenu svekolikog modernog rasta odlikaša i SVEUZORNIH učenika, pametne glave obrazovnog sustava nisu se sjetile da bi možda proširili te glupe ocjene iz vladanja na još koju kategoriju, tako da nisu svi UZORNI. Ili neka to vrednovanje izbace, ako eto mogu izazvati neželjene posljedice, jer eto lošem ne smiješ reći da je loš. Zato i imamo kradljivu Hrvatsku jer oni su heroji koji nisu loši, oni su uzorni pa sada kradu svi jer uzorno znači biti pametan=imati pozamašnu svotu na bankovnom računu, loše je biti siromašan = glup.
Uz loše vladanja učenika pojavljuju se vjerovali ili ne loša ponašanja roditelja koje eto ne možemo vrednovati, ne smijemo ni primijetiti, a bojimo se prijaviti. Pa se slavi revolucija petica i uzornog vladanja koja daje zaključak glupog hrvatskog naroda. Zaključuju se petice pod pritiskom bijesnih roditelja koji u duetu dolaze na informacije (psihološki pritisak na razrednika i ravnatelje, psihologe). A možda i snimaju razgovore? Pazite kad vas provociraju!!!
Izdržala sam 7 godina kontinuiranog stresa: prekidanja nastavnih sati radi odgojnog djelovanja, razgovaranja, traženja krivca, tješenja, razumijevanja, pogodovanja djeci jer su eto nezrela; trpila sve i svašta: da mi iza leđa imitiraju, daju roge, rukama je… majku (ružna gesta s lijevom rukom preko desnog unutarnjeg dijela lakta), riječima mi je… majku, deru se, viču, kokodaču, mijauču, kuckaju kao da je netko na vratima, ne žele raditi, negoduju, na moju jednu kažu 5, udare me loptom u zatiljak… Ne nisu svi naravno takvi, nekolicina njih, koju su polagano, ali sigurno i ostali čak i uzorni počeli imitirati. Dakle nestala je tiha i mirna radna atmosfera, nestao osmijeh s mojih usana, nestao moj optimizam, i sva djeca u razredu doživljavaju stres (dobri jer ne mogu pratiti nastavu, loši jer su opet prozvani, a ne razumiju zašto jer nisu ništa loše napravili – ta normalno je: upadati u riječ, prekidati nastavu, bučiti, pregovarati se, odbijati rad…).
Na bolovanju sam do daljnjega jer osjećam nemir, strah da ne puknem i ne daj bože nekom kažem koju ružnu riječ il' dam pljusku jer mi je… mater. Skoro sam uvjerena da neka djeca dobivaju naputak od roditelja da rade što hoće, a neki me sigurno dobro kleveću pred djecom – to je jedino moje objašnjenje za neprimjerna ponašanja koja sam doživjela. Uvijek sam govorila roditeljima da učitelj gubi autoritet čim čuju od njih bilo kakav negativan komentar na učitelja.
Neki roditelji su vikali na mene (nisam ih tužila, al' sam pitala hoće li me i tući. Srećom zabranila sam bilo kakve tračeve, nitko mi ništa ne prepričava, ne idem na fejs… al' znam kako ove nove generacije roditelja funkcioniraju – u stanju su cijeli dan istraživati tko je što rekao, zvati se međusobno, prepričavati, dodavati, zaključivati van konteksta… Znam odakle vjetar puše , kojom jačinom i rušilačkom snagom i koji to roditelji vrše mobing nada mnom (oni koje nisam tužila, a mogla sam, jer ja se ne želim vući po sudovima).
Cijeli svoj radni vijek dala sam se u odgoj i obrazovanje. No ja nisam neradnica, tražim znanje. Tu je problem, petica je kod mene još uvijek petica i ne može prosječno znanje biti pet. Dajem puno, tražim po ishodima, i pazi sad kad roditeljima dam primjer ispita da se snađu što su to matematičke komunikacije, što bi djeca trebala znati - onda se počinje hajka na mene, u mjesto da mi se kaže hvala. Roditelji-pedagozi daju si za pravo da procjenjuju moje kompetencije.
Ja stvarno ne razumijem zašto nitko ne prihvaća trojku, dvojku? Moji iskreno ne vole ni četvorke. S druge strane tko je kriv nekim roditeljima što ne znaju riješiti najjednostavniju jednadžbu za 1. razred? Imam nekoliko roditelja koji kažu: “Pomozite učiteljice, ne znam kako vi to radite i objašnjavate, ostavite dijete na dopunskoj.“, jako cijenim te roditelje.
Naravno kriva sam ja i svi učitelji. Ti isti traže od svojih mališana punu torbu petica. Ne nagrađuje se djecu tako da se kaže: „Ako prođeš s… dobit ćeš!“ to je ucjena, presing na dijete. Oni trebaju dati svoj maksimum, ako mogu. A svi znamo da svi ne mogu sve, ne mogu svi biti odlični. Kad škola završi treba nagraditi dijete i za vrlo dobar uspjeh, i dobar, pa i dovoljan. Za nedovoljnu ocjenu, moja majka, također učiteljica, uvijek je rekla: „Znam da ćeš ti to ispraviti.“ I ja sam imala veliku motivaciju da to uradim, jer moja je mama vjerovala u mene.
Postoji jedna idealna osoba koja zna i razumije, koja smirenim tonom i duhovito i s argumentima razumijevanja struke komentira sve – divim mu se i znam da će doći njegovo vrijeme.
Dakle, dragi moji kolege, koji ste u stalnom stresu zbog neodgojene djece koju podržavaju roditelji i koji vidite da vam stvar izmiče kontroli te da vam neodgojeni ne dozvoljavaju da radite u veseloj radnoj atmosferi, svi idite na bolovanje. Nemoguće je preodgojiti ako nemate podršku roditelja. Neće vam roditelj priznati da je pogriješio u odgoju. Ne izgarajte jer vam nitko neće dati pohvalu i dignuti spomenik. A nas neka zamijene …, pa neka se oni bakću sa …
Ne sramite se prikazati svoj stres i nezadovoljstvo psiholozima i psihijatrima., jer kronični stres može po vas imati teže komplikacije.
Moja profesorica biologije u srednjoj školi, divna ženica, odličan metodičar, krasan predavač, koju su slušali samo nas nekolicina, dok su divljaci divljali i baš je zajebavali, nije imala više snage i žena se bacila s balkona.
Gdje ta psihološka pomoć koju kontinuirano trebaju prosvjetari? Tko nas pravno štiti u ovoj državi? I tko nas razumije??? Samo mi prosvjetari znamo u kojim smo govnima i odakle se čisti riba.
SVI KOJI OSJEĆAJU PRITISAK NA SEBE – SVI NA BOLOVANJE – ČUVAJTE SVOJE ZDRAVLJE ZA SEBE, SVOJU OBITELJ!!!
Jebeš školu u kojoj mališani imaju 6 školskih sati!!! Ja ih razumijem. PREOPTEREĆENI SU i oni traže svoja prava – ODMOR. Ja sam imala 4 školska sata i doma, igra, zadaće… Postojao je jedan plan i program, mislim onaj prije HNOS-a. Na prvim stranicama je pisalo MAKSIMALNO OPTEREĆENJE UČENIKA po dobi. Taj plan izradili su eksperti, stručnjaci koji su vodili brigu o tome koliko sati djeca smiju sjediti u klupama. Koliko maksimalno smije imati učenik 1. razreda itd. Tko je sad dignuo glas o opterećenju??? Ja to pratim. Baš čekam. I nisam do sada čula da se nešto promijenilo. Ove generacije ne mogu više poslije 4. školskog sata. Ne mogu. Bune se, ne prate, kukaju… i ja ih razumijem. No moj glas je nebitan.
I baš me zanima tko će imati muda izbaciti neke predmete iz škole tamo gdje im je mjesto?
A kad sam se već raspisala da dam i svoje mišljenje o devetogodišnjoj školi. Ako mislite u školu dovesti predškolce gadno griješite. Što će nama učiteljicama djeca kojoj trebamo brisati nos, učiti držati olovku? Po meni devetogodišnja škola treba rasteretiti više razrede, posebno sedmi i osmi razred jer neki imaju i po 8, 9 školskih sati. Hajde neka netko od vas kaže možete li vi sjediti 8 sati nepomično u klupi, a taj dan nemate ni TZK, ni GK, ni LK da se malo opustite, i eto 8. sat trebate izračunavati teške zadatke iz Fizike, Matematike ili Kemije, a mozak vam je uskuhao.
I zašto još uvijek imamo završnu ocjenu iz prolaznosti? Nepotrebno. Dovoljne su ocjene po predmetima. Pa će biti manje stresa.
I čemu mature, prijamni ispiti? Stres, stres, stres!!! Neka svatko upisuje što želi. Moja rođakinja je talentirana za crtanje i dizajn, krojila, šivala, crtala… uživala. Željela je biti dizajnerica u tekstilnoj industriji. Ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nije se uspjela upisati jer tamo idu de noble, elitna postrojba nekompetentnih bogataša, važnih osoba. Ona nije imala vezu, dakle cijeli je život radi posao koji ne voli.
Zato je moj rođak svoju kćer s istim talentom upisao bez problema u Londonu, završila u roku, ima diplomu i presretna je dizajnerica interijera.
Kad bi se svatko upisivao u školu koju želi, bilo bi malo zbrke u početku, no vrlo brzo bi se već u prvoj godini srednje škole ili studija iskristaliziralo tko je za što, a tko se mora tražiti u nečem drugome, tko treba promijeniti školu. Utopija reći ćete.
Ja sam završila s reformom školstva. Hvala na čitanju.
Molim konstruktivne komentare.
Zahvalna svim roditeljima koji su me uvijek podržavali, koji odgajaju svoju djecu kako treba pa ja ne moram ispravljati krivu Drinu.
https://www.vecernji.hr/vijesti/u-hrvatskoj-se-uopce-ne-govori-o-mobbingu-roditelja-nad-uciteljima-578685
VIDEO - https://youtu.be/Zh3Yz3PiXZw
